Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Jovan Palalić

Jovan Palalić

Srpska narodna partija

Govori

Osvrnuo bih se na izlaganja koja su se ovde čula, kada je u pitanju pozicija DSS u nizu problema koji se tiču dokumenata i politike koja je vođena u vezi Partnerstva za mir i u vezi svega onoga što se događalo do 2008. godine i posle.
Govorio sam o ovom amandmanu, ali sam razumeo da ste mi dali repliku. Govorio sam o amandmanu.
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, obrazloženje zašto se odbija ovaj amandman upravo govori o načinu rada ove vlade i uopšte o činjenici na koji način se sagledava ukupno stanje u društvu. To je da ova vlada radi tako što ne povezuje sektore, ne sagledava uticaj odluka u jednom sektoru na druge sektore, nema pregled celine stanja u društvu, u privredi i u svim segmentima u kojima je bitno da se uoče problemi i da se problemi rešavaju.
Mi smo ovde ukazali na problem i o tome smo govorili svaki put kad se raspravljalo i o budžetu, i o rebalansu budžeta i o pitanju akciza na naftne derivate i smatramo da je nedopustivo da, evo, sama vlada priznaje u obrazloženju odbijanja ovog amandman da su akcize na benzin najveće u regionu.
Činjenica da u isto vreme pokušava da objasni zadržavanje ovog nivoa akciza tako što to predstavlja glavni izvor prihoda za JP Putevi Srbije. To upravo ukazuje na koji način se puni ovaj budžet i ovaj rebalans budžeta o kome danas raspravljamo, tako što pojedine institucije ili pojedina javna preduzeća pritiskaju konkretno ministarku finansija, a ona posle vladu da bi zadovoljili svoje konkretne interese, bez sagledavanja celine u donošenju tih odluka, nevezano za to što imamo ovako skupo gorivo i činjenicu što imamo tako skupo gorivo se odražava na sve segmente društva i privrede.
U isto vreme, činjenica je da pojedina ministarstva vode kampanju protiv generalno smanjenja nivoa potrošnje duvana i pušenja, a imamo najniži vio akciza na duvanske prerađevine. Umesto da se utvrdi jedan konzistentan stepen politike, da ovo što se sad proklamuje zakonom i svim drugim smanji štetnost upotrebe duvana u Srbiji tako što bi se povećale i akcize, na ovaj način vodimo računa o interesima samo jednog JP, a ne o drugim segmentima privrede. U tom smislu, prihvatljivo je odbijanje ovog amandmana i pogotovo obrazloženje, a jedino obrazloženje je činjenica da će se time umanjiti prihod JP Putevi Srbije.
Poštovana predsednice, poštovana ministarko, kolege narodni poslanici, nesumnjivo je da teret ove finansijske i ekonomske krize najviše trpe građani Srbije, naravno, usled nesposobnosti Vlade Republike Srbije, ali odmah posle građana, najveći teret i probleme u funkcionisanju ima lokalna samouprava.

U svom izlaganju bih se osvrnuo na pitanja koja se tiču funkcionisanja lokalne samouprave i činjenice da je ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu koji je danas pred nama po tom pitanju nastavak onoga što smo gledali od 2009. godine, a odnosi se na nepoštovanje Zakona o finansiranju lokalne samouprave u odnosu na deo koji se odnosi na transferna sredstva.

Zaista, pitanje je kako je ovde predstavnik Vlade, ministarka Dragutinović, imala hrabrosti da dođe i da nam kaže da će se obezbediti dodatnih milijardu u odnosu na ukupna sredstva koja su po Zakonu o finansiranju lokalne samouprave neophodna da se obezbede.

Činjenica da su lokalnim samoupravama s jedne strane umanjena transferna sredstva, a s druge strane su im umanjeni ukupni prihodi, prvenstveno oni koji su na prihodnoj strani budžeta najviše bitni, naravno usled ekonomske krize, a to je porez na dohodak građana, činjenica da nemamo zakon o javnoj svojini koji bi omogućio lokalnoj samoupravi da vodi razvojnu politiku, i činjenica da je od strane ove vlade vođena vrlo negativna ukupna politika prema lokalnoj samoupravi govori o tome da Vlada Republike Srbije nema nikakvu strategiju decentralizacije.

Danima slušamo priču o decentralizaciji, to je postala mantra ove vlasti, a u isto vreme se ne ostvaruju i ne realizuju osnovne ustavne norme koje mogu da dovedu do potpune decentralizacije i ostvarivanja prava u lokalnim samoupravama. U demagoškoj atmosferi se priča da je za ukupnu decentralizaciju potrebna promena Ustava. Gospodo iz Vlade, prvo realizujte ono što piše u Ustavu. To je suštinski problem sa kojim se mi ovde suočavamo.

I onda kada nemate odgovor na to pitanje, pa vodite već kampanju obmanjujući građane novom pričom o decentralizaciji, regionalizaciji i promenama Ustava, o novoj situaciji kada će teći med i mleko kad se promeni Ustav, vi nama dolazite ovde sa pričom o dodatnih milijardu dinara za lokalne samouprave.

U isto vreme, gospođo Dragutinović, vi nama ne predočavate način na koji će biti trošena ova sredstva. Mi vama da verujemo da će ona biti pravedno raspoređena, tih 500 miliona o kojima govorite, a koji se odnose na sve lokalne samouprave? Ili, kako će biti raspoređeno ostalih 500 miliona? Zašto niste ovde došli sa takvom odlukom pa da mi vidimo kako će ta sredstva biti trošena? To je dodatni problem i mi ne vidimo drugačiji način da sa vama razgovaramo, osim činjenice da vi morate da poštujete Zakon o finansiranju lokalne samouprave.

Vi ste u jednoj od prethodnih rasprava govorili da je nemoguće ispoštovati taj zakon, da je nemoguće da se 1,7% BDP-a realizuje prema lokalnim samoupravama kada su u pitanju transferi. Znači, Vlada Republike Srbije u javnosti govori da ne može da poštuje zakon. Molim vas, setite se kada ste to rekli, da je to skoro nemoguće, da vi nemate mogućnost da obezbedite ova sredstva. Postavlja se pitanje u kojoj meri Vlada Republike Srbije, kršeći zakon, kršeći Ustav, ne donoseći ključan zakon iz Ustava, a to je zakon o javnoj svojini, misli da obezbedi funkcionisanje lokalne samouprave koja se suočava sa rešavanjem dnevnih problema. O razvoju više niko i ne razmišlja.

Danas je na Odboru za lokalnu samoupravu državni sekretar Vuk Đoković rekao da će zakon o javnoj svojini biti donet onda kada bude donet zakon o restituciji. Mi o zakonu o restituciji slušamo od ove vlade, mislim da se jednom mesečno pojavljuje neko iz Ministarstva finansija da nam objašnjava da će taj zakon biti donet, a taj zakon nije ni na početku izrade. Šta onda da očekuju lokalne samouprave, kojima je neophodna javna svojina da uopšte ozbiljno planiraju svoje osnovno funkcionisanje i razvoj?

Videćemo da li će biti realizovana najava državnog sekretara na Odboru za lokalnu samoupravu da će biti za 50% uvećana transferna sredstva (on je to danas rekao, ljudi koji su članovi Odbora mogu da potvrde) u budžetu koji se sada sprema. U svakom slučaju, činjenica je da ovu milijardu, jednu mrvicu koju dajete lokalnim samoupravama, a uskratili ste im 15 milijardi, niste definisali kako će biti trošena i samo vama ide na obraz i činjenica da su vam svi predsednici opština i gradonačelnici gradova ukazali na taj problem, ali vi tu činjenicu ignorišete. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, uvažena ministarka Malović, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je jedan zakon koji je višestruko sporan i zaista ga nije teško napadati sa više strana, s obzirom na to da se od samog obrazloženja koje smo čuli danas pa do onih planiranih efekata primene ovog zakona na suzbijanje nasilja u Srbiji ne može se očekivati mnogo.
Nabrojaću nekoliko ključnih spornih stvari koje ukazuju na to da je ovaj zakon u stvari došao kao jedini rezultat onoga što se danima najavljuje, a to je obračun sa nasiljem. U stvari, ovaj zakon ni na koji način neće doprineti takvoj borbi i obračunu sa onim što se događa na ulicama, a sasvim sigurno svedoči o tome da vlast nije uspela ni na koji način da iznađe kvalitetnije rešenje.
Prvo, poći ćemo od načina rada Vlade, odnosa prema događajima i pojavama i od toga kako ona reaguje kada je u pitanju predlaganje zakona. Mi imamo situaciju da ova vlada u stvari ne vlada, da ona ne vodi, ne predviđa događaje, nego da reaguje na događaje. Umesto da u osnovnom tekstu zakona anticipira stvari, predvidi u kom pravcu će određeni društveni procesi ići i na osnovu toga ih normira, mi od ove vlade dobijamo niz zakona koji menjaju ono što je Vlada prvobitno utvrdila kao svoju politiku. Vlada, u stvari, reaguje na događaje, umesto da ih sprečava.
Jedan od takvih zakona je i ovaj današnji, kao što je bio i zakon o izmenama Zakona o informisanju i kao što je bio Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije. Vlada jednostavno nije ni na koji način uspela da predvidi kako će se društveni procesi odvijati i zato se danas suočavamo s tim da se menja Zakonik o krivičnom postupku, koji je prošle godine bio u Narodnoj skupštini. Verujem da su građani više uplašeni od tog odsustva bilo kakve strategije, politike ili bilo kakvog plana Vlade, nego od bilo čega drugog.
Ono što je drugi problem ovog zakona jeste atmosfera koja se stvara prema pravosuđu. Mi donosimo zakon, a vidimo slučajeve da nećete to primeniti. Ko garantuje da će sudije da primene ovako izmenjene zakonske norme? Gospodo, čitavu ovu izmenu zakona vi ste koncipirali na jednom pravnom standardu, a taj pravni standard je – ako je krivično delo učinjeno u posebno teškim okolnostima. Taj pravni standard ceni sudija, a ne Ministarstvo pravde ili tužilac. Vi sada u ovoj atmosferi koja se stvara vršite pritisak na pravosuđe, da mora ovaj pravni standard tako da tumači da se kumulativno ispuni uslov iz tačke 5), tj. ovih pet godina. To je veliki problem. Gde je tu nezavisnost i sloboda sudijskog uverenja? Zašto sud i sudije moraju na taj način da tumače svako izvršeno krivično delo koje podleže ovoj tački 5)?
Sada dolazimo do ključnog problema i ključnih pitanja koja se odnose na izmenu ovog zakona. Prvo, pritvor je izuzetna mera. Gospodo, ako ste hteli da vodite politiku u oblasti borbe protiv nasilja na stadionima, mesto intervencije je Krivični zakonik i krivična dela koja se tamo definišu i obrađuju, a ne ZKP. Zakonik o krivičnom postupku je procesni zakon, koji se primenjuje, kako se kaže, na sve i na sva krivična dela koja su obuhvaćena ovim odredbama. Menjajte Krivični zakonik. Podignite tamo kazne. Edukujte sudije da drugačije primenjuju Krivični zakonik. Vi ovde izmenom jednog procesnog propisa, i to u delu koji se odnosi na obezbeđivanje okrivljenog u postupku, hoćete da sprečite nasilje na ulicama. To je neverovatno. Apsolutno je nemoguće zamisliti da se na ovaj način vrši ovakva intervencija u Zakoniku o krivičnom postupku.
Druga stvar, da je ovo prazan papir... Da ste hteli, mogli ste se obračunati mnogo ranije, kao što je moja koleginica Milica Radović govorila, i sada i ubuduće, da ste primenjivali zakone. U krajnjoj liniji, da ste primenjivali ovu odredbu ZKP-a, pa, na osnovu ovih šest tačaka, na osnovu svake od njih može da se izrekne pritvor, bez obzira na zaprećenu kaznu. Da li su ta lica možda lica koja žele da izbegnu pritvaranje ili suđenje tako što će da pobegnu? U ovim situacijama koje smo do sada imali, da li su to lica gde postoje osobite okolnosti koje ukazuju da će ponovo izvršiti krivično delo? Verovatno je veliki broj tih ljudi. Jeste li mogli da izreknete, da li su sudije mogle da odrede meru pritvora? Mogle su.
Ne, vi ovde jednostavno pribegavate nečemu što u stvari samo opravdava vašu nesposobnost da nađete adekvatnije i konkretnije mere za borbu protiv ovog što se sada događa. To je problem. Morali ste nešto promptno i hitno da rešite u ovom periodu od kada su se ti događaji zbili, onda hajde, izbacićemo izmene Zakonika o krivičnom postupku. Kako to zvuči u javnosti? Menja se Zakonik o krivičnom postupku. U stvari, menja se jedna norma koja, u smislu onoga što vi želite da postignete, neće imati nikakav efekat.
Prema tome, jedini je način bio, pored svih drugih društvenih i socijalnih mera, da se izvrši intervencija u Krivičnom zakoniku, da se eventualno pooštre kazne, mada ste i taj zakon učinili represivnim. O tome smo mi govorili prošle godine, da je čitava politika tog zakonika postala politika pretnje.
Uostalom, ne slažem se sa vama da ovo što ste naveli ovde ima preventivnu meru. Kako može pritvor i pogotovo primena jednog pravnog standarda da ima preventivnu meru? Uvažavam vas, ali mislim da ovo niste vi pisali, da ovo nije vaša ideja. Prosto ne mogu da verujem da jedan pravnik može da da takvo obrazloženje da pritvor može da bude preventivna mera.
Prema tome, ne reagujete na događaje, menjate zakone kako vas događaji sustižu, ne vodite državu. S druge strane, vršite pritisak na pravosuđe da mora da primeni ovaj zakon, to se jasno vidi. Mi ga donosimo da bi se primenio. Mora da se spreči nasilje tako što će svaki sudija u svakom slučaju koji mi označimo kao nasilje primeniti ovaj zakon.
S druge strane, apsolutno, ovakav zakon, sa menjanjem odredbe koja se odnosi na dužinu i uslove pritvaranja, ne može da bude način kako se boriti protiv ovoga. Sasvim sigurno ovo ne zavređuje nikakvu pažnju i bilo bi bolje da ga povučete, jer ni na koji način nije nešto što će u budućnosti Srbije doprineti borbi protiv nasilja. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, srpski narod je narod stradalnik, posebno u 20. veku i ta nesporna činjenica nažalost biva degradirana činjenicom da se stavlja u kontekst i u funkciju opravdanja jedne potpuno loše i pogubne politike koju vodi trenutna vlast. To je politika da Evropa nema alternativu.
Upravo u funkciji te politike, politike koja sve više doprinosi tome da Srbija postaje kao država slaba, da građani žive lošije i da više ne znamo šta su naši vitalni nacionalni interesi, još jedan doprinos tome jeste i ovakav užasno loš predlog deklaracije koji minimum nacionalnog dostojanstva srpskog naroda degradira.
Više puta smo isticali koji su osnovni problemi u ovom predlogu deklaracije, ali ne samo to što ona na jedan sraman način deli srpske žrtve po stepenu značaja za ovu vlast, nego što se u nizu rešenja u ovom predlogu deklaracije vide obrisi toga kako i na koji način se Srbija ponaša posle 9. septembra, kada je onom rezolucijom u Skupštini UN faktički pala na kolena.
Ti periodi politike ''EU nema alternativu'' mogu se podeliti u period do 9. septembra i posle 9. septembra. Do 9. septembra je bio period uzmicanja, popuštanja, politika koja se vodila tako da se na oltar toga – EU nema alternativu, činilo ispod žita mnogo toga, pogotovo kada je u pitanju KiM, puštanje Euleksa, pravljenje sporazuma o graničnom prelazu, povlačenje srpskih institucija, faktički države, sa Kosova, a tu je i ova deklaracija o Srebrenici.
Nakon 9. septembra, kada je Srbija potpuno kapitulirala, dolazimo u situaciju da raspravljamo o ovakvom jednom dokumentu. Ta politika koja je sve stavila na jednu kocku, a zna se unapred da od toga nema ništa, čak su juče predstavnici pojedinih američkih agencija govorili da to nije tema do 2035. godine, dolazimo da Srbija odustaje od svojih najvažnijih nacionalnih interesa zarad jedne imaginarne stvari kao što je članstvo u EU.
Ovde nije tema ni članstvo, ovde je pitanje da se dobije nekakva kandidatura kao opravdanje za politiku koja je već u startu 2008. godine bila osuđena na propast.
Ono što je posebno pitanje, koje želim da postavim predstavniku predlagača, jeste niz stvari u ovim članovima deklaracije, koji zahteva obrazloženje. U članu 1. govori se o osudi zločina u Hrvatskoj, BiH i na KiM. Pozivaju se parlamenti ovih zemalja da osude ove zločine. Srbija ovakvom formulacijom poziva parlament Kosova da osudi zločine na KiM.
Pitanje je prvo za predstavnika predlagača – ko je po predstavniku predlagača vršio te zločine? Da li je NATO pakt vršio zločine na KiM? Da li je ovo zahtev u tzv. kosovskom parlamentu, lažne države da osudi nekakve zločine, jer se ovde govori – ove zločine, znači zločine u Hrvatskoj, BiH i na KiM treba da osude parlamenti?
Niko nije naivan da će država Hrvatska da osudi zločine na Kosovu. Ovde se poziva taj separatistički parlament da da svoj sud i da nekakve zločine osudi. Voleo bih da čujem mišljenje predstavnika predlagača – da li će ovo biti predmet rasprave i razgovora između predstavnika države Srbije sa tim ljudima koji su se jednostrano otcepili od države Srbije?
Posebna je priča, o tome je više puta ovde govoreno, zašto u članu 2. nije decidirano rečeno da je ono što je učinio NATO pakt 1999. godine bio zločin. Po svim međunarodnim konvencijama, a pogotovo po Povelji UN, po kojoj je izvršen zločin protiv mira, ono što se događalo 1999. godine je bio zločin i ne mogu se nikakvi procesi, koje ova vlast namerava, a procesi vezani za polako pristupanje Srbije NATO paktu, jer u krajnjoj liniji ne moramo slušati predstavnike vlasti, samo da se osvrnemo na izjavu generalnog sekretara u Sofiji.
Rekao je da će Srbija prema NATO paktu ići onim tempom i na onaj način kako zahtevaju srpske vlasti. Tajni dogovor za to postoji. Čeka se promena raspoloženja u Srbiji. Već vidimo da kreće jedna užurbana kampanja u javnosti Srbije za članstvo u NATO paktu i očigledno će se činiti sve da se pridobije srpska javnost da uđe u tu vojnu organizaciju. To je razlog zašto se nije decidirano reklo da je u pitanju ratni zločin ono što se desilo 1999. godine.
Do kog stepena ide taj cinizam, pozivanjem na međunarodno pravo, podsetiću vas na današnju izjavu. Danas se vode rasprave u Briselu o novoj strategiji NATO pakta. Na pitanja generalnom sekretaru – da li je hakerski upad u jednu državu NATO pakta povreda člana 5. koji podrazumeva da su napadnute sve zemlje NATO pakta i da je razlog za intervenciju, rekao je da se ipak tako široko ne može tumačiti član 5. Trepnuli nisu 1999. godine, kada nijedna država nije bila ugrožena, članica NATO pakta, da se ne obaziru na član 5. i bombarduju RS.
Ovde je trebalo biti decidirano jasan, bez obzira kakve odnose Srbija ima prema toj alijansi i u odnosima sa tom alijansom. U pitanju je zločin. Ne može se zarad dnevno-političkih interesa prećutati jedna nesporna činjenica.
Govorimo o potrebi da se pruži podrška državnim institucijama protiv RS pred Međunarodnim sudom pravde. Mi smo slušali od predstavnika vlasti predloge da se izvrši poravnanje, da Srbija odustane od toga da je bio genocid u Jasenovcu i da će zato povući svoju Rezoluciju ako Hrvatska povuče svoju tužbu koju je uperila protiv Srbije za navodni genocid koga nije bilo 1991-1992. godine.
Da li Srbija i dalje ostaje na toj činjenici da trguje onim što se desilo u Jasenovcu, nespornim zločinom, genocidom, istrebljenjem srpskog naroda i da li bi povukla? Da li je to vrsta podrške našim državnim funkcionerima i službenicima pred Međunarodnim sudom pravde u sporu sa Hrvatskom? To ne treba da bude prepreka, kako se ovde kaže, pomirenju.
Istina ne može biti prepreka pomirenju. Osim toga, gospodo, srpski narod je ozbiljan i državotvoran narod. Reč pomirenje na Balkanu upotrebljava jedino srpski narod. Svi drugi govore o nacionalnim interesima.
Razgovaraćemo, sarađivaćemo na bazi naših nacionalnih interesa. Ono što je u interesu Srbije i srpskog naroda, ako u razgovoru sa susednim zemljama to postignemo, to će biti za nas pomirenje i stabilnost.
Samo nacionalni interes Srbije i srpskog naroda može biti iznad bilo kakvih separatnih sporazuma, a pogotovo radi dnevne politike koji može na taj način ozbiljno da ugrozi interese srpskog naroda.
U tom smislu, DSS je predložila jednu rezoluciju gde se jasno i nedvosmisleno iskazuje stav prema svemu što se događalo 90-tih godina, ali i jasno osuđuju zločini NATO pakta 1999. godine i navodi se da to jesu zločini, bez obzira kakve odnose imali sa tom organizacijom i kako te odnose u budućnosti gradili. To je činjenica i to je istina.
Gospodine predsedniče, predsedniče vlade, ministri, predsedništvo Skupštine, dame i gospodo narodni poslanici,         danas ova rasprava nije samo rasprava o politici prema Kosovu i Metohiji, nego ukupno rasprava o rezultatima i odgovornosti izvršne vlasti, znači Vlade i predsednika Republike, za ukupne rezultate u spoljnoj politici Republike Srbije, gde je Kosovo i Metohija najvažnija tema. Sasvim sigurno da posle 25 meseci odsustva ovakve rasprave u Narodnoj skupštini prilika je da se o rezultatima te politike danas nešto kaže.
Postavlja se pitanje ovde za predstavnike vlasti, zašto ovakva odluka Međunarodnog suda pravde nije nešto tako strašno, zašto imamo prostora za dalju političku borbu i da bez obzira što je Međunarodni sud pravde doneo ovakvo mišljenje mi nismo izgubili.
Suština poraza Srbije je u sledećem: ovo je bila prva inicijativa u ovom kosovskom problemu koji je pokrenula Republika Srbija, a koja se završila našim porazom. Mi nismo želeli pregovore kad su pregovore otvorili, mi smo smatrali da standardi na Kosovu nisu zadovoljeni da bi se moglo ući u pregovore. Prva inicijativa koju smo pokrenuli, mi smo izgubili.
S druge strane, dodatni problem je što je otimačina koja se desila 2008. godine nakon proglašenja lažne države Kosovo ovakvim mišljenjem na inicijativu Republike Srbije dobila legalnost. Srbija je ovakvom jednom inicijativom nepripremljena dovela u poziciju sebe da ono što nikako nismo priznali sad Međunarodni sud pravde da za pravo onima koji su nam oteli Kosovo.
Mi smo danas čuli niz razloga zašto je trebalo tražiti mišljenje, a zašto nije trebalo ići sa tužbom. Izdvojio bih dva razloga i oni u stvari govore na koji način se vodila politika u ovom dosadašnjem periodu. Mi smo tražili mišljenje da bismo dobili na vremenu, da bi se smanjio broj država koje su priznale Kosovo i faktički da ništa ne rešimo tim mišljenjem.
S druge strane, mi nismo želeli da tužimo da ne bi otvorili konfrontaciju, kako se ovde reklo, sa najmoćnijim zemljama sveta koje su to Kosovo priznale. Sad se postavlja pitanje rezultata takve jedne politike i jedne takve strategije.
Suštinsko je pitanje ovde, i o tome je pričao ministar Jeremić, da države koje smo ubeđivali prethodne dve godine da ne priznaju nezavisno Kosovo, to nisu učinile zato što Međunarodni sud pravde nije doneo odluku. Mi smo sad svedoci da države koje su u početku odmah imale jasan stav o secesiji, nikad neće priznati nezavisno Kosovo, bez obzira kakva odluka suda bila.
Takođe, ni one države koje su gledale svoj interes i procenjivale da li će priznati ili neće priznati, koje možda nisu imale jasan stav, možda bi i priznale i verovatno bi priznale usled političkih pritisaka, a ne na osnovu mišljenja Međunarodnoj suda pravde. To je suštinsko pitanje i zato je ovaj neuspeh veći.
Rekli ste, nismo želeli da postavimo pitanje koje bi nas dovelo u problem da rešenje bude gore. Time ste hteli da kažete, nismo hteli da rešimo problem. Da smo išli tužbom, koju smo mi predlagali, sud bi morao da stvar presudi i da donese odluku.
Sad zašto vama da verujemo kad kažete, sud bi doneo ovakvu odluku, kad ste prošle nedelje govorili da će sud doneti suprotno mišljenje od ovog koje sad imamo. Na osnovu koje uverljivosti i argumentacije mi vama da verujemo da bi bilo drugačije nego ovo što mi sad tvrdimo. To je suštinsko pitanje.
S druge strane, rekli ste, nećemo da tužimo da se ne bismo konfrontirali sa najmoćnijim zemljama sveta. Gospodo predstavnici vlasti, da li su se te zemlje, koje su sponzori nezavisnog Kosova, konfrontirale sa Republikom Srbijom, nasrnule na suverenitet Republike Srbije? Jesu, ali mi nemamo hrabrosti da do kraja našu politiku sprovedemo, politiku koja kaže – po cenu konfrontacije čuvamo naš teritorijalni integritet i suverenitet.
Sve je ovo činjeno u sklopu ukupne politike: I Kosovo i Evropska unija. Niste hteli da tužite da se ne biste zamerili predstavnicima Evropske unije. Očekivali ste izbalansirano mišljenje, jer spremali ste javnost toliko vremena. Neko vam je to i obećao. U međuvremenu, da se ne bi zamerali Evropskoj uniji kojoj ste težili, vodili ste tu mekanu politiku, pa ste na terenu popustili zahtevima Evropske unije. Doveli ste Euleks.
Gospodine Jeremiću, da li je Euleks dobro rešenje za Srbiju, voleo bih to da čujem od vas. Potpisali ste Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Sada hoćete da pričate sa Evropskom unijom u daleko nepovoljnijoj poziciji nego što je bila 2008. godina, kada su vam rekli da treba da pregovaramo.
Potpisali ste viznu liberalizaciju bez Kosova i Metohije, potpisali ste policijski sporazum. Sve ste potpisali što je tražila Evropska unija. Šta su rezultati te politike? Rezultati su te politike da danas ulazite ili ćete ući u pregovore sa Evropskom unijom kada vam je ona, posle svih ovih ustupaka, rekla - možemo da pričamo o svemu, ali ne o statusu Kosova. Došli smo do zida gde morate da odlučite na koji način će ta politika vaša da se vodi u budućnosti.
U svakom slučaju, rezultati ove politike su katastrofalni. Ona je propala i put u Generalnu skupštinu je put u potpuni poraz Srbije, ili ćemo da čujemo danas kako ćete nas uveriti da je to sigurna pobeda, kao što smo već slušali prethodnih dana.
Vreme je za novu politiku. Vreme je da se otkaže misija Euleks, ono što ste im dali na Kosovu. Vreme je da se pokrenu tužbe i vreme je da se podnese ostavka.
Poštovana predsedavajuća, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, zaista je neverovatno kakva smo obrazloženja odbijanja amandmana dobili i koliko sve ono što smo dobili kao obrazloženje zašto se amandmani odbijaju odudara od onog što piše u Zakonu.
U obrazloženju odbijanja ovog amandmana kaže se da amandman predviđa izuzetke za pojedine kategorije funkcionera od primene Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, što je u suprotnosti sa koncepcijom zakona. Svaki član ovog predloženog zakona predviđa izuzimanje pojedinih kategorija funkcionera iz primene zakona.
Počećemo od člana 11 - Agencija može opštim aktom da utvrdi druge javne funkcije koje funkcioneri mogu da obavljaju bez saglasnosti Agencije. Član 14: Za pojedine kategorije funkcionera, odnosno za određene posebne delatnosti, direktor Agencije može opštim aktom da propiše da nije potrebno dostaviti obaveštenje itd. Zaista moram da kažem da ovakve formulacije, ne znam ko je pisao ovo obrazloženje, vređaju zdrav razum kada se pogleda čitav koncept zakona.
Ono što smo danas čuli, što smo čuli i kada je bila načelna rasprava, danas ponovo su neverovatna obrazloženja, meni je žao što ovde gospođa Kolundžija nije, kako se ovaj zakon brani i koja su sve to obrazloženja da bi se ovaj zakon odbranio u Narodnoj skupštini. Čuli smo neverovatnu stvar, da ne postoji sukob javnog i javnog interesa, da to prosto nije moguće utvrditi, zato su ovako uopštene i neprecizne formulacije.
Gospodo, Ustav Republike Srbije govori koje javne funkcije pojedini funkcioneri ne mogu da obavljaju ako se na jednoj nalaze. Da li je javna funkcija narodni poslanik? Da li je javna funkcija pokrajinski poslanik? Da li je javna funkcija odbornik? Da li je javna funkcija izvršna vlast Republike Srbije? Da li je javna funkcija pravosuđe?
Ako Ustav govori da postoji sukob interesa i ne dopušta gomilanje javnih i javnih funkcija, mi ovde danas slušamo opravdanje činjenice da neko vrši nekoliko funkcija i da to nije sukob interesa, da to nije gomilanje funkcija. Prosto je neverovatno šta ćemo čuti u ovoj Narodnoj skupštini i ignorisati ustavnu normu, konkretno član 102. Ustava.
Osnovni problem ovog zakona jeste njegova nepreciznost, a nepreciznost se rešava tako što se Agenciji za borbu protiv korupcije daje mogućnost da tu nepreciznost popunjava svojim tumačenjima. Onda ulazimo u jedan problem, sad vas pitam - kako će to tumačenje da izgleda, a nadasve da li je posledica ovakvog rešenja ono što se desilo u pripremama o rešenju Ustavnog suda Republike Srbije.
Mi smo danas svi, kao članovi Zakonodavnog odbora, dobili tu odluku Ustavnog suda, kojom je faktički obustavljeno izvršenje svih onih rešenja, gde Ustavni sud kaže da je sporno pravno tumačenje člana 82. od strane Agencije. Ponovo Ustavni sud kaže da je Agencija donela zaključak za davanje saglasnosti koje je takođe sporno. Ustavni sud govori o spornim tumačenjima i pravi problem, a onda se sada ovako daje široko pravo Agenciji da ona tumači zakon.
Mislim da je predlagač zakona zaista napravio ogroman problem, jer je sad u pitanju kako i na koji način će Agencija da tumači ove odredbe i da li ćemo imati niz sada sporova pred Ustavnim sudom zbog takvog tumačenja kao što je ovaj, i u krajnjoj liniji, da li se takvim velikim diskrecionim pravom koje se daje Agenciji daje mogućnost da se veliki broj funkcionera nađe u poziciji da vrši nekoliko funkcija.
Ovo je, nažalost, moram to da kažem, zakon koji opravdava gomilanje funkcija. To je potpuno suprotno od onoga što se pričalo u oktobru 2008. godine, kada se ovde iznosio stav da ćemo na sve moguće načine sprečiti gomilanje funkcija.
Jedini način da se reše problemi koji će se tek stvoriti u praksi, mnogo veći nego što su bili do sada, jeste da se vrlo precizno definiše koje to funkcije ne mogu biti spojive. Vi ste to izbegli i otišli ste korak unazad, čak i u odnosu na rešenje iz osnovnog teksta. Baš zato što niste to precizirali, naći ćemo se u problemu i naći ćemo velika osporavanja od strane građana.
Najbolje rešenje je da se vrati zakon nazad na doradu i da se vrlo precizno kaže – te i te funkcije nije moguće zajedno vršiti. Nema Agencija za borbu protiv korupcije nikakva ovlašćenja da tumači. Vrlo usko tumačenje ovaj zakon zahteva. Tako ćemo sprečiti gomilanja funkcija i tako ćemo moći da kažemo da se ovaj zakon u potpunosti primenjuje u duhu Ustava Republike Srbije.
Ovako bojim se da ulazimo u jedan period kada ni na koji način nećemo moći opravdati sve ono što smo govorili ovde, a to je da se ide ka rasterećenju vršenja funkcije i nadasve ka sprečavanju potencijalnih mogućnosti da se dođe u poziciju da se vrši i ostvari korupcija.
Poštovani predsedavajući, upravo ovaj član 11, o kome je danas bilo dosta rasprave, na neki način i prikazuje evoluciju opstrukcije primene ovog zakona u trenutku kada je Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije počeo da se primenjuje od 1. januara ove godine.
Kada se pogledaju sve njegove norme i sve ove izmene koje su ovde sada sadržane, ne možemo da ne kažemo ono što se sluša ovih dana bez ikakve zle namere, a to je da to jeste korak unazad u odnosu na rešenja koja su bila u osnovnom tekstu zakona.
Mi možemo danas ovde naći hiljadu razloga da objasnimo zašto donosimo ove izmene, ali te izmene kada se pogledaju sa ipak preciznijim normama koje su bile u osnovnom tekstu jesu korak unazad. Voleo bih da čujem, a pošto sam pravnik čitam pažljivo tekst i znam da tumačim pravo, u kojoj meri ovaj zakon jeste bolje rešenje nego što je bilo rešenje osnovnog teksta i kakav će on konkretno veći efekat u borbi protiv korupcije imati u odnosu na rešenja koja su sad bila? Mi to obrazloženje nismo dobili. Gde je bolji efekat ovog zakona u borbi protiv korupcije u odnosu na rešenja koja smo sad imali?
Evo, sada ću da čitam stavove ovog člana. Bilo je ovako – pre prihvatanja druge javne funkcije, odnosno kandidovanja za drugu funkciju, funkcioner koji namerava da vrši više funkcija, dužan je da zatraži saglasnost Agencije, pre nego što je stupio na tu funkciju. Sada se predlaže rešenje – kada je već izabran, onda traži saglasnost Agencije da bi ostao na funkciji na koju je već izabran. Zaista, korak unazad.
Agencija treba da ceni po prvobitnom rešenju da li on može da dođe u situaciju da bude u sukobu interesa i da se stvore uslovi za korupciju, pa da mu kaže – ne, ne možeš da budeš uopšte izabran, a sada kada je stvoreno faktičko stanje, kada su mogući politički pritisci, Agencija može da se sukobljava sa tim funkcionerom i da mu kaže – sada će te taj organ koji te je izabrao razrešavati. Korak unazad.
Dalje, Agencija može da, u odnosu na rešenje koje nije postojalo u sadašnjem tekstu zakona, utvrdi druge javne funkcije koje funkcioneri mogu da obavljaju bez saglasnosti Agencije. Toga nije bilo u osnovnom tekstu zakona.
Ono što jeste u stvari ključni problem u ovom članu 11, osnovni tekst zakona spominje način izbora funkcionera. Ovde se sada uvodi pojam funkcionera neposredno izabranog od građana i tu je u stvari suštinski problem.
Mi imamo spor sa velikim brojem funkcionera, koji su se našli posle 1. januara 2010. godine na pojedinim funkcijama, da tvrde da su na te funkcije izabrani neposredno od građana i da nije ni moralno, ni pošteno, niti je u duhu izborne volje građana da se sada povlače sa funkcija na koje su izabrani neposredno od građana.
Ustav govori o pojedinim kategorijama koje su neposredno izabrane od građana. To su predsednik Republike, narodni poslanici, odbornici, pokrajinski poslanici u pokrajinskim skupštinama. Onda kreće tumačenje mnogih tih funkcionera da su funkcije gradonačelnika, predsednika opština, pokrajinskih sekretara, predsednika opština u Vojvodini, funkcije na koje su izabrani neposredno od građana. To nije tačno.
Te funkcije na koje su oni izabrani kaže se – građani su znali koga biraju na izborima u maju. Nisu znali koje gradonačelnike biraju i nisu znali koje pokrajinske sekretare biraju. Te ljude su izabrale skupštine gradova, skupštine opština i Pokrajinska skupštine. Oni nisu neposredno izabrani od građana, oni su u sukobu interesa i oni ne potpadaju pod kategoriju neposredno izabranih građana.
Sada ovaj član omogućava da se ti ljudi tretiraju kao neposredno izabrani od građana i da mogu da vrše funkcije i dalje. Tu je problem o kome mi govorimo i to ćete videti vrlo brzo, da će se davati takva mišljenja, da su ljudi koji su gradonačelnici, koji su pokrajinski sekretari, da su oni izabrani od građana, neposredno izabrani od građana. Narod ih je birao u maju 2008. godine. Nije ih birao, birale su ih skupštine kao izvršne organe. Vi stvarate ovde uslove da ti ljudi ostanu na tim funkcijama i da se tretiraju kao neposredni građani.
Pitam sad ovde i predstavnika Ministarstva, ministarku Malović, koju uvažavam, da kaže koje su to funkcije neposredno izabrane od građana, mimo onih koje su određene Ustavu? Ovde se kaže da samo u Ustavu, evo čitam Zakon, funkcioner koji je izabran na javnu funkciju neposredno od građana može bez saglasnosti Agencije da vrši druge javne funkcije na koje se bira neposredno od građana, osim u slučajevima nespojivosti utvrđenih Ustavom. Koje su to još funkcije voleo bih da čujem. Da li je to gradonačelnik? Voleo bih da čujem da li je gradonačelnik? Da li je pokrajinski poslanik?
Ako nisu, onda se na te ljude primenjuju odredbe, onda niste morali menjati zakon. Ti ljudi su morali da prestanu da obavljaju svoju funkciju posle 1. aprila. Ovde je suština, i treba da pričamo iskreno, u sledećem – pojavio se spor između tih funkcionera, Ministarstva pravde i Vlade i Agencije za borbu protiv korupcije.
Nažalost, taj spor koji je pokrenut pred Ustavnim sudom rešava ovaj zakon. Ustavni sud je doneo rešenje kao privremenu meru kojom obustavlja izvršenje rešenja koje je pokrenula Agencija, a da se ta stvar ne bi unedogled odugovlačila i da bi se na neki način spasao obraz i Agenciji, i Ministarstvu, i svima, i Ustavnom sudu, da ne bi i dalje bio u sporu sa tim državnim institucijama, menja se zakon.
To je suštinska stvar. Spor koji je pokrenut između svih tih organa, nažalost, rešava se izmenom zakona. To je suštinska istina. Da bi ti ljudi i dalje ostali na tim funkcijama i da bi se kasnije tumačilo da su oni neposredno izabrani od građana i da se ne krši izborna volja.
A ti ljudi su stekli te funkcije gradonačelnika, predsednika opština, pokrajinskih ministara i sekretara, kako se već sad po statutu kaže, posle izbora u Narodnu skupštinu ili u Skupštinu AP Vojvodine kao neposredno izabrani od građana pokrajinski poslanici.
Ta druga funkcija koje je trebalo da se odreknu je ta druga funkcija za koju nisu izabrani neposredno, a to je funkcija gradonačelnika ili pokrajinskih sekretara, ili direktora javnog preduzeća u pojedinim gradovima, u Vojvodini u konkretnom slučaju, a u centralnoj Srbiji takvih situacija nemamo. Trebalo je te druge funkcije da se odreknu i sada imamo situaciju da oni neće da se odreknu te funkcije i traže aboliciju od strane zakona.
Evo videćete kako će Agencija da tumači šta znači neposredno izabran od građana. Tumačiće upravo ovako, vrlo široko i zato se daju ovlašćenja Agenciji da može da tumači primenu zakona u svakoj konkretnoj situaciji.
Nažalost, uvučene su sve institucije u ovaj spor da bi neki ljudi ostali na funkcijama. Uvučeno je Ministarstvo pravde, uvučena je Agencija za borbu protiv korupcije, uvučen je Ustavni sud, uvučena je sad i Narodna skupština. Četiri važne institucije u ovoj državi se bave nekim ljudima koji hoće da zadrže dve funkcije, a na koje nisu izabrani neposredno od građana i to treba da kažemo – ne, vi niste izabrani.
Da su ti ljudi izabrani kao direktno izabrani gradonačelnici, pa da se postavi pitanje legitimiteta i osporavanja izborne volje, narod ih je birao. Nije ih narod birao, birali su ih odbornici ili poslanici u Narodnoj skupštini ili poslanici u Pokrajinskoj skupštini.
Odakle njima tolika politička moć? Jedino što možemo da tumačimo je da je to politička moć koja se zasniva na podršci Vladi ili u krajnjoj liniji politička moć koja postoji unutar najveće vladajuće stranke, da bi se ovakav zakon izglasao.
Ovaj zakon u odnosu na prethodna rešenja, voleo bih da čujem u ozbiljnoj raspravi, a ne porukama i parolama da je ovo bolje rešenje, u čemu se sastoji kvalitet i pozitivni efekti u odnosu na rešenja koja su bila u osnovnom tekstu. Voleo bih da čujem i do uvažene ministarke Malović, voleo bih da čujem i od predstavnika vladajuće koalicije i da u jednoj otvorenoj debati vidimo u čemu je loš kvalitet rešenja koja su bila iz oktobra 2008. godine. Samo to.
Poštovana predsedavajuća, poštovana ministarko Malović, dame i gospodo narodni poslanici, zaista smo danas u toku ove rasprave čuli neverovatna obrazloženja od strane predstavnika vladajuće koalicije zašto ovaj zakon treba podržati. Mislim da takvih obrazloženja koje smo danas čuli nismo mogli da čujemo u nekim prethodnim slučajevima zato što se ovaj zakon odnosi na situaciju da pojedini funkcioneri treba da zadrže svoje funkcije.
Čuli smo da ne postoji sukob javnog i javnog interesa. Čuli smo da lokalna samouprava nije vlast. Čuli smo da sukob interesa nije korupcije. Čuli smo da nismo znali kakve će posledice biti ovog zakona kada smo ga usvajali po pitanju funkcionera.
Da vas podsetim, lokalni, pokrajinski i republički izbori su održani u maju. Formirale su se lokalne, pokrajinske i republička vlast do kraja jula. Prvobitan tekst zakona usvojen je u oktobru. Ova vlada nije znala kako da predvidi sve moguće situacije u primeni ovog zakona i to govori o kratkovidosti politike koja se vodi u ovom domenu.
Naravno, na kraju smo čuli neverovatnu stvar da je sve to u redu, ali ipak je stvar u ljubavi između pojedinca i države. To smo čuli na kraju, verovatno u ljubavi pojedinca ili građana prema državnim funkcijama.
Naravno, čuli smo i jedno priznanje od predstavnika najveće vladajuće stranke da je ovo korak nazad. Ovo je veliki korak nazad u odnosu na tekst koji je usvojen 2008. godine i verujem da i sama ministarka Malović zna da danas brani neodbranjivu stvar.
Ovo ne može da se odbrani ni na koji način, osim u obrazloženju koje smo čuli od predstavnika vladajuće koalicije, a to je da se sačuva gomilanje funkcija koje je sprečeno u prvobitnom tekstu zakona.
Sada kada pogledamo ko se sve umešao da dođe do izmene ovog zakona, kako je tekla rasprava unutar vladajuće koalicije i institucija koje su se mešale da dođe do izmena ovog zakona, onda će biti sve jasno.
U suštini, imamo spor između Ministarstva pravde i Agencije za borbu protiv korupcije. On je ispoljen, sa jedne strane, kroz davanje mišljenja koje je već bilo prisutno u primeni ovog zakona, a u isto vreme, dok se to mišljenje davalo, Agencija je pokretala postupke.
Ključnu stvar i ključni okidač za izmenu ovog zakona je dao Ustavni sud. Ustavni sud je obustavio svojom privremenom merom postupke koje je pokrenula Agencija za borbu protiv korupcije i time je dao za pravo svima onima koji su hteli da spreče primenu ovog zakona.
Ono što je učinio Ustavni sud sada je pretočeno konkretno u član 29. kojim se menja član 82. Ustavni sud je time sprečio da se primeni zakon. Faktički je onemogućio primenu zakona u odnosu na sve funkcionere, obrazlažući da nema retroaktivnosti. U isto vreme Ustavni sud donosi odluku o odbornicima gde se primenjuje retroaktivnost i na čudan način učestvuje u pravnom sistemu Republike Srbije.
Mi ovde imamo jednu stvar koja je apsolutno neobjašnjiva. Član 29. na neki način i vređa. Osnovni tekst zakona je govorio da do 1. aprila svi funkcioneri koji imaju više od dve funkcije moraju da se izjasne koju funkciju zadržavaju. Druga funkcija tj. funkcija koju su kasnije stekli im prestaje. Sada u ovom tekstu izmena zakona on ima obavezu samo da do 1. septembra obavesti Agenciju koje sve funkcije i delatnosti obavlja. Zaista je neverovatno da nam ovakav tekst nudite.
Svi funkcioneri u Srbiji su prijavom imovine obavestili Agenciju koje funkcije obavljaju. Agencija ima podatke o svakom funkcioneru i o svim funkcijama koje se sada obavljaju. Šta će sada da dostavljaju funkcioneri? Stvar koju već Agencija zna.
Umesto da primenom zakona i postupcima koje je pokrenula Agencija prestanu funkcije koje su kasnije stečene, sada se u diskreciono pravo Agencije stavlja mogućnost da odlučuje da li je neko u sukobu interesa ili nije. To jeste korak nazad u odnosu na tekst zakona.
Sasvim sigurno da će se sada, čuli smo najavu da tu nema sukoba između javnog i javnog interesa, da neko ako je poslanik, u isto vreme odbornik ili predsednik opštine, gradonačelnik, nije sukob interesa. To je stav vladajuće koalicije. Nismo ga čuli 2008. godine kada je slavodobitno ovaj zakon usvajan, ali posle godinu i po dana navodne primene eto moramo da idemo korak nazad i da tu stvar priznamo.
U tekstu ovog predloga zakona pojedine kategorije lica koje mogu da pokrenu postupak se stavljaju u neravnopravan položaj. Svaki građanin može da pokrene i podnese prijavu ako ima sumnje da je neko u sukobu interesa. Zašto se državnom službeniku traži da obrazloži zašto pokreće taj postupak, ako opravdano veruje? Zašto državni službenik ne može kao bilo koji građanin, koji možda čak ima veću mogućnost da stekne takvu informaciju, sam pokrene taj postupak? Ne, on mora da obrazlaže zašto takav postupak pokreće.
Dalje, gde je još korak nazad? Menja se član 31, gde se govorilo da Agencija opštim aktom propisuje gde nije potrebna saglasnost za vršenje više funkcija, a sada se i taj deo briše, pa se govori da za pojedine kategorije funkcionera apsolutno može da se obavlja više funkcija.
Naravno, član 11, koji je izuzetno problematičan, koji daje ovlašćenje direktoru da utvrđuje koje su to druge javne funkcije koje funkcioneri mogu da obavljaju bez saglasnosti Agencije, što do sada nije bio slučaj, zatim da umesto pre nego što stupi na funkciju funkcioner traži saglasnost od Agencije, sada ovaj zakon aminuje faktičko stanje koje kaže – ako se neko zatekao u tom stanju, izabran je na drugu funkciju, mi ćemo da procenjujemo da li on može na toj funkciji da ostane.
Trebalo je zadržati rešenje koje kaže – ne možeš na drugu funkciju dok ne pitaš da li je u sukobu interesa, a sad si već ušao u sukob interesa, pa će naknadno Agencija da to procenjuje. Ko nama garantuje da opet neće biti vršen pritisak na Agenciju da to faktičko stanje aminuje, da da ocenu da to nije sukob interesa? Mislim da ovakvim postupkom, ovakvim normiranjem jedne izuzetno važne oblasti, ne uređuje se stvar od opšteg interesa i to je svakom ovde jasno.
Ovde se uređuje da se, kako su rekli u krajnjoj liniji predstavnici koalicije, sadašnje stanje zadrži. Suštinsko je pitanje za vas, ministarko Malović, da li ovo stanje koje je nastalo u maju i junu 2008. godine, koje smo svi znali posle održanih izbora, nije se znalo u oktobru kada je usvajan prvobitan tekst zakona? Znalo se.
Zašto se tada nije uradilo kako se tad i moglo, nego posle dve godine pritisaka, uključivanja svih mogućih institucija da se opravda ovo stanje, dolazimo u situaciju da menjamo tekst i time, posle svega i svih napisa u medijima i svih angažovanja institucija, ljudima koji su zatekli na više funkcija omogućavamo da na tim funkcijama ostanu i time ih zadržavamo u sukobu interesa?
Mislim da ovo neće biti na pohvalu vladajućoj koaliciji. Ovakav zakon bi trebalo povući.
Poštovana predsednice, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, kao što su kolege rekle, pre godinu dana mi smo u ovoj Narodnoj skupštini vodili, po mom mišljenju, jednu od najkvalitetnijih rasprava u ovom sazivu parlamenta koja se odnosila na ovaj predlog zakona o bezbednosti saobraćaja.
Ta rasprava je dobila svoj kvalitet upravo u činjenici da je veliki broj podnetih amandmana od predstavnika svih političkih stranaka ukazao u kojoj meri se svi ovde koji sede u Narodnoj skupštini ozbiljno bave ovim problemom i koliko se uređivanja ove teme tiče svih građana.
Posle godinu dana suočavamo se sa prvim izmenama i dopunama ovog zakona. Kao što smo tada rekli da je posle jednog anahronog zakona koji je tada bio na snazi bilo neophodno doneti novi zakon, sada ovde govorimo i smatramo da je bilo neophodno pristupiti mnogo širim i mnogo dubljim izmenama važećeg Zakona o bezbednosti saobraćaja.
Tada je opozicija podnela otprilike oko 70 amandmana, naša poslanička grupa veliki broj i amandmani DSS prihvaćeni su, bilo je oko 16-17 amandmana, iako je veliki broj amandmana bio suštinski i trebalo je da doprinese podizanju kvaliteta i boljim rešenjima u ovom predlogu zakona.
Ono što smo tada govorili, smatramo da je bila prilika da se sada kao jedan od problema otkloni. Nije bilo sporno da se razmišlja o pooštravanju kaznene politike u domenu bezbednosti saobraćaja, ali je sporno bilo u tome što se zakon zaustavio samo na pooštravanju kaznene politike, a onaj deo koji se odnosi na unapređenje edukacije vozača, rad sa vozačima, podizanje kvaliteta auto-škola, testova i svemu onome što može da doprinese podizanju kvaliteta u vožnji, a time i bezbednosti saobraćaja, bilo je neprihvatljivo za predstavnike Vlade.
Sada u uvodnoj reči ministra unutrašnjih poslova čujemo podatke iz statistike koji ukazuju na to da je smanjen broj saobraćajnih udesa, ali možemo da damo jednu ocenu da je smanjen isključivo zbog straha koji je u prvoj godini važenja zakona izazvan pooštrenom kaznenom politikom, tj. represijom koja je definisala pojedine povrede ovog zakona.
Suštinsko je pitanje ako se ne radi sa vozačima na unapređenju kvaliteta vožnje, na njihovoj edukaciji, koliko će u budućnosti taj strah držati vozače i koliko će ova statistika, koja je sada dobra, biti jedno trajno obeležje stanja na putevima i uopšte u bezbednosti saobraćaja.
Duboko smo ubeđeni da ona neće biti, jer nije dovoljno samo strahom rešavati, to znaju svi koji se bave dublje pravom, pitanje da li se neka norma primenjuje ili se ne primenjuje, nego je važno da ta norma bude deo svesti onoga ko treba da je primeni.
Tada su bile kritike i uticale su na diskusiju i na razloge zašto su odbijeni amandmani, želim da kažem da je prošle godine ovaj zakon branio ministar za infrastrukturu, gospodin Mrkonjić, a sada je to ministar Dačić i drugačije se vidi ugao iz koga se posmatraju i ova rešenja o kojima ću nešto više da kažem.
U samoj raspravi se videla razlika između struke koja se bavi saobraćajem i MUP koje ima drugačiju dimenziju, policijsku dimenziju pogleda na bezbednost u saobraćaju. U krajnjoj liniji veliki broj poslanika je govorio da je ovo policijski zakon i da je u najvećoj meri velik broj nadležnosti stavljen u domen MUP.
Neke stvari koje smo tada iznosile kao problematične, koji su se pokazali i u praksi, nisu otklonjene. Jedna od najvažnijih jeste da se odgovornost za kršenje zakona, za izazvanu saobraćajnu nezgodu prevaljuju uglavnom na vozača. To svi koji se bave sudskom praksom znaju da je to ogroman problem i da dokazivanje u postupku koji se vodi po određenim delima koja su izazvana kršenjem ovog zakona u najvećoj meri jesu problem vozača, što nije tačno. Isključuju se drugi elementi koji mogu da utiču na tu okolnost.
Mi smo ukazivali da je zakon morao u tom smislu biti hrabriji i da se jedna vrsta poverenja – taj termin smo ovde koristili, uvede u zakon. Govorili smo o auto-školama da, pored činjenice licenciranja, bilo je neophodno da predavači ipak budu lica koja imaju saobraćajni fakultet, a ne da se tako široko postavi, jer je ovo vrlo specifična i vrlo uska oblast koja se tiče bezbednosti svih građana.
Govorili smo da ovu obuku predavača i izdavanje licenci vrši agencija, a ne da se cela ta nadležnost ponovo prebacuje na Ministarstvo unutrašnjih poslova, jer smo smatrali da jedno telo kao što je agencija može da ima kapacitet za ovaj važan posao.
Kao što sam rekao, bilo je neophodno izvršiti mnogo dublje izmene, ali u ovom delu ću se zaustaviti na nekoliko pitanja koja se postavljaju u vezi ovih izmena koje nisu u principu sporne ali mogu opet, kao što je veliki broj normi ovog zakona pokazao, da dovedu do problema u primeni.
Ovo rešenje koje se predviđa u izmenama i dopunama koje se odnosi na donošenje rešenja u elektronskoj formi usled nepropisnog parkiranja u principu nije loše rešenje, ali ima jedno pitanje koje ukazuje na način kako generalno ova vlada sagledava celokupnost pravnog sistema i uopšte akata koji se donose.
Želim da podsetim da je nakon ovog zakona u ovoj Narodnoj skupštini donet Zakon o komunalnoj policiji, koji u svojim odredbama koje se tiču poslova komunalne policije, između ostalog, definiše da se komunalna policija bavi održavanjem komunalnog reda, između ostalog i parkiranjem.
Sada se postavlja pitanje – u gradovima gde se formira komunalna policija, ko će se baviti poslovima parkiranja ako se ovde definiše da policijski službenik izdaje rešenje u elektronskoj formi i faktički kažnjava lice koje je nepropisno parkirano? Da li će to da radi policijski službenik ili će to da radi predstavnik komunalne policije?
Mi sada možemo ući u jedno vrzino kolo pa da kažemo – Zakon o bezbednosti saobraćaja je donet pre Zakona o komunalnoj policiji, pa pošto je Zakon o komunalnoj policiji donet posle, onda pravnim tumačenjem, "lex posterior derogat priori" biće komunalni policajac, ali sada je donet novi zakon posle tog zakona, pa će to biti policijski službenik, pa će on biti nadležan.
Mislim da je Vlada morala da vodi računa o tome da je stupio na snagu Zakon o komunalnoj policiji, da se ne izazove potpuni pravni haos i haos u domenu nadležnosti u gradovima. Sada pratimo da je u toku obuka komunalnih policajaca i kada dođu i komunalni policajac i policijski službenik i uoče nepropisno parkiranje, i jedan i drugi mogu da izvade zakone i da kažu – ja sam nadležan da ovu stvar rešim.
Znači, velik problem, i morala bi da se drugačije definiše ova nadležnost, uvažavajući činjenicu da je donet Zakon o komunalnoj policiji. Osim toga, Zakonom o komunalnoj policiji definisano je sledeće – komunalni policajci ostvaruju nadzor u javnom, prigradskom, gradskom i drugom lokalnom saobraćaju.
Šta je to lokalni saobraćaj i kako će se ostvarivati taj nadzor, pogotovo u svetlu ovog zakona, mi na to pitanje nismo dobili odgovor. Prosto, pogledati zakon, pogledati nadležnosti i učiniti sve da se izbegne sukob nadležnosti na terenu, da se ne svađaju ljudi koji i jedni i drugi imaju uniforme, jer će i jednom i drugom biti u interesu da u okviru svoje privatne norme pokažu da su nekome izdali rešenje i kaznili ga za nepropisno parkiranje.
Što se tiče ovog dela koji se odnosi na to da se ne pokreću prekršajni postupci u slučaju da je neko ko je faktički povredio ovaj zakon postupao u cilju zaštite bezbednosti odnosno zaštiti i spasavanju života i zdravlja ljudi i imovine, to je dobra norma i to ne može da se ospori. Ali, ovako ostavljena, može da stvori ozbiljne zloupotrebe i ozbiljne probleme.
Ova norma definitivno mora na neki način da se precizira. Jer, ovako ostavljena, može da omogući licima koja cene da li postoje ovakve okolnosti, a u svim državnim organima postoje lica koja su sklona korupciji, da nekoga puste, iako on ne može da potpadne pod ovako definisanu odredbu da se radilo o činjenju prekršaja u cilju zaštite bezbednosti ili zaštite spasavanja života, zdravlja i imovine.
Ovde smo čuli primere da taksisti nekoga prevoze pa, ko nam garantuje da neko ne prijavi da je u stvari to vršeno u cilju da se nekome spasi život i odvede do hitne pomoći, a u stvari je možda neko izvršio krivično delo korupcije ili je zbog nekih ličnih odnosa nekoga pustio da iako je učinio prekršaj, ne bude sankcionisan.
Znači, Ministarstvo unutrašnjih poslova bi moralo da ovu normu da preciznije i precizno navede koje su to konkretne situacije. Znam da se opšte norme koriste zato što je broj takvih mogućih situacija u životu velik, ali tamo gde god postoji mogućnost i sumnja da se može odredba zakona zloupotrebiti, trebalo bi normu precizirati.
Ovo pitanje koje se odnosilo sada na mogućnost zamene zatvorske kazne novčanom jeste nešto što je izazvalo u stvari najveću polemiku i najveći broj ovde diskusija. Želim da kažem da je apsolutno neprihvatljivo da čujemo od predstavnika Vlade obrazloženje da je o zatvorskoj kazni, koja je ovde inaugurisana prilikom usvajanja ovog zakona, govoreno kao o najvećem efektu preventivne politike ovog zakona, sada govori da nju nije moguće primeniti jer nemamo dovoljno zatvora jer su mali.
Slušamo, to je prosto opšta priča, uvek je policija govorila da nema dovoljno zatvora, ali sada slušamo da je procena posle godinu dana da zatvorska kazna ne može da bude efikasno realizovana jer je toliki broj prekršaja koji su učinjeni, koji potpadaju pod ovu sankciju, da ona ne može ovako da opstane. Mi smo tada govorili da ona ne treba da se uvodi. Dovoljno je bilo zapretiti visokom novčanom kaznom, i ona ima preventivno dejstvo i imala bi sada.
Ne mogu da se složim da je ovoliki broj smanjenja prekršaja ili izvršenih krivičnih dela u domenu saobraćaja samo zato što se neko uplašio zatvorske kazne, ali ako smo tada govorili da je to prejaka sankcija, sada ovakvim rešenjem se ovo može dovesti do velikih problema u njenoj primeni. Postavlja se pitanje – da li i na koji način će se ove sankcije realizovati kod lica koja nisu u stanju da plate ovu novčanu kaznu? Da li će se tada procenjivati na osnovu izgleda, na osnovu materijalnog stanja, da li će se nekome izreći zatvorska kazna ili novčana kazna?
Drugo, lica koja su dobrostojeća, koja imaju novac, mogu vršiti krivična dela bez bojazni da ih vrše, jer će biti u mogućnosti da plate danak svoje bahatosti.
Ovde se uglavnom radi o delima koja su na ivici nasilničke vožnje, da kažu – dobro, da platim 100.000, nemam problem, mogu tako da vozim. Mogu da vršim ta dela i mogu da platim. Lica koja nisu to u stanju, ona će da trunu u zatvoru.
Nije se vodilo računa ni o materijalnoj situaciji, a nije se vodilo računa ni o činjenici kada se uvodila zatvorska kazna kakvi će efekti biti kada se ona bude uvela. Moraju se i građani staviti u ravnopravan položaj. Ovde smo čuli u toku izlaganja ministra da je rekao da je problem da se nastavi primena ove norme i kako ćemo je dalje primenjivati.
Mislim da ovu normu ne primenjuje Vlada, nego je primenjuju sudovi. Trebalo je čuti mišljenje sudova na koji način će se stvarati ili u perspektivi primenjivati ovako alternativno postavljena sankcija. Šta je krajnji efekat ovako alternativno postavljenih sankcija? Ili zatvor ili novac. Vrlo je problematično ovo sa stanovišta efikasne primene. Mi čujemo predsednika Vlade da će to doprineti punjenju budžeta. Pa i tad, pre godinu dana smo slušali kako je cilj ovog zakona da se, između ostalog, naplatom sankcija puni budžet. Pa, nije to osnovni smisao zakona koji treba da definiše i da poveća bezbednost i zaštiti, u krajnjoj liniji, ljudske živote. Ovo su neke dileme koje bi trebalo da predstavnici Ministarstva, u krajnjoj liniji Vlada, povedu računa kada je u pitanju primena ovog zakona.
Na kraju ovog mog izlaganja još jednom želim da ukažem, bilo bi važno pored ove represivne dimenzije koja se, evo, u ovom slučaju određivanja zatvorske kazne nije pokazala kao rešenje, u krajnjoj liniji, da ste uvažili naše sugestije pre godinu dana do ove situacije ne bi ni došlo.
Sada će se videti, u ovoj primeni će biti još gore, a da se pristupi dubljoj izmeni predloga zakona i da se ona dimenzija, koja se odnosi na edukaciju, na podizanje svesti značaja bezbedne vožnje kod vozača, edukacije u domenu samih vozača i njihovog učešća u saobraćaju, prihvate oni amandmani ili se ti amandmani sada ugrade u novi predlog zakona i tako u perspektivi dugoročno ovako dobra statistika postane trajno stanje, a ne da ona prestane u nekom trenutku kada prestane strah kod samih vozača.
Taj strah će prestati ako, a verujem da predstavnici Ministarstva na tome rade, ako se, ne daj bože, korupcija proširi. Straha nema ako se korupcija proširi jer nema sankcije, ako se suzbije korupcija u mnogo većoj meri sankcija će biti više, biće više izricanih presuda i biće, u svakom slučaju, efikasnija primena zakona.
Poštovana predsednice, poštovana ministarko Malović, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je jedan vrlo važan zakon, koji je, kako je rekla ministarka Malović, u jako važnoj i velikoj vezi sa čitavom reformom u pravosuđu koja je izvršena 2008. godine. On zaista jeste u vezi, ali problemi i efekti te loše reforme pravosuđa definitivno će se odraziti na primenu ovog zakona i sprečiće mogućnost da se unapredi stanje u ovoj vrlo važnoj oblasti za dobro i kvalitetno funkcionisanje pravosudnog sistema i, nadasve, da ono što interesuje sve građane, a to je da se pravilno utvrđuje činjenično stanje i da se odluke, primena materijalnog prava, donose brzo i u skladu sa rokovima.       
Podsetio bih, a videćete u kojoj je to vezi sa ovim predlogom zakona, na obrazloženje koje smo čuli prilikom razmatranja u Narodnoj skupštini Predloga zakona o utvrđivanju mreže sudova. Tada je, između ostalog, na samom Odboru za pravosuđe i upravu rečeno da se sudovi ukidaju u malim mestima zato što je stepen korupcije u tim sudovima, zbog veze između advokata i sudija, toliko izražen da je način da se ta korupcija spreči u malim sredinama da se ukine sud. Svi oni koji se bave pravosuđem, problemima u pravosuđu, znaju kakav upravo predstavlja problem u tim takozvanim malim sredinama, neuporedivo veći od odnosa sudija-advokata, veštaka i veštačenje, kao i problem njihovog učešća u pojedinim sudskim postupcima.
Upravo tu leži ključni problem, ne samo u nekvalitetu odluka koje sudovi donose, nego i u korupciji. A, suštinsko pitanje koje ovaj zakon treba da reši jeste da poveća stručnost i efikasnost u ovom važnom segmentu koji se odnosi na davanje mišljenja kod utvrđivanja činjenica u onim situacijama kada sud nema dovoljno stručno znanje. E, sada imamo situaciju da smo u jednom velikom broju malih opština ukinuli sudove, da smo izabrali nove sudije, da je od strane ne samo ovdašnje javnosti, nego i od strane Evropske komisije, osporen način izbora, ali upravo u onom segmentu koji je najvažniji, a to je pitanje stručnosti i sada očekujemo da će ta stručnost, koja je dovedena u pitanje u osnovnim sudovima i u višim sudovima, biti iskazana kroz izbor veštaka. To je veoma sporno pitanje.
Pokušaću kroz rešenja koja se predlažu u ovom zakonu da ukažem gde se, u stvari, tu nalazi problem i gde su osnovni nedostaci ovog zakona. Ono što bi trebalo da svaki veštak ispunjava u radu po pojedinom predmetu koji mu dodeli sud, to je: da je dostojan, da je stručan i da nepristrasno da nalaz. U ovom predlogu zakona to nedostaje.
Pođimo redom. Kada se definišu uslovi, u članu 6, mi ne dobijamo precizan odgovor šta to znači "praktično iskustvo veštaka". Naime, kaže se da veštak, pored toga treba da ima najmanje pet godina radnog iskustva u struci, a u tački 3) treba da ima "stručno znanje i praktično iskustvo". Onda u članu 7. kaže da: ''Stručno znanje i praktično iskustvo za određenu oblast veštačenja kandidat za veštaka'', pa kaže –dokazuje ozbiljnim svojim objavljenim stručnim i naučnim radovima, potvrdom o učešću na savetovanjima, mišljenjima od strane udruženja naučnih i drugih institucija. Znači, nigde se ne govori o praktičnom iskustvu. Ovo su sve razlozi koji se odnose na njegovo stručno znanje. Onda se kaže: "kao i mišljenjima ili preporukama sudova ili državnih organa gde je to veštačenje vršeno". Ovo je apsolutno nepotrebno, da se na osnovu mišljenja suda tvrdi da neki veštak ima stručno znanje ili praktično iskustvo.
Da li neki veštak ima stručno znanje ili praktično iskustvo, u krajnjoj liniji, može da utvrdi samo Ministarstvo, koje bi kroz rad tog veštaka, po broju ukinutih predmeta, po njegovim nalazima, po broju urađenih, kako se kaže u praksi, superveštačenja, moglo da kaže da li taj veštak ima stručno znanje ili praktično iskustvo, a ne da se na osnovu mišljenja suda tvrdi da neki veštak to poseduje. Dakle, pojam praktičnog iskustva ni na koji način ovde nije određen.
Ono što predstavlja ključni problem, i vezano za ovu reformu pravosuđa, jeste pitanje razloga za razrešenje veštaka na osnovu nestručno obavljenog veštačenja, kada veštak daje netačne nalaze. Pa, veštak se angažuje zato što sud nema to stručno znanje da nalaz da povodom određenih činjenica. Sada taj sud, koji nema znanje veštaka, treba da utvrdi da je veštak dao netačan nalaz i da preporuči, u krajnjoj liniji, Ministarstvu da se taj veštak razreši. To je apsolutno nemoguće. Niti sudovi imaju taj kapacitet, niti imaju to znanje da oni cene nalaz veštaka kao netačan.
Osim toga, sudovi gde je smanjen broj sudija, gde je povećan priliv predmeta, sada treba da rade jedan ozbiljan i veoma zahtevan posao – da prate rad veštaka, da analiziraju njegove nalaze i da u isto vreme obaveštavaju redovno Ministarstvo o svemu tome. Sudovi, u stanju kakvo je stvoreno nakon reforme, nemaju kapacitet da to rade. Sasvim sigurno, to neće dovesti Ministarstvo pravde da će imati mogućnost da pravilno ceni da li je veštak dao nestručan nalaz, da li je dao nepotpun nalaz i, u krajnjoj liniji, da li je uopšte savesno obavljao svoj posao.
Vrlo važan i ključni problem jeste način na koji će sudovi određivati veštake u pojedinim predmetima. Da ne ulazimo u to da nije razređeno pitanje šta se dešava ako u jednoj sredini gde, u ovom trenutku nemamo osnovne sudove, imamo odeljenja, nemamo nijednog veštaka? Kako će se određivati, na koji način će sudovi da određuju veštake sa liste koja bude navedena u Registru i u kojoj meri će to da poveća ili neće da poveća troškove? Najveći problem je ako u jednoj maloj sredini imamo samo jednog veštaka u jednoj struci. Ako nemamo konkurenciju veštaka, pa makar na nivou višeg suda, to će stvoriti ozbiljan i veliki prostor za korupciju.
Dakle, samo jedan veštak koji veštači u jednom sudu, u svim predmetima, u jednoj oblasti?! Bar bi trebalo da Ministarstvo da mogućnost da se sa nekakve liste, koja bude formirana nakon formiranja Registra, na nivou višeg suda, određuju veštaci po nekom redosledu u pojedinim predmetima u sudovima, a ne da se dopusti samo sudu da određuje veštaka onog koji jedini ima prebivalište u toj sredini.
Podsetiću vas, nije problem u odnosu između sudova i advokata, kako je ovde navedeno kao razlog zašto su ukidani sudovi u pojedinim opštinama i da to stvara korupciju, veći je problem upravo u dokaznim postupcima i u ovim pitanjima. Svi koji smo bili u praksi znamo kakav je to problem i kakav je to stepen korupcije u situaciji kada se daju predmeti veštačenja pojedincima koji imaju, da kažem, monopol u toj struci. Moram da kažem da je uvođenje Registra, zaista, napredak u odnosu na stanje koje smo do sada imali.
Sada smo imali situaciju da sudovi potpuno paušalno određuju pojedine veštake u pojedinim oblastima. Medicinska struka je najbolji primer za ovaj problem. Koliko god ima doktora u jednom domu zdravlja, svi su potencijalni veštaci, iako nemaju nikakvu licencu, niti mogućnost, da su potvrđeni kao veštaci u svojoj struci.
Sada, ovaj registar će doprineti, ali dajte mogućnost da bar na nivou višeg suda svi veštaci u ovoj struci, po nekom redosledu, kao što se sada određuju i sudije u predmetima, dobijaju mogućnost da veštače.
Ovo su neke ključne primedbe koje bih želeo da istaknem, koje su u praksi vidljive i koje mogu stvoriti veliki problem, ali problem koji nije rešen jeste – određivanje i definisanje ko će da kaže da li je neki nalaz nestručan, kako će se odrediti šta je praktično iskustvo, kao i na osnovu kojih kriterijumima će se veštaci upisivati u sudski registar. Hvala. (Aplauz)
Poštovana predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pitanje državne uprave Republike Srbije, nažalost, u Narodnoj skupštini kao tema otvara se samo u onim situacijama kada se vode razgovori i kada se raspravljaju pitanja odnosa Srbije sa pojedinim međunarodnim institucijama. Poslednju ozbiljnu raspravu o ovoj temi imali smo uoči zaključenja aranžmana sa MMF, kada se razmatralo pitanje smanjenja zaposlenih u državnoj upravi, a, evo, sada, kako je ovde navedeno u obrazloženju Predloga ovog zakona, radi evropskih integracija i, kako se kaže, radi bolje regionalne saradnje.
Mislim da je pitanje državne uprave Republike Srbije pitanje koje treba zajedno ovde da raspravljamo radi realizacije osnovnih prava građana, radi efikasnijeg rada državnih organa i treba da vidimo u kakvom se stanju i na kom nivou nalazi državna uprava, s jedne strane, kada je u pitanju ostvarivanje osnovnih prava građana u upravnim postupcima pred državnim organima, a, s druge strane, i u kojoj meri je realizovan snažan kapacitet državne uprave da bi, ono što se i navodi u ovom predlogu zakona, država Srbija mogla da realizuje zajedničke tekovine EU i time ispuni jedan od kopenhagenških kriterijuma za evropske integracije.
No, kada je u pitanju ovaj predlog zakona, ima mnogo otvorenih i spornih pitanja koja se tiču i sedišta ove međunarodne organizacije i finansiranja ove međunarodne organizacije, a takođe, i onog što se navodi ovde kao privilegija, imuniteti funkcionera ove međunarodne organizacije. Ali, pre toga da se osvrnemo na pitanje državne uprave Republike Srbije i uopšte značaja ovakvog jednog predloga zakona, kada je u pitanju realizacija jačanja kapaciteta državne uprave, obuka kadrova i efikasan rad.
Moram da kažem da su pitanja reforme državne uprave pokrenuta još 2004. godine, ona traju i danas. Donet je niz važnih sistemskih propisa. Međutim, pitanje državne uprave i problem funkcionisanja državne uprave ozbiljno se otvorio kao problem kada se postavilo pitanje broja zaposlenih i, s tim u vezi, efikasnosti rada državne uprave.
Da vas podsetim, ova Narodna skupština donela je Zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji, koji je, s jedne strane, imao za cilj da se smanji javna potrošnja, a s druge, ovde su nas predstavnici ministarstava ubeđivali da će to sasvim sigurno doprineti boljoj i većoj efikasnosti rada državne uprave i državnih organa. Međutim, i posle tog perioda, perioda od donošenja ovog zakona, ne može se reći da je državna uprava postigla taj nivo koji se očekuje i koji građani od nje očekuju.
S druge strane, mi nemamo informaciju, a bilo bi dobro da Narodna skupština ima tu informaciju – kako je uopšte realizovan ovaj predlog zakona, tj. kako su realizovane obaveze koje su nadležni državni organi, prvenstveno ministarstva, imala po ovom zakonu? Kako su utvrđeni kriterijumi za smanjenje broja zaposlenih? Da li su doneti akti o sistematizaciji? Da li je vršeno ocenjivanje u svim ministarstvima? Ako to nije slučaj, da li su oni ministri i oni funkcioneri državnih organa kažnjeni, saglasno odredbama zakona koji ovde imamo? Sasvim sigurno da taj posao, videli smo i prilikom poslednjih pregovora sa MMF, nije realizovan, i to je bila još jedna magla koja je bačena pred građane i pred međunarodne institucije da ćemo mi uspeti da na taj način smanjimo našu administraciju i učinimo je efikasnom.
Bojim se da stanje u kojem se nalazi državna administracija ne može da odgovori prvenstveno građanima, a, s druge strane, ne može da odgovori onim obavezama koje država preuzima u procesu evropskih integracija. Nisam siguran da li su uopšte predstavnici Vlade svesni kakva su očekivanja i šta to treba da rade organi državne uprave da bi ispunili osnovne kriterijume primene zajedničkih tekovina EU. Da Vlada nema jasnu sliku o tome, govori i sama činjenica da kada je formirano, kako se kaže, Koordinaciono telo Vlade Republike Srbije za pristupanje Srbije EU, u tom telu nema ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu. A upravo od državnih organa i državne uprave se očekuje da podnesu najveći teret tog posla.
Osim toga, pitanje koje se postavlja u vezi državne uprave, kao i ovog predloga zakona, jeste odnos između organa i službi koje je formirala Vlada Republike Srbije, konkretno mislim na Službu za upravljanje kadrovima, kao službu Vlade, koja ima izuzetno važan zadatak da vrši edukaciju državnih službenika da bi realizovali osnovne zadatke koje ima državna uprava i ovog posla koji će se raditi kada Narodna skupština ratifikuje ovaj zakon.
Šta je do sada uradila Služba Vlade Republike Srbije za upravljanje kadrovima? Koliko je službenika obučeno? Po kojoj metodologiji? Po kojim kriterijumima? Kakav je efekat te obuke? Da li će Služba za upravljanje kadrovima Vlade prestati da radi i u kojoj meri će prestati da radi? Kakav će biti njen odnos sa ovom međunarodnom organizacijom koja će sada biti formirana? Sasvim sigurno bi bilo bolje da se ovih 12 miliona dinara, što se odvaja za ovu međunarodnu organizaciju, moglo upotrebiti, između ostalog, za obuku državne uprave i državnih službenika u našoj državnoj upravi, po metodologiji Službe Vlade za upravljanje kadrovima, jer ta služba neuporedivo bolje zna i ima neuporedivo bolji pregled stanja u pojedinim organima državne uprave. To je pitanje oko koga treba ovde raspraviti, u krajnjoj liniji, kao i dobiti odgovor od predstavnika Vlade danas ovde u Narodnoj skupštini.
Stanje državne uprave, funkcionisanje državne uprave nije na tom nivou kojim mi možemo biti zadovoljni. Pitanje je – u kojoj meri to može da bude unapređeno formiranjem jedne ovakve međunarodne organizacije, ukoliko nemamo jasnu sliku o tome šta se uradilo sa smanjenjem broja zaposlenih u državnoj upravi, koje je Vlada obećala, i na koji način funkcioniše obuka trenutno zaposlenih u organima državne uprave, da bi se unapredili kapaciteti državne uprave?
Takođe, pitanje koje se postavlja u vezi ovog zakona, jeste sedište ove međunarodne organizacije. Zaista, nismo dobili jasan odgovor, niti imamo jasne kriterijume zašto je izabrana Crna Gora i zašto je izabran Danilovgrad. Mišljenja sam da je, ipak, posle svih reformi koje su 2004. godine učinjene na planu državne uprave, državna uprava Republike Srbije u boljem stanju i da ima bolji kapacitet i efikasnost od velikog broja država u regionu, pa bi bilo prirodno, imajući u vidu veličinu države i s obzirom na stanje državne uprave, da Beograd bude sedište jedne ovakve organizacije.
Voleo bih da dobijem odgovor – zašto se predstavnici Vlade nisu borili da upravo Beograd bude sedište ove međunarodne organizacije, nego da to bude Danilovgrad, uz sve uvažavanje? Ali, nisam siguran da je stanje državne uprave u Crnoj Gori tako kvalitetno ili da je kvalitetnije od stanja u srpskoj državnoj upravi, a pogotovo, radi se o jednom malom mestu koje treba da bude sedište jedne regionalne organizacije, sa takvim institucionalnim kapacitetima i tim obimom finansiranja.
Da podsetim, sve države koje su potpisnice ovog sporazuma i predstavnici privremene međunarodne uprave na KiM, UNMIK-a, treba da finansiraju ovu međunarodnu organizaciju.
Naravno, bitno je pitanje – zašto su predviđene privilegije i imuniteti za predstavnike ove međunarodne organizacije? Znam da je po važećim međunarodnim konvencijama ovo moguće, ali postavlja se pitanje – šta će predstavnici ove međunarodne organizacije da rade u državama regiona, konkretno i u državi Srbiji, da bi im se obezbedio taj stepen zaštite njihovog delovanja, da bi se sprečila bilo kakva mogućnost, između ostalog i države Srbije, da pokreću odgovarajuće postupke ukoliko dođe do kršenja zakona i, u krajnjoj liniji, vršenja krivičnog dela? Mislim da je apsolutno nepotrebno da se daje ovaj stepen zaštite, koji se daje, predstavnicima ove međunarodne organizacije.
Ono što, takođe, pada u oči jeste obrazloženje koje smo dobili od Vlade Republike Srbije za donošenje ovog zakona i ono obrazloženje koje imamo u preambuli ovog zakona. U preambuli ovog međunarodnog sporazuma govori se o potrebi unapređenja državne uprave u državama potpisnicama ovog međunarodnog sporazuma, uz saradnju sa Evropskom komisijom tj. uz Dobru praksu koja postoji na prostoru EU i u državama EU, kako bi ta Dobra praksa bila implementirana u državnu upravu Republike Srbije i drugih država potpisnica ovog sporazuma, kako bi one bile u mogućnosti da u povećanju svoje efikasnosti sutra primene propise koji su usvajani u Republici Srbiji, a koji predstavljaju zajedničku tekovinu EU. Dok o tome, konkretno, u Razlozima za usvajanje ovog zakona po hitnom postupku nema nijedne reči.
Tu se govori o tome da je zakon neophodan zbog regionalne saradnje. E, sada se postavlja pitanje prave namere zašto se ovaj zakon donosi. Da li se donosi da bi se uspostavio jedan postupak koji bi doveo do jačanja državne uprave u Republici Srbiji ili zato da bi nekome poslužio da bi mahao kako, eto, Srbija na još jedan način manifestuje svoju dobru volju da ima regionalnu saradnju? Ta regionalna saradnja je povezana sa pričom o evropskim integracijama. I, uopšte, obrazloženje zakona je tako koncipirano da govori da je ovo dato zbog toga da Srbija što brže ide ka EU, da bi se realizovali procesi evropskih integracija, a tu upravo, imamo najviše spornih pitanja i problema oko kojih, nažalost, u ovoj Narodnoj skupštini ne govorimo pune dve godine.
O ključnom političkom problemu koji Srbija ima, a to je pitanje odnosa evropske integracije Republike Srbije sa očuvanjem njenog teritorijalnog integriteta, mi u Narodnoj skupštini ne pričamo. Usvajamo niz zakona, obrazlažemo ih potrebama evropskih integracija. Oni su, ako se napravi razlika između političkog aspekta, tehničke prirode. Oni su možda i potrebni da bi se povećali standardi u svim segmentima našeg državnog i društvenog života, ali ne otvaramo raspravu o političkom problemu koji imamo kada su u pitanju evropske integracije.
A, to je pitanje – da li Republika Srbija, posle svih izjava koje ovih dana slušamo, može da učestvuje u evropskim integracijama da njen teritorijalni integritet ne bude doveden u pitanje? Imamo suštinski spor sa EU o našem teritorijalnom integritetu, jer je supstanca države, teritorijalni integritet, delovanjem pojedinih članica EU dovedena u pitanje. Juče smo imali priliku da vidimo kako se predstavnici Euleksa, koji su došli na Kosovo uz saglasnost Vlade RS, ove vlade, izjašnjavaju o ovom krupnom pitanju.
Da vas podsetim, kada je ova vlast govorila da Euleks treba da dođe jer će biti statusno neutralan, ukazivali smo da to nije tačno. Juče je Piter Fejt rekao da očekuje, pošto je uveren da će biti mešovita presuda Međunarodnog suda pravde, da će uslediti novi talas priznanja Kosova. To govori visoki predstavnik EU na Kosovu, za koga ste rekli da je statusno neutralan. On očigledno navija za to da što više država prizna Kosovo.
I mi, u toj situaciji, insistiramo na priči o evropskim integracijama u ovom tehničkom smislu, a da ovo političko pitanje nismo u Narodnoj skupštini ni dotakli. Onda se postavlja pitanje – u kojoj meri se sve ovo iskreno redi i u kojoj meri Vlada Republike Srbije zna ili ne zna koji su dometi ove politike evropskih integracija, ako prethodno pitanje, može se reći conditio sine qua non našeg puta oko ulaska u EU nije raspravljano?
Prema tome, hitno treba otvoriti u Narodnoj skupštini Republike Srbije raspravu o ovom pitanju, političkom problemu koji postoji ili možete da kažete da ne postoji i to je legitiman stav, mi mislimo da postoji, pa tek onda, kada se to pitanje raspravi, kada se dobije jasan odgovor od EU, krenuti u realizaciju ovog nacionalnog plana za pristupanje Srbije EU, koje se sada na sve moguće načine promoviše.
U krajnjoj liniji, bez prethodne rasprave o ovom pitanju, potpredsednik Vlade, Đelić, donosi odgovore na imaginarni upitnik a da prethodno ovo pitanje nismo raspravljali.
Drugo pitanje jeste ovaj tehnički problem koji se odnosi na kapacitete državne uprave Republike Srbije, da, kada već jednom ovo, i ako budemo, raspravimo bude u stanju da recipira zajedničke tekovine EU i da, uopšte, bude u stanju da ispuni one kopenhagenške kriterijume, a to znači da postoji sposobna državna uprava i pravosuđe koje će implementirati propise koji budu ovde usvojeni.
O pravosuđu ćemo pričati kada dođe ministarka Malović, danas ili sutra. Kakve tek tu probleme imamo, pogotovo u svetlu ove politike evropskih integracija. Ali, sada govorimo o državnoj upravi i o tome da je neophodno jasno, konkretno sagledati gde se nalaze organi državne uprave, kakva je obučenost državnih službenika, kakvo je znanje za taj ogroman posao gde se radi o desetinama hiljada propisa, direktiva, naredbi, uputstava, smernica, svega onoga što donose organi EU.
Prema tome, ovaj sporazum ovako kako je predložen ima niz manjkavosti. Rekli smo o kojima se radi. Potreba je da državna uprava u Republici Srbiji bude unapređena, da Dobra praksa koja postoji u državama EU gde ta uprava efikasno funkcioniše, prvenstveno za dobrobit građana u realizaciji njihovih prava pred državnim organima, da i kod nas radi efikasno, brzo, nepristrasno, to je potreba. Bilo bi veoma važno, a očekujem od ministra da predloži novi zakon o upravnom postupku kako bismo u narednom periodu o tome raspravljali, jer je jako važan sistemski zakon i da što češće raspravljamo o ovom pitanju, u krajnjoj liniji, da dobijemo izveštaj šta je sa ovim zakonom o maksimalnom broju zaposlenih, jer bojim se da je taj zakon bio apsolutno nepotreban. Mislim da se ruši kredibilitet države Srbije da se ovakav zakon donosi, da se potom ne sprovodi, a da se onda pred međunarodnim institucijama fingira spremnost da se državna uprava učini efikasnom.
Znam da ministar Marković nije učestvovao u izradi tog zakona, u krajnjoj liniji, nije učestvovao ni u raspravi o tom predlogu zakona. Oni koji su to radili neka dođu ovde i neka daju informaciju šta je učinjeno, a imamo dosta informacija da nije urađeno ništa.
Srbiji je potrebna efikasna državna uprava, jaka i nepristrasna koja brže rešava probleme građana, da građani ne čekaju za realizaciju svojih prava, prvenstveno je potrebna Srbiji i njenim građanima, a posle toga kada se raspravi politički problem koji postoji između Srbije i EU, može se pričati o tome u kojoj meri će se podizati njen kapacitet da primeni zajedničke tekovine EU u našem pravnom sistemu. Hvala. (Aplauz)
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je vrlo bitan amandman, s obzirom na to da ne vidimo nijedan razlog, niti obrazloženje zbog čega se izdvajaju forme u kojima će se zaključivati ugovori o volontiranju.
S obzirom na to da je u Predlogu ovog zakona istaknut niz vrlo važnih načela koja treba da se primenjuju kada je u pitanju ugovor o volontiranju i zakon o volontiranju, kao što je načelo zabrane diskriminacije, načelo zaštite korisnika volontiranja ili zabrane zloupotrebe volontiranja, teško je zamisliti na koji način će se ova načela realizovati ili ispratiti njihova realizacija u slučaju usmenog ugovora o volontiranju.
Zaista je vrlo teško ove obaveze, koje su na strani korisnika volontiranja, a koje bi se zaključile u formi koja je usmena, na taj način uspešno realizovati. Kako može lice koje je zaključilo usmeni ugovor da kaže da nije bilo diskriminacije, da nije bilo zloupotrebe, da su sve obaveze od strane organizatora volontiranja realizovane?
Znači, jako je bitno ne izdvajati forme zaključivanja ovog ugovora i apsolutno bi bilo važno da Ministarstvo prihvati ovaj amandman. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa DSS podnela je amandman u okviru koga želimo da jasno i precizno definišemo ko je to ko može da određuje tradicionalne nazive naseljenih mesta i mi smo smatrali da je to važno da uradi Vlada Republike Srbije na predlog Republičkog saveta za nacionalne manjine.
Naime, mi smo se, naravno, i kada je bio zakon o nacionalnim manjinama protivili rešenju koje je bilo tu definisano, smatrali smo da upravo rešenje kojim se isključivo prepušta nacionalnim savetima da jedno ovako osetljivo pitanje definišu nije dobro i da može da proizvede niz i konfliktnih situacija i nesporazuma, i možemo reći slobodno različitih i etničkih i političkih tenzija u pojedinim sredinama.
Način na koji to pitanje može da se reši, tako što bi to radili samo isključivo nacionalni saveti, može da dovede do ozbiljnih zloupotreba i može čak u paradoksalnim situacijama, kada se čitav ovaj koncept izvede do kraja, da se na području jedne opštine da naziv naseljenom mestu u kome i ne žive nacionalne manjine.
Zato je bitno da Vlada Republike Srbije vodi jedinstvenu politiku i vodi računa o osetljivosti svih ovih pitanja i, naravno, da definiše ona upravo ovu materiju.
U okviru načelne rasprave u okviru ovog seta zakona o kojima danas raspravljamo mi smo se doticali nekoliko pitanja, a naravno, ovde želim da ih ponovim, s obzirom da je danas prisutan gospodin Milan Marković, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu, u tom delu rasprave. Kada se raspravljalo o ovim pitanjima bio je samo gospodin Bradić i nije mogao da da odgovore na neka pitanja koje se tiču upravo ovog seta zakona.
Poći ćemo od prvog pitanja koje se odnosi uopšte na usaglašavanje propisa u Republici Srbiji sa Ustavom Republike Srbije. Mi smo doneli Ustav Republike Srbije, građani na referendumu, Narodna skupština krajem 2006. godine. Doneli smo Zakon za sprovođenje Ustava, definisali rokove u okviru kojih moraju da se svi pozitivno pravni propisi Republike Srbije usaglase sa Ustavom.
Mi, evo, danas činimo upravo jedan takav slučaj, premašujući rok koji je bio određen za 31. decembar, danas usaglašavamo Zakon o opštem upravnom postupku sa Ustavom Republike Srbije. Tu se onda otvara niz pitanja koji se tiču ustavnosti i zakonitosti u Republici Srbiji i institucija koje primenjuju i Ustav i zakone koji su doneti na osnovu Ustava. Želim, naravno, da neka pitanja koja su se javnosti otvorila kao sporna ovde iznesem.
Pitanje sprovođenja zakona je nešto što, sasvim sigurno, jeste stvar koja se tiče svih građana, svih institucija i na Ustavu zajamčena prava definisana zakonima su nešto što građani sa nestrpljenjem očekuju da se ona realizuju. U krajnjoj liniji, to je pitanje i političkih sloboda i opšte političkog sistema.
Ali, mi se danas suočavamo sa pitanjima primene zakona i pitanjima opstrukcije primene zakona od strane različitih institucija ili pojedinaca. Onda u tu opstrukciju ili odsustvo primene zakona uključuju se razne institucije, kako bi se to na najbolji mogući način izbeglo.
Navešću jedan primer koji je zaista karakterističan. Mi smo svi ovde u Narodnoj skupštini, prvenstveno vladajuća većina, 2008. godine doneli Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, gde su definisana pitanja sukoba interesa. Taj zakon je počeo da se primenjuje od 1. januara ove godine, sa rokom od 1. aprila, u okviru koga su sva lica koja su bila u obavezi, jer su se našla u sukobu interesa početkom primene zakona, da izađu iz tog sukoba interesa, povlačeći se sa funkcija, prvo, imajući pravo slobode da izaberu koje će se funkcije odreći, a nakon 1. aprila, videli smo nakon rešenja koja je Agencija dostavila, da se povuku sa tih funkcija.
Šta se događa? Pojedinci koji su se zatekli u sukobu interesa, koji žele da zadrže funkcije kreću da uključuju sve moguće institucije u Srbiji kako bi te funkcije zadržali. Uključuje se Ministarstvo pravde koje daje jedno tumačenje, pa se uključuje Agencija koja tumači zakon, jer je jedina vlasna, pa se sada uključuje i Ustavni sud, sve da bi se izvrgao zakon i da bi pojedinci bili na pozicijama na kojima su se našli i definitivno ostali u sukobu interesa.
Sada jedan zakon koji je trebalo da podstakne pravila u okviru političkog sistema, odsustvo gomilanja funkcija i u krajnjoj liniji spreči korupciju, nalazi se u situaciji da se različite institucije uključuju kako da odbrane one koji žele da zadrže više funkcija. Postavlja se pitanje – kako će se taj zakon primeniti?
Druga stvar, vrlo bitna, većina tih funkcionera su gradonačelnici i predsednici opština. Po Zakonu o Agenciji za borbu protiv korupcije tim licima je formalno posle 1. aprila trebalo da prestaje funkcija koju su kasnije stekli.
U krajnjoj liniji, po rešenju koje su dobili od Agencije, ta lica su trebalo ovih dana, ističe taj rok prekosutra, da se povuku sa nekih funkcija, ili će im, u krajnjoj liniji, prestati funkcija koju su kasnije stekli. Postavlja se pitanje – da li su ti ljudi i dalje posle ovih rokova na položaju gradonačelnika i predsednika opština?
Ovo govorim s obzirom da je gospodin Milan Marković ministar za lokalnu samoupravu. Na koji način će funkcionisati sistem lokalne samouprave sa licima koja de fakto po zakonu više nisu predsednici opština ili gradonačelnici, a ne žele da primene zakon i da se povuku? Vrlo ozbiljno pitanje, jer se kroz institucije pokušava da se spreče efekti zakona koji treba da doprinese borbi protiv korupcije.
S druge strane, imamo drugu vrstu problema. Odsustvo koordinacije prilikom tumačenje i primene zakona, koje će moći da proizvede nesagledive posledice, u ovom slučaju opet, po sistem lokalne samouprave. Uopšte ne ulazeći u odluku Ustavnog suda, ne želim da je komentarišem, niti bi trebalo.
To je odluka Ustavnog suda, ali govorimo o mogućim posledicama u situaciji kada imamo proporcionalni izborni sistem i kada se ta odluka donosi sada kada se već uspostavio sistem lokalne samouprave. Kako će izgledati i kakve će biti posledice te odluke možemo samo da zamislimo.
Dobio sam niz dopisa sa velikim brojem nedoumica iz raznih lokalnih samouprava koje postavljaju takvo pitanje. Ozbiljan je strah i ozbiljna nedoumica u velikom broju opština. Navešću samo jedan primer koji sam dobio juče.
Pokušaću da ga prepričam. Dva odbornika su podnela ostavku pisanom izjavom. Skupština im je konstatovala prestanak mandata. Donosi se odluka Ustavnog suda. Dan posle opštinski odbor te stranke je izabrao nove odbornike. Nisu izabrani po redosledu sa liste. Verifikacija mandata novih odbornika biće odmah posle stupanja na snagu odluke Ustavnog suda.
U vreme kada je doneta odluka i izabrani kandidati, odluka Ustavnog suda nije stupila na snagu, ali će stupiti na snagu kada budu bili verifikovani mandati. Postupak zamene odbornika počeo je dok odluka nije stupila na snagu, a završiće se kada odluka stupi na snagu.
Još veći problem je slučaj sa velikim brojem svih stranaka: liste su pravljene po azbučnom redosledu. Možete zamisliti kakav će to haos da nastane kada odluka stupi na snagu. Naravno, videćemo kako će Ustavni sud doneti odluku, kako da sanira posledice.
(Predsedavajuća: Narodni poslaničke, koliko god tema bila interesantna i ministar bio zadužen, molim vas da se setimo člana 103. i obaveze da se govori o onome što je na dnevnom redu. Nastavite.)
Uz uvažavanje ovoga što ste rekli, želeo sam prosto da sagledamo celinu primene zakona, jer je gospodin ministar takođe zadužen za ceo sistem državne uprave i smatrao sam da je ovo prilika, njegovo prisustvo u Narodnoj skupštini, da se ova pitanja funkcionisanja i primene zakona razmatraju, jer će u krajnjoj liniji doći u pitanje primena i ovog zakona o kome danas razmatramo, gde smo izneli primedbe kroz amandman.
U svakom slučaju, ovo su neka pitanja koja su se otvorila u javnosti povodom primene zakona. Posledica donošenja odluka od strane pojedinih institucija i sasvim sigurno vrlo je važno da se jedan ozbiljan sistem kao što je lokalna samouprava ne naruši.