Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Enis Imamović

Enis Imamović

Stranka demokratske akcije Sandžaka

Govori

Molim?
Hvala vama.
Hvala, uvažena predsedavajuća.

Poslanici SDA Sandžaka neće podržati izbor Ivice Dačića za predsednika parlamenta. Sa aspekta građana, njegov izbor nas vraća u devedesete godine, kako simbolično, tako i faktički, što je upravo dokaz da je suočavanje sa prošlošću ono što je neophodno ovom društvu, ali iskreno, ozbiljno i činjenično suočavanje sa prošlošću.

Sve ono što bi mi sa aspekta Bošnjaka imali da kažemo o Ivici Dačiću kao kandidatu za predsednika parlamenta rekao je on sam u svojim ksenofobnim izjavama na račun Bošnjaka i na račun Bosne i Hercegovine. Svaki put kada bi se neko na takav način u Beogradu bavio Bošnjacima i Bosnom, rezultati su bili genocid i drugi ratni zločini i takva retorika, rekao sam, i ponoviću još nekoliko puta, nas vraća u devedesete.

Simbolika je tako htela da je upravo jedan od tih ratnih zločina počinjen na današnji dan, 22. oktobra pre 28. godina, u Sjeverinu je oteto, mučeno i ubijeno 17 Bošnjaka, civila, građana ove zemlje koji su tog dana išli autobusom na posao, a oteti su, mučeni i ubijeni samo zato što su bili Bošnjaci.

Opet ponavljam da nas retorika koju sprovodi Ivica Dačić vraća u devedesete, u vreme kada su Bošnjaci Sandžaka bili žrtve organizovanog državnog terora. Ni taj zločin, kao ni brojni zločini nad Bošnjacima Sandžaka do danas nisu rešeni. I vidimo da se upravo takva retorika danas oživljava baš od strane kandidata za predsednika parlamenta. U vreme kada nevine žrtve tog zločina 28 godina nakon nemaju rešen status civilnih žrtava rata, kada njihove porodice ne znaju šta se dešava sa njihovim posmrtnim ostacima, kada ne znaju ko je odgovoran za njihovo ubistvo, mi raspravljamo o kandidatu za predsednika parlamenta koji tu retoriku vraća u parlament.

Zato, na današnji dan posebno, pozivam i zadržaću se na ovoj simbolici. Nakon ovoga zaista nema potrebe da kao legitimni predstavnici Bošnjaka bilo šta kažemo o kandidatu za predsednika parlamenta. Želim samo da uputim poziv i ostalim predstavnicima Bošnjačkog naroda u ovom parlamentu da posebno na današnji dan uskrate podršku Ivici Dačiću. Toliko smo barem dužni žrtvama i njihovim porodicama. Hvala.
Hvala.

Najpre, želim da u ime SDA Sandžaka i u svoje ime uputim saučešće porodicama preminulih građana koji su, nažalost, izgubili bitku sa ovom bolešću.

Stranka demokratske akcije Sandžaka neće učestvovati, niti na bilo koji način podržati ovo naknadno legalizovanje vanrednog stanja i vaših zloupotreba u njemu. Pored toga što ste u vreme krize vodili brutalnu političku funkcionersku kampanju, vi ste ostale stranke zatvorili i maltene onemogućili rad, među njima i SDA Sandžaka. Čak ste pokušali u jednom trenutku da ućutite i medije, dok ste se vi šetali Srbijom mimo svih mera i mimo svih pravila koje ste nametali građanima proteklih meseci i kada vam jedan mladi, hrabri čovek u Novom Pazaru kaže da je to funkcionerska kampanja, vi onda naredite gradonačelniku da ga smeni.

Mi živimo u 21. veku, a protiv zaraze se borimo najprimitivnijim metodama, zatvaranjem ljudi u kući. Vaše ponašanje u vanrednom stanju pokazuje da vi nemate meru, da vi ne znate za meru. Uostalom, to je i razlog zbog kojeg su uništene sve institucije, među njima i ova Skupština.

Drago mi je da se vratio i ministar policije. Svi vidimo i pratimo stanje kako je u zemljama širom sveta i u zemljama u okruženju, vidimo da može da se upravlja krizom i bez preterivanja i prenemaganja, bez neodgovornih izjava.

Drago mi je, kao što rekoh, da se ministar vratio, zato što je ministar policije prvi potrčao da kritikuje građane Novog Pazara zbog nekakvog neodgovornog ponašanja, kako je on to naveo. Međutim, nisam ga čuo da je kritikovao ponašanje raznih grupnih okupljanja širom Srbije.

Nijednom rečju ga nisam čuo da se oglasio kada je pre nekoliko dana u Novom Pazaru izgorela još jedna naša sugrađanka zato što Vatrogasna služba, koja je u njegovoj nadležnosti, nije imala merdevine da se popne na četvrti sprat stambene zgrade. O kakvoj neposlušnosti i neodgovornosti onda vi govorite? Trebaju li građani da budu poslušni vama ili vi građanima?

Vi treba da podnesete ostavku zbog katastrofalnog stanja Vatrogasne službe u Novom Pazaru, zbog izgubljenih života, zbog uništene imovine ljudi u Novom Pazaru, zato što vatrogasci nisu u stanju da ugase ni jedan jedini požar. Samo je pitanje vremena kad će i neki od tih jadnih vatrogasaca biti žrtva nedostatka opreme, stručnosti.

To je vaš posao, a ne da kritikujete građane, da kritikujete građane koji su željni čistog vazduha i slobode. Vi ste tu da služite onim građanima koji vas plaćaju da radite svoj posao, a vaš posao nije da držite predavanja i da disciplinujete odrasle građane koji vas biraju.

Nakon tih vaših zlonamernih kritika javili su se razni botovi, Krstići i drugi budžetski paraziti, da na televizijama sa nacionalnom frekvencijom dalje šire mržnju protiv građana Novog Pazara i od toga naprave temu kako bi se o tome pričalo, a ne o vašim zloupotrebama tokom vanrednog stanja.

Dugujete posebno izvinjenje građanima Novog Pazara, Sandžaka i svim građanima Srbije koji već mesecima trpe vaše hirove.

Ovde sam i govorim zbog građana koje predstavljam.

(Predsednik: Vreme, poslaniče.)

Govorim i zbog onih koji ovo treba da čuju, a iskren da budem, nisam puno zainteresovan za vaš odgovor.
Ministre, ja ispred sebe imam vaš tivt u kom vi eksplicitno kažete da tražite od građana Novog Pazara da poštuju mere koje su uvedene, da će policija striktno kontrolisati ponašanje tokom policijskog časa.

Sve je to u redu, ali zašto to niste objavili i za druge građane? Ja ne vidim nijednog drugog građanina kojeg ste vi prozvali na vašem tviter nalogu, nijednog drugog građanina širom Srbije, koje vi sad nabrajate, nisam video da ste nabrojali, nijedan grad posebno. I, o čemu vi pričate?

Prije godinu dana, podsetiću vas, čitava Srbija je strašne scene gledala kako tri žene gore na terasi trećeg sprata u Novom Pazaru, zato što vatrogasci nemaju merdevine. I, vas danas nije sramota da vi kažete da ćete tek naredne godine da isporučite merdevine. I, vi ćete nekom da spočitavate da nije nabavio merdevine u čijoj to nadležnosti nije ni bilo. Pa, mene bi bilo sramota da to kažem.

Svi koji su kršili mere biće propisano kažnjeni, ali vi dugujete izvinjenje onima koji su poštovali mere. Vi vrijeđate dostojanstvo ljudi, odraslih ljudi, i koji poštuju i koji se odgovorno ponašaju u ovoj situaciji, zato što generalizujete stvari. Jedva ste dočekali. A, podsetiću vas, doći ćete svi vi u taj isti Novi Pazar po glasove sada na izbore. Videćemo kako ćete proći. Podsetićemo vas mi na ovo ponašanje i na ovo prozivanje građana Novog Pazara.
Ovako, ministre, možemo da se dogovorimo. Hajde da skinete oznaku tajnosti sa svih sednica Vlade sa kojih su učestvovali ministri iz Novog Pazara, pa da vidimo šta su tražili i šta je ova i bilo koja vlada ispunila.

Vi danas imate ministra iz Novog Pazara u vašoj Vladi, ja ne znam da li vi možda njega kritikujete da on možda za građane Novog Pazara ne traži ništa, da on možda ne traži od vas da vi opremite vatrogasnu službu. Ali, da vas podsetim, ne bi trebalo niko posebno od vas da traži da vi opremite vatrogasnu službu. Dovoljno vam je da prije godinu dana imate jedan strašan slučaj, da vam tri žene izgore žive na terasi zato što nemate opremljene vatrogasce, da vam mesec dana nakon toga vatrogasci dolaze na intervenciju sa cisternom u kojoj je zaleđena voda, da ispod te cisterne lože vatru, da bi odledili cisternu da gase požar.

Pa, mene bi bilo sramota da se javim, ministre. Vi prebacujete odgovornost na ministra iz Novog Pazara, čija to nije odgovornost. Ali, ja odgovorno tvrdim i verujem da su tražili to od vas i od svih prethodnih ministara policije. Zašto to nije ispunjeno? To je glavno pitanje, to je pitanje zbog čega mi danas živimo u gradu i zbog čega mi danas posebno moramo da se zahvaljujemo za donacije koje dolaze iz inostranstva? Mi plaćamo porez Srbiji, mi plaćamo porez Beogradu, a bolnice nam se opremaju iz donacija. Gradimo škole i obdaništa iz stranih donacija. Mene bi to bilo sramota da kažem da sam na vašem mestu.
Ja sam čuo sad od ministra odbrane da mi treba da smo zahvalni zato što smo sve vreme morali da čekamo, da postanemo neko novo žarište Koronavirusa, da bi nam predsednik lično uručio respiratore koje je kupio od naših para. Mi smo zbog takve politike i došli u situaciju da u bolnici u kojoj gravitira preko 300 hiljada građana, Bošnjaka, Srba, Albanaca, Crnogoraca, da nemamo najosnovnije uslove za rad, ne za lečenje od Korone, nego za najosnovnije medicinske zahvate.

Pričate o nekoj vojsci, ministre vojni. Vojska Srbije je 90-ih godina okretala topovske cevi prema Novom Pazaru. Svi građani Novog Pazara to pamte.
Ta Vojska Srbije…(Isključen mikrofon.)
Hvala, uvažena predsednice.

Koleginice i kolege, poštovani građani Srbije, građani Sandžaka, prethodnih dana sam dobio više poruka prvenstveno od naših ljudi iz dijaspore, koji godinama unazad finansiraju islamsku zajednicu u Srbiji i Fondaciju Muamera Zukorlića, poruke u kojima oni traže da postavim pitanje vezano za vest koja ih je veoma uznemirila i koja ih je veoma zabrinula.

Naime, do tih ljudi je došla informacija da je Muamer Zukorlić od novca koji su oni donirali isplatio Vojislavu Šešelju 50 hiljada evra da se obračunava sa njegovim političkim protivnicima.

S tim u vezi, tražim od Agencije i Tužilaštva za borbu protiv korupcije da mi dostave informacije, da ispitaju ove tvrdnje, a ujedno i od Agencije za privredne registre tražim godišnji finansijski izveštaj…

(Narodni poslanici SRS dobacuju.)

Ne mogu da nastavim, mnogo su nervozne kolege.

Dakle, tražim od Agencije za privredne registre da mi dostavi godišnji finansijski izveštaj „Mufti fondacije“ islamske zajednice u Srbiji i SRS.

Veoma je indikativno to da su Vojislav Šešelj, SRS, ali i druge stranke Vučićevog režima, čitavo svoje političko delovanje usmerili isključivo na plasiranje lažnih vesti, laži i lažnih tvrdnji na račun dr Sulejmana Ugljanina, Bošnjačkog nacionalnog vijeća i drugih političkih i javnih ličnosti. Upravo su ovo pokušaji da se u Bošnjačko nacionalno vijeće instalira njihov kandidat, kandidat Muamer Zukorlić.

Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ove napade vodi Vojislav Šešelj, čovek koji je osuđeni ratni zločinac, što me dovodi do narednog pitanja, koje postavljam vama, predsednice, zašto ne poštujete zakone Republike Srbije?

Vojislav Šešelj po zakonu ne može da bude narodni poslanik i ne može da sedi u ovim klupama zato što je osuđeni ratni zločinac. Haški tribunal je i juče potvrdio tu presudu i mi tražimo od vas da u najkraćem mogućem roku zakažete sednicu i oduzmete mandat Vojislavu Šešelju. Ukoliko to ne urodi plodom, mi ćemo pokrenuti tužbe pred odgovarajućim sudovima, a ako i to ne da rezultate pravdu ćemo potražiti pred međunarodnim sudovima.

Mi smo ovde proteklih nedelja videli da su izjave Sulejmana Ugljanina mnogi na razne načine tumačili, okretali kako njima odgovara, spinovali. Videli su i da su te laži provaljene na sajtu lažnih vesti, gde se koristili nepostojećim izjavama, i napadali čoveka, a pritom tim lažima pretili Bošnjacima i pokušavali, kao što sam rekao, da instalirate svog kandidata.

Dakle, SDA Sandžaka je u Sandžaku u koaliciji sa Sandžačkom demokratskom parijom i mi smo naš koalicioni sporazum potpisali sa Nihadom Hasanovićem, sa strankom koja ima sandžački predznak, sandžački identitet i koja se nije odrekla tog identiteta i mi sa njima pokušavamo da izgradimo pozitivnu političku, ekonomsku klimu u Sandžaku.

Međutim, ono što se ovde radi jeste pokušaj ove naprednjačko-radikalske koalicije da jednim udarcem ubije, jednim metkom, i Sulejmana Ugljanina i SDA Sandžaka i Bošnjačko nacionalno veće, ali i Rasima LJajića i druge političke i javne ličnosti i nevladine organizacije i u Sandžaku instalira svog kandidata, svog ljubimca Muamera Zukorlića.

Ja nemam želju, ni nameru da branim Rasima LJajića, ali vidim da je i on pored Ugljanina, kao Bošnjak, kao ministar u ovoj Vladi, na meti, konstantnoj meti radikalskih napada što govori u prilog onoj činjenici da su radikali i te kako dobro plaćeni.

Dakle, tražim da mi u interesu građana dostavite ove informacije kako bi njihove brige i njihove sumnje… (Isključen mikrofon.)
Hvala, uvažena predsednice.

Mi smo predložili da se u dnevni red današnje sednice uvrsti i rezolucija o genocidu u Srebrenici, koju smo predložili Skupštini Srbije na usvajanje.

Smatramo da je zbog društva u Srbiji izuzetno važno da se u ovom parlamentu razmatra i usvoji ova rezolucija koja je prvi korak i prvi odgovor na jedno od najvećih otvorenih pitanja na kome se lomi i lomiće se svaki početak izgradnje poverenja, pomirenja i saradnje između srpskog i bošnjačkog naroda i između dve države.

Kao predstavnici Bošnjaka, naroda nad kojim je počinjen genocid, upravo koristeći zakonski okvir, mi predlažemo ovo rešenje kao adekvatan mehanizam po kojem će se u Srbiji zaustaviti širenje fašizma i slobodno mogu reći ohrabrivanje novih genocida koje smo u poslednjem slučaju videli čak i od premijerke.

Prva posledica premijerkinih izjava bilo je direktno uključenje osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u jutarnji program televizije sa nacionalnom frekvencijom i to sve uz prećutnu saglasnost Ministarstva i REM-a.

Šta je sledeće? Kakvu pravnu sigurnost i jednakost pred zakonom mogu očekivati Bošnjaci u Srbiji kada premijerka i Vlada na najgrublji način krše i negiraju presude međunarodnih sudova? Na osnovu čega možemo očekivati od države Srbije da će rešiti i druge zločine počinjene nad Bošnjacima Sandžaka ukoliko znamo da je upravo Ana Brnabić kao ministarka u ime ove Vlade sve te zločine izbacila iz Akcionog plana?

Neophodno je da država Srbija prihvati činjenice, ali i presude međunarodnih sudova, izveštaje UN da osudi genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i zabrani negiranje tog genocida.

Najvažnije od svega je oslobađanje mladih ljudi, budućih generacija Srba i Bošnjaka ovog tereta, jer buduće generacije ne smeju biti taoci vaše nespremnosti da prihvatite činjenice da je nad Bošnjacima počinjen genocid u Srebrenici i da je to učinio neko, skrivajući se iza imena srpskog naroda i države Srbije.

Ja sam siguran da velika većina Srba ne prihvata da se ratni zločinci kriju iza njihovog imena i imena Srbije, isto tako kao što sam i siguran da ne prihvataju da se osuđeni ratni zločinci nalaze u ovim skupštinskim klupama...
Hvala.

Juče je navršeno 26 godina od zločina u Sjeverinu, kada je 16 ljudi, građana ove države, mučeno, oteto i ubijeno, samo zato što su bili Bošnjaci. Mnoge detalje ovog zločina javnost dobro zna. Znamo da su ih oteli iz autobusa na redovnoj liniji Rudo – Priboj, znamo da su ih nakon legitimisanja, svih putnika, izveli samo Bošnjake, 15 muškaraca i jednu ženu, da su ih kamionom odvezli u pravcu Višegrada, u motel „Viline vlasi“, gde su ih pretresli, mučili, a potom i svirepo ubili na obali reke Drine.

Mnogo toga o ovom zločinu se danas zna, međutim, mi, a ni javnost, još uvek ne znamo ko su nalogodavci, inspiratori ovog zločina. Ne znamo ni gde su tela naših ubijenih sunarodnika i dok njihove porodice, pored posmrtnih ostataka, tragaju i za pravdom, mi ne znamo zašto ovim žrtvama i njihovim porodicama nije dodeljen status civilnih žrtava rata.

Zato ponovo postavljam pitanje ovog puta u svojstvu predsednika Republike Aleksandru Vučiću, da mi odgovori, a takođe i predsednici Vlade, ministarki pravde i Tužilaštvu za ratne zločine – zašto ovi ljudi još uvek nisu dobili status civilnih žrtava rata?

Članovi porodica žrtava su pokrenuli upravni postupak za sticanje ovog statusa, međutim svi njihovi zahtevi su odbijeni. Oni su 2007. godine podneli tužbu protiv Republike Srbije zbog njene logističke i finansijske podrške vojnim i paravojnim jedinicama bosanskih Srba, kao i zbog propusta organa da zaštite svoje građane na državnoj granici koju su otmičari prešli sa kamionom punim otetih ljudi.

Ovakve ponašanje države i njenih sudova prema nestalim i ubijenim Bošnjacima i njihovim porodicama su vrlo teške i ozbiljne poruke za sve i za čitav bošnjački narod koji živi u Republici Srbiji. Zato tražim i objašnjenje od predsednice Vlade zašto je Vlada iz Akcionog plana za poglavlja 23. i 24. izbacila obavezu rasvetljavanja ovih zločina.

Ana Brnabić je u tome vreme bila i ministarka upravo na čelu ministarstva koje je, uprkos našim zahtevima, ove zahteve i ova pitanja izbacilo iz Akcionog plana.

Pored žrtava otmice u Severinu, mi još uvek čekamo na pravdu za žrtve otmice u Štrpcima, granatiranje bošnjačkog sela Kukurovići od strane Užičkog korpusa i druge zločine u Sandžaku koji su za žrtve imali Bošnjake, građana ove države. Dakle, ovo su ljudi koji su bili žrtve organizovanih vojno-policijskih i paravojnih struktura u Srbiji.

Danas je Srbija na papiru kandidat za članstvo u EU. Mi se borimo da zemlja u tom procesu konačno postane demokratska zemlja zasnovana na vladavini prava, na pravdi i na jednakosti za sve njene građane. Međutim, od pravde i jednakosti danas nema ni traga ni glasa i mi danas živimo u zemlji u kojoj se veličaju zločini i zločinci, a proganjaju se pravda i pravednici.

Zapitajmo se kakva je budućnost zemlje sa takvim stanjem uma? Kakva je budućnost Bošnjaka u Srbiji ukoliko ovi zločini iz skore prošlosti ostanu nerešeni? O kakvom poverenju u državu i državne organe i institucije mi možemo da govorimo ukoliko ti organi i institucije najgrublje krše, izruguju se i iživljavaju se nad pravom i nad žrtvama i nad pravdom, a Vlada u isto vreme kaže da rešavanje i rasvetljavanje ovih zločina nema mesta u Akcionom planu? Zar neko misli da je ovo način da se vrati poverenje u državu i državne organe? Ja ne mislim tako i zbog toga mi je važno da odgovore na ova pitanja i objašnjenje dobijem u zakonskom roku. Hvala.
Hvala.

Pre nekoliko dana, tačnije u subotu, svi smo bili svedoci stravične tragedije koja je zadesila Novi Pazar, kada su u požaru nastradale tri naše sugrađanke, Alisa i Šemsa, od 33 i 25 godina i njihova majka Anica Mojković. NJihova tragična smrt je ujedno još jedno upozorenje na katastrofalan odnos države prema Sandžaku i svim građanima koji tamo žive.

Zato tražim objašnjenje od ministra policije, Nebojše Stefanovića, šefa Sektora za vanredne situacije MUP-a, Predraga Marića i komandira Vatrogasne jedinice u Novom Pazaru, Darka Belića, kako je moguće da u gradu od 120 hiljada stanovnika vatrogasna služba ne raspolaže najosnovnijom opremom, nema obične merdevine i vazdušni jastuk? Pitam – ko je odgovoran za takvo stanje?

Ja moram da pohvalim i vatrogasce iz susedne opštine Raška, koji su došli da pomognu svojim kolegama. Oni su došli sa novim i opremljenim vozilima iz nama susedne opštine, koja ima 20 hiljada stanovnika, i njima hvala i svaka čast. Naša vatrogasna služba u gradu od 120 hiljada stanovnika je došla na intervenciju u nekom starom kršu u kome nisu imali ni obične merdevine, već su merdevine čekali da donesu iz Raške, da bi se popeli na treći sprat stambene zgrade da gase požar i spašavaju ljude. Vatrogasci a nemaju merdevine da se popnu na treći sprat!

Dakle, mi svi plaćamo porez, punimo budžet, plaćamo saobraćajne i prekršajne kazne, pet hiljada, 10 hiljada, a ljudi nam budu živi spaljeni zato što država ima nekakvu svoju političku agendu prema Sandžaku i godinama odbija da opremi vatrogasnu službu najobičnijim merdevinama.

U svemu ovome, na Javnom servisu, koga takođe plaćamo, nema ni jedne jedine reči. Dokle? Dokle ovako?

Ni u jednoj zemlji na svetu ministar i odgovorni rukovodioci ne mogu ostati na svojim pozicijama kada im zbog nedostatka najosnovnije opreme, običnih merdevina, troje ljudi bude živo spaljeno na terasi. Dakle, na terasi, na trećem spratu, u stambenoj zgradi, u centru jednog od većih gradova u zemlji. Časno bi bilo da ministar, načelnik sektora i komandir podnesu ostavke i ja ih već danas pozivam da to učine. A pozivam i kolege iz drugih stranaka iz Sandžaka, da se ne delimo kada su ove stvari u pitanju, da u ovim zahtevima nastupimo jedinstveno.

Ovo nije pitanje na kome treba da se delimo. Ovo nije pitanje na kome treba bilo ko da prikuplja političke poene, jer je ovo poraz za sve nas, a u porazima ne postoje poeni, ne postoje pobednici, svi smo poraženi jednom velikom nepravdom i nepravednom politikom.

Pozivam i ostale stranke koje deluju u Sandžaku da zajedno sa nama traže rešavanje ovih poena. Ovo nije pitanje samo Bošnjaka. Funkcionalna vatrogasna služba ne treba samo Bošnjacima. Klinički centar, autoput, železnica, sve su to stvari koje ne služe samo Bošnjacima. Služe i Srbima, i Albancima, i Romima, i svima koji žive u Sandžaku.

Ova tragedija je mogla da se desi svima. Mogla je i da se spreči, ali se desila samo iz jednog jedinog razloga. Zbog maćehinskog odnosa države prema većini stanovništva koji žive u Sandžaku, a to su Bošnjaci. Zato onome ko je nepravedan treba imenom i prezimenom reći – Aleksandre Vučiću i Nebojša Stefanoviću, vaša nepravedna politika je dovela do ovoga i vi ste odgovorni.
Hvala, uvažena predsednice.

Ministri i članovi Vlade, ja želim da se na ovaj set zakona o nacionalnim manjinama osvrnem kao predstavnik Bošnjaka u ovom parlamentu, i to najpre na Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Predlog zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina.

Ukoliko želimo ozbiljno razmatrati ovaj set zakona koji se tiču nacionalnih manjina, mi najpre moramo početi od analize rada radne grupe za izradu ovih predloga odnosno nacrta zakona. Iz toga kako je tekao taj proces, najbolje se može videti namera predlagača da ovim zakonima nametne neka svoja rešenja.

Radne grupe za izradu ova dva zakona brojale su po 26 članova, uglavnom istog sastava. Koordinacija nacionalnih saveta nacionalnih manjina je imala pravo da u rad tih radnih grupa delegira po pet svojih predstavnika. To su bili predstavnici bošnjačkog, mađarskog, rumunskog, slovačkog i bunjevačkog nacionalnog veća.

Prema broju u kome su manjine bile zastupljene u ovim radnim grupama, može se videti neravnopravan položaj predstavnika nacionalnih manjina. Dakle, od ukupno 26 članova u svakoj od ovih grupa, nacionalne manjine su imale po pet svojih predstavnika i na taj način nisu predstavljale nikakav faktor, niti su imale bilo kakav uticaj na njihov rad, niti je učešće predstavnika nacionalnih manjina dalo očekivani rezultat, jer u takvom odnosu u radnoj grupi je praktično bilo nemoguće doći do rešenja koja predlažu legitimni predstavnici nacionalnih manjina.

Ostali članovi radne grupe određeni su od strane nadležnih ministarstava, od strane Vladinih službi, kao i sekretarijata AP. Predsedavajući ovom radnom grupom je bio državni sekretar u Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave.

Dakle, nisu prihvaćeni predlozi iznošeni od strane predstavnika koordinacije, a naročito od strane predstavnika bošnjačkog nacionalnog veća. Takvi predlozi su najčešće ignorisani i preko njih se prelazilo bez adekvatne rasprave. Predlozi, kao što rekoh, su odbijani, bez adekvatnog obrazloženja, a često i bez ikakvog obrazloženja uopšte.

Važno je napomenuti da se i radna grupa nikada i ni na koji način nije izjasnila o predlozima, već je sudbina tih predloga u većini slučajeva zavisila isključivo od stavova izvesnog Darka Radojičića, predstavnika Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo, koji je izričito bio protiv svakog predloga koji je dolazio od predstavnika koordinacije nacionalnih saveta nacionalnih manjina.

Radna grupa se takođe nikada nije izjasnila ni o završnim verzijama nacrta ovih zakona, tako da ne znamo na osnovu kog zaključka te radne grupe su ovi zakoni danas ovde pred nama.

Neki od ključnih propusta u radu ovih radnih grupa jesu nepostojanje pravilnika ili poslovnika o radu radne grupe, odbijanje da se glasa o iznešenim predlozima, nepostojanje zapisnika sa sastanaka radne grupe, iako su svi sastanci tonski snimani, što je dokaz koliko je sam proces izmena ovih zakona bio netransparentan i neinkluzivan.

Da se razumemo – ovakav proces izrade izmene pomenutih zakona nije nikakva dobra volja predlagača, već je to obaveza države propisana Akcionim planom za Poglavlje 23, za pristupanje Republike Srbije EU. Dakle, u zaključku osvrta na rad radne grupe, mogu da kažem da nijedan predlog koji je bio od suštinskog značaja za nacionalne manjine nije uvršten u nacrte bilo kojeg od ova dva zakona.

Osvrnuću se posebno i na Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Kao predstavnici Bošnjaka, ne možemo biti zadovoljni sadržinom, a još manje načinom na koji se dolazilo do rešenja koja su sadržana u ovom predlogu zakona. Aktuelna politika državnih organa, upravo ovaj položaj prava nacionalnih manjina, tretira kao pitanje od drugorazrednog značaja. Argument ovoj tvrdnji jeste upravo ovakav Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.

Dakle, ako krenemo redom, članom 47. stav 2. Jedinstvenih metodoloških pravila za izradu propisa, definisano je da ukoliko se više od polovine članova osnovnog propisa menja, odnosno dopunjuje, treba doneti novi propis.

Članom 8. stav 2. Zakona o Narodnoj skupštini propisano je da nadležni organi prilikom izrade propisa i zakona, predloga zakona su dužni primenjivati ova jedinstvena metodološka pravila. Izmenama i dopunama ovog zakona se menja više od 20 članova osnovnog zakona, od ukupno 25 koliko ih ima, uz dodavanje novih šest članova, pa se shodno tome moralo pristupiti donošenju novog zakona, a ne izmenama i dopunama postojećeg zakona, jer tako nalažu i važeći propisi u Republici Srbiji.

Dakle, čak nisu ispoštovane ni pravno-tehničke obaveze koje u ovom slučaju su nalagale, kao što rekoh, da se izradi novi Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.

Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da su prava nacionalnih manjina i načini njihovog ostvarivanja definisani u više različitih zakona i podzakonskih akata koji su često međusobno neusaglašeni dolazimo do još jednog razloga zašto je bilo važno pristupiti izradi novog krovnog Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina.

Ovaj zakon je morao biti matični zakon u kome su pobrojana sva prava koja su nacionalnim manjinama garantovana Ustavom Republike Srbije, domaćim zakonodavstvom i međunarodnim dokumentima koje je Republika Srbija ratifikovala i kojima je pristupila.

Država je u izradu ovog predloga zakona ušla na potpuno pogrešan način, bez i jednog parametra koji bi pokazao rezultate dosadašnje primene ovog zakona, bez sagledavanja realnih potreba nacionalnih manjina, kao i bez analize propisa, propisa koji se na različite načine bave ostvarivanjem korpusa prava garantovanih nacionalnim manjinama.

Pre pristupanja izrade samog teksta ovog zakona neophodno je bilo organizovati i više sesija i javnih slušanja i prikupljanja svih relevantnih činjenica koje bi onda bile pravi putokaz u kom smeru se treba ići prilikom utvrđivanja normi koje čine ovaj zakon. Tumačenjem ovih odredaba i odnosa sa drugim zakonima vidimo da ovaj Predlog zakona ne pruža nikakvu pravnu sigurnost nacionalnim manjinama. Ni ovaj zakon, kao ni prošli ne pruža adekvatne kazne odredbe za one koji ovaj zakon krše, bilo da se radi o pravnim ili fizičkim licima.

Dakle, ovim Predlogom zakona kazne odredbe ni u kom smislu nisu adekvatne i nisu propisane na pravi način. Pravni sistem Republike Srbije, ovo je primer, ima niz zakona čije norme su u suprimaciji u odnosu na druge zakone. Takvi primeri su Zakon o privatizaciji i Zakon o javnoj svojini. Da je takva praksa i takav pristup bio primenjen i u norme ovih zakona nacionalne manjine kao jedna od najranjivijih društvenih grupa bi imale adekvatnu pravnu zaštitu i imali bi potreban nivo pravne sigurnosti, odnosno zakon trajnog karaktera, koji ne bi bio ugrožen, pa čak i suspendovan donošenjem nekog drugog zakona, a često i nekog podzakonskog akta.

Na ovaj način ostvarivanje prava nacionalnih manjina ponovo zavisi od političke volje Vlade, što je još jedan od dokaza da u Srbiji ne postoji želja za uspostavljanjem vladavine prava. Posebnu centralizaciju predstavlja i vaš predlog u članu 11. Predloga zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina u kome pokušavate sprečiti legitimne predstavnike nacionalnih manjina, koji su na rukovodećim pozicijama u političkim partijama, da se kandiduju i budu birani u nacionalne savete. To bi moglo ukoliko bi istu takvu odredbu propisali i za predsednika Republike, za predsednika Vlade ili, recimo, za ministra nadležnog za ovu oblast. Kako to mislite da, evo, recimo, vi kao funkcioner političke partije možete da budete ministar koji se bavi nacionalnim manjinama i njihovim nacionalnim savetima, a legitimni predstavnici nacionalnih manjina to ne mogu? Isto važi pitanje i za predsednika Republike i predsednika Vlade. Dakle, neophodno je primeniti iste parametre.

Nedostatak ovog zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, jeste i činjenica da je izostalo propisivanje obaveze predsedniku Vlade, predsedniku Pokrajinske Vlade, gradonačelnicima i predsednicima opština da u parlamentu, u Skupštini autonomne pokrajine i u parlamentima lokalnih samouprava, podnose izveštaj jednom godišnje o položaju i stepenu ostvarivanja individualnih i kolektivnih prava nacionalnih manjina sa predlogom mera za unapređenje sveukupnog položaja pripadnika nacionalnih manjina.

Predlog ovog zakona takođe nije uvažio ni činjenicu da neke nacionalne manjine poput Bošnjaka, Albanaca, Bugara, deo Roma, deo Vlaha, deo Makedonaca, deo Rumuna živi izvan teritorija Autonomne pokrajine Vojvodine u kojoj postoji srednji nivo vlasti i u kome su razvijeni mehanizmi za zaštitu i ostvarivanje prava nacionalnih manjina u svim oblastima.

Dakle, uvažavajući ovu činjenicu neophodno je bilo propisati veći korpus prava i čvrste mehanizme i kanale putem kojih bi se jednako na celoj terotoriji Republike Srbije ostvarivala prava nacionalnih manjina u cilju postizanja suštinske ravnopravnosti pripadnika nacionalnih manjina i građana koji pripadaju većini, ali i između samih nacionalnih manjina.

Ustavom Republike Srbije je propisano takođe da i nacionalne manjine imaju pravo na samoupravu u određenim oblastima. Međutim, ni u jednom pravnom aktu ove države ta manjinska samouprava nije definisana, nije određen njen pojam, niti uslovi ni načini pod kojim se ona ostvaruje. Ovim zakonom je bilo neophodno definisati pravni status nacionalnog saveta, odnosno nacionalnog veća nacionalne manjine kao institucije preko koje nacionalne manjine ostvaruju neka od svojih kolektivnih prava i nosioca manjinske samouprave.

Kada je u pitanju obrazovanje, obrazovanje nacionalnih manjina na maternjem jeziku predstavlja jedno od fundamentalnih prava za očuvanje njihove posebnosti. Upravo je ostvarivanje prava nacionalnih manjina na obrazovanje jedno od onih prava na maternjem jeziku koje se ostvaruje u više različitih zakona, a određena pitanja su rešena čak i aktima neke niže pravne snage od zakona, što je neprihvatljivo. Ni ovim Predlogom zakona ovo pitanje nije rešeno na adekvatan način.

Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u oblasti obrazovanja mora dati pravo manjinama da u predmetima od posebnog značaja u značajnoj meri, a nikako ne manje od 50% izučavaju te mere koje se odnose na istoriju, umetnost, kulturu, tradiciju te nacionalne manjine.

Kada je u pitanju službena upotreba jezika i pisma, Predlogom zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, obavezno uvođenje u službenu upotrebu jezika i pisma nacionalne manjine moralo je biti propisano za one lokalne samouprave u kojima broj pripadnika nacionalne manjine dostiže 10% stanovništva. Propisivanjem ove afirmativne mere dala bi se satisfakcija nacionalnim manjinama nad kojima su u prošlosti vršeni zločini, progoni i kršenje ljudskih prava jer je njihova brojnost usled toga smanjena u tim sredinama, kao što je slučaj sa bošnjačkom zajednicom u opštini Priboj.

Upotreba jezika i pisma u izdavanju ličnih i putnih isprava svodi se samo na ispisivanje ličnog imena pripadnika nacionalnih manjina na njihovom maternjem jeziku i pismu.

Zakon o ličnoj karti i Zakon o putnim ispravama na različit način definišu ovo pitanje pa je prema odredbama Zakona o ličnoj karti propisano da se obrazac lične karte štampa i izdaje na jeziku i pismu nacionalne manjine, dok je Zakonom o putnim ispravama propisano da se u obrazac putne isprave samo lično ime pripadnika nacionalne manjine upisuje na način na koji je upisan u matične knjige.

Dosadašnja praksa je pokazala da se ni lična karta, a ni pasoš ne izdaju dvojezično i na jeziku i pismu nacionalne manjine. Ovaj primer je još jedan u nizu dokaza o neusklađenosti propisa u Republici Srbiji koji na bilo koji način tretiraju prava nacionalnih manjina, ali da čak ako je nešto propisano zakonom svedoci smo da se ono u praksi ne sprovodi, čime se nacionalne manjine onemogućavaju da u potpunosti i na adekvatan način ostvaruju svoja prava.

Kada je u pitanju zastupljenost nacionalnih manjina u okviru zakonodavne, sudske, izvršne vlasti, kao i političko organizovanje nacionalnih manjina, ovaj korpus prava nacionalnim manjinama je zagarantovan Ustavom Republike Srbije i predviđenim međunarodnim dokumentima i nekim zakonima Republike Srbije. Primena ovog u praksi shodno dosadašnjem iskustvu svedena je na minimum ili je potpuno onemogućena. Zastupljenost nacionalnih manjina u pravosuđu, policiji, tužilaštvu, predstavničkim telima i drugim državnim organima je na jako niskom nivou. Posledica toga između ostalog jesu i pravne praznine koje postoje u propisima koja uređuju ta pitanja, a naročito u pogledu postupaka i načina ostvarivanja tih prava.

Shodno tome ovim predlogom zakona trebale su se propisati mere kojim bi se osigurala politička participacija predstavničkim telima na svim nivoima vlasti, a naročito u pogledu kandidovanja izbornih lista nacionalnih manjina, u recimo postupku izbora narodnih poslanika i odbornika prema kojima bi se osigurala zastupljenost nacionalnih manjina u pravosudnim organima, ali i drugim državnim organima sa javnim ovlašćenjima i kojim bi se osigurala zastupljenost nacionalnim manjinama u državnim organima, autonomne pokrajine i jedinica lokalne samouprave.Kada je u pitanju Savet Republike Srbije za nacionalne manjina, dakle, Predlogom ovog zakona potpuno je obesmišljena prvobitna ideja postojanja ovakvog jednog saveta. Dakle, danas je premijeru omogućeno da bude oslobođen ove dužnosti. Ideja formiranja ovakvog saveta jeste da na najvišem nivou Vlada ponese odgovornost za položaj nacionalnih manjina. Ovim zakonom se skida odgovornost sa premijera i to se spušta na neki niži nivo, čime se stvaraju mehanizmi za dodatno odugovlačenje kada su u pitanju određena prava nacionalnih manjina.

U ostatku rasprave o amandmanima govorićemo, dakle, ja se nadam da ste iz svega navedenog shvatili da ovakav predlog zakona ne predstavlja rešenje za nagomilane probleme sa kojima se nacionalne manjine suočavaju u Republici Srbiji i da se ovim predlogom dodatno komplikuje ovako konfuzna oblast u ostvarivanju individualnih kolektivnih prava pripadnika nacionalnih manjina i ja vas zato pozivam da povučete ovakve predloge zakona. Naročito vas pozivam da ne nastavite dalje sa ovakvim načinom donošenja ovih zakona.

Mi smo pokušali da amandmanom u nekoj meri ublažimo negativne efekte i ja vas pozivam da barem te amandmane usvojite. Hvala.
Hvala uvaženi predsedavajući.

Koleginice i kolege narodni poslanici, poštovana ministarko Mihajlović, članovi kabineta, kao poslanik stranke SDA želim da se osvrnem na predloge zakona o železnici, putevima, te drumskom saobraćaju, prevozu putnika za koje smatramo da su od izuzetne važnosti za sve građane koji žive u Sandžaku.

Zaista ne treba puno trošiti reči govoreći o značaju železnica i železničkog saobraćaja, naročito ako govorimo sa aspekta građana i privrede. Mi smatramo da je železnički prevoz od izuzetne važnosti, kako onaj putnički, tako i teretni i najviše zbog njegove cene i pouzdanosti.

Međutim, ono što želim da istaknem jeste da je grad Novi Pazar jedan od većih gradova u Srbiji, da još uvek nije povezan železnicom sa ostatkom zemlje ali i svetom. Možda neki ne znaju podatak, ali da bi se Novi Pazar povezao sa prugom potrebno je izgraditi 20 kilometara pruge na šta se čeka već više od 50 godina, dok je ovaj projekat tokom tih svih decenija aktuelizovan, pa zaboravljan, pa opet aktuelizovan i tako decenijama.

Prema podacima koje ja imam ova deonica postoji u prostornom planu, tako da je njena izgradnja i sa tog aspekta jednostavnija, samo je potrebna i volja. Prednost u tome jeste što nije potrebna nikakva rekonstrukcija, već se odmah može započeti sa izgradnjom savremenih brzih pruga.

Ponoviću, da bi Novi Pazar dobio prugu, potrebno je izgraditi 20 kilometara železnice. Dakle, to državu ne košta puno, a građanima i privredi u Sandžaku, ali i čitavoj zemlji, puno vredi. Samo potrebe privrede za povoljnim transportnom robe na teritoriji naše zemlje ali i robe namenjene izvozu, prvenstveno na velika tržišta Rusije i Turske sa kojima imamo Sporazum o bescarinskoj trgovini, su dovoljno dobar razlog da se na ovaj zahtev odgovori realizacijom.

Naši proizvodi poput odeće, obuće, nameštaja, pa i hrane su i cenom i kvalitetom konkurentni kako na domaćem tako i na stranim tržištima. Međutim, finalna cena naših proizvoda trpi veliku štetu i trpi veliki pritisak zbog visoke cene transporta.

Uz povoljan način distribucije naše robe na domaćim i stranim tržištima, mi bismo značajno povećali proizvodnju i tako smanjili nezaposlenost, a i povećali bi izvoz naše zemlje. Kombinacijom železničkog prevoza ali i avio prevoza sa aerodroma Lađevci u Kraljevu, a i u budućnosti sa aerodromom u Sjenici, našoj privredi bismo otvorili vrata brze, efikasne i povoljne komunikacije sa svetskim tržištem.

Na taj način mi dobijamo konkretan odgovor na tešku situaciju u kojoj se nalaze naši građani i naša privreda. Zbog toga koristim ovu priliku i tražim od Vlade Republike Srbije da što pre započne izgradnju pruge do Novog Pazara i da ustanovi dinamiku.

Kada je u pitanju drumski saobraćaj, mi smo nebrojeno puta čuli, kako ovde u Skupštini, a verujem i u Vladi i u medijima, da je stanje puteva u Sandžaku katastrofalno, na nivou devastiranosti. Neki putni pravci, poput onog od Novog Pazara prema Tutinu i prema Sjenici, čak se ne mogu ni nazvati putevima. Ne postoji izraz niti kategorija koji može dočarati katastrofalno stanje u kojima se oni nalaze. Zato je nama od izuzetne važnosti izgradnja ovih putnih pravaca. To je nešto na čemu SDA Sandžaka radi već godinama. O tome sam zajedno sa kolegama govorio u prethodnim sazivima ovog parlamenta i verujem da je konačno došlo vreme da se krene u realizaciju sa ovim projektima.

Zbog toga sa velikom pažnjom i radošću pratimo sve najave tokom poslednjih susreta predsednika Srbije i predsednika Republike Turske gospodina Erdogana o izgradnji autoputa Koridora 11, te dva pravca autoputa od Beograda do Sarajeva, ali i izgradnja regionalnih puteva od Novog Pazara prema Tutinu i Sjenici. Ovi putni pravci bi u najvećoj meri poboljšali putnu komunikaciju građana Sandžaka sa ostatkom države i sveta. S tim u vezi, mi ćemo podržati ovaj Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Srbije i Turske u oblasti urbanizma. Mi u Sandžaku imamo dobre privrednike koji znaju kako se pravi novac, ali njima je potrebno obezbediti jednake uslove kakve imaju i svi u zemlji.

Za trenutak želim da se osvrnem i na Zakon o prevozu robe i putnika u drumskom saobraćaju. Naime, dobro je da se uvodi red u drumski saobraćaj i u prevoz putnika, međutim, mi godinama unazad imamo velike probleme sa kojima se naši prevoznici suočavaju. Kada je u pitanju primena tog zakona, njima se vrlo često mimo zakona stvara nelojalna konkurencija kojoj se gleda kroz prste, kroz nepoštovanje utvrđenog reda vožnje, termina, stanica itd. Kao narodni poslanik sam imao sastanak sa mnogim od vlasnika ovih agencija, sa jednim od oštećenih vlasnika smo čak i posetili vaše ministarstvo, imali smo dobar razgovor sa držanim sekretarom gospodinom Kernom. Čovek je doneo dokaze o svim zloupotrebama, međutim, taj problem nije rešen. Kao što sam rekao, održao sam sastanke i sa drugim oštećenim vlasnicima ovih agencija koji imaju gotovo identičan problem. U ovom momentu ne bih spominjao imena, ali smo voljni svi zajedno da radimo na rešavanju ovog problema. Prema njima, nadležni organi imaju određene favorite kojima dozvoljavaju da mimo zakona i mimo pravilnika koriste tuđe termine, ne poštuju utvrđeni red vožnje, praveći tako nelojalnu konkurenciju upravo onima koji poštuju zakon.

Želim da pohvalim vašu otvorenost i želim da vas pozovem da zajedno napravimo jedan sastanak sa ovim ljudima, kako bi zaštitili one koji poštuju zakon, jer se ovako šalje poruka da se poštovanje zakona ne isplati.

Za kraj, možda nema direktne veze sa ovim zakonima, ali tiče se prevoza putnika u drumskom saobraćaju, želim da podržim jednu inicijativu koju su pokrenuli građani Novog Pazara, na čelu sa profesorom Ganićem, sa državnog univerziteta u Novom Pazaru, za uvođenje tramvajskog prevoza u Novom Pazaru. Ovim predlogom bi se u velikoj meri rešio problem gotovo svakodnevnog saobraćajnog kolapsa u ovom gradu, te pozivam Vladu i vaše ministarstvo da zajedno sa njima nađemo rešenje i pomognemo gradu Novom Pazaru da dobije tramvajski prevoz, da građanima pokažemo da se dobre i zdrave građanske inicijative isplate. Hvala.
Hvala.

Prošle godine, tačnije 30. septembra u Tutinu je ubijen Fahrudin Mavrić, mladić od 22 godine, koga je ubio uniformisani policajac. Od samog početka, za ovaj slučaj počinju namerne komplikacije. Sve radnje koje su državni organi preuzeli u vezi sa ovim ubistvom imaju samo jedan cilj, a to je da se ubica ovog nevinog mladića oslobodi.

Idemo redom. Najpre, ministar policije Nebojša Stefanović je dao sramnu izjavu, u kojoj iznosi laži o ovom brutalnom ubistvu, pa ću ga i citirati: „Kriminalac je pucao na njih, a njihova zakonska obaveza je da potegnu oružje i da brane svoj život. Ti ljudi su posebno obučeni i kada oni potegnu oružje, očigledno da je postojao dobar razlog“. Završen citat.

Ni jedna jedina reč u ovoj izjavi nije tačna. Ministar Stefanović je ovim svojim postupkom zapravo iskoristio svoju poziciju na visokom državnom vrhu i direktno poručio tužiocima i sudijama kako da tretiraju ovaj slučaj, rekavši i to, pa ću ga citirati, da su ti policajci branili svoj život i postupili u skladu sa zakonom.

Pošto mi nije odgovorio na pitanje koje sam mu postavio prošli put, ja ponovo od njega tražim da objasni sa kojim pravom je izjavio ovako nešto pre nego što je sprovedena bilo kakva istraga ili pre nego što je podignuta optužnica?

I danas ponavljam da se zbog ovakvih laži u normalnim zemljama ministar policije ili smenjuje ili sam podnosi ostavku.

Šta se dalje dešava sa ubistvom Skarepa? Apelaciono tužilaštvo u Kragujevcu potpuno netransparentno oduzima predmet od nadležnog Višeg tužilaštva u Novom Pazaru i dodeljuje nenadležnom Višom tužilaštvu u Užicu. Ovakva odluka Apelacionog tužilaštva u Kragujevcu ne samo da je uznemirila javnost, već je i povećala dozu nepoverenja Bošnjaka prema državnim organima. Te, s tim u vezi, tražim od predsednika ovog Apelacionog tužilaštva da objasni sve razloge za ovakav postupak.

Više tužilaštvo u Užicu do danas nije podiglo optužnicu protiv policajca zato što je, prema njihovim navodima, istraga još uvek u toku.

Međutim, i pored toga što je istraga još uvek u toku, ubica se ovih dana našao na slobodi, bez obzira što bi sa slobode mogao da utiče kako na istragu, tako i na svedoke.

Ovakav odnos državnih organa prema Bošnjacima, sve skupa, predstavlja zabrinjavajuću poruku i potvrđuje da državni organi Srbije i dalje vode politiku legalizacije zločina nad Bošnjacima i ovo nije prvi slučaj. Mi godinama upozoravamo da je ponašanje policije, sudova i tužilaštva u Sandžaku neprijateljsko prema Bošnjacima, a danas vidimo da su više instance i viši organi tu da to neprijateljsko ponašanje dobije još veću dimenziju.

Zar neko posle otmica u Štrpcima i Sjeverinu misli da su Bošnjaci u Srbiji glineni golubovi pa da može da puca u njih bez ikakve kazne i bez ikakve odgovornosti, naročito ako nosi značku i uniformu? Dokle ćemo mi u parlamentu tražiti da državni organi rade svoj posao i reše brojna nerešena ubistva u Sandžaku?

Očekujete da Bošnjaci imaju poverenja u ovakve državne organe, u ovakvu državu, u policiju koja ubija našu decu, u vojnike koji na zvaničnim svečanostima pevaju četničke pesme. Kome i zašto mi plaćamo porez? Da bi od našeg poreza davali plate ovakvim policajcima, da bi davali plate vojnicima koji pevaju četničke pesme, ovakvim tužiocima i sudijama.

Očekujem da odgovore i objašnjenja na ova pitanja dobijem u zakonom predviđenom roku. Hvala.