Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vučić

Aleksandar Vučić

Srpska napredna stranka

Govori

Nebojša Čović.
Nebojša Čović.
Dame i gospodo narodni poslanici, Srbija gotovo nikada u svojoj istoriji nije bila pred težim iskušenjem. Ovu rečenicu kao da smo čuli ili mi sami ponavljali više puta u nekoliko prethodnih godina. I zaista, svaki sledeći put ta iskušenja su bila veća. Zato što su napadi totalitarnih i nedemokratskih zapadnih zemalja na suverenitet i teritorijalni inetegritet naše Republike i naše zemlje i naše Srbije bivali sve žešći. Zato što su njihove ucene i ultimatumi dobijali na broju, na snazi. Njihove pretnje su sve učestalije i njihove želje da se sa našom Srbijom konačno obračunaju više nisu ni malo skrivene.
Najžalosnije je kada neki od njih pokušavaju sebe da predstave kao nekakve demokrate, kao nekakve vatrogasce na Balkanu, kao ljude koji navodno žele mir. Jesu li to oni isti ljudi, koji žele mir i u nekim drugim zemljama, suverenim zemljama savremenog sveta, pa im bomba padne na pet kilometara dalje od mesta gde su hteli da je bace, ubiju dvadeset nevinih civila, među kojima i žene i decu, pa i dalje tvrde da su te bombe bile demokratske, a da su valjda ti ljudi krivi što su živeli tako daleko, na tih pet kilometara od ciljeva, koje su oni gađali.
Pokušavaju da nas ubede da je demokratija to što su bombardovali naš narod, to što su ubijali naše ljude. Neki su ovde danas govorili, podsećajući nas na naše tradicionalne prijateljske odnose sa braćom Francuzima, o Žiskar d ,Estenu.
Mogli su da pomenu i neke druge, nama još naklonjenije Francuze, čija imena nose naše ulice danas u Beogradu i mnogim drugim gradovima širom Srbije. Ali, čudno je da su zaboravili da kažu da su ti isti Francuzi zločinački usmrtili Dragana Gagovića u srpskom Srbinju, čoveka koji je vozio petoro dece u svom automobilu. Posle toga su rekli da je ta akcija, dakle zločinačko ubistvo, profesionalno odrađena. Osim toga, kada je rečeno da su u tom istom automobilu bila i deca, oni su rekli - ne, nisu bila deca, nego tinejdžeri. Za njih tinejdžeri nisu deca. Za njih su tinejdžeri topovska hrana kada je to potrebno, kada pripadaju nekim drugim narodima, kada pripadaju srpskom narodu. Zaboravili su da kažu da su ti isti Francuzi učestvovali u bombardovanju Republike Srpske, u ubijanju nedužnog srpskog naroda, u ubijanju naših ljudi. Oprostite mi, možda, na jeresi, ali Srbi u Republici Srpskoj mnogo su mi bliži od Žiskar d( Estena i od svih ostalih Francuza i mnogo im više verujem i mnogo ih više volim, isti smo narod.
Zajedničko obeležje svih inostranih predloga za rešavanje problema i pitanja albanske nacionalne manjine u našoj zemlji jeste gotovo jednodušno neprihvatanje ustavnog poretka Republike Srbije, koji, naravno, važi na celokupnoj njenoj teritoriji. Mi smo ovde, možda, napravili formalno jednu materijalno-pravnu grešku. Govorimo sve vreme o Kosovu i Metohiji. Zbog čega? Zašto mi dajemo jedno teritorijalno određenje dela naše teritorije? Mi ovde treba da govorimo o pravima pripadnika nacionalnih manjina, između ostalih i pripadnika albanske nacionalne manjine.
Čim govorimo o Kosovu i Metohiji na način na koji su mnogi od nas govorili, mi smo im unapred dali najširu teritorijalnu autonomiju. Pokušaću to da pravnički i objasnim, za razliku od onih koji uglavnom govore o tome da nema nezavisnosti Kosova i uopšte se i ne trude da uđu u neku dublju analizu pravne suštine nasilja onih koji sebe nazivaju međunarodnom zajednicom, a ne znaju šta to znači.
Govoreći o Povelji Ujedinjenih nacija, mnogi koji nisu čitali knjige i koji ne znaju ništa o pravu, govorili su svašta. Govorili su da se zalažu za najširu autonomiju, ne znajući da, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, opšti režim zaštite prava nacionalnih manjina uopšte ne poznaje potpunu, sveobuhvatnu i najširu autonomiju o kojoj oni govore. Taj partikularni režim manjinskih zaštita počeo je da se uvodi od 1966. godine međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, a najviše je zastupljen 1990. godine KEBS-ovim i OEBS-ovim dokumentima, a ne Poveljom Ujedinjenih nacija.
Što se tiče Povelje Ujedinjenih nacija, Republika Srbija u svom ustavu garantuje veća prava od svih prava koja su zasnovana u svim međunarodnim pravnim aktima, svim međunarodno pravnim normama, koje je ratifikovala i naša zemlja i koje su ratifikovale i sve ostale zemlje. To je slučaj kada govorim o opštem režimu zaštite manjinskih prava. Nema ni jednog prava koje ne postoji u Ustavu Republike Srbije.
Ovde govorimo, i često pravimo svi grešku, o nacionalnim zajednicama. "Nacionalna zajednica" je termin koji nije zasnovan na pravu. Postoji termin "narod", "nacionalne manjine", "etničke grupe", ali termin "nacionalne zajednice" uveo je Lord Karington u svojim dokumentima, želeći da operacionalizuje razlike između nacionalnih manjina. Postoje, po njemu, nacionalne manjine koje predstavljaju izolovan deo stanovništva, nacionalne manjine koje predstavljaju onaj deo stanovništva koji predstavlja većinu na određenoj teritoriji i nacionalne manjine koje predstavljaju većinu na određenim teritorijama.
Pročitaću vam šta su Rudolf Perina i Ričard Majls u maju 1997. godine govorili vezano ne za prava pripadnika nacionalnih manjina u našoj zemlji, već za specijalni status i ono o čemu neki ovde govore, o najširoj autonomiji Kosova i Metohije.
Rekli su: "Vlada u Beogradu treba da razmotri ideju o autonomiji ili specijalnom statusu, kao sredstvu za rešavanje zakonskih problema koje ima etnička albanska većina na Kosovu". Kakva je to etnička albanska većina? U kojoj to državi? Jesu li oni to priznali neku novu zemlju? Od kada se to deo teritorije iz suverenog dela jedne države izdvaja i prema njemu se određuje ko je većina a ko je manjina? Da li za to možemo ponekad i u ovoj skupštini da čujemo nerazumne tonove onih koji će da kažu da je na Kosovu i Metohiji, izdvajajući samo jedan deo teritorije naše zemlje, odnos stanovnika 9:1 u korist Albanaca prema srpskom stanovništvu, a na stranu to što je to netačan podatak? To je američki trik. To je nešto što oni pokušavaju da urade sve vreme.
Zato ovi, koji ne čitaju dovoljno i koji ne žele da se bave ozbiljno pravom, moraju to da shvate. Opšti režim manjinskih zaštita u našoj zemlji se apsolutno poštuje. Nema ni jednog prava kojeg naša zemlja ne poštuje. Zna li neko da kaže koje je to pravo? Ne znaju ni oni da kažu. Kada im postavite pitanje - koje je to pravo ili sloboda koje Albanci na Kosovu i Metohiji ili u bilo kom drugom delu Srbije, bez razlike, nemaju, oni će reći - pa nije važno, ali ima neka represija na Kosovu i Metohiji, postoje neki problemi koje moramo na drugačiji način da rešavamo.
Problem je u tome što predstavnici velikih sila, pre svega Sjedinjenih Američkih Država, po svaku cenu pokušavaju da nam uvedu, dakle govoreći o pravnom modelu, "model 1974. plus". Nije im više dovoljan ni tzv. retromodel iz 1974. godine, već hoće da nam, pod time što će govoriti o najširoj autonomiji, kažu - eto imate autonomiju, a u stvari žele da naprave od Kosova i Metohije ne samo federalnu, već i konfederalnu jedinicu.
Plan Kontakt grupe o namerama izvršenja tzv. puzajuće secesije je potpuno jasan po tom pitanju. Svi članovi Plana Kontakt grupe, zaključaka Kontakt grupe, sa sastanka u Londonu, apsolutno o tome govore.
Uostalom, čujte samo neke od njih. Najpre, svi ministri, u preambuli, u prvim članovima osudili su bezrezervno, masakr koji se dogodio u mestu Račak. O kakvom masakru govore? Postoji li i jedan dokaz? Da li je iko rekao da je izvršen masakr osim Vilijema Vokera? Da li su to rekli finski patolozi? Da li su to rekli beloruski stručnjaci? Da li su to rekli sprski stručnjaci? Da li to iko u svetu može da potvrdi ili je nekome palo na pamet da kaže, i mi smo završili priču, osudićemo masakr. Posle toga se govori o nekoj represiji nad civilima, koju sprovode srpske snage. O kakvoj se represiji radi? Da li nad onima koji kukavički i zločinački, iza grmlja i žbunova, pucaju na nedužne ljude koji se kreću putevima južne Srbije? Da li su oni hrabri, a kukavice su oni koji pokušavaju da zaštite građane koji se slobodno kreću? O čemu se tu radi?
Ovde se govori o najdirektnijem učešću Kontakt grupe, o njihovim ucenama, o svemu što žele po svaku cenu da preduzmu i zahtevaju od nas da prestanemo sa ofanzivnim akcijama. O kakvim ofanzivnim akcijama govore? Jesmo li mi ubili onih 20 ljudi, nedužnih civila u Iraku ili oni? Da li naše policijske snage ili bilo koje snage državne bezbednosti stoje iza žbunja i ubijaju nedužne ljude koji se kreću po putevima ili to rade upravo oni koje oni štite? Njihovi štićenici to čine.
Sve ovo što se dalje tiče Plana Kontakt grupe, gotovo je u potpunosti neprihvatljivo za našu zemlju i to ne treba kriti nego treba otvoreno narodu reći. Sve što govore o visokom stepenu navodne samouprave, u kome će oni imati predsednika Kosova, u kome će imati apsolutnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, nema nikakve veze sa autonomijom nego sa pokušajem stvaranja konfederalne jedinice, a da ne govorimo o tome što će po svaku cenu pokušati da na Kosovo i Metihiju dovedu međunarodne trupe, pre svega trupe NATO pakta ili bilo koje druge inostrane trupe. Sa kojim ciljem? Da nas od nekoga razdvajaju? Da nas od nekoga spasavaju? Da nas spasavaju na isti način kao što čine u Republici Srpskoj? Zato traže odgovornost odnosno sprovođenje svih postupaka za koje je nadležan Haški tribunal. Zar da sprovode onakve postupke kakve su sprovodili prema Simi Drljači? Da vas podsetim, to je čovek koga su hladnokrvno likvidirali time što su mu pucali u slepoočnicu naši prijatelji, vajni Britanci, kada je čovek ležao u ropcu, čiji je sin bio prisutan. Hoće li takve mirovne snage da nam dovode? Hoće li da nam dovode onakve mirovne snage koje će kao zločinci u farmerkama da otimaju ljude i noge da im prebijaju, po 30 sati da ih tuku?
Da li je to nešto što neko može da prihvati i da kaže - to su demokratske snage koje mi moramo i koje hoćemo da prihvatimo. Neko je rekao - ne zna se šta je program onih koji, ako već idu i ako hoće da idu, idu u Pariz. Program mora biti Ustav Republike Srbije. To je najviši pravni akt naše zemlje "lex superior" i niko ne može i niko nije ovlašćen da ga gazi. Niko ne može da usklađuje naš Ustav sa dokumentima Kontakt grupe, nego obrnuto. Svi oni moraju svoje planove i svoje želje i svoje namere da usklade sa Ustavom Republike Srbije. Sve to što su oni namerili, teško mogu sprovesti, ukoliko mi obezbedimo ovde u našoj zemlji nacionalno jedinstvo. Sasvim je sigurno da je narod spreman na sva iskušenja.
Građani Srbije su potpuno svesni svih opasnosti koje su nad našom zemljom i koje lebde nad nama. Oni znaju šta sve može da se dogodi, ali su isto tako vrlo odlučni i vrlo spremni da zemlju brane po svaku cenu. Mi rezervnu otadžbinu nemamo. Ja sam pravnik, ali sam i vojnik. Imam sina od jedne godine i ne znam da li će biti pravnik i ekonomista, ali sam siguran, i ja ga za to spremam, kada zatreba biće vojnik i to treba da zna i onaj perverzni manijak koji misli da može da ubija sve u svetu.
Hvala vam najlepše. (U sali se čuje aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, sloboda informisanja predstavlja jednu od osnovnih ljudskih prava i sloboda, zagarantovanih najvažnijim međunarodno pravnim normama i značajnu tekovinu savremene civilizacije.
Pravo svakog građanina da bude slobodno, objektivno i potpuno informisan, njegovo pravo da učestvuje u toku i procesu informisanja, predstavlja demokratsko dostignuće kojim se malo koja zemlja u svetu, kao naša, može pohvaliti. Takva tvrdnja, ma kako nekima izgledala, nije ni neozbiljna, ni neodmerena, već na najbolji način oslikava našu današnjicu. Uostalom, teško je pronaći zemlju u kojoj su češće i žešće neumerene optužbe na račun vlasti, uz svakodnevne žalopojke zbog toga što svi, ama baš svi, u našoj zemlji nisu spremni da prihvate i podrže takvu hajku.
Promene koje su se dešavale u proteklih šest godina, od donošenja prethodnog Zakona o javnom informisanju, bile su do te mere dinamične i sveobuhvatne da je primena zakona u nekim segmentima ukazala na potrebu njegovog prilagođavanja novonastalim odnosima i tendencijama koje ukazuju na buduće odnose u društvu i u oblasti javnog informisanja.
To se potvrdilo i kroz sveobuhvatnu raspravu koja je vođena širom Srbije i koja je značajno doprinela da nova zakonska rešenja u javnom informisanju budu izraz opšteg konsenzusa. Polazeći od toga, Predlogom ovog zakona naglašena je dalja demokratizacija u oblasti javnog informisanja, zaštita prava ličnosti, promena u vlasničkim odnosima u skladu sa rešenjima u zakonodavstvu evropskih zemalja. U proteklom periodu primene od 1991. godine do danas uočeno je da su neka pitanja u postojećem Zakonu o javnom informisanju nedorečena, a neke oblasti nisu pravno regulisane.
Ovo se naročito odnosi na pitanje odgovornosti poslanika javne reči u javnim glasilima u odnosu na neka osnovna ustavna načela, kao što su nepovredivost ljudskog dostojanstva i prava na privatni život čoveka, zabrana monopola u javnom infomisanju, novčana naknada štete, odgovornost onih koji nezakonito ograničavaju rad javnih glasila ili odgovornost javnih glasila i odgovornih lica u njima, a nije precizirana ni odgovornost nadležnih državnih organa za sprovođenje zakona.
Obzirom na činjenicu da su se skoro sva pitanja koja je regulisao dosadašnji zakon morala drugačije i preciznije urediti i jasnije naznačiti veći deo novih pravnih normi, bilo je nužno doneti u potpunosti novi zakon. Vlada Republike Srbije u svom delokrugu prati i zakonodavnu delatnost u oblasti javnog informisanja u inostranstvu, naročito u onim evropskim zemljama koje imaju dugu tradiciju u ovoj oblasti rada.
Prilikom izrade ovog zakona korišćena su i ta iskustva, kao i iskustva pojedinih međunarodnih organizacija. Naša država je u periodu tranzicije i ekonomske transformacije, pa zakonodavna delatnost, kao i ovaj zakon ne mogu dugoročno da odraze sve mogućnosti i situacije koje će nastajati, ali u ovom trenutku ponuđena rešenja smatramo najboljim, uz obavezu da će se i ovaj zakon dograđivati i usavršavati prema iskustvima do kojih budemo dolazili tokom primene, koristeći inostrana iskustva koja mogu biti primerena našim uslovima.
Predloženi zakon po našem uverenju na bolji i primereniji način uređuje javno informisanje. Sigurni smo da će njegova primena poboljšati ukupno stanje u ovoj oblasti. Predlog zakona je terminološki ujednačen i osavremenjen u skladu sa demokratskim i tehničko-tehnološkim razvojem u oblasti javnog informisanja.
Predlog zakona o javnom informisanju, koji se danas ovde nalazi pred vama, narodnim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srbije, dat je na usvajanje u posebnim okolnostima. Pritisnuta ultimatumima, ucenama, pretnjama pojedinih zapadnih zemalja, naša zemlja ima obavezu da sačuva svoju celovitost, ali i u takvim teškim uslovima da unapređuje i razvija ljudska prava i slobode i kao važan deo korpusa tih prava slobodu javnog informisanja.
U savremenoj eri satelita, kompjutera i visoke tehnologije, informacija predstavlja kondicio sine kva non demokratskog prosperiteta svakog naroda, dok zloupotrebe informacija ili informacije upotrebljene u psihološko - propagandne svrhe mogu predstavljati najmoćnije oružje upereno protiv onih koji svojim tehničkim i materijalnim mogućnostima nisu u stanju da im se suprotstave.
Nažalost, mnogi su slobodu informisanja i protok informacija bez granica shvatili kao izvanrednu priliku da sa malim ulaganjem vrlo jeftino dođu do značajnog uticaja na svest dela ljudi i naroda, kojima se i otvorena pretnja okupacijom, bombardovanjem i ubijanjem predstavlja kao demokratska i humanistička zamisao, a one koji bi kojim slučajem pokušali tome da se suprotstave proglašavali bi za civilizacijsko dno i najveće zlo savremenog čovečanstva. Danas je moderno i poželjno te koji ubijaju svuda po svetu nazivati mirotvorcima i demokratama, a one koji pokušaju da ih za stalno ili bar za izvesno vreme zaustave u njihovim navodno demokratskim pohodima, mnogi optužuju za, kako kažu, zaustavljanje informacija, vremena, pa čak i istorije.
Takođe, ponekada se kod nas laž, uvreda, proizvoljna ocena ili dezinformacija proglašava za jedinu istinitu, opravdanu i realnu slobodu. Principi individualnih prava i slobode građana, nigde u svetu nisu shvaćeni u njihovom apsolutnom smislu. Ostvarivanjem svojih prava i sloboda, niko ne može i ne sme ograničavati prava i slobode drugih. U javnom informisanju to je jasnije i uočljivije nego u bilo kojoj drugoj sferi u javnom životu. Principi slobode i odgovornosti za izgovoreno i napisano ne smeju biti imkopatibilni, naprotiv moraju biti komplementarni. Tek tada sloboda javnog informisanja dobija suštinski značaj i pravo ostvarenja.
Predlog zakona o javnom informisanju sačinjen je sa ciljem da pronađe pravu meru slobode i odgovornosti i mi smatramo da smo u tome uspeli. Takav naš uspeh značio bi podstrek za dalji razvoj demokratskih odnosa u Srbiji, uz istovremeno poštovanje prava ličnosti, kao i prava onih koji informacije pružaju i onih na koje se te informacije odnose. Pred vama se nalazi Predlog zakona veoma liberalan u pogledu pružanja i širenja informacija, ali strog prema onima koji ugrožavaju temeljne postulate u oblasti javnog informisanja. Na taj način istovremeno se štiti i najviša vrednost jedne zemlje, ali i pravo na privatnost, svuda u svetu priznato kao jedno od bazičnih prava i sloboda.
Naime, u osnovnim odredbama predloženog zakona date su nove i preciznije formulacije za slobodno informisanje i njegovu zaštitu, slobodu javnih glasila, priznate činjenice i stavovi o čemu građani imaju interesa da budu obavešteni i obaveze državnih organa da pod jednakim uslovima učine dostupnim informacije iz svoje nadležnosti. Pored rešenja koja su bila u ranijem zakonu o zabrani cenzure, u osnovnim odredbama daje se potpuna definicija javnog informisanja. Ovim odredbama takođe je kao novina uređena i zabrana monopola, kao i obaveza da se u javnom informisanju mora poštovati nepovredivost ljudskog dostojanstva i prava na privatan život čoveka.
Dakle, javno informisanje je slobodno, cenzura je zabranjena ovim zakonom, a uvode se i neki novi pravni instituti, kao što su javne stvari i obaveze državnih organa da pod jednakim uslovima sve informacije učine dostupnim javnim glasilima, kao i mnogo preciznija i korektnija definicija samog pojma javnih glasila i sredstava javnog informisanja, nego što je to bio slučaj ranije.
U drugoj glavi zakona koja uređuje osnivanje, registraciju i prestanak javnih glasila, osnovna rešenja su zadržana iz starog zakona. I dalje postoji sistem prijave, a novina je što se precizira pet dokaza koji se podnose uz prijavu za upis, uređuje se postupak upisa i brisanje javnih glasila uz određivanje uslova kada se to čini. Takođe, u ovoj glavi zakona, uređuju se uslovi za poništenje upisa ako se daju netačni podaci.
U trećoj glavi zakona uređuje se izdavanje javnih glasova, a to je novina u odnosu na postojeći zakon i posebno novina, a polazeći od karaktera radio frekvencija kao prirodno ograničenog resursa i precizirano je u kojim se uslovima ne može prenositi ili odloženo emitovati radio-televizijski programi pojedinih stranih sadržina, a to je član 27. koji je upravo usklađen, a nikako nije suprotan pravnim normama iz osnovnih odredbi ovog zakona, kao i temeljnim principima međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u kome se naglašava neophodnost postojanja slobodnog protoka informacija, bez obzira na uspostavljene državne granice. Republika Srbija, a ona se i ovim zakonom opredelila za nesmetani i brz protok svake informacije, opredelila se za razmenu informacija sa Evropom i svetom, u svim sferama društvenog života, s tim što želi da se zaštiti od programa političko - propagandne sadržine, koje emituju vlade pojedinih zemalja, sa osnovnim ciljem ostvarenja svojih strateških i taktičkih političkih interesa na teritoriji naše zemlje. Uostalom, naša zemlja prihvata emitovanje programa takve sadržine, pod uslovima reciprociteta i ravnopravnosti.
Ako već neko ima interes da na srpskom jeziku emituje u Srbiji "Glas Amerike" sigurni smo da će oberučke prihvatiti da se na celoj teritoriji SAD-a emituje "Glas Srbije" ili neka slična emisija i to na engleskom jeziku, kako bi građani te zemlje mogli da dobiju objektivnu povratnu informaciju i što više saznaju o događajima u Srbiji, ali i o pogledima naše vlade na rešavanju ključnih političkih problema u SAD-u, a posebno kada je u pitanju ugroženost ljudskih prava i sloboda rasnih, etničkih i manjinskih grupa.
Uostalom, samo jedna informacija, u SAD-u u elektronskim medijima je svega 2% učešća inostranih programa, a u zapado-evropskim zemljama, zemljama Evropske Unije taj odnos je između 6 i 8%, a u našoj zemlji je danas taj odnos, taj je procenat preko 30. Dakle, za 15 do 20 puta je veće učešće inostranih programa u našoj zemlji nego u SAD-u i za pet do šest puta je veće učešće nego li u zapadno-evropskim zemljama. Onda možete dobro da zaključite da li smo za izolacionizam ili smo širom otvoreni kao što je to uvek bio slučaj.
U glavi pet zakona, uređeno je čuvanje tonskog i video zapisa i uvida u zapis. Posebno je regulisano pravo da se izvrši uvid u tonski zapis i način ostvarenja tog prava.
U glavama šest i sedam, koje regulišu saopštenje hitne prirode, odgovore i ispravke, te norme su precizirane i rekli bismo, tehnički pravno doteranije nego što je to bio slučaj u prethodnom zakonu.
U sledećim glavama, pre svega koje se odnose na ishod krivičnog postupka i prava lica na koje se informacije odnose, postigli smo značajan uspeh u dostizanju međunarodno-pravnih standarda, onih prava, a pre svega prava na privatnost, dakle .... (ne razume se) pravila i onoga što je priznato svuda u svetu, ono što se poštuje u svim zapadno-evropskim ili demokratskim zemljama. To je nešto što se i u ovom zakonu, i to je nešto što se u svim našim zakonskim normama mora zaoštriti.
U glavi jedanaest, novčana naknada štete, uređena je mogućnost kao i do sada da oštećeno pravno ili fizičko lice može ostvariti naknadu štete preko nadležnog suda, ako sredstvo javnog informisanja objavi neistinitu informaciju, kojom se narušava ugled ili interes oštećenog, ili se vređa čast, ili se prenose neistiniti navodi o njegovom životu, zvanju i sposobnosti tog lica. Takođe se definiše kada se informacija smatra neistinitom, odnosno nepotpunom.
Ovde sam doneo tekst međunarodnog pakta o političkim i građanskim pravima, koji je usvojen u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 1966. godine, u kome se navode neki izuzeci od poštovanja apsolutne slobode informisanja, a koje se odnose na poštovanje prava i ugleda drugih lica, radi se o članu 19. stav 3. i to pod a), takođe za zaštitu nacionalne bezbednosti ili javnog poretka, javnog zdravlja i morala. To samo onima koji se na podsmešljiv način odnose prema takvim zakonskim normama i koji iz neznanja govore da neko preduzima nekakve mere cenzure ili zabrane daljih informacija.
U glavi dvanaest, to je nadzor, a tu su uređena pitanja nadzora nad sprovođenjem zakona i mnogo konkretnije i preciznije nego što je to bilo učinjeno u prethodnim normativnim aktima.
U glavi kaznenih odredbi, radi zaštite slobode javnog informisanja, slobode javnih glasila da iznose činjenice i stavove o svemu o čemu građani imaju u interesu da budu obavešteni, propisano je da se ne sme ograničavati sloboda javnog informisanja niti slobodan protok stavova i mišljenja, da javna glasila istinito i pravovremeno informišu javnost, da javna glasila poštuju nepovredivost ljudskog dostojanstva i prava na privatan život čoveka, da javna glasila štite teritorijalni integritet Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije i zajamčene slobode i prava građana i čoveka, a bilo je nužno urediti i prekršaje protiv onih koji narušavaju odredbe ovog zakona.
Na osnovu dosadašnjih iskustava u primeni postojećeg zakona, a koristeći iskustvo naročito razvijenih zapadno-evropskih zemalja, došli smo do zaključka da se bez adekvatne kaznene politike ne mogu ostvariti ciljevi kome ovaj zakon teži. Dakle, ponovo pokušavamo da pronađemo pravu meru između slobode i odgovornosti u javnom informisanju. Kaznene odredbe, pre svega, treba da deluju preventivno, a samo u izuzetnim slučajevima represivno.
Procenili smo da je dovoljno predvideti u kaznenim odredbama samo prekršaje i razvrstali smo ih u pet grupa prema njihovoj težini, odnosno prema štetnim posledicama koje mogu da proizvedu. Kao najteži oblik smo predvideli objavljivanje informacija kojim se poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne celovitosti i nezavisnosti Republike Srbije i SRJ, kršenje zajemčenih prava i sloboda čoveka i građanina ili izazivanje nacionalne, rasne i verske netrpeljivosti i mržnje.
Sa predviđenom kaznom, koja mora biti adekvatna štetnim posledicama koje ovaj prekršaj izaziva, iako na prvi pogled ona može izgledati visoka, jedino se može postići cilj i svrha kažnjavanja, da tako zaprećenom kaznom ozbiljno i preventivno delujemo da se sredstvima informisanja ne ugrožava Ustav kao najviši pravni akt i kao le superior naše zemlje.
U članu 73. utvrđena je kazna za reemitovanje i prenošenje radio i televizijskih programa stranih radio difuznih organizacija koje su propagandno-političkog sadržaja, a emituju se na srpskom jeziku i jeziku nacionalnih manjina, čiji su osnivači strane vlade i njihove organizacije, a emitovanje ovakvih programa nije utvrđeno međudržavnim ugovorom. To predstavlja ozbiljan prekršaj.
Rešenja koja predlažemo su takođe na osnovu naših dosadašnjih iskustava i prakse stranih zemalja. Radio frekvencije su prirodno ograničeni resurs i njihovo korišćenje mora da bude u interesu građana ove zemlje.
Inostrane radio i televizijske stanice imaju mogućnost da propagandu vrše na celoj planeti preko satelitskog emitovanja i drugih tehničkih mogućnosti svojih zemalja, a da se pritom ne moraju koristiti domaće i radio televizijske stanice.
Zaprećenom kaznom smatramo da će se preventivno delovati u cilju sprovođenja zakona. Takođe je predviđeno da će se smatrati prekršajem zloupotreba slobode javnog informisanja objavljivanjem neistina kojim se povređuje pravo ličnosti u sredstvima javnog informisanja. Mislimo da ovo predstavlja jedno od najvećih dostignuća ovog zakona, nešto što predstavlja elementarnu zaštitu ljudskih prava i sloboda, nešto sa čime možemo da se ponosimo i čime se hvale mnogi u zemljama Zapadne Evrope.
Naime, kako to član 11. zakona uređuje, u javnom informisanju se mora poštovati nepovredivost ljudskog dostojanstva i pravo na privatni život čoveka. Ne mogu se objaviti ili reprodukovati informacije, članci ili podaci u kojima se vređa čast i ugled lica, niti iznositi ili pronositi neistine o njegovom životu, znanju i sposobnostima.
Zaprećena kazna, po našem uverenju, takođe je adekvatna mogućim štetnim posledicama koje bi proizvelo narušavanje pomenutog člana zakona o javnom informisanju.
Takođe je predviđena grupa prekršaja kojima se obezbeđuje pre svega primena zakona o javnom informisanju. Pored odredbi da će se smatrati prekršajem ko nezakonito ograniči ili prinudom utiče na rad javnih glasila, za prekršaje će se smatrati i pribavljanje informacija na protivpravan način, započinjanje sa izdavanjem odnosno emitovanjem javnog glasila pre upisa u registar, blagovremeno neobaveštavanje nadležnog organa o promeni podataka, nečuvanje tonskog i video zapisa i objavljivanje reklama suprutno odredbama ovog zakona.
Zaprećenim kaznama i u ovom članu smatramo da će se postići cilj i svrha kažnjavanja.
U članu 76. utvrđeni su najblaži oblici prekršaja i to ako štampar štampa štampane stvari bez dokaza o njihovom upisu u evidenciju javnih glasila, ako se informacija objavi bez naznake javnog glasila iz koga je preuzeta, i ako se sa odgovorom ili ispravkom objavi komentar.
Takođe vrlo je precizno određena nadležnost organa za prekršaje, utvrđeni rokovi za usmeni pretres, način dostavljanja poziva i odluka i vreme donošenja rešenja kojim se odlučuje u prekršajnom postupku.
Takođe je uređen i izvršni postupak. Rešenja koja su data u pogledu postupka rađena su u skladu sa postojećim prekršajnim i izvršnim postupkom i primerena su našem iskustvu. Uvereni smo da će ove odredbe doprineti efikasnijoj primeni ovog zakona i da će obezbediti da se zakon u potpunosti primenjuje.
Smatramo da je Vlada Republike Srbije Narodnoj skupštini Republike Srbije dostavila na usvajanje ozbiljan i dobar Predlog zakona o javnom informisanju. Mislimo da će on neke probleme, sa kojima smo se u prethodnom periodu suočavali, na najbolji mogući način uspeti da reši. To rešavamo najvišim pravnim aktom, dakle zakonom, koji Skupština ovde može da donese, i smatramo da ćemo u narednom periodu imati obezbeđenje potpuno slobodnog i objektivnog informisanja javnosti, onako kako je to ovim zakonom i kako je to ustavnim normama proklamovano.
Oni koji su i pre nego što je ovaj zakon stigao do narodnih poslanika i u Narodnu skupštinu Republike Srbije već počeli da izražavaju svoje negodovanje, samo zato što će za eventualno objavljivanje neistine, laži, dezinformacije moći konačno da budu kažnjeni, a govore o slobodi javnog informisanja, najmanje imaju prava na to i ponašaju se u najmanju ruku licemerno.
Vlada Republike Srbije je zadovoljna što ovakav zakonski predlog može da predoči narodnim poslanicima na usvajanje i siguran sam i očekujem da će većina narodnih poslanika u Narodnoj skupštini ovakav predlog zakona prihvatiti. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni  poslanici, teško je govoriti posle Milana Božića, jer nikada niste sigurni da li govori kao vlast ili kao opozicija. Teško je da se snađete na koji način da mu odgovorite.
Vlada Republike Srbije predložila je Narodnoj skupština na usvajanje jedan dobar i odličan zakon. Zakon o univerzitetu ima intenciju da se spreči dalji javašluk, neefikasnost i nerad. Cilj ovog zakona jeste povećanje efikasnosti i rada i reda na univerzitetu. Kako i zbog čega? Vi znate da nauka i visoko obrazovanje postaje odlučujuća tehnološka snaga civilizacijskog razvoja. Univerzitet je jedno od središta ogromne akumulacije, saznanja i odlikovanja intelektualnih sposobnosti, jedan oblik memorije civilizacije. Pretvaranjem nauke u pretvaračku snagu razvoja u budućnosti i društva sa najboljim obrazovnim sistemom zauzimaju ključni položaj, položaj kakav su nekada zauzimala društva sa najvećim prirodnim bogatstvima ili brojem mašina.
Cilj ove države, u čijoj svojini se nalazi univerzitet, jeste da postigne najbolje moguće rezultate, koji će doprineti efikasnijem i plodotvornijem radu u svim sferama društvenog života, u svim oblastima društvenog života. Naš cilj nije da imamo više politikanata, naš cilj nije da studije traju osam, 10, 12 ili 15 godina, već je naš cilj da unapredimo kvalitet studiranja, da poboljšamo materijalnu osnovu univerziteta u celini. To je suština ovog predloga zakona.
Kažete i najveću buku u javnosti izazivaju poslednjih dana oni koji za to imaju najmanje prava. Malopre šef poslaničke grupe Nove demokratije Žarko Jokanović, valjda kao student, govori šta i kako bi trebalo da činimo. On je pet godina stariji od mene, a još nije blizu da završi fakultet. Kada će da završi fakultet? Jel' to treba država da finansira? Jel' država treba u sve to da ulaže? Jel' država na sve to treba novac da troši? Onda se postavlja pitanje, kažu da neki roditelji troše novac, ne mogu da plaćaju studije, roditelji na ovakav način troše novac. Mnogi roditelji troše novac, da li na Žarka Jokanovića ili na nekog drugog? Mnogi, zato što se iz njihovih primanja, iz nekih fiskalnih obaveza koje oni moraju prema državi da plaćaju, daje novac za studije Žarka Jokanovića, koje traju koliko, 10, 12, 13 godina, ko zna koliko već?
Suština je u tome da su najveću buku u javnosti podigli oni koji su možda pogođeni onim što im predstoji. Tako je gospodin Veselinov malopre govorio samo o sebi, izreče nam čitavu svoju biografiju. Govorio je o onome kako i zbog čega njega donošenje novog zakona pogađa. Ni jednom rečju nije pomenuo studente, osim što je rekao da zakon u celini nije dobar. Zbog čega nije dobar, to nismo mogli da čujemo, to nismo mogli da saznamo, osim da valjda naučna razmena nije bila dovoljno dobra u vreme sankcija, pa bi trebalo da bude bolja, jer je on počasni profesor u Londonu ili ne znam gde još. Nemam ništa protiv toga, ali ovde je u pitanju zakon, a ne da li će Veselinov biti počasni profesor u Londonu, Beogradu ili nekom drugom univerzitetu.
Govorili su prethodnih dana mnogi o tome kako treba da se pitaju u univerzitetu, da oni govore o tome, da oni učestvuju u tome, da oni upravljaju univerzitetom. Nema više toga. Nema više samoupravljanja. Sada će da bude red i rad. Samoupravljanje da vi odlučujete o onome što nije vaše, toga nema. Vi, gospodine Božiću, ne date vašim koalicionim partnerima da upravljaju javno-komunalnim preduzećem gradska čistoća, a govorite da biste nekom dali da upravlja univerzitetom. Nemojte molim vas, to je vrhunsko, to je najgore moguće licemerje. I vi govorite o srednjovekovnim zakonima, vi sebi dajete za pravo da nekoga napadate i da ovde dajete neprimerene primere o tome kako će neko crkvu da proglašava vladinom institucijom i da biramo vladike i patrijarhe. Možda biste vi to mogli, možde ste to zamislili, ali to sigurno neće proći.
Vlada Republike Srbije zakonom o univerzitetu ničija prava nije ugrozila, nikakvu autonomiju nije ukinula. Mnogi govore, naravno i ne znajući šta znači autonomija i njeno etimološko značenje, pa govore da pod autonomijom smatraju eks teritorijalne zone, kao strane ambasade u našoj zemlji i zamislili su da mogu da rade šta hoće i kako hoće. Čime je autonomija ukinuta? Jel' time što su zabranjena politička predavanja i političke tribine na času biologije, na času anatomije, na času geografije? Da li je zato ukinuta autonomija univerziteta? Ko im je dirao u čas geografije, biologije ili anatomije ili bilo kog drugog predmeta? Niko nikome. Uopšte se u nastavu, u naučni rad, u istraživački rad Vlada Republike Srbije i po ovom zakonu ne meša, uopšte nije dirnuta autonomija univerziteta, autonomija nauke, autonomija nastave, autonomija obrazovanja, ali ne mogu da se drže političke tribine. To je nešto što nekima smeta i ne može da se zloupotrebljava univerzitet u lične svrhe i lične potrebe. To je ono što neće moći. Kome smeta, dobro je što mu smeta, jer na takav način neće moći da radi, deluje i vodi fakultet ili univerzitet, kao što je činio do sada. Dakle, to je suština ovog predloga.
Još nešto, govorili ste prethodnih dana, gospodine Božiću iz vaše politike stranke i dužan sam da na to odgovorim, jer je mnogo neistina izrečeno, a pominjan je zakon iz 1905. godine. Malo sam proučavao taj zakon, neke odredbe, pa je neophodno da upoznam javnost sa tim odredbama.
Zaista je pravi univerzitetski lik potvrđen imenom "Velika škola", koju je dobila Srbija 1905. godine, ali ne zaboravite da su poslanici ondašnje skupštine, radi uštede, broj osoblja ograničili na 20 redovnih i 20 vanrednih profesora, a istovremeno je profesore potvrđivao ministar. A, to niste hteli nigde da saopštite, nigde da kažete.
Nećete da kažete, prema pozitivnim zakonskim rešenjima u Nemačkoj da njihova Vlada određuje, naravno u izboru od tri profesora, potvrđuje koji će biti redovni profesor, pa čak i u jednom slučju kada je Vlada rekla da ne može da bude ni jedan od tri predložena kandidata, Savezni upravni sud Nemačke je doneo odluku, odnosno rekao da je država u pravu i da ni jedan nije izabran, jer ako ima pravo da izabere jednog ima pravo da se suprotstavi izboru svakog od njih.
Zbog čega ste, tj. zbog čega su mnogi graknuli i zbog čega se njima ne dopada ovaj zakon.
Naravno, razumljivo je da se opozicione političke stranke trude da pronađu neki razlog da napadnu zakon. Razloge značajne i dobre nismo čuli. Ovaj zakon je dobar iz još jednog razloga, zato što će Vlada imati kontrolu nad upravljačkim procesom, zato što će Vlada želeti da uštedi novac tih roditelja o kojima se govori, da se taj novac troši za dečje dodatke, penzije i u druge svrhe. A, nema više davanja para onako kako kome padne napamet i kako ko hoće da se to troši, da se ćerda, jer neko voli da ima autonomiju onako kako je on zamislio.
Ovaj zakon je dobar. Teško je napraviti bolji. A, Vlada Republike Srbije je valjda najmerodavnija da predloži Narodnoj skupštin, ona je ovlašćeni predlagač, jer su se neki pitali prethodnih dana zaboga, ko je taj koji predlaže zakone. Da, Vlada Srbije, ona predlaže to, i očekuje od narodnih poslanika u Narodnoj skupštini da podrže ovakav zakon, jer je sigurno da ćemo obezbediti kvalitetniju nastavu, bolju materijalnu osnovu, bolje materijale uslove i da ćemo obezbediti efikasnije studiranje našim studentima. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, zanimljiva je potreba gospode iz stranke Milana Božića, ja sam korektan pa njega volim da prozovem, neka odgovara ponovo, možemo, ili je on stranka, svejedno, dakle gospodine Božiću opasno je kada malo izmenite redosled reči u rečenici i zloupotrebite ih.
Ili, upotrebite neistinu. Hoćete li reći da je reč rad opasna reč? Znam da je kod vas u Srpskom pokretu obnove to opasna reč, jer mnogo malo volite da radite. Ali, to je jedna dobra reč. Vi volite nešto drugo da radite, što bi naš narod drugačije nazvao.
Ali, rad je jedna lepa reč, koje niko ne treba da se stidi. Koju naš narod poštuje, koju naš narod voli, i svi civilizovani narodi poštuju i vole. Nemojte Aušvice da pominjete, jer niko ih nije ovde pominjao, uopšte nisu dolazili nikome u usta, niti je bilo kome padalo napamate da nešto slično o tome govori.
Dakle, što se rada tiče je to, a drugo, gospodine Božiću, ovde nema nikakvih radikalnih rezova. Pitanje svojine je, kao što znate, članom 34.
Ustava Republike Srbije zagarantovano. Nama je valjda važno da imamo definisanog titulara svojine. Valjda i to piše u programu SPO-a. Nedavno ste govorili da to piše.
Ili, to sad više ne piše? Titular svojine mora da bude definisan. Valjda mora da postoji saznanje ko upravlja svojinom.
Ako to ne znamo onda se ne zna ko šta radi. Onda ćemo imati samoupravljanje i to neko divlje samoupravljanje u kome nećemo znati ko ima kontrolu nad svim tim. To je što se tiče vas, gospodine Božiću.
A, što se tiče vas gospodine Jokanoviću, ne znam na koga ste mislili ovo sa parama. Ali, znam da imate mnogo više para nego ja. Čime se ja ne ponosim. Nikada ni jedan ispit nisam platio a završio sam fakultet na vreme, sa mnogo većim prosekom nego što ste vi apsolvirali 10-12 godina. Ali, nisam u pitanju ja.
Vi ste pomenuli na vrlo nekorektan način mog starijeg kolegu, inače mog šefa, nadređenog, kako hoćete, Tomislava Nikolića.
Tomislava Nikolića ne izdržava država, gospodine Jokanoviću. A vas ova država hrani. Roditelji vas hrane. On se sam obrazuje, pa zna više nego svi vi. A, vi se obrazujete na državnim jaslama. Onoliko koliko vam država daje i to slabo postižete.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, mnogi su danas govorili o tome šta nam se i kako nam se preti po pitanju Kosova i Metohije, zavođenja novih i rigoroznijih sankcija, ili još drastičnijih mera protiv Srbije i srpskog naroda, navodili su istorijske, kulturne razloge, govorili o mnogim činjenicama, o našoj teritoriji, zemlji i vodi, kako rekoše, ali čini mi se da smo malo pominjali i govorili o našem narodu na Kosovu i Metohiji,  o ljudima koji dole žive, da je to naše najveće bogatstvo i da je to ono što pre svega ne smemo da izgubimo.
Srbi su skoro izgubili Republiku Srpsku Krajinu, svoja vekovna ognjišta, svoje teritorije, svoje kuće, mnogi svoje porodice, ili bar svoje najbliže. Ne smemo dopustiti da nam se to ponovo desi na Kosovu i Metohiji, ne smemo zaboraviti da ne žive samo albanski separatisti na Kosovu i Metohiji i da oni imaju nekakvo ekskluzivno pravo da se otcepljuju, ili ne, od Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, ili da prave nekakve svoje federalne ili konfederalne jedinice.
Dole živi veliki broj pripadnika našeg naroda, veliki broj pripadnika drugih nacionalnih manjina, koji žele da kao lojalni građani, kao ljudi koji poštuju Ustav i zakon ove zemlje, ostanu da žive tamo gde su decenijama živeli.
Neko je pre neki dan u Beogradu rekao - referendumsko pitanje nije: da li će se neko, odnosno strane sile mešati u naše unutrašnje pitanje ili ne, nego hoćemo li živeti pod sankcijama ili ne.
Kažu, još, neki: "Šta nas briga za Kosovo i Metohiju, dole nemamo ni pedalj zemlje, mnogo nas to ne interesuje".
Zamislite kada bismo na takav način razmišljali i o svim drugim delovima naše Srbije? Pa, danas je Kosovo i Metohija, sutra (kako su nam danas najavila gospoda Murić i Kučević), na dnevnom redu bi bila Raška oblast, potom bi se našli neki pametni koji bi stavili i Srbe iz Vojvodine u takvu poziciju, i tako doveka.
Nikada ne bismo mogli da kažemo - kraj, završili smo pitanje konstituisanja i opstanka naše države i možemo da radimo i živimo kao i sav normalan svet, kao i svi ostali.
Danas je predstavnik partije "Sulejman Ugljanin" ovde rekao da lažemo i iskrivljujemo istinu (i to grubo), kada kažemo da niko ne krši prava nacionalnih manjina na Kosovu i Metohiji, i uopšte u Srbiji, a onda je kao primer za to naveo, verovali ili ne, izbore, novembarske, iz 1996. godine.
To je bio primer kršenja prava nacionalnih manjina. Pustite vi nas, naše političke stranke, da se mi sukobljavamo oko izbornih pravila, oko toga da li je vlast prekršila, i da li nije, ali to sa pravima nacionalnih manjina nema nikakve veze.
U našoj zemlji je naša Skupština (ne ova, već skupština nekadašnje Jugoslavije) ratifikovala sva dokumenta, koja po najvišim međunarodno-pravnim standardima štite prava nacionalnih manjina, i međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, i međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i evropsku konvenciju o ljudskim pravima, i sve to na najbolji način sprovodi u delo.
Pa se postavlja pitanje, šta to nedostaje Albancima na Kosovu i Metohiji, šta to nedostaje pripadnicima možda i nekih drugih nacionalnih manjina, ili veroispovesti u našoj zemlji? Ne, nedostaje im ništa. Da li loše žive Albanci na Kosovu i Metohiji? Ne. Žive mnogo bolje nego Srbi. Imaju daleko veću ekonomsku moć, jer dobar deo njih ne poštuje zakone ove zemlje, dobar deo njih ne plaća porez našoj Srbiji, a Srbi to plaćaju. Šta im onda nedostaje?
Podsetiću vas na izjavu Ibrahime Rugove iz 1992. godine. Mnogi iz inostranstva više ne žele da nas podsećaju na tu izjavu, a mnogo puta su je pominjali 1993. i 1994. godine. To je bio zahtev Ibrahima Rugove da Kosovo i Metohija imaju isti državno-pravni status, a to je zahtev upućen tzv. međunarodnoj zajednici, isti državno-pravni status kakav ima Republika Srpska Krajina. Zašto Ibrahim Rugova to više ne traži? Zašto ga na to ne podseti bilo ko iz Sjedinjenih Država ili neke druge zemlje.
Traže iz Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju da dopustimo njihovim emisarima da oni ispituju šta se to događa na Kosovu i Metohiji, da nam oni određuju kakve mere Vlada Republike Srbije mora da preduzme, šta je to što moramo da učinimo da ih umilostivimo. Kako da poštujemo i da slušamo nekoga ko nas je isključio iz svoga članstva? Postoji li to bilo gde? Ima li bilo kakve logike u tome?
Mnogi su iz sveta govorili da srpska policija, pa čak u poslednje vreme i neka srpska paravojska, izmislili su naravno, maltretira Albance na Kosovu i Metohiji, oni su "jadni i ugroženi".
Da malo dopunim ono što je govorio gospodin Peručić za ovom govornicom, strana sredstva informisanja, strana i javna glasila nam nisu ni malo naklonjena. Oni već iz milošte nazivaju pripadnike terorističkih bandi na Kosovu i Metohiji nekakvim simpatičnim gerilcima Oslobodilačke vojske Kosova. Zaboravljaju kakav je stvarni status tih ljudi koji divljaju na jugu Srbije. I, ne pada im na pamet da tako nešto promene. Kada kažu, a u svakom svom izveštaju to napominju i ne zaboravljaju da preskoče, da je 90% Albanaca na Kosovu i Metohiji, postavlja se pitanje, prvo, po kome je to popisu, a drugo, koliko je to procenata Britanaca na Foklandskim ostrvima, koliko to ima pripadnika, kao što to danas neko reče, Holanđana na Arubima i nekih drugih? Nema ni jednog. Ali su zato vodili krvavi rat i vodili bi ga do istrebljenja, da neki drugi nisu potpisali kapitulaciju i prihvatili da te teritorije, na kojima ih uopšte nema, njima i ne pripadaju.
Što se tiče medijske sfere, da malo o tome kažem, ne bih mnogo, dakle iz domena nadležnosti moga ministarstva. Američki informativni centar predstavlja pravu logističku bazu i podršku albanskim separatistima. Znaju to svi odavde. Oni vode medijsku kampanju. Sve što se dogodi i kako se dogodi, oni su u stanju da drugačije predstave, da na potpuno suprotan način prikažu realne događaje, da u svemu pomognu šiptarske separatiste i da posle svega toga kažu, kako su oni dole samo kako bi ustanovljavali stepen kršenja nacionalnih prava pripadnika albanske nacionalne manjine.
Neko će reći da smo možda ksenofobični, da ne želimo da sarađujemo sa svetom. To je besmisleno. Mnogo volimo da gledamo i francuske i američke filmove, ukoliko su vredni. Mislimo da isto i oni treba da gledaju dobre srpske filmove, dobre srpske pozorišne predstave. Imamo mnogo lepih planina, reka, neka dođu, neka skijaju, neka se kupaju, ili pecaju, biće nam dragi gosti. Ali nam nisu potrebni kao politički emisari, koji će određivati političku budućnost jednog dela naše zemlje, suverene Srbije. Nisu oni nas pitali kakav će status imati Kalifornija, kakav će status imati Bavarska, kakav će status imati Alzas. Nećemo ni mi njih pitati kakav državno-pravni status treba da imaju Kosovo i Metohija. Ustav Srbije nam je to odredio, građani Srbije poverenjem koje su dali i poslanicima u Narodnoj skupštini i ovoj vladi Republike Srbije, o tome su već dovoljno rekli.
Malo pre je predstavnik SPO ovde vređao pripadnike i predstavnike SRS, a predstavnicima Vlade zamerio što su zaboga, eto, odgovarali na optužbe nekih drugih političkih stranaka. Pa, ne mislite valjda da kada neko uđe u Vladu, da on postaje nemušt ili nem, pa neće da odgovara svojim političkim protivnicima, nego će da pušta da ga oni napadaju, a da on ništa ne učini. Nikada ne bih koristio onakve izraze kao što su: glupost, kratka pamet itd., ali to je neko drugi izdiktirao, nekome drugome je to palo na pamet.
Ali, nemojte da zaboravite da članovi ove vlade i predstanici Srpske radikalne stranke nikada nisu podržavali bombardovanje Republike Srpske od strane NATO pakta. A, čovek koji je malo pre bio za ovom govornicom je doslovce rekao - da NATO nije jednostran i da akcije NATO pakta moraju biti podržane. To se nama nikada neće dogoditi i zato još jedanput pozivamo i sigurni smo da će građani Srbije i srpski narod, ukoliko narodni poslanici i Narodna skupština donese odluku o raspisivanju referenduma, reći da ne prihvataju strane pritiske, strane ucene, ili kao što neko pre neko veče na televiziji reče od poljoprivrednika - samo nemoj više da nam pomažu. Hvala vam. Možemo to mi i sami.

PRVA SEDNICA

29-12-1997

Dame i gospodo narodni poslanici, svi smo Predlog zakona o budžetu dobili tek jutros i gotovo da niko nije mogao ozbiljnije da razmotri sve razdele i da zna šta bi trebalo podržati, a šta napadati.
Malopre smo imali konstitutivnu sednicu Odbora za kulturu i informisanje i niko od nas 15, koji smo u tom odboru, nije mogao da zna tačnu sumu novca, koja se izdvaja upravo iz tog razdela. To nam na najbolji način pokazuje koliko su narodni poslanici zaista pripremljeni za ovu sednicu, a razmislite u kojoj se to zemlji na svetu po hitnom postupku donosi budžet, a neće da se donesu neki drugi, manje važni zakonski projekti po hitnom postupku.
To govorim onima koji predstavljaju danas malo veću Novu demokratiju, od one koju su nekada iznedrili, onima koji su jutros, na prepodnevnom zasedanju, a to moram da kažem zbog toga što državna televizija to nije želela da prenese, oni koji su (radi se o poslanicima Srpskog pokreta obnove), podržali sve predloge Socijalističke partije Srbije i Jugoslovenske levice, pa bi bilo dobro da ukažemo na nekoliko stvari, koje su ovako golim okom i paušalnim pogledom na Predlog zakona o budžetu uočljive.
Pre svega, ima jedna zanimljiva stavka, kada pogledate sredstva za finansiranje rada organa državne uprave, videćete da se kaže da ima zaposlenih oko 243.000. Pogledajte Predlog zakona o budžetu za 1997. godinu, videćete da ima za oko 2.000 zaposlenih manje. Zalažemo li se mi za jeftinu državu, zalažemo li se mi za državu u kojoj će biti smanjen administrativni aparat, kako bi smo imali manje opterećenje za građane Srbije, kako bi porezi bili niži, kako bi doprinosi bili niži, kako bi imali manje namete za seljake, za poljoprivredne proizvođače, za zdravstvene radnike, manje namete za industriju, poljoprivredu i sve ostalo?
Ali, pogledajte šta je ovde posebno čudno - kaže se: od čega je 79.150 u državnim organima i organizacijama, što je za svega 21 više nego li prethodne godine i onda 163.850 u javnim službama, što je za 19 manje. Dve hiljade uopšte ne postoji zaposlenih, 2.000 u ovome ne zna se gde su zaposleni. To je neko onako odoka, znajući da je prethodnih godinu dana, one koji su podobni zapošljavao u državnoj administraciji, da bi služili njemu, a ne narodnim interesima, a ovde su u potpunosti izostavljeni.
Kaže gospodin Peručić - bolje da se finansiramo iz budžeta, nego da idemo na privremeno finansiranje. Jeste, ali zašto taj predlog zakona o budžetu nije došao znatno ranije, pa da svi poslanici mogu da budu upoznati sa njim, pa da drugačije radimo, a šta ćemo sa izvršenjem budžeta od 100% od prethodne godine, a isplaćeno je 11, a ne 12 plata? Ko je za to odgovoran, ko je za to kriv?
Dalje, kada pogledate razdeo 1, 2. i 3., kad se pogledaju plate u okviru onoga što se podrazumeva pod - predsednik Republike - šta je to što iznosi preko 3.000.000 dinara? Zar ima toliko službenika, zar je toliko njih neophodno platiti, šta to toliko košta?
Malopre su neki govorili, a ne zaboravite da je Narodna skupština Republike Srbije iste tolike troškove plata imala - 3.000.000. Koliko ima sudija Ustavnog suda Srbije, da budu toliki troškovi plata takođe? Zbog čega je to potrebno i kome je to potrebno i to bez regresa, jer je regres posebno bilansiran u Ministarstvu finansija.
Dakle, postoje nekakvi troškovi, za koje niko ne može da pronađe realno opravdanje.
Šta ćemo dalje sa nekakvim organizacijama, koje se drže na budžetu, a niko ne razume zašto? Zašto uzimati od naroda, od građana, od privrednih organizacija novac za organizaciju rezervnih vojnih starešina Jugoslavije?
Ako je to potrebna organizacija, neka se samofinansira, a zašto finansirati Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata, ne znam ni ja čega. Nemam ja ništa protiv tih ljudi, ali ti ljudi neka se finansiraju ako žele da imaju posebno udruženje. Imaju sva prava, imaju penzije, imaju sve beneficije koje im već ionako pripadaju, na osnovu nekih drugih socijalnih prinadležnosti.
Zašto posebno i dodatno to iz budžeta da se finansira? Zašto opterećivati privredu?
Dalje, u razdelu 27 (to je ono što sam stigao za ovo kratko vreme da proučim) kaže se - za posebne namene izdvojiće se (radi se o Ministarstvu za informacije) 41.450.000 dinara. Ovde u obrazloženju posebnih namena stoje nekakve čudne stavke, nešto za štampani materijal na srpskom jeziku, za štampani materijal na stranim jezicima, itd.
Šta to znači, šta će to da se štampa, ko o tome odlučuje? Je li to propagandni materijal za zemlju, ili ćete ponovo da štampate publikacije, ili da uplaćujete onim medijima koji će da prave onako bljutave filmove i odvratne filmove, kakve ste vi pravili protiv dr Vojislava Šešelja, u predsedničkoj kampanji.
Da li mislite da tako možete da pobedite srpske radikale? Ne može se tako pobediti. Jedno možete time da dobijete, u jednom trenutku, ali ste moralno time sve izgubili, na najniže grane ste pali. E, zato su potrebna ta 42.000.000 dinara. Da je odvojeno za zdravstvo, da je odvojeno za prosvetu, pa niko vam to ne bi žalio i niko vam ništa o tome ne bi rekao, ali ste ta 42.000.000 odvojili da finansirate prljavu kampanju laži, falsifikata i neistina protiv Srpske radikalne stranke i protiv dr Vojislava Šešelja.
Zato su vam te pare bile potrebne, biće vam potrebne.
I još nešto dičio se gospodin Peručić da je rođeni Beograđanin. Ja ne znam šta to mnogo znači. I ja sam rođeni Beograđanin, ali ne vidim da sam išta bolji od ostalih kolega, koji nisu rođeni u Beogradu i ne vidim da iko drugi zbog toga manje ili više voli Beograd. I ne mislim da zbog toga što nećemo glasati za harač, za namet Beograđanima, svim privrednim organizacijama u Beogradu, za tu poznatu Čovićevu taksu od 3%.....
Ne zaboravite, gospodine Mikoviću, vaš predsednik, Vuk Drašković, je za tu taksu govorio da je harač, da je to turski namet na vilajet, da je to muka za građane Beograda, da to mora odmah da se ukine, a sada kažete da su oni koji su protiv te takse, protiv Beograda.
E, to licemerje više, gospodine Mikoviću, ne može da prođe. To je ono protiv čega ćemo se mi u Srpskoj radikalnoj stranci boriti. To takođe važi i za ono što je govorio gospodin Peručić.
I sada, moram da kažem nešto o čemu se malo govorilo. Danas, naravno, državna televizija to nije prenela - kada je čovek koji se proglasio za predsednika Republike ušao da polaže zakletvu, poslanici Srpske radikalne stranke, kojih ima 82 u ovoj Narodnoj skupštini, razumljivo, zbog izbornih krađa, falsifikata....

PRVA SEDNICA

29-12-1997

Vreme srpskih radikala, gospodine predsedniče, tek dolazi, a vaše vreme i vaših političkih stranaka odavno je isteklo.
E sada da vam kažem, dozvolićete mi još ovo da kažem, moram da pomenem one koji su najviše krali i otimali na Kosovu i Metohiji, da sa tim javnost bude upoznata.

PRVA SEDNICA

29-12-1997

Ima, ima. Oni su potencijalni članovi Vlade, koji će biti finansirani. To su: Miladin Ivanović iz Peći, koji je bio najbrutalniji u tim krađama i otimačinama na Kosovu i Metohiji i najgorim postupcima prema srpskim radikalima, Dragomir Pavlović iz Kline, Dobrosav Radović, Slobodan Laković iz Peći, Zoran Milošević iz Obilića i Dragan Spasić iz Vučitrna, koji je čak, verovali ili ne, u izvesnom restoranu slavio izbornu krađu, a osim izborne krađe, slavio je i prebijanje poslanika Srpske radikalne stranke, pa gledajte kakve su to posledice.