Dame i gospodo narodni poslanici, dozvolite mi da vam se obratim i da vašoj pažnji nametnem jedno mišljenje i činjenicu da ovaj zakon, koji je danas na dnevnom redu, prihvatam sa pozitivnom konatacijom i sa ciljem i uvjerenjem da će on uneti reda, koga do sada nije bilo. Nije ga bilo samom činjenicom, što vidimo iz izlaganja prethodnih poslanika, da je u Republici Srbiji bilo 700, 900, pa čak i do milion izgrađenih objekata, neregularno, odnosno bespravno.
Da bi se tome stalo na put, i prekinula ta nit koja se povezuje, postoji neophodnost i potreba da se donese jedan ovakav zakon.
Šta sam htio da kažem pod 2) što se tiče ovog zakona - u nameri da će on imati pozitivne konotacije i da će doneti izvesni red i raspored djelovanja, želio bih samo da napomenem i da pitam gospodina ministra, da mi odgovori, ali sa jednom određenom tačnošću - da li će ovaj zakon imati retrogradno dejstvo?
Jer, ukoliko je rečeno da neće imati retrogradno dejstvo, po tački 1. se objašnjava: "objekat koji se gradi, odnosno čije je građenje završeno bez građevinske dozvole, ne može biti priključen na elektroenergetsku, telekomunikacionu mrežu, vodovod i kanalizaciju."
Dakle, radi se, gospodine ministre, o objektima koji su već započeti. Molim vas, gospodine ministre, da me pažljivo saslušate i da mi odgovorite. Evo zbog čega - mnogo pitanja sam dobio od ljudi koji su došli, ne svojom voljom, na ova područja, odnosno, proterani su sa svojih ognjišta, 1995. godine, gde su bili 700 godina na svojim ognjištima, u Republici Srpskoj Krajini, konkretno, u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu, Baniji i zapadnoj Slavoniji.
Jer, ova zemlja, ova naša Republika Srbija, imala je tih drastičnih događaja, u zadnjih deset godina, da su izbjeglice počele dolaziti 1990. i 1991. godine, prognanici 1995. godine, zbog "Bljeska" 1. maja 1995. godine u zapadnoj Slavoniji, "Oluje" 1995. godine u avgustu mjesecu, i raseljena lica 1999. godine, sa Kosova i Metohije, bombardovanja i sva ostala zla, a da ne govorim o sankcijama, koje su uvedene 1992. godine.
Dakle, kad sam se javio za ovu tačku dnevnog reda, imao sam obavezu i dužnost, jer pripadam tome narodu iz Republike Srpske Krajine, sa područja Korduna, koji je došao i ponižen, i unesrećen, i obogaljen, koji je od 1991. godine zauzeo i objekte i restorane, i hotele, i odmarališta, koji je, nažalost, (mislim ovde na prognanike) došao i goloruk, sa jednom vrećom u ruci, bez dinara, koji je nekako preživljavao sa sivom ekonomijom, da bi onda došli pojedini mešetari iz Hrvatske, da im prodaju njihove kuće, koje nisu slučajno ostale spaljene, pa su objekte, pomoćne objekte, kuće i okućnice, prodavali npr. za 30.000 maraka, ili 30 tisuća, kako oni to vole da kažu, ali to je koštalo oko 300.000. Međutim, oni su bili prisiljeni da to prodaju budzašto, da bi ovde mogli da žive, odnosno, da bi školovali djecu, da nisu imali više sredstava da plaćaju kirije, podstanarske, koje su bile 300, 250, 200 maraka.
Digli su objekte, gdje su takođe kupovali placeve, i to od trećeg lica, koje je kupilo od prvog i drugog, pa su i ti placevi koštali 10, 12 do 15.000 maraka, nisu imali uporednu dozvolu, nisu imali građevinsku dozvolu. Napravio je objekat sa dve-tri sobe, da bi smjestio porodicu, gdje su stanovale tri generacije, od staraca od 80 godina, srednja generacija, od dece, pa i od unučadi.
Tri sobe, to je težak život, mukotrpan život, jer su do tada živeli u sabirnim centrima, gde ih je znalo biti u sportskoj sali po 80 do 100. Želim, gospodine ministre, da vas pitam i da mi odgovorite da li će, uz sve uvažavanje da ovaj zakon ima pozitivnu konotaciju...
