Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dušan Petrović

Dušan Petrović

Demokratska stranka

Govori

Gospodine predsedavajući, dame i gospodo poslanici, reč je o jednom vrlo važnom zakonu i to je ova parlamentarna debata pokazala, kao uostalom i kada smo vodili debatu o ovom zakonu u načelu.
Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, bavi se jednim vitalnim državnim pitanjem. Isto tako mislim i jednom životnom nacionalnom stvari.
Potpuno je prirodno da postoje različiti politički pogledi na ovaj zakon, da su otvorena brojna pravna pitanja i zaista ova debata i onaj dan, ili dva dana, kada smo vodili debatu u načelu o zakonu, kao i ovo pre podne kada govorimo o amandmanima koji su podneti, jeste prilika da se ovaj predlog i ova ne samo pravna, već i politička stvar, protresu sa svih strana i sagledaju iz svih uglova.
Pre svega, mislim da je važno da još jednom potcrtamo dve ili tri bitne i, po mom sudu, suštinske političke stvari. Naša država, kao nijedna na ovom kontinentu, u ovom trenutku ima jedno veliko državno pitanje, jer teritorijalna pitanja su državna pitanja prvog reda, koje je otvoreno.
Postoji jedinstvena državna politika po pitanju Kosova i Metohije. Suština politička tog pitanja jeste suština u pogledu naših međunarodno-pravnih instrumenata, jeste da mi branimo svoju teritoriju i branimo svoj nacionalni i državni integritet tako što insistiramo da Savet bezbednosti UN donese odluku o ovoj stvari.
Kao što je doneo odluku pod brojem 1244 1999. godine tako i sada insistiramo sa punim pravom da Savet bezbednosti donese odluku o tome da li je moguće jednu članicu UN, koja uživa sva prava koja su utvrđena Poveljom UN, da liši dela njene teritorije.
Kao što se građani uzdaju u zakon da ih štiti i da svi budu jednaki pred zakonom, tako i naša država se uzda u Povelju UN i u institucije koje su tom poveljom utvrđene, između ostalog, i Savet bezbednosti, da zaštiti naša prava. Da bismo mogli da tražimo zaštitu svojih prava, poštovane dame i gospodo poslanici, mi moramo da poštujemo i obaveze koje pred jednu članicu UN, a Srbija jeste punopravna članica UN, obaveze koje pred nas stavlja Povelja Un i stavljaju institucije UN.
Savet bezbednosti je, kao što svi to dobro znamo, ta institucija, institucija od koje zahtevamo da brani našu teritoriju i naš integritet, ali i institucija, organ UN, koji je doneo odluku o tome da bude konstituisan Međunarodni krivični sud u Hagu. Savet bezbednosti je, iako postoje polemike oko toga da li je to u skladu sa Poveljom ili ne, ali doneo Statut suda i po tom statutu postupa Međunarodni krivični sud u Hagu. Postoje pravila i o tome svemu ovde je više govornika podrobno obrazlagalo.
Ukoliko, sa jedne strane, tražimo da nam se štiti teritorija, mi smo sa druge strane obavezni da poštujemo odluke Saveta bezbednosti, a iz toga dalje proizilazi da su za našu zemlju obavezujuće i pojedinačne odluke, a to su s jedne strane presude i druge procesne odluke koje donosi sud, ali isto tako i optužni akti koje donosi tužilaštvo koje radi pri ovom Međunarodnom krivičnom sudu.
Zbog toga je ova zemlja, a tada je to bila još Srbija i Crna Gora, donela zakon koji je utvrdio obaveznost saradnje koju mi imamo sa, kako se to kolokvijalno kaže, Haškim tribunalom. Iz tog zakona i iz obaveze koja sledi iz odluke Saveta bezbednosti UN je proizašao i ovaj zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa, kao jedna zakonska mera koja povećava i unapređuje efikasnost pravosudnih organa, a to su Tužilaštvo za ratne zločine i Veće Okružnog suda u Beogradu za ratne zločine, da se bavi progonom ovih krivičnih dela.
Dakle, to je temeljna politička pretpostavka našeg ukupnog života. U ovom trenutku, još jednom da potcrtam, ta obaveza je utoliko veća, jer se mi nalazimo u odlučujućem trenutku kada štitimo svoju teritoriju i uzdamo se u međunarodnopravni poredak, uspostavljen posle Drugog svetskog rata na povelje UN i na odlukama Generalne skupštine Saveta bezbednosti.
Sada dolazimo na drugo pitanje, pitanje koje se tiče nas, pitanje koje nije vezano za naše mesto u svetu i nije vezano za to da li nas neko voli ili ne voli, i da li nas smatra dobrima ili ne. To je pitanje za sve građane ove zemlje. Da li je moguće na drugi način utvrditi istinu o spornim pitanjima nego na sudu, o krivičnim pitanjima pre svega?
Prva stvar, da li svako od nas, a duboko sam ubeđen da svako od 250 ljudi koji sede u ovom parlamentu, svako od 250 poslanika iskreno želi da ne ostane nerazjašnjena nijedna dilema oko toga da li su počinjeni ratni zločini i da li su ljudi, lica, kako se to pravno kaže, za koje postoji osnovi sumnje i osnovana sumnja da su ta dela počinili, zaista krivi ili ne.
Da ne bismo mi o tome vodili debatu ovde u parlamentu i da ne bismo o tome u raznim televizijskim emisijama debatovali sa različitim pogledima, u civilizovanom svetu i u jednoj civilizovanoj zemlji, mi jesmo civilizovana zemlja, odgovor na to pitanje može da da samo sud i niko drugi. Da bismo omogućili sudu da taj svoj posao završi, mi donosimo ovaj zakon, odnosno tražimo i predlažemo da budu usvojene izmene i dopune tog zakona, i zbog toga pozivam poslanike da ove izmene i dopune usvoje.
Neka tehnička pitanja koja su ovde otvorena, rado ću izneti svoj pogled na ta pravno-tehnička, vrlo važna, pitanja. Naš Krivični zakonik poznaje krivično delo pomoći učiniocima posle izvršenog krivičnog dela. To krivično delo je razvrstano u nekoliko oblika i, naravno, zavisi od toga da li onaj ko je osumnjičen i optužen pomaže učiniocu nekog krivičnog dela za koje je predviđena manja kazna, ili je predviđena veća kazna i, naravno, da je najteži oblik tog krivičnog dela predviđen za one koji pomažu učiniocima krivičnih dela za koje je predviđena najviša kazna.
Ova dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava, koja su sadržana u članovima 370. do 386. našeg Krivičnog zakonika, najteža su krivična dela, zbog toga što su, kako kaže naš Krivični zakonik, najbitnije društvene vrednosti zaštićene ovim krivičnim, oni su objekat zaštitni ovih krivičnih dela.
Siguran sam da se mi svi tu potpuno slažemo, jer šta može biti dragocenije, ne od jednog ljudskog života, nego od ljudskih života koji su sastavljeni u nacionalnim i etničkim skupinama.
Zaštita tih ljudskih života je predviđena ovim krivičnim delima, i krivičnim delom genocida i drugim krivičnim delima, i zbog toga, kao što je to neko od poslanika ovde i rekao, jedino za ova krivična dela ne postoji zastarelost.
Ništa nije strašnije i ništa nije teže od ovih krivičnih dela, koja su predviđena i našim Krivičnim zakonikom, kao i krivičnim propisima svake normalne, uređene i civilizovane zemlje, što mi jesmo.
te, dakle, ukoliko postoji osnov sumnje ili osnovana sumnja da neko pomaže osobama za koje postoji osnov sumnje ili osnovana sumnja da su počinili ova krivična dela, onda je nužno državi omogućiti odgovarajuće instrumente da utvrdi da li je taj osnov sumnje ili osnovana sumnja verodostojna ili ne.
Zbog toga, u ovom predlogu zakona stoji da se omogući nadležnim državnim organima, a to je, pre svega, tužilac za ratne zločine i to je odgovor na pitanje gde se slivaju sve te informacije, kod tužioca za ratne zločine, zbog toga što tužilac za ratne zločine ima ovlašćenje da naređuje svim državnim organima koji tehnički sprovode te mere da te mere i urade; dakle, tu se slivaju sve informacije da bi tužilac za ratne zločine imao mogućnost da donese odluku, da li će staviti zahtev za sprovođenje istrage, a u zavisnosti od odluke suda, da li će u kasnijem toku postupka podnositi optužnicu ili ne.
To i jeste suštinska izmena, i ovo je još jedan iskorak našeg krivičnog procesnog prava prema tužilačkoj istrazi i povećanje ovlašćenja koja tužilac za ratne zločine u ovakvim slučajevima ima.
Pošto sam potpuno uveren da nema nikog, da nema nijednog poslanika i da nema nijednog građanina ove zemlje koji nema duboko uverenje da je potrebno utvrditi verodostojnost svake osnovane sumnje i svakog osnova sumnje da su počinjena krivična dela ratnih zločina, uveren sam da ćemo usvajanjem ovog zakona izaći u susret toj dubokoj volji i želji svakog civilizovanog čoveka, a to su ljudi i građani ove zemlje. (Aplauz.)
Dobio sam veliki broj pitanja i rado ću odgovoriti na svako na koje znam odgovor.
Gospođo Radeta, zaista sam prvi put čuo danas kada ste rekli da je trebalo da bude održana tribina na Pravnom fakultetu i zaista nemam nikakva saznanja.
Van pameti je, niti imam prava, niti je u duhu načela kojima se rukovodim, baveći se politikom, da bih imao bilo kakvu želju ili nameru, ili pokušaj da zabranim održavanje bilo kakvog skupa. Ovo je slobodna zemlja i ljudi treba da iznose mišljenje i svoje stavove, i to ću uvek podržavati, naročito kada se ne slažem sa tim mišljenjima i stavovima.
Ovde je jedan poslanik izneo svoje uverenje da je neophodno izaći sa tužbom protiv sila koje su rukovodile borbenim operacijama u prošlosti, daljoj i bližoj, kada su prema našem narodu počinjena najteža krivična dela i bilo je genocida protiv Srba. Međunarodni pravni poredak je ustrojen tako da se ovim tužbama bavi Međunarodni sud pravde u Hagu. On je konstituisan na osnovu Povelje UN i samo države članice UN mogu da budu stranke u tom sporu. Dakle, sile iz Prvog i Drugog svetskog rata kao takve više ne postoje, pa nemamo protiv koga da podignemo tužbu.
Ostalo su političke deklaracije i mislim da je ovde neko podsetio na to da je američki Kongres doneo jednu deklaraciju o tome da je Turska načinila određena dela koja je to telo kvalifikovalo na odgovarajući način, ali prosto mislim to nije predmet naše rasprave ovde, već je to deo spoljne politike jedne od sila koje su bitne u ovom svetu.
Što se tiče sudinice Gordane Božilović, predsednik Okružnog suda u Beogradu je, po zakonu, jedini ovlašćen da predlaže, odnosno ne da predlaže nego da postavlja sudije u Veću za ratne zločine. Mandat sudijama, kao i zamenicima tužilaca i tužiocima traje četiri godine.
Pošto je gospođi Božilović istekao mandat, onda onaj ko je jedini za to ovlašćen je doneo odluku da ona više ne bude član tog veća i nema tu, koliko sam mogao da vidim sa stručnog stanovišta, prevelikih primedaba, ali vidim da su neki advokatski krugovi imali određene primedbe, ali to prosto mislim da nije domen rada Ministarstva pravde. U svakom slučaju, Nadzorni odbor Vrhovnog suda ima pun kapacitet da, ukoliko smatra da postoje određene nepravilnosti i povrede, reaguje oko svega toga.
Gospodin Nemanja Šarović je postavio poslaničko pitanje. Ne vidim da li je gospodin Šarović tu, dakle, svakako je važno obaveštenje, nije protekao rok, 4. oktobra 2007. godine, Ministarstvo pravde je dobilo ovo poslaničko pitanje. Juče je poslat odgovor na ovo poslaničko pitanje.
Neću vas previše opterećivati, pošto ćete to svi dobiti i pročitati.
Suština je da Okružno tužilaštvo u Vranju trenutno radi na prevodu sa albanskog jezika nekoliko traka koje su bile u TV emisiji.
Dužina trajanja tih traka je oko 260 minuta i zbog toga što je, ovde su mnoge kolege pravnici i to znaju, u krivičnim procedurama potrebno imati zaista vrlo tačno činjenično stanje, taj prevod će, koliko sam razumeo, biti obavljen preko RTS, Javnog servisa, i čim to bude pribavljeno, tužilaštvo će moći da donese svoju odluku.
Gospođa Radeta je otvorila još jedno vrlo važno pitanje, koje je ovih dana u javnosti pokrenuto i ono je i po mom sudu veoma važno. Radi se o osuđenom Emiru Šišiću. Okružni sud u Novom Sadu je, po zakonu, ovlašćen da donosi odluku o zahtevu za uslovni otpust koji je osuđeni Emir Šišić uputio.
Ovde se radi o jednom specifičnom slučaju, zbog toga što se Emir Šišić nalazi na izdržavanju kazne u KPZ u Sremskoj Mitrovici, na osnovu odluke Okružnog suda u Novom Sadu, i to odluke o potvrđivanju presude italijanskog suda, kojom je Šišiću izrečena presuda za krivično delo za koje je osuđen. Ta presuda je doneta na osnovu Konvencije o transferu osuđenih lica. Potpisnica te konvencije je naša zemlja, potpisnica te konvencije je, pored velikog broja drugih zemalja, i Italija.
I zbog toga što se radi o jednom slučaju, kako se to pravno kaže, sa inostranim elementom, Okružni sud u Novom Sadu je uputio zahtev Ministarstvu pravde da se obavesti o tome pod kojim je uslovima Republika Italija potpisala ovu konvenciju i pod kojim uslovima je doneta odluka u Italiji o transferisanju Emira Šišića u Srbiju.
Mislim da je Okružni sud u Novom Sadu na jedan, malo ću da prekoračim svoje ovlašćenje, ali mislim da su proceduralno postupili dobro, jer su tražili da se utvrde svi bitni elementi, neću ulaziti u to da li je ta odluka zakonita ili ne, to će odlučiti Vrhovni sud, jer mu to Ustav i zakon nalažu, ali želim vas da obavestim da je Republika Italija Konvenciju o transferu osuđenih lica potpisala sa određenim rezervama i da te rezerve je potrebno ispitati koliko one mogu biti od uticaja na donošenje odluke o ovom sudu.
Ono što izlazi sada iz domena prava i ulazi u domen politike, to je stvar o kojoj je ovde potpuno legitimno raspravljati. Emir Šišić je došao u mogućnost da izdržava kaznu u Srbiji za krivično delo za koje je osuđen u Italiji, zbog toga što je Republika Srbija uspela da uveri italijanske vlasti da je zemlja u kojoj postoji temeljno uređen pravni poredak i da je Republika Srbija zemlja koja će poštovati sve uslove pod kojima je osuđeni Šišić prebačen da izdržava svoju kaznu ovde u Srbiji.
Neophodno je da mi vodimo kao političko telo, mislim na ovaj parlament, na Vladu, na predsednika Republike, svakoga dana, u svakom trenutku, veoma mnogo računa o tome kakav je kapacitet i kredibilitet Srbije i da ne narušavamo taj kapacitet i kredibilitet.
Zbog nekih slučajeva koji će se javiti u budućnosti, ali mislim zbog jedne stvari koja postoji sada i želim da sa vama podelim nešto što velika većina vas sigurno i zna: u ovom trenutku samo u Hrvatskoj 21 osuđeno lice srpske nacionalnosti izdržava kaznu; osam ljudi je osuđeno za ratne zločine u Hrvatskoj i oni traže da budu prebačeni, transferisani iz Hrvatske, iz zatvora u Lepoglavi, da izdržavaju kaznu u Srbiji.
Da li je naš interes da stvorimo uslove da ti ljudi izdržavaju kaznu ovde u Srbiji ili da ostanu u Hrvatskoj da izdržavaju kaznu do onog trenutku dok hrvatske vlasti procenjuju da treba da budu lišeni slobode?
Moje duboko uverenje je, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, da mi treba da se borimo da ti ljudi dobiju priliku i mogućnost da tu kaznu izdržavaju ovde u Srbiji. Mi to možemo da uradimo samo ukoliko ova zemlja ima kredibilitet, ukoliko pokaže da je sposobna da kao dobro, temeljno organizovana pravna zemlja ispunjava i svoje međunarodne obaveze.
To je politička činjenica, a o tome da li je odluka Okružnog suda u Novom Sadu zakonita ili ne odlučiće Vrhovni sud, jer kako smo svi mogli iz sredstva javnog informisanja da saznamo, podneta je žalba na tu odluku, pa će Vrhovni sud po toj žalbi i odlučiti.
Što se tiče svih zakona koji su po Ustavnom zakonu pretpostavka za održavanje izbora, oni se nalaze u proceduri da Vlada utvrdi predlog, ministarstva daju svoja mišljenja na te zakone, tako da je to činjenica. Zbog obilja informacija nije čudo da ponekad se desi nekakva omaška, ali evo sada da svi znamo tačno o čemu se radi.
Vrlo je bitno, zbog različitih pogleda na to da li tužilaštvo za ratne zločine na dobar način vrši svoje poslove ili ne, da iznesem nekoliko činjenica. Tužilaštvo za ratne zločine je procesuiralo, otvorilo krivični postupak protiv 105 lica.
U ovom trenutku su optužena pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu 42 lica. Radi se o predmetima gde su obuhvaćene, svim tim krivičnim procedurama, situacije u kojima je stradalo 2.156 žrtava.
Uveren sam da delite moje uverenje i moju veliku želju da dobijemo odgovor na to da li su ova lica kriva za smrt 2.156 ljudi ili ne, i da delite moje uverenje da to nije moguće na drugi način ostvariti nego na sudu.
Uveren sam da delite i moje uverenje da je za nas kao državu i za nas kao građane ove države, ili da obrnuto kažem, pre svega za nas kao građane ove države, važno da mi u Srbiji imamo sposobnost i mogućnost da takva krivična dela do kraja dovedemo ovde u Beograd.
To je odgovor na pitanje zbog čega ovakav zakon kada se, sva je prilika, dovodi do kraja rad Haškog tribunala.
Zbog toga što ovde u Beogradu, ili u Nišu ili u Novom Sadu Srbija, to je moje najdublje uverenje, mora da ima sposobnost da utvrdi da li su oni koji su stradali stradali kriminalnim aktima, da li su stradali kao žrtve počinilaca krivičnih dela protiv čovečnosti ili međunarodnog prava, jer je to važno za svakog čoveka koji u ovoj zemlji živi. Važno je da možemo mi to da učinimo i da bismo to učinili moramo da imamo odgovarajuće instrumente da bi tužilaštvo i sudovi mogli da rade.
Da ne ostane zabuna, u okviru postupaka kojima u ovom trenutku rukovodi tužilaštvo za ratne zločine, odnosno postupaka u kojima oni postupaju kao tužilaštvo nalaze se i postupci protiv Orahovačke grupe, Tuzlanske kolone, čuli ste, videli ste i znate da je velika polemika između BiH i Srbije da li Ilija Jurišić treba da bude prebačen u Sarajevo ili ne. Mi nemamo tu nikakve dileme, jer prosto zakon vrlo jasno uređuje ovu situaciju.
Radi se o Tuzlanskoj koloni, velikom broju mladića JNA, pre svega onih koji su u tom trenutku imali državljanstvo Srbije, koji su stradali prilikom povlačenja iz Tuzle, i Iliji Jurišiću se sudi ovde u Beogradu. I slučaj ''Lekaj'' koji je pravosnažno okončan, u svim tim postupcima su žrtve pre svega srpske nacionalnosti.
Takođe, tužilaštvo za ratne zločine sarađuje sa hrvatskim pravosuđem, iako je ovde bilo i drugačijih pogleda na to pitanje u slučaju ''Lora'', u slučaju Osijek, gde je optužen Glavaš, kao i u slučaju Atifa Dudakovića, koji se nalazi u proceduri u Sarajevu. To su stvari koje su dobre.
Mi naravno vrlo pomno pratimo kako se ti postupci odvijaju, kao što svi prate vrlo pomno kako se odvijaju postupci ovde u Beogradu. To je prirodno i nemamo mi čega se stidimo. Mi kažemo - gledajte, mi smo zemlja koja je sposobna da se bavi procesuiranjem ovih najtežih krivičnih dela.
Ovo je odgovor i na pitanje gospodina Batića, koji je otvorio nekakve slučajeve koji nisu okončani. Naravno da je tužilac za ratne zločine pre svega osoba ili instanca i državni organ koji može detaljno da daje odgovor na ova pitanja, ali je svakako važno reći da se radi na još vrlo značajnom broju slučajeva. Svako za koga postoji osnovana sumnja i osnov sumnje, osnovana sumnja pre svega, da su počinili ova krivična dela, da će biti predmet procesuiranja.
Dakle, gospodinu Krasiću ću u najkraćem roku odgovoriti, četvrtog su poslata sva ona poslanička pitanja sa sednica, odnosno onog radnog dana kada smo raspravljali o zakonu u načelu.
Odgovoriću vam u svakom slučaju na ovo poslaničko pitanje oko zahteva koji je zamenik tužioca Bogdan Stanković uputio, i da vidimo da li se to desilo ili nije i kako tu sve stoje stvari.
Ne ulazeći dalje u pravne dileme, mogu da sa sigurnošću vam iskažem još jednom ono u šta sam duboko uveren, kao ministar pravde Republike Srbije i kao građanin ove zemlje. Za svakog čovek koji u ovoj zemlji živi, za svakog građanina Srbija, za našu decu i za one koji će se tek roditi, od neprocenjive je važnosti da mi sami budemo sposobni da utvrdimo da li je, bez obzira ko, bez obzira koje nacije i koje je vere bio, počinio neko od krivičnih dela ratnih zločina.
Srbija je zemlja koja je duboko ukorenjena na temeljima evropske civilizacije. Ljudi koji u ovoj zemlji žive, i Srbi i nacionalne manjine, jesu ljudi koji duboko veruju u to da je zlo ubijati, da je zlo krasti.
Mi kao građani ove zemlje imamo pravo da utvrdimo šta se to u našoj neposrednoj prošlosti dešavalo. To je zalog za budućnost Srbije i siguran sam da svako od nas ovde, ma koliko se mi politički razlikovali, verujemo u budućnost Srbije. Zbog toga vas pozivam da za ovaj zakon glasate.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, potpuno je prirodno da Predlog zakona koji ima ovakvu temu izazove veliku i čak nešto kraću debatu, nego što sam mislio da će da bude. Postoji jedna stvar koja je nesporna u ovih nekoliko sati koliko je vođen pretres o ovom tački dnevnog reda. Nesporno je svakako da je nužno istinu u pitanjima kada postoji bilo koje krivično delo, a naročito kada se radi o krivičnim delima sa velikom društvenom opasnošću, utvrditi samo na jednom mestu. To je sud. Nema od kako je sveta i veka, otkako su ljudi počeli da se bave organizacijom svog života, organizacijom svojih zajednica, nema savršenijeg mehanizma niti mesta koje je pozvanije da tu istinu utvrđuje, nego što je to sud.
Društvena opasnost je institut krivičnog prava. Postoje krivična dela u različitim oblicima, postoji veliki broj različitih vrsta krivičnih dela, ali postoje krivična dela koja su teža i opasnija za svako društvo, pa i za naše, nego neka druga. Organizovani kriminal, s jedne strane, i krivična dela protiv čovečnosti s druge strane, a to su ratni zločini, krivična su dela koja imaju najveći stepen društvene opasnosti.
U ovih nekoliko sati debate u ovom parlamentu veliki broj pojedinačnih pitanja je otvoren. Pojedinačnih pitanja koja nisu dobila svoj odgovor na sudu. To je jasan znak da je Srbiji potrebno efikasnije pravosuđe nego što ga danas imamo.
Kao cilj Ministarstva na čijem se čelu nalazim i Vlada Republike Srbije, imamo kao jedan od najvažnijih ciljeva da pravosuđe u Srbiji bude efikasnije nego što je danas. Kada ovakve stvari ne dobiju odgovor na sudu, onda su prirodno predmet polemike u javnosti, predmet polemike u ovom parlamentu. Onda postoji potreba da se prave anketni odbori i da se različitim vansudskim i parapravnim mehanizmima utvrđuje nešto što bi moglo da liči na definitivno činjenično stanje i nekakvu istinu.
Nužno je, po mom dubokom uverenju, da ovaj parlament izglasa Predlog zakona o kome smo danas i juče razgovarali, dakle, izmene i dopune Zakona o nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, da bismo omogućili našem pravosuđu da u ovim postupcima bude efikasnije nego što jeste, da bismo došli do toga, što je nesporno utvrđeno u ovoj debati, da je nužno da na sudu dobijemo odgovor na sva ova pitanja koja osnovi sumnje i osnovana sumnja za ova krivična dela otvaraju.
Imali smo veliki broj argumenata i veliki broj tema. Ono što moram da kažem i da podelim sa vama te zaključke, jeste da postoje dve institucije koje se bave utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine koji su počinjeni na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine.
Jedna institucija je Međunarodni krivični sud za ratne zločine. Taj sud je, kao što je opšte poznato, ustanovljen odlukom Saveta bezbednosti UN. Naravno da se vodi dugo vremena polemika oko toga da li je, u skladu sa Poveljom, taj sud i Statut tog suda trebalo da donese Generalna skupština Saveta bezbednosti. Ono što je činjenica, taj sud je ustanovljen odlukom najmoćnijeg organa Ujedinjenih nacija, to je Savet bezbednosti, i da nijedna velika sila koja ima pravo da spreči donošenje bilo koje odluke u tom organu, ni SAD, ni Velika Britanija, ni Francuska, ni Ruska federacija, ni Kina, nisu stavile veto kada je doneta odluka o formiranju Haškog suda.
Onda naša zemlja ima mogućnost da bira: hoćemo li mi da budemo deo sistema Ujedinjenih nacija ili ne? Ukoliko smo deo tog sistema, mi moramo da poštujemo pravila i odluke tog sistema. Da li je svet savršen? Pa, daleko je od toga da bude savršen. Da li smo mi savršeni? Daleko smo mi od toga da budemo savršeni, ali imamo obavezu da se borimo da budemo najbolji, što je to moguće.
Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija je mesto u koje se ova država pouzda da će nam omogućiti da rešimo kako treba pitanje koje je u ovom trenutku bitno za ovu zemlju, a to je očuvanje teritorije i suvereniteta Srbije.
Pouzdamo se u to da je Savet bezbednosti mesto na kome se ta odluka mora doneti. Kad je tako, teško da možemo da ne poštujemo neke druge odluke Saveta bezbednosti, pa i Odluku o formiranju Međunarodnog krivičnog suda u Hagu.
Otvoreno je ovde nekoliko pitanja, koja mislim da moraju da dobiju odgovor u toku ove debate, o tome da li je sramota ili je nemoralno da sistem pravosuđa u Srbiji, dakle, tužilaštva i sudovi poštuju Statut Međunarodnog suda u Hagu, pre svega u pogledu krivičnih dela koja su ustanovljena Pravilnikom o postupku i izvođenju dokaza u ovom sudu. Tu se radi o jednom procesu gde mi moramo da imamo jasnu predstavu šta je interes građana Srbije i šta je interes države Srbije, a šta ne.
Da li je interes države Srbije da Srbija preuzme što više krivičnih predmeta koji se vode u Hagu? Tu nemam nikakvu dilemu. Interes je. Interes je da Srbija sudi u što većem, bilo bi izvanredno u svim predmetima koji su procesuirani u Hagu. Da li je moguće da Srbija preuzme sve te predmete, ukoliko mi nemamo pravni mehanizam, da u stanju u kakvom se nalaze ti predmeti budu preneti na pravosuđe Srbije? Nije moguće. Da li, kada se preuzme predmet od tužilaštva i suda u Hagu, prestaje da se primenjuje pravo Srbije? Nije tačno. Ovaj zakon to vrlo jasno kazuje u svom članu 14. Ne govorim o izmenama i dopunama Zakona, nego o osnovnom tekstu Zakona.
Član 14. stav 3. kaže vrlo jasno: "U krivičnom postupku koji se, posle ustupanja predmeta, vodi u Republici Srbiji, primenjivaće se domaće pravo". U sledećem stavu na samom kraju kaže: "Postojanje ili nepostojanje činjenica koje se dokazuju u tim dokazima, sud ceni u skladu sa članom 18. Zakonika o krivičnom postupku", koji je donela ova skupština.
Dakle, kada se postavi pitanje da li je moguće da Statut i Pravilnik Međunarodnog suda u Hagu budu izvor prava, moj odgovor je da je izvor prava koji je donela ova skupština koja ta pravila uvodi u naš pravni sistem. To je u skladu sa našim Ustavom. Zbog čega? Zato što je to naš interes, zbog toga što je interes da sudovi u Srbiji sude, ako je moguće i sve postupke koji su procesuirani u Hagu. Sudiće one za koje oni koji su u Haškom sudu nadležni odluče da budu suđeni u Srbiji. Mislim da je to stvar koja mora da dobije odgovor na kraju ove današnje debate.
Druga institucija koja sudi za ratne zločine jeste sistem pravosuđa ili sistem institucija naše zemlje. To je Veće za ratne zločine, Veće Okružnog suda u Beogradu za ratne zločine i Tužilaštvo za ratne zločine.
Vraćam se na početak i na prvo pitanje – da li je potpuno nesporno da mi, kao građani, kao društvo i kao država, imamo želju i volju da rasvetlimo svaki slučaj u kome postoji osnov sumnje, u kome postoji osnovana sumnja da je neko počinio ratni zločin. Lično nemam nikakvu dilemu, a uveren sam da nema nijedan od 250 poslanika Narodne skupštine koji oko tog pitanja ima dilemu. Naravno da je nužno da svaki takav slučaj bude rasvetljen i da dobije epilog na sudu. Da bi se to desilo, tužilaštvo i sud moraju da imaju instrumente da bi utvrđivali istinu u ovim krivičnim delima koja imaju najveću društvenu opasnost.
Nažalost, postoji jedan značajan broj slučajeva gde lica, da ne koristim pravnu terminologiju, gde ljudi pomažu onima protiv kojih postoje osnovi sumnje i osnovana sumnja da su izvršili krivična dela ratnih zločina, tako što ili ih kriju ili na drugi način pokušavaju da onemoguće da ova suđenja budu sprovedena.
Zbog toga je nužno da Tužilaštvo za ratne zločine i posebno Veće za ratne zločine dobiju instrument, a to je ovaj zakon, da bismo svi zajedno, kao građani Srbije i kao društvo, mogli da dobijemo odgovor da li su oni protiv kojih postoji sumnja i krivi ili su nevini. To nije moguće, još jednom da kažem, na drugi način nego u sudskom postupku.
Otvoren je veliki broj pitanja i telegrafski ću pokušati da odgovorim na sva ta pitanja ili bar na veći deo njih. Dakle, 2003. godine, donošenjem osnovnog teksta ovog zakona, donošenjem Zakona o postupku u krivičnim delima organizovanog kriminala, stvoreni su novi procesni instituti koji do tog trenutka nisu postojali u Srbiji, između ostalog i institut svedoka saradnika, institut prikrivenog islednika. Ništa od toga naše pravo i naša pravna tradicija nisu poznavali.
Nužno je bilo da se oni koji te procedure primenjuju, a to su i tužioci i sudije i policajci, upoznaju sa tim procedurama u zemljama gde ti instituti postoje.
Jedna od tih zemalja su SAD, jedna od tih zemalja je Italija, nije bilo moguće drugačije naučiti ljude nego da odu u te zemlje, pa da se pozabave i da tamo provedu neko vreme i da nešto nauče. Mislim da jedan značajan broj tužilaca i sudija mogu sada od učenika da postanu učitelji u onim zemljama gde se ovi instituti sada tek uvode. Dosta puta ili više puta je otvoreno pitanje kvaliteta rada Tužilaštva za ratne zločine. Ovo je mesto za to.
Tužioca za ratne zločine bira Narodna skupština Republike Srbije i potpuno je legitimno da se ovde o tim stvarima vodi debata. Ja ću kazati ono što je moje uverenje i što je moje saznanje. Mislim da tužilaštvo za ratne zločine izvanredno vrši svoj posao. Danas je u postupku koje je pokrenulo Tužilaštvo za ratne zločine 81 lice i protiv 40 osoba su podignute optužnice.
Dakle, veliki broj ljudi je procesuiran tako što je Tužilaštvo za ratne zločine obavilo jedan veliki posao. Naravno da je moguće voditi polemiku i o tužiocu, gospodinu Vukčeviću i o svakom zameniku tužioca, to je pravo ovog parlamenta.
Mislim da je gospodin Vukčević veoma dobro radio do sada svoj posao i da je znatno pomogao da mi kao zemlja i da Srbija kao država, a svi mi zajedno kao građani, dobijamo jedan vrlo značajan legitimitet zemlje koja je sposobna da se bavi krivičnim progonom u najtežim krivičnim delima, a krivična dela ratnih zločina su najteža krivična dela. U ovom trenutku u tom pogledu Srbija ne zaostaje, i to je na čast ovoj zemlji, ni za jednom zemljom u regionu, mi smo civilizovana zemlja koja je sposobna da sudi u ovakvim teškim predmetima.
Imam obavezu o još jednoj ličnosti, koja je ovde bila predmet polemike, a to je portparol ovog tužilaštva, gospodin Vekarić, i samo nekoliko činjenica mi je dostavljeno od jutros.
Ovde je ovo pitanje otvoreno i nema stan kod Limesa, živi u bloku 38, gospodin Vekarić nema lokal, a krivična prijava protiv njegovog oca je odbačena vrlo brzo pošto je i podneta, mislim, pre 5. oktobra 2000. godine.
Dakle, to je samo nekoliko stvari koje su među mnogobrojnim pitanjima ovde otvorena.
Postavljeno je pitanje da li je kriv Ratko Mladić. Niti sud u Hagu, niti tužilaštvo u Hagu, niti Tužilaštvo za ratne zločine, niti Veće suda za ratne zločine ovde u Beogradu nije reklo da je Ratko Mladić kriv.
Postoji sumnja protiv Ratka Mladića i on je procesuiran u Hagu. Postoji obaveza države Srbije da učini sve što je moguće da bi se on našao u Hagu, jer je to interes ove zemlje da bismo utvrdili da li su te sumnje tačne ili nisu i da li je Ratko Mladić odgovoran ili nije, jer nema drugog puta i načina da se ove činjenice rasvetle.
Dame i gospodo poslanici, na samom kraju pozivam vas još jednom da donesete ovaj zakon.
Pozivam vas da učinite ono za šta verujem da svi koji ste u ovoj skupštini želite da napravimo kao jedan korak napred, a to je da imamo jaču državu, nego što je sada. Jača država će biti ukoliko je efikasnija i sposobnija da štiti prava građana. Srbija ima snage da bude dobra i civilizovana država i ja verujem u Srbiju koja će svojim građanima biti u stanju da obezbedi standard življenja, standard postupanja, standard efikasnosti kakav imaju najrazvijenije evropske i svetske države.
Hvala vam najlepše.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, gospodin Krasić je jedno vrlo važno pitanje ovde otvorio, tiče se Zakonika o krivičnom postupku i mi imamo zaista jednu složenu pravnu situaciju.
Zaista je stupio na snagu Zakonik, ali odložili smo njegovu primenu, baš kao što ste i vi rekli, do 31. decembra 2008. godine. Dakle, danas se u Srbiji primenjuje Krivični zakonik koji, kao što ste i sami rekli, svoj temelj ima na Zakonu o krivičnom postupku koji je donet 2001. godine, a to je sada Zakonik o krivičnom postupku. Članovi 232. i 233. jesu članovi koji uređuju primenu mera koje nadležni državni organi sprovode i to nije sporno i zato je to ovako u ovom predlogu i napisano.
Dakle, što se tiče ovog drugog pitanja, a to je član 333. oko koga se bavimo dva dana, mi ne uvodimo novo krivično delo. To krivično delo je postojalo i postoji sada. Dakle, samo se utvrđuje nova procedura kada postoji osnovana sumnja i osnov sumnje da je izvršeno krivično delo iz člana 333. Zakonika krivičnog Srbije, a vezano je za članove od 370. do 386. To su krivična dela iz glave krivičnih dela protiv čovečnosti. Kada postoji sumnja da neko pomaže onima za koje postoji sumnja da su učinili ta krivična dela primenjivaće se jedna procedura koja osnažuje državu, zbog toga što duboko verujem da je to državni interes.
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Dame i gospodo narodni poslanici, tačka dnevnog reda je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine.
Godine 2003, Srbija je u ovom parlamentu donela zakone koji su ustanovili posebna pravila po kojima se vode krivične procedure u dve velike oblasti.
Jedna oblast je borba protiv organizovanog kriminala, druga je uvođenje krivičnih procedura u postupcima za ratne zločine.
Obe procedure, sa svojim pravilima, predstavljaju određena odstupanja od opštih pravila koja su uređena i utvrđena Zakonikom o krivičnom postupku.
Kao i svuda u svetu, ispostavilo se da ni u Srbiji nije moguće voditi krivične postupke za najteža krivična dela, kako iz oblasti organizovanog kriminala, tako i krivična dela ratnih zločina, a da ne budu ustanovljene procedure koje odstupaju od onih koje su redovne i koje se sprovode u krivičnim delima van ovih oblasti krivičnog prava i krivično-pravne prakse.
Nije moguće voditi krivičnu proceduru a da ne postoje specifična dokazna sredstva, kao što su svedoci saradnici, kao što su posebna ovlašćenja tužilaca i istražnih sudija prema državnim organima, pre svega, ali i prema bankama i drugim finansijskim institucijama, u pogledu pribavljanja dokaza kojima se vodi postupak i kojima se dokazuju krivična dela u ovakvim procedurama. Takođe, i specifični instituti krivičnog procesnog prava, kao što su prikriveni islednik, sklapanje simularnih pravnih poslova, pružanje simularnih poslovnih usluga itd.
I jedan i drugi skup pravila su sadržani u Zakoniku o krivičnom postupku, u jednoj posebnoj glavi, ali i u dva zakona, a o jednom od ta dva zakona mi danas vodimo debatu i Skupština bi, ukoliko se utvrdi da postoji većina za to, trebalo da donese izmenu te procedure.
Naime, pored svih problema koje ima jedna zemlja u tranziciji i koji nisu specifični samo za Srbiju, niti smo u bilo čemu posebni u odnosu na druge tranzicione zemlje, imali smo jedan nesrećan istorijski period 90-tih godina, kada su, od 1991. do kraja 1999. godine, vođeni ratovi na prostoru bivše Jugoslavije.
U tim ratovima, nažalost, došlo je do situacija u kojima je veliki broj ljudi osumnjičen, optužen, određen broj osoba je i osuđen da su počinili krivična dela, i to krivična dela koja su sadržana kako u konvenciji koja je u UN usvojena, tako i u našem krivičnom zakonodavstvu i krivičnom zakonodavstvu svake civilizovane zemlje, dakle, krivična dela protiv čovečnosti. Za ta krivična dela bilo je nužno utvrditi poseban skup pravila po kojima se ti postupci vode.
Ispostavilo se da je za uspešno vođenje ovih postupaka potrebno izmeniti i dopuniti pravila po kojima te procedure idu i to jeste predmet onoga o čemu mi danas ovde raspravljamo i o čemu bi trebalo da donesemo odluku.
Naime, krivični postupci, od trenutka kada započnu, ali, isto tako, i pretkrivični postupci, prema onim osobama za koje postoji osnovana sumnja da su počinili krivična dela koja su ovim zakonom utvrđena kao predmet krivičnog progona, koji se u različitim situacijama i na različite načine skrivaju od dostupnosti pravosuđa.
Zbog toga je vrlo važno da ovim izmenama i dopunama Zakona otvorimo mogućnost onima koji su za to nadležni, Tužilaštvu za ratne zločine, koje je nadležno da pokreće i vodi ove krivične procedure, Veću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, takođe, da se stvori zakonski okvir i da se utvrde i urede novi instituti koji će obuhvatiti pomagače koji skrivaju počinioce ovih krivičnih dela, ili osobe za koje postoji osnovana sumnja da su ta krivična dela počinila, od ruke zakona, koji skrivaju tragove počinjenih krivičnih dela i na taj način opstruišu sprovođenje pravde.
Dakle, ovim predlogom izmena i dopuna Zakona trebalo bi u naš krivično-pravni sistem uvesti mogućnost da se ovim posebnim procedurama, po kojima se i danas sudi za ratne zločine, obuhvate i one osobe koje pomažu učiniocima krivičnih dela, koja su predviđena od člana 370. do člana 386. našeg krivičnog zakonika.
Potpuno sam uveren da je od 2003. godine do danas postupanje Specijalnog pravosuđa potpuno legitimisalo i potvrdilo ispravnost odluke da se ovakve posebne procedure i posebne institucije bave progonom ovih krivičnih dela. Mislim tu i na oblast organizovanog kriminala, kao i na oblast ratnih zločina.
Nažalost, ispostavilo se da redovno pravosuđe nema dovoljno snage da se ovakvim postupcima uspešno bavi i zbog toga je važno da donesemo jedan nov propis koji će osnažiti kako Tužilaštvo za ratne zločine, tako i stvoriti mogućnost za Veće za ratne zločine i drugostepenu instancu, a to je posebno veće Vrhovnog suda Srbije, da utvrđuje istinu, da utvrdi istinu na jedini, legitiman način, da utvrdi istinu u krivičnoj proceduri.
Za Srbiju je to od izuzetnog značaja, za nas kao društvo, za nas kao građane. Od neprocenjive je važnosti da se utvrdi da li su osobe koje su sumnjičene, okrivljene i optužene zaista i krive za ova najteža krivična dela koja im se stavljaju na teret, ili ne. Uveren sam da Srbija ima snage za to. Uveren sam da pravosuđe u Srbiji ima snage da ove postupke uspešno dovede do kraja i da utvrdi istinu. Samo je istina važna. Kada postoji sumnja da su počinjena krivična dela, nema druge istine osim sudske istine.
Dakle, pozivam vas da, posle debate, donesemo zakon o izmenama i dopunama Zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine.
Pozivam vas da donesemo odluku koja će osnažiti pravosuđe u Srbiji i koja će osnažiti državu u Srbiji, koja će omogućiti da naše društvo bude jače nego što je sad. To je važno za svakoga ko u ovoj zemlji živi, jer tamo gde nije moguće pravdu dobiti u sudu, tamo gde nije moguće utvrditi u krivičnom postupku ko je kriv, a ko nevin, vlada zakon jačeg. Tamo gde vlada zakon jačeg, nema civilizacije.
Mi smo civilizovan narod, mi smo civilizovana zemlja i zato nema razloga da u sudskim procedurama ne dokazujemo istinu u ovakvim stvarima.
Hvala najlepše.
Dame i gospodo poslanici, po Zakonu o sudijama i Zakonu o Javnom tužilaštvu, Skupština Srbije, kao što donosi odluku o izboru sudija i tužilaca, dakle nosilaca pravosudnih funkcija u Srbiji, donosi i odluku kojom se utvrđuje prestanak njihove dužnosti, njihove funkcije.
I po jednom i po drugom zakonu, dakle, i zakonu koji uređuje status sudija, i zakonu koji uređuje status tužilaca i njihovih zamenika, postoje tri grupe razloga zbog kojih dolazi do prestanka funkcija. Jedna je razrešenje, druga je navršetak radnog veka, a treća - lični zahtev. Naravno, i smrt, u onim slučajevima kada se dogodi po prirodi stvari, predstavlja razlog za prestanak funkcije.
Ali, kako god, bez odluke Narodne skupštine Republike Srbije nije moguće, formalno-pravno, utvrditi da je bilo ko koga je ova skupština izabrala izgubio mogućnost, pravo i dužnost da vrši tužilačku i sudijsku funkciju, izuzev u jednom slučaju, a to je ukoliko je to tražio sam.
Iz različitih razloga, u prethodnom sazivu Parlamenta i u ova dva meseca nisu se bili stekli uslovi da Skupština Republike Srbije ovakvu vrstu odluka donese, ovakvu grupu vrlo važnih odluka. Neophodno je da se to dogodi i da Parlament to učini, da bi moglo da bude izvršeno imenovanje i da se uđe u proceduru za izbor onih nosilaca pravosudnih funkcija za koje je neophodno da pre toga bude konstatovan prestanak njihove funkcije.
Na dnevnom redu danas je konstatovanje prestanka funkcije Republičkom javnom tužiocu, zbog navršetka radnog veka, jednom zameniku Republičkog javnog tužioca, za pet osoba koje u ovom trenutku vrše funkciju okružnih javnih tužilaca i opštinskih javnih tužilaca i za četiri zamenika okružnih i opštinskih javnih tužilaca, kao i za dvoje sudija, koji su na svoj zahtev tražili od Parlamenta da utvrdi prestanak njihove dužnosti, i za veći broj sudija kod kojih su se, takođe, stekli uslovi za prestanak radnog veka.
Želim da kažem i nekoliko reči o jednoj stvari koja deluje kao formalno-pravna, a u suštini je vrlo važna, vrlo bitna, i u predlogu odluka koje je Odbor za pravosuđe dostavio ovom parlamentu je sastavni deo tih odluka, a odnosi se na datum kada, pre svega, tužilačka, ili sudijska funkcija prestaje, i to osobama kojima ove funkcije prestaju zbog navršetka radnog veka.
Zakonom o Tužilaštvu, članom 79, definisana su dva načina određivanja trenutka kada prestaje tužilačka funkcija za one tužioce, analogno tome, i za sudije, koji su to sami tražili, dakle, na lični zahtev. Ukoliko Parlament Srbije odluku ne donese u roku od mesec dana od dana podnošenja zahteva, po sili zakona, ove funkcije prestaju i neophodno je da to bude konstatovano i objavljeno u "Službenom glasniku Republike Srbije".
Za one nosioce pravosudnih funkcija kojima zbog navršetka radnog veka prestaje tužilačka ili sudijska funkcija, ostavljeno je Skupštini Srbije, i to je definisano stavom 2. člana 79. Zakona o Javnom tužilaštvu, da utvrdi datum prestanka ovih funkcija.
Želim da kažem, pravnici to znaju, a za one koji to nisu vrlo je bitno da imaju potpuno jasnu predstavu o tome, Tužilaštvo je organ koji funkcioniše po principu subordinacije. Dakle, Tužilaštvo je jedna piramida. Na čelu te piramide nalazi se Republički javni tužilac. U daljim redovima te piramide nalaze se okružni i opštinski javni tužioci. Svi oni imaju svoje zamenike. Ceo taj sistem funkcioniše tako da predstavlja jednu organsku celinu.
Zbog toga je vrlo važno, po mom dubokom uverenju, da Skupština Srbije usvoji u ovakvom obliku, kako je to i predloženo, odluke o utvrđivanju prestanka funkcija tužiocima i sudijama, dakle, da dan donošenja odluke bude i dan prestanka njihovih funkcija, jer je to neophodno da bi se obezbedio kontinuitet funkcionisanja celog sistema Javnog tužilaštva u Srbiji, a i da bismo izbegli vrlo ozbiljne komplikacije do kojih bi moglo doći ukoliko nastane diskontinuitet u obavljanju ovih funkcija. Taj diskontinuitet može da proizvede vrlo ozbiljne posledice kako u krivičnim postupcima, tako i u parničnim i izvršnim postupcima, gde postoje ovlašćenja nosilaca ovih funkcija.
Pozivam Skupštinu da usvoji odluke onako kako ih je Odbor za pravosuđe i upravu dostavio ovom parlamentu. To će otvoriti put, odnosno to je vrlo veliki korak ka potpunom preustrojavanju kako sistema tužilaštva, tako i sudova, njihovom usklađivanju sa Ustavom Republike Srbije.
Duboko verujem da ćemo svi zajedno, već u toku ove godine ili početkom iduće godine, biti u prilici da donesemo suštinske zakone, zakon o Državnom veću tužilaca, zakon o Visokom savetu sudstva, da će Tužilaštvo dobiti sve ingerencije samostalnog organa, da će pravosuđe dobiti punu nezavisnost, po standardima koji važe u civilizovanom svetu, i da će ovaj saziv Parlamenta imati tu mogućnost, taj kapacitet, tu čast da dovede pravosuđe u Srbiji tamo gde ono mora da se nađe, da bi u punoj meri štitilo interese građana Srbije, da bi pružalo sudsku zaštitu za prava i interese koje građani i pravna lica u ovoj zemlji imaju i da bismo svi zajedno napravili veliki korak prema životu kakav zaslužuje i mora da ima Srbija na početku 21. veka.
Gospodin Nikolić je izneo jednu stvar kojoj vredi posvetiti pažnju, svakako.
Bez obzira ko je, imenom i prezimenom, koja ličnost je vršila funkciju ministra, imala je kapacitet, dakle, Zoran Stojković je imao, po Zakonu o ministarstvima, po Ustavu Republike Srbije, pravo i obavezu da donosi akte, između ostalog, i ovu inicijativu koju je uputio Skupštini Srbije, pošto je u tom trenutku, nesporno, bio ministar pravde.
Mislim da je ovo što je učinio potpuno validno i da predstavlja osnov za ovu raspravu. Ako bi se postupilo drugačije, onda bi trebalo da svaki međunarodni ugovor koji potpiše Vlada Republike Srbije, svaki međunarodni ugovor koji je ova zemlja potpisala i obavezala državu, obavezala sve građane, da se potvrdi prilikom konstituisanja svake nove vlade.
To se ne dešava, kao ni u ovom slučaju, zbog toga što postoji kontinuitet države. Menjaju se predsednici vlade, menjaju se ministri, menja se kapacitet kada se menja Zakon o ministarstvima, menja se Ustav, ali akti koje preduzme država, bilo kao kolektivni ili kao inokosni organ, naravno da ostaju.
Što se tiče odluke Vlade Republike Srbije da iz procedure povuče sve predloge zakona, ta odluka je političkog karaktera i predstavlja stav Vlade. Mogu da vam kažem da je to bio jedinstven stav Vlade i donet je zaključak Vlade.
Dakle, ne radi se o automatizmu i ne radi se o tome da postoji ustavna obaveza da se to čini, već je Vlada donela odluku da svakom ko je za to nadležan da priliku da preispita zakonske predloge, da sve ono što smatra da nije potrebno korigovati, menjati i dopunjavati, vrati u obliku kakav jeste u ovu skupštinsku proceduru. Ali, to je politička odluka, a ne odluka koja je utemeljena na pravnoj obavezi koja proizilazi iz Ustava i Zakona o Vladi i Zakona o ministarstvima.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, dugo vremena ova vrsta pitanja nije bila na dnevnom redu Skupštine i razumljivo je da se vodi debata ovako dugo koliko je danas vođena. Veliki broj važnih pitanja je otvoren. Vođena je, naravno, i rasprava o tome kako bi bilo dobro i kako je ispravno tumačiti Zakon o Javnom tužilaštvu i Zakon o sudijama.
Pre nego što vrlo kratko kažem nekoliko rečenica o tome, želim da odgovorim na grupe pitanja koje su mi, kao ministru, postavljene. Pre svega, nemam kontakt sa svim postupcima koji se vode sa ciljem da sudije tužioci budu razrešeni, izuzev ako, kao ministar pravde, te postupke ne pokrenem ili ako ih nije pokrenuo prethodni ministar pravde.
Sve drugo, uključujući i pojedina lica koja su sudije, ili su bila sudije, a za čije razrešenje je išao postupak, nisam u prilici da komentarišem jer se tim postupcima bavi Veliko personalno veće.
Takođe, danas sam video formalan zahtev za prestanak sudijske dužnosti koji je sudinica Drecun uputila i prvi put sam danas mogao da pročitam i razloge koje ona navodi. Svakako da će sve što je navedeno, na odgovarajućem mestu, biti ispitano.
Ne želim da komentarišem ni odluku o kojoj govori gospođa Drecun, niti sam način odlučivanja. To veće je Veliko veće, ima sedam sudija. Ono je sudilo u trećem stepenu. Dakle, sve instance koje postoje po našem zakoniku o krivičnom postupku su prošle i u poslednjem stepenu je ta odluka i doneta. Visoki savet pravosuđa će doneti odluku o tome ko će da bude vršilac dužnosti.
Ne želim ni da prejudiciram, niti da komentarišem dok ta odluka ne bude doneta. Učestvovaću kao osoba ovlašćena po Ustavu i zakonu u tom postupku. Sve dopise, a jedan od poslanika je o tome govorio, koji su poslati na adresu ministra pravde, sa velikom pažnjom i predanošću ću izučiti. Nisam dobio od bilo kog šefa poslaničkog kluba nijedan dopis, osim ako nije u toku dana stigao Ministarstvu pravde, a kao što možete da vidite, danas sam ovde, u Skupštini, tako da ću se time, svakako, vrlo ozbiljno pozabaviti.
Stavljena je i primedba da u Visokom savetu pravosuđa nema predstavnika struke. Profesoru Pravnog fakulteta iz Beograda, gospodinu Tomiću, istekao je mandat. Po zakonu je Vrhovni sud Srbije nadležan da predloži novog uglednog pravnika, koji bi u ovoj skupštini trebalo da bude izabran u Visoki savet pravosuđa. Predlog koji je Vrhovni sud Srbije uputio je takav da osoba koja je predložena, kako stoji u mojoj informaciji, to ne prihvata, tako da će Vrhovni sud Srbije morati novu osobu da predloži.
Postojećom situacijom niko ne može da bude zadovoljan. Ne nalazimo se u okolnostima u kojima se možemo kao o dobrom izjasniti o situaciji koju sada imamo. Naravno da nije dobro što je prošlo dugo vremena od kada su se stekli uslovi za penzionisanje različitih nosilaca pravosudnih funkcija. To je činjenica.
Međutim, postoji druga činjenica, a to je da, pored ostalog, Narodna skupština Republike Srbije ima, kao svoju temeljnu dužnost i svoje pravo, zadatak da se stara o zaštiti javnog interesa, a, isto tako, i o zaštiti privatnih interesa, jer zbir tih privatnih interesa je, takođe, javni interes.
Sasvim ću kratko pročitati član 79. Zakona o Javnom tužilaštvu. Isti takav član postoji i u Zakonu o sudijama. Dakle, uređene su dve situacije, o tome sam nešto rekao na početku, ali sada ću da citiram ovaj član.
Jedna definiše onaj sticaj okolnosti gde sam sudija, ili tužilac, traži da bude razrešen. Zakon o tom slučaju kaže - ako o zahtevu za prestanak dužnosti ne bude odlučeno u roku od mesec dana, smatra se da je dužnost javnom tužiocu, isto važi i za sudiju, i zamenika, prestala istekom roka od mesec dana od podnošenja zahteva, što se objavljuje u ''Službenom glasniku Republike Srbije''.
Dakle, kada sudija, tužilac ili zamenik tužioca traže da budu razrešeni, a prođe mesec dana od trenutka tog razrešenja, više nije potrebno ni da Skupština Srbije donosi odluku, već postoji obaveza stručnih službi u Srpskom parlamentu da to objave u ''Službenom glasniku'' i na taj način njima prestaje pravosudna funkcija.
Postoji ceo drugi set prilika, gde zakon kaže - u ostalim slučajevima, u koje spada i navršavanje radnog veka, dužnost prestaje onog dana koji Narodna skupština navede u svojoj odluci. Dakle, Narodna skupština može različite datume da stavi u odluku. Naravno da se Narodna skupština, kao političko telo kojem Zakon i Ustav daju prerogative, rukovodi, u najboljoj nameri, procenom toga šta jeste javni interes.
Moje uverenje, rekao sam ga na početku, reći ću i sada, jeste da je javni interes, zbog svih krivičnih postupaka koji su u toku, zbog svih parničnih postupaka koji su u toku, zbog toga što su uloženi vanredni pravni lekovi, na koje ima pravo Republički javni tužilac, zbog svih izvršnih postupaka, a Republički javni tužilac ima, u izvršnim postupcima, pravo da traži prekid izvršenja ako je pokrenuo postupak po vanrednim pravnim lekovima, da ova skupština donese odluku da Republičkom javnom tužiocu i drugim javnim tužiocima funkcija prestaje danom donošenja odluke.
Želim da kažem i to da postoji izdvojeno mišljenje jednog člana Odbora za pravosuđe i upravu, to je Vladan Batić. Danas, pre podne, u prvom delu sednice Odbora za pravosuđe, on je izneo mišljenje da bi to trebalo drugačije da bude uređeno. U drugom delu sednice niko nije izdvojio svoje mišljenje i smatram da bi bilo dobro, da je to i javni interes, da bude usvojena odluka ovako kako je predložena.
Jedno važno pitanje je gospodin Tomislav Nikolić ovde otvorio, i još neki poslanici, a to je pitanje Ustavnog suda. Da bi bio formiran Ustavni sud, u skladu sa Ustavom, potrebno je da bude donet ustavni zakon. Ministarstvo pravde je pripremilo nacrt. Taj nacrt nalazi se na oceni u Savetu Evrope.
Srbija je pristupila Savetu Evrope, kao što je Savetu Evrope pristupila i Ruska Federacija, Belorusija i sve zemlje evropskog kontinenta. Vrlo je važno da dobijemo pozitivnu ocenu Saveta Evrope. Očekujem, kako je rečeno, da će ta ocena stići u toku ove nedelje. Prema prvim informacijama koje imamo, koje su došle iz OEBS-a, taj nacrt zakona je vrlo dobar i, kada budemo imali dobar tekst, on će odmah iz Ministarstva pravde otići u Vladu Republike Srbije. Očekujem da Vlada usvoji predlog tog zakona i da on dođe u ovaj parlament.
Kako mogu da procenim, septembar je mesec kada taj zakon može da uđe u skupštinsku proceduru i sigurno će tada Skupština izabrati i sve članove Ustavnog suda koje može da izabere.
Predsednik Republike je podneo 10 predloga. Od tih 10 predloga, Skupština će izabrati pet. Deset kandidata treba Narodna skupština Republike Srbije da predloži predsedniku Republike i tu će predsednik izabrati pet. Sa tih deset sudija, postoji sasvim dovoljan broj sudija da, sa ustavnim zakonom, bude konstituisan Ustavni sud. Poslednjih pet sudija može da bude izabrano kada bude konstituisan Vrhovni kasacioni sud.
Vrlo predano u Ministarstvu pravde radimo na pripremi seta pravosudnih zakona. Osnovni zakoni su, to sam rekao na početku ove debate, zakon o Visokom savetu sudstva, zakon o Državnom veću tužilaca, zakon o sudijama, zakon o uređenju sudova.
Vrlo teške odluke moraju da budu donete, odluka o tome da li će da bude potpunog reizbora sudije ili ne, odluka o tome koliko sudija će imati Srbija. Kada te odluke budu donete, imaćemo jasnu predstavu o tome koliko bi sudova trebalo da ima Srbija. Kao što znate, nekoliko puta je odloženo konstituisanje apelacionih sudova, ili Apelacionog suda, videćemo šta će biti, odluka je ove skupštine, koje će imati više odeljenja, kao i Vrhovnog kasacionog suda.
Ono što kao ministar pravde mogu da garantujem jeste da će u najkraćem mogućem roku biti završene sve zgrade u kojima ti novi sudovi treba da budu smešteni i da ćemo, koliko mogu u ovom trenutku da procenim, u najkraćem roku moći da završimo jedan veliki državni posao, a to je konstituisanje pravosuđa u skladu sa novim ustavom.
Takav sistem pravosuđa će garantovati potpunu, to verujem, samostalnost tužilaštvima i nezavisnost sudovima.
Mislim da ćemo svi zajedno, bez obzira na to da li smo deo parlamentarne većine ili ne, učestvovati u jednom poslu od najvećeg javnog i državnog interesa u najskorijoj budućnosti. Hvala najlepše.
Pošto se otvara jedno formalno-pravno pitanje, vrlo rado ću da objasnim, i to poslanici SRS vrlo dobro znaju. Nemam ništa protiv da na ovaj način otvorimo današnju sednicu Skupštine. Znaju zbog toga što smo uoči glasanja o tome razgovarali i imaju potpuno jasnu predstavu kako je došlo do glasanja o izboru Vlade, ko je glasao, da li je bilo kvoruma ili ne.
Postoje dva važna momenta u izjašnjavanju parlamenta o izboru Vlade Republike Srbije.
Prvi momenat je glasanje. Sve osobe koje su imale poslanički mandat imale su pravo da se izjasne o poverenju Vlade, odnosno o izboru Vlade Republike Srbije, uključujući i one poslanike koji su u tom trenutku, po predlogu, u tom trenutku mandatara Vojislava Koštunice, bili predloženi za ministra.
U tom trenutku sam bio poslanik Narodne skupštine Republike Srbije i predložen sam za ministra pravde, kao člana Vlade Republike Srbije, i glasao sam za taj predlog. Koliko se sećam 120 ili 130 i nekoliko poslanika je glasalo za taj predlog.
Posle glasanja Vlada stupa na dužnost u trenutku kada pred Narodnom skupštinom, odnosno pred predsednikom, u tom trenutku potpredsednikom Narodne skupštine Republike Srbije položi zakletvu. Posle glasanja o Vladi Republike Srbije, zajedno sa još ove tri kolege koji su bili poslanici a sada su ministri u Vladi, potpisali smo ostavke na poslaničke mandate, jer nismo želeli da kao poslanici položimo zakletvu i da postanemo ministri. Iako postoji vrlo jasno tumačenje da čak i da te ostavke nismo podneli činom polaganja zakletve, po sili zakona bi nam prestao poslanički mandat.
Međutim, evo još jednom da ponovim i da odgovorim na ovo pitanje, glasali smo kao poslanici, posle glasanje smo potpisali ostavke i kao poslanici u ostavci, dakle nismo više bili poslanici, položili smo zakletvu i tog trenutka postali članovi Vlade Republike Srbije, tako da nikakav prekršaj nismo napravili. Sve to vrlo dobro znate.
Još jednom ću samo da ponovim ono što sam rekao. Dakle, svi sadašnji ministri koji su iz Demokratske stranke, a bili su u poslaničkom klubu DS, prvo su glasali za vladu, deo predloga te vlade su bila i naše četiri ministarske pozicije. Posle toga smo podneli ostavke.
Naravno, mi smo potpuno spremni da se izvrši utvrđivanje svih činjenica. Postoji ogroman broj svedoka, mislim da je sve to snimljeno ovde i može vrlo lako da se pribavi iz TV arhive, da smo ostavke ovde potpisivali pred polaganje zakletve, a posle glasanja za vladu. Zaista ne vidim ni jedan jedini razlog da ne utvrdimo sve činjenice koje su važne i spreman sam da učestvujem u svakom postupku koji će do utvrđivanja tih činjenica da dovede.
Iskoristiću priliku i da kažem samo dve ili tri rečenice o presudi koja je izrečena, jer je ovde otvoreno to pitanje. Jednu jedinu reč nisam rekao o kazni. Nisam komentarisao presudu. Komentarisao sam jednu vrlo složenu i tešku situaciju u kojoj se nalazila i nalazi naša država i naše pravosuđe.
Ovaj postupak je, po mom uverenju, najkomplikovaniji u pravno-tehničkom smislu koji je naše pravosuđe ikada vodilo. Taj vrlo težak pravno-tehnički, u procesno-pravnom i materijalno-pravnom smislu, postupak je vođen u vrlo složenim društvenim prilikama i odao sam priznanje sudskom veću zbog toga što je uspelo taj veliki državni posao da dovede do kraja, u prilikama kada je promenjen predsednik sudskog veća i kada mi svi zajedno, kao poslanici i Vlada Republike Srbije, i svako ko se bavi javnim poslom, treba da imamo vrlo veliku satisfakciju jer smo mi, kao država, pokazali da možemo sa vrlo teškim pravnim situacijama i sa vrlo teškim postupcima da izađemo na kraj.
Nema nikoga osim drugostepenog veća Vrhovnog suda, i ukoliko se stvore i procesni uslovi za to, i trećestepenog veća, ko može da da relevantnu ocenu da li je presuda u skladu sa zakonom, da li je poštovan Zakonik o krivičnom postupku, da li je poštovan Krivični zakonik. To će raditi, naravno, oni koji su Ustavom i zakonom ovlašćeni.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, ovaj parlament je u maju prošle godine usvojio Zakonik o krivičnom postupku.
Ovaj zakonik predstavlja temeljnu promenu krivično-procesnog zakonodavstva u odnosu na stanje stvari kako smo imali pre njegovog donošenja, sa vrlo velikim pomeranjem i sa vrlo velikim otklonom u odnosu na našu krivično-procesnu tradiciju.
Taj zakon zbog svog značaja, zbog svoje vrlo velike važnosti, imao je i specifične odredbe u pogledu njegovog stupanja na snagu i naravno u pogledu njegove primene.
Trebalo je, po toj odluci koju je ova skupština donela, da se Zakonik o krivičnom postupku uvede u primenu 1. juna ove 2007. godine, dakle, za nekoliko dana.
Između ostalog, u obrazloženju tog zakona ta činjenica je važna zbog stvaranja preduslova da bi ovakav složen pravni akt, složen zakon mogao da bude implementiran u život, a nije, nažalost, bilo predviđeno izdvajanje odgovarajućih novčanih sredstava, dakle nisu bila predviđena novčana sredstva ni u rebalansu budžeta za 2006. godinu, niti u predlogu budžeta za 2007. godinu, mada taj predlog budžeta nikada nije ušao u ovaj parlament na raspravu i mi se danas nalazimo u statusu privremenog
finansiranja, a ovo su bitne činjenice i obrazložiću zbog čega.
Postoje, po dubokom uverenju Vlade, dva vrlo bitna razloga zbog čega je neophodno doneti odluku o odlaganju početka primene Zakonika o krivičnom postupku.
Prvi razlog je materijalne prirode i odnosi se na uslove koji su neophodni da bi svi oni koji po Zakonu o krivičnom postupku imaju ulogu u krivičnom postupku mogli sva svoja ovlašćenja da konzumiraju i da bi krivična procedura u Srbiji mogla da se primenjuje tako da ostvaruje svoje osnovne ciljeve, a to je borba protiv kriminaliteta, suzbijanje krivičnih dela, vođenje krivičnih postupaka, uz zaštitu svih Ustavom i svim relevantnim međunarodnim konvencijama zaštićenih prava koje građani u ovoj proceduri moraju imati.
Druga velika grupa razloga jeste neophodnost da jedan ovakav pravni akt, kao i drugi zakoni, ali i Zakonik o krivičnom postupku, kao zakon koji je vrlo važan za zaštitu prava građana, bude usklađen sa Ustavom Republike Srbije, koji je u međuvremenu donet, dakle, od donošenja ovog zakona do trenutka kada bi trebalo da počne da bude primenjiv, a to je 1. jun ove godine.
Kao što sam rekao, po Zakoniku o krivičnom postupku trebalo bi da dođe do velikih promena u principima na kojima je ustanovljeno krivično-procesno pravo i krivično-procesna praksa.
U Srbiji, to je već tradicija i to je tradicija velikog broja zemalja u Evropi, u krivično-procesnom pravu važi princip legaliteta, dakle, državni organi koji su nadležni za krivična gonjenja, a to su javna tužilaštva, nemaju mogućnost odlučivanja o tome da li će neke učinioce krivičnih dela da gone ili ne. Kada na bilo koji način imaju obaveštenje o tome da je izvršeno krivično delo, nadležni tužioci su obavezni da po tim saznanjima postupaju i da pokreću krivične procedure.
Ovaj zakonik dovodi do značajnog odstupanja od ovog principa, od principa legaliteta, i otvara mogućnost koja je poznata u međunarodnoj praksi, koja je naročito u anglosaksonskim zemljama veoma zastupljena, a to je mogućnost stranaka u postupku, jedna stranka je tužilac, a druga stranka je okrivljeni, da u različitim situacijama, u različitim pravnim momentima, mogu da odstupe od principa legaliteta i da sporazumno donose odluke o tome da li će i na koji način krivični postupak biti okončan.
Dakle, to je jedna veoma velika i, usuđujem se da kažem, dramatična promena u odnosu na našu pravnu tradiciju i na način na koji je krivično pravosuđe u našoj zemlji do danas funkcionisalo, a funkcioniše i danas. Vrlo je važno da svi imamo na umu da sprovođenje takvog sistema u život zahteva vrlo značajne materijalne pretpostavke, od vrlo trivijalnih, ako mogu tako da kažem, pa do suštinskih.
Ono što jesu temeljne pretpostavke jeste da postoji odgovarajući prostor u kome bi tužilaštva mogla da obavljaju svoj posao i odgovarajuća tehnička oprema. Nažalost, od maja 2006. godine do danas takvi uslovi nisu stvoreni, tako da su sa različitih instanci, od onih koje se bave sprovođenjem krivično-procesnih zakona u praksi, do naučnih institucija, došli apeli da zbog nepostojanja ovih materijalnih pretpostavki primena ovih zakonika bude odložena.
Vlada Republike Srbije je našla da je potrebno da se tim apelima izađe u susret, da je vrlo važno da krivično-procesno zakonodavstvo, da Zakonik o krivičnom postupku nema bilo kakve smetnje da bude sprovođen, da tužilaštva i sudovi nemaju problema u sprovođenju krivičnog postupka, da bi pravni poredak u državi bio zaštićen, i to je temeljni razlog zbog čega smatram da je važno da ovaj Zakon o izmenama i dopunama Zakonika, koji se odnosi na početak primene i predlaže da se početak primene odloži čak na 31. 12. 2008. godine, bude usvojen.
Druga vrlo važna činjenica jeste to da je Srbija donela nov Ustav, da je novim Ustavom, u odnosu na Ustav koji je važio do stupanja na snagu Ustava po kome mi danas živimo i organizujemo Srbiju, u odredbama koje se tiču zaštite ljudskih prava, koje se tiču uređenja načela krivičnog-procesnog prava, došlo do izmena, i da je vrlo bitno da ovaj zakonik, kao jedan od temeljnih zakona na kojima počiva država, bude usklađen sa Ustavom.
Postoji veliki broj odredaba zakonika koje bi bilo nužno uskladiti sa Ustavom. Osvrnuću se samo na dve. Jedna je u članu 5. stav 6, koja uređuje pravo na odbranu, a druga je jedan član koji je veoma mnogo debatovan i prilikom usvajanja zakonika u ovom parlamentu u maju, odredba iz člana 146. stav 7, koja utvrđuje mogućnost nadležnih organa da ulaze u stan lica koja su osumnjičena i okrivljena da bi otvorila mogućnost pribavljanja dokaza.
Dakle, postoji sasvim veliki osnov da se otvori rasprava o tome da li takva jedna odredba uopšte može da se nađe u okviru našeg novog ustavnog sistema ili ne, i neću ulaziti sada u suštinsko obrazlaganje.
Da stvari stoje ovako, mislim da je vrlo jasan dokaz i činjenica da od trenutka od kada je zakon donet, pa do današnjeg dana, dakle u septembra 2006. godine u ovu skupštinu je već ušao zakon koji je imao za svoju sadržinu predlog izmene i dopune Zakonika.
Čak 57 odredaba Zakonika o krivičnom postupku je trebalo da bude izmenjeno, a taj zakon nije ni ušao u primenu.
Dakle, mislim da je sasvim jasno da postoji vrlo veliki javni interes, vrlo jasan javni interes, da postoji vrlo jasan državni razlog koji se odnosi na zaštitu prava građana i na održavanje pravnog poretka i sistema države i pravosuđa u jednom od vitalnih njegovih delova, da Skupština Republike Srbije, kao nadležno zakonodavno telo, donese zakon koji će odložiti primenu Zakonika o krivičnom postupku, a da godinu i po dana predstavlja vrlo značajno i, po mom uverenju, dovoljno vreme koje će omogućiti da se otvori suštinska debata oko toga kako bi trebalo da izgleda krivično-procesno zakonodavstvo u Srbiji, da li je nužno da pravimo otklon od pravne tradicije koja decenijama u Srbiji postoji, funkcioniše i uređuje život u ovoj oblasti, da li postoje materijalne i sve druge pretpostavke, a pre svega mislim na kadrovske, da uđemo u jedan sasvim nov sistem krivičnog zakonodavstva.
Mogu da kažem da će Ministarstvo pravde, a i Vlada Republike Srbije otvoriti jednu vrlo široku debatu, u vrlo kratkom vremenu, koja će nam omogućiti da dođemo do relevantnih odgovora na sva ova pitanja. I da, kada se za to steknu uslovi, uskladimo Zakonik o krivičnom postupku sa Ustavom Srbije i dođemo do sistema krivično-procesnog zakonodavstva i do uređenog sistema krivično-procesne procedure, koja će biti garancija da će krivični postupci u Srbiji biti vođeni efikasno, ali da ta efikasnost neće u bilo kom pogledu ugrožavati prava koja su građanima Srbije zagarantovana Ustavom i koja mi, kao građani zemlje koja želi da na najvišim mogućim standardima uredi svoj javni život, budemo u prilici da se ova oblast uskladi sa najvišim standardima civilizovanog sveta.
U okviru ove objedinjene tačke dnevnog reda predložena je izmena i dopuna postojećeg Zakonika o krivičnom postupku. Taj zakonik je donet 2001. godine i naravno imao je izmene i dopune. Te izmene odnose se na jednu vrlo važnu oblast, koja uređuje mogućnost da okrivljeni u krivičnom postupku budu dostupni pravosuđu i predlaže izmene u pogledu režima pritvora.
Srbija, u trenutku kada je donet postojeći Zakonik o krivičnom postupku 2001. godine, u vremenu i posle toga jeste zemlja u kojoj niko ko se ovim poslom bavi, niti poslanici u Narodnoj skupštini, niti vlade koje su bile izvršna vlast, a siguran sam ni ljudi koji se ovom materijom bave kao svojom strukom, mislim na akademsku javnost, nije mogla da pretpostavi da ćemo biti u neprilici da se suočimo kao zemlja sa vrlo složenim i vrlo teškim krivičnim delima, sa vrlo složenim krivičnim postupcima koji su postali naša realnost 2002, 2003. i 2004. godine, i mi u toj realnosti živimo i danas.
Da bi svi ti krivični postupci mogli da se završe tako što će sudovi imati mogućnost da utvrde materijalnu istinu, tako što će na osnovu svog uverenja i savesne primene zakona moći da donesu odluku o tome da li su krivice, koje su u optužnicama su kvalifikovane i predstavljaju predmet optuženja, dokazane ili ne. Da bismo jednom rečnu mogli da imamo sistem pravičnog suđenja, neophodno je da okrivljeni, koji su za ta teška krivična dela optuženi, budu dostupni pravosuđu.
Zbog toga su predložene izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku koje omogućavaju da se ova suđenja završe tako da svi učesnici budu u obavezi i mogućnosti da se pred sudom pojave, a sa druge strane su zaštićena njihova građanska prava, jer svi pritvori ne mogu trajati duže od vremena kazne koja je izrečena prvostepenim presudama.
Dakle, ovakvo uređenje pritvora jeste bilo predviđeno i Zakonikom o krivičnom postupku, čije se odlaganje primene ovde traži. To je rešenje za koje je već jednom Skupština Republike Srbije glasala u maju protekle godine. I u maju protekle godine kao i danas postojali su razlozi za donošenje takve odluke.
Naravno, i to želim da kažem na samom kraju, vreme pritvora koje je duže nego što je sadašnjim Zakonikom predviđeno je utvrđeno samo za najteža krivična dela, za krivična dela za koja je zaprećena kazna zatvora od 40 godina, za krivična dela organizovanog kriminala, i zbog toga u takvim krivičnim postupcima, u krivičnim postupcima koji imaju za predmet optužnice i odbrane u najtežim, najkomplikovanijim i po društvo naravno najopasnijim krivičnim predmetima, uverenje je Vlade Republike Srbije da je vrlo važno da se obezbedi jedan regularan i normalan tok postupka i da se omogući sudovima da na Ustavu, zakonu naravno na sudskoj savesti utvrde i donesu odluke.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, vrlo sam pažljivo saslušao današnju debatu o predlogu dva zakona koji bi trebalo da dovedu do toga da, ukoliko budu prihvaćeni u ovom parlamentu, imamo održiv sistem u jednom od vitalnih delova našeg javnog života i naše države, to je u krivično-procesnom pravosuđu.
Ono što je svakako stvar oko koje postoji potpuno saglasje u današnjoj raspravi jeste da je potrebno odložiti primenu Zakonika o krivičnom postupku, koji je usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srbije pre nešto više od godinu dana.
U ovoj debati su se čuli različiti pogledi na to kako bi trebalo postupati dalje. To potpuno razumem.
Postoje vrlo različiti pogledi u stručnoj javnosti, naučnoj javnosti, temeljna pitanja su i ovde danas u parlamentu otvorena.
To će svakako biti tema na koju ćemo vrlo brzo svi zajedno morati da damo odgovor, jer 31. decembar 2008. godine je datom koji je Ustavnim zakonom propisan kao trenutak kada bi trebalo usaglasiti sve zakone države Srbije sa novim Ustavom. Zbog toga je ovaj rok utvrđen i u Predlogu zakona.
Druga velika tema jeste dužina trajanja pritvora. Ono što želim da kažem i da uklonim sve nejasnoće koje su možda proizašle iz ove debate, da nije u pitanju trajanje pritvora do podizanja optužnice u vreme trajanja istrage, već veoma dugo vremena, unazad godinama, to oni koji se krivičnim pravom bave praktično znaju, znaju i svi oni koji su se ovim bavili tokom svog školovanja, građanstvo naravno da manje s tim dolazi u dodir, potpuno je jasno utvrđeno trajanje pritvora i istraga ne može da traje duže od šest meseci, do tog trenutka mora da stupi optužnica na snagu, inače se pritvor po sili zakona ukida.
Nije moguće održavati sistem jedne države u stanju održivosti ukoliko ne odgovara prilikama u kojima se jedna država nalazi. Danas nisam želeo ni da ulazim u razloge, niti je to predmet ove rasprave, ali u toku su krivični postupci za najteža krivična dela. Desila su se krivična dela koja se nisu dešavala u Srbiji tamo negde, u 20. veku svakako ne. Jedan ministar unutrašnjih dela je stradao pre Prvog svetskog rata, to je bio razlog za uvođenje vrlo dramatičnih državnih mera u tom trenutku.
Nažalost, u našoj zemlji su ginule i krunisane glave, pa je to proizvodilo posledice, ali od Drugog svetskog rata, pa evo doskoro nikad se nije desilo tako teško i strašno krivično delo kao što je ubistvo predsednika Vlade. Naravno da je to onda jedan sasvim nov sticaj okolnosti na koji država mora da nađe odgovor, jer nije to stradanje političara i nije to stradanje predsednika jedne stranke, već predsednika izvršne vlasti, odnosno prvog čoveka izvršne vlasti jedne zemlje. Naravno da se posle ubistva Zorana Đinđića Srbija našla u drugim okolnostima.
Neću više govoriti o suđenju, vodili smo ovde debatu o toj stvari, ali vrlo bitno da se stvori takav kontekst da krivični postupak može da bude završen. Naravno, ne radi se samo o ovom krivičnom delu, radi se o svim delima koja se odnose na organizovani kriminal i na ratne zločine. Zbog toga je vrlo važno da okrivljeni budu dostupni pravosuđu, jer postoji realna opasnost da bi oni iskoristili ukidanje pritvora i da bi nestali, jer mnogi od njih nisu se dobrovoljno predali nego su uhapšeni posle dugotrajnih potraga.
To su razlozi zbog kojih se ova tačka danas našla na dnevnom redu. Moje duboko uverenje je da je izglasavanje ovih izmena i dopuna zakona u najboljem javnom interesu.
Što se tiče drugih pitanja koja su ovde postavljena, vrlo rado ću odgovoriti na njih. Pre svega, tužilac za ratne zločine jeste državni funkcioner, sa vrlo velikim ovlašćenjima, koga bira Narodna skupština Republike Srbije. On je, kao i celo Tužilaštvo za ratne zločine, institucija koja odgovara Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Nema nikoga ko na bilo koji način krši propis, a da ne postoji sasvim jasna procedura kako bi to kršenje ili eventualno kršenje propisa moglo da bude utvrđeno. Svako ko smatra da je oštećen ili ko smatra da postoje osnovi sumnje, ili osnovana sumnja, naravno da osnovanu sumnju utvrđuju tužioci za činjenje krivičnih dela, pa ima priliku da se odmah obrati nadležnim državnim organima i započeće odgovarajuće procedure.
Pozivam vas da za izmene i dopune ovih zakona glasate. Ono što mogu da kažem jeste da ćemo učiniti sve što je u našoj moći, govorim u ime Vlade Republike Srbije, da unapredimo funkcionisanje pravosuđa, stvarajući materijalne preduslove za to i otvarajući mogućnost da se ustavna rešenja, koja su doneta, sprovedu u život u najkraćem mogućem vremenu.
Pred nama se nalazi usvajanje budžeta Republike Srbije za 2007. godinu. To će biti prva prilika da učinimo jedan vrlo značajan korak koji će pomoći, ne samo pravosuđu u Srbiji, nego pomoći državi Srbiji, a samim tim i stvoriti mogućnost da se interesi građana štite na najbolji mogući način. Hvala lepo.

PRVA SEDNICA

14-05-2007

Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, repliciram na ono o čemu je gospodin Vučić govorio pre 10-15 minuta.
Vodi se, naravno, velika politička borba u Srbiji. Ona se vodi svih 17 godina i potpuno je razumljivo da ljudi, bilo da su živi, Boris Tadić je predsednik Srbije, ili da su žive njihove ideje, a Zoran Đinđić je živ i ovde u Srbiji inspiriše građane Srbije, inspiriše ljude koji se bave politikom, predstavljaju temu.
Doći će vreme i doći će doba, u to sam ja potpuno uveren i nadam se da će to doba doći brzo, kada nećemo biti prisiljeni da slušamo ovakav način izražavanja, kada nećemo biti prisiljeni da slušamo ovakve izlive loših emocija. I to je put kojim Srbija ide i gde ćemo mi doći za kratko vreme.
Ali, kao što su ideje Zorana Đinđića ovu zemlju, dok je on bio živ, 2000. godine, dovele na putanju sa koje neće sići ni danas, tako je Boris Tadić taj koji danas svojom politikom, svojom borbom, brani taj pravac i taj pravac će biti nastavljen.
Postojala je jedna mala opasnost da ova zemlja okrene putanju kojom ide njena politika i to se nije dogodilo. To je dobro za građane Srbije, to je dobro za ovu zemlju, to je dobro za državne interese.
Odbranićemo sve što se odbraniti da od naših državnih interesa. Zbog toga sam potpuno uveren da su građani Srbije sa olakšanjem i sa veoma dobrim emocijama dočekali vest o tome da su se stvorili uslovi da bude formirana nova vlada.
Verujem da će ovaj parlament imati sluha i imati državničke odgovornosti da tu činjenicu pretvori u realan život i da nova vlada Republike Srbije nastavi da vodi ovu zemlju prema EU, gde ćemo mi na kraju sigurno, u ne tako dalekom vremenu pred nama, stići. Hvala lepo.

PRVA SEDNICA

13-05-2007

Gospodine predsedavajući, Zoran Đinđić je bio predsednik Demokratske stranke i kao ovlašćeni predstavnik poslaničkog kluba DS imam pravo na repliku, zato što je on bio tema izlaganja koje je imala gospođa Radeta.
Nebrojano puta sa ove govornice sam rekao da su u ovom trenutku nepomirljive razlike, verovatno će biti i dugo vremena unapred, između politike DS i SRS. To je činjenica našeg političkog života i bogu hvala o toj činjenici se izjašnjavaju građani i oni donose odluku kakve većine i kakve vlade će u Srbiji biti formirane.
Ma koliko pokušavao, ne mogu da se naviknem na govor mržnje, koji s vremena na vreme pokulja sa ove govornice. O tome sam takođe govorio kad god psovka, uvreda, neistina, sve što tako lošu emociju, kao što je mržnja, ima u svom temelju, izađe sa ove govornice, to je znak slabosti, velike slabosti prema nemoći da ono što čini veliku politiku Zorana Đinđića bude osporeno, veliku istorijsku promenu na čijem čelu je bio Zoran Đinđić, u temelju pomeri i bogu hvala u ovoj Srbiji 2007. godine to se neće desiti.
Srbija će nastaviti da ide tamo kuda je krenula posle septembarskih izbora 2000. godine, nastaviće da ide tamo kuda je krenula 5. oktobra 2000. godine i stići će Srbija tamo kuda se uputila, stići će među civilizovane, uređene evropske države i narode, i to je velika zasluga Zorana Đinđića.

PRVA SEDNICA

12-05-2007

Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, Poslovnikom predviđen broj poslanika članova poslaničkog kluba Demokratske stranke predao je Narodnoj skupštini predlog da se za predsednika Skupštine izabere poslanik Oliver Dulić.

Predlažem da se ova tačka uvrsti u dnevni red, naravno posle tačke o razrešenju predsednika Narodne skupštine i predlažem da objedinimo raspravu o ove dve tačke dnevnog reda. Hvala lepo.

PRVA SEDNICA

12-05-2007

Gospodine predsedniče, dame i gospodo poslanici, kao što ste i sami rekli, u Skupštinu je ušao predlog za raspravu o razrešenju predsednika parlamenta.

Poslanici Demokratske stranke su ovoj skupštini dostavili predlog za izbor predsednika parlamenta.

Ova skupština ima pravo da se izjasni o tome da li će tu tačku da uvrsti u dnevni red ili neće. Tražio sam od vas da stavite na glasanje predlog Demokratske stranke.

Druga stvar je naš predlog da se objedini rasprava o ove dve tačke dnevnog reda. Kada bi ta rasprava bila završena, pristupilo bi se glasanju. Naravno, ukoliko parlament odluči da sadašnji predsednik parlamenta i dalje ostane predsednik Skupštine, ne bi se pristupilo glasanju o ovoj tački dnevnog reda posle objedinjene rasprave.

Mi ostajemo pri predlogu da stavite na glasanje naš predlog i da ovu tačku uvrstite u dnevni red, a da posle toga stavite na glasanje naš predlog da raspravu objedinimo.