Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragan Šormaz

Dragan Šormaz

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, pre otprilike meseca dana postavio sam pitanje u ovom parlamentu vezano za tužioca Vukčevića. U tom obrazloženju i zahtevu, pre svega predsedniku Vlade, obrazložio sam zašto smatram, a na to imam pravo kao narodni poslanik jer Skupština bira tužioce, da je tužilac Vukčević nedostojan i nesposoban da obavlja svoju dužnost.
Odgovor sam dobio od ministarke Malović koja je poslala dva člana zakona na koji način se biraju tužioci u Srbiji i to je bio kompletan odgovor na to moje pitanje.
U međuvremenu imamo, kao što smo čuli od prethodnika, novi slučaj, izveštaj gospodina Dika Martija i reakcije koje smo dobili od istog tužioca. Da podsetim javnost Srbije da nisam bio prvi poslanik koji je tražio da gospodin Vukčević bude smenjen sa funkcije na kojoj se nalazi. To je tražio u ovom istom domu još u decembru 2007. godine tada predsednik poslaničke grupe SPS gospodin Ivica Dačić.
On je imao svoje obrazloženje zašto je to tražio. U međuvremenu je njegova poslanička grupa godinu i po dana kasnije ponovo glasala i ponovo izabrala Vukčevića na tu istu funkciju. I dalje smatram da je gospodin Vukčević nesposoban i nedostojan da obavlja funkciju na kojoj se nalazi.
Kao što vidite, taj slučaj o kome se govori, pristupanje Srbije EU, problem sa haškim optuženicima. S druge strane, videli smo i slučajeve gde se ljudi drže u pritvoru po dve godine, a onda posle toga bivaju pušteni na slobodu i mogu da tuže državu Srbiju jer tužilaštvo nije sposobno da skupi dovoljno dokaza da bi bio procesuiran i osuđen. Sada imamo ovaj slučaj izveštaja gospodina Dika Martija.
Šta je novi argument? Po meni tužilac Vukčević nije samo nesposoban i nedostojan, nego pokazuje da nije samostalan u svom radu, da nije nezavisan. Prva izjava posle ovog izveštaja je bila da naša država, tužilaštvo ne treba da se meša u ceo slučaj, jer može da načini političku štetu i da smeta državi u pregovorima sa predstavnicima albanske nacionalne manjine sa KiM.
Potom čujemo izjavu predsednika države da će on razgovarati sa svim legitimnim predstavnicima albanskog naroda sa Kosova. Podsetio bih ga da dole nema albanskog naroda, jer oni žive u Albaniji. Dole se nalazi albanska nacionalna manjina u državi Srbiji.
Posle toga dobijamo izjavu, i to direktno od gospodina Vukčevića, da nema svrhe podizati optužnicu protiv Hašima Tačija zato što je nedostupan našem pravosuđu. Zar je dostupan Ratko Mladić? Zar je dostupan Karić? Jesu li dostupni Šarići? Ima ih u bekstvu koliko hoćete. Da li je dostupan Cane Subotić? Ko će sve da ih se seti.
Doskoro nije bio ni Terzić dostupan, pa se vode postupci i podignute su optužnice. Što bi sada Hašim Tači, koji je inače građanin RS i koji je učinio zločine na našoj teritoriji, bio privilegovan u odnosu na ta lica?
Zbog svega ovoga što sam naveo smatram da bi najmoralnije bilo da gospodin Vukčević sam podnese ostavku sa funkcije na kojoj se nalazi, jer ponavljam pokazuje da nije nezavisan u svom radu, nesposoban je i nedostojan te funkcije.
Ako on ne želi da podnese ostavku, postavljam pitanje na ovaj način nadležnom Državnom veću tužilaca da li će pokrenuti proceduru za njegovo razrešenje kako bismo mi u parlamentu odlučili o njegovom daljem obavljanju te funkcije i kako bismo ga, nadam se, smenili sa tog položaja? Zahvaljujem.
Samo ću dve stvari da kažem.
Prvo, da razjasnimo, vi u vreme kada ste sedeli sa gospodinom Ilićem u Vladi u to vreme se radio kej u Smederevu na Dunavu, koji je mnogo važan za sve, pa i Beograđani treba da znaju, urađen je do stare luke koju i dan-danas koristi "U.S. still", ali kada je napravljena druga Vlada, u kojoj ste vi bili, sećate se da je ministar bez zaduženja, u stvari bio je zadužen za NIP, gospodin Đilas, tada je on uzeo pare predviđene za završetak radova na keju u Smederevu, prebacio na Zemun i slikao se u kampanji kada je završio Zemunski kej, što mu je poslužilo za njegovu kampanju u borbi za gradonačelnika.
Setite se svega toga. Tada su skinute pare sa Smedereva. Srećom pa smo u Smederevu završili sa izvođačima, da ne prekinu radove i urađeno je dotle dokle je. Međutim, od tada pa nadalje, gradonačelnik je iz DS, ašov nije zakopan u zemlju u tom mestu. To je deo zbog čega je i centar grada ugrožen zbog toga što ništa nije rađeno.
Toliko da se zna ko je šta radio. To će biti problem DS. Tamo ni gradski odbor nije bio za to da on bude gradonačelnik, da mu je nametnuto od predsedništva. Sve vi to vrlo dobro znate. Sada imamo taj rezultat da čovek vodi računa samo o svojoj firmi, ne vodi računa o gradu i zato ništa nije ni urađeno.
Međutim, ima jedna stvar koja je mene iznenadila – da vi, ministre, 15. decembra kažete da ne postoji budžet za 2011. godinu, da ga niko nije video, da nije urađen, da ne postoji u pisanoj formi. Pogledajte stenografske beleške. On je već trebalo da bude ovde u proceduri. To je ono što je strašno. To je ono što nije dobro i što ne valja.
Poštovanje gospodo poslanici. Dame i gospodo narodni poslanici, u Republici Srbiji, kao što vidimo po izveštaju Evropske komisije, poslednjeg koji je urađen vezano za put Srbije u EU, tj. za evroatlantske integracije, najveći problem je, među mnogim problemima, nešto o čemu ćemo danas ovde raspravljati - reforma pravosuđa, ali i korupcija.
Meni se čini da se u Republici Srbiji o korupciji govori. Vlast govori o korupciji i priznaje da je ima, ali ne dela i ništa ne čini po tom pitanju da se korupcija savlada ili svede na neki , hajde da kažemo, prihvatljiv nivo, mada nikada ne može biti tako prihvatljiv nivo kao što ga imaju uređene države Evrope, EU, pa i drugi delovi sveta.
Imamo mnogo primera, situacija koje nisu razrešene, afera koje nisu razrešene, korupcionaške priče, smenjeni neki direktori koji posle prelaze na druga mesta. Posedujem informaciju, ne znam koliko je tačna, jer je naši mediji nisu objavili, čini mi se da imam dobru informaciju, da agencija koja se bavi borbom protiv korupcije unutar EU ovih dana posećuje Srbiju, možda već sutra, vezano za mnoge situacije oko kojih su oni upoznati.
Takođe, čujemo priče oko donošenja nekih novih zakona koji nikako da budu pušteni u skupštinsku proceduru, raspravlja se da li će se na ovaj ili onaj način boriti, ali nikako da počne borba u pravom smislu, a na taj način trpi budžet Republike Srbije i trpe građani Republike Srbije oni koji očigledno nisu sposobni da se izbore protiv korupcije.
Puna su usta priča o izgradnji infrastrukture, država se zadužuje, sada se priča i o prodaji "Telekoma" da bi se gradilo, navodno, radila infrastruktura.
S druge strane, predsednik Srbije trči po Srbiji i govori o tome kako se kasni u poslovima i traži krivce za to što se kasni u izgradnji infrastrukture, valjda nikako da ih pronađe i da nam uputi reči ko je. Obilazi region, traži veće investiranje u Srbiju, traži da se omogući istovremeno veće investiranje srpskih kompanija u regionu, u neke države odlazi jednom mesečno, ali za to vreme vodi sukob, izgleda verbalni, ne neki drugi, sa onima koji vode najjače kompanije u Srbiji, koji bi mogli da investiraju u regionu.
Meni su u poslednje vreme bili interesantni mostovi. Recimo, izgradnja mosta na Beški kasni već godinama u odnosu na predviđeni ugovor izgradnje mosta na Beški. Nikada nam nije obrazloženo niti rečeno zbog čega.
Čuveni most na Adi je višestruko prošao ono što je predviđeno kao cena koštanja tog mosta, a sprema se novi problem, čak moguće nova afera, a to je kupovina zemljišta i sa jedne i sa druge strane Save u Beogradu, za izgradnju pristupnih puteva. Ubeđen sam da ćemo o tome već govoriti u parlamentu, jer se dešava nešto interesantno po Beogradu i neki biznismeni već jure za tim zemljištem.
Treći most koji mi je interesantan, u vezi sa kojim ću postaviti pitanje, jeste Žeželjev most. Naime, govorimo o tome, zadužujemo se ponovo kod Evropske banke za obnovu i razvoj za izgradnju tog mosta, naravno, treba ga izgraditi, ali raspisan je tender, otvorene su ponude 10. novembra, u tenderskoj dokumentaciji koju imam piše da će do decembra biti završena evaluacija i kako je sve to već gotovo, a ništa se ne dešava. Imam i tabelu ponuda, to svi treba da znaju. Kasni se već u startu sa tenderom.
Moje pitanje je za nadležnog ministra Mrkonjića, on je vrlo precizan u tim odgovorima, pa bih voleo da ga čujem. Kada će početi izgradnja Žeželjevog mosta, kada će se završiti izgradnja Žeželjevog mosta i koliko će koštati izgradnja Žeželjevog mosta? Ne interesuje me ništa više, samo kada će početi, kada će se završiti i koliko će koštati.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, pošto vidim da je bitno, hajde da se legitimišem da kažem da jesam služio vojsku, učesnik sam rata u vreme bombardovanja, služio u Hrvatskoj, u Divuljama, PVO i mogu reći, na osnovu onoga što sam tamo video, i u ovom ratu, još tada sam shvatio da su države ili vojske koje primenjuju doktrinu naoružanog naroda besmislica i da od toga nema ništa.
Posle toga četiri-pet godina je, naravno, JNA pokazala da je tigar od papira, raspala se vrlo brzo. U januaru će biti 20 godina kako se bavim politikom. Od tada i smatram i javno sam uvek govorio da je Srbiji potrebna profesionalna vojska i smatram da je Srbiji potrebna profesionalna vojska.
Ima u istoriji bezbroj primera koliko je bolje imati dobru profesionalnu vojsku, još od nastanka maltene civilizacije i dobro obučenog vojnika, iskusnog i profesionalnog, nego naoružanu gomilu ljudi. Nekoliko primera mogu reći.
Na primer, Hanibal je godinama maltretirao Apeninsko poluostrvo i Rimsko carstvo i porazio nekoliko vojski koje je Rim spremao zaredom samo zato što je imao iskusnu vojsku i dobro opremljenu. Šta reći o Leonidi i 300 Spartanaca koji su se suprotstavili po nekim procenama preko 200.000 Persijanaca na jednom polju tri dana.
Ili Aleksandru Makedonskom koji je sa sedam puta manjom vojskom porazio Persijsko carstvo, ali je on imao vojnike koji su bili iskusni, od 10 do 30 godina u ratovanju i mnogo bolje naoružani od ovoga što je imao persijski car, koji je onako skupio plemena i poslao džumle na njih i naravno izgubio carstvo posle toga.
Šta reći o Sparti kao državi koja je prva imala organizovanu profesionalnu vojsku, muškarce koji su bili samo vojnici i ništa drugo i šesto godina na njihovo tlo nije, po tome su, hajde da kažemo, rekorderi, niko nije uspeo 600 godina da pređe granicu Sparte, a kamoli da vodi neki sukob na njihovoj teritoriji sa njima.
Međutim, malo me je ova euforija koju su pokazali poslanici vladajuće većine i naterala da se javim da govorim. Da, gospodo, ali ovo nije završena reforma, ovo je tek početak reforme. Znači, mi moramo da nastavimo s tim dalje.
Mnogih odgovora ovde nema. Na primer, ja sam negde pročitao, ne znam da li je tačno, ministar možda to zna, da jedan profesionalni vojnik danas u proseku košta šest puta više nego običan, ali to znači da on mora da bude dobro naoružan, da mora da bude dobro obučen, da bude dobro obučen, sve to mora da se ima.
To danas ova srpska profesionalna vojska nema i na tome mora da nastavi da se radi, a sa ovom privredom i na ovaj način i sa ovim što se odvaja za budžet vojske teško da ćemo do toga doći u skorije vreme, nisam od tih koji će reći da nećemo, naravno da moramo. Zato vam ta euforija malo nije na mestu.
S druge strane, potrebno je isto tako, po meni, šta pogrešno, barem sada u promociji ove reforme, ministar sa time može da se složi ili ne, ali dajem kao predlog to što se promoviše i profesionalna vojska, ali se ne promoviše i ne reklamira ovaj dobrovoljni deo ili barem se o njemu ne govori, dobrovoljna mogućnost služenja vojnog roka. Hajde da od današnjeg dana se to promeni, na primer, to je moj predlog.
Sami ste rekli – možda radni staž. Mora biti neke stimulacije. Znači, radni staž da, ali se ne slažem s vama da treba da se računa vojska, zašto ne možemo zakonom? Dajte predlog zakona i jednostavno samo upišemo radni staž. Zašto mora da se naplaćuje sada u penziono tih tri, šest meseci, godinu dana, koliko se predvidi?
Kao država možemo da donesemo odluku, vojsci treba pomoći. To je dovoljno samo kao motivacija ovim ljudima, da mogu oni koji žele da služe vojsku da ništa ne gube time što odu da služe vojsku, znači, radni staž je u knjižici, pečat, potpišemo i to se zna. Zašto mora da se uplaćuje? Mislim da je zakonski način da to može.
Drugo, treba promovisati dobrovoljno služenje vojske jer može se desiti da nam bude potrebno. Kolektivna bezbednost, o njoj se govori, govore predsednik Rusije, predsednik Vlade Rusije i mislim da mi za to treba da se zalažemo od Lisabona do Vladivostoka, a svakako ne u NATO, to je nešto što nam u ovom trenutku nije potrebno.
Dame i gospodo narodni poslanici, o ovoj raspravi smo čuli dosta toga interesantnog, ali neke stvari su očigledno zbunjujuće čak i za narodne poslanike, što je mene iznenadilo. Recimo, priča o tome da li su igre na sreću klađenje, kocka, i šta su kockarnice i kazina ili kladionice, to su potpuno različite stvari i čak se regulišu različitim zakonima, ovde se koristila terminologija i za jedno i za drugo kao da je isto, a nije isto.

Već sam u jednom slučaju pominjao primer kazina ili kockarnice, ako hoćete, u Beogradu, najveće, što se reguliše drugim jednim zakonom, koji se nalazi u okviru hotela Jugoslavija, a koji je privatizovan. Oni koji su dobili licencu za dobijanje tog kazina tj. te kockarnice dali su ponudu od 18 miliona evra na licitaciji, da bi dobili licencu. Po mojim informacijama, taj novac nikada nisu uplatili tih pet godina, ta licenca je istekla. Nova licitacija, po mojim informacijama, nije održana. To su problemi o kojima ovde treba da raspravljamo a ne da li je 100 metara ili 150 metara udaljena neka kladionica, a ne kockarnica od neke škole.

I, šta je sada sa tim što se dešava u okviru hotela Jugoslavija?! Da li će neko, ikada, na to pitanje da odgovori? Zašto hotel Jugoslavija ne radi kao ''hotel Jugoslavija''? Dakle, nije pipnut od onog trenutka kada je privatizovan, čak je preprodat od strane onih koji su prvo kupili, navodno, neki slovenačko-austrijski konzorcijum, oni su prodali novim grčkim vlasnicima, a da taj hotel i dalje ne radi kao hotel, nego radi samo kao kazino i ništa drugo. Kao hotel u Beogradu, kome je potrebno za smeštaj turista sa povećanim brojem turističkih dolazaka u Beograd i koji nema dovoljno kvalitetno smeštajnog kapaciteta, jedan takav dobar hotel, jedini na reci u Beogradu, ne radi kao hotel!

A, mi, sada, ovde, od poslanika slušamo, naročito vladajuće većine, kako brinu brigu o građanima, a, recimo, taj problem, koji traje već godinama, ne rešavaju dok su oni vlast, i na gradskom nivou i na republičkom nivou.

S druge strane, igre na sreću i klađenje u svim državama na svetu organizuje država, ne organizuje organizovani kriminal. Kao što smo videli, i kockarnice i kazina uvek drži neko ko dobije dozvolu od države. Kako se to onda može povezati sa kriminalcima, kao što se ovde priča? I naplate se porezi, takse itd, osim, ako to država ne organizuje. Al' to je, onda, taj organizovani kriminal o kome govorimo.

Igre na sreću – da li je iko ikad odgovarao u Narodnoj lutriji Srbije za ovaj skandal koji smo imali i štetu koja je načinjena građanima Srbije?! Nije niko, samo zato što je Narodna lutrija Srbije sa svojim direktorom kupila potpuno nesiguran, nezaštićen, neproveren softver za zaštitu svog sistema, koji su obični, šestorazredni, hakeri u Srbiji probili i napravili pljačku građana Srbije. I niko za to nije odgovarao!

A za to vreme, imamo kompanije ili bar jednu kompaniju, za koju sigurno znam, i prisutni ministar zna, za IP-tehnologiju da je i te kako cenjena u svetu i koja, recimo, nije mogla od Narodne lutrije Srbije da dobije posao i da zaštiti građane Srbije, tako što bi napravila pravu softversku zaštitu. To su problemi.

Neke kolegu su već rekle, i meni ovo više liči na reketašenje zvaničnih, legalizovanih kladioničarskih preduzeća, a ima ih svega tri ili četiri u Srbiji, koji su prisutni u svim našim gradovima, da sada smanje broj svojih, da kažemo, prodajnih, mesta, koja imaju, da bi opet prelazili na neka druga mesta, da bi grad opet naplaćivao neke druge takse, da bi se menjali lokali i pravio trošak tim ljudima koji, inače, uredno plaćaju porez državi Srbiji za to što rade, potpuno legalno.

Tako da, sve ovo meni liči potpuno na jednu akciju za punjenje jednog dela prazne republičke kase ili jednog dela prazne gradske, bez podsticaja preduzetništva u Srbiji, što je jedino bitno.

Moramo preduzetnike da podstičemo, prestali smo to da radimo, od Drugog svetskog rata naovamo, u svim oblastima, pa i u ovim, ne podstičemo ih nego ih samo demotivišemo da rade. Zahvaljujem.
Nisam tvrdio da jesu ili nisu, nego sam rekao da sam dobio takvu informaciju, jer se vodio čak i jedan sudski spor. To nisam rekao zbog onih pet minuta kratkog vremena i oni koji su se žalili na proceduru dobili su inače u sudskom sporu, ako niste sa tim upoznati, ali, ako su uplatili, svejedno, odlično – ako su uplatili.

Samo mi opet niste odgovorili na onaj drugi deo pitanja, a to je – zašto to nije hotel, zašto se ne ulaže u hotel, zašto se već jednom nije napravio hotel od onih koji su kupili hotel, a ne kazino? Drugo je, dobro, uplatili su, radili su kao kazino. Da li je licenca istekla ili ne, kad će nova licitacija? To sam, isto, pitao, a ni na jedno od tih pitanja nije odgovoreno. Ako su uplatili – odlično! Ali, da li je istekla ta licenca, kad će licitacija za novu i zašto ne radi hotel, nego samo kockarnica? Pošto vidimo da je kod vlasti, i onako i ovako, mnogo velika zabrinutost, briga za to kako ljudi odlaze u kladionice i kockarnice, onda, barem, neka rade u skladu sa zakonom.

I više me interesuje zašto ne radi hotel "Jugoslavija", nego kako radi "Grand kazino"?!
Kolega, dobra namera vaša, ne znam kakva je namera Vlade, ali daću vam primer, baš zašto mislim da treba da stoji takva stavka.
Znate zašto? Daću vam primer, baš ovde iz Beograda, vrlo dobar primer, zašto bi neko morao zaista da se bavi na takav način i da vodi računa kao što piše u zakonu, kod nas nije slučaj.
Hotel "Jugoslavija", privatizovan pre nekoliko godina, do dana današnjeg oni koji su ga kupili nisu dinar jedan uložili u to da radi kao hotel, a smeštajni kapaciteti Beogradu nedostaju, a privatizovali su hotel. Kupili su hotel.
Sve što radi u hotelu "Jugoslavija" je kazino, znači obična kockarnica. Jedini su dobili licencu po onom novom zakonu koji smo usvojili da je krug od 21 kilometar, niko drugi ne može da drži kazino osim njih. Dali su, po mojim informacijama, na tenderu 18 miliona, to jest ponudili 18 miliona evra za licencu, nikad nisu platili, oni koji su kupili, tih 18 miliona evra. Istekla je licenca, novi tender nije raspisan.
U međuvremenu su ti koji su kupili prodali, znači, radilo se o nekom konzorcijumu ili tako nešto, Slovenci, Austrijanci, pa su u međuvremenu prodali nekom Grku i onda ni taj nije uložio u hotel, ni on se ne ponaša kao odgovorni privrednik, nego i on i dalje drži samo kockarnicu. Ponavljam, Beogradu nedostaju smeštajni kapaciteti i svi znate da se radi o odličnom hotelu na sjajnom mestu, velikom hotelu koji bi mogao da značajno poboljša smeštajne kapacitete Beograda, koji je atraktivan poslednjih nekoliko godina evropskim turistima.
Zašto i na koji način se ima takav odnos od strane onih koji treba da kontrolišu proces privatizacije, pa evo primer ovde kod hotela Jugoslavija? Zašto to samo na takav način funkcioniše? To je pitanje takođe za Vladu i za ministra koji ovde danas nije prisutan.
U svakom slučaju, očigledno da tu ne funkcioniše. Mislim da ova odredba koju je Vlada napisala neće ni naterati one, i sa te strane ste upravu, neće ih naterati da se odgovorno ponašaju, ali u svakom slučaju, nije naodmet da tako nešto stoji, pa da imamo na šta da se pozovemo kada prestanu da se ponašaju odgovorno, kao što je ovaj slučaj vezan za hotel Jugoslavija.
Dame i gospodo narodni poslanici, prvo gospođo predsedavajuća, da vas obavestim da pitanja koja sam postavio posle svih onih dešavanja vezanih za 10. oktobar, gej paradu, pa posle toga za događanja u Đenovi, Ministarstvu sporta sam uputio jednostavno pitanje kad će u proceduru pustiti zakon o sportu, evo, do ovog trenutka nisam dobio odgovor. To je valjda nešto najvažnije, prvi akt za to ministarstvo godinama unazad bi trebalo da bude.
Na to jednostavno pitanje nisam dobio odgovor, ni da li je u pripremi, ni šta se radi, ni da li će biti u proceduri dok je ova ministarka ministar, tako da bih vas zamolio kao Skupština da reagujemo na neki način da Ministarstvo ispunjava svoje obaveze prema Narodnoj skupštini.
S druge strane, pitanje koje ću sad postaviti, neću biti ni prvi, podsećam da je jedan predsednik poslaničke grupe još u decembru 2007. godine postavio slično pitanje, ništa se od tada nije promenilo do dana današnjeg.
Naime, Vladi Republike Srbije, po njihovim izjavama, prioritet u sprovođenju politike su u stvari evropske integracije. Znači, vidimo da prioritet nije plaćanje računa, ali su prioritet kako čujemo, stalno, svakodnevno ponavljanje, evropske integracije.
Obećano je od strane ove vlade da ćemo ove godine biti kandidati za ulazak u EU, da ćemo dobiti status kandidata, ali to se nije dogodilo. Očigledno da će to biti na dnevnom redu tek za nekih godinu dana.
Jedan od najvećih razloga za to, tj. najveći razlog zbog koga nismo kandidati je naravno saradnja sa Haškim tribunalom.
Moje pitanje je, a u poslednje vreme i po izjavama koje daje, zbog toga sam doneo takav sud o njemu, moje mišljenje o tom čoveku - dokle će Vlada Republike Srbije i država Srbija i naravno i ovaj dom koji bira čoveka na tu funkciju, trpeti nedostojnog i nesposobnog za obavljanje te funkcije, tužioca Vladimira Vukčevića, koji je očigledno nesposoban da uradi ono što je potrebno da bi se nastavila saradnja sa Haškim tribunalom.
Čovek koji je sada kada se Srbija ponovo našla u problemu, kada je o njoj ponovo raspravljao holandski parlament, istih dana stranim medijima i domaćim medijima počeo je da kuka i da se žali kako mu je kriv, zato što do sada nije uhapšen Ratko Mladić, neko ko je bio direktor BIA 2005, 2006. godine, a on u isto vreme je bio tužilac? Znači, za sve mu je kriv i sada, 2010. godine, Rade Bulatović.
Za sada mu je ponovo kriva bivša vlast, a on koji nema na grbači Radeta Bulatovića već dve godine, nije ništa uradio. Zbog toga mislim da je nedostojan. Nesposoban je.
Imamo i slučaj Jurišića, dve godine je držan dotični u pritvoru. Ovde smo raspravljali da li je potreban pritvor od osam ili 30 dana da bi istražni organi uradili svoj posao. Jednog čoveka je držao dve godine u pritvoru da bi taj posle bio pušten od strane suda jer nesposobni Vukčević nije skupio dovoljno dokaza, a onda smo slušali njegovog zamenika, Bruna Vekarića, kako plačnim glasom objašnjava koliko je bilo teško da skupe potrebne dokaze.
Kolega Krasić je možda u pravu kada kaže da mi se to možda samo čini, ali u svakom slučaju dokazi nisu skupljeni i to tužilaštvo nije uradilo svoj posao. Čovek koji se žali svima da je neko drugi kriv za nešto što je radio pre četiri godine, a nije ništa on kao tužilac na tom mestu tada rekao u tom trenutku. Zašto nije progovorio 2006. godine, nego je čekao 2010. godinu?
Odmah ću potrošiti vreme koje imam. Neću se javljati povodom ostalih amandmana, pošto su vezana sva tri amandmana. U odnosu na ceo tekst dovoljno je reći samo, što smo govorili i u načelnoj raspravi, da je ovo potpuno pogrešno i da ne treba menjati. Zbog toga sam i dao amandman u ovom ne baš popularnom tekstu, koji glasi – briše se. Mislim da treba da ostane staro rešenje zakona, a ne da imamo izmene tog dela zakona koje je predložilo Ministarstvo na ovaj način.
Rekao sam i u načelnoj raspravi da je razlog za to što imamo, de fakto, ovim predlogom izmena Zakona umanjenje prava, stečenih prava građana, a to je suprotno Evropskoj povelji o ljudskim pravima i Univerzalnoj deklaraciji. One bukvalno zabranjuju donošenje novih zakona ili delova zakona kojima se umanjuje već postignut stepen prava. To je toliko jasno. Ovo je više nego evidentno. Ako već govorimo o EU, ako govorimo o evropskim vrednostima, ako govorimo o tome da je Srbiji mesto u toj velikoj evropskoj porodici, a smatram da jeste i da treba tome da stremimo, onda ne treba ovakve stvari da radimo.
Drugo, ovo ne garantuje da će se sprečiti nasilje ili, kako neki kažu, huliganstvo na stadionima, ulicama Beograda, jer onoga ko čini nasilje, ko je spreman na to, neće sprečiti ni 30 dana, kao što ga ni do sada nije sprečilo ovih osam dana pritvora. Njega neće sprečiti ni predviđena zatvorska kazna od pet, deset, dvadeset godina, kao što ga ni do sada nije sprečila. Uglavnom, skoro svi oni, ako ne svi, kada krenu sa ciljem da tako nešto rade, računaju na to da neće nikada biti uhvaćeni.
Imamo primera, koliko god hoćete, imamo primera i do sada. Zbog toga smatram da ovo uopšte nije nikakvo rešenje. Imamo primer Uroša Mišića. On je na žandarma krenuo sa bakljom, gurao mu ju je u usta. Nije jedini, bilo ih je još. Njemu se sudi za taj događaj. Nažalost, još uvek mu se sudi. To se dogodilo 8. decembra 2007. godine. Ima jedna presuda na deset godina zatvora, pa onda žalba njegovih advokata, pa, kao, on nije znao da napada službeno lice, pa je to kao odbrana, mislim, čovek od 50 godina, šta traži među navijačima sa 50 godina? Naravno da se znalo i da je znao da je policajac, ali to sud uvažava i to traje godinama.
Šta je problem? Da je to rešeno efikasno, a postoje svi materijalni dokazi, snimci nekoliko televizija, svedoci itd., da je sud efikasno rešio, verovatno nam se ne bi desio ni Bris Taton, ni sve ovo kasnije. Ne bismo morali zbog jednog derbija i jedne prosečne evropske utakmice sada, nažalost, a ne vrhunske kakva je nekada bila, da na brzinu donosimo ovakav predlog zakona, uopšte nam ne bi bilo potrebno.
Za to vreme, na Nebojšu Trajkovića, koji je povređen, celo društvo je zaboravilo. Čovek se sam bori sa invaliditetom koji ima. Dobio je invalidsku penziju, više niko ništa ne pita. Dok ovaj Uroš postade heroj i njegovo ime žvrlja se po zidu i dan-danas.
Ko reaguje? Koliko ja vidim, fudbalski klubovi ne, a po meni su oni najodgovorniji za ovo.
Dobili smo saopštenje juče u svim medijima, fudbalski klub Crvena zvezda se dogovorio sa navijačima da nema nasilja na utakmici koja će biti odigrana sutra. Znači, oni sa njima mogu da se dogovore, oni na njih mogu da utiču, očigledno, a mi ovde tražimo pozadinu ko stoji iza nasilnika i raspravljamo kroz medije i pravimo oko toga veliku buku.
Sve to govori da ovo uopšte ne treba i da ovo neće rešiti. Mi moramo jednu opštedruštvenu akciju da napravimo, a ne da sad pravimo probleme. Ionako je reforma pravosuđa apostrofirana u EU kao najveći problem u ovom trenutku za naš put ka EU. Niko ne pominje ovo nasilje, iako vi govorite da će to biti smetnja, kao vlast, u pregovorima za ulazak u EU. Video sam ovaj izveštaj o kome je govorio Kacin, četiri tačke se spominju, nigde se to nasilje ne spominje, ali je reforma pravosuđa broj jedan.
Imamo štrajk. Ne zna se da li pregovarate ili ne pregovarate sa zaposlenima u pravosuđu. Oni ne prihvataju ponuđeno, vi računate da je 40% 4.000 dinara više nego što u stvari jeste na 16.000, i to smo juče videli. Zaista je napravljena jedna velika gužva, na pogrešan način, oko nečega veoma bitnog.
Tvrdim, ne bi se ovo dešavalo da je pravosuđe bilo efikasnije, da je Uroš Mišić osuđen na brz i efikasan način. Prošlo je godinu dana od reforme pravosuđa, on pravosnažno još nije osuđen, a imamo još takvih primera. On pravosnažno još nije osuđen, ima samo prvostepenu presudu.
Sećate se da sam vam govorio o suđenjima u Smederevu. Vi ste sad apostrofirali da je Viši sud u Smederevu jedan od najlošijih, u onom izveštaju koji sam gledao, vezano za Visoki savet pravosuđa. Tamo isto jedan predmet... Evo, policija hapsi za prevremeni odlazak u penzije, invalidninu. U Smederevu od 2005. godine traje jedan proces, nikako da se završi. Tvrdim, zato što se radi o zamenici predsednika gradonačelnika.
Tako imamo i ovaj slučaj. Onda imamo ponavljanje dela. Naravno da imamo. Niko se neće uplašiti od osam dana pritvora, ali od deset godina zatvora hoće, i to jeste jeziv odgovor, ako već koristite te termine. To jeste jeziv odgovor. Deset godina zatvora za nekoga ko ima 18 godina je jezivo. Kada izađe iz zatvora, šta će on biti, sa 28 godina? Šta je od njegovog života? To je jeziva kazna i samo treba da se primenjuje. Ali, mi je ne primenjujemo, a onda pravimo ovakve greške i ovakve predloge zakona koji će ići na štetu države. Zahvaljujem.
Pogrešno sam protumačen. Nikada nisam ni rekao da se ovo donosi zbog jednog događaja. Naravno da će se primenjivati zakon i da će važiti kada se promeni, ali podsećam još jednom da je naša predsednica Skupštine rekla na konferenciji za štampu da će se ovaj predlog zakona doneti što pre i da prekidamo ono zasedanje koje smo počeli da bi bio objavljen i da bi mogao da bude na snazi već u vreme odigravanja ovog derbija. To je činjenica. To ne možete sada da opovrgnete, sve novine o tome pišu, svi o tome govore javno. Tako ste rekli. Sada, što govorite da će on... Naravno da će važiti. Jok, važiće samo za tu utakmicu. Nemojte da mi stavljate u usta ono što nisam izgovorio.
Ali, potvrdili ste jednu drugu stvar koju sam rekao i zahvaljujem vam na tome, zaista ste to potvrdili. Ako je neko reformisao pravosuđe i tvrdi da je efikasno reformisano pravosuđe, a onda povećava rok istražnih radnji u skraćenom postupku sa osam na trideset dana, i tvrdi da je tako efikasnije, gde je tu efikasnije pravosuđe? Kako je to efikasnije? Da smanji sa osam na četiri dana, ja bih razumeo, ali da poveća sa osam na trideset, ne razumem gde je tu efikasnost, pod jedan.
Pod dva, opet ste potvrdili, ako neko povećava sa osam na trideset dana, znači da, suprotno Evropskoj povelji o ljudskim pravima i Univerzalnoj deklaraciji, sad ću ponoviti, više nikad neću, donosi nove zakone ili delove zakona kojima se umanjuje već postignut stepen ljudskih prava. Postignut je – osam dana istraga; izvolite, gospodo, imamo pravosudni sistem, neka uradi za osam dana. To je postignut stepen ljudskih prava. Ako povećamo na trideset, znači da ugrožavamo ljudska prava naših građana, jer neko će ležati u pritvoru trideset, umesto osam dana, na račun države, dvadeset dva dana više će ga država hraniti.
Član 107. Zaista bih vas zamolio, važna je tema, sutra se igra derbi, da se vratimo na dnevni red…
Podneo sam amandman i na član 2. On je, u stvari, i najvažniji ovde. I dalje tvrdim, bez obzira na to što je ministarka pokušala čitanjem nekih potpuno drugih delova Evropske povelje o ljudskim pravima, a ne onog dela koji sam ja apostrofirao kao problem, da je ugrožen ovim delom... Ponavljam da ta povelja o ljudskim pravima zabranjuje donošenje novih zakona ili delova zakona kojima se umanjuje već postignut stepen ljudskih prava. Postignut stepen je jedan pritvor, sada se to pooštrava i ja smatram, to je moje mišljenje, da je to u suprotnosti sa Evropskom poveljom, a vi ste čitali nešto sasvim drugo, kao što se sve vreme vrši zamena teza.
Ovde se govori da je ovo što mi sad radimo tri dana neki redovan postupak, da to ne radimo zbog derbija, a svi mediji izveštavaju da će Skupština danas, večeras da ovo usvoji i da će sutra onaj ko bude pravio nerede na stadionu biti strpan u pritvor na trideset dana. Sad idite na internet, upalite televizor i videćete, svi to izveštavaju. Znači, nije tačno, ovo ste radili samo zbog toga što želite da pošaljete poruku i želite da pokažete da nešto radite, a to što radite je ništa. Zamenjujete teze sve vreme.
Gospođa Kolundžija kaže – onaj ko je protiv ovih promena, taj štiti nasilnike od kazne. To nije tačno. Pritvor nije kazna, kazna je zatvor. Osudite Uroša posle tri godine zato što je napao žandara, i to ne sam, nekoliko njih. Čovek koji je napadnut od nekoliko ljudi (uspeo je da baci pištolj, da ne bi uzeli pištolj), taj profesionalac danas je potpuno zaboravljen, a ovaj još uvek nije osuđen zato što se brani time da nije znao da je službeno lice. Sud ne može jednim ročištem da utvrdi da to nije tačno, čime se on brani, i da bude kažnjen jezivo, deset godina. Kada neko sa 18 godina bude osuđen na deset godina i kad izađe iz zatvora sa 28, to je jeziva kazna, verujte. Veća je verovatnoća da će šetati „Paradom ponosa“ nego drugačije živeti posle tih deset godina. Toga se ti mladi ljudi plaše, a ne pritvora od 30 dana, 60 itd.
Dame i gospodo narodni poslanici, imam pitanje za Ministarstvo sporta. To je aktuelno pitanje, a trebalo je da bude deset godina unazad, a to je kada će Ministarstvo sporta uputiti Narodnoj skupštini u proceduru novi predlog zakona o sportu? Deset se godina, od tih demokratskih promena 2000. godine do danas, čeka na taj zakon. Mnogo toga smo u zemlji Srbiji promenili, mnogi su zakoni promenjeni; evo, krivični postupak nekoliko puta je bio u proceduri, sada je ponovo u proceduri jedan deo tog zakona, a zakon o sportu nikako ne dolazi na dnevni red.

Kada god sam postavio pitanje za tih deset godina, koliko sam poslanik, šta je sa zakonom o sportu i kada će doći – evo, čekaj, videćemo. Svi ovde znaju, to ću javno reći, dva kluba, ne sportska društva, nego dva kluba, deset godina koče donošenje zakona o sportu u Srbiji. To su fudbalski klubovi Partizan i Crvena zvezda. Sada se bavimo problemom navijača, onim što oni rade na ulici, nasiljem itd., a u suštini se radi o navijačima dva fudbalska kluba koja sve lošije igraju fudbal. Mogli smo to da vidimo i prekjuče u Ligi šampiona, kako drugorazredni klub iz Portugala, Braga, „mlati“ našeg šampiona kao od šale.

Ništa se ne dešava i ne rešava. Zašto? Zato što bi taj zakon trebalo da predvidi privatizaciju klubova i privatizaciju objekata. Svi znamo da je, recimo, ta dva objekta, stadione Crvene zvezde i Partizana, napravila država Srbija i naravno da bi država Srbija trebalo da ih privatizuje i da bi zakon tako trebalo da predvidi, i to je ono što je problem.

Za to vreme, u savremenom svetu, kome težimo, jedan Arsenal odlazi sa „Vemblija“ i pravi novi stadion, „Emirates“ arenu, kome se svi divimo kad ga gledamo, koji je i sa bezbednosnog aspekta daleko bolji od starog „Vemblija“. Za to vreme, jedan mali klub u Engleskoj, a svi gledamo englesku ligu, Bolton, prodaje stadion u centru Londona i odlazi na periferiju gde pravi novi za mnogo manje para nego što je uzeo za prodaju starog, koji je sa bezbednosnog aspekta takođe mnogo bolji. Onda se čudimo što je „Premijer liga“ toliko bolja i što su utakmice „Premijer lige“ toliko bolje, a tamo em je sve privatizovano, em se na odgovoran način svi ponašaju, pa naravno da imaju i odgovornije navijače.

Juče smo čuli vest da je Crvena zvezda održala sastanak sa svojim navijačima i dogovorila se da na famoznom derbiju, gde će dvadeset dvojica, koji jedva znaju da igraju fudbal, trčati na terenu, ne bude nemira. Pazite, dogovorio je fudbalski klub sa navijačima da do toga ne dođe, a vi ovde tražite ko je uzrok nasilja! Donosimo drakonske zakone i raspravljamo o tome.

Ja ovo mogu da kažem čiste savesti zato što sam bio u fudbalu, bio sam potpredsednik jednog kluba koji je četiri puta igrao u Evropi, fudbalskog kluba Sartid u to vreme, danas je to Smederevo. Nikada nismo obrukali Srbiju. Lepo smo nastupali tada. Znam kakva je situacija. Optuženom za kriminal, kome nikako da se održi suđenje, Draganu Džajiću sam 2001. godine rekao da je upropastio Crvenu zvezdu i srpski fudbal i da zbog njega Crvena zvezda nikad neće igrati u Ligi šampiona; evo, deset godina kasnije, nije ni prišla Ligi šampiona, niti hoće dok se na ovaj način ponaša.

Volimo da se slikamo pored sportista. Za to vreme vaterpolo reprezentacija diže kredit da bi išla na svetsko prvenstvo. Odbojkaši nemaju novac. Košarkaški savez nema novac da plati Dudu Ivkovića za rezultate koje postiže, ali su Crvena zvezda i Partizan, fudbalski klubovi a ne sportska društva, i dalje privilegovani. Zbog toga smatram, ako već hoćemo da rešimo problem, deo rešavanja svega onoga što nam se dešava jeste donošenje novog zakona o sportu.

Još jednom postavljam pitanje ministarki – kada će uputiti novi predlog zakona o sportu Narodnoj skupštini? Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, za svojih pet minuta ću kratko reći, kroz primere, recimo, današnjih naslova u novinama, u kojoj smo situaciji, vezano za predložene izmene krivičnog zakonika.
Srbija postaje izvoznik bezbednosti, kaže ministar odbrane povodom učešća srpske policiji i vojske u mirovnim misijama. Za to vreme treba da promenimo ove članove zakona, valjda zato što smo manje bezbedni. Kako onda, kao nebezbedni, ugroženi od huligana, možemo nekome da izvozimo bezbednost?
Kaže, u otpad, povodom ovih vakcina za svinjski grip, ko se toga još seća, 4,8 milijardi evra... Krajem meseca im ističe važenje. Za to vreme, ministar juče vređa poslanike u parlamentu.
Kažu, moguć je uvoz mleka iz Nemačke. Za to vreme pričamo o Keki i danas, a ne o tome što nema mleka.
Četvrtina građana u Srbiji boluje od depresije, naučno utvrđeno, a očekujemo da svaka četvrta porodica, koja ima nekog depresivnog, na pravi način vaspitava omladinu, upućuje je da zna šta je tolerancija itd.
Inflacija je iznad gornje granice, gura je nagore rast cena prehrambenih proizvoda. To je nasilje nad porodicama koje nemaju novac za hranu, a posle su kriva njihova deca, ili roditelji što ne stignu da decu vaspitavaju na pravi način.
Nemojte da neko pomisli da na ovaj način pravdam nasilje. Ne, samo govorim šta su uzroci i šta je sve dovelo do toga.
Sledeći izveštaj o napretku Srbije ka EU sadržaće kritike na račun, pod jedan, reforme pravosuđa. To je danas objavljeno. Verovatno će ove izmene i dopune doprineti da se poboljša slika o našem pravosuđu ili o nama kao donosiocima zakona u Srbiji. Neotpočinjanje procesa restitucije, situacija u Sandžaku, situacija u medijima, to su četiri najveće primedbe.
Svi se spremaju da potroše „Telekom“. Vlast će „pojesti“ sav novac od „Telekoma“. Naravno, ovde se o tome ne govori, nego se govori o derbiju. Derbi je mnogo važniji.
Sto hiljada gladnih više u ovoj godini. Nekada se na utakmice išlo porodično, to je takođe jedan današnji naslov. Recimo, ja sam prvi put na fudbalsku utakmicu išao sa svojim ocem, koji je inače, gospođo ministarka, penzionisani sudija Okružnog suda. Radio je u pravosuđu četrdeset godina. Ne znam koji roditelj može danas decu da vodi i koliko njih ima da na fudbalske utakmice idu sa svojim očevima? Odakle mu novac za dve, tri, šest karata u toku meseca, koliko ima utakmica, da bi ih posmatrali?
Nisam išao sa svojim vršnjacima, išao sam na utakmice sa svojim ocem, pa tek kasnije, kada sam postao punoletan, sa svojim vršnjacima, ali sam već u to vreme imao izgrađeno mišljenje šta je sportski događaj, šta je utakmica, za koga se navija i zbog čega se navija, i zašto se onaj drugi ne mrzi.
Danas nije takva situacija. Svi smo za to krivi. Da li ove izmene, čak postoji pitanje, ZKP-a krše prava građana? Mislim da krše i zbog toga neću glasati za ovaj predlog izmena, a o detaljima ću pričati kada bude rasprava o amandmanima. Zašto? Zato što Evropska povelja o ljudskim pravima i Univerzalna deklaracija zabranjuju donošenje novih zakona ili delova zakona kojima se umanjuje već postignuti stepen ljudskih prava.
Gospodo poslanici, naročito iz vladajuće većine, toliko ste se ovih dana zalagali za poštovanje ljudskih prava, i bili ste u pravu. Ovi su imali pravo da protestuju i niko nije imao pravo da ih fizički u tome sprečava, mada su i ovi drugi imali pravo da protestuju protiv njih, ali ne da upotrebljavaju nasilje. Ali, ako već tako mislite i ako se već za to zalažete, upravo zbog Evropske povelje o ljudskim pravima i Univerzalne deklaracije, koja zabranjuje donošenje novih zakona ili delova zakona kojima se umanjuje već postignut stepen ljudskih prava, bilo bi dobro da u danu za glasanje glasate protiv ovog predloga, jer on upravo to čini i ovo će takođe doprineti tome da Srbija sporije napreduje ka EU. Zahvaljujem.