SEDMA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 13.05.2003.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

1. dan rada

13.05.2003

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 11:10 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Stavljam na glasanje predlog narodnog poslanika Žarka Obradovića da se produži rasprava o ovim tačkama dnevnog reda u zajedničkom načelnom pretresu i da ta rasprava traje 10 časova.

Za 99, protiv 105, uzdržan jedan, nije glasalo šest, od ukupno 211 poslanika.

Konstatujem da Narodna skupština nije prihvatila predlog o produženju rasprave po ovim tačkama dnevnog reda.

Saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni pretres o predlozima zakona za koje je to predložio narodni poslanik Siniša Mitrović, a pre otvaranja zajedničkog načelnog pretresa, podsećam vas da, shodno članu 90. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.

Molim predstavnike poslaničkih grupa da predaju liste sa prijavljenim poslanicima koji žele da govore o ovoj tački dnevnog reda.

Prelazimo na 1. tačku dnevnog reda: - PREDLOG ZAKONA O FINANSIJSKOM LIZINGU (zajednički načelni pretres sa Predlogom zakona o koncesijama)

Otvaram zajednički načelni pretres.

Da li predstavnik predlagača Goran Pitić, ministar za ekonomske veze sa inostranstvom, želi reč? (Da.)

Izvolite.

Goran Pitić

Uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, želeo bih da se zahvalim na razumevanju što ova dva zakona idu zajedno.
Moram da kažem da, pored normalnih razloga kojima su pojedini poslanici rukovođeni da ne prihvate zajedničko razmatranje ova dva zakona, ipak imam kratak komentar - ova dva zakona i te kako su povezana i čine deo onog paketa reformskih zakona koji se odnosi na stvaranje dobrog poslovnog okruženja. Ko razume šta to znači i te kako shvata zašto treba glasati da se o ovim zakonima razgovara na zajednički način.
Želeo bih prvo par minuta da posvetim maloj eksplikaciji razloga donošenja zakona o finansijskom lizingu, koji ste imali prilike da pogledate, da date određene amandmane, da doprinesete da bolje razmotrimo da li ima prostora za unapređenje ovog zakona i da li je to ono što smo hteli kada smo krenuli u koncipiranje ovog zakona.
Ovo je novi zakon, ne postoji u našoj pravnoj regulativi. Tematika je u segmentima dodirnuta, posebno u Zakonu o obligacionim odnosima, ali nigde na ovaj način, celovito. Kompleksnost poslova koje obuhvata finansijski lizing kao novi institut, mlada grana u biznisu, razvija se od sredine pedesetih godina ovog veka, na neki način uvezena iz SAD-a u Evropu, uzela je toliko maha da se nameće potreba da se ovaj važan segment poslovnog prometa reguliše i zakonskim putem.
Nesporno je da ovaj zakon primarno znači otvaranje potencijala za povećanje ulaganja u privredu Srbije. Finansijski lizing je prepoznatljiv u savremenim modernim tržišnim privredama i zakon o njemu se oslanja na savremena međunarodna dostignuća, sa jedne strane u pogledu pravljenja pravnih regulativa, baziranih na uporedno-pravnim sistemima, na rešenjima koja su tamo postignuta, kao i na praksi u svim zemljama u našem okruženju, gde je oblast finansijskog lizinga i te kako uzela maha i doprinosi da se privrede razvijaju na brži način.
Ekonomski značaj poslova finansijskog lizinga jeste u tome da se savremena oprema obezbeđuje bez angažovanja sopstvenog kapitala i klasičnog kreditiranja tih poslova, nego daje prostor onima koji ulaze u to trodimenzionalno partnerstvo ili sistem ugovaranja između davaoca, isporučioca i primaoca lizinga, da na taj način bez angažovanja sopstvenog kapitala u suštini dolaze do savremene opreme.
Oprema, za čiju kupovinu ne postoji trajan interes, u suštini se stavlja u neku funkciju tako da davalac u ime vlasnika ulazi u ugovornu obavezu sa primaocem lizinga, pa se na taj način pravi jedna vrsta trodimenzionog aranžmana.
Kada smo ulazili u priču definisanja kako pristupiti tome, kada smo otvorili niz pitanja ko sve može da učestvuje u tim poslovima, kakav je tretman prekograničnog lizinga, koji su to neki minimalni rokovi za zaključenje lizinga, kako vršiti stepen amortizacije, po kojim elementima, šta se dešava u slučaju raskida ugovora, šta se dešava u situacijama koje su predviđene, imali smo neke bazične razloge kojima smo se vodili kada smo pravili koncept ovog zakona.
Prvo, za poslovni promet koji želimo da stvaramo važno je da postoji pravna sigurnost. Ovaj zakon ima nameru da reguliše ovu materiju i da na taj način obezbedi pravnu sigurnost za sve učesnike u ovom prometu.
Drugo, ova oblast pokriva ili dograđuje tržište finansijskih usluga. Svima nama je želja da u Srbiji prepoznamo koncept stvaranja modernih finansijskih usluga, što bi predstavljalo pozicioniranje Srbije kao potencijalnog lidera finansijskih derivata, kao podsticajnog lidera pružanja finansijskih usluga i ovo je sigurno korak u tom pravcu. Sigurno, jedan od osnovnih nedostataka u Srbiji, to je nedostatak kapitalnih investicija.
Ovo je jedan od zakona kojim se pruža šansa da se pojača priliv kapitalnih investicija u privredu. Nesporno je da veliki segment u privrednim delatnostima, kao okosnica ozbiljnih zemalja koje žele da naprave fleksibilnu tržišnu privredu, jesu mala i srednja preduzeća.
Ovaj zakon u najvećoj meri baziran je na iskustvima u drugim zemljama, upravo pogađa malog privrednika, onoga koji želi da ulaskom u posao i ugovorom o lizingu reši svoje pitanje angažovanja opreme, u suštini bez angažovanja sopstvenog kapitala.
Normalno je da je sve ovo u funkciji povećanja efikasnosti poslovnog prometa, usmereno na poboljšanje kvaliteta proizvodnje, ka povećanju zaposlenosti, otvaranju novih radnih mesta, pokretanju privrednog toka, što su u okolnim zemljama, kada se pogleda komparativno iskustvo, pokrenuli lizing i zaloga; nadam se da će sve to doći uskoro na dnevni red Skupštine, jer je zakon završen i nalazi se u Skupštini.
Znači, ovim zakonima je pospešen taj poslovni prostor i privrede su se pokrenule znatno brže u dinamiziranju svoje aktivnosti.
Pored ovih razloga, želim da kažem nešto i o nekim detaljima, uopšte ne pokušavajući da obezvredim ono što ste vi radili prilikom čitanja ovog zakona i da vam ponavljam neka rešenja u zakonu. Ipak, dozvolite mi da vam ukažem zašto smo se kod otvorenih pitanja opredelili za određena rešenja i zašto smo se, tragajući u okruženju i u evropskim sistemima, opredelili za ono što imate u ovom predlogu zakona.
Prvo, ovaj zakon, između ostalog, popunjava prazninu u našoj pravnoj regulativi. Zakon o obligacionim odnosima uređuje klasične pravne poslove po svojoj prirodi bliske finansijskom lizingu, ali ne obuhvata sve ostale institute kao finansijski lizing. Mada Zakon o obligacionim odnosima obuhvata i ugovore o zakupu, kreditu i prodaji sa zadržavanjem prava svojine itd, kada se pogleda šta čini posao i ugovor o finansijskom lizingu, vidimo da se radi o korpusu pitanja koja ostaju nepokrivena Zakonom o obligacionim odnosima, a to su statusno-privredna i procesna pitanja, to su računovodstveni aspekti, poreski i carinski itd.
Jednostavno, želja je bila da se uvođenjem pravne sigurnosti preko zakona o finansijskom lizingu omogući onome ko želi da se bavi ovim poslovima da nađe utemeljenje u regulativi. Normalno da je pitanje složene prirode posla samog finansijskog lizinga, kroz zakup, prodaju, kredit itd, zahtevalo da se ovom poslu pristupi kao novom zakonu.
U suštini, veći deo amandmana upravo se odnosi na to što se ne pravi distinkcija između operativnog i finansijskog lizinga. Moram još jednom da podvučem, ovo je zakon o finansijskom lizingu, on ima to trodimenzionalno svojstvo, znači definiše dva ugovora: između davaoca i isporučioca i između davaoca i primaoca lizinga.
Svi elementi kojima se definišu obaveze davalaca, isporučilaca i primalaca lizinga, kao i šta se dešava u slučaju kada se desi odgovarajuća šteta na predmetu lizinga i raskid ugovora, sve se to nalazi u ovom zakonu sa definisanim posledicama, ukoliko se nešto od toga desi u okviru ovog dela poslovnog prometa.
Sigurno je važno za onoga ko želi da uđe u ovaj posao finansijskog lizinga da unapred u tumačenju pravnih normi postoje određena imperativna pravila. Iz tog razloga je važno da unapred postoje norme koje neko prepoznaje kada ulazi u posao finansijskog lizinga. Isto tako, važno je da poznaje i kakvim normama će biti regulisano ono što nije regulisano ugovornim putem, u slučaju tzv. dispozitivnih pravila. Otprilike, to su bili neki elementi kojima smo sigurno bili rukovođeni kada smo definisali ovaj zakon.
Što se samog zakona tiče, rekao bih samo par elemenata - primera radi, pitanje minimalnog roka. Mi smo tragali za svim uporednim iskustvima, koji rok da se uzme kada je u pitanju minimalni rok na koji se ugovor o lizingu zaključuje. Postoji jedna opasnost koju smo želeli da izbegnemo, a to je da se ne ide na takvu vrstu roka koja bi dovela u mogućnost da onaj koji u suštini zaključuje ugovor o lizingu ide na varijantu kupovine i prodaje predmeta lizinga. Drugim rečima, da mora da prođe određeni period korišćenja tog predmeta lizinga da bi taj posao postojao, a da se ne bi pravila fikcija postojanja lizinga zarad ostvarenja određenog kupoprodajnog aranžmana.
U tom kontekstu, mi smo se opredelili za rešenje od dve godine minimuma na koliko se lizing zaključuje, da se ne bi izbegavao zakon, kao i to da mogu da budu predmet lizinga pokretna nepotrošna dobra; zbog posebnog režima koji se odnosi na nepokretnosti kod nas, a i same prirode finansijskog lizinga, one nisu obuhvaćene zakonom.
U zakonu su predviđeni elementi ugovora, gde uglavnom spadaju iz uporednih pravnih sistema uobičajeni elementi definisanja lizinga. Mislim da je važno da naglasim da treba razlikovati, to je bio jedan deo amandmana, sam posao finansijskog lizinga od ugovora o finansijskom lizingu.
Još nešto od ključnih stvari kojima se pravi distinkcija finansijskog lizinga u odnosu na druge forme, posebno operativnog lizinga, jeste da se lizing naknadno određuje prvenstvenim uzimanjem u obzir amortizacije celine ili najbitnijeg dela vrednosti predmeta lizinga, što jeste diferencija specifika finansijskog lizinga u odnosu na neke druge vrste lizinga.
Ne bih dalje išao u detalje. Imali ste prilike da sam zakon pogledate. Što se tiče ovog predloga zakona, želeo bih samo da kažem da primeri Bugarske, primeri zemalja koje se nalaze u procesu pridruživanja Evropi, pokazuju da su putem lizinga uspele da privuku kapital koji se meri milijardama evra u godinama kada su ušle u ozbiljan proces reforme svoje privrede i da su neretko lizing, a i zaloga, bili među stožerima pokretanja privrednih aktivnosti i da su, povezujući taj deo finansijskog tržišta sa realnim sektorom, obezbedili da se pokrene novčani tok, da se pokrene tok koji postoji na strani kapitala i da se na taj način pospeši razvoj privrednih aktivnosti.
Ovim zakonom mnogi građani Srbije dobijaju šansu da učestvuju u biznisu; iako nemaju puno početnog kapitala, dobijaju šansu da uđu u poslovni promet; da nađu svoje mesto u segmentu novog zapošljavanja. Ovaj zakon na savremen način predstavlja relativno nove tokove u trgovinskom pravu. On će, nesporno, imati i te kako uticaja na pospešivanje privredne aktivnosti, a sa veoma značajnim efektima na životni standard stanovništva. To je što se tiče ovog zakona.
Normalno da ćemo ja i moje kolege sa velikim zadovoljstvom propratiti vaše komentare i sigurno da ćemo imati priliku da o nekim pitanjima, ukoliko bude potrebno da se dodatno razjasne, porazgovaramo.
Drugi zakon je zakon o koncesijama. Postojala je komunikacija u Skupštini povodom ovog zakona. Mislim da je šteta što u prethodnoj komunikaciji ovaj zakon nije usvojen, ali to je stvar parlamenta. Zato želim da na neki način napravim malo drugačiji koncept prezentacije ovog zakona, ne želeći da idem u detalje kao što sam išao prošli put, tim pre što su u konceptu ovog zakona promene koje su izvršene primarno činjene u umivanju teksta kroz amandmane usvojene tada na Skupštini i sada imamo još jednom priliku da tehnički doteramo zakon.
Ipak želim da kažem sledeće: mislim da nema potrebe da se objašnjava značaj zakona o kocesijama. Mislim da je to bilo jasno i kada smo prošli put imali prilike da o tome razgovaramo. Moj, normalno lični, utisak jeste da, osim nekih pitanja više organizacionog karaktera, u suštini nisu postojale velike dileme kako treba da izgleda zakon o koncesijama.
Tada smo raspravljali o ulozi agencije i o pitanjima da li treba nešto da stoji u zakonu, šta je dispozitivnog karaktera, šta ne, ali te stvari, po mom viđenju, ni u kom slučaju nisu ukazale da postoji bilo kakav ozbiljan propust supstancijalnog karaktera u definisanju zakona o koncesijama.
Za privredu i stanovništvo je značajno što koncesija daje prostora da se za ona dobra gde postoji pravo korišćenja, gde država daje mogućnost da se ustupi pravo korišćenja na prirodnom bogatstvu, na javnom dobru, za vršenje javne službe uz određenu naknadu i u određenom vremenskom roku (može, ne mora) rešavaju mogućnosti investiranja putem koncesionih oblika, uključujući aranžmane - izgradi, rukovodi, upravljaj i transferiši - i sve druge oblike takvih aranžmana obuhvaćene ovim zakonom, uz eliminaciju zloupotreba omogućenih prethodnim zakonom, ali ne samo zato što je prethodni zakon bio dobar ili loš, nego zato što se razvila oblast investiranja putem ovih koncesionih oblika na način da ih je jednostavno teško i pobrojati. Novim zakonom o koncesijama oni su predviđeni na način gde se otklanja ta vrsta pravne nesigurnosti koja je postojala u prethodnom zakonu.
I prošli put sam govorio: neke stvari sigurno da su zajedničke koje god zakone o koncesijama uzmete u okruženju ili uporedite sa prethodnim zakonom, ali sam isto tako rekao da vi neke pravne norme ne možete da menjate, jednostavno je pitanje kako ćete se opredeliti, a neke stvari su tehničkog karaktera.
U nemalom broju zakona, posebno kada se oni repliciraju, kada to nisu novi zakoni, dolazi do određenih ponavljanja i to je slučaj kada se uporedi ovaj novi zakon o koncesijama sa onim koji je napravljen 1997. godine. Ali, kada se pogledaju načela na kojima je zakon postavljen, kada se pogleda koncepcija, način i postupak izbora koncesionara, kada se pogledaju te tri kritične tačke, koje opredeljuju u suštini koncept zakona, onda vidimo da postoje ozbiljne razlike u pristupu predlagača zakona.
Današnji predlagač zakona prišao je ovom problemu na način da sa jedne strane ispoštuje par osnovnih principa ili neka načela, koja nekada zvuče kao opšta deklaracija, ali ako se pretoče instrumentima koji treba da podrže ta načela, onda se pokazuje u kojoj meri postoji ozbiljnost predlagača da ispoštuje transparentnost, načelo jednakog i pravičnog tretmana, načelo slobode tržišne utakmice i načelo autonomije volje.
To su, neko će reći, opšti principi i tačno je da ukoliko iza toga ne slede instrumenti koji obezbeđuju da se ova načela poštuju, onda se različitosti ne primećuju. Ako iza toga sledi da se u izboru instituta obezbedi da se ova načela ispoštuju, a to je primarno institut javnog tendera, onda dolazimo do situacije da pokažemo suštinsko opredeljenje predlagača zakona.
Znači, niti licitacije po pozivu, niti ne znam koje druge mogućnosti, niti direktni pregovori na taj način, nego se institutom javnog tendera obezbeđuje da najbolji pobedi na osnovu definisanih kriterijuma, na osnovu pravila koja neće nijednog trenutka ostaviti sumnju da se pravila nisu ispoštovala. Znači, u zakonu imate sve elemente tenderske procedure i elemente tendera koji treba da se ispoštuju.
Reći ću samo još par stvari. Da ne bi bilo opet zabune, u zakonu su izlistane oblasti u kojima se može dati koncesija. Zabrana postoji samo u oblastima gde zakon o stranim ulaganjima definiše da strano lice ne može da investira, to su zabranjene zone i proizvodnja oružja. Sve ostalo dato je u formi dispozitivnog karaktera. Dakle, ne imperativnog, što znači da navedene oblasti mogu, ali ne moraju da budu predmet koncesije.
Da iskoristim još jednom priliku da ponovim, u ovom zakonu predviđene su najčešće oblasti za koncesije, što to ne isključuje normalno i druge u kojima neko može da ima interes za određenu koncesiju, ali ove država omogućava, zato što želi da poveća i poboljša životni standard stanovništva ili zato što ne može drugim načinom da reši problem investiranja u određenoj oblasti.
Još samo par stavki. Normalno da smo koristili pozitivna i negativna iskustva, sva ona rešenja iz uporednih pravnih sistema, za koje smo smatrali da su najprimerenija našem sistemu i u skladu sa onim čemu težimo, sa evropskim standardima.
Uključili smo one amandmane što traže da Skupština kaže svoju reč o tzv. strateškim projektima i danas smatramo da to može da doprinese da različiti oblici vlasti utiču tako da ono što se daje u koncesiju bude dato na način koji će obezbediti sa jedne strane da stanovništvo ima koristi, a sa druge strane da postoji jedna vrsta međusobne razmene informacija i odgovornosti. Takođe, postoji uključenje predstavnika autonomne pokrajine, lokalne uprave i Skupštine u tenderskim komisijama, koji će biti i te kako informisani o načinima odvijanja tenderske procedure.
Konačno, zakon poštuje princip decentralizacije koji podrazumeva da lokalna samouprava i te kako ima odgovornost i ubira prihod za ono što je predmet koncesije u delu komunalija. To je prepušteno lokalnoj samoupravi. Sistemom učešća predstavnika vlasti u tenderskim komisijama obezbeđuje se da svi budu uključeni na način koji će obezbediti da ne bi trebalo da bude nekih vrsta zloupotreba, koje bi postojale da ovakva vrsta instituta nije uvedena u zakon o koncesijama.
Znači, sam zakon o koncesijama, i to se opet vidi iz iskustava drugih zemalja, daje prostora da se određena investiranja dese i onim drugim oblicima angažovanja samog kapitala, da se aktiviraju oni privredni resursi što mogu sa jedne strane da pomognu standardu stanovništva, a sa druge strane aktivaciji samih resursa, čime se stvara taj multiplikatorski efekat u privredi.
Ova dva zakona, kao deo paketa ekonomskih zakona, uz zakon o stranim ulaganjima i zakon o zalozi (nalazi se u skupštinskoj proceduri), čine ozbiljan pomak napred u stvaranju dela pravne regulative što treba da obezbedi pravnu sigurnost u ovoj oblasti. Zajedno sa kolegama koji su pripremali ove zakone, kao i Vladom Srbije, ubeđen sam da će doprineti privrednom razvoju ove zemlje.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem gospodinu ministru.
Da li žele reč izvestioci nadležnih odbora? (Ne.) Hvala.
Da li ima prijava za reč predstavnika poslaničkih grupa? (Da.)
Izvolite, reč ima narodni poslanik Dejan Mihajlov, predsednik poslaničke grupe DSS-a.

Dejan Mihajlov

Poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, koliko puta smo do sada sa ove govornice od raznih ministara čuli da ovo treba da pokrene privredni tok, ovaj zakon je upravo taj koji je ključan za otvaranje novih radnih mesta i da je upravo taj zakon onaj koji je ključan za rast proizvodnje, pospešivanje uslova poslovanja i uopšte koji će doprineti velikom privrednom rastu u Srbiji.
Gotovo kod svakog drugog zakona imamo istu argumentaciju, koja, nažalost, ostaje samo na tome, jer znamo kakve su posledice. Posledice svih ekonomskih reformi koje do sada imamo su da je u odnosu mart 2002. - mart 2003. godine zabeležen pad industrijske proizvodnje; decembar 2002. godine - mart 2003. godine, za preko 14% su pale prosečne zarade, i da je poslednjih godinu dana broj nezaposlenih prešao cifru od skoro milion nezaposlenih. Da li su to podaci uspešnih ekonomskih reformi i dobrih zakona? Za svaki zakon čujemo da je on ključan za razvoj ove države.
Ovi zakoni su, uz manje korekcije, prihvatljivi; a kada govorim o novim zakonima, govorim o zakonu o garancijskom fondu i lizingu, DSS će za njih glasati, i za garancijski fond, gde smo predali amandmane koji se odnose samo na bolju kontrolu, odnosno da se, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, s obzirom da se garancijski fond sa 600 miliona dinara formira iz budžeta Republike Srbije, stavi ovlašćenje ministarstva da kontroliše sredstva koja idu u garancijski fond.
To je nešto za šta mi smatramo da je neophodno, s obzirom da će taj fond u jednom trenutku prerasti u akcionarsko društvo, sa tim osnivačkim kapitalom koji može da se povećava. S obzirom da je to učešće države, mora da se obezbedi taj vid kontrole od strane države u garantnom fondu.
Da li ovakvi zakoni, koji su prihvatljivi i koji jesu, u neku ruku tehnički zakoni, mogu da zamene lošu politiku Vlade? Da li ovakvi zakoni mogu da zamene jedan loš ambijent za sprovođenje reformi? Da li ovakvi zakoni mogu da zamene investicije kojih nema? Da li ovako loši zakoni mogu da zamene razne afere sa šećerom, oružjem, koje se u našoj državi dešavaju? Naravno da ne mogu.
Ključne stvari zovu se institucije, koje ne funkcionišu ili ne postoje. Industrijski razvoj i uopšte investicija i industrijski razvoj, a setite se samo priča prilikom Zakona o privatizaciji. Taj zakon je ključan za pokretanje onog točka industrijskog razvoja, industrijske proizvodnje koji treba da omogući Srbiji da se sve to pokrene, da se promeni svojinski vlasnik i da upravo investicije kroz privatizaciju i investicije, gde će strana lica investirati u ta sredstva, budu pokretačka snaga. Od toga nema ništa.
Kakvi su efekti privatizacije? Pad društvene proizvodnje i porast stope nezaposlenosti. Porast stope nezaposlenosti donekle možemo da razumemo racionalizacijom, ali gde su otvorena nova radna mesta.
Ako imamo privatizaciju koja je ubrzana krajem prošle i ove godine, zašto imamo pad industrijske proizvodnje? Da li su to ti efekti ovih sjajnih zakona koji su sa ove govornice prezentovani i gde je svaki zakon označavan kao ključan?
Mislim da je od svih ovih zakona mnogo važniji ambijent u kome ti zakoni treba da se primenjuju, odnosno nepostojanje ambijenta koji bi garantovao pravnu sigurnost, jake institucije i ambijent koji će privući strane investitore. Ako vama samo "Heritage" fondacija i "Volstrit žurnal" kažu da je od 155 država koje oni procenjuju i prave rang listu ekonomskih sloboda naša država 2002. godine zauzela 144. mesto, onda treba da se zabrinemo. Ako to nije zvono za uzbunu, ne znam šta jeste. Ako smo po ovim ekonomskim slobodama u ovoj godini, prema nekim procenama, još više pali na lestvici, među par poslednjih država, ne znam o čemu mi onda govorimo.
Mi donosimo zakone da bi ti zakoni bili mrtvo slovo na papiru. S obzirom na to da očekujemo strane investicije i jednu drugu komunikaciju i porast finansijskog poslovanja, ovi zakoni će biti nesprovodljivi zato što se ništa nije promenilo. Mi nismo ništa uradili na izgradnji ambijenta. Kakvu pravnu sigurnost mi nudimo investitorima, kada Ustavni sud poništava kao neustavne zakone Vlade. Da li Vlada koja predlaže neustavne zakone može nekome da garantuje pravnu sigurnost? Kakvu pravnu sigurnost nudimo u Skupštini u kojoj se ne zna ko je poslanik? Kakvu pravnu sigurnost nudi država koja nema predsednika? Kakvu pravnu sigurnost mi nudimo?
Ovde nema pravne sigurnosti i ovde nema mogućnosti za stvaranje privrednog i ekonomskog ambijenta za investicije. To su prava pitanja kojima mi moramo da se bavimo. Jake institucije. Da li je ovaj parlament institucija koja može da garantuje nekom stranom investitoru da će sve biti onako kako stoji na papiru? Ne može. Ovaj parlament je institucija koja ne može sebi da obezbedi sprovođenje svoje odluke o direktnim TV prenosima, a kako da obezbedi sprovođenje nekog ozbiljnijeg zakona? O kakvim institucijama mi govorimo i o kakvom ambijentu mi govorimo?
Zakon o koncesijama je u gotovo neizmenjenom tekstu vraćen pred poslanike, posle pogodbe koja je napravljena u Novom Sadu između pokrajinskog izvršnog veća ili predsednika pokrajinske skupštine i Vlade Republike Srbije, gde je napravljen politički dogovor. Mi ovde o političkoj nagodbi, a ne o postizanju konsenzusa oko poboljšanja teksta zakona.
DSS je još sredinom prošle godine predstavila svoj predlog zakona o koncesijama, kojim je predvidela drugačiji način davanja koncesija, ograničila to pravo, izuzela šume iz koncesija, i očekujemo da se i Ministarstvo za zaštitu životne sredine oglasi tim putem. Kakva je politička nagodba ili politički dogovor napravljen? Kakva politička trgovina stoji iza činjenice da će sada oni poslanici koji su glasali protiv gotovo identičnog teksta zakona na prošloj sednici, kada se glasalo o zakonu o koncesijama, sada glasati za ovaj zakon.
Neka izađu i neka kažu šta su dobili. Šta je cena, kolika je cena države? Koliko je njima plaćeno da bi podržali jedan zakon? Koliko košta njihov glas? Kolika je cena svega što se u ovoj skupštini donosi? Pa, da vidimo onda zašto se donose loši zakoni. Na šta ovo liči?
Mi smo se zalagali u našem predlogu zakona da treba decentralizovati koncesije, uvesti agenciju za davanje koncesija i da se vodi jedan precizan registar o koncesijama, gde će sve stajati i gde će biti precizna evidencija i gde će jedna agencija obavljati procese davanja koncesija, a da se to neće raditi pri ministarstvu. Ovo su dva različita rešenja. Mi smo smatrali da u procesu tranzicije sve treba da stoji na jednom mestu, postoji bolja kontrola i da stručni ljudi koji će se baviti koncesijama treba te koncesije da vode. Ovako, vi pri svakom ministarstvu morate da imate posebnu službu koja će se baviti koncesijama. Pitanje je koliko je stručna, manje ili više. Mi smatramo da na taj način može da dođe do nekih štetnih odluka i štetnih koncesija.
Što se tiče decentralizacije i davanja mogućnosti da autonomne pokrajine i lokalna samouprava daju koncesije, smatramo da to treba omogućiti. Na kraju, nakon promene Ustava, ako bude i regiona i svih drugih oblika teritorijalnog uređenja, naravno da i njima treba omogućiti, u njihovoj nadležnosti, da daju koncesije; ali, mora da se vodi jedinstven registar o koncesijama, kako bi Vlada Republike Srbije znala da li su pet opština dale koncesije na vodovod i time možda ugrozile vodosnabdevanje, time što će to biti jedna celina, nezavisna od drugih i gde će koncesionari imati mogućnost da to eksploatišu, ili nisu. To je naš predlog bio i ostao. Mi ćemo se za to zalagati.
Zakoni o lizingu i garancijskom fondu sami po sebi nisu loši, prihvatljivi su. Na zakon o garancijskom fondu imamo amandmane koji idu u pravcu kontrole sredstava garancijskog fonda, s obzirom da osnivački ulog od 600 miliona ide iz budžeta Republike Srbije, pa, u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, ta sredstva treba kontrolisati. To je jedno.
Drugo, plašim se da će i ovi zakoni ostati mrtvo slovo na papiru, s obzirom da nema ambijenta, da imamo pad industrijske proizvodnje, porast stope nezaposlenosti, pad prosečne zarade ispod vrednosti potrošačke korpe, a definitivno će i donacije biti manje nego što su ranije bile i uglavnom će se koristiti za jedan deo pokrivanja budžetskog deficita i od rasta industrijske proizvodnje, nažalost, neće ništa biti.
Svi ovi zakoni koje donosimo su neprimenljivi, jer nijedan zakon ne može da zameni lošu ekonomsku politiku Vlade, kakvu danas imamo. Jednostavno, plašim se da će ovi zakoni morati da sačekaju jednu drugu vladu, koja će na drugi način gledati i voditi ekonomsku politiku.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
 Da li se još neko od predsednika ili predstavnika poslaničkih grupa javlja za reč?
Reč ima narodni poslanik Žarko Obradović, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine ministre, danas Narodna skupština Republike Srbije raspravlja o dva predloga zakona, jednom novom i jednom starom. O ovom starom više će reći moje kolege poslanici iz Socijalističke partije Srbije, a ja ću pokušati da kažem nekoliko reči o novom zakonu, zakonu o finansijskom lizingu.
Na početku moram reći da mi poslanici iz Socijalističke partije Srbije smatramo da Predlog zakona nije dobar, da ima više slabosti i nedorečenosti i da nećemo glasati za njegovo usvajanje.
O manjkavosti Predloga zakona reći ću nešto više kasnije. Pre toga mislim da bi trebalo odgovoriti na jedno pitanje - da li ovaj zakon ili uopšte bilo koji zakon o finansijskom lizingu može postići ciljeve koji su postavljeni u obrazloženju zakona, tj. razloga za njegovo donošenje?
Tamo je od strane predlagača, Vlade Republike Srbije, rečeno da se usvajanjem zakona stvara značajan osnov za ulaganje u privrdu Srbije, njen razvoj i preuređenje ka modelu tržišne ekonomije.
Bilo bi lepo za Srbiju i njene građane da je to tako. To bi značilo i nešto više, vezano za životni standard.Ali, tako nije. Nije, iz razloga što se teško može odgovoriti na to šta je privreda Srbije danas.
DOS je, a samim tim i Vlada Republike Srbije, prepustio zakonu tržišta da stihijno uređuje ekonomsko stanje u Srbiji i rezultati su katastrofalni. Nemanje sistemske politike Vlade Republike Srbije u oblasti ekonomije proizvelo je pad industrijske proizvodnje, i to višemesečni pad. Taj pad proizvodnje u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle godine manji je za 4,8%. Pad industrijske proizvodnje će dovesti do daljeg pada ionako redukovane stope ekonomskog rasta, a Vlada je u međuvremenu izvršila korekcije i sama rekla da stopa rasta neće biti onakva kako je projektovana na početku ove godine.
Zna se dobro da nezaposlenih u Srbiji ima sve više i više. Početkom maja taj broj je dostigao milion. On konstantno raste mesecima unazad. Predstavnici Vlade najavljuju i nove nezaposlene.
Ministar za privatizaciju je najavio nekoliko stotina hiljada novih ljudi koji će ostati bez posla. Pominje se neka cifra od 400 do 700 hiljada ljudi. Sve ovo izaziva i dalji pad životnog standarda.
Ono malo ljudi što radi, prima sve manju platu. Pad zarada je zabeležen u januaru. U februaru je bio nešto viši, da bi u martu plate bile i dalje smanjene. To govore zvanični podaci različitih instituta koji se bave istraživanjem, odnosno ovom tematikom. Pad je 2,32% manji u odnosu na februar a 12,4% manji od decembarskih plata.
Kada je reč o visini zarada zaposlenih, frapantan je podatak da je u martu svega 13,2% zaposlenih primilo platu veću od 18.000 dinara, što znači da svi ostali, a ima ih preko 85%, imaju platu manju od pomenute sume. Penzije će u naredna tri meseca biti manje za 5,6%. Investicije su doživele zastoj. Visok uvoz strane robe i dalje je dominantan. Spoljnotrgovinski deficit, koji je već davno prešao četiri milijarde dolara, i dalje se uvećava.
Od obećane uspešne privatizacije nema ništa, a kamoli od njene podsticajne proizvodnje. To malo firmi što je privatizovano, kažem malo jer je gotovo zanemarljiv broj kupaca iz inostranstva, uglavnom se radi o domaćem kapitalu, prelasku iz jednih ruku u druge, praktično pranju para, i odmah posle preuzimanja preduzeća od strane novih vlasnika menja se i proizvodni program.
Preduzeća koja se spremaju za privatizaciju ne proizvode kao ranije. Efekti proizvodnje tih preduzeća su skromniji, daleko ispod očekivanih. Zaduženje zemlje se i dalje povećava.
Sve ove podatke sam pomenuo iz razloga da se zna kakvo je stanje u ekonomiji zemlje i, drugo, da se vidi da takvo stanje ne može biti dobra osnova za primenu zakona o finansijskom lizingu.
Zakon neće postići postavljene ciljeve, ne zato što se to ne želi, već zato što se ne može u postojećim ekonomskim uslovima. Zakon je, dakle, u značajnom delu neprimenljiv.
Ekonomskih efekata zakona neće biti ili će biti jako skromni, ali će Vlada, kao i toliko puta pre, ovaj zakon predstaviti kao spas za privredu Srbije. Marketing i imidž će i ovog puta biti dominantni, a za loše rezultate obrazloženje će biti nađeno i dato kasnije - što kasnije, to za Vladu Srbije bolje. No, i pored toga što zakon neće biti moguće primeniti u odgovrajućem ekonomskom ambijentu, jer on i ne postoji u Republici Srbiji, poslanici Socijalističke partije Srbije smatraju da zakon ima više manjkavosti i pomenuću neke.
Prvo, nedovoljno širok sadržaj poslova i predmeta finansijskog lizinga. Rešenjem toga bi se stekla mogućnost zaokruživanja procesa finansijskog lizinga, čemu bi doprinela i mogućnost koja ne postoji, da primalac lizinga otkupi i kupi opremu, postrojenje, tehnologiju, vozila ili slično, što je predmet lizinga.
Drugo, nedovoljna pravna sigurnost primaoca lizinga, što posao finansijskog lizinga čini mnogo manje efikasnim nego što bi trebalo da bude.
Treće, suviše visok novčani deo osnovnog kapitala, koji mnoga preduzeća može sprečiti da obavljaju poslove finansijskog lizinga, iako ispunjavaju druge potrebne uslove.
Četvrto, nedovoljno jasan vremenski određen rok između davaoca i primaoca lizinga u slučaju kašnjenja isplate obaveza primaoca lizinga, čime se stiču uslovi za raskid ugovora. Taj rok ne može biti sada i odmah, niti primeren, kako u zakonu stoji, već mora biti unapred jasno određen.
Peto, nedovoljna i nejednaka pravna sigurnost svih učesnika u poslovima finansijskog lizinga. Primalac lizinga ne može biti potpuno nezaštićen, a davalac lizinga tako zaštićen da ne odgovara ni za šta, jedino da naplaćuje kamatu i proviziju.
Šesto, registar finansijskog lizinga treba da vodi konkretna institucija, kao što je Privredna komora Srbije, kao asocijacija privrednih subjekata.
Sedmo, nepostojanje jasne pojedinačne odgovornosti davaoca ili primaoca lizinga, a ne solidarne, kako zakon predviđa, ako neko od njih ne izvrši upis u registar ugovora o lizingu, njegove izmene i dopune i prestanak ugovora. Dakle, zakon o finansijskom lizingu jeste način lakšeg pribavljanja mašina i opreme i pokretanja proizvodnje, ali dosta skupo, skuplje nego nabavka putem bankarskih kredita.
Vlada treba da obezbeđuje veću finansijsku i drugu podršku za nabavku opreme i privredni razvoj, s obzirom na to da preduzeća sama to ne mogu, zbog stanja u kome se nalaze i niskog kredibiliteta kod stranih partnera.
Poštovane kolege narodni poslanici, ovaj predlog zakona pati od brojnih manjkavosti. One se mogu eventualno popraviti izmenom zakona, usvajanjem amandmana.
Poslanici Socijalističke partije Srbije su podneli 15 amandmana na ovaj predlog zakona, naravno, dajući vrlo konkretne primedbe šta i na koji način treba izmeniti. Smatramo, čak i da se to učini, da amandmani budu usvojeni i zakon bude promenjen, poboljšan, ekonomski ambijent u kome zakon treba da se primenjuje, a to je privreda Srbije, u takvom je stanju da zakon objektivno čini gotovo neprimenjivim.
Još jedanput sam želeo da ponovim stav sa početka ovog izlaganja o Predlogu zakona o finansijskom lizingu - mi nećemo glasati za njegovo usvajanje. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Da li još neko od predsednika ili predstavnika poslaničkih grupa želi reč?
Reč ima narodna poslanica Gordana Pop-Lazić, poslanička grupa Srpske radikalne stranke.

Gordana Pop-Lazić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, žalim što ste vi bili inicijator da se spoji rasprava o ova dva zakona. Time ste nam uskratili mogućnost da se podrobnije osvrnemo pojedinačno na svaki zakon, ali dobro, šta je tu je.
Što se tiče zakona o finansijskom lizingu, ovaj zakon, kao i zakon o koncesijama, trebalo bi da bude osnov za nova ulaganja u privredu iz inostranstva, za čim naša privreda vapi. Dakle, trebalo bi da se stvore uslovi da strani kapital, pre svega, dođe u zemlju, oplodi se i da od toga imamo koristi i mi, i oni koji su kapital uložili.
Mi smo veoma interesantan prostor i interesantno tržište za strane ulagače, odnosno za vlasnike kapitala, koji taj kapital negde treba da plasiraju i da od toga imaju koristi.
Mi nemamo kapital, nemamo tehnologiju, ili imamo zastarelu tehnologiju, imamo uništenu infrastrukturu, uništena preduzeća, a stranci imaju i para sa kojima ne znaju gde će i šta će, imaju i tehnologiju koju negde treba da prodaju i sada im naše tržište biva veoma interesantno.
O čemu se ovde radi? Svetska banka veoma dobro zna da nama nema druge, nego da tražimo kredite. Mi te kredite, nažalost, koristimo za popunjavanje budžetskih šupljina, jer para u budžetu nema i koristimo sredstva za potrošnju, a ne možemo da ih iskoristimo za ulaganje u privredu. Mi smo i za ovaj poslednji kredit od 80 miliona evra rekli da ćemo ga potrošiti za socijalna davanja. Prema tome, nećemo moći da idemo u neke investicije. Zadužujemo se, a vidim da smo već u nemogućnosti da otplaćujemo i kamate koje nam redovno dospevaju.
Mislim da je ovo svima jasno i tu ne treba mnogo da se ubeđujemo. Svi znamo da u budžetu para nema. Ministar Đelić je rekao: "Sve što danas stigne, sutra se do 11,00 sati potroši". Vidimo da dva meseca zaposleni u Saveznoj skupštini nisu primili platu. Ovde plate non-stop kasne. Biće 8-9 plata u toku godine. Šta se dešava s penzijama, koliko će ih biti, koliko idu dole, to ćemo tek da vidimo.
Pored toga imamo i tešku godinu pred nama. Što se poljoprivrede tiče, vidimo da je ministar Veselinov na kraju uspostavio izgleda kontakt sa Bogom i da mu je ovaj rekao da ipak ovo mora da se proglasi elementarnom nepogodom i da seljaci moraju na neki način da se obeštete.
(Siniša Mitrović, sa mesta: On ne veruje u Boga.)
Možda on ne veruje u Boga, ali mi verujemo.
Generalno, ovaj zakon je, po nama, u korist primaoca, ali jedinu korist ima davalac lizinga. Mislim da pravno-tehnički i terminološki nije dobro urađen. Mi smo na to ukazali u amandmanima. Mi vodimo računa o čistoti pravnog stila i očuvanju pravnog sistema. Ti amandmani bi trebalo da budu usvojeni od strane predlagača, ukoliko zakon uopšte prođe skupštinsku proceduru, jer smo navikli da vaši zakoni ovde padaju.
Kako se radi o jednom poslu robnog prometa, postavlja se pitanje zašto finansijski lizing, a ne običan lizing, koji kod nas postoji odavno? Regulisan je Zakonom o obligacionom pravu. Učili smo ga kao studenti ekonomskog i pravnog fakulteta. Sami ste rekli u svom izlaganju da se radi o dva odvojena ugovora, i sada treba da nađemo odgovor zašto nam u ovom momentu treba ovakav jedan zakon koji će regulisati nešto što je već sada regulisano, obzirom na to da se radi o dva zasebna ugovora, koji su, takođe, potpuno pravno regulisani. Znači, zašto uvodimo treće lice između proizvođača opreme i primaoca lizinga, kad je jasno da proizvođač opreme i sam ima interes da svoju opremu proda, odnosno da je da na lizing. Ne vidim zašto sada treba uvoditi nekog trećeg, osim ako nismo želeli da peremo prljave pare koje postoje u zemlji, u inostranstvu ili u našem okruženju.
Postavljaju se dva pitanja: ko ima pare u zemlji, ko ima pare u inostranstvu? U zemlji ima samo prljavih para. To, valjda, svi znamo. Zdrave privrede nema, zdravnih banaka nema. Ima ovih koje su došle sa strane. Kakav im je status, videćemo kroz koju godinu.
Što se tiče inostranstva, tamo para ima, ima para kod Svetske banke, ima i kod drugih banaka. Krediti od tih banaka su pod znatno povoljnijim uslovima, nego što su kod nas u zemlji. Znači, kamate su mnogo manje. Šta će se dogoditi? Ne stoji tvrdnja da ovaj pravni posao do sada nije bio regulisan u našem zakonodavstvu i da je to specifičan pravni posao, da to zahteva poseban zakon koji će se tim poslom baviti.
Vi ste nam i sada u ekspozeu rekli da očekujemo zakon koji će regulisati zalog. Hoćemo li onda imati zakon o kupoprodaji, zakon o zakupu, pa da sve ugovore koji su regulisani Zakonom o obligacionim odnosima ponovo regulišemo posebnim zakonima? To apsolutno nema nikakvog smisla. Mislim da dovodimo čitavu materiju u konfuziju.
Imate ucenu onih zemalja u kojima vlada kontinentalno pravo. Oni vole da postoji zakon o svemu i svačemu. Vi to dobro znate. Računate na njihov kapital i sada im izlazite u susret i donosite ovakve zakone. To je moglo da se vidi iz sadržine ovog zakona, donekle i iz vašeg obrazloženja.
Mislim da za to nema potrebe. Mogli smo da ostvarimo ovaj finansijski lizing bez donošenja novog zakona, obzirom na postojanje Zakona o obligacionim odnosima.
Ovaj prvi ugovor, obzirom na to da vi govorite o zakonu o trojnom ugovoru, klasičan je ugovor o kupoprodaji. Davalac lizinga, kako ga nazivate, kupuje robu od proizvođača i on ima sa njim klasičan ugovor o kupoprodaji, s tim što mu kaže - tu robu nećeš da isporučiš meni, nego nekom trećem licu. To je kao kad zovete "Telefloru", pa kažete - kupiću buket cveća, ali pošaljite gospođici toj i toj. Nema tu ničeg drugog.
Imate drugi ugovor koji je klasičan ugovor o zakupu. Dajete robu primaocu lizinga. On je koristi i plaća za to određenu naknadu. Pogrešno ste ovde u zakonu odredili neke parametre kako će to da se plaća, obzirom na to da ovde veličate ugovor kao institut i kažete da je zaboravljen. Pustite onima koji ugovaraju da sami ugovaraju način plaćanja. Nemojte vi da im propisujete parametre. Tu su tržišni uslovi u pitanju. Onaj koji daje pare i onaj koji uzima, dobro se sračunaju i odrede koliko će to da košta.
Dakle, nije u pitanju nikakva specifičnost, nego one države na čiji kapital vi računate žele da imaju poseban zakon. Mislim da je to suština.
Imali smo mi lizing i do sada, i to i ovaj finansijski, jer je, recimo, oprema koju je Čume koristio za asfaltiranje puteva klasičan lizing, s tim što je on očigledno bio i davalac lizinga i primalac lizinga; isplatilo mu se da to bude, obzirom da je za otplatu lizinga, za nadoknadu plaćao mnogo manje nego što je ovde zarađivao i za tu razliku je lepo profitirao. Ali, dobro, mislim da će kapital takvih kao što je Čume samo da bude ovde projektovan u poslovima finansijskog lizinga.
Konkretno, ovde ste predvideli rok od dve godine koliko može da traje taj posao, a mi smo vas upozorili i kroz amandman da ima sezonskih poslova; znate, ne bi trebalo možda zakonom ni da se određuje koji je to rok, ali mogao bi da se spusti na šest meseci. Hoću da vam kažem da smo pokušali amandmanima da vam ga popravimo, ali ostaje ona naša tvrdnja da je zakon potpuno suvišan.
Što se tiče naknade koja je predviđena u članu 7, već sam vam rekla da treba da ostavimo potpunu slobodu ugovaranja, a u članu 10. definišete ko može da bude davalac lizinga na potpuno, čini mi se, neodgovarajući način, jer razumela bih da domaćem licu tražite da je registrovano za ovu delatnost i da ima ovaj kapital, minimalni novčani deo osnovnog kapitala od 100.000 evra...
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, da li koristite i sledećih 10 minuta?)
Da, nemojte ove eure, mi kažemo Evropa, a ne kažemo Europa. Ali ne možete strancima da propisujete dodatne uslove pod kojima će oni da se bave finansijskim lizingom, obzirom da je to uređeno njihovim zakonodavstvom. To ne može da bude nikakav plus ovom zakonu.
U članu 16. za materijalne nedostatke kažete - odgovara isporučilac. Molim vas, nemoguće je da isporučilac odgovara, jer nema nikakvog ugovora između njega i primaoca lizinga. Oni koji nemaju zaključen ugovor ne mogu biti u pravnom odnosu, nikako. Zaboravljate da je nosilac prava svojine na predmetu lizinga samo davalac lizinga, pa je logično da on odgovara za eventualne nedostatke.
Član 24, na koji ću se sada u načelu samo osvrnuti, a u raspravi o pojedinostima podrobnije o tome, potpuno je zbunjujući, ne samo za nas, za nas nije, nama je jasno šta ste hteli da kažete, ali će biti zbunjujuće za sud, ako do suda dođe, a tu je i međunardna arbitraža, pa treba posvetiti posebnu pažnju.
Nažalost, toliko u načelu o zakonu o finansijskom lizingu, a što se tiče zakona o koncesijama, mi smo ga imali u raspravi 19. februara, rasprava je trajala dva - tri dana, zakon je pao u Skupštini, pao zbog toga što nisu prošli amandmani gospodina Čanka, odnosno AP Vojvodine; sada su oni ugrađeni tu i tamo, vidim i sada da ima jedan amandman gde se traži 30%, a ne 5% za ulaganje u infrastrukturu AP Vojvodine, ukoliko se predmet koncesije nalazi na području Pokrajine.
Znači, sada je neki dogovor postignut i videćemo da li ćete taj amandman usvojiti ili nećete, pretpostavljam da će vas do zadnjeg momenta Čanak držati u šaci po pitanju usvajanja ovog zakona, ili ste se možda nagodili oko Ustava.
U svakom slučaju, neka tregovina jeste u pitanju, nije zakon potpuno isti kao onaj prethodni, ima izvesnih izmena, a mi smo se osvrnuli na te izmene kroz amandmanska rešenja i tvrdnja predlagača, data u obrazloženju, da donošenje ovog zakona direktno podstiče oživljavanje privrednih aktivnosti u Srbiji i razvoj privrede uopšte, traži odgovor na pitanje šta vam je do sada smetalo da dajete koncesije. Nije ništa, zakon o koncesijama je postojao, postojao je i taj tender, gospodine ministre, postojao je savezni zakon koji je ovu materiju regulisao i moglo je i putem tendera da se određuje ko će biti koncesionar.
Ne razlikuje se ovaj zakon mnogo od tog postojećeg iz 1997. godine, čak je 80% materije usvojeno, s tim što ste izbacili agenciju, za koju smatramo da jedino ima smisla da ostane u ovom zakonu, odnosno da se bavi koncesijama, imajući u vidu kakva je lokalna samoprava, kakvi su naši kadrovi i da je ova agencija mogla na stručan način da servisira i obavlja sve te poslove, ali zašto to niste, pokazaće vreme, svugde ste ih stavili, samo ih ovde nema.
Donošenje ovog zakona predstavlja jedan od uslova za odobravanje kredita Svetske banke; to je jedan od uslova kod ovog prethodnog zakona, pa se opet nameće pitanje dokle idu ucene Svetske banke i zašto smo doveli sebe u situaciju da toliko zavisimo od Svetske banke, odnosno od kredita.
Na to pitanje ću pokušati da dam odgovor - zato što je država, čuli smo gospodina Tadića, ministra vojnog, odlučila da odustane od tužbe za naplatu ratne štete pred onim Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv 19 država koje su bombardovale SRJ. To je ministar otvoreno rekao posle razgovora u Briselu sa čelnicima NATO-a. Rekao je da je lako ispuniti uslov za ulazak u Partnerstvo za mir, treba samo jedan ovaj mali uslov da se ispuni, a to nije nikakav problem. U čije ime on to govori, mi zaista ne znamo, ali po nama je to akt veleizdaje.
Kako će se koncesije davati? Davaće se uglavnom za izgradnju i održavanje infrastrukturnih objekata, termoelektrana, hidroelektrana, rudnika, i to upravo onima koji su tu infrastrukturu i tu privredu uništavali, onima koji su svojom politikom, uvođenjem sankcija, iscrpljivali tu privredu i tu ekonomiju, a sada treba da im stvorimo uslove da još oni taj svoj kapital ovde oplode. Oni su sve to radili da bi došli do ovog trenutka, da mi zavisimo isključivo od njihovog kapitala.
Mi u suštini protiv koncesija nemamo ništa, naprotiv, smatramo da koncesije treba da postoje. Imamo protiv da nam prioritetan interes bude odobravanje kredita od Svetske banke, jer Svetska banka neće nama da odobrava te kredite, nego onima koji ulažu, odnosno koji uzimaju koncesiju. Oni dolaze u priliku da od Svetske banke uzimaju novac i hoće ovde garanciju iz ovog zakona.
Ovde je, dakle, potpuno preuzeta materija prethodnog zakona, sa, da tako kažem, malim izmenama. Raniji zakon doduše nije dozvoljavao zaključivanje koncesionih ugovora ukoliko postoji samo jedan zainteresovan za koncesiju, a sada to može, i to po nama otvara mogućnost za zloupotrebe. U dosadašnjem zakonu imali smo jedan logičan uslov koji je koncesionar morao da ispuni, a to je racionalno korišćenje prirodnog bogatstva; ako dajete neku koncesiju na 30 godina, on može potpuno da iscrpi resurs, a ovde u zakonu nema zaštite od toga. To je naročito važno, pogotovu kada su termoelektrane, hidrocentrale u pitanju; taj koji dobije recimo hidrocentralu (otkud znam kome ćete vi da date koncesiju i zašto, možete da date na Đerdap) može da izvozi struju koliko hoće, a mi ne možemo da se zaštitimo od toga.
Ono što je novo u ovom zakonu, deo koji se odnosi na oblasti koje mogu biti predmet koncesija, jesu održavanje i korišćenje, rekonstrukcija i modernizacija zdravstvenih ustanova, o tome će moje kolege da pričaju; to je nešto što nikako ne bismo, izgradnja je u redu, ali sve ovo drugo ne bismo smeli u ovom trenutku da činimo, imajući u vidu kakvo je stanje zdravstva i kako je regulisano zdravstveno osiguranje.
Predlaže se da sredstva koja se ostvare od koncesije budu prihod budžeta kao prihod Republike Srbije, osim dva izuzetka koja su napravljena i u Zakonu o privatizaciji, ako se sećate: kada je u pitanju AP Vojvodina, 5% ukoliko se predmet koncesije nalazi na toj teritoriji, i 5% lokalnoj samoupravi, protiv čega nemamo zaista ništa. Bilo bi sasvim prirodno da se odredi namena tih sredstava. Ako je već u drugom stavu onog člana koji reguliše tih 5% Vojvodini rečeno da oni to ulažu u infrastrukturu, zašto onda i celokupna sredstva koja idu u budžet Republike Srbije nisu opredeljena za infrastrukturu, a ne da te pare opet trošimo u potrošnju. To nam neće na dobro izaći.
Na kraju, smatramo da o koncesijama ne treba da odlučuje Narodna skupština. Podela vlasti postoji: zakonodavna, izvršna i sudska. Mi smo ovde da donosimo zakone, Vlada je tu da ih sprovodi, pa vi izađete pred Skupštinu Srbije, podnesete kao Vlada izveštaj i kažete - dali smo te i te koncesije pod tim i tim uslovima, mi izveštaj usvojimo ili ne usvojimo ili zbog toga tražimo da padne Vlada. Nemamo mi šta da se mešamo i da delimo odgovornost sa Vladom, po pitanju kome koncesiju dati, bez obzira na šta se koncesija odnosi. Neka svako radi svoj posao i neka odgovara za svoj posao.
Nažalost, ni Skupština Srbije ne može da nađe načina da sprovodi svoje odluke, pa ni kad je u pitanju direktan prenos sednice Skupštine. Direktora bira Vlada, pa bi zbog toga sad trebalo da tražimo da padne Vlada. To bi bilo jedino normalno u normalnoj državi, ali ovo nije normalna država. Zbog toga mi nećemo glasati za ovakav predlog zakona, niti zakona o finansijskom lizingu, niti zakona o koncesijama.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Bojan Pajtić, poslanička grupa DOS - Reforma Srbije.
...
Demokratska stranka

Bojan Pajtić

Poštovana predsedavajuća, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, prilikom predlaganja da se spoji rasprava o ove dve tačke dnevnog reda vodili smo računa o tome da se radi o regulisanju dva ugovora u privredi, dakle, obavljanje privredne registrovane delatnosti i, sa druge strane, da se radi o oblasti i materiji koju pokriva organizaciono i strukturno jedno ministarstvo u Vladi Republike Srbije i s obzirom  na činjenicu da ova dva zakona treba da obezbede mnogo bolji i kvalitetniji ekonomski ambijent u Republici Srbiji.
Zakon o finansijskom lizingu zasnovan je kako na UNIDROIT konvenciji o finansijskom lizingu, tako i na Zakonu o obligacionim odnosima, koji kroz svoje posebne odredbe reguliše neke ugovore koji su delimično kompatibilni sa ugovorom o finansijskom lizingu i sa nekim tekovinama i odredbama uporednog prava u onim zemljama u kojima ovaj oblik ugovora ima i te kako ozbiljnu, značajnu i masovnu primenu.
Ovaj ugovor sadrži elemente zakupa koji bi se mogao nazvati praugovorom, ugovorom od koga je lizing i nastao; to je ugovor o prodaji sa obračunatim otplatama rata, ugovor o prodaji sa zadržavanjem prava svojine, ugovor o kreditu. Ministar je naglasio, kada je govorio o kontinentalnom pravu, koliko je važno da se što više i što preciznije definišu određeni ugovori, kada kod nas u pravu imamo činjenicu da se u teoriji ugovori koji se ne nalaze u Zakonu o obligacionim odnosima i nazivaju neimenovanim ugovorima, iako su možda i u praksi poznati u nekim drugim izvorima prava. Neobično je bilo važno da se ovaj ugovor kroz poseban zakon, ledž specialis, uvrsti u naš pravni poredak i da se precizno omeđe oblici ovog ugovora, odnosno način na koji se ovaj ugovor zaključuje, primenjuje, menja ili dopunjuje.
Načelo pravne sigurnosti je jedno od osnovnih načela koje je u ovom ugovoru bilo ispoštovano. Praktično, ono se provlači kroz ceo tekst, od činjenice da davaoci lizinga mogu da budu ona pravna lica koja imaju osnivački ulog od najmanje 100.000 evra, pa do pismene forme ovog ugovora, forme koja garantuje veću pravnu sigurnost nego usmena forma od koje, principijelno, naš Zakon o obligacionim odnosima polazi kao osnovne forme. Povraćaj predmeta lizinga u slučaju da dođe do poništenja ugovora jeste brži i efikasniji nego što predviđa naš Zakon o izvršnom postupku.
Prilikom regulisanja ove oblasti i ovakvog načina zaštite, tu postoje rizici - da li dozvoliti izvestan stepen samovlašća ili se rigidno držati onih odredaba Zakona o izvršnom postupku koje dovode do toga da se nekada mesecima ili godinama taj izvršni postupak odugovlači. Predlagač zakona se opredeljuje za najbolje rešenje, drži se striktno odredaba zakona, skraćuje rokove i omogućava da se davalac lizinga na efikasan način zaštiti od nesavesnog ponašanja druge ugovorne strane.
Odgovornost za pravne nedostatke, koju davalac lizinga kao vlasnik po prirodi stvari snosi, ukoliko neko treće lice ima pretenzije ili svojim pravom pretenduje da uskrati ili na bilo koji drugi način ograniči uživanje na stvari primaoca lizinga, takođe je odredba koja se preuzima iz Zakona o obligacionim odnosima, ali se i na specifičan način štite ugovorne strane u ovom ugovoru.
Praktično, finansijski lizing se sastoji od dva ugovora. Sastoji se od ugovora o isporuci koji bi se mogao tretirati i kao ugovor o prodaji robe i ugovora o finansijskom lizingu na osnovu koga primalac lizinga stiče pravo držanja i korišćenja predmeta lizinga, naravno, uz plaćanje odgovarajuće naknade koja je zasnovana pre svega na amortizaciji predmeta lizinga, što takođe ukazuje na pravičnost i što takođe može da predstavlja značajan momenat kod osnaženja privrednih kretanja, upravo zahvaljujući ovom mehanizmu.
Ovaj zakon na snažan način daje u ruke učesnicima u privredno - pravnom prometu mehanizam koji omogućava razvoj privrede, omogućava da se steknu uslovi za kredite Svetske banke. Dakle, na više načina omogućava osnaženje privrede u Republici Srbiji, a automatski i veće zapošljavanje, veći privredni razvoj i, što je neobično važno, podsticanje inicijative, a čini se da nam u Srbiji upravo najviše inicijativa fali.
U privrednim kretanjima potrebne su privatne inicijative, inicijative pravnih i fizičkih lica, da uđu u ovaj ugovor i da kroz ovaj ugovor steknu pravo da koriste određena nova dostignuća, novu opremu, nove aparate, na osnovu kojih mogu da privređuju, a pri tom ne moraju da izdvoje velika sredstva da bi tu opremu kupili i ne moraju da se vežu za tu opremu. Pri tom, kada koriste tu opremu pre svega se vode principom ekonomske koristi i u trenutku kada ta oprema postane zastarela mogu da se odreknu upotrebe te opreme, a da pri tom za to ne snose sankcije; tako su po veoma povoljnim uslovima došli u mogućnost da obavljaju određenu privrednu delatnost za koju je, inače, potrebno mnogo više sredstava.
Upravo zbog tako povoljnih uslova i zbog male materijalne i finansijske baze koju imaju učesnici u pravnom prometu u zemljama u tranziciji, ovaj ugovor je imao tako masovnu primenu i bio je tako uspešno primenjivan u zemljama bivšeg istočnog bloka. Dakle, kapitalne investicije, privredni razvoj i zapošljavanje jesu osnovni pravci u kojima se ovaj zakon kreće.
Zakon o koncesijama, o kome je ova skupština već raspravljala, koji se suštinski ne razlikuje od prethodno predloženog teksta zakona, omogućava pravo korišćenja, naravno, uz dozvolu države, na određeno vreme i uz određenu naknadu, prirodnih bogatstava, javnih dobara i određenih javnih službi.
Kada uporedite funkcionisanje naših javnih službi po lokalnim samoupravama, pre svega komunalnih službi, sa komunalnim službama u zapadnim zemljama, videćete da su to uglavnom koncesionirane delatnosti, izuzev možda vodovoda, ali i vodovod vrlo često biva koncesioniran. Dakle, na osnovu načela efikasnosti i racionalnosti, vrlo se često lokalne uprave po svetu opredeljuju da daju koncesije na komunalne delatnosti i zadržavaju najviše samo onaj administrativni, upravni deo.
Pravna sigurnost je takođe nešto što sledi iz Zakona o koncesijama, kako kroz novi koncept koji vidimo u odnosu na prethodni zakon koji omogućava veću transparentnost i pravičnost ovog procesa, tako i kroz činjenicu da se parlament izjašnjava o davanju koncesija na određene delatnosti koje imaju strateški ili međunarodni značaj.
Dakle, one delatnosti koje su od javnog interesa jesu delatnosti koje će, da bi bile koncesionirane, biti potvrđene kao takve, dakle kao predmet koncesije, i u ovom parlamentu, i to je neobično važna demokratska tekovina ovog zakona.
Zakon predviđa širu listu delatnosti, nabraja koje su to sve delatnosti, od puteva, preko vodoprivrede, energetike, rudarstva, komunalnih službi, koje mogu biti predmet koncesija. Ostavlja mogućnost da se ta lista proširi, odnosno ostavlja mogućnost za vrlo liberalan način dimenzioniranja i definisanja u kojim sve oblastima koncesije mogu doći u obzir.
Definišu se ovim zakonom tri načela, ne samo deklarativno, kako smo čuli od predlagača, nego se sva ta načela implementiraju kroz različite pravne mehanizme i u zakonski tekst posle deklarisanja tih načela. Dakle, načelo jednakog i pravičnog tretmana, pri čemu je uvek važno kod ovog pravnog posla da su informacije jednako i u isto vreme dostupne svim potencijalnim učesnicima u ovom pravnom poslu, da svi oni budu unapred upoznati sa elementima ugovora, sa uslovima koje moraju da zadovolje da bi ugovor mogli da zaključe, sa standardima koje moraju da ispoštuju i sa načinom i procedurom kako da dođu do zaključenja samog ugovora.
Slobodna tržišna utakmica, dakle opredeljenje da sva pravna i fizička lica mogu učestvovati u ovoj proceduri, takođe je nešto što omogućava da ovaj ugovor bude široko zaključivan, odnosno da što širi broj učesnika u pravnom prometu ulazi u ovaj pravni posao. I, autonomija volje kao opšte načelo obligacionog i građanskog prava, odnosno ugovornog prava, pre svega jeste nešto što nije nikada u potpunosti neograničeno. Dakle, ograničeno je - ne samo ovim zakonom nego i zakonom o obligacionom, tako je i u svim ostalim civilnim zakonodavstvima u kontinentalnom pravu - javnim interesom. Dakle, ukoliko javni interes nije ispoštovan tada se ugovor poništava, ne samo u ovom zakonu nego je to
generalni princip u svim zakonima.
Decentralizacijom, dakle opredeljivanjem prihoda koji se steknu na osnovu ovog ugovora, lokalnim samoupravama i autonomnoj pokrajini praktično se omogućava i obezbeđuje demokratski mehanizam raspolaganja sredstvima koja se steknu kroz zaključenje ovog ugovora. Kada uporedite ovo sa zemljama zapadne Evrope, istočne Evrope, čak i Azije, videćete da lokalne samouprave imaju benefite ukoliko dođe do koncesije na određenim delatnostima na teritoriji te lokalne samouprave.
Ovaj zakon obezbeđuje priliv stranog kapitala. Ovaj zakon daje snažne mehanizme za razvoj naše privrede i zbog toga će poslanička grupa DOS - Reforma Srbije glasati za njega.