Dame i gospodo poslanici, ja sam od ovog zakona, odnosno predlagača ovog Predloga zakona o privrednim društvima očekivao više.
Činjenica jeste da je trenutno neuređena oblast u našem privrednom sistemu, da su dosadašnja privredna društva organizovana u skladu sa više zakona i više zakonskih propisa i to je trebalo, znači, jednim zakonskim propisom konačno definisati i odrediti kako ona funkcionišu i kako treba da obavljaju svoju delatnost.
Međutim, po onoj narodnoj "tresla se gora rodio se miš", oni najveći problemi koji su se do sada dešavali u privredi u vezi sa poslovanjem ovih preduzeća ovim predlogom zakona nisu uopšte rešeni. Možda je samo u jednom delu to rešeno, i to kada je u pitanju član 40, individualna tužba nekog vlasnika ili akcionara.
Naime, tu je reč o tome da onaj ko ima vlasništvo nad 5% akcija ili upravljačka prava, odnosno 5%, može da pokrene individualnu tužbu za odgovorno lice za poslovanje u tom preduzeću. Te odredbe zakona, u svakom slučaju, mogu da se primene konačno na predsednika Republike Srbije Borisa Tadića i njegovog ortaka Bogoljuba Karića u vezi sa "Mobtelom", koji već godinama ne iskazuje dobit. To je jedino preduzeće koje se bavi mobilnom telefonijom u svetu u kome je iskazana dobit nula, a na štetu državnog kapitala koji se nalazi u "Mobtelu", odnosno Javnog preduzeća PTT.
Dobro je što se u jednom delu rešava i sukob interesa članova upravnog odbora, nadzornog odbora nekog pravnog lica, međutim kroz te odredbe je ipak trebalo definisati na koja se to pravna lica odnosi. Jer, sasvim je izvesno da tamo gde su osnivači, odnosno vlasnici preduzeća ili akcija privatna lica, fizička lica većinski vlasnik nikako i nikada ne bi dozvolio nikakav sukob interesa u svom preduzeću, pogotovo ne da neki njegov član upravnog odbora može biti u upravnom odboru neke konkurentske firme. To je moguće samo ako je vlasnik država ili ako je jedan od vlasnika društveni kapital.
Kada smo već kod društvenog kapitala, još uvek nije nigde rešen status tog društvenog kapitala, koji i te kako učestvuje u privredi Republike Srbije i ima određene vrednosti i upravljačka prava u privrednim društvima.
Ne može da se zaobiđe činjenica da naš Ustav, kakav-takav, predviđa tri oblika svojine, a to su: državna, društvena i privatna svojina. Kada je podela na pravna lica, na deoničarska društva ili lica sa ograničenom odgovornošću, ovo može da se primenjuje, međutim, šta ćemo sa mešovitim deoničarskim društvima koja još uvek postoje, gde pored državnog kapitala učestvuje i društveni kapital, pa čak imamo i primere da neka preduzeća funkcionišu kao mešovita deoničarska društva, gde je odnos kapitala u korist društvenog kapitala.
Znači, većinski vlasnik je nekakav društveni imaginarni kapital, i ako to već nije moglo da se reši Ustavom, trebalo je da se reguliše ovim zakonom koja su ovlašćenja tog društvenog kapitala, koji i te kako učestvuje u privrednom životu.
Najveća zamerka koju bih imao u vezi sa ovim zakonom jeste odgovornost lica koja su vlasnici ili osnivači nekog pravnog lica. U svim dosadašnjim odredbama ovog zakona čak i privatni preduzetnici odgovaraju svojom imovinom pred poveriocima koje neki privredni preduzetnik preuzme ili po pitanju onih obaveza koje ima prema nekom trećem licu.
Međutim, sada smo ovde u situaciji da se ponovo dozvoljava jedan vid zloupotrebe koji već godinama prati privredna dešavanja u Republici Srbiji, konkretno negde od 1997. godine, kada je jednim zakonskim propisom izbrisana mogućnost da postoje pravna lica sa potpunom odgovornošću. Potpunu odgovornost imaju čak preduzetnici koji moraju da registruju posebnu delatnost i samo u okviru te delatnosti da rade, a pravna lica koja mogu da imaju samo osnovnu delatnost, koju u kasnijim svojim dozvolama i dopunama dozvola mogu da proširuju, imaju delimičnu odgovornost.
Delimična odgovornost, za razliku od potpune, jeste ta što delimično odgovorno pravno lice odgovara pred poveriocima samo svojom imovinom, a potpuna odgovornost je da odgovaraju i vlasnici i akcionari svojom privatnom imovinom, pogotovo ako je slučaj da je vlasnik i osnivač jedno isto lice.
Te dosadašnje odredbe zakona koji je stupio na snagu 1996. ili 1997. godine, primenjuje se od 1.1.1998. godine, dale su za pravo raznim špekulantima, malverzantima, vlasnicima preduzeća po pitanju mašna-tašna preduzeća, koja nemaju nikakvu imovinu, da sve druge privredne subjekte u državi pljačkaju, pa čak i samu državu.
Ovim zakonom trebalo je da se predvidi da ne mogu da postoje delimično odgovorna lica, i to pravna, već samo lica sa potpunom odgovornošću. Čim dozvolite da jedan deo pravnih subjekata, odnosno privrednih subjekata pravi određene manipulacije pred poveriocima, sve one negativne pojave koje su se dešavale ovih godina sjuriće se jednostavno u delimično odgovorna lica, gde bi poverioci i država bili stavljeni u jedan izuzetno težak položaj. Morali bi godinama da dokazuju da su oni vlasnici, da pišu krivične prijave za zloupotrebu službenog položaja, da izmiruju poreske obaveze koje su nastale na osnovu poslovanja sa tim pravnim licima koja faktički ne postoje, imaju duplu štetu, i da eventualno pokušaju, prema zakonima o porezu na dohodak građana i o porezu na dobit preduzeća, da pred sudom, uz ogromne troškove, dokažu to svoje potraživanje.
Gospodine ministre, takvim predlogom zakona i ovom mogućnošću dozvolili ste pljačku svih drugih pravnih subjekata od strane delimično odgovornih lica, odnosno ako su osnivači i vlasnici tih lica najobičniji malverzanti, špekulanti po principu mašna-tašna.