Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Dajte mi još 30 sekundi i neću se više javljati.
.. ili da taj problem rešavamo, ili kredit, ili poskupljenje struje, niko nije za poskupljenje struje, onda kredit pod povoljnim uslovima, a ono što vidimo kao problem biće rešeno na jasan način, u kojim rokovima i ko će to rešiti.
Tako se vodi ozbiljna rasprava, sve drugo je obaranje ruke, kojeg je prepun naš parlamentarni život, bez previše smisla.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, ministri, dame i gospodo narodni poslanici, interesantna tema je danas ovde u parlamentu. Dobro je što ste zajedno došli, gospodine Vujoviću, sa ministrom za energetiku, da ne budete samo vi osuđeni na tog „toplog zeca“, kroz koji mislim da morate da prođete, kao predstavnik Vlade koja izbegava da odgovori na veoma važno pitanje koje je preduslov davanja podrške nečemu što samo po sebi nije sporno. Naravno da je dobro podržati ove izmene zakona i da je besmisleno plaćati negativnu kamatnu stopu negde u EU ili na području Evropske ekonomske zajednice, monetarne unije, zbog toga što je tamo negativna kamatna stopa, za razliku od ove naše ovde koja je još uvek drugačija, između ostalog i zbog političkog rizika, pre svega, ekonomski su se smanjili.

Ali, gospodine Vujoviću, vaša najupečatljivija izjava u poslednjih nekoliko meseci je obrazloženje te katastrofalne politike „Elektroprivrede Srbije“ i rezultata, pažljivo biram reči, koje bi moje kolege iz opozicije opisale kao kriminalni. Oni su torpedovali ekonomske napore čitave zemlje, siguran sam da znate o čemu govorim. Ima puno komentara, ali jedan od njih, kojem sam ja posvetio pažnju, govori da smo mi podbacili u rastu bruto društvenog proizvoda gotovo za 40% zbog nesposobnosti „Elektroprivrede Srbije“ da uradi planirani deo posla. Vi ste tu grešku ili nemoć „Elektroprivrede“ pravdali lošim meteorološkim uslovima. Gospodine Vujoviću, i vi kao i ja, a verujem i mnoge kolege i koleginice ovde u Skupštini, znate da to nije tačno, da nikakve veze meteorologija nema sa katastrofalnim rezultatom „Elektroprivrede Srbije“. Ako već treba da odobrimo ove zajmove, hajde onda da postavimo pitanje verodostojnosti uveravanja vašeg kolege gospodina Antića da će EPS i EMS sami vratiti ove kredite i to nema nikakve veze sa građanima Srbije, niti će oni snositi bilo kakvu posledicu naše odluke ovde u parlamentu. Da se odmah jasno izrazim, mislim da su ovo nužne promene. Sada to nije pitanje poverenja u vašu vladu, čim pročitam da je to Nemačka razvojna banka, ja sam spreman tako nešto da prihvatim, jer su oni dovoljno ozbiljni da vode računa o načinu na koji daju svoj novac. Drugo je pitanje što Nemci imaju svoju razvojnu banku, a mi smo svoj fond za razvoj torpedovali, a ništa na njegovo mesto u međuvremenu nismo uveli.

Dakle, zašto je „Elektroprivreda Srbije“ imala tako katastrofalne rezultate? Zbog upravljanja, je li tako, gospodine Antiću, a ne zbog temperature? I vi to vrlo dobro znate, gospodine Vujoviću. Onda je samo ovde pitanje – zašto štitite one sa kojima inače nemate ništa zajedničko? Mi možemo da se slažemo, da se ne slažemo politički, ali mislim da vi manje ili više u ovim komplikovanim okolnostima dobro radite svoj posao, to sam rekao i tokom rasprave o budžetu. Ali šta ćemo sa onima koje vi štitite i zašto štitite nešto što je neodbranjivo, a to su rezultati „Elektroprivrede Srbije“?

Koliko novca je „Elektroprivreda“ potrošila na uvoz struje i koliko je taj uvoz u ovom periodu bio veći od onog koji je bio uobičajen? Da se sada ovde ne poigravamo sa svojim znanjem o EPS-u, ali vi gospodine Antiću znate vrlo dobro šta je otkrivka uglja. Vi znate da je neko nekada razmišljao, pa je formiran Institut „Jaroslav Černi“, da su se nova polja osvajala, da su se menjali rečni tokovi, da smo iseljavali čitava naselja da bi „Kolubara“ mogla normalno da radi sa TENT-om. A onda nam se desilo – šta? Desila se promena vlasti 2012. godine. Ovde razgovaram sa Markom, pa mu kažem – Marko, ovi su uspeli u Kolubari da budu lošiji od vas. Zašto EPS nema tehničkog direktora? Zašto više ne postoji tehnički kolegijum u EPS-u koji vodi računa o činjenici da smo sa 30 miliona tona otkrivenog uglja pali na 20, pa se spustili ispod dva sada. To su tako male površine da više ne možemo da im priđemo sa onim komplikovanim sistemom u „Kolubari“.

Ko je za to odgovoran? Ko je odgovoran za konsultante u EPS-u, na stranu koliko su oni koštali? Ko je za to odgovoran? Jesu li konsultanti promenili višedecenijska pravila u EPS-u? Jesu. Jesu li tražili da sva postrojenja rade u maksimalnom režimu? Jesu. Jesu li ignorisali činjenicu da se tako maksimalno troši ta otkrivka uglja? Da. Jesu li proizvodili jeftinu struju, a onda ostali bez uglja koji nam je bio potreban pa smo uvozili skupu? Da. Ko je za to odgovoran?

Koliko je narod stegao kaiš, gospodine Vujoviću, podržavajući vaše mere ili pristajući na njih protiv svoje volje, plate, penzije, nema zapošljavanja? Na kraju, umesto 1,8% projektovanog rasta bruto društvenog proizvoda – jedva 1%, uz uveravanje da će se to promeniti do kraja godine. Neće, i vi vrlo dobro znate. Jako teško, jer su to sistemska pitanja. Ona traže sistemsko rešenje. Nema toga.

Ko vodi računa o EPS-u? Uopšte neću da ulazim u politički folklor, da li je neko držao gril ili nije držao gril. Zašto je EPS u v.d. stanju? Arterije našeg razvoja, koridori, EPS, v.d. stanje. Izaberite direktora EPS-a. Zašto ga nemamo. Znači, sada treba da damo kredit, podršku kreditu, da damo državnu garanciju, tačno, kamatna stopa je povoljna, KfF je ozbiljna institucija, nema razloga da sumnjamo u opravdanost ove investicije. Ali u ovakvim okolnostima, pa čekajte, dajte prvo da raščistimo sa svim problemima koje imamo pa da počnemo nešto da stvaramo. Nema strančarenja, nema LDP i SPS truje, gospodine Antiću, postoji samo održiv sistem i neodrživ. Ovaj je pred raspadom i vi to vrlo dobro znate. Vi to vrlo dobro znate. To više nema veze sa spremnosti ljudi da na terenu urade nešto što se graniči sa nadčovečanskim naporom, kao kada su niske temperature pa pucaju dalekovodi, pa onda tamo neko ide, i sami ste bili akter jednog od takvih događaja.

Šta ćemo sa ovim? Ko je odgovoran za konsultante u EPS-u, za pravila koja su oni uveli, za nekontrolisanu potrošnju uglja, za izostanak pravovremenih odluka koje su nas dovele do toga? Vi znate bolje od mene kolike su rezerve otkrivki u ovom trenutku. Tačno je, imali smo problem 2014. godine, svi smo to razumeli. Viša sila, ne može niko da utiče na to, jednom u ko zna koliko godina, govore – hiljadugodišnje kiše. Šta je sada? Kakvi loši meteorološki uslovi, gospodine Vujoviću? Četiri godine nije bilo zime. Četiri godine zime nije bilo. Imali smo malo minusa polovinom januara i ništa više osim toga. To nema veze sa ovim. Svako ko ima malo dodirnih tačaka sa EPS-om zna da je ovo vrhunski javašluk i bezobrazluk prema čitavoj državi, ne samo prema vama, nego i prema nama.

Kako da vas podržimo, gospodine Antiću? Evo, sada treba da donesemo odluku da se zaduži država, da da garanciju, vratiće EPS. Hoće li ti ljudi to raditi? Oni su nesposobni bilo šta da urade. Postavka EPS-a je katastrofalna. Pet godina to traje. U redu, bio je jedan direktor, otišao je taj direktor, na njegovo mesto došao je neki drugi. Gde su rezultati? Jeste, dobro je uzeti novac sa računa EPS-a kada se nešto zaradi, i to se dešavalo. Počela su javna preduzeća da uplaćuju u budžet državi koja je njihov vlasnik. Tačno. Ali zato su izostala sredstva za investicije, za razvoj. To je, između ostalog, problem sa kojim se danas suočava naš energetski sistem. Na svu sreću, „Kostolac“ radi, on dobro radi, zahvaljujući remontima iz nekog drugog vremena i onome što je u međuvremenu urađeno. Ali nismo doveli u pitanje nešto što je arterija našeg razvoja, a to je čitav energetski sistem. Elektroprivreda nam ima kriminalan rezultat zbog javašluka, a ne zbog minusa, ne zbog snega, ne zbog poplave. O tome moramo da pričamo. Pre ili kasnije ćemo se sa tim suočiti. Godine 2000. nismo birali ko će voditi „Elektroprivredu Srbije“ i biti direktor TENT-a ili „Kolubare“. I dan-danas plaćam cenu za odluku da podržimo tada Boška Buhu koji je bio kadar SPS-a i direktor iz Obilića, doveden da vodi TENT u Obrenovcu 2000. godine. Tako treba da bude zauvek u ovoj zemlji. Ali dajte sada da vidimo ko je za ovo odgovoran.

Podržaću vaš dogovor sa KfV-om, to je dobar dogovor, sa ozbiljnom institucijom, ali šta ćemo da radimo sa ovim ljudima? Oni nisu u stanju ništa da urade dobro. Oni moraju da odgovaraju za ovo, da budu smenjeni, ne mislim na krivičnu odgovornost, to me ne interesuje, moraju da odgovaraju za odsustvo bilo kakvog rezultata.

Lepo je to kada kažete meterologija, ali nije tačno gospodine Vujoviću, i to isto tako dobro znate.

Što se tiče promena u ovom zakonu o kojem ste vi govorili. Interesuje me da li, i zašto ste isključili mogućnost da se država, pošto je to pitanje, između ostalog i kamatnih politika. Zašto ste isključili mogućnost da se država kod naših banaka zadužuje na ovaj način na koji se zadužuju u inostranstvu, nego ste to vezali isključivo za državne karte i od vrednost. Već i ovako država nam ima predominantan uticaj na finansijskom tržištu, pa kada je prisutno u dinarskom sektoru neka bude i u deviznom ako može da dođe do povoljnije kamatne stope.

Ovako, čini mi se da presipamo i sa jedne strane na drugu. Država emituje hartije, sa druge strane, jedna država institucija, kao što je taj fond, te hartije otkupljuje. Ne, znam, objasnite mi, nisam vam priori protiv toga, ali sigurno postoji neki razlog zašto smo isključili i domaći bankarski sektor sa tog tržišta.

Šta ako bi on ponudio neku veću i povoljniju kamatnu stopu od one koju nudi država. Ako bi bio konkretniji, to je prosto, razmišljam sa stanovišta direktora tog fonda koji gleda na svoje prihode, jer pretpostavljam da je taj direktor ovo što ste vi signalizirali Vladi da je loše da plaćamo negativnu kamatnu stopu. Posebno drugo pitanje je pitanje kamatne politike i činjenice da se ekonomski rizik smanjuje jer se menja kreditni rejting zemlje, ali se politički povećava.

Između ostalog posledica te činjenice to što se desilo EPS, jer to nema nikakve veze sa pitanjem potencijala EPS nego isključivo sa politikom. Oni koji su doveli konsultante imaju ime i prezime. Koliko god da smo na kolenima ovde još uvek ima dovoljno znanja za neke poslove. To znanje je marginalizovano. Prodefilovale su divizije kroz EPS, uzeli svoje honorare, a danas ih više nigde nema.

Da li grešim gospodine Antiću kada kažem da između ostalog, da je jedan od ključnih politika bila insistiranje da svi blokovi rade maksimalno? Da imamo 350 megavata, umesto 320, na primer. Na 90% smo uvek radili, ne mora sto i troši, troši i troši. I onda leti izvozi viškove, kada je cena minimalna, a zimi onda moramo da uvozimo po mnogo većoj ceni. Koliko je novca tako otišlo? To su pitanja, na to treba da odgovorimo.

Što se tiče ovih, ovo su nužne i logične promene. Naravno, treba podržati, dobar je krediti. Nemačka razvojna banka finansira, nema razloga da sumnjamo u njihovo ozbiljnost, bar što se tiče LDP-a, ali sve ovo drugo, to znate šta, zaboravite meteorologiju, gospodine Vujoviću, bolje reći da je u pitanju ljudski faktor, a ne neka božanska sila, jer sa bogom da ratujemo besmisleno i mi u njega ne verujemo, tako da ni u taj rat previše ne treba gurati nas, ali ovo drugo svakako da. Da raščistimo sa tim EPS-om i sa javašlukom po drugim javnim preduzećima inače ćete ostati upamćeni kao čovek koji je oborio javni dug. Nema puno takvih ministara finansija u Evropi, a nije uspeo da reši pitanje direktora i upravljanja javnim preduzećima. Ne, njihovog rezultata nego upravljanja. Evo, naš kolega završio u Koridorima, osim toga što putuje putevima po Srbiji, ne znam kakve veze ima sa Koridorima. Kakve veze sa Koridorima.

Tom politikom smo dovde stigli, pa danas plaćamo penale za odobrene kredite koje smo uzimali pre deset ili 15 godina a nismo u stanju još da ih realizujemo jer nema projekata. Ili isto tako plaćamo sada tim skupo zarađenim novcem greške koje su pravljene u poslednjih nekoliko godina. Red u EPS-u je preduslov ozbiljnih rezultata, a njih u ovom trenutku nema zbog toga što niste spremni taj red da uspostavite. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice.

Gospodine Antiću, nema potrebe, meni ne treba 10 minuta da vam odgovorim. Jel vi mislite da je logično da ovde u parlamentu kažete da Vučić ima pravo da izrazi nezadovoljstvo stanjem u EPS-u a da ja nemam? Znači, kad Vučić kritikuje - to je ok, a kad ja kritikujem – to je politikanstvo. Ja sam vam rekao da nema LDP struje i SPS struje. Bio sam vrlo jasan. Ko je odgovoran za konsultante u EPS-u? Vi kažete da se slažete sa tim da je tu bilo svega. Pa naravno da je bilo svega i svačega. Zašto ste smenili direktora EPS-a ako je tamo onako kako treba da bude? Ne moram ja da budem u Dunavu da bih znao da je Dunav zaleđen. Svi znamo kakvi su bili uslovi u januaru mesecu, ali to nema nikakve veze sa otkrivkom.

Pomenuli ste 28 miliona tona godišnje proizvodnje. Tačno. Ciljana otkrivka je 30 miliona. Nikad se nije išlo ispod 20. Ja vas pitam – koliko je danas otkrivke uglja? To nije napad na vas. Ja ne očekujem da vi sad odete tamo i da vi to radite. To je dokaz da sistem kao sistem ne funkcioniše. Zašto poredite 2017. sa 2000. godinom? Nisu nam isti ciljevi. Tada je bilo važno samo da imamo struju, da nam svetli u stanu. Zemlja je bombardovana, sve uništeno. Od 2008. godine SPS vodi energetiku u zemlji. Vi kažete da nije ništa urađeno. Pa sami ste radili sa demokratama i Tadićem remont Kostolca. Jel tako? Doveli ste tamo Kineze i uradili ste remont. Rekao sam da je dobro što Kostolac radi. Sami sebi skačete u usta, bez ikakve potrebe.

Zašto je smenjen direktor ako je tamo onako kako vi govorite? Ako je taj EPS toliko važan, zašto se toliko traži direktor? O čemu se radi? Ne možemo da vodimo raspravu u parlamentu na takav način. Ovo je bilo krajnje fer. Rekli smo da ćemo podržati ove predloge zakona koji su pred nama zbog toga što su logični. Ali, nije logično da guramo glavu u pesak pred očiglednim problemima.
Razbijena je organizacija EPS-a koja je godinama postojala…
Samo još jedna stvar. Zaista ste majstori za koalicione partnere. Gori ste od Demokratske stranke. Mislio sam da sam u Obrenovcu svakog markantnog gospodina ja izneo. Posle su iz policije govorili da mi se tako zalomilo. Sad vas prvi put vidim i čujem i da ste iz Obrenovca, ne znam kako smo se mimoišli tada u Popovu?
Gospodine Antiću, vi branite sada EPS, kao što ste pre devet godina branili privatizaciju NIS-a. Jeste li svesni toga? Znači, branite nešto, prvo, što je neodbranjivo, a pritom to uopšte nije vaša dužnost.

Potpuno je jasno da u EPS, uz sve napore koje tamo ljudi ulažu, niko to ne osporava, ne samo tamo, nego i na mnogim drugim mestima, da je potrebno uspostaviti kvalitetniju organizaciju. Ključni problem je otkrivka. Uvek se polazi od pretpostavke da će u januaru biti onako kako je. Nekad ima malo više, a za četiri godine smo imali, ove godine nismo, i to sam rekao, ali nema ne branite ono što je neodbranjivo.

Potrebno je menjati dalju organizaciju, usavršavati je. Naravno da treba da bude više nego 2016. godine. Nećemo valjda stalno četvoronoške hodati? Jednom ova zemlja treba da stane na noge. Ne da za 25 godina nije ništa urađeno, pa nije za 50, za 50 nije i to je naš zajednički problem.

Što se tiče ovih besmislica, njih će uvek biti u politici, ali je to ključno, dovedite u red velike sisteme. Sve ono što je urađeno je pod velikim znakom pitanja, upravo zbog toga što vi niste ušli u ono u šta ste morali prvo da uđete, a to su ti sistemi - Železnica, Bor. „Železara“ je rešena, to smo podržali. Imate veliki problem sa EPS-om i to bi imao svako na vašem mestu. Rešavajte to. Ako niste u stanju da rešite, onda recite – ne možemo da uradimo, pa ćemo naći nekog drugog ko će to raditi, ali ne branite sada EPS kao što ste nekad branili privatizaciju NIS-a. Sada ispada da ga niko nije privatizovao.
Gospodine ministre, vrlo loša odluka.
Vi niste odgovornosti za taj neverovatni položaj u kome se našao RTS, ali ovaj amandman samo podržava politikanstvo koje je ugušilo zemlju. Znači, mi ovde otvoreno treba da govorimo o činjenicama. Budžet RTS je 80 miliona evra, planiranih. Država daje 35 miliona, 25 miliona stiže od pretplate, ostalo su prihodi RTS. Zašto je RTS sada u takvom položaju da ga jedni linčuju, opisujući ga kao televiziju žutog Vujketa, a drugi ovde iz opozicije navode primere kojima se tako nešto demantuje.
Nije RTS to tražio, znači, sada se plaća cena Vučićeve odluke iz 2012. godine i obećanje koje je bilo neodrživo, da će se tek ukinuti televizijska pretplata. Kolika je ona danas, 150 dinara. Da je televizijska pretplata 300 dinara, a do 800 je bila opcija o kojoj je govorio RTS, RTS bi finansirali građani zemlje i onda bi mi imali pravo da postavimo neka pitanja koja se ovde postavljaju.
S obzirom da vi održavate ovakav odnos, znači, vi ste propisali kolika će biti pretplata, ne RTS, onda sada iz budžeta treba da se dodaje novac. Tačka na politikanstvo. Ako želimo da imamo dobar nacionalni servis, to košta. U ovom trenutku 80 miliona evra. Okvirno. Tih 80 miliona evra, uslovno, u projekcijama, može da se dobije kroz pretplatu ili može da se da iz budžeta, kao što se to radi u Engleskoj, onda i mi treba da budemo Englezi.
Nisam sigura da imamo sposobnost za tako nešto i tačno je, ako Vlada plaća RTS, što je rekao Žarko Korać, iz toga indirektno proizilazi i Vladino pravo da utiče na njegovu uređivačku politiku. Neodrživo je sa stanovišta moderne demokratije da mi u parlamentu raspravljamo o informativnom programu, ali s obzirom da održavate ovakvo stanje i naredne dve godine, onda se stvaraju pretpostavke za nešto tako.
Lično, nisam sklon tom linčovanju. Izabrali smo vrlo komplikovan model, pa sada to nije ni Vladina televizija, slažem se, neka bude vaša, finansirajte je 100%, preuzmite odgovornost. Kada kažem vaša, mislim Vladina. Neka Vlada postavi glavnog urednika ako mislimo da tako možemo da funkcionišemo.
Ako želimo nekim drugim putem da idemo, kojim smo ranije krenuli, onda dajte da kažemo nije RTS sam sebe doveo u ovaj položaj, nego je to posledica odluke koja je doneta nakon nekih predizbornih obećanja. Ukinućemo pretplatu – to smo svi uvek govorili pa smo se dovijali, naplaćivali pretplatu preko brojila, pa ako neko ima dva brojila u kući, onda ne znaš šta da radiš, plaćaš oba, pa nećeš da plaćaš, itd. Znači, sa tom demagogijom moramo da raskrstimo. Dobra televizija košta. Nacionalni servis je potreban, on ima vrlo jasne projekte samofinansiranja pod uslovom da mu tako nešto omogućimo. Ovaj amandman samo održava loše stanje. Neće tu biti koristi od toga.
Hvala vam gospođo predsednice.
Gospodine ministre, ovde se sad mi ne sudimo o dobrim namerama. Vi ste u pravu kada kažete, u redu ovo je rešenje, kojim mi pokušavamo da saniramo postojeću situaciju, ali ovo nije održivo. Mi smo političari, mi moramo da donosimo efikasne odluke. Ovim se samo prolongira ta odluka. Dva principa postoje. Jedan je pare iz budžeta, Vlada postavlja predsednika i Upravni odbor, a taj predsednik i Upravni odbor biraju generalnog direktora, to je model BBC.
Drugi je model finansiranja kroz pretplatu i kroz sistem nezavisnih institucija se dolazi do rukovodstva javnog servisa. Treći put ne postoji. Ovim rešenjem, tačno je, ali to opet nije izbor RTS, to je naša procena. RTS iz takse u ovom trenutku od 150 dinara planira za narednu godinu 40 miliona evra, gotovo 25 iz budžeta i 20 miliona svojih prihoda. Možda ste pogrešili kada ste procenili da ljudi neće da plate 300 dinara pretplatu, da bi onda dobili apsolutno javni servis za koji znaju da na njega vlast ne može da utiče čak i kada vlast to ne želim. Da sam ja danas vlast, ja bih se opredelio za finansiranje iz budžeta i preuzeo odgovornost, ali onda to ne bio javni servis, nezavisna institucija nego bi bila vladina kredibilna institucija.
To su dve paralelne vrednosti o kojima možemo da razgovaramo. Ovim se samo odložila odluka. Činjenica je da je ovde svako nezadovoljan informativnim programom RTS, može da se dođe do onog čuvenog zaključka, da tu ipak postoji neka ravnoteža. Ipak bi ljude koji vode taj servis sklonio iz ove situaciji, oni na nju nisu uticali osim što su rekli da ne mogu da funkcionišu bez 80 miliona evra budžeta, a u ovom trenutku to je više od dva puta manje od budžeta HRT i 50% manje od budžeta, recimo, slovenačke televizije. Tako da znamo ko je, a tu su troškovi manje ili više ako izdvojimo plate fiksni, oprema, međunarodna prava i tako dalje. Znači, to što radi RTS u ovim okolnostima ipak zaslužuje respekt ovde u parlamentu. Ne govorim o uređivačkom programu, prosto o preživljavanju.
Gospođo predsednice, nema potrebe da me štitite od kritike. Parlament za to služi. Da li je uvredljiva ili ne? Pa, to je karakteristika onoga ko se takvom kritikom služi.
Ja sam razumeo da ovde niko ne osporava značaj uloge nezavisnog medijskog servisa. Samo ukazujem na problem koji se prolongira, a rešenja nema. Bojim se da ćemo doći u situaciju u koju smo doveli sve medije koji su lokalni. Ad hok smo primenili pravilo da opština, odnosno grad ne mogu da budu osnivači lokalnog medija, izdali smo ih na tržište i tako ubili medijske kuće sa tradicijom od po 60, 70 godina, u čitavoj Srbiji. Za to je parlament odgovoran, ne građani, ne zaposleni u lokalnim medijskim kućama, nego ovaj parlament koji je usvojio jedno loše rešenje.
Isto se sada dešava sa RTS-om. Ne sumnjam u dobre namere. Čak mi se i dopada situacija u kojoj postoji tako velika saglasnost između navodno političara koji se nalaze na potpuno suprotstavljenim pozicijama.
Žuti, bujke i ja, frustrirani u istoj meri u kojoj nekoga drugog frustrira program koji ovde pominju predstavnici opozicije, citirajući neke navode koji su karakteristični za komercijalne televizije. Nema potrebe, ne osećam se uvređenim, baš mi je zadovoljstvo što je očigledna razlika izražena između mene i gospodina iz Dveri.
Gospodine Milićeviću, ja delimično mogu da razumem to što vi sada radite, ali stavite tačku, jer ovo prestaje da bude polemika između dve stranke. Srpska Skupština ne sme da dozvoli ono što slušamo u ovom trenutku. Kakve će biti posledice stavljanja predsednice Hrvatske u kontekst u koji se ona stavlja ovde u polemikama između dve stranke? Kako će to uticati na situaciju koja je i ovako prenategnuta i neodrživa? Pa, ako je neko smešan i pogrešan sa druge strane, pa nije to valjda razlog da mi budemo još gori? Verujte da se ja ne bih osećao nimalo prijatno kada bi me neko podsećao iz Zagreba da je četnički vojvoda predsednik Srbije. Da li to treba da bude uloga Skupštine, da baca benzin u vatru ili ćemo to gasiti?
Vodite računa o onome što je prateća obaveza vas kao nekog ko predsedava ovom sednicom. Stavite tačku na te stranačke duele, ukoliko oni počinju da prave problem čitavoj državi i našem narodu u Hrvatskoj. Valjda nam je potrebno spuštanje tenzija, a ne prednovogodišnje ludilo u kojem ćemo sada razoriti i ono malo što je preostalo nakon svega što smo preživeli.
Gospodine potpredsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, predstavnici Vlade, dosta toga je rečeno o načinu na koji je sazvana ova sednica. Naravno, da ovo nije presedan, ovo je pravilo rada ovde u parlamentu koje traje mnogo duže od mandata vas kao ministara, ali je to pravilo loše i treba ga menjati. Neću se žaliti na tako obilan dnevni red ali ću pokušati da svoju raspravu fokusiram na ono što smatram da je za nas najvažnije.
Počeo bih sa izmenama Zakona o javnoj svojini. O čemu se zapravo tu radi? O hroničnoj nesposobnosti države, pokrajine, lokalnih samouprava, javnih preduzeća da se upišu kao vlasnici. To traje pet godina. To ima svoju veliku cenu. Šta je ono što nam ovde nedostaje? Jasan plan Vlade i način na koji će se ovaj plan rešiti. Dosta politikanstva, pokrajina nije u stanju da upiše, popiše svoju svojinu poslednjih pet godina. Koleginica mi sada kaže da je završila, ali mi sada ovim zakonom tvrdimo nešto drugo. Opštine isto tako, javna preduzeća. Kada će to biti urađeno? Na koji način?
Najlakše je reći da je problem u katastru. Problem je u zloupotrebama nekih procedura. U činjenici, da se recimo, drugostepena rešenja čekaju po nekoliko godina ne zbog toga što to neko ne želi da uradi nego zbog toga što je taj sektor u ministarstvu zatrpan zahtevima. Mislim, da ih ima u ovom trenutku preko 50.000. O činjenici da su postupci koji regulišu taj segment našeg svakodnevnog života često toliko zloupotrebljavan da ne mogu više, da sistem ne može više to da izdrži.
Reći ću vam jedan primer. Zamislite, javno preduzeće koje ima spor sa, recimo, stečajnim upravnikom preduzeća koje je u međuvremenu preuzeo slučaj, pa se sada sve vraća na radnički savet od pre 40 godina. Stečajni upravnik blokira u katastru ulaže žalbe, zbog toga javno preduzeće ne može da se upiše kao vlasnik. U prvom stepenu katastar postupa po toj žalbi, to odbija i to odlazi u drugi stepen, u ministarstvo. U ministarstvu staje u red od 50.000 sličnih postupaka. Dok se to pitanje ne reši zabeležno stoji u katastru, nemoguće je upisati javno preduzeće kao vlasnik. Sticajem okolnosti zbog toga što je predmet važan, zbog toga što javno preduzeće ima mogućnost da taj problem reši preko reda se donosi rešenje. Onog trenutka kada se rešenje donese stečajni upravnik ulaže novi prigovor i novu žalbu, jer samo plaća taksu od nekoliko hiljada dinara. To tako traje u nedogled. I, evo nas, menjamo Zakon o javnoj svojini tako što produžavamo u šestu godinu posao koji država ne može da uradi i koji ostaje bez jasnog plana u ovom trenutku.
Kako ćemo to pitanje rešiti? To nije samo pitanje vlasništva u kome se računa na neku korist koju u ovom trenutku država nema. Zamislite kolika je šteta zbog toga što neko ko nije vlasnik prema toj imovini ne postupa onako kako bi postupao kao vlasnik. Dajte neki plan kako ćemo da izađemo iz tog živog blata. Plana nema. Veoma važan zakon. Vi ste govorili, gospodine iz SPS, o proceniteljima. Mi moramo da budemo fer jedni prema drugima. To je jedna od profesija u Srbiji koji je politika uništila u poslednjih nekoliko godina. Umešala se u nešto u šta politika nije smela da se meša. To nas je dovelo do paradoksa da danas procenitelji kada procenjuju imovinu između ostalog vode i računa o reakciji javnosti ili političara, s obzirom, da se po pravilu pretpostavlja da ta imovina je mnogo vrednija nego što to smatra procenitelj. Reći ću vam kako se to danas radi.
Često se pominju stečajevi. Zamislite, kako se procenjuje imovina preduzeća u stečaju. Kombinuju se DT metoda i likvidaciona metoda. Na takav način se danas procenjuje imovina preduzeća u stečaju. Do čega to dovodi? To dovodi, to ubija tržište. To je neodrživa poslovna logika. Da ne ulazimo sada u privatne interese. Evo, reći ću vam primer „Minela“, na tome je počivao naš energetski sistem, na „Minelu“, na transformatorima i trafoima koje je proizvodio „Minel“ poslednjih 60 godina i bio je sjajan u tome, izvanredan. Apsolutno konkurentan „Simensu“ po ceni koja je bila mnogo konkurentnija od cene „Končara“ iz Zagreba, šest miliona evra transformator koji pravi „Simens“, „Rade Končar“ Zagreb, dva miliona „Minel“. Fantastičan i vi to znate. Mi danas nemamo više tu industriju, „Minel“ više ne postoji, otišao je u stečaj.
„Minel“ je bila dobra kompanija, privatizovana je. Svaka privatizovana kompanija može da propadne, može da uspe, može da propadne. Vrlo je teško funkcionisati na tržištu sa kompanijom koja ima takav profil poslova kao što ima „Minel“, najveći kupac vam je država, ne možete da kažete ne, morate da imate lagere. Lageri su skupi, berzanska roba, itd. Uglavnom, kompanija je propala.
Šta se nakon toga dešava? Nakon toga se rade procene. Procene su rađene na takav način da je kvadratni metar upravne zgrade u Ripnju, zbog političkih pritisaka i atmosfere koja je stvorena, procenjen na 800 evra, a iz 1939. godine. Ta kompanija je prodata, čitava je prodata šest ili sedam miliona 2006. godine. Procenama koje su naknadno pravljene, pa i danas imate stečajne upravnike svega toga. Samo upravna zgrada je procenjena više nego kompanija koja je prodata onda kada je radila i imala svoj proizvodni program, svoje tržište, svoje kupce, sve svoje.
U bombardovanju je „Minel“ funkcionisao, poslovao sa nemačkom tako što je slao svoje proizvode na granicu, Nemci to na granici preuzimali, u bombardovanju. Mi smo ga izgubili. Nismo ga vratili u život, zbog toga što je politika uništila procenitelja.
Jako je važan ovaj zakon koji se donosi, ali on mora biti praćen i stavom nas poslanika kao ljudi koji se bave jednim poslom, da nećemo gurati svoje prste tamo gde im nije mesto. Bez toga nema procenitelja. Što bi neko to radio? Zašto bi se time bavio? Kakve su štete?
Pogledajte koliko preduzeća, neka okvirna procena, uslovno prihvatite tu činjenicu, jer kao što ne znamo kako ćemo popisati svoju svojinu, ne možemo da procenimo ni vrednost svega onoga što je u stečaju, ali se procenjuje da je najmanje dve milijarde evra.
Godinama su firme u stečaju. Iz stečaja ne izlaze zbog toga što stečajni upravnici, zajedno sa proceniteljima, odborom poverilaca, sudovima, ne mogu da reše ta pitanja u strahu od političkog revanša koji će tako nešto pratiti.
Mi moramo u zakone kao što je ovaj zakon, koji je veoma važan, javno reći da je to bilo loše i povući se iz takvog ponašanja. Nikada više političari ne smeju komentarisati postupke procenitelja. To je nemoguće. To često čujemo ovde u raspravi – vi to donosite zbog nekog MMF, pa zbog Svetske banke, pa zbog nekih stranaca. Ako se tako budemo ponašali, i najbolji zakoni će biti besmisleni.
Pomenuli ste neki, tu ste apsolutno u pravu, neke kontradiktornosti. Ako je potrebno tri godine iskustva za nekoga da bi mogao da bude procenitelj, pa to znači da mi naredne tri godine nećemo imati nijednog novog procenitelja.
Ako postoji razlika u rokovima u kojima se postaje procenitelj i u sudskim veštacima, opet ćemo napraviti sebi probleme. Molim vas da o tome povedete računa. Ono što je naša obaveza da kažemo, da bi procenitelj bio procenitelj, nije dovoljno dobar zakon. Potrebna je i elementarna politička pamet. Naš stav da ćemo politiku povući iz onih segmenata u kojima njoj nije mesto, nikad više političari ne mogu da komentarišu cenu koju utvrde procenitelji. Ako se tako budemo ponašali, razorićemo sve.
Na primeru „Minela“ to treba da naučimo, a mogu da vam navedem još desetine. Šta to onda znači? Onda onaj ko je zainteresovan da nešto kupi, on čeka drugu, treću, četvrtu ruku prodaje. To traži neko vreme. Onda kada se treći ili četvrti put ne pojavi niko kao kupac, onda svi stanu i kažu – ne možemo sada to da prodamo za 10% onoga što je procenjeno. Prodaćeš za onoliko koliko je neko spreman da plati. Procenitelj o tome treba da vodi računa, a ne da kombinuju dva metoda samo zbog toga što na takav način sa sebe skidaju svaku odgovornost u nekom eventualnom budućem preispitivanju šta je i kako urađeno.
Ne možete vi da prodajete firmu i onda uzmete njenu najbolju godinu, istorijski najbolju godinu od pre 25 ili 30 godina i kažete – ovo je referentna tačka sa koje mi ulazimo u posao. A, to je ono što se dešava, samo zbog politike.
Dobar zakon, ali dajte da on bude praćen jasnom porukom nas političara, više u to ne ulazimo i onda ljudima to treba reći. To treba jasno reći ljudima. Jako je lepo govoriti – štampaćemo pare. Šta je pokriće za to? To mogu da urade Amerikanci. Oni imaju pokriće za to. Može da uradi i Evropska centralna banka, može Mario Dragi svakog meseca 60 milijardi. Oni to zovu kvantitativno popuštanje. Ali, to ima svoje pokriće u realnoj vrednosti. Mi, neodgovorno je da se tako ponašamo.
Veoma važno pitanje, o tome se takođe ovde govorilo, to su ti platni razredi. Dajte, shvatite da je to nemoguće. Imamo Uredbu o zabrani zapošljavanja. Nekada mora urgentno da se reaguje. Ta uredba je danas loša. Ona jeste proizvela svoj efekat. Smanjila je pritisak na te javne finansije. Prvi rezultati se vide, počeo je da nam pada dug. Ali, zamislite cenu koja se pri tome plaća. Mi kažnjavamo mlade ljude, sposobne, školovane, samo zbog toga što nismo u stanju da raščistimo sa svima onima koji primaju novac od ove države. Nismo u stanju da vidimo ko tu radi svoj posao, ko ne radi svoj posao, da ustanovimo elementarne kriterijume. Okej je doći u parlament, pa ne postaviti pitanje – izvini, koliko imaš godina, iskustva u politici, koliko puta si bio poslanik, kako ti je obrazovanje, ali odrasli smo u zemlji u kojoj su se neke stvari poštovale. Bio je neki red, znalo se ko može da bude direktor preduzeća, kakvo je radno iskustvo potrebno za nešto tako. Znalo se ko može da bude direktor banke. Niste mogli da budete direktor banke bez deset godina iskustva.
To moramo da počnemo da stavljamo u fokus svoje politike. Ne mogu da funkcionišu platni razredi. Oni nisu pravedni. Zašto bi mi na isti način plaćali lekara koji dobro radi svoj posao i onog koji ne radi svoj posao? Drugo, iluzija je verovati da platni razredi vode uštedi. Ne vode, jer je po pravilu mnogo veći broj onih koji primaju manju platu od onih koji primaju neku veliku. Mi se često hvatamo za te izvađene primere, ali to u suštini nije tako.
Zato treba menjati uredbu o zapošljavanju, omogućiti mladim, sposobnim ljudima da rade ovde, ako to već žele. Nemojte da gubimo dobre lekare, nemojte da gubimo kadrove u koje smo mnogo uložili, koji su sami tako veliku cenu platili školujući se ovde samo zbog toga što nismo u stanju da raščistimo to. Dajte da vidimo, ne postavljamo pitanja ko je iz koje stranke. Baš me briga ako dobro radi svoj posao. Ali, dajte da razdvojimo rad od nerada.
To mora da prati ovakve izmene zakona, ideja o tome, razgovor o tome, stav da to mora da se uradi. Drugačije ne može, nigde nećemo stići. Ta iluzija o platnim razredima, o ideji da s obzirom da radimo isti posao, isto treba da budemo plaćeni, ona je pogrešna. Izvinite, bitan je kvalitet. Nemojte da plaćamo lekara koji nas leči i onog koji nas ne leči na isti način. Žao mi je što koristim lekare kao primer, ili bilo koju drugu profesiju. Dajte da kvantifikujemo rezultat, uspeh, znanje i da to plaćamo, da ka tome težimo.
Veoma važno, pomenuta je „Petrohemija“. Naravno da ne možemo da dozvolimo da tako važan sistem propadne i tu država krvari i društvo krvari i plaćamo visoku cenu za sve to. Ali, osnovni problem „Petrohemije“, ona ima svoju istoriju. To je deo jednog sistema, ona je bila integrisana, povezana, zna se, „Petrohemija“, „Rafinerija“, NIS. Čekajte, vi ste digli ruke 2008. godine za međudržavni sporazum Rusija - Srbija, koji je Rusima dao tako velike privilegije
kakve oni sami nemaju u svojoj zemlji. Znači, „Gasporom“ je od Srbije dobio ono što ne dobija od Rusije, došao ovde, uzeo NIS, uzeo nalazišta gasa u Srbiji, naftu u Srbiji, nekontrolisano podigao eksploataciju svega toga i rekao – baš me briga za „Rafineriju“, baš me briga za „Petrohemiju“, pa je onda oko toga krenuo neki pregovor, „Rafinerija“ se kako – tako drži, ali šta je sa „Petrohemijom“? Ona nikome ne treba. Sad mi treba da budemo zahvalni zbog toga što treba da dobijemo po nekoj ceni gas od NIS, ali je jasno da je tu osnovni problem u činjenici da je raskinut taj integrisani sistem i da ona jako teško može nezavisno da funkcioniše, da zavisi od trendova na tržištu. Ti trendovi su takvi da nekada radi u plusu i ne može da stigne da proizvede onoliko koliko je poterbno. Međutim, nekada je potrebna podrška koju nema, pošto je sama.
Želeo bih da vi to što pre rešite. Neće biti uopšte lako, ali „Petrohemiju“ ne treba ispustiti iz ruku, i to niko nije radio, nisu radile ni vlade pre ove, ali veoma dobro i iskreno se mora reći šta je ono što je problem.
To je industrija koja je preskupa za ovako organizovanu državu i jedan onako dosta neodgovoran odnos prema onome što je i na drugim primerima došlo do izražaja, a to su strateška razmišljanja i opredeljenja koja ne mogu da budu žrtva zbog nečijeg interesa u predsedničkoj kampanji ili u realizaciji neke trenutne politike. Te stvari sam želeo da vam kažem.
Ovo sve drugo, što se tiče tih carina i usklađivanja sa propisima i standardima EU, naravno da to treba da se uradi.
Što se tiče predloga Komisije za hartije od vrednosti, u principu da. S tim što opet ne možemo da govorimo o Komisiji za hartije od vrednosti, a da zanemarimo to tržište kapitala koje je u potpunom haosu zbog načina na koji se u ovoj zemlji godinama vodila politika i činjenice da smo praktično sami sebe zaustavili u razvoju koji je bio dinamičan i od kog smo mogli da imamo mnogo više koristi da nismo period tog hiper razvoja sveta iskoristili na pogrešan način posle 2000, a sve do 2008. godine. Od tada je Komisija u problemu, kao i to tržište, naša berza i sve ono što se manje ili više uređuje ovim zakonima.
Treba regulisati način na koji se preuzimaju privredna društva. Nemam ništa protiv toga, postupanje, obavezno preuzimanje nakon 75% vlasništva, itd. To su neka pitanja na kojima nema puno prostora za polemiku, ali ostaje javna svojina, katastrofalna greška, izostanak plana koji će jednom staviti tačku na sve ovo.
Što se tiče sudova, tu treba da budete fer i da kažete šta hoćete. Znači, pravosudna uprava, poslovnik. Zakonom je bilo propisano da se to prenese krajem godine sa Ministarstva na Savet sudstva. Kada pogledate taj zakon, reći ću vam koliko puta je on menjan. Znači, samo pogledajte datume: menjan je 29. decembra 2010. godine iz istog razloga; pa je menjan 30.12.2011. godine; 19. oktobra 2011. godine, isti razlog; 20. novembar 2013. godine; pa 21. decembar 2015. godine i evo sada ga stalno pomeramo. Pomeramo te rokove i odbijamo da prenesemo sa Ministarstva pravosuđa na Visoki savet sudstva neka prava koja smo prethodno utvrdili zakonom, onda promenite sam zakon i recite – nećemo da prenesemo.
Šef poslaničke grupe SNS podneo je ustavnu žalbu i on tako nešto traži, traži da ostane u okviru Ministarstva finansija i sada se zbog svega toga čeka odluka Ustavnog suda. Znate kakva će biti odluka i kada će stići. Dajte onda da makar stavimo tačku na to i kažemo – u redu, Ministarstvo će raditi to, kao što je radilo i do sada, da izmenimo taj zakon, a ne da ovako svakog decembra, jer je očigledno da svaka vlast odbija da uradi. To nije bilo moguće ni 2009, to nije moguće ni danas, sedam ili osam godina posle toga, da znamo o čemu se zapravo radi. Ministarstvo finansija želi da vrši nadzor nad sudovima, da kontroliše njihov rad i da ne želi prepusti sudstvu da, recimo, Poslovnikom sami uređuju svoj delokrug rada, nego da Ministarstvo iz nekog razloga smatra da sudstvo još za to nije sposobno ili da takvo pravo ne treba da dobije zbog interesa države.
Nema ništa protiv da nastavimo razgovor kao što smo malopre uradili, ali ovo je neki red.
Javio sam se za povredu Poslovnika, jer je vaš partnerski kolega meni replicirao, tako što je reagovao na povredu Poslovnika.
Da. Želeo bih da zbog toga ukažem na činjenicu da ste mu vi tako nešto omogućili, a sada nemam pravo na repliku, iako je to, samo po sebi, logično i proizilazi iz ovog što se desilo.
Ne. Radije prihvatam pravo na repliku apsolutno, jer sam pogrešno protumačen i ništa od onoga što je rečeno… (Isključen mikrofon.)
To za gas, mislio sam na etilen i propilen, na proizvode njihove. Samo nekoliko činjenica, gospodine Antiću.
Godine 2004. je država odlučila da se bavi „Petrohemijom“, tako što ju je vezala za NIS, NIS je tamo postavio svoje kadrove. Od 2004. do 2008. godine dobitak NIS-a bio je ravan gubicima „Petrohemije“. Ne pada mi napamet da tvrdim kako menadžment koji su Rusi doveli u NIS nije sposoban, oni su koliko znam postavili neke kadrove u „Petrohemiju“ koji vrlo dobro rade svoj posao. Nešto drugo je ovde u fokusu onoga što želim da kažem.
Da smo 2008. godine Rusima uz ono što su uzeli, jer im odgovara, na sto stavili, vi znate o čemu pričam, i ono što možda nije tako unosno, ali je deo tog sistema, oni bi se ozbiljnije bavili time. Tačno je da su potpisali desetogodišnji ugovor da bez NIS-a „Petrohemija“ nema nikakvu budućnost, da mi sada moramo da vodimo računa o načinu na koji se ponašamo. Da smo tada prednost dali biznisu, a ne politici, do ovoga u međuvremenu ne bi došlo. I to ne bi bio problem Srbije, nego bi bio problem Ruske državne kompanije koja bi ga rešavala u skladu sa svojim interesima.
„Petrohemiju“ treba očuvati i omogućiti joj da normalno radi, jer je ona strateški važna za ovu zemlju i može da funkcioniše. Problemi, zna se kakvi su. Oni su posledica 90-ih, pomenuli ste bombardovanje, izgubljena tržišta. To je skupa industrija. Možemo samo da fantaziramo o pravljenju nekog novog postrojenja sa tim predispoziciona.