SEDMO VANREDNO ZASEDANjE, 21.06.2001.

8. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMO VANREDNO ZASEDANjE

8. dan rada

21.06.2001

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 10:20 do 19:25

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad sednice Sedmog vanrednog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2001. godini.
Obaveštavam vas da, prema službenoj evidenciji, današnjoj sednici prisustvuje 136 narodnih poslanika.
Radi utvrđivanja kvoruma za rad Narodne skupštine, molim vas da ubacite svoje identifikacione kartice.
Konstatujem da imamo kvorum za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da su javili da će odsustvovati sledeći narodni poslanici: Vojislav Došen, Dušan Budišin, Srđa Popović, Jon Čizmaš, Dragan Maršićanin, Mihajlo Jagodić, Petar Mišić, Stevan Lilić, Vojislav Janković, Vuko Antonijević, Ratimir Svirčević, Emilija Krstić, Dušan Tubić, Branislav Pomoriški, Višnja Nežić, Predrag Stojanović, Goran Vesić, Vojislav Obradović, Miloš Radivojčević i Karolj Kermeci.
Samo pre podne odsutna Ružica Veljović, a popodne Vojkan Tomić i Siniša Mitrović.
Obaveštavam Narodnu skupštinu da su pozvani da sednici prisustvuju predsednik, potpredsednici, ministri i sekretar Vlade Republike Srbije, kao i sekretar Republičkog sekretarijata za zakonodavstvo.
Takođe vas obaveštavam da su pozvani da sednici prisustvuju Nenad Čanak, predsednik Skupštine AP Vojvodine i dr Predrag Filipov, potpredsednik Skupštine AP Vojvodine, u svojstvu ovlašćenih predstavnika Skupštine AP Vojvodine, koja je podnela amandmane na predloge zakona iz dnevnog reda ove sednice.
Prelazimo na 4. tačku dnevnog reda: - PREDLOZI ZAKONA O PRIVATIZACIJI, AGENCIJI ZA PRIVATIZACIJU I AKCIJSKOM FONDU (zajednički načelni pretres)
Saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni pretres o predlozima zakona za koje je to predložio narodni poslanik Dušan Proroković, otvaram zajednički načelni pretres o Predlogu zakona o privatizaciji, Predlogu zakona o Agenciji za privatizaciju i Predloga zakona o Akcijskom fondu.
Ima reč ministar za privredu i privatizaciju Aleksandar Vlahović, predlagač zakona.
...
Demokratska stranka

Aleksandar Vlahović

Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospođo predsedavajuća, poštovane kolege ministri, gospodo potpredsednici, poštovani predsedniče Vlade, pred vama je paket zakona koji bi u narednom periodu trebalo da reguliše privatizaciju i privatizacione procese. Rekao bih da je ovo jedan od krucijalnih zakona i krucijalni paket zakona koji bi trebalo privatizaciju da iskoristi kao snažno sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi.
Upravo, rukovodeći se tom činjenicom da je privatizacija od životne važnosti ne samo za jednu političku partiju, nego za sve učesnike u privatizaciji, a očekujem da će svi građani učestvovati u privatizaciji, trudili smo se u Vladi i u Ministarstvu da u poslednjih tri meseca obavimo jednu snažnu, javnu kampanju, da sve građane i sve učesnike u privatizaciji upoznamo sa konceptom privatizacije, ne bismo li postigli socijalni konsenzus i konsenzus svih učesnika u privatizaciji, rukovodeći se pre svega činjenicom da i najbolji zakon o privatizaciji nema šansi da uspe ukoliko nema podršku svih onih koji će u njemu učestvovati.
Sprovodeći javnu kampanju, održali smo preko 30 sastanaka sa privrednicima širom Srbije, imali smo osam razgovora sa svim relevantnim sindikatima gde smo ih upoznali sa tim zašto ovaj način privatizacije, zašto predloženi koncept privatizacije. Imali smo prezentaciju na pet ekspertskih konferencija, jer svi eksperti treba da stanu iza ovog zakona o privatizaciji. Imali smo prezentaciju na osam investicionih foruma. Imali smo, takođe, razgovore sa svim ljudima koji su vodili privatizaciju u drugim zemljama, koji su privatizaciju iskoristili kao snažno sredstvo za efikasnu tranziciju. Dakle, sa bivšim direktorima agencija, ministrima finansija Mađarske, Češke, Poljske, Slovenije, Estonije, dakle svuda tamo gde je privatizacija uspešno iskorišćena.
Imali smo snažnu podršku Svetske banke i njenih eksperata. Jednom rečju, trudili smo se da sva pozitivna iskustva drugih zemalja iskoristimo prilikom pisanja ovog koncepta i zakona o privatizaciji i pratećih zakonskih akata koji treba da podrže sprovođenje privatizacije u našoj zemlji.
Naravno da nismo srećni zbog toga što imamo tu prednost da deset godina posle možemo da koristimo pozitivna iskustva, odnosno da izbegavamo greške, jer bi za sve nas i za našu zemlju bilo najbolje da je privatizacija urađena onda kada je trebalo da bude urađena, a to je početkom 1990. godine, kada su sve zemlje u tranziciji iskoristile privatizaciju manje-više uspešno, kao sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi, odnosno kao snažnu podršku tranzicionoj politici.
Upravo na osnovu javne rasprave zaključili smo da mi imamo potrebni konsenzus između učesnika u privatizaciji i da su se svi složili da privatizacija mora da bude snažno sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi.
Kada smo koncipirali privatizaciju na ovaj način, počeli smo od analize postojećeg stanja. Zaključili smo da se privreda Srbije danas nalazi u dubokoj finansijskoj i poslovnoj krizi, da nedostaju obrtna sredstva, preko 660 milijardi dinara, da su akumulirani gubici u prošloj godini bili preko 500 milijardi dinara, da su inostrani dugovi veoma visoki za jednu zemlju u tranziciji, da je unutrašnji dug preko 847 milijardi dinara, da postoji jedna latentna nelikvidnost upravo zbog ekonomije, zbog privrede koja je takva kakva jeste, sa nasleđenom strukturom iz kasnijih sedamdesetih i početka osamdesetih godina.
Zaključili smo da proces privatizacije mora da produkuje otvorenu strukturu privrede i mora da rezultira otvorenim kapitalom za nove investicije.
Zato, gospodo, kada kažem privatizacija, mislim investicije, kada kažem privatizacija, mislim jako korporativno upravljanje, jak menadžment. Kada kažem privatizacija, ne mislim rasprodaja preduzeća. Mislim pre svega na dolazak strateških partnera koji će u našu ekonomiju, naša preduzeća investirati, koji će ubrizgati taj preko potrebni sveži kapital ne samo u obrtne nego i u fiksne fondove.
I kada kažem privatizacija, mislim zajedno sa privatizacijom - korišćenje još dva stuba ekonomskih reformi, a to su - razvoj malih i srednjih preduzeća i direktne investicije u nove industrije. Kada kažem privatizacija, ne mislim na održanje strukture privrede takva kakva jeste, jer je ona neefikasna. To vidite iz podataka, koliki su akumulirani gubici.
Zato je privatizacija snažno sredstvo za uspešnu tranzicionu ekonomsku politiku naše zemlje. Prvi put pred sobom imate zakon o privatizaciji. Imali smo zakone koji su regulisali transformaciju svojine. Imali smo zakone koji su regulisali pretvaranje društvene svojine u neke druge oblike svojine. Imali smo zapravo nazive zakona koji su na najbolji način govorili koliko je ova zemlja u proteklom periodu zaista bila za privatizaciju.
Mi danas vrlo jasno kažemo - da, ovo je zakon o privatizaciji, jer postoji samo jedan oblik svojine iz koga i u koji društvena svojina može da bude transformisana, a to je privatna svojina. Prvi put ovim konceptom privatizacije i ovim zakonom vi ćete imati najširu kategoriju učesnika u privatizaciji. Dakle, ne samo zaposleni u privredi, već i zaposleni u vanprivrednim delatnostima, svi građani koji su stariji od 18 godina, jer smatram da sve generacije koje su stvarale društvenu svojinu moraju da učestvuju u privatizaciji u onom delu kada govorimo o besplatnoj podeli kapitala.
Ako to ne mogu oni koji nisu više među živima, onda mogu njihovi naslednici, i zato građani u privatizaciji, i zato taj socijalni konsenzus između ne samo zaposlenih, nego i onih koji nisu zaposleni. A, ne zaboravite, ova zemlja ima stopu nezaposlenih od 27%. Još, povrh svega toga, preko 600 hiljada zaposlenih su samo formalno zaposleni u preduzećima koja samo formalno egzistiraju, jer se plate ne primaju više od šest meseci do godinu dana.
Dakle, ta ogromna armija ljudi, građana, imaće šansu da participira u privatizaciji, u onom delu koji se odnosi na građane. Vi danas imate pred vama zakon koji adekvatno formira ravnotežu između centralnog sprovođenja privatizacije, a sa druge strane između inicijative koja je decentralizovana na nivo preduzeća.
Kao što znate, u drugim zemljama privatizaciju je sprovodila državna agencija za privatizaciju, i to privatizaciju cele privrede. Mi nismo smatrali za shodno da privatizaciju treba da vodi samo jedna centralna agencija, jer smatramo i mislimo da smo u pravu, sigurni smo da smo u pravu, da je menadžment u našoj privredi na mnogo višem nivou, kvalitetnijem nivou, nego što je bio u zemljama centralne Evrope početkom devedesetih godina.
Zbog toga će najveći broj preduzeća imati potpuno decentralizovanu inicijativu i decentralizovan način sprovođenja privatizacije. Agencija, kao centralna institucija, koncentrisaće se samo na privatizaciju državnog kapitala i privatizaciju društvenog kapitala najvećih društvenih preduzeća.
Koji su naši ciljevi?
Naš cilj je pre svega da imamo efikasnu privredu. Efikasnoj privredi odgovara efikasna privatizacija. Naš cilj je da imamo jasan vlasnički režim, jer samo u takvom režimu možete sprečiti nekontrolisane privatizacije, štetne ugovore. Kada imate društvenu svojinu, onda nema šansi da se takve pojave spreče na bilo koji drugi način.
Naš cilj je da kroz privatizaciju dođe do maksimizacije priliva stranog kapitala. I ne samo priliva stranog kapitala nego sveukupno direktnih investicija. Zato sam malo čas rekao - kada kažem privatizacija mislim investicije u preduzeća.
Naš cilj je da imamo jako korporativno upravljanje, da imamo bolji menadžment. Privatizacijom mi počinjemo da kreiramo tržišnu ekonomiju u pravom smislu te reči, gde će, pored konkurencije preduzeća, postojati konkurencija između zaposlenih, ali i konkurencija između menadžmenta, gde će menadžment da se bira na osnovu ličnih, vlastitih kvaliteta u struci iz koje dolazi, a ne na osnovu toga iz koje je političke partije, gde će menadžment imati glavni zadatak da svom vlasniku produkuje profit i to će mu biti jedini kriterijum da li će ostati tu gde jeste ili će ga bolji menadžment i bolji direktori smeniti.
Naš cilj je da privatizacijom imamo početak izgradnje otvorene, liberalne ekonomije. Naš cilj je, takođe, da privatizacijom snažno podržimo razvoj finansijskih tržišta, a kao što ste videli, do sada je sekundarni promet svih akcija, koje su emitovane u privatizaciji, bio zabranjen, a sada dozvoljavamo promet tih akcija. To je podrška za razvoj finansijskog tržišta, makar u delu sekundarnog prometa, a nadamo se da će ovaj koncept privatizacije produkovati i konačnu kotaciju na beogradskoj berzi.
Sigurno će se to i desiti kod velikih preduzeća. Dakle, u skladu sa tim ciljevima definisali smo osnovna načela ovog zakona. Kao što ste videli, osnovna načela su - ekonomski rast i socijalna stabilnost. Osnovno načelo je da se cena, vrednost kapitala određuje u skladu sa tržišnim uslovima. Osnovno načelo je fleksibilnost i potpuna javnost i vidljivost procesa privatizacije.
Zato je dobro čitavu ovu načelnu raspravu voditi o sva tri zakona, jer možemo vrlo jasno reći gde je mesto subjekata privatizacije. Ovog puta privatizacija će biti obavezna i vremenski oročena. Zašto je potrebno oročavati privatizaciju društvene svojine?
Evo, objasniću vam. Sve vreme u poslednjih 10 godina, pored tzv. kontrolisane privatizacije na osnovu zakona koji se od devedesete godine u našoj zemlji donose, tekla je paralelno tiha, nekontrolisana privatizacija, ili kako je jedan ekonomista rekao "burazerska privatizacija", kroz štetne ugovore, gde se društvena svojina permanentno prelivala u privatne džepove, pa je onda bilo moguće i objasniti kako su nastale velike privatne imperije, maltene preko noći, sa enormnim stopama profita.
Nije dobro zalagati se za održanje društvene svojine, jer je društvena svojina neefikasni oblik svojine u odnosu na privatnu, svuda tamo gde egzistira uporedo sa privatnom svojinom. Privatizacija društvene svojine mora da bude sredstvo za realizaciju tranzicione politike, a nikako nekontrolisana privatizacija kroz štetne ugovore, kakav je slučaj bio kod nas.
I zato idemo sa oročavanjem privatizacije društvene svojine. Svi ovi procesi moraju da budu javni, transparentni. A, i sam zakon, na kraju krajeva, tehnički je jednostavan. U ovom zakonu nećete naći da se u članu 45. pozivamo na član 15, a da se u članu 15. pozivamo na član 56. Zakon od početka do kraja vrlo jasno određuje tok privatizacije.
Javna privatizacija znači javnost, maksimiranje informacija između učesnika u privatizaciji, a to znači, kada preduzeće ulazi u privatizaciju, oglašavanje u svim sredstvima informisanja, u medijima, na internet sajtu.
Oglašavanje preko naših ambasada za potencijalne inostrane investitore, i, kada su veliki tenderi u pitanju, oglašavanjem u renomiranim finansijskim časopisima, onim listovima koje čitaju velike multinacionalne kompanije.
To je, dakle, javnost - informacija. Kada nemate informaciju, onda nemate javnost u procesima. Transparentnost znači da se privatizacija i prodaja kapitala, kao dominantni model, koji se ovim zakonom nudi isključivo kroz transparentne tehnike. Javna ponuda, prikupljanje ponuda, odnosno javno prikupljanje ponuda, ili tender, i javno nadmetanje kupaca, ili aukcija.
To su najtransparentnije tehnike prodaje. Nema veće vidljivosti procesa, sa nekim drugim tehnikama. Direktna prodaja uvek rađa korupciju, i zato direktne prodaje u ovom zakonu nema.
A šta je naš zadatak - da imamo sasvim efikasan i objektivan regulatorni okvir. Kao što ste videli, predmet privatizacije će biti kapital, ali i imovina, u procesu privatizacije. Zašto je novina - zato što konstatujemo da postoji veliki broj preduzeća, gde je imovina značajno manja od obaveza. Dakle, pokretanje privrede Srbije iz jednog stanja mrtvila, u stanje u kome možemo maksimalno iskoristiti postojeće fiksne resurse, koji postoje kod tih preduzeća, samo u postupku privatizacije.
Kao što ste videli, iako u zakonu nigde to eksplicitno ne piše, ali kada pročitate deo koji se odnosi na tender i aukcije, jasno vam je da će sva velika preduzeća, a njih ima do 150, ići kroz tendersku privatizaciju, koju će sprovoditi Agencija za privatizaciju. Jasno vam je da će sva mala i srednja preduzeća ići kroz aukcijsku privatizaciju, a njih ima preko sedam hiljada, koja moraju da prođu taj postupak. Jasno vam je da je aukcijska privatizacija maksimalno decentralizovana na nivo preduzeća.
Dakle, preduzeće je to koje organizuje, sprovodi aukciju. Komisija za aukciju samo u užem smislu te reči sprovodi aukciju. Kompletnu pripremu obavlja preduzeće. Ali, Agencija je tu da organizuje tendersku privatizaciju, zato što je organizacija tendera veoma, veoma ozbiljan posao.
I nije tačno, to moram da kažem, da Agencija kontroliše samu sebe. Mi smo na ovaj način postavili sve subjekte, koji učestvuju u sprovođenju privatizacije, tako da obezbedimo princip vidljivosti i prozirnosti svih procesa u onom pozitivnom smislu, tako što Agencija ima delegiranu odgovornost i delegirana prava, i tako što ministarstvo, odnosno Vlada, kontroliše Agenciju.
Nadam se da ćete vi predložiti da Skupština formira posebnu komisiju, koja će pratiti rad Agencije, pratiti rad ministarstva. Mi bismo, naravno, drage volje to ubacili u zakon, ali vrlo dobro znate da to pravno nije moguće. Što više nadziratelja, što više komisija, verujte, to je bolje za Agenciju, to je bolje za ministarstvo, to je bolje za Vladu.
Tek kada imamo tako unakrsno postavljene subjekte, koji učestvuju u privatizaciji, tek onda možemo garantovati da je privatizacija vidljiv, javan, transparentan proces, i zato vas molim da izađete sa predlogom da se osnuje posebna skupštinska komisija, koja će pratiti sve ove procese.
Videli ste da zakon u sebi sadrži snažnu inicijativu, koja može da krene od zaposlenih, od aukcijske privatizacije. Videli ste da kod aukcijske privatizacije 30%, zaposleni, i ranije zaposleni, penzioneri, imaju prava besplatno da podele. Kod malih i srednjih preduzeća, pa i nisu nam potrebni partneri koji dolaze sa strane. Očekujem da će konkurencija da se napravi unutar preduzeća i da će više različitih grupa izaći sa svojim pojedinačnim ponudama i da će se svi međusobno nadmetati.
Kod velikih preduzeća su nam potrebni strateški partneri. Između ostalog, ako želimo da građanima ne delimo restlove, nego kvalitetan portfelj akcija, onda privatizacioni registar, koji je ovde u zakonu predložen, mora da ima limitirani broj portfelja, jer ćemo sutra, kada završimo privatizaciju tenderom podeliti akcije privatizacionog registra građanima, i te akcije će se, gospodo, siguran sam, kotirati na berzi. I tek onda, građani će dobiti, ne restlove, nego kvalitetne hartije od vrednosti. To je bio naš cilj.
Dakle, kod tenderske privatizacije imamo takođe 70% prodaje kupcu sa strane, verovatno strateškom partneru, jer se radi o velikim preduzećima, kojima su potrebne velike investicije, 15% ćemo podeliti zaposlenima, a 15% odlazi u privatizacioni registar.
Kako delimo akcije, kada - prvo ide prodaja, pa tek onda besplatna podela zaposlenima, a rekao sam kada se dele akcije privatizacionog registra. Zašto ovim tokom, zašto u ovim sekvencama? Zato što, gospodo, kada prodate 70% kapitala za sedam miliona maraka, onda sigurno znate da 30% kapitala vredi tri miliona maraka. Onda nema prevara, onda nema iluzija, nema iznenađenja.
Onda onaj ko uzme papir, nominalna vrednost je jednaka realnoj vrednosti, s tim što većinski kapital drži partner koji ima investicionu snagu da uloži u preduzeće, i s tim što te akcije imaju šanse da rastu. Ako bismo besplatno podelili akcije, privreda bi stala i otišla dole, jer, radnici, svi građani, nemaju para da ulože u investicije, u preduzeće, a ne zaboravite - ključni kriterijum kod predlaganja ovog koncepta je obezbeđenje investicija u preduzeće.
Dakle, aukcijska privatizacija, sa snažnom stimulativnom šemom. Očekujem ponude iznutra, očekujem konkurenciju između više različitih grupa zaposlenih. Videli ste da smo dozvolili da se kao sredstvo plaćanja koristi, pored domaćeg, strani novac, naravno, u proceduri koju definiše Zakon o deviznom poslovanju, ali, isto tako, i obveznice za staru deviznu štednju mogu se koristiti za plaćanje kapitala.
Videli ste, takođe, da smo definisali posebne namene upotrebe privatizacionih prihoda. Zašto posebne namene - zato što, kao što privatizaciju ne možete posmatrati izdvojeno od ekonomske tranzicione politike, tako i privatizacioni prihodi ne mogu da se posmatraju izdvojeno.
Privatizacija, gospodo, neće stvoriti nezaposlene. Oni već postoje, oni postoje zato što nam je privreda takva kakva jeste, neefikasna, produkuje stalno gubitke. Privatizacija će odslikati te probleme, a to su: neefikasna ekonomija, višak zaposlenih radnika, veliki inostrani dugovi, koji su propali kroz ovu peskovitu privredu, neefikasnu, stara devizna štednja, koja je takođe propala kroz ovu neefikasnu privredu.
To su svi drugi problemi, koji su rođeni iz pogrešno strukturirane privrede. E, zato se prihodi od privatizacije moraju iskoristiti, da bi se ti negativni efekti, koji će se kroz privatizaciju odslikati, eliminisali. Pa ćemo koristiti sredstva iz privatizacije, odnosno prihode, za podršku socijalnim programima koji se sprovode na nivou svakog pojedinačnog preduzeća, za vraćanje inostranih dugova i za vraćanje stare devizne štednje, jer videli ste u zakonu, poseban odeljak koji kaže - restrukturiranje u postupku privatizacije.
Šta to znači? Država će preuzeti dugove na sebe, pa kada država preuzima dugove, normalno je da se iz prihoda od privatizacije vraćaju ti dugovi. A zašto država preuzima dugove - zato što konstatujemo da imamo najmanje 30 velikih sistema, koji zbog svoje prezaduženosti nisu atraktivni za privatizaciju, moramo im popraviti finansijsku strukturu.
Isto tako, deo prihoda mora da ide za posebne namene, a to je obeštećenje starih vlasnika, i mi smo jasno rekli - svuda tamo gde je fizički povraćaj imovine moguć, taj fizički povraćaj imovine će biti regulisan zakonom o denacionalizaciji, ali mi ovde govorimo prevashodno o preduzećima. Preduzeća danas ne liče na preduzeća iz 1944. godine. Dakle, nije moguć fizički povraćaj i zato predlažemo obeštećenje u novcu, jer novac je najlikvidnija imovina, dakle likvidnija i od fiksnih fondova i prema tome, smatramo da je to najbolji način. Isto tako, deo sredstava će biti iskorišćen za razvoj malih i srednjih preduzeća, za stvaranje fleksibilne ekonomije, dakle onog dela koji je potreban našoj privredi.
Dakle, ko su učesnici i subjekti koji sprovode privatizaciju? Prevashodno agencija, ali samo u tenderskoj privatizaciji i tu ne odlučuje sama. Postoji tenderska komisija koju formira ministarstvo, jer tenderska komisija daje poslednju reč i to je ta kontrola i podela uloga između subjekata koji učestvuju u privatizaciji. Kod aukcijske, agencija samo organizuje aukciju u užem smislu te reči i ništa više, sve ostalo je na preduzeću. U zakonu kažemo da agencija promoviše, inicira, sprovodi i kontroliše, ali postupak privatizacije, gospodo, ne samu sebe. Nju kontroliše Vlada, odnosno ministarstvo preko upravnih i nadzornih odbora. Nadam se još jednom da će Skupština osnovati komisiju koja će vršiti tu parlamentarnu kontrolu nad ovim subjektima koji učestvuju u sprovođenju privatizacije.
Koja je uloga akcijskog fonda? Time prelazim na vezu sa sadašnjim zakonom. Uloga akcijskog fonda je da postoji limitirano vreme i da se što pre oslobodi akcija koje ima u svom portfelju. Kao što znate, akcijski fond je nastao kao posledica prethodnog koncepta privatizacije i on sa ovim konceptom privatizacije apsolutno nema ništa. Ali, akcijski fond mora da posluje sa pažnjom dobrog stručnjaka, a to znači da nam nije svejedno ko će kupiti akcije iz akcijskog fonda već do sada privatizovanih preduzeća, nego da nam je cilj da vlasnik svuda tamo gde je paket akcijskog fonda preko 25% bude strateški partner. Zato ćemo krenuti u pregovore, u priču, u razgovore sa preduzećima, sa ciljem da ujedinimo akcije i formiramo većinsku ponudu, jer samo kroz tender vi možete kontrolisati nivo investicionih priliva. To će biti zadatak akcijskog fonda. Traje šest godina i iza toga nestaje, ali poslovanje sa pažnjom dobrog stručnjaka.
Kao što ste videli, ovaj zakon nema niti jednu retroaktivnu odredbu. Kao što sam obećao, ne samo ja, nego Vlada, nema retroaktivnosti u zakonskom rešenju o privatizaciji, jer ta retroaktivnost bi stvorila rizik u vezi sa svojinom, ali naravno da kontrola svega onoga što je obavljeno i dalje traje. Podsetiću vas još jednom, oko 400 preduzeća je u roku od dva meseca ušlo u privatizaciju, od novembra do januara, a prethodno svega 354. Šta će biti naš zadatak? Da oslobodimo te akcije od bilo kakvih zabrana sekundarnog prometa. Ako želimo da razvijemo finansijsko tržište moramo ukinuti pravo preče kupovine, jer radi se o akcijama koje su emitovane iz privatizacije. Kada pravo preče kupovine postoji, onda zaboravite funkcionisanje berze, jednostavno je nemoguće to uraditi.
Naš zadatak će biti takođe da deo akcija koji bespotrebno sedi u penzijskom i invalidskom fondu preuzmemo u akcijski fond, formiramo većinsku ponudu i dođemo i tamo do strateškog partnera. Samo da kažem, nema više 10% akcija penzijskom fondu, zato što su one bile apsolutno beskorisne za penzijski i invalidski fond. Ima 10% prihoda od svake privatizacije, jer nećemo da rekapitalizujemo nešto, nego hoćemo da ga refinansiramo, da ga finansijski pojačamo kroz privatizaciju.
Kada se sve ovo sprovede, a sprovešće se, zato što imamo podršku onih koji treba ovde da investiraju, zato što imamo podršku svih međunarodnih institucija, zato što sam ja lično imao preko 150 razgovora i bilateralnih kontakata sa potencijalnim strateškim partnerom (i da kažem za javnost ko je taj strateški partner: to su velike kompanije koje imaju svoj renome, koje mogu da pronađu tržište i imaju investicioni potencijal, koji su nama potrebni danas konstatujući stanje u privredi takvo kakvo jeste), imaćemo efikasnu privredu, privredni rast, socijalnu stabilnost. Jer, socijalna stabilnost ne može da se postigne besplatnom podelom akcija. Imaćemo jasnu i transparentnu vlasničku strukturu, jako korporativno upravljanje, imaćemo finansijsko tržište i imaćemo, gospodo, očišćene bilanse između države, preduzeća i banaka. Unutrašnji dug je institucija koju samo socijalistička privreda poznaje. Imaćemo, dakle, šansu da izgradimo tržišnu privredu, modernu tržišnu privredu u kojoj će postojati konkurencija kapitala, preduzeća, roba, zaposlenih i menadžmenta.
Inicijativa je, gospodo, na menadžmentu prevashodno i nadam se da će ta inicijativa biti snažno iskorišćena, jer ovo je snažna podrška za ekonomske reforme u našoj zemlji i to je to. To je efikasna tranzicija, to je ta nova privredna struktura po kojoj mi idemo, gde je zakon o privatizaciji samo jedan, istina najvažniji stub za izgradnju efikasne strukture privrede.
Sasvim na kraju, hoću da pomenem i da se zahvalim svim onim ljudima koji su učestvovali u ekspertskom timu ili svojim korisnim savetima doprineli da ovaj zakon izgleda ovako kako izgleda, a ja se nadam da je jako dobar i to nije moja ocena. To je ocena ljudi koji su sprovodili tranziciju u drugim zemljama. Prof. dr Miodrag Zec, dr Nikola Zelić, dr Boško Živković, dr Boris Begović, dr Boško Mijatović, dr Jovan Ranković, dr Ljubomir Madžar, dr Srboljub Antić, dr Milan Kovačević i zahvaljujem se mojim kolegama koji su prihvatili poziv da radimo na ovom projektu, jer mislim da ovaj projekat zaslužuje podršku, ovo je stvar koja se tiče svih nas, dr Mirku Cvetkoviću, Branki Janković-Radović, Andriji Popovu, Siniši Malom, Vladimiru Čupiću, Dušanu Nikeziću.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem ministru i dajem reč predsedniku Vlade, gospodinu Zoranu Đinđiću.
...
Demokratska stranka

Zoran Đinđić

Uvaženi narodni poslanici, donošenje Zakona o privatizaciji predstavlja istorijski čin za svaki parlament, pa i za ovaj naš. Doduše, mi smo već nekoliko puta u toku proteklih deset godina pokušavali da okončamo ovaj postupak. Nadam se da će ovo biti poslednji zakon o privatizaciji i da ćemo time definitivno otkloniti tragove ideološkog društva u kome smo dugo živeli  i gde se  kao prioritet nije postavljao princip efikasnosti, nego se postavljao princip prava i prava koja proističu iz upravljanja, a koja su imala više veze sa raspodelom moći, uticaja i privilegija, nego sa pitanjem efikasnosti.
Pitanje privatizacije i pitanje vlasništva za današnju Srbiju nije ideološko pitanje i oko toga postoji konsenzus među svim strankama i mislim da je to jedan veliki napredak koji je postignut i prilično je neprimetno postignut tokom proteklih godina, da više danas u Srbiji što se tiče merodavnih političkih organizacija niko nije protiv privatne svojine kao dominantnog vida svojine.
Naravno, pitanje prava koja proističu iz radnog procesa je jedan drugi paket, a ja bih zamolio naše građane koji su zainteresovani za ovaj postupak privatizacije i koji vide svoju sudbinu u njemu, da oni u svojoj svesti izdvoje ta dva kriterijuma, ta dva prioriteta. Jedan je efikasnost ekonomije, a drugi su radna, socijalna prava, prava na dobit, prava koja proističu iz postupka proizvodnje, iz postupka ekonomije, a koja nisu vezana sa principom svojine. Desilo se tako, zbog ljudske prirode i zbog razvoja ljudskog roda, da je privatna svojina efikasniji vid svojine nego neki drugi vidovi svojine. Desilo se tako da su ljudi motivisani i zainteresovani, da se trude, ili da su najviše zainteresovani kada se radi o njima samima, o njihovom novcu. Zbog toga je privatna svojina efikasniji vid. Mi ne možemo da ispravljamo ljudsku prirodu, kako su pokušali neki naši prethodnici, mi možemo da prihvatimo tu činjenicu i da kažemo, bićemo ili zemlja efikasne prirode, ili ćemo biti zemlja neefikasne prirode. Mi smo se opredelili da budemo zemlja efikasne prirode.
Meni se dopalo obrazloženje koje je Margaret Tačer dala pre 15-tak godina, kada je obrazlagala zašto treba privatizovati jedan deo državne svojine, tada u Engleskoj, gde su sindikati bili veoma jaki, gde je to bilo jedno vrlo škakljivo pitanje. Ona je rekla - za mene kao premijera tadašnje vlade, najbitnije je, ne toliko to da privatni vlasnik ostvaruje neki profit, za mene je najbitnije da on može da bankrotira. Ako donese pogrešnu odluku, da plati svojim parama. Kada on plaća svojim parama svoje pogrešne odluke, a ne našim parama, onda ja mogu mirno da spavam, jer on onda neće mirno spavati.
Mislim da onaj ko se bavi biznisom treba da ima nemiran san, a ovi drugi ljudi koji samo dobijaju svoju platu, koji ne mogu da učestvuju u zaradi, da imaju miran san. Mislim da je to dobar argument i za našu zemlju. Dosta su u ovoj zemlji mirno spavali samo oni koji su raspolagali društvenim parama. Nikada nisu mogli da bankrotiraju, uvek su samo tuđe pare trošili. Oni koji su radili, koji su ustajali u 5 sati ujutro i koji su imali samo svoju platu, oni nisu mirno spavali, jer je poslovanje njihovih preduzeća bilo uvek na ivici.
Danas mi imamo podatak da je 600 hiljada ljudi u Srbiji zaposleno u preduzećima koja su zapravo u postupku stečaja. Isto tako, da je danas u Srbiji koja ima mešovitu svojinu, toliko jasno kao i u svim drugim zemljama, da je onaj deo privrede koji je privatan - efikasan, ma koliko da je on delimično, izbegavao pravo pokazivanje svog stanja, a da je društveni deo privrede potpuno neefikasan. Znači, to je najvažniji razlog da mi danas kažemo - donosimo definitivnu odluku da ćemo postati društvo efikasne privrede, a da ćemo druga pitanja koja su životna i suštinska, a to su status rada, to su pitanja prava, rešavati na drugom koloseku, ovakvom jednom raspravom i Zakonom o radnim odnosima, o radnim pravima, o sindikalnim pravima i o svemu onome što se tiče tog drugog kompleksa tema.
Zamolio bih da odvojimo ta dva pitanja jer ona su jako stopljena bila u Srbiji i danas su stopljena, i u skoro svakoj raspravi koju imate javno, postavlja se pitanje prava, umesto pitanja efikasnosti i time se zamagljuje čitav kompleks. Jedna važna posledica koja ima ideološki element koji sledi iz privatizacije privrede, jeste mnogo manji uticaj administrativnih organa na poslove. To je bilo nešto što je omogućavalo neformalnu moć u našem društvu, ako je privreda društvena, a ako je privreda državna, onda onaj ko ima vlast utiče na privredu, na zaposlene i uvek ima iza sebe, potencijalno , jednu armiju podrške svih zaposlenih u tim preduzećima koja zavise od fondova, od toga da li će telefonskim pozivom iz neke banke biti prebačen novac za plate. To će prestati i time će Srbija postati jedna zemlja punoletnih i nezavisnih ljudi gde će svako proveravati svoj rad, svoje znanje, svoje sposobnosti , a glasati za onoga čiji mu se program najviše sviđa. Ne zato što je zavisan od njega, već zato što veruje u ideje koje su u tom programu sadržane.
Toliko načelno, i želim samo da kažem nešto o nekoliko stvari za tri ili četiri teme koje su bile predmet rasprave u našem društvu u poslednjih mesec ili dva dana, ili koje sam ja susretao u raspravama na ovu temu i koje su postavljane kao pitanja.
Prvo pitanje je koncept privatizacije, drugo pitanje je o prioritetima pri privatizaciji, šta će biti najvažnije u jednom postupku privatizacije, treće pitanje šta će biti sa novcem koji se iz toga dobija, a četvrto pitanje je šta je sa socijalnim programom, zašto Vlada nije prvo izašla sa jednim jasnim konzistentnim zaokruženim socijalnim programima, pa tek onda ponudila program privatizacije. To ću pokušati najkraće da izložim i da kažem da ovo stanje informacija kojim smo mi kao Vlada raspolagali, opredeljujući se za ovaj koncept, ne isključujući mogućnost da ima i nekih boljih rešenja ili da ova rešenja ne mogu da budu tokom primene promenjena ako se ispostavi da nisu najbolja.
Prvo i centralno pitanje je pitanje koncepcije. Da li privatizacija putem vaučera, to znači podela deonica besplatno, bilo svim građanima, bilo zaposlenim građanima, bilo samo nekim građanima ili privatizacija putem prodaje.
Mi smo se, ako se sećate, ili oni koji se sećaju, zalagali za vaučersku privatizaciju pre 10-tak godina. Opozicija, ili veći deo opozicije, uglavnom se zalagala za to (Demokratska stranka takođe, kao i neke druge i neki eksperti u našoj zemlji) da bi najbolje bilo i najpravednije privatizaciju sprovesti tako što bi se svim privatnim građanima ili uz određene kriterijume podelile deonice ukupne društvene svojine, a to znači društvenog kapitala, a onda bi bile na neki način kotirane na berzi i jedan postupak koji je tada izgledao logičan, za koji smo se mi zalagali.
Sada smo promenili koncepciju očigledno, ne svi, neki ljudi, pogotovu iz nekih sindikata, smatraju da bi i danas trebalo sprovesti postupak privatizacije na takav način. Zašto smo se opredelili za ovaj drugi koncept? Zbog toga što je u međuvremenu, praktično, naša privreda propala. U međuvremenu je zaista postalo pitanje koji je taj društveni kapital koji se deli, da li je to jedna velika iluzija kojom će ljudi da pomisle da su postali vlasnici realnih vrednosti, da bi onda posle izvesnog vremena ustanovili da su samo vlasnici prava da plate dugove. Većina preduzeća, ako gledamo nacionalnu ekonomiju u celini, više je zadužena nego što trenutno realno vredi. To znači da bi se tom besplatnom podelom deonica samo raspodelilo ne nešto što je realno, što smo mi pre 10 godina verovali da naša ekonomija ima, nego bi se zapravo podelilo nešto što je fiktivno, a to je neki kapital i neka vrednost.
Prošao bi izvestan period vremena dok bi se od tih nekoliko miliona, ili desetina miliona deonica struktuiralo neko upravljanje tim preduzećima, koje bi nas opet dovelo u fazu prodaje tih deonica nekome ko bi želeo da postane vlasnik tih privrednih objekata. Tim bismo izgubili jedan određeni period vremena, a jedini dobitak iz toga bi bio da taj novac koji će biti dobijen prodajom, umesto da ide u neke državne fondove kojim se može voditi neka ekonomska politika, on bi bio raspoređen na veći broj građana, ali ne toliko da bi oni mogli da reše svoje probleme time, ali taman toliko da ne bi bilo tog novca na jednom mestu kojim se može neka pametna ekonomska politika voditi.
To je osnovni razlog zbog čega mi mislimo da danas, i za tih 70% društvenog kapitala prodati direktno, imati jedan fond koji je pod kontrolom i parlamenta i društva, i međunarodne poslovne javnosti, i onda voditi određenu ekonomsku politiku na osnovu to malo novca koliko će se prikupiti.
Drugi razlog je u tome što mi mislimo da danas kada govorimo o prodaji u Srbiji, ne mislimo prvenstveno na prodaju preduzeća, na prodaju tehnologije koja je u tim preduzećima, na prodaju objekata, jer ako bismo to prodavali, teško da bismo našli nekog kupca. Ono što mi prodajemo jeste verovanje da će poslovanje u Srbiji doneti profit.
Znači, mi prodajemo buduće tržište, odnosno Srbiju kao buduće tržište i onaj ko ulazi plaća pravo da ima svoju firmu tu, da smatra da ima radnu snagu koja je na evropskom nivou, ili koja može da bude podignuta na evropski nivo, da ima tržište od 10-tak miliona potrošača, potencijalno mnogo veće tržište. To je ono što mi danas nudimo. Ako bismo nudili mašine, zgrade, jako malo bismo dobili. Ako pogledamo zaduženje koje imamo i prema inostranstvu, i unutar zemlje, onda ne samo da ne bismo dobili, već bismo morali još da doplatimo.
To znači da mi nudimo očekivanje i mi na svetsko tržište iznosimo očekivanje da će naša zemlja postati deo svetskog tržišta i da će biznis u Srbiji donositi profit. Da bi to očekivanje bilo nagrađeno odgovarajućom ponudom, moramo da se ponašamo na odgovarajući način i kao politički faktori i kao ekonomski faktori, i sindikati, i menandžment, i lokalna zajednica, i Vlada Srbije i druge političke partije. Očekivanje je da će Srbija postati deo svetskog tržišta, jer mi sada nudimo tržište. U njega ulazi stabilnost političkog sistema, u njega ulazi integracija u finansijske institucije, kreditne, svetske, u njega ulazi normalan politički život na relaciji lokalna zajednica, regionalni odnosi, centralna vlast, stabilnost političkog sistema u smislu odnosa između partija, odnosi u parlamentu, sve to je naša ponuda. Ako dođe do sporova, ako dođe do štrajkova, ako vlasnik treba prvo da plati, pa onda dođe i zatekne 1.000 ljudi na kapiji, koji će da mu kažu - nećeš ti da našu teško i krvavo stečenu imovinu nosiš u svoju zemlju ili ne znam gde, sve se to ruši kao kula od karata.
Zato molim i vas kao poslanike i građane da shvatite da ovo nije samo čista prodaja, da mi imamo izvor nafte ili rudnik dijamanata. Ima nekoliko slučajeva koji su takvi, gde se radi o sirovinama i gde nije problem obaviti privatizaciju, ali ogromna većina slučajeva nije takva.
Znači, ne radi se o čistoj kupoprodaji, radi se o tome da se naše tržište, naša ekonomija i perspektive naše zemlje ovde pojavljuju kao jedan interesantan objekat za ulaganje nečijeg kapitala. Mi moramo da podignemo tu cenu svojim mudrim ponašanjem, dogovorima, time da ne podmeću noge jedni drugima, da ne budu korumpirani mali ljudi iz malih fabrika, pa kada dođe jedan strateški partner, ovaj drugi koji bi hteo da kupi jeftinije fabriku, da nekoliko hiljada maraka ovima da se pobune, da oteraju tog velikog, da bi onda taj mali jeftinije kupio. Već postoji to u Srbiji.
Tržište, privatizacija i sve što ima veze sa novcem je surovo tržište, tako da će svega toga biti u Srbiji, ali nama je važno da uvek imamo u vidu interes nacionalne ekonomije. Ne može jedna fabrika da bude važnija od cele nacionalne ekonomije. Kredibilitet nacionalne ekonomije je ta karta, sa kojom možemo da idemo na svetsko tržište. Pet - šest dobrostojećih firmi, njih da prodamo i da posle toga sve ostalo ostane u zapećku, mi to nemamo kao nacionalnu ekonomiju. Moramo celu nacionalnu ekonomiju da podignemo kroz ovaj proces privatizacije, da ona dobije na vrednosti i da uđe dovoljno strateškog kapitala da bi mogao da bude pokrenut taj proces.
Druga tema su prioriteti. Postoje tri teme o kojima tamo gde smo u prilici, znači tamo gde postoji zainteresovan partner, razgovaramo. Prva tema je cena. Ona nije najbitnija. Druga tema je šta će se desiti sa zaposlenima i treća tema je koliko će biti investicija u tehnološku obnovu. Sve te tri teme su isto važne. Znači, onaj ko nudi najveću cenu, a nije spreman da da bankovne garancije da će modernizovati preduzeće, nije interesantan, jer se može desiti da on kupi to preduzeće, da bi ga zatvorio, da bi smanjio konkurenciju za svoju robu, koju će da dovozi iz neke druge zemlje. Takođe, on mora da ima socijalni program za tu pojedinačnu firmu. Znači, ako ta firma nešto vredi, onda sasvim sigurno mora da se nađe rešenje za sve one koji su u njoj zaposleni i da oni znaju šta će u narednih pet godina da se dešava sa njima.
To su prioriteti. Moram da upozorim da nećemo svuda biti u prilici da postavljamo takve uslove. Ali, u jednom periodu, pre svega u prvoj godini privatizacije, bićemo u prilici, jer će se tu raditi o preduzećima koja su interesantna za strateške partnere. Oni su spremni da uđu na naše tržište i da plate mnogo više nego što ta preduzeća fizički vrede.
Druga kontroverzna tema je bila šta će se desiti sa tim novcem, zar ne bi bilo najbolje da svaka lokalna zajednica ili pokrajina to obavlja i onda taj svoj novac, koji dobije (jer je to navodno i pravljeno na takav način, da je svaka lokalna zajednica pravila svoju lokalnu fabriku), upotrebi kako misli da je najpametnije. Mislimo da to nije dobro rešenje.
Mislimo da tim novcem iz prodaje, iz privatizacije svojine u Srbiji treba da bude rešen problem nacionalne ekonomije. A problem nacionalne ekonomije ima nekoliko dimenzija. Jedan je već pomenuti dug. Moramo kao zemlja da platimo jedan deo duga, koji smo napravili pre svega do 1990. godine, jer smo uzimali stranu tehnologiju na kredit. Krediti nisu otplaćivani i mi kao normalna zemlja, članica UN moramo da platimo svoje dugove. Nadamo se da će oni biti vrlo umanjeni, ali će postojati i kao umanjeni.
Imamo dug prema građanima, deviznim štedišama. Taj novac je išao i u privredu. Ako neko pokuša da sada postavi pitanje svojih prava na neko preduzeće, to vodi pitanju deobnog bilansa, to vodi raspadu države.
Znači, postupak privatizacije mora da bude centralni, ne može da bude nikakva opština, ne može pokrajina, ne može niko drugi da preuzme ingerencije države, jer to vodi deobnom bilansu, to vodi pitanju koliko je iz centralne kase odlazilo u to preduzeće, koliko je iz tog preduzeća išlo u centralnu kasu, to znači - razgraničavamo se. To ne može u Srbiji.
Dakle, zbog toga nije moguće decentralizovati privatizaciju na takav način. Ali, naravno, taj novac mora da bude uložen u regionalnu privredu. Naravno da iz tog regiona, gde je privatizacija obavljena, najveći deo novca mora da bude uložen u taj region. To je politički proces, on je fleksibilan, dnevni, on ne može biti definisan zakonom. Ne može da se kaže sada, na primer, u zakonu da od tih 70% dobijenog novca 45% će da bude uloženo u privredu te opštine, 25% u nešto drugo, ali to je naša politička odluka. Naša politička odluka je da jedan znatan deo novca, koji je dobijen privatizacijom u jednom regionu, bude uložen u privredu tog regiona, da jedan drugi deo bude mali fond solidarnosti, kojim će se pomoći onim regionima gde privatizacija nije uspela ili koji nemaju sreću da imaju neka preduzeća koja su dobro prodata. Jedan deo će ići u socijalni program, znači program dokvalifikacije radne snage, program pripreme radne snage za novu ekonomiju.
Ne možemo mi da rešimo problem viška zaposlenosti tako što ćemo pokušati da spasemo samo staru ekonomiju i stare sisteme. Ljudi koji su tehnološki višak ili ljudi koji su bez posla moraju da shvate da ne mogu, verovatno, da se zaposle više na onim radnim mestima, gde su nekada radili, jer ta radna mesta možda više neće postojati. Oni moraju da se spreme, takođe da se i oni menjaju, da steknu nove kvalifikacije. Država sa ovim fondom ima sredstva da im pomogne u tome. Ali, oni moraju psihološki da prelome u sebi i da kažu - jedna faza naše ekonomije je završena, dolazi nova, dinamična faza, gde će kvalifikacija, znanje, fleksibilnost biti glavni aduti.
Naši ljudi, koji se sada plaše privatizacije, da će ostati bez posla, nisu u pravu. Oni su, ako su bez posla, već bez posla. Neće ih privatizacija ostaviti bez posla, oni su već sada bez posla. Bolje im je da se stanje bolesti naše privrede jasno pokaže, da imamo terapiju i da počne lečenje, a ne da to prećutkujemo i da se uljuljkujemo time da ima, na primer, 2.000 dinara u fabrici, u kojoj ne radi i da onda ima još 200 maraka na ulici, gde prodaje benzin ili cigarete. Nema u tome budućnosti, nema u tome razvoja. Zakon o privatizaciji uspostavlja čiste odnose, na kojima je onda moguće graditi budućnost.
Još dve - tri rečenice o socijalnom programu. To jeste jedna lepa reč, ali i jedna opasna reč. Ako imate 40% nezaposlenih, koliko mi imamo, što je znatno više čak i od regionalnog proseka, koji je oko 25 - 27%, onda nema tog socijalnog programa, koji može da pokrije te probleme. Ako na jednog zaposlenog imate jedno lice, koje ima prihode a ne radi, što je trenutno u Srbiji, ne možete da imate socijalni program. Čitava nacionalna ekonomija i nacionalna politika je danas socijalni program, a to znači program da se napravi jedna ekonomija, koja će moći dovoljno da proizvodi da pokriva troškove drugih delova društva, uključujući i trošak servisiranja onih slojeva stanovništva, koji nisu našli svoje mesto u proizvodnom procesu.
Očekivanje da bi neka vlada mogla da izađe sa socijalnim programom može da ima dva elementa: ili da ta vlada bude neozbiljna i da obeća nešto što ne može da ispuni ili da ima nekoliko milijardi maraka u nekom fondu, iz koga će da finansira taj socijalni program. Ono što mi kažemo, bez iluzija, jeste da će kroz privatizaciju nastati određeni problemi, ali će nastati i određena sredstva za rešavanje tih problema.
Zajednički ćemo analizirati situaciju i videti koji su to problemi, koji su to prioriteti i oko toga će se voditi politička borba u Srbiji. Konačno ćemo imati političku borbu koja će se voditi oko pitanja: šta su prioriteti u ekonomiji? Da li da se investira na ovu ili onu stranu, to će biti prava politička utakmica u Srbiji.
Poslednja rečenica - ni jedan zakon o privatizaciji nije idealan, svaki ima svoje protivnike i u svakoj zemlji je bilo mnogo protivnika svih zakona o privatizaciji. To je jedno polje za koje su svi zainteresovani i za koje su svi eksperti. Mislim da ni ovaj zakon, naravno, nije najbolji, ni najperfektniji. Mnogo toga na njemu može da se popravi, ali, mislim da je važna odluka da se u taj postupak krene. Mislim da je važno da svi shvatimo da sedimo u jednom čamcu, da je to nacionalno pitanje, znači, nacionalna ekonomija, interes države, da tu nema nekih koji bi želeli da prate svoj pojedinačni interes. Radi se o koncepciji društvenog i političkog uređenja naše zemlje.
Odluka da idemo sa ovim zakonom je ispravna odluka. Kako će on biti tokom primene procenjen, to ćemo videti. Može da se koriguje. U svakom slučaju, važno je da dobijemo ekonomiju koja se zasniva na efikasnosti i koja je u stanju da pruži radna mesta i dostojan život svima onima u Srbiji koji žele da rade. Mislim da to ovaj zakon obezbeđuje i zato vam predlažem da za njega glasate. Hvala. (Aplauz.)
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
 Zahvaljujem predsedniku Vlade. Da li predstavnici nadležnih odbora žele reč?
Ima reč narodni poslanik Živica Predojev, kao predsednik Odbora za industriju.

Živica Predojev

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi članovi Vlade, kao predsednik Odbora za industriju Narodne skupštine Republike Srbije moram da vam kažem da je ovaj odbor, kao matični odbor Ministarstva za privredu i privatizaciju smatrao za svoju dužnost i obavezu, da od početka, od kada je ministarstvo izložilo svoj koncept privatizacije, učestvuje u radu tog ministarstva i da svojim radom pokuša da pomogne ministarstvu u stvaranju koncepta, odnosno Predloga zakona o privatizaciji.
Da li je u tome uspeo ili nije, o tome će se izjasniti nadležna ministarstva. Smatramo za obavezu da Narodnoj skupštini prenesemo svoje mišljenje, a ono bi se svelo na sledeće: pre nego što krenete u odlučivanje o ovom zakonu, dobro razmislite gde se nalazimo i šta se nalazi oko nas. Razmislite o tome šta nas okružuje, šta mi ovog momenta imamo, odnosno šta nemamo. Ja mislim da je tako najjednostavnije i najbolje. Neću govoriti o zakonu, ali ću pokušati da vam kažem nešto od onoga kako smo mi u Odboru za industriju to videli.
Činjenica je da ovog momenta imamo blizu 30% ljudi na zavodima za zapošljavanje, znači, nezaposlenih.
Isto tako je činjenica da u najvećem delu kategorije zaposlenih možemo da imamo negde oko 50% jedne čudne kategorije koja bi se mogla nazvati "prividno zaposleni". To su oni ljudi koji ujutru idu na posao da ne bi radili. Mislim da niko drugi to sebi ne može dozvoliti i niko drugi tu kategoriju ljudi nema.
Imamo negde 30 milijardi maraka spoljašnjeg duga. Pesimisti kažu da je taj dug dosta veći.
Imamo blizu hiljadu milijardi dinara unutrašnjeg duga. Imamo korupciju, ona je na veoma zavidnom nivou. Mislim da smo tu među vodećim zemljama u svetu. Imamo, barem smo imali dok je važio stari zakon, ja ne bih rekao o privatizaciji nego o tranziciji, imali smo tzv. prividnu privatizaciju koja mi liči na igru koju možete videti na svakoj autobuskoj ili železničkoj stanici... (Tri kutije šibica i kuglica.) Takva je bila i priča o veoma poštenoj tranziciji društvene privrede u privatnom vlasništvu. Pa, onda kada se ta procedura završi, niko živi ne zna ko je vlasnik. Imamo primer Zrenjanina, u diskusiji će već neko reći kako se to završilo.
Šta ovog momenta nemamo? Nemamo proizvod, nemamo proizvodnju. Mislim da je lepše reći da nemamo proizvod. Ovog momenta nemamo tržište, nemamo kapital. Ako svi ozbiljno o tome razmislite, onda ćete morati da glasate za ovaj zakon, iz jednostavnog razloga što ovaj zakon ima ambiciju i želju da obezbedi nove ideje ovoj zemlji i ovoj ekonomiji, privredi. Novu tehnologiju, novi kapital i nova tržišta.
Zbog toga vam ovaj odbor, koga ste vi birali preporučuje: glasajte za ovaj zakon. Hvala. (Aplauz.)
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
 Hvala. Dajem reč narodnom poslaniku Stanku Kovačeviću koji je izdvojio mišljenje na Odboru za industriju, prilikom glasanja o njegovom amandmanu na član 62.

Stanko Kovačević

Poštovano predsedništvo, poštovani članovi Vlade, nema spora da ja, kao poslanik DOS-a iz Pokreta za demokratsku Srbiju, apsolutno podržavam potrebu donošenja ovakvog zakona i podržavam zakon u osnovi. Kao član Odbora za industriju glasao sam za prihvatanje Predloga zakona, u načelu. Svoje mišljenje sam izdvojio u drugom delu rasprave gde se govori o raspravi u pojedinostima i, gospođo predsedavajuća, mislim da to ne treba da obrazlažem nego kada budemo govorili o amandmanima i kada moj amandman dođe na dnevni red.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
 Hvala. Gospodine Kovačeviću, pošto ste izdvojili mišljenje, onda smo imali obavezu da vas pozovemo.
Ispred poslaničke grupe SRS, reč ima narodni poslanik Vojislav Šešelj.
...
Srpska radikalna stranka

Vojislav Šešelj

Ovaj zakon o privatizaciji koji je pred Narodnom skupštinom je, po mišljenju poslanika SRS, bolji od prethodnog zakona. A, prethodni je bio bolji od svih ranijih. To je činjenica koja mora da se kaže.
Šta je to što je u ovom zakonu dobro i što je podudarno sa osnovnim programskim opredeljenjima SRS (za koje se mi već deset godina zalažemo)? Drago mi je da su neki od eksperata koji su stali iza ovakvog zakonskog projekta u međuvremenu promenili mišljenje. Ja se sećam okruglih stolova iz 1992. godine kada su imali sasvim drugačije mišljenje, suprotno ovom sadašnjem. Znači, oni su napredovali u svojoj struci i svom stručnom usavršavanju.
Šta je dobro u ovom zakonu? Dobro je što je privatizacija obavezna, što je oročena i što je osnovni oblik privatizacije prodaja. Važno je da je ta prodaja iznad 51%. Ona je ovde 70%. To je prilično nerealno, osim u firmama koje su veoma privlačne, pa neko želi da kupi nekoliko akcija jer one donose sigurnu dividendu. Inače, onaj koji "angro" kupuje firmu, izbegava da kupi više od 51%. Dobro je što postoji mogućnost i do 70%, a negde i do 100%, ako već postoji takav kupac. Ali, oni su u svetskim razmerama retki. Jer, onaj ko zna da posluje kapitalom nije "lud" da kupuje više od 51% akcija. Sve ostalo je višak. Nepotrebno. Bolje je da ulaže negde drugde.
Šta je osnovni problem? Ima jedan opšti, osnovni problem i nekoliko konkretnih koje ću ponaosob nabrajati. Osnovni problem nije sadržaj ovog zakona, nego to što ćete vi da provodite ovaj zakon. To je ono što brine nas, srpske radikale. Dakle, nismo mi toliko protiv ovih odredbi koliko smo protiv onih koji će to da sprovode jer, znamo mi njih.
Šta je ovde problem? Na početku zakona je trebalo da stoji jedna odredba kojom se društvena svojina definiše kao jedan od oblika državne svojine. Zašto? Da vam neko zakon ne bi osporavao pred Ustavnim sudom, ta odredba je nužna. A, kada stavite, jer se to nigde na drugom mestu ne definiše, u zakon da je društvena svojina jedan od podoblika državne svojine, onda zakon nije u koliziji sa Ustavom i niko živ ne može da dokaže da to zaista nije tako.
Ako ovde ravnopravno tretirate državnu i društvenu svojinu, zakon vam može biti oboren na Ustavnom sudu, jer Ustav Srbije ravnopravno tretira društvenu, državnu i privatnu, mešovitu i sve oblike svojine. Tu Ustav nije dovoljno precizan. Bolje bi bilo da u Ustavu stoji - državna i privatna, jer sve ostalo može da se podvede pod državnu i privatnu, a ono što je mešovita - uvek se tačno zna koliko je u toj mešovitoj državne, a koliko privatne svojine.
To bi bilo veoma pametno i o tome neka ministar razmisli do usvajanja zakona. Nisam ovde da njemu pomažem, tu sam da kritikujem slabosti ovog zakonskog projekta s kojim je on izašao pred parlament.
Drugi problem - ovde neki pravnik nije izgleda ozbiljno razmišljao kada je definisao subjekt. Pa, postoje - subjekti nadležni za sprovođenje privatizacije, što je u redu, agencija, akcijski fond, centralni registar itd. To je u redu. Tu su subjekti i Ministarstvo i Vlada takođe, i ne znam zašto nisu navedeni. Međutim, nedugo zatim govori se o firmama kao subjektima privatizacije. To ne može.
Firme kao pravna lica mogu biti subjekti privrednog života. Oni su pravni subjekti unutar jedne države i to nije sporno. Ali ne mogu biti subjekti privatizacije. Subjekt privatizacije može biti onaj ko prodaje i onaj ko kupuje. Ako ja prodajem svog konja, ne može moj konj biti subjekt. Ovde se prodaje vlasništvo, svojina. Ne prodaju se ljudi. I to je trebalo ovde jasno da se izrazi.
Znate, bilo je slučajeva iz ljudske istorije i kad su ljudi prodavani, ali kao robovi. Oni nisu bili subjekti svoje prodaje nego objekti. Uvek je predmet prodaje objekat prodaje, pogotovu ovde, kada ste vi ispravili ono što je bilo loše u prethodnom zakonu, kada se država pojavljuje kao onaj ko prodaje.
Ko je onaj ko prodaje? Onaj ko uzima pare. Ne može biti subjekt privatizacije firma, a pare od prodaje idu državi a ne njoj. Pokušao je svojevremeno Ante Marković da takve nebuloze uvede, pa je firma samu sebe prodavala, pa je novac išao u firmu. Neko kupi firmu, pa mu pare kojima je kupio firmu ostanu na računu, kao da nije ni plaćao. Ima takvih oblika privatizacije, pogotovu u Republici Srpskoj, više nego ovde.
Ili, dokapitalizacija je takođe jedan od oblika pljačke, koji je bio veoma čest. E, sad je ovaj zakon to raščistio, ali morate precizno i pažljivo, odredbu po odredbu, pravnički da definišete kako treba. Dakle, ne može firma biti subjekt privatizacije.
Ovde ima još jedan veoma ozbiljan nedostatak. Niste smeli sve firme na identičan način da tretirate. Postoje firme u kojima je osnovni državni interes da se ne prodaju, bar ne u celosti. U narednih 20 godina mi ne smemo ni po koju cenu prodati više od 49% elektroprivrede i drugih infrastrukturnih preduzeća. Mislim da ne smemo ni naftnu industriju više od 49% da prodamo.
U velikim gradovima, vodovod, kanalizacija, ne sme više od 49% da se proda za dogledno vreme. (Glasovi: Zašto?)
Zato što tu postoji ogromna opasnost da se, zavisno od tržišnih uslova, veliki infrastrukturni sistemi prodaju u bescenje. Da se jednostavno kaže - sad mu je tolika tržišna vrednost i to je ubedljivo, ali je to u bescenje sa aspekta društvenih interesa i sa aspekta onog što je u to ulagano. Naravno, svi mogu sada da kažu - uzaludno je ulagano kad danas ne vredi više. Sutra će vrediti više, ako se uspešno obavi privatizacija svih ostalih preduzeća, ako ozdravi ekonomija, ako dođe do velikih stranih i domaćih investicija itd.
Ako se podigne privreda odmah će naglo da poraste vrednost infrastrukturnih objekata. I, drugo, postoji strašna opasnost da nam neko sa strane, protivno našim interesima, upravlja onim bez čega država ne može, kao što je elektroprivreda. E, zbog toga.
Dalje, ovo redefinišite, to je član 16, početak inicijative itd. To je ostatak autonomnog koncepta i to bi trebalo da prečistite u zakonu, da drugačije izrazite. Nije loše da od same firme potekne inicijativa. Firma ima i dosta poslova, ali to su tekući poslovi u sprovođenju privatizacije, poslovi koji su pod striktnom kontrolom države i ovih organa, koje zakon inauguriše, i čije se obaveze regulišu u prateća dva zakona o akcijskom fondu i o agenciji.
Zbog toga bi te stvari trebalo na vreme ispraviti.
Postoje još neki problematični delovi zakona. Na primer, ovim zakonom se prejudicira pitanje denacionalizacije. To ne može da se radi ovim zakonom. Ovaj zakon mora biti usaglašen sa postojećim zakonodavstvom, a ne da izražava nameru Vlade da još po nekim drugim, sasvim odvojenim pitanjima donosi nove zakone.
A, šta ako vam ne prođe zakon o denacionalizaciji, onda vam u tom delu i ovaj zakon ispada smešan. Vi tim pitanjem u ovom zakonu ne treba da se bavite. Ako slučajno prođe zakon o denacionalizaciji, onda je to već drugo pitanje, onda će to na drugi način da se rešava, jednom opštijom odredbom po pitanju raspolaganja novcem od privatizacije može i ta mogućnost da se ostavi otvorena.
Ali, ne da vi ovde svoje planove izražavate. Nije ovo vaš stranački program nego zakon koji bi eventualno mogla da usvoji Narodna skupština. Zato bi trebalo da vodite računa.
Ovaj stimulans za zaposlene u firmi i za njihove menadžmente ...