Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miodrag Đidić

Miodrag Đidić

Demokratska stranka

Govori

Ovo što sam rekao za ovaj član važi i za ovaj član. Ovde se rok za obaveštavanje dužnika sa pet godina smanjuje na tri. Takođe, mislim da nije momenat da se to radi i da sami sebi ne skačemo u usta. Zašto bismo skratili rok da nekoga obavestimo da je dužan državi? Mislim da ne postoji za to ni jedan jedini razlog. Ne bih da iznosim argumente koje sam već izneo.
Iskoristiću priliku, pošto ministar nije bio u načelnoj raspravi, da iznesem jedan predlog koji sam izneo u načelnoj raspravi. Iznosim ga sada zato što su ga neke poslaničke grupe takođe prihvatile. To je gospodine ministre da razmislite da ono što smo uradili u Zakonu o poreskom postupku i poreskoj administraciji gde smo poreski, prekršajni postupak vratili Poreskoj upravi, da razmislite da carinski prekršaj vratite Upravi carina i Ministarstvu finansija. Praksa je pokazala da su to oni mnogo bolje radili, nego što rade prekršajni sudovi.
Opet je oštećen budžet Republike Srbije, jer zaplenjena roba u carinskim postupcima stoji na lagerima. Njena vrednost svakog dana opada. Neko je postavio pitanje – da li Uprava carina i Ministarstvo finansija imaju kapacitete da to rade? Tvrdim da imaju, jer su to radili vrlo uspešno do pre dve godine i ne vidim razlog da sada to ne mogu da rade. Prekršajni sudovi su pokazali da nemaju kapacitete da ove poslove rade na pravi način. Hvala.
Uvaženi predsedniče, uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, danas u  Srbiji imamo praktično u primeni jedan Carinski zakon koji je usvojen 2010. godine o čemu je govorila ministarka, ali isto tako i dalje je u upotrebi, odnosno deo zakona iz 2003. godine i to deo zakona od člana 252. do 329, a koji reguliše nadležnosti i organizaciju uprave carina, rad zaposlenih u upravi carina, zapošljavanje, premeštanje, unapređenje službenika uprave carina i još neke druge stvari.
Mislim da je došlo vreme da donesemo jedan novi zakon, zakon o carinskoj službi koji bi na sveobuhvatan način regulisao prethodno navedenu materiju, pogotovu što je od prethodnog zakona koji se primenjuje u ovom delu, prošlo više od deset godina, a nastupile su nove činjenice i nove okolnosti.
Samo ću da vas podsetim da je prethodno Ministarstvo finansija uradilo Zakon o carinskoj službi i prosledilo ga Vladi, a Vlada ga na žalost, nije prosledila u skupštinsku proceduru, tako da taj zakon još uvek stoji u Vladi.
Predlažem ministarki Kalanović da prenese ministru i ljudima iz Miministarstva finansija da ili taj zakon, ili novi zakon koji će oni uraditi, svejedno je, što pre dospe u skupštinsku proceduru, kako bismo zaokružili rad uprave carina Republike Srbije. Mislim da to nije više ni težak posao, jer osnova postoji i samo treba malo truda uraditi i zakon proslediti Skupštini, a mi ćemo ga ovde, posle rasprave, pretpostavljam usvojiti.
Što se tiče izmena koje su danas predložene, tu ima dobrih rešenja koje ćemo podržati, ali ima i nekih loših rešenja, po meni, koje nećemo podržati i na koje smo podneli amandmane. U zavisnosti od toga da li ćete prihvatiti naše amandmane, poslanici DS će glasati za ili protiv tog zakona. Dakle, videćemo kako ćete reagovati na naše amandmane.
Kada govorimo o dobrim stvarima, prvo hoću da kažem da je jako dobra stvar, naravno, proizilazi iz odluke Ustavnog suda, o kojoj ste govorili, a to je da se kamata na carinski dug više ne obračunava komfornom metodom, što će reći, obračunavanje kamate na kamatu. Mislim da je to loše i da je ovo jedan korak napred. Kažem, opet, usaglašavanje sa Ustavnim sudom, ali sve jedno je, Ministarstvo je brzo reagovalo, tako da je to dobra odluka. Pre svega je dobro rešenje za privrednike koji su imali puno pritužbi u prethodnom periodu na takav način obračuna kamate. Mislim da Vlada i Skupština treba da učine sve da u današnjim teškim uslovima privređivanja što više olakšamo ljudima koji privređuju njihovo poslovanje. Jedan od načina jeste ovaj.
Podsetiću vas da je i prethodna Vlada puno toga uradila da bi olakšala privrednicima oko carinskog postupka, oko carinjenja roba, oko njihovog poslovanja. Isto tako smo puno toga učinili i da službenici Uprave carina dobiju bolje uslove za rad. Podsetiću vas da smo u prethodne četiri godine otvorili četiri velika carinska kompleksa – u Šapcu, u Užicu, u Kraljevu i u Kruševcu, koji su zaista moderni, gde privrednici mnogo brže i efikasnije završavaju svoj posao. Nadam se da će i ova vlada nastaviti u tom smeru da radi.
Moram da kažem da su pre otvaranja tih carinskih kompleksa, privrednici koji su dolazili da bi završili carinske poslove, morali za ulazak na tzv. carinski terminal da plaćaju 700 do 3.000 dinara po kamionu, što je predstavljalo veliki izdatak za njih. Postojali su stalni prigovori. Izgradnjom ovih kompleksa u tim gradovima mi smo taj problem rešili i tamo se više ne plaća ulazak na carinski terminal, kao i u mnogim drugim gradovima.
Podsetiću vas i da se na graničnim prelazima Preševo i Horgoš takođe plaćao ulazak na carinski terminal. To smo uspeli da eliminišemo . Na taj način smo olakšali puno našim privrednicima. Kada govorimo o graničnim prelazima, podsetiću vas da su u prethodnom periodu izgrađeni i rekonstruisani granični prelazi prema Republici Makedoniji, prema Republici Srpskoj, prema Crnoj Gori i da su ti granični prelazi sada moderni, ali nismo uspeli da završimo sve. Nadam se da će nova Vlada završiti ono što je započeto.
Podsetiću vas da je sa EU postignut dogovor da 10 miliona evra izdvoji EU za 2013. godinu radi izgradnje tri granična prelaza, a to su Vatin, Gostun i Kotroman. Kotroman je već počeo da se radi. Gostun je jako loš prelaz. Sa ovim novcem će i to postati moderan prelaz. Jedina obaveza Republike Srbije jeste da obezbedi 10% od ovih 10 miliona, to je milion dinara.
Šteta što nije ministar Dinkić tu, ali nadam se da je imao to u vidu kada je radio predlog budžeta za 2013. godinu i da su ta sredstva ušla u budžet, da bismo mogli da iskoristimo ovih 10 miliona evra i da sa ova tri granična prelaza zaokružimo sve granične prelaze Republike Srbije, koji će biti moderni, koji neće predstavljati, kao što su nekada predstavljali, ruglo. Kada čovek dođe u Republiku Srbiju, prvo se sretne sa graničnim prelazom koji je loš. Posle izgradnje ova tri granična prelaza to više neće biti slučaj. Kompletni granični prelazi će biti moderni i novi.
Dobra odluka, dobro rešenje u novom zakonu o kojem ste govorili jeste da Uprava carina više neće imati sopstvene prihode. To podržavam i mislim da nijedan organ ne treba da ima sopstvene prihode, nego da sav novac koji se ubira ide u budžet Republike Srbije, a odatle da se distribuira tamo kome je potreban.
Do sada je Uprava carina od carinskih prekršaja i prodaje zaplenjene robe imala 10%. Sada više to neće imati, to je prihod Republike Srbije.
Molim vas da povedete računa da ima troškova oko prodaje robe, čuvanja i skladištenja robe i da taj trošak bude pokriven iz budžeta, da se ne desi situacija da ne možemo da završimo poslove koji su jako dobri.
Kad već oko toga govorim, moram da kažem da smo to uradili sa Zakonom o poreskom postupku i poreskoj administraciji, odnosno poreske prekršaje smo vratili u nadležnost poreske uprave. Mislim da treba razmisliti i to treba preneti ministru Dinkiću, da i carinske prekršaje vratimo Upravi carina.
Zašto ovo kažem? Zato što je vreme pokazalo da sudovi za prekršaje ne rade na odgovarajući način i nisu efikasni prilikom rešavanja carinskih prekršaja, pa imamo sada situaciju da puno zaplenjene robe stoji, ne može da se proda, jer nemamo pravosnažno rešenje. Dakle, može se prodati tek kada dobijemo pravosnažno rešenje. Vrednost te robe svakog dana pada. Dakle, ako imate automobil koji stoji na parkingu pet godina ili tri godine, dok se sve to završi, njegova vrednost će višestruko biti manja. To je očigledno gubitak za budžet Republike Srbije. Stoga predlažem da razmislite da se to vrati u nadležnost Uprave carina, jer je Uprava carina to mnogo efikasnije i brže radila i na taj način smo brže punili budžet Republike Srbije.
Dakle, to su neke dobre stvari iz ovog zakona, koje ćemo mi podržati. To nije sporno. Mislim da sam bio dužan da kažem to.
Ono sa čime se ne slažemo i što mislimo da u ovom momentu nije dobro rešenje, to je smanjenje čuvanja carinske dokumentacije sa pet na tri godine, odnosno obaveštavanje dužnika o dugu, takođe sa pet na tri godine.
Rekli ste da će to ubrzati rad carinskih organa, a ja mislim obrnuto. Mislim da Uprava carine još nije sposobna, još kadrovski nije osposobljena i tehnički da bi mogla da završi taj posao za tri godine. Zbog toga predlažemo da taj period ostane pet godina.
Moguće su razne zloupotrebe oko toga i moguće je da budžet Republike Srbije pretrpi ogromne štete. Dakle, sav taj postupak kada dođe do nekog spornog predmeta, prikupljanje dokumentacije, traje jako dugo, jer moramo konsultovati i zemlje iz kojih roba dolazi, moramo konsultovati druge organe. Ne ide to tako brzo. Moguće je da dođemo u poziciju da budžet bude oštećen za više miliona evra.
Da bi lakše shvatili, navešću jedan primer. Recimo, moguće je da prilikom uvoza robe uvoznik tarifira ili predloži tarifu na jedan tarifni broj, da Uprava carina u prvom momentu to prihvati, a kasnije da se ispostavi da to nije bila dobra tarifa, već da je neka druga tarifa, a razlika može da bude i 10% po jednom predmetu. Dakle, kada sve to saberete i oduzmete, imali smo primer u praksi, recimo, šteta bude i dva miliona evra. Dakle, kada se obračuna prava stopa carine, umesto po pet posto, recimo, ona treba da bude obračunata po 15% i onda se dođe do višemilionskih iznosa direktne štete za budžet.
Mislim i ponavljam da u ovom momentu Uprava carina nije sposobna da završi taj posao za tri godine, što zbog svojih manjkavosti, ali više zbog procesa koji traju prilikom prikupljanja dokumentacije.
Predlažemo da u ovom momentu, ne za stalno, ostane i dalje pet godina, dok se ne steknu uslovi da bude tri godine. Dakle, nismo mi protiv toga da se smanji rok, one argumente koje ste izneli prihvatam, ali u ovom momentu ne postoje uslovi za tako nešto. Biće velika šteta ukoliko se to prihvati, pogotovo znajući ljude koji znaju da su rokovi kraći, pa će pokušavati i verovatno da zloupotrebe na štetu budžeta Republike Srbije.
Dakle, podneli smo amandmane na ova dva člana sa predlogom da ostane pet godina. Ukoliko prihvatite, mi ćemo glasati za ovaj zakon. Ukoliko ne prihvatite, naravno da ne možemo glasati za ovaj zakon.
Ima još jedna nelogičnost u zakonu. Čini mi se da je to više tehnička greška i tehnička stvar. Možda nije, ali hoću da kažem to je član 7. gde se kaže da Uprava carina organizuje obuku i polaganje posebnog stručnog ispita, a prihodi ostvareni po ovom osnovu pripadaju Upravi carina. Vi ste predložili da se to promeni, da se taj stav 4. promeni i da glasi – posebni stručni ispit za zastupanje u carinskom postupku polaže se pred ispitnom komisijom koju obrazuje ministar na predlog direktora Uprave carina. Ovo je dobro i dobro je što se briše da prihodi ostvareni po ovom osnovu pripadaju Upravi carina. To je u kontekstu onog što sam govorio i onih 10%, ali nije dobro da se briše da Uprava carina organizuje i obuku i polaganje posebnog stručnog ispita. Mislim da to treba da ostane u zakonu, jer Uprava carina treba da organizuje obuku i polaganje stručnog ispita.
Dakle, ova rečenica - Uprava carina organizuje i obuku i polaganje posebnog stručnog ispita, tačka, a posle toga da dođe ovaj stav koji ste vi predložili, pogotovo što se u članu 21. kaže – za organizovanje obuke za polaganje posebnog stručnog ispita ili za polaganje tog ispita, odnosno da carinski organ naplaćuje naknade ili zahtev za naknadu troškova za pružanje posebnih usluga i to za organizovanje i obuke za polaganje posebnog stručnog ispita i za polaganje ispita. Iz ovog člana se vidi da je Uprava carina nadležna da to radi, ali nije jasno precizirano kao u članu 7. Zato predlažem da ostavite ovu rečenicu da Uprava carina organizuje i obuku i polaganje posebnog stručnog ispita. Hvala.
Samo, istine radi, da kažem. Tačno je da na graničnim prelazima postoje ponekad kolone kamiona koje čekaju da uđu u Republiku Srbiju, da bi izvršili carinske formalnosti, ali da ne ispadne da je to zbog Uprave carina. Na graničnim prelazima pored Ministarstva finansija, odnosno Uprave carina, zastupljeni su i Ministarstvo policije i Ministarstvo poljoprivrede i uglavnom zastoj bude zbog Ministarstva poljoprivrede, odnosno zbog fito-sanitarnih pregleda koje je neophodno izvršiti da bi kamioni mogli da idu dalje. Uvek kada se pomene granica, odmah se vezuje za carinu, za Upravu carina. Najmanji je problem sa Upravom carina, oni jako dobro i brzo obavljaju svoj posao.
Uvažena potredsednice, uvaženi ministri, kolege narodni poslanici, drago mi je što je ministar uvideo da je načinjena greška i što je ispravljena. Ovakav prvobitni predlog je bio u suprotnosti sa Zakonom o državnim službenicima, ali je bio i vrlo nelogičan. Po predlogu je trebalo da zamenika direktora bira Vlada a predlog ministra, a direktor Poreske uprave se bira putem javnog konkursa, svi pomoćnici direktora Poreske uprave se biraju putem konkursa, svi direktori regionalnih centara se biraju putem konkursa i sada po novom predlogu, koji podržavam, i direktori filijala, odnosno ekspozitura će biti birani po konkursu i to je jako dobro. To rešenje podržavam i podržavam što ministar podržava amandman.
Ne mogu da prihvatim i da se složim da sada idu novi konkursi, jer se na taj način devalvira institut javnog konkursa. O čemu se radi? Pre dve godine je Vlada raspisala konkurs za izbor direktora Poreske uprave, za izbor pomoćnika direktora Poreske uprave i za izbor direktora regionalnih centara poreske uprave. Dakle, Vlada je raspisala, apsolutno, po Zakonu o državnim službenicima, konkursi su sprovedeni i ljudi su izabrani. Posle dve godine ćemo imati nove konkurse, ne znam iz kojih razloga. Da li to znači da ćemo posle svake promene ministra finansija imati nove konkurse, iako ljudima nije istekao mandat po prethodnim konkursima?
Hoću da kažem da je direktor Poreske uprave izabran po Zakonu o državnim službenicima da je prošao konkurs i da nije postojao ni jedan jedini razlog da čovek bude smenjen 13. avgusta. Mislim da je dobro radio svoj posao, ali to je manje važno. Važno je da je čovek izabran i da ne postoji razlog za njegovu smenu, ili bar to nije navedeno.
Ono što je isto tako važno i što hoću da istaknem u vezi direktora Poreske uprave, to je da je čovek apsolutno stručan za taj posao, doktor je pravnih nauka…
(Predsedavajuća: Molim vas, vratite se na temu.)
Tema konkursa je vrlo važna. Dakle, to je tema.
Kažem, izabran je u duhu zakona.
Gospodine Dinkiću, ono što je isto važno, u vreme kada ste vi bili ministar, a to je period od 2004. do 2006. godine, na koji se često pozivate prilikom vašeg govora, i tada je bio konkurs za direktora Poreske uprave.
Jedan od ljudi koji je prošao konkurs bio je upravo Dragutin Radosavljević. Dakle, još 2006. godine je dokazao stručnost i sposobnost, prošao konkursnu komisiju, kasnije izabran, da bi sada bio smenjen. Molim vas da ubuduće svaka Vlada ne uništi ono što je prethodno uradila. Kakvu poruku šaljemo ljudima koji žele da konkurišu? Vi trajete samo dok traje ova vlada, a mislim da to nije ideja gospodina Dinkića, niti nove Vlade, niti bilo koga.
Na kraju bih hteo da predložim nešto gospodinu Dinkiću, a to je da prilikom donošenja budžeta za 2013. godinu donesete zakon o otpisu kamata, jer je to zakon koji podržava i traži većina privrednika, a vi se pozivate da imate sastanke sa privrednicima…
(Predsedavajuća: Molim vas gospodine Đidiću da se vratite na temu, a tema je amandman.)
Završavam. Dakle, da se donese zakon otpisu kamata, jer privreda duguje puno novca, od toga više od polovine su kamate. Dakle, na taj način ćete pomoći privredi, ali čini mi se da ćete pomoći i budžetu Republike Srbije, jer će 2013. godine, ako se taj zakon donese, biti više novca u republičkom budžetu.
Na kraju, ne mogu da podržim amandman, jer je amandman prihvatio ministar. Hvala.
Gospodine predsedavajući, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, DS izražava zadovoljstvo što postoji politička volja da se govori o zakonu o zaštitniku građana, što postoji politička volja da se ova institucija uvede u Srbiji, jer smatramo da će to doprineti daljoj demokratizaciji Srbije jer, hteli to ili ne, moramo priznati da su demokratske institucije u Srbiji još uvek na krhkim nogama, ali da će protekom vremena i donošenjem ovakvih zakona i drugih demokratskih zakona demokratizacija Srbije biti izvršena na pravi način.
Međutim, mi imamo niz primedbi na predloženi zakon i smatramo da je tekst zakona morao i mogao biti mnogo bolji. Nažalost, postoje i neka opravdana ograničenja koja su sprečila verovatno predlagača da donese kvalitetniji zakon. O tome su neki moji prethodnici govorili, a tiču se Ustava Srbije iz 1990. godine, jer neke odredbe Ustava onemogućile su da, čini mi se, i tekst ovog zakona bude bolji, a to se, pre svega, tiče institucije izbora zaštitnika građana i njegove zakonodavne aktivnosti.
Mi smatramo da zaštitnik građana treba da bude apsolutno nezavisan u svom radu, da što manje političkog uticaja trpi od bilo koje političke grupacije, pa normalno i vladajuće koalicije, a da bi se to postiglo rešenje bi bilo da se on bira u ovoj skupštini dvotrećinskom većinom glasova. Nažalost, ponavljam, po postojećem Ustavu to je nemoguće, jer to nije predviđeno. Ustavom je tačno navedeno o kojim to stvarima Skupština odlučuje dvotrećinskom većinom. Tu se ombudsman nije mogao ni pomenuti, jer u to vreme nije bilo ni političke volje ni želje da se ovakav zakon donese.
Mi smo podneli jedan amandman da bismo to nekako popravili, da bismo uticali da to bude bolje, s obzirom da je zakonom predviđeno da Odbor za ustavna pitanja predlaže Skupštini zaštitnika građana. U zakonu stoji da se to čini apsolutnom većinom članova Odbora. Mi predlažemo da to bude dvotrećinskom većinom.
Na taj način ćemo uticati na to da zaštitnik bude nezavisan, jer sigurno da onda ne može vladajuća koalicija da sama nametne predlog, već će morati da traži dogovor i sa opozicionim strankama i tada sam siguran da ćemo doći do pravog rešenja, do najboljeg rešenja za sve građane Srbije.
Druga stvar o kojoj želim da govorim i koja je, takođe, ograničena, nažalost, Ustavom Republike Srbije, jeste zakonodavna aktivnost ombudsmana. Mi bismo želeli da zaštitnik neposredno podnosi Skupštini predloge zakona koji se tiču njegove delatnosti, ali nažalost i to je ograničeno postojećim Ustavom Republike Srbije, jer se postojećim Ustavom jasno kaže ko može predlagati zakone. To su, pored narodnih poslanika, i Skupština AP Vojvodine ili najmanje 15 hiljada birača.
Dakle, zaštitnik ne može i nije moglo ni biti regulisano ovim zakonom, ali mi smatramo i u tom smislu smo podneli i amandman da se omogući zaštitniku da učestvuje u radu Skupštine i u radu skupštinskih tela, kada su na dnevnom redu zakoni koji se tiču njegove delatnosti. On ima pravo po zakonu da predloži Vladi, ali to ne znači i da će Vlada taj njegov zakon podneti ili ako ga podnese da će ga na adekvatan način braniti, tako da treba omogućiti zaštitniku da učestvuje u tom radu.
Dalje, imamo primedbi koje se tiču i naziva ove institucije, jer već postoji institucija ombudsmana u Pokrajini Vojvodini i u lokalnim samoupravama. To je regulisano članom 126. Zakona o lokalnoj samoupravi. Tamo se ombudsman naziva građanski branilac i da ne bi bilo dualizma, da ne bismo istu funkciju različito nazivali, predlažemo da i na nivou Republike ombudsman se zove građanski branilac. Mislimo da je to prihvatljivo rešenje.
Što se tiče predlaganja kandidata, nešto sam malopre rekao, kandidata za ombudsmana mogu predlagati i poslaničke grupe Odboru za ustavna pitanja, a Odbor potom da izvrši predlog Skupštini, da kasnije dođe do izbora u Skupštini Republike Srbije. Mislimo da ovo opet nije dobro, jer opet sve zavisi od političke volje stranaka i smatramo da bi bilo dobro, i to nije protivustavno, da se o tome izjasne ili, ukoliko imamo želju, da se organizuju grupe i da 15 ili 20 hiljada potpisa može da dođe ovde sa predlogom za zaštitnika i da onda o tome Skupština odlučuje. Mislim da je to jedno demokratsko pravo građana da oni to mogu da urade.
Sledeća stvar koju kritikuje DS jeste izbor ombudsmana, odnosno neki od uslova koji su predviđeni za izbor ombudsmana, a to je 10 godina iskustva na pravnim poslovima, koji su od značaja za obavljanje posla iz nadležnosti ombudsmana i zapaženo iskustvo u zaštiti prava građana.
Nažalost, mi nemamo demokratsko društvo 10 godina i bojimo se da bi u ovom momentu teško mogli da nađemo adekvatnu ličnost koja može da odgovori svim zahtevima. Stoga predlažemo da umesto 10 godina bude propisano pet godina tog iskustva i da ćemo tada lakše doći zajednički do pravo rešenja. Ne treba slika. Ako se usvoji ovo što mi predlažemo da bude biran od dve trećine članova Ustavnog odbora, onda će zaista doći do pravog izbora, jer onda neće to zavisiti od većine vladajuće koalicije, zavisiće delom i od opozicije.
Što se tiče razrešenja, predviđeno je zbog nestručnog i nesavesnog obavljanja poslova, mislimo da je to zaista preširoka formulacija, da to treba preciznije da se odredi, i da ne bi bilo nekih zloupotreba mislimo da ovo jednostavno treba izbrisati i da to ne bude razlog za razrešenje ombudsmana. Takođe su moje kolege govorile i ja ću pomenuti da imunitet treba da uživa zaštitnik građana, isti onakav kakav i mi u ovoj skupštini uživamo i neki drugi funkcioneri, dakle, da on ima apsolutni krivično-pravni imunitet za ono šta bude radio.
Dostupnost podataka je sledeće što kritikujemo. Mislimo da tu ne treba da stoji bilo kakvo ograničenje, da svi podaci treba da budu dostupni zaštitniku građana, da tu ne sme biti nikakvog ograničenja i da tu treba brisati reči - osim kada je to u suprotnosti sa zakonom.
Na kraju, još da kažem da se ovde pominjala i Narodna kancelarija predsednika Republike. Hoću da kažem da za godinu dana je ta kancelarija dosta toga uradila, dosta toga pomogla građanima Srbije i o tome možete se informisati kod građana Srbije, koji imaju dobro mišljenje o narodnoj kancelariji. Sigurno je da usvajanjem ovog zakona deo nadležnosti kojom se bavi narodna kancelarija će prestati, ali narodna kancelarija neće prestati da postoji. Ona će nastaviti i dalje da se bavi jednim delom svojih poslova, a to je pomaganje građanima, prikupljanje donatorskih sredstava za izgradnju škola, bolnica, njihovu rekonstrukciju i tome slično.
Dakle, da bismo doneli i dalje donosili demokratske zakone, neophodno je da dođe do promene Ustava i ja ću sada sa ove govornice da uputim pitanje, nema predsednika Skupštine, šta je sa donošenjem ustava, zašto se ne saziva Odbor za ustavna pitanja, čiji sam član? Mislim da mi godinu dana nismo imali nijedan sastanak i šta je sa predizbornim obećanjem vladajuće koalicije da, kada oni dođu na vlast, prvo što je doneće ustav.
Čini mi se da vladajuća koalicija nema želju da donese ustav, iz prostog razloga da, ukoliko on bude donet, slede vanredni parlamentarni izbori i verovatno i lokalni izbori ili izbori na svim nivoima.
Dakle, to se vladajućoj koaliciji nimalo ne dopada i mislim da je to razlog zašto se stalo sa donošenjem ustava, jer kada bi se ovde postigla politička volja da se donese ustav, a da nema izbora, da bismo vrlo brzo mi doneli novi ustav.
Mogu sa ove govornice da poručim vladajućoj koaliciji - doneli ili ne doneli ustav, vanrednih parlamentarnih izbora će biti, jer to zahteva većina građana Srbije. Građani Srbije žive jako teško, žele promene, hoće tu promenu i vi morate da to shvatite. Oni očekuju od vas da ispunite vaša predizborna obećanja. Vi to niste u stanju da uradite, onda raspišite parlamentarne izbore da vidite šta o vama misle građani Srbije.
Gospodine predsedniče, uvažena predsednice Vrhovnog suda, drage kolege narodni poslanici, žao mi je što svaki put kada izađem za ovu govornicu, a kada govorim o pravosuđu, moram da kažem da je stanje u srpskom pravosuđu i dalje jako loše, da nemamo, nažalost, pomaka na bolje. To su činjenice, ma koliko se ministar trudio da prikaže da je u srpskom pravosuđu situacija mnogo bolja nego što je bila kada je on došao na to mesto, a došao je pre godinu i po dana.
Čini mi se da za tih godinu i po dana ništa na bolje nije urađeno, mada moram da priznam da je bilo pokušaja prilikom donošenja zakona, ali na terenu situacija je sasvim drugačija. Svi su nezadovoljni, nezadovoljne su sudije, nezadovoljne su stranke.
Sudije su nezadovoljne, jer im je materijalni status takav kakav je. Zadnjim izmenama plata im je povećana za 30%, to hoću da pohvalim, ali mislim da to nije dovoljno. Nezadovoljni su i svojim uslovima za rad. Nećete verovati, ali danas u sudovima u Srbiji daktilografi kucaju na mehaničkim mašinama, što je u 21 veku, po meni, nedopustivo. Mislim da to treba što pre da se reši i da se omogući ljudima da mogu normalno da rade.
O strankama ne treba mnogo govoriti. One su apsolutno nezadovoljne, jer i dan-danas se u ovoj državi teško stiže do pravde. Teško se stiže do konačnih pravosnažnih presuda, jer je pravosuđe, ne znam iz kojih razloga, jako neefikasno, tako da i danas imate sporove koji, nažalost, traju i po 20 godina.
Mislim da razlog može da se nasluti, a to je da srpsko pravosuđe nije depolitizovano do današnjeg dana. Čini mi se da ova vlada, niti ima snage, volje, ni želje da to uradi. To ću ilustrovati na nekoliko primera, upravo sa predlozima koji su sada pred nama i koji treba da daju neke nove predsednike sudova, neke nove javne tužioce ili zamenike javnih tužioca.
Dakle, nema ni govora o politizaciji, jer da je tako, ne bi Visoki savet pravosuđa svojom odlukom br. 119/01 predložio za javnog tužioca u Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu gospodina Milovana Božovića koji dolazi iz Jagodine. Zašto to radi Visoki savet pravosuđa?
Čovek ima 39 godina radnog staža, još godinu dana pa će u penziju. Da li neko misli da će taj čovek za godinu dana uraditi nešto konkretno i nešto pozitivno za poboljšanje Okružnog tužilaštva u Beogradu. Mislim da neće. Mogu da ponudim odgovor Skupštini zašto je to tako. Zato što je to uslov neke od stranaka u koaliciji, koje, da bi ova vlada opstala, uslovljavaju glasanje, kada je reč o poverenju Vladi, upravo nekim kadrovskim rešenjima u pravosuđu.
(Tomislav Nikolić s mesta: Da li ti je to poznato iz starih vremena?)
Iz starih vremena, dok ste vi bili, gospodine Nikoliću, više nego mi, mi to nismo radili.
(Tomislav Nikolić s mesta: Mi smo u prastarim.)
Da, vi ste u prastarim, tako je.
(Predsednik: Molim vas, bez rasprave sa poslanicima.)
Dakle, to je, po meni, nedopustivo. Mislim da čovek koji je proveo čitav vek u Jagodini, kao zamenik tužioca, treba tamo i da završi, a da u Beogradu sigurno ima ljudi koji mogu dobro da obave tu funkciju. Ne mogu da verujem da u gradu od 2,5 miliona stanovnika, toliko ljudi sa položenim pravosudnim ispitom, koji su istaknuti pravnici i pravni stručnjaci, nema nekoga ko bi mogao da uradi taj posao na efikasan i pravi način? Mislim da sam dao odgovor.
Drugi primer, koji hoću da istaknem, a o njemu su govorili moji prethodnici – kolega Obradović i kolega Krstin, radi se o Ratku Zečeviću. Dakle, 1999. godine postao je poznat celom svetu, jer je fotografija sa njegovim likom, sa pištoljem dignutim u vazduh, sa cigaretom u ustima, obišla čitav svet. Radi se o pucanju u vazduh, ali da li načelnik okruga sme da puca u vazduh? Šta je radila policija? Zašto je on to uradio?
Dakle, bio je miran protest Saveza za promene, ali tadašnja osiona vlast pokazala je svu svoju silinu u liku Ratka Zečevića koji je, navodno da bi nekoga spasio, pucao u vazduh. Mislim da to ne pije vodu, da to tako ne može. Ratko Zečević, pored tog razloga, ima još jedan razlog zašto ne bi trebalo da bude izabran za zamenika Okružnog javnog tužioca u Kuršumliji.
Razlog je što je taj čovek član, pripadnik, istaknuti funkcioner SPS. Znajući delimično Ratka Zečevića, siguran sam da on nikada ne bi pristao da ne bude član SPS. To je sigurno. Da li on treba da bude zamenik Opštinskog javnog tužioca, kada svi govorimo da u pravosuđu ne treba da bude partijskih funkcionera, da treba da budu ljudi koji se bave isključivo pravom­­?
Dakle, to je još jedan razlog zašto Ratko Zečević nikako ne bi smeo da bude izabran za zamenika Opštinskog javnog tužioca u Kuršumliji.
Ali, od 22 poslanika SPS zavisi sudbina ove vlade, to je njihov uslov i zato vladajuća koalicija jednostavno to mora da proguta i prihvati. Zaista se nadam i verujem da će vrlo brzo doći vreme kada nijedna stranka više neće gurati svoje kadrove u pravosuđe, već da će tamo doći najsposobniji, najbolji, jer je to uslov za napredak ovog društva koje se, nažalost, danas nalazi u velikom glibu.
Još jedan vrlo ilustrativan primer, Okružni sud u Valjevu. Dakle, predsednik Okružnog suda u Valjevu, gospodin Đukanović koji ima izvanredne rezultate, čini mi se najbolje u Srbiji i to nije samo naše mišljenje, to je ilustrovano i u Biltenu Vrhovnog suda Srbije.
Dakle, nažalost, predlog je da se taj čovek promeni i da na njegovo mesto dođe neki drugi kandidat. Voleo bih da čujem odgovor zašto jedan dobar predsednik suda mora da bude zamenjen i ponudiću odgovor – on je isti kao u prethodna dva slučaja. Dakle, to je uslov nekoga da sutra glasa o poverenju Vladi.
Dobio sam jedno pismo od grupe sudija, koje ću pročitati, mislim da ilustruje sve što se događa u sudskom pravosuđu. Dakle, ministar pravosuđa je u predizbornoj kampanji za predsednika Republike prošle godine učestvovao u toj kampanji, pa je, kada je govorio o pravosuđu rekao: obećali smo nezavisno pravosuđe – učinjeno.
Evo iz onoga o čemu sam govorio vidi se da smo mi daleko od nezavisnog pravosuđa i da će još mnogo vode proteći pre nego što mi to uradimo.
Kaže se ovako: "Pored obavljanja osnovnog zadatka uvođenjem nezavisnosti u pravosuđe kroz promene zakona, ostvarena je sasvim solidna koletaralna korist". Najureni su jednom rečenicom u zatvor nepoželjni i mogući neposredni predsednici sudova. Ovim i penzionisanjem uvedeno je stanje v.d. predsednika u najznačajnijim sudovima u Srbiji, to je Vrhovni sud, Okružni sud u Beogradu, Novom Sadu i Nišu, pa i u mnogim drugim.
Raspušten je opet jednom rečenicom u zakonu i sasvim legalno izabran Visoki savet pravosuđa u sred mandata, valjda da bi se pokazalo da ministar nije zadovoljan njegovim radom i da novoizabrani pripazi kako radi. Formiran je Nadzorni odbor kao dodatna pretnja sudijama da paze šta rade.
U ovakvoj situaciji ministar se snalazi kao riba u vodi. Ono što prethodnom ministru – Batiću, koji je ovenčan slavom rasturača nezavisnosti srpskog pravosuđa, na pamet nije padalo da radi, novi ministar, ovenčan slavom regeneratora nezavisnosti istog tog pravosuđa, sprovodi kao rutinske aktivnosti. Uvođenje nezavisnog i samostalnog pravosuđa otpočelo je udarcem u glavu istog tog pravosuđa. Ako se podsetimo da do 6. oktobra nije došlo, pre svega zaslugom DSS-a i njenog predsednika, onda je zaista neobično da isti ti legalisti sebi hladno priušte 6. oktobar u delu pravosuđa, uz odgovarajuću lustraciju, naravno.
Sve ovo je praćeno sa dva ozbiljna promašaja u pristupu reforme pravosuđa.
Moguće je da bi u ovom trenutku najkonstruktivnije bilo da se upustimo u raspravu o predloženim kandidatima, ali teško nam je da poverujemo u to. Jednostavno ne znamo odakle da počnemo. Čini nam se da je svrsishodnije zahvatiti stvar u korenu i ukazati na ozbiljne probleme sa kojima se sve više pravosuđe, a pre svega sudstvo, suočava, a da bismo to uradili, potrebno je vratiti se na početak.
Početak je kada je u februaru prošle godine pobednička koalicija formirala Vladu gde je zastupljen princip da svaka stranka ima neograničena prava, da rade samo po svome. Kod raspodele resora ispalo je prirodno da DSS-u pripadne resor pravosuđa, s obzirom da je borba za nezavisno pravosuđe bila visoko kotirana stavka u predizbornom programu DSS-a. Tako i bi.
Prvi šok je nastupio izborom ličnosti za ministra pravde. Imenovan je kadar koji je obeležen da je dok je bio sudija savesno i temeljno vodio političke procese u Istočnoj Evropi. Teško je poverovati da takav kadar može imati valjanu legitimaciju, da uvodi nezavisno pravosuđe u Srbiji. Usledili su protesti, valjda zbog principa neograničenih prava u resoru, završilo se kako se završilo, pojeo vuk magarca, ministar je preuzeo funkciju.
Jedna mala digresija, nije jasno kako je došlo do toga da ministar pravde ima od svih članova Vlade daleko najviše nastupa u sredstvima informisanja. Zbog pameti i lepote verovatno ne, ali ne smemo ni da pomislimo da bi on mogao biti najbolji promoter nove politike u Srbiji.
Na početku su ti istupi okarakterisani raznim izjavama. Sećamo se najave ukidanja specijalnih sudova, a posle je stvar prešla u rutinu. To što se gospodin ministar svojim mnogobrojnim istupima smučio svima koji se malo razumeju u pravosuđe, jadna je uteha, jer je ogromna šteta već napravljena, a ne vidi se kada će to prestati. Sledeći šok nastupa vrlo brzo. Već polovinom aprila na dnevni red Skupštine dolaze promene u pravosudnim zakonima. Briše se neustavno veće za pitanja sudske uprave što je u redu i sve nadležnosti vraćaju se Visokom savetu pravosuđa što je takođe u redu.
Naravno, uz odgovarajuće intimiziranje u ovom periodu kada se vrši izbor predsednika sudova. Idite malo po sudovima Srbije, jer niko to ne sme javno da govori, a i neće, ali se vrlo lako može utvrditi da je strah i osećaj nesigurnosti i poniženosti ponovo zavladao u sudstvu Srbije.
Retko ćete čuti da nikada nije bilo gore. Izbor suda i naročito predsednika sudova u ovakvoj klimi ne može doneti ništa dobro. Moguće je, skloni smo da poverujemo da dobar broj građana veruje da gospodinu Koštunici leži na srcu nezavisno pravosuđe i da je visoko kotirana stavka – borba za nezavisno pravosuđe u programu DSS-a od iskrene želje da se u pravosuđu nešto uradi.
Nažalost, na kraju svog mandata, a nadamo se da će do toga skoro doći, Koštunica će moći da se suoči sa postignutim rezultatima. Tu je veliki broj donetih zakona, približavamo se evropskom okruženju i još veća degradacija sudijskih kadrova koji u tom zakonskom okruženju treba da deluju kao samostalne i nezavisne sudije.
Na kraju, dame i gospodo narodni poslanici, pročitaću vam imena sudija koje osporava DS. Dakle, za kandidate za predsednika sudova, Prvi opštinski sud, osporavamo Vojkana Simića, za Drugi – Gordanu Mihajlović, a za Treći – Nadu Mihajlović.
Osporavamo izbor Dragana Obradovića za predsednika Okružnog suda u Valjevu iz razloga o kojima sam već govorio. Ponoviću, gospodin Đukanović ima odlične rezultate i zaista bi bilo katastrofalno i skandalozno da on bude zamenjen, a da na njegovo mesto dođe Dragan Obradović o kome nemamo loše mišljenje, ali mislimo da je gospodin Đukanović mnogo bolje rešenje.
Za Trgovinski sud u Novom Sadu osporavamo Velimira Vlajkovića, za Viši trgovinski sud u Beogradu osporavamo Gorana Savića, za Opštinski sud u Boru – Zoricu Jovanović, za Opštinski sud u Novom Sadu – Petra Mohana, za Opštinski sud u Sremskoj Mitrovici – Borislava Pupavca, za Opštinski sud u Priboju – Bosiljku Palibrk, za Opštinski sud u Čačku – Acu Vučićevića.
Dalje, za Opštinski sud u Zrenjaninu, izvinjavam se to ne osporavamo, mislim da je dobro rešenje. Kada je reč o tužiocima, osporavamo za zamenika opštinskog javnog tužioca u Opštinskom javnom tužilaštvu u Ćupriji – Oliveru Jevremović, za zamenika opštinskog javnog tužioca Opštinskog javnog tužilaštva u Negotinu – Nenada Srzentića.
Za zamenika opštinskog javnog tužioca Opštinskog javnog tužilaštva u Kuršumliji – Ratka Zečevića, iz razloga o kojima sam govorio. Za zamenika Republičkog javnog tužioca osporavamo gospođu Mariju Šušnjević i za izbor sudije Vrhovnog suda Srbije – gospodina Mihaila Rulića, koji je od 2001. do 2004. godine bio predsednik Višeg Trgovinskog suda u Beogradu i imao je jako loše rezultate. Mislimo da kao sudija nije dorastao da bude sudija Vrhovnog suda Srbije, pa iz tog razloga osporavamo i njegov zahtev.
Naš predlog je da, nadamo se da će se to desiti kada dođe do izmene sudova, bude ugrađen institut po kome će se raspustiti sve sudije u Srbiji i krenuti u novi reizbor i na taj način doći do pravih i valjanih rešenja. Hvala.
Gospodine predsedniče, uvaženi ministre, poštovane kolege poslanici, članom 10. se predviđa da sud, po zahtevu poslodavca, može odbiti zahtev zaposlenog da se vrati na rad, ali mu se ostavlja mogućnost da mu poslodavac u vidu naknade štete isplati neki novčani iznos, ali ono što je bitno, radnik gubi posao. Ono što se danas jako teško dobija na vrlo lak način može da se izgubi i zato je Demokratska stranka predložila da se član 10. briše.

Postoji nekoliko razloga, a o njima je govorila moja prethodnica gospođa Snežana Lakićević-Stojačić, ali ću ja ponoviti te razloge, jer smatram da su oni jako bitni i čini mi se da mogu da utiču na poslanike vladajuće koalicije da u danu za glasanje glasaju za ovaj amandman DS-a.

Dakle, ono što je najvažnije, Ustavom je zagarantovano pravo na rad, a na ovaj način to pravo na rad se stavlja praktično van snage i mislim da je ovo protivustavna kategorija i da će, ukoliko bude ovako usvojeno, Ustavni sud imati posla i da će on morati da poništi ovaj član. Dakle, osnovno pravo jeste pravo na rad. Na ovaj način omogućava se poslodavcu da u svakom momentu kada mu se neko ne sviđa jednostavno kaže radniku – doviđenja.

Drugi razlog jeste što je ovo nezakonita odluka, a ta odluka ne može ni odlukom suda da se vrati u neki povraćaj zakonitosti, a upravo to jeste cilj sudskog postupka, da se ispravi nezakonitost koja je očigledna. Na ovaj način, nažalost, to nije moguće, jer poslodavac radniku iz bilo kog razloga isplatom nekog novčanog iznosa može da da otkaz, a to je danas pravo koje se jako teško stiče.

Treće, otvara se mogućnost za poslodavca da raznim manipulacijama jednostavno radniku da otkaz bez ikakvog obrazloženja, jednostavno mu se više ne sviđa da taj radnik radi, hoće da dovede mlađeg radnika ili bilo koji drugi razlog.

Čini mi se da ova vlada nema sposobnosti, mogućnosti i rešenja da danas reši jedno od najtežih pitanja u Srbiji, a to je pitanje velikog broja nezaposlenih radnika. Preko milion ljudi danas čeka na posao i umesto da se Vlada bavi time kako da omogući radnicima da što pre dođu do posla, ona omogućava da radnici što pre ostanu bez posla. To je intencija ove vlade. Ministar pripada SDP-u i tu mogu da obradujem radnike. Dakle, ako želite da dođete do posla, učlanite se u SDP, lakše ćete doći do posla i za to postoje primeri.

Sa druge strane, ukoliko imate direktore koji nisu članovi SDP-a, a ljudi odlično obavljaju svoje poslove, ili će se učlaniti u SDP ili neće moći da budu direktori, bez obzira koliko kvalitetno radili svoj posao, ali će zato onaj ko se učlani u SDP, pa makar bio i pripravnik, postati direktor važnih državnih institucija. Za to imam iks primera i ne želim sada ovde da prozivam i da navodim imena, ali u mom gradu Kruševcu to se jako dobro zna, ljudi su vrlo lako postajali direktori samo zato što su se učlanili u SDP.

Verujem da ćemo, kada dođe dan za glasanje, izglasati da se ovo briše, jer je to u interesu većine ljudi u Srbiji, ali takođe verujem da neće doći do toga da od momenta kada se usvoji amandman u Skupštini Srbije do momenta dok ne ode na potpis predsedniku Srbije dođe do "pravno-tehničke redakcije" pa se izmeni suština zakona i umesto onoga što smo mi ovde usvojili predsedniku na potpis ode sasvim drugi tekst zakona. Ja verujem da se ovog puta to neće desiti i da će predsednik Skupštine o tome voditi računa.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, uvažene kolege narodni poslanici, kao što je već rečeno sa ove govornice, poslanici Demokratske stranke neće podržati i neće glasati ni za jedan od predloženih zakona, iz razloga što smatramo da ti zakoni nisu dobri.
Pogotovo zakon o vladi predstavlja pre izmene i dopune zakona koji je već donet u ovoj skupštini davne 1991. godine, sa izmenama i dopunama 1993. godine. Mislimo da je od tada proteklo dosta vremena, a izmenjeno je i dosta okolnosti, tako da je trebalo da zakon bude odgovarajući vremenu u kome se nalazimo, a ne da predstavlja izmene i dopune zakona od 1991. godine.
Takođe, smatramo, a o tome je govorila naš poslanik Gordana Čomić, da je ovaj zakon pisan na dosta nerazumljiv način, tako da ga teško mogu razumeti čak i pravnici, a o običnim građanima ne treba ni govoriti.
Razloge zašto nećemo glasati za ovaj zakon, što se nas tiče, svrstao bih u tri kategorije: prva kategorija zašto nećemo glasati za ovaj zakon jeste što je zakon u dobroj meri prepisao neke odredbe iz Ustava, a mislimo da za to nema potrebe, jer je to već Ustav regulisao, a sa druge strane ima i nekih odredbi koje su u suprotnosti sa postojećim Ustavom.
Dakle, ono što je prepisano iz Ustava, to su članovi 1, 2, 3, 8, 15. i 16, a u suprotnosti sa Ustavom su, po nama, članovi 6, 17. i 22. Kratko ću nešto reći o članovima 6. i 22, mada je o njima dosta govoreno od strane poslanika opozicije.
Dakle, član 6. omogućava vladi, ukoliko smatra da neki akti skupština opština ili pokrajinske skupštine nisu u saglasnosti sa Ustavom, da ih obustavi od izvršenja, ali da vlada može u roku od 15 dana da pokrene pitanje ustavnosti i zakonitosti pred Ustavim sudom. Ovde se postavlja normalno pitanje, da li vlada ima te ingerencije i da li vlada može da obustavi od izvršenja nešto za šta ona smatra da je protivustavno.
Mi mislimo da jedino Ustavni sud može da kaže da je nešto protivustavno, da vlada ne može to da uradi i da ono što vlada može da uradi maksimalno jeste da, ako smatra da je neustavno, odmah pokrene pitanje ustavnosti i zakonitosti pred Ustavnim sudom.
Pitanje šta će se desiti ukoliko vlada u roku od 15 dana ne pokrene taj postupak, ili pak, ukoliko pokrene postupak, to je još gora i teža varijanta, a Ustavni sud oceni da su ti akti skupština opština, ili Republičke ili pokrajinske skupštine, u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Ko će tada da snosi odgovornost i ko će da nadoknadi eventualno prouzrokovanu štetu ukidanjem ustavnih rešenja. Dakle, toga nema u zakonu i stoga smatramo da je to protivustavno, i da ovo treba da bude brisano.
Što se tiče člana 22, ovde je bilo dosta reči o tom članu. On daje predsedniku vlade da podnosi predlog za razrešenje ministra, a do odluke Narodne skupštine ministar ne može vršiti svoja ovlašćenja, već njih preuzima član vlade koga predsednik vlade ovlasti. Dakle, mislimo da ovde predsednik vlade preuzima nadležnosti Republičke skupštine, odnosno nas poslanika u ovoj skupštini.
Naime, predsednika vlade i ministre u toj vladi bira i razrešava, to je Ustavom definisano, isključivo Skupština. Ovde se daje pravo da u jednom momentu predsednik vlade može da odredi nekog ministra. Dakle, mislimo da je to nedozvoljivo, da to ne može i da jedino ministra i predsednika vlade može da bira Skupština, a nikako da predsednik vlade preuzme ovlašćenja Republičke skupštine.
Sledeća grupa pitanja o kojima nemamo saglasnost i zašto mislimo da treba glasati protiv, jeste što predloženi zakoni preuzimaju ingerencije iz nekih drugih zakona, recimo, Zakona o državnoj upravi ili Zakona o radu. Kada sam pomenuo Zakon o radu, hteo bih da kažem da na njemu može da se vidi odnos Republičke vlade, odnosno pojedinih ministara prema ovom parlamentu.
Sećate se da smo pre par meseci u ovoj skupštini izglasali Zakon o radu, a da je predsedniku države na potpis otišao sasvim drugačiji tekst, dakle, tekst koji mi nismo usvojili.
Neko se usudio da preinači, da ne upotrebim grublju reč, da falsifikuje Zakon o radu, a ima indicija, i o tome se govorilo, da je u tome učestvovao jedan ministar, odnosno da je na pritisak jednog ministra odavde otišao sasvim drugačiji tekst. Tu se vidi taj odnos koji Republička vlada ima prema Narodnoj skupštini, odnosno da ona smatra da je važnija od Republičke skupštine.
Treće o čemu želim da govorim, to je da Republička vlada ovim zakonom pokušava, i ako bude ovako tekst usvojen u ovom predloženom obliku, onda će Republička vlada da se meša i u nadležnosti Skupštine. To se odnosi na članove 18. i 19. predloženog zakona.
U članu 18. se kaže: "Najmanje 20 narodnih poslanika može predložiti Narodnoj skupštini da se vladi izglasa nepoverenje. Od podnošenja predloga do glasanja o nepoverenju ne može proći manje od tri ni više od 15 dana. Vladi je izglasano nepoverenje većinom glasova od ukupnog broja narodnih poslanika". Slično govori član 19.
To praktično znači da Vlada preuzima ponovo nadležnosti Skupštine. Dakle, ovo jeste pitanje za Narodnu skupštinu, ovo jeste pitanje koje treba da bude regulisano zakonom o Narodnoj skupštini.
Puno poslanika je danas govorilo da u što kraćem vremenu treba usvojiti zakon o Narodnoj skupštini. Nadam se da ćemo to vrlo brzo i uraditi i na taj način ćemo, nadam se, ako usvojimo dobar zakon, dosta rešenja iz zakona o Vladi staviti na neki način van snage, jer u Srbiji važi parlamentarni sistem, koji počiva na tri grane vlasti, na zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj, koje bi trebalo po teoriji da budu nezavisne jedna od druge.
Nažalost, danas u Srbiji oni nisu nezavisni jedni od drugih, iz mog izlaganja i iz izlaganja mnogih poslanika pre mene jasno se vidi da Republička vlada želi supremaciju i nad sudskom, ali i nad zakonodavnom vlašću. Nadamo se da će Vlada od toga odustati i moj je predlog, i predlog većine poslanika iz opozicije sigurno, da Vlada povuče ovaj zakon i da posle donošenja zakona o Narodnoj skupštini donese jedan primereniji i bolji zakon o Vladi.
Možda će tada poslanici Demokratske stranke i glasati za taj zakon. Mi smo u prethodnoj reči čuli da poslanici DS hoće da glasaju za ovaj zakon o Vladi ukoliko Vlada prihvati dosta amandmana koje smo podneli. Ministar je u uvodnoj reči rekao da je Vlada prihvatila dosta amandmana, međutim, čini mi se da to nije slučaj sa amandmanima DS, većina tih amandmana je odbijena i iz tog razloga, ponavljam, poslanici DS neće glasati za ovaj zakon.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege poslanici, kada govorimo o zakonu o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine mislim da moramo da se vratimo malo unazad, da se vratimo u decembar 2003. godine, odnosno u vreme predizborne kampanje i da se setimo šta su nam stranke koje se sada nalaze na vlasti obećavale i koja su to njihova predizborna obećanja bila.
Izdvojio bih dve stvari iz te predizborne kampanje. Jedna stvar se ticala privatizacije, a druga denacionalizacije. Kada je reč o privatizaciji obećavali su da će promeniti model privatizacije i da će izvršiti reviziju privatizacije, a kada je reč o denacionalizaciji obećavali su da će odmah čim dođu na vlast doneti zakon o denacionalizaciji, odnosno o vraćanju oduzete imovine.
Šta se desilo od svega toga? Ništa. Što se tiče privatizacije nije promenjen model privatizacije, ostaje takav kakav jeste, i to je dobar znak, i ono što je sa naše tačke gledišta dobro. Nema promene modela privatizacije, ostaje privatizacije kakva je bila, a od revizije privatizacije nema ni govora. Prošlo je godinu i više dana od kako je ova vlada na vlasti, ali na tom planu ništa nije urađeno.
Što se tiče denacionalizacije, takođe do dana današnjeg ništa nije urađeno. I sada, čini mi se da bi se kupilo vreme, da bi se zamajali oni koji očekuju od ove vlade da im bude vraćena oduzeta imovina, predlaže se zakon o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine. Dakle, od zakona o denacionalizaciji nema ni govora, pa se čak ovde predlaže rok od preko godinu dana, do kojeg bi trebalo zainteresovani da prijave imovinu, dakle do šestog meseca sledeće godine.
A kada će biti i da li će biti donet zakon o denacionalizaciji, o tome nema ni reči. Pretpostavljam da ova vlada zna da sledeće godine u ovo vreme ona neće biti na vlasti i da će to ostaviti da uradi neko drugi.
Ono što Demokratska stranka najviše zamera ovom predlogu zakona jeste što nema zabrane raspolaganja oduzetom imovinom. Predlaže se da se izvrši evidencija, da se izvrši prijavljivanje, ali nema zabrane raspolaganja, i to je jedan krupan nedostatak koji sam imao prilike da vidim kako izgleda u praksi.
Naime, postoje ljudi koji su još živi, koji imaju imovinu, stanuju na spratu i ispod se nalazi njihov poslovni prostor, koji je na osnovu nekog zakona prešao u društvenu svojinu i sada je predmet prometa. Zamislite kako se osećaju ljudi koji znaju da je to njihovo, znaju da bi to mnogo lakše vratili ako ostane u društvenoj svojini, a ne mogu ništa da urade jer to ide u promet i prodaje se nekom drugom, trećem ili petom fizičkom licu. Vrlo teško će kasnije ili mnogo teže moći da povrate svoju imovinu.
To je ona krupna zamerka koju Demokratska stranka stavlja na Predlog ovog zakona i, ukoliko vladajuća koalicija prihvati amandman koji smo mi podneli, moguće je da Demokratska stranka ipak glasa za ovaj zakon, iako ima mnogo krupnih nedostataka.
Šta o ovom zakonu misle oni kojih se najviše tiče pokazali su ljudi koji su protestovali ispred Skupštine, kada su govorili - mi ne tražimo evidenciju, mi tražimo povraćaj imovine.
Pokazali su i građani Kruševca, kada su imali bliski susret pre dve nedelje sa potpredsednikom Vlade, gospodinom Labusom, kada je on bio izviždan na trgu u Kruševcu, kako od strane nezadovoljnih radnika "Župe", tako i od nezadovoljnih ljudi kojima treba da bude vraćena imovina. To je ono šta misle ljudi koji treba da budu tretirani ovim zakonom.
Ovde sam već napomenuo da se po članu 3. ovog zakona prijava može podneti do 30. juna 2006. godine. Zašto ne za šest meseci? Zašto godinu i više dana? Odgovor sam već dao: dakle, zato da bi neko drugi uradio ovo što ova vlada nije uradila.
U članu 1, o kojem su mnogi govorili, evo da pitam zašto 9. mart 1945. godine, zašto se ne izvrši popis svih zakona na osnovu kojih je oduzeta imovina, pa da se na osnovu toga kasnije izvrši povraćaj te imovine, a vrlo se dobro zna koji su to zakoni, kada su doneti i koliko ih ima. To je jedna od primedbi koju mi stavljamo.
Dalje, ovim zakonom se kaže da se postavlja uslov da se zahtev podnese u skladu sa posebnim zakonom, a posebni zakon nije donet i pitanje je kada će biti donet, kao i kako je moguće da se zakonom uslovljava neki budući zakon.
Takođe, postavljam pitanje šta će biti sa ljudima koji ne ispoštuju ove rokove, koji ne prijave svoju imovinu? Da li to znači da oni gube svoje pravo, a svi se zalažu da je pravo svojine neprikosnoveno. Samo zato što neko možda nije podneo svu dokumentaciju iz nekih razloga, ili nije mogao svu da pribavi, biće osujećen da ostvari neko svoje pravo. Nigde ne vidim da ima pravo žalbe. Da li se to utvrđuje rešenjem, pa možemo da uložimo žalbu i na osnovu toga ostvarimo neko svoje pravo, ili da nam se da rok naknadni, u kome treba da se dostave traženi podaci.
Dakle, sve su to manjkavosti ovog zakona. Zbog toga predlažem predlagaču da usvoji amandmane DS ili, što bi bilo još bolje, da povuče ovaj zakon, doradi ga i napravi bolju varijantu zakona. Slažem se da treba da postoji i prijavljivanje i evidentiranje, ali da bude i proces uređen, da neko ne ostane bez svog prava samo zato što tu nema procesnog usklađivanja.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, uvaženi predstavnici pravosuđa, na početku ću da osporim predlog da se za predsednika Vrhovnog suda Republike Srbije izabere Vida Petrović-Škero, iz prostog razloga što smatram da ima mnogo boljih kandidata.
Da sam u pravu pokazuje i Opšta sednica Vrhovnog suda na kojoj su, kada se tajno glasalo ko bi trebalo da bude kandidat za predsednika Vrhovnog suda Srbije, najviše glasova dobili neki drugi ljudi, a ne Vida Petrović-Škero, koja je bila tek na trećem mestu, sa nekih devet glasova, a ispred nje su bili i Zoran Perović i magistar Janko Lazarević. Svima su nama puna usta nezavisnosti pravosuđa, svi želimo nezavisno pravosuđe, svi želimo da se struka pita. Ovde je struka rekla jedno, a nažalost, Visoki savet pravosuđa je doneo sasvim drugačiju odluku, odnosno drugačiji predlog. Mene interesuje koji su to kriterijumi koji su odlučili da predlog bude Vida Petrović-Škero.
Ako je kriterijum dužina rada u Vrhovnom sudu, onda tu Škero ne može da prođe jer ima samo dve godine. Neko od prethodnih poslanika je pričao da je možda kriterijum bio rad u nečijoj advokatskoj kancelariji. Ne bih želeo da verujem da je to tačno, ali kada sve saberemo i oduzmemo doći ćemo do spoznaje da je možda baš to odlučilo da ona bude kandidat za predsednika Vrhovnog suda.
Kada govorimo o kriterijumima, takođe bih hteo da kažem da prilikom odabira i ostalih kandidata za predsednike sudova i sudije kriterijumi nisu bili jasni, odnosno u nekim slučajevima primenjivani su jedni kriterijumi, recimo dužina studiranja, u drugim slučajevima je primenjivan drugi kriterijum – prosečna ocena na fakultetu, a u trećim slučajevima možda je primenjivan kriterijum dužine rada u pravosuđu i tome slično.
Hoću reći da su izgleda kriterijumi usaglašavani sa kandidatima. Dakle, ako je neki kandidat bio unapred predodređen da bude predložen za funkciju, onda se prema njemu i kriterijumi prilagođavaju. Zbog toga imate veliki broj pritužbi onih koji su učestvovali na ovom javnom konkursu.
Dakle, većina ljudi koja je učestvovala izražava veliko nezadovoljstvo načinom odabira sudija i primenjenim kriterijumima.
Hteo bih dalje da osporim i kandidate za Okružni sud u Kraljevu, pre svega Ilić Marinu. Ilić Marina je bila zamenik okružnog javnog tužioca do februara 2003. godine. Posle tog perioda četiri puta je konkurisala za Okružni sud u Kraljevu, ali nikada nije prošla. Pitam se šta se to promenilo, pa je upravo sada prošla; pošto mi jedan poslanik dobacuje, čini mi se da je upravo prošla zato što je pripadnik njegove stranke. To je bio kriterijum zbog koga je ona predložena da bude kandidat za sudiju Okružnog suda u Kraljevu.
Ona je imala jako loše rezultate rada i zato je i razrešena, zato nije ni birana. Vodila je slučajeve Moravske banke, Beta banke. Znamo svi o kakvim je bankama reč. Nažalost, ti predmeti su odugovlačeni, trajali su godinama, vreme je učinilo svoje i oni koji su opljačkali srpski narod nisu privedeni do kraja pravdi.
Takođe osporavam i Iliju Zindovića, kandidata za sudiju Okružnog suda u Kraljevu, jer i u njegovom slučaju postoje mnogo bolji predlozi, a izgleda da je i ovde kriterijum bio nešto drugo, a ne stručnost i godine provedene u pravosuđu.
Kada govorim o pravosuđu, hoću samo da kažem da se sada navršilo godinu dana kako radi nova vlada i u kratkim crtama da sumiram šta je to urađeno u pravosuđu. Mislim da nije urađeno ništa. Situacija u srpskom pravosuđu nije gora, ali nije ni mnogo bolja nego što je bila. Jednostavno rečeno, situacija u srpskom pravosuđu je, kako je i moja prethodnica rekla, jako loša.
Želim da svi zajedno uložimo velike napore da popravimo situaciju u srpskom pravosuđu, da ona bude mnogo bolja, da ljudi u Srbiji mogu da dođu do pravde na mnogo brži i efikasniji način, nego što je to sada slučaj. Imate bezbroj primera koji mogu da se navedu u praksi, da neki sporovi, pogotovo u parnicama, traju po 10 i više godina i da ljudi teško dolaze do pravde. Nažalost, ima slučajeva gde nikada ni ne dođu do pravde.
Hteo bih samo da kažem još nešto i o statusu zaposlenih u pravosuđu. Juče je organizovan protest zaposlenih u pravosuđu, koji apsolutno podržavam. Podržavam ga iz razloga što država Srbija počiva na tri grane vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj; zakonodavna i izvršna vlast je sebi povećala plate, tako da sada ministar (nažalost, on nije ovde) ima preko 120 hiljada platu, njegov zamenik ima preko 90 hiljada dinara, pomoćnik ministra ima preko 70 hiljada, a oni koji odgovaraju za pravosuđe, za predmet u pravosuđu, imaju upola manje plate. Mislim da to nije u redu, da to nije normalno i da vrlo brzo sudije u Srbiji moraju biti adekvatno nagrađene za svoj rad i tek tada možemo očekivati i prave i bolje rezultate.
Gospodine predsedniče, uvaženi gospodine ministre, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, kao što je već rečeno poslanici DS glasaće za ovaj zakon, a za to postoji više razloga. Istaći ću dva i na njima se zadržati.
Prvi razlog je što mi želimo da apsolutno ispoštujemo Ustavnu povelju, jer kao što je ovde već rečeno, mi smo učestvovali u njenom donošenju, za razliku od nekih drugih stranaka koje su takođe učestvovale, a danas neće glasati za Ustavnu povelju.
Drugo, kao državotvorna stranka DS želi očuvanje državne zajednice iz razloga što će nam sigurno na taj način biti lakše da uđemo u Evropsku uniju, a to jeste naš krajnji cilj i veliki politički motiv.
Takođe, za državnu zajednicu je vezano i pitanje opstanka Kosova i Metohije u sastavu Republike Srbije.
Kao što znate, sredinom sledeće godine će biti rešavano o konačnom statusu Kosova, a po Rezoluciji 1244 Kosovo je vezano za državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, a ne za Republiku Srbiju, i zbog toga je jako bitno da mi ovde ne napravimo grešku, da i ako dođe do eventualnog odvajanja Srbije i Crne Gore, da za to krivicu ne snosi Srbija, već da to bude na inicijativu Crne Gore.
Što se tiče Ustavne povelje i njenog poštovanja, zarad poslanika G17 plus, pročitaću član 20. Ustavne povelje, jer se upravo Ustavna povelja oslanja na Beogradski sporazum, a potpisnik između ostalih i jedan od tvoraca Beogradskog sporazuma jeste predsednik stranke G17 plus Miroljub Labus.
Dakle, osnov za donošenje Ustavne povelje je i to što je potpisao gospodin Miroljub Labus. Član 20. govori o izboru poslanika za Skupštinu državne zajednice.
Član 20. kaže – Skupština Srbije i Crne Gore je jednodoma i čini je 126 poslanika, od kojih je 91 iz Srbije i 35 iz Crne Gore. Poslanici Skupštine Srbije i Crne Gore biraju se iz svake države članice, u skladu sa evropskim i demokratskim standardima, na osnovu zakona država članica. Tokom prve dve godine po usvajanju Ustavne povelje poslanici se biraju posredno (što smo do sada ispoštovali), srazmerno zastupljenosti u Narodnoj skupštini Republike Srbije i Skupštini Republike Crne Gore.
Na prvim izborima poslanici se biraju iz sastava Narodne skupštine Republike Srbije, Skupštine Republike Crne Gore i Savezne skupštine. Ako se u državi članici u tom periodu održe parlamentarni izbori, sastav njene delegacije u Skupštini Srbije i Crne Gore biće usaglašen srazmerno rezultatima izbora.
Posle ovog početnog perioda, poslanici Skupštine Srbije i Crne Gore biraju se na neposrednim izborima i upravo smo sada do tog čina došli. Mandat poslanika traje četiri godine.
Meni nije jasno da poslanici koji podržavaju Vladu, koji su sastavni deo Vlade, mogu da danas ovde za ovom govornicom iznesu stav da neće glasati za pomenuti zakon, jer je to apsolutno u suprotnosti sa Ustavnom poveljom.
Dakle, oni koji su po pravilu zaduženi da poštuju ustavnost i zakonitost, poslanici vladajuće koalicije, oni svesno idu na to da glasaju suprotno, što meni, iskren da budem, nije jasno.
Nažalost, mislim da je i Vlada kasnila sa donošenjem ovog zakona i to dosta, jer ćemo sada ući u jedan problem, a to je da će ovaj zakon, koji mi očekujemo da ćemo doneti većinom glasova i usvojiti, odmah biti suprotan Ustavu.
Naime, o čemu se radi. Kao što sam malopre pročitao, neposredni izbori će biti održani dve godine po usvajanju Ustavne povelje, a ako znamo da je Ustavna povelja doneta 4. februara 2003. godine, to znači da neposredni izbori moraju biti održani najkasnije do 4. februara 2005. godine. Ako znamo da u samom zakonu stoji da će izbori biti raspisani najkasnije 45 dana pre njihovog održavanja, a najranije 90 dana, to apsolutno znači da će zakon biti u suprotnosti sa Ustavnom poveljom, jer zadnji dan je upravo danas da budu raspisani izbori da bi to bilo u skladu sa Ustavnom poveljom.
Mi znamo da ti izbori, verovatno, neće sigurno biti raspisani danas, jer danas nećemo usvojiti zakon, usvojićemo ga možda sutra ili prekosutra. Ne verujem da će izbori biti raspisani do kraja godine, što apsolutno pada na teret ove vlade, zašto ulazimo u ovaj problem.
Dakle, Vlada je morala ranije da pripremi ovaj zakon i da ga iznese pred Skupštinu. Zašto ona to nije učinila? Odgovor je vrlo prost, odgovor je u samoj Vladi. Ne postoji saglasnost oko donošenja ovog zakona. O tome je većina poslanika govorila, ali ponoviću i ja.
Dakle, imamo premijera i njegovu stranku koja želi da se donese ovaj zakon i da se održe neposredni izbori, a istovremeno imamo i potpredsednika Vlade koji u javnosti istupa sa tezom da izbori ne treba da budu održani, ni posredni ni neposredni, nego da postojećim poslanicima treba produžiti mandat još godinu dana, što je u suprotnosti sa Ustavnom poveljom, i to je za DS neprihvatljivo.
Što se samog zakona tiče, da kažem još par reči, zakon je dosta dobar, ima nekih manjkavosti na koje smo mi intervenisali amandmanima, a tiču se glasanja u dijaspori i oko aktivnog i pasivnog biračkog prava za ljude u dijaspori.
Za nas je prihvatljivo da Srbija bude jedna izborna jedinica, kao što je jako dobro što je iz republičkog Zakona o izboru narodnih poslanika preuzeta odredba da nacionalne manjine, bez obzira, ukoliko ne pređu cenzus, biće zastupljene u ovom parlamentu državne zajednice. Mislim da je to jako dobra odredba, kao što mislim da nije dobra odredba da se neki poslanik, mada su to samo teorijske mogućnosti da do toga dođe, bira žrebom, mislim da je to zaista loše. Ne bih želeo da budem poslanik bilo gde, a da sam izabran žrebom. Želim kao većina od vas, verovatno svi, da budem izabran voljom naroda.
Dakle, još jednom ponavljam, DS će glasati za ovaj zakon.
Gospodine potpredsedniče, poštovane kolege poslanici, ovaj zakon je uspeo da ujedini u dobroj meri poslanike vlasti i poslanike opozicije, jer puno amandmana je bilo na njega, što znači da kriterijumi koji su trebalo da odrede visinu sredstava koja treba da se transferišu u opštinama nisu primenjeni do kraja i da nisu na najbolji način primenjeni.
Iz tog razloga sam se i javio za reč, jer smatram da je i Kruševac ovakvom raspodelom oštećen, odnosno da transferna sredstva od 169 miliona, koliko je predloženo da Kruševac dobije, nisu realna i predložio sam povećanje od 27 miliona, da bi na neki način dostigli budžet koji je Kruševac imao u prethodnoj godini. Sa ovakvim transferom bojim se da nećemo imati ni budžet koji smo imali 2004. godine.
Samo ću da kažem da i Kruševac, koji je nekada bio industrijski gigant, koji je bio najjači industrijski grad u Srbiji više to nije i da se nalazi u poziciji kao i svi ostali gradovi u Srbiji, da su niske zarade, da ima mnogo nezaposlenih i da smo jednostavno u poziciji kao i svi ostali gradovi.
Zašto je Kruševac ovim predlogom zakona oštećen? Možda zato što vladajuća koalicija nema nijednog poslanika iz Kruševca, koji bi se, kao što je to slučaj sa Kragujevcem, uspeo da izbori za povećanje sredstava ili je možda to, pak, osveta Kruševljanima koji 19. septembra nisu glasali za kandidata za predsednika opštine iz G17 plus.
Naime, prilikom boravka u Kruševcu, ministar finansija gospodin Dinkić je javno rekao da Kruševac ima dobar budžet, ali da on može da bude još bolji i da može da bude potpomognut sredstvima iz republičkog budžeta, ali pod uslovom da građani Kruševca glasaju za kandidata G17 plus. Na sreću, kandidat G17 plus osvojio je tek peto mesto i nije dobio dovoljan broj glasova, ali se sada to kao bumerang izgleda vraća Kruševcu, samo što je ministar Dinkić izgleda zaboravio da je u Kruševcu sada u koaliciji zajedno sa SPS i G17 plus.
Nažalost, nema ministra da sve to čuje, a bojim se da on nije na rekreaciji, kako je to danas ovde rečeno, već da se ministar bavi nekim ozbiljnijim problemima, u vezi "Srbijašuma", tako da je za Kruševac predložio da u Šumskom gazdinstvu u Kruševcu, u ŠG "Rasina", mašinski inžinjer zauzme mesto direktora, a verovatno će šumarski inžinjer da postane direktor bolnice.
Takođe se bavi i kadrovanjem u zdravstvu i u Kruševcu smenjena je direktorka Ranka Radonjić samo iz razloga što nije član G17 plus, inače je doktorka koja je odlično obavljala posao i koja je dobila sva moguća priznanja od svih stručnjaka.
Poštovane kolege poslanici, uvaženi ministre, svi amandmani koje je podnela DS imaju za cilj da poboljšaju ovaj tekst zakona i mi mislimo da ima dosta manjkavosti, ali sa jednim jedinim ciljem da zakon bude bolji i da postupak, a verujem da je to bio vaš cilj kada ste predlagali zakon, bude brži i efikasniji i sa krajnjim ciljem da stranke dođu što pre do pravovaljane presude.
Međutim, bojim se da ovaj zakon ima dosta manjkavosti i nedorečenosti i da taj cilj neće biti ostvaren, već da ćemo i dalje biti u prilici da pojedini sporovi traju preko 20 godina, a da neki sporovi koji su laki kod običnog duga traju i po par godina.
Ovakvim predlogom zakona, nažalost, nećemo, čini mi se, povratiti poverenje u naše pravosuđe koje je na niskom nivou, jer ako se vratimo u neki period unazad, videćemo da su građani imali ogromno poverenje u sud, ali da danas nemaju poverenja u sud. Da bismo povratili poverenje, moramo donositi kvalitetne zakone koji će biti, pre svega, u interesu stranaka.
Što se konkretnog amandmana tiče, mi smo podneli amandman na član 84. stav 2. i tu se dosta razlikujemo od kolega iz SRS, jer su oni obrazlagali ovde da treba da se izbriše taj stav.
Mi smatramo da je ovaj stav dobar, to je jedna novina u zakonu o parničnom postupku, a glasi: "Stranku mora zastupati advokat u postupku po reviziji i zahtevu za zaštitu zakonitosti". Mi smo išli korak dalje, pa smo u tom stavu dodali zarez i dodali sledeće reči: "kao i u sporovima pred trgovinskim sudovima čija vrednost prelazi 2,5 miliona dinara".
Dakle, naše je stanovište da je u sporovima pred trgovinskim sudom čija vrednost prelazi 2,5 miliona dinara, obavezno zastupanje od strane advokata, ali zašto? Zato što će to učiniti postupak bržim i efikasnijim, a to bi trebalo da bude intencija ovog zakona i mislim da je to u interesu stranaka.
Dakle, onaj ko se sudi za vrednost od 2,5 miliona, želi da što pre dođe do kvalitetne presude i sigurno je da ako sa obe strane budu prisutni advokati da će oni taj posao odraditi i bolje i brže, nego oni koji nisu kvalifikovani za taj posao, jer do sada je mogao da se pojavi zastupnik koji nije advokat. Hvala vam.
Gospodine predsedniče, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, pošto smo već zašli u treći dan raspravljanja o ovoj temi, biću vrlo kratak, pošto su već o našim stavovima rekli prethodni govornici DS-a, samo ću ponovi neke stavove sa kojima se, naravno, svi mi slažemo, verujem i dobra većina u ovoj skupštini.
Prvo, smatramo da ova skupština nije nadležna da raspravlja o ovoj temi i da je greška što se to našlo na dnevnom redu. Oni koji se zalažu za jačanje državne zajednice, čini mi se, da na ovaj način postupaju suprotno, odnosno da narušavaju jedinstvo državne zajednice.
To je u suprotnosti sa članom 19. Ustavne povelje i Ustavom Republike Srbije, iako su poslanici SRS-a dokazivali da to jeste u skladu sa Ustavom Republike Srbije.
Drugo, mi nismo za povlačenje tužbe. To je tako. A da smo bili za to, to smo mogli da uradimo u prethodnom periodu, kada smo imali većinu u ovoj skupštini. To nam tada nije padalo na pamet, kao što nam ni sada ne pada na pamet, jer smatramo da je to protivno interesima građana Republike Srbije i apsolutno smo za to da tužba ostane na snazi i da o njoj raspravlja Međunarodni sud pravde. Nećemo danas glasati za rezoluciju, iz prostog razloga, jer o tome sam prvo govorio, a to je da bi na taj način povredili i Ustavnu povelju i Ustav Republike Srbije, a mi to ne želimo. Hvala.