Hvala vam, poštovana predsedavajuća.
Kolege poslanici, moram da kažem da je bilo zanimljivo slušati nadahnuti govor ministarke Adrijane Mesarović, to očito samo mladost može ovako entuzijastično da govori i treba uliti i neku nadu u ovu našu privrednu situaciju i za a to vam ministarka hvala.
Međutim, osvrnuo bih se na dva zakona iz ovog seta zakona, pod brojem 14. i 15. dakle, Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmi između KfW Frankfurt na Majni i Republike Srbije koji zastupa Vlada Republike Srbije delujući preko i putem Ministarstva finansija za Zajam za politike „ Reforma sektora energetike i životne sredine u Republici Srbiji“. Tu se Republika Srbija zadužila 135 miliona evra, a radi se o unapređenju reformskih procesa u sektoru energetike i životne sredine u Republici Srbiji.
Kolega profesor dr Slobodan Cvejić je govorio o važnosti imanja razvojne banke, što Srbija u ovom momentu nema. Apsolutno podržavamo sve ono što je profesor Cvejić rekao, smatramo da je to neophodnost ukoliko želimo obnovu privrede, jer bez toga moraćemo i dalje da ulazimo u ovakve dubioze kreditne što se trenutno dešava u Srbiji. Ako pogledamo ovaj Predlog zakona videćemo da je Razvojna banka Nemačke oslobođena plaćanja svih poreza na prihod od kamata, svih dažbina, naknada i sličnih troškova u Republici Srbiji, što ne bi bio slučaj da je kredit dala domaća razvojna banka.
Dakle, mi se odričemo nečega što nam pripada. Moralo je da se izričito ugovori da to Srbija neće da naplati. Neće da naplati jer se odrekla da to naplati.
Takođe, deo ovog mog izlaganja biće i Predlog zakona o potvrđivanju Posebnog sporazuma o drugoj kreditnoj liniji za finansiranje Programske operacije za razvojnu politiku zelenog rasta u Srbiji između Republike Srbije i Francuske agencije za razvoj. Čuli smo, barem mi ovde koji sedimo u sredini, pa slušamo i levo i desno i stalno vidimo prebacivanje, igranje ping-ponga između pozicije i opozicije koja nama sedi sa desne strane. Hoću da vam kažem, nije važno šta je bilo, nisam učestvovao u tome što je bilo, ali to je ne važno danas, važno je šta je sada.
Govorili ste o uništavanju Pokrajinske razvojne banke, dobro, neko ju je ugasio, uništio. Šta je sa otvaranjem domaće razvojne banke? Šta ste uradili na tom pravcu, na tom polju, kao pozicija danas? Jeste li osnovali takvu banku? Hoćemo li i dalje da sklapamo ugovore u kojima se odričemo zarade države?
Dakle, energetski sistem za koji uzimamo kredite se i dalje urušava. Ovaj Zakon o zelenoj tranziciji je nastavak prodaje suvereniteta u energetskom sektoru. To je definitivno model korupcije i predaje srpskog suvereniteta, u najznačajnijem sektoru. Kako da obnovimo privredu bez energetike? Naše vlasti su već uzele više od 500 miliona dolara kako bi sve zakone prilagodili odricanju od sopstvenih resursa koji su Srbiji omogućavali stabilnost, samostalnost, suverenitet. Mi se odričemo suvereniteta ulazeći u ovu oblast zelene agende.
Ovo dakle znači da ćemo ovim zajmom i dalje prilagođavati svoju regulativu kako bi se odrekli desetina hiljada radnika koji rade u termoenergetskom sektoru u Kolubari, Kostolcu, Tentu, ali i poslova koji imaju rudari, javnih preduzeća za podzemnu eksploataciju uglja.
Pored brzog zatvaranja stuba stabilnosti srpske energetike, ovim zajmom je predviđena dalja predaja srpske energetike stranim i domaćim tajkunima, kojim dajemo besplatno srpsku zemlju, a pri tome im parama svih građana garantujemo cenu struje koju oni dalje prodaju na tržištu. Oni imaju garantovanu cenu.
Dakle, mi preko EPS-a garantujemo cene struje i plaćamo sve razlike, od tržišne do garantovane cene za sve količine koju oni proizvedu, iako mi nećemo ni dobiti tu struju. To je međunarodna pljačka građana i države i otimanje energetskih sistema.
Da vam kažem, trenutno uvozimo struju u Srbiju, cena 1.000 megavata na sat uvozimo po ceni od 440 evra, a cena koju proizvede EPS sa profitnom marginom je oko 60 evra. Mi srljamo ka ovim cenama koje sutra naši građani i naša privreda jednostavno neće moći da plati. Ako, nemamo stabilan energetski sistem nećemo imati ni stabilnu privredu.
Pare se daju, dakle, i da bi se podstakle aukcije za obnovljene izvore energije za privatne investitore. Država i građani ne dobijaju kroz aukcije i podsticaj privatnicima ništa. Država se zajmi i ovim parama garantuje cene. Tako strani i domaći tajkuni apsolutno anuliraju bilo kakav rizik u poslovanju, ugovaram ugovorima o izgradnji solarnih kolektora i vetroenergetora. Nisu predviđeni troškovi recirklaže i zbrinjavanja posle dvadeseto godišnje eksploatacije. A, to su poštovani građani Srbije milijarde dolara.
Dakle, sve u svemu, Srbija ne dobija ništa osim ogromne štete, a šteta će biti na osnovu plaćanja kredita i kamata, uništavanja svoje energetike, uništavanja standarda građana, jer ni građani ni privreda neće moći da plaćaju preskupu energiju. I privreda će da nam kolabira.
Sve rizike i troškove preuzima Srbija i njeni građani, a strane korporacije i tajkuni ne preuzimaju nikakav rizik. Srbija će postati apsolutna kolonija iz koje se izvući ne možemo nikada. Ovo je najbolji osnov da nam nestane suverenitet i da nam nestane država.
Dakle, jedan od osnovnih fokusa koji moramo da zadržimo da nam se ne odmetne iz vidokruga pored Kosova, pored Rio Tinta, pored stalnog zaduživanja je i energetski sistem nad kojim moramo da zadržimo suverenitet. Hvala vam.