PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 06.11.2003.

11. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

11. dan rada

06.11.2003

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 11:15 do 18:00

OBRAĆANJA

Milan Radulović

Nisam imao nameru da izazivam polemike svojim izlaganjem, ali osećam potrebu da se malo razjasnimo oko nekih pitanja koja je postavio potpredsednik Korać.
Ja sam u svom izlaganju, gospodine Korać, izložio jednu vrlo jednostavnu ideju: da je partijski sistem onaj u kome politička moć ima jaku kontrolu nad sistemima - kulturnim, privrednim, nad finansijskim tokovima, a da demokratski poredak, da bi mogao uopšte da se razvija, mora da političarima i politici ograniči moć da bi drugi sistemi mogli normalno da dišu i žive. Da bi mogla da postoji u privredi inicijativa i samoinicijativa, ne mogu da u preduzećima, u upravnim odborima, sedi neko kome je to neki uzgredan posao i koji tu dolazi ili ne dolazi, a neko drugi time upravlja ovako ili onako.
Dakle, ceo problem je u tome što za ove tri godine političari nisu bili u stanju da stave sebi granice i da kažu - ne može se upravljati svim i svačim.
Nasledili smo od prethodnog režima sistem u kome je politička oligarhija kontrolisala sve finansijske tokove, sve ritmove života, i to je ono što više nije moglo da se izdrži. Trebalo je odreći se tog sistema. Sada ste me već blago naljutili nekim svojim izjavama. Mislim da se vlast osećala kada je trebalo da menja taj sistem - a ona je teorijski znala da mora da menja - kao da seče granu na kojoj sedi. Kao, izmenićemo mi to, ali pošto je to sistem koji je pravljen za privilegije, sistem koji je pravljen za političare, sistem koji je pravljen za političku oligarhiju, a na štetu celine društva, države i naroda, dakle, izmenićemo ga, ali hajde da malo u njemu uživamo.
To je bila dosta pogubna logika. Takav sistem nas je udaljio od Evrope, jer Evropa ne razume državu koja nije u stanju da donese ustav, koja nema predsednika. Ne razume državu koja nije u stanju da podstakne privrednu inicijativu, i zato mi jesmo među poslednjima po ekonomskim slobodama. Kad političari u ekonomiju umešaju svoje prste, tu slobode nema. Demokratija počiva na načelu slobode, na načelu privatne inicijative, na načelu prava građanina, a ne na pluralizmu interesa; i ta, takva demokratija, koja poštuje vrednosti, koja poštuje individualnu snagu, koja poštuje vrline i koja neguje solidarnost sa svim ljudima, takva vrsta demokratije je urođena srpskom narodu.
Neću reći da je urođena genetski, iako sam pomenuo reč "gen". Ali pominjati narod nije nikakva greška, jer je demokratija vladavina naroda. Da bismo znali da izgradimo demokratski poredak, moramo da znamo narod, da mu znamo istoriju, tradiciju, kulturu, osećanje, njegove vere, njegove zablude i njegove stranputice. Ako ne poštujemo njegove zablude, stranputice, nego mu namećemo istinu, mi ne gradimo demokratiju nego se vraćamo prosvećenom apsolutizmu. Nijedan projekat prosvećenog apsolutizma kod Srba nije uspeo, i nikada neće uspeti.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik...
(Milan Radulović: Samo da kažem...)
Molim vas narodni poslaniče, govornik koji završi svoj govor ne može prići govornici dok mu predsedavajući ne dozvoli. Znam da je teško i pričati i uraditi ono što se priča, verujte mi ovde najbolje znam, ali ipak.
Reč ima narodni poslanik Dejan Mihajlov, pravo na repliku na izlaganje narodnog poslanika Žarka Obradovića.
Narodni poslanik Slavoljub Matić traži repliku. Ne mogu vam dati repliku na osnovu toga što je narodni poslanik Žarko Obradović spomenuo Požarevac. Činjenica da je narodni poslanik Slavoljub Matić bio predsednik Skupštine opštine Požarevac nije dovoljna, nema u Poslovniku Narodne skupštine osnova da dobijete pravo na repliku. Vaš predsednik poslaničke grupe ima pravo na repliku i dobija repliku.
Izvinite za čekanje, poslaniče. Izvolite.

Dejan Mihajlov

Godine 2000. mi i građani Srbije nismo glasali protiv Miloševića, već protiv režima i protiv sistema čiji je on eksponent bio. To je suština, da smo dobili mandat da menjamo sistem, i o tome je profesor Radulović govorio, o činjenici da mi sistem nismo promenili.
Mi imamo jedan poguban sistem, gde su centri moći i centri odlučivanja izuzeti ili izdvojeni iz institucija. Milošević je selio centre odlučivanja sa svojom funkcijom, da li je to funkcija predsednika Srbije ili predsednika Jugoslavije, i on je svoju vlast temeljio na partijskoj državi i preko partije je kontrolisao državu. To je jedan sistem čiji je on eksponent bio i koji se gradio i izgrađivao godinama.
Nažalost, taj sistem je napravljen i nastavljeno je tako da se koristi, pa smo došli u poziciju da je predsedništvo DOS-a nešto što je iznad Skupštine i da se Skupština postavila u poziciju izvršenja, ne samo Skupština nego i svi organi, onoga što donose predsedništvo DOS-a. Imali smo to prilike da vidimo na Ustavnoj komisiji, gde predsedništvo DOS-a prejudicira rešenje na Ustavnoj komisiji i gde se Ustavna komisija postavlja kao izvršni deo predsedništva DOS-a.
Suštinski problem je u tome i suštinski problem ove vlade je taj što nije predložila zakon o sukobu interesa, koji je ključni za raskid između partijske države i države u kojoj će se poštovati pravo i imati instituciju. Gospodin Radulović je govorio upravo o sukobu interesa, da ne može jedan član Vlade da bude u pet upravnih odbora i da ne mogu poslanici da sede u četiri-pet upravnih odbora i da donose odluke vezane za sudbinu tih preduzeća u čijim upravnim odborima sede. Čiji će interes zastupati? Kao poslodavci, da li će zastupati interes javnih preduzeća ili će zastupati interes građana, koji su ih birali kao poslodavce u ovu skupštinu?
To je suštinski problem i zato govorim ovde o promeni sistema, i zato je Vlada najodgovornija što sistem nije promenjen, što mi nemamo zakon o sukobu interesa. Zato imamo najveće zloupotrebe i sukobe interesa u samoj Vladi. To je onaj problem o kome govorimo. Nema ovde priče o ovome ili onome. Ovde govorimo o činjenici da sistem nije promenjen.
Sistem je pravljen za političku oligarhiju i veoma je teško svakoj vlasti da se odrekne svojih ovlašćenja i ova vlast nije smogla snage, ova vlada, da se odrekne ovlašćenja u korist građana, u korist Skupštine, da decentralizuje svoju vlast. Govorili smo o decentralizaciji, o jakoj lokalnoj samoupravi. Mi tu jaku lokalnu samoupravu nismo dobili. Ministru finansija odgovara da sve finansije idu u njegovu kasu, da nema decentralizacije. To je ono o čemu mi govorimo, da sistem nije promenjen. Milošević je pao kao eksponent sistema i mi smo dobili mandat da sistem menjamo.
Inače, ako govorimo o tome kada je isporučen Slobodan Milošević, Demokratska stranka Srbije, odnosno ministri u Vladi Srbije su bili protiv odluke da se na taj način, protivustavno i bez zakona, isporuči Slobodan Milošević. Uostalom, tada smo formirali odvojen poslanički klub i jedino je Obren Joksimović tada bio u Vladi Srbije protiv toga.
Tako da ovde govorimo o promeni sistema, a ne o nekim drugim pitanjima i zato je Vlada pre 5. i ova vlada posle 5. samo dva lica jednog istog sistema, jedne iste medalje.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima ministar u Vladi, gospodin Slobodan Milosavljević. Posle njega reč ima Sredoje Mihajlov.

Slobodan Milosavljević

Poštovana predsedavajuća, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, zadovoljstvo mi je što sam u prilici da s vama podelim informaciju o tome šta je Ministarstvo trgovine, turizma i usluga radilo u prethodne tri godine ili hiljadu dana. Pre nego što pređem na konkretne rezultate onoga šta smo radili i čime smo se bavili moram, iako to mnogi ne žele i ne vole, da podsetim ponovo vas ovde i građane Srbije kakvu smo situaciju u ovim segmentima i sektorima nasledili.

Kada je trgovina u pitanju, nesporno je da je trgovina Srbije bila u katastrofalnom stanju, budući da je od one razorne hiperinflacije 1993. godine, koja je praktično obezglavila trgovinu i ostavila je bez obrtnog kapitala, pa i svih onih inflacija i hiperinflacija koje su bile do 2000. godine, trgovina ostala u situaciji da nije mogla samu sebe da izdržava. Nasledili smo izuzetno nisku kupovnu moć stanovništva i u nekim godinama tokom 90-ih ona se merila sa nekoliko ondašnjih maraka i nasledili smo situaciju da su prosečne kupovine u trgovinama iznosile po ondašnjih nekoliko desetina dinara, budući da je zbog tako niskih plata bilo moguće kupovati samo ono što je najosnovnije za dnevno preživljavanje.

Nasledili smo usitnjenost trgovinske operative, izuzetno lošu pokrivenost Srbije od strane većih i značajnijih trgovinskih lanaca. Uglavnom su oni bili koncentrisani u najvećim potrošačkim i trgovinskim centrima, kao što su Beograd, Novi Sad, Niš, dok su svi ostali gradovi Srbije bili, nažalost, orijentisani na snabdevanje preko malih STR-ova, malih kioska i sive ekonomije.

Nasledili smo sivu ekonomiju, koja je u nekim godinama dostizala i 70% društvenog proizvoda Srbije i bila jedna opšta karakteristika, a dobrim delom je bila uzrokovana fiktivnom, odnosno lažnom zaposlenošću, koja je tada u Srbiji postojala. Nasledili smo disparitete cena, zbog kojih su mnogi proizvođači morali da jedan deo prodaju na tržištu po cenama koje su tada bile određivane putem administriranja, putem komandne ekonomije, putem raznih koordinacionih timova i ministara koordinatora.

S druge strane, morali su da na sivo tržište izbaciju određene količine svojih proizvoda da bi obezbedili egzistenciju svojih preduzeća. Nasledili smo nestašice mnogih proizvoda. Sećamo se vremena kada smo ustajali izjutra u pet sati da bi obezbedili litar mleka za decu ili čekali u redovima da kupimo ulje - zejtin, benzin. Nasledili smo situaciju u kojoj su u to vreme vrlo važne osobe u našem životu bile lokalne prodavačice ili prodavci, prodavci benzina na benzinskim pumpama. To je bilo vrlo traženo zanimanje. Sećam se vremena kada se i po nekoliko stotina, pa čak i hiljade ljudi, javilo na jedan konkurs za točioce benzina na benzinskim pumpama "Jugopetrola" ili "Beopetrola".

Imali smo situaciju kada su upravo te prodavačice na kioscima bile vrlo bitne u životima svih nas, jer su omogućavale da neko dobije litar ulja, kilogram šećera, litar onog svežeg mleka ili bilo koji drugi proizvod koga u regularnoj prodaji nije bilo po cenama koje su tada bile depresirane.

Što se tiče turizma, takođe, nasledili smo jednu situaciju u kojoj turizma tokom devedesetih godina gotovo i da nije bilo. Nije ni moglo da ga bude. Imali smo raspad one bviše SFRJ, ratove u neposrednom okruženju, sankcije i izolaciju naše zemlje, imali smo situaciju da je zemlja bila praktično tretirana kao jedno nesigurno područje, i ugrožena je bila sigurnost i ljudi u zemlji, a kamoli turista, koji su možda i nameravali da dođu u našu zemlju.

Imali smo višegodišnje dezinvestiranje u turističku privredu, imali smo objekte u kojima su, nažalost, bile izbeglice i raseljena lica, imali smo situaciju u kojoj se praktično devizni priliv od turizma merio sa nekoliko miliona dolara godišnje tokom 1999. i 2000. godine. No, to je ono što smo nasledili. O ovome svakako može dugo i naširoko da se priča, ali pre svega je ovde akcenat na onome što je ova vlada i konkretno sada Ministarstvo trgovine, turizma i usluga radilo i uradilo u prethodne tri godine i u nastavku ću se pre svega na to kocentrisati.

Moram da istaknem na početku da je ovo ministarstvo dalo značajan doprinos, pre svega, oko uspostavljanja, a zatim i očuvanja makroekonomske stabilnosti u zemlji u segmentu cena, troškova života, životnog standarda i pokrivenosti potrošačkih korpi prosečnim platama i rasta prosečnih plata, na segmentu oporavljanja domaće trgovine, njenog ukrupnjavanja, njene intregracije, u pogledu zaživljavanja tržišnih zakona i jedne fer tržišne utakmice, u pogledu povećanja društvenog proizvoda trgovine, u pogledu povećanja realnog obima prometa u trgovini na malo i trgovini na veliko.

Imamo na desetine maloprodajnih objekata novih, izgrađenih, velikih veleprodajnih trgovinskih centara, zatim situacije da je domaće tržište postalo atraktivno i za inostrane trgovinske lance, situacije da smo praktično u našoj zemlji i u našim trgovinskim preduzećima mogli da kupimo sve one proizvode koje do pre demokratskih promena nismo mogli da kupimo u našoj zemlji, što zbog nepostojanja tih proizvoda, što izuzetno visokih cena i zbog čega smo vrlo često odlazili u hipermarkete u Mađarsku, Bugarsku i neke druge zemlje da bi se snabdevali.

Što se tiče turizma, takođe, u prethodne tri godine su evidentni i značajni pomaci i rezultati. Naša zemlja je počela da menja imidž vrlo brzo i vrlo intenzivno i od jedne potpuno neatraktivne, rekao bih potpuno nepoznate, zaboravljene turističke zemlje, postali smo možda blago ovog dela Evrope, koje treba da se otkriva. S obzirom na rast, promet i prihode od turizma, broj dolazaka turista i noćenja turista, danas možemo da konstatujemo da je turizam postao jedan od najznačajnijih generatora deviznog priliva u našoj zemlji.

No, ako krenemo redom o onome šta se dešavalo u sektoru trgovine u prethodne tri godine, prvo što treba konstatovati to je da je realni proizvod trgovine u Srbiji, društveni proizvod trgovine u prethodne tri godine, kumulativno povećan za 46,6%. Otprilike se taj rast kretao u proseku negde oko 15% realno godišnje od 2000. pa do ove godine.

Ove godine ćemo imati nešto veći, rekao bih rekordni rast društvenog proizvoda trgovine u prethodne tri godine. Očekujemo da će on biti preko 20%, što vrlo indikativno ukazuje na to da je sektor trgovine oporavljen i da se osposobio da može da se nosi sa konkurencijom iz inostranstva. Jednostavno, ono što se desilo u svim zemljama istočne Evrope, u kojima je domaća trgovinska operativa u prvih nekoliko godina, a to je bio početak devedesetih, praktično nestala ili se svela na najnižu moguću meru, to se u Srbiji nije desilo.

Mi danas u Srbiji, pored domaće trgovine, imamo dva inostrana trgovinska lanca koja su otpočela svoju operaciju u Srbiji sa po jednim objektom u Beogradu. To su slovenački "Merkator", sa investicijom od negde oko 40 miliona evra, što je bila jedno vreme i najveća investicija u Srbiji i grčki lanac "Veropulos", koji je takođe otvorio jedan maloprodajni objekat u Beogradu.

Oni imaju nameru da se šire po Srbiji, ima interesa i nekih drugih trgovinskih lanaca da otpočnu svoje poslovanje u Srbiji, recimo Francuska, jedan od lidera hipermarketa počeo je da gradi svoj prvi hipermarket u Beogradu. Interesovanje za domaće trižište do sada su pokazali, i trenutno su u fazi traženja adekvatnih lokacija, nemački lanac "Keš end Keri", Hipermarketa "Metro"; tu je nemački trgovinski lanac "Reve", italijanska "Kooperativa" i verujem još neki.

Međutim, moramo da konstatujemo, i to je jedan od značajnih rezultata kada je trgovina Srbije u pitanju, da domaća trgovina ima preovlađujuće učešće na domaćem tržištu, da je učešće konkretno inostranih trgovinskih lanaca negde oko 1% u ukupnom prometu u trgovini Srbije.

Ono što se od kritičara ekonomske politike i pogotovo trgovinske politike moglo da čuje, da je domaća trgovina izgubila i da su nas preplavile inostrane trgovine, naprosto nije tačno, jer zaista, ponavljam, postoje samo dva maloprodajna objekta inostranih trgovinskih lanaca: jedan Merkatorov objekat i jedan gračkog Veropulosa.

Kada govorimo o rezultatima prometa u maloprodaji, treba reći da je u 2001. godini realni rast prometa u maloprodaji iznosio 19%. Prošle godine realni rast prometa u maloprodaji je iznosio oko 16%, a ove godine očekujemo da će realni rast prometa u trgovini na malo u Srbiji biti negde između 20 i 25%.

Rast prometa beleži i veletrgovina. On je bio nešto niži nego što je bio rast prometa u maloprodaji. Međutim, i te stope rasta su značajne, kretale su se negde od 5% u 2001. godini i oko 3% u 2002. godini. Ove godine očekujemo takođe i rast prometa u veleprodaji, negde između 5% i 8%. Sve u svemu, možemo da konstatujemo da su u trgovini do sada zabeležena apsolutno pozitivna kretanja, a ono što je najvažnije, to je da se domaći proizvođači, domaća industrija, bore da kroz ove tranzicione godine, koje su i bolne i teške, opstanu na tržištu. Oni još uvek imaju i imaće, dok je ove politike, prostor da preko domaćih trgovinskih lanaca dođu do potrošača i da time obezbede realizaciju i zatvaranje jedne od faza ekonomskog ciklusa.

Kada govorimo o odnosu domaćih i inostranih trgovinskih lanaca u Srbiji, treba reći da konstatacija da nas je preplavila inostrana roba takođe ne stoji. Mi već nekoliko meseci pravimo analize kakav je odnos najprodavanijih proizvoda u maloprodajama u Srbiji i te analize su veoma povoljne za domaće proizvođače, budući da pokazuju da je u proseku negde između 85 i 87% u strukturi sto najprodavanijih proizvoda u Srbiji domaćeg porekla. Taj procenat se kreće od 67%, koliko je u Veropulosu, do 95%, koliko je u PKB-ti; međutim, zaista preovlađujući u strukturi sto najprodavanijih proizvoda u Srbiji su proizvodi koji su rezultat rada u našim preduzećima i našim fabrikama.

Biću do kraja iskren. Treba istaći da je još uvek kupovna moć, iako je značjano povećana, više nego realno duplirana u odnosu na 2000. godinu, takva da se u struturi tih sto najprodavanijih proizvoda u našim potrošačkim korpama najčešće nalaze oni proizvodi koji su predmet svakodnevnih kupovina. To su hleb, mlečni proizvodi, mleko, meso i mesne prerađevine, povrće, voće, vode i sokovi. Međutim, vrlo je važno istaknuti da smo i u tom delu poljoprivrede, sa kojom računamo i koja verujemo može da ponudi značajan izvozni artikal, u mogućnosti da se nosimo sa konkurencijom iz inostranstva.

Treba reći da su domaći trgovinski lanci u prethodnih tri godine praktično ostvarili značajne pomake i kada je borba za zaštitu prava potrošača i borba generalno za potrošače u pitanju. Svedoci smo da su na desetine maloprodajnih objekata inovirani, rekonstruisani, modernizovani, da je izgrađeno negde oko 50 novih što maloprodajnih, što veleprodajnih objekata u prethodne tri godine. Takođe smo svedoci da je danas tržište Srbije neuporedivo i drastično bolje pokriveno maloprodajnim i veleprodajnim objektima, nego što je to bio slučaj do 2000. godine.

Treba reći nekoliko uspešnih primera, i što ih ne istaći za ovom govornicom, pre svega lidera trgovine u Srbiji C marketa, koji je i dalje ostao najveći i koji danas ima mrežu od preko 250 maloprodajnih objekata.

Zatim "Maksi", koji je u vlasništvu "Delte", koji se pripojio sa "Pekabetom". Za svoje mesto na tržištu se bori i trgovinski lanac "Si market", koji pokriva i Beograd, ali i deo južne Srbije, koji je bio slabije pokriven. Za svoje mesto na tržištu, sa dobrim rezultatima, bori se i trgovinski lanac "Jabuka" u Beogradu, doduše, po nekim obodima grada i u manjim objektima, ali takođe ima progres u odnosu na prethodni period.

Treba istaći i neke objekte koji su napravljeni širom Srbije, kao što je jedan velelepni maloprodajni objekat "Visola" iz Čačka, zatim jedan zaista dobar veleprodajni objekat koji je napravila kompanija "Zlatni trag" u Leskovcu, zatim objekti "Nana" iz Niša, "Impeksa" iz Niša, veleprodajni centri "Rodića" ili "Delte". Sve u svemu, možemo da konstatujemo da je trgovinska operativa Srbije u prethodne tri godine zabeležila veoma dobre rezultate, da se izborila za mesto na tržištu i da sa zadovoljstvom svih nas, kao potrošača, uspeva da naše potrebe podmiri, gotovo na isti način kao što to radi i ova veća i finansijski mnogo moćnija konkurencija, danas oličena u "Merkatoru" i "Veropulosu".

Ministarstvo trgovine, turizma i usluga je pre, otprilike, godinu dana krenulo i sa izradom jednog velikog i krucijalnog projekta kada je trgovinska operativa Srbije u pitanju, a to je projekat strategije i politike trgovinskog razvoja u Republici Srbiji do 2010. godine. Za taj projekat je bilo angažovano više od 50 vodećih eksperata iz zemlje i inostranstva u oblasti trgovine, tržišta, marketinga. Pre svega, lideri tog projekta su bili domaći stručnjaci, nosilac projekta je, u saradnji sa Ministarstvom trgovine, turizma i usluga, bio Ekonomski fakultet u Beogradu, i rukovodilac celog projekta je bio uvaženi profesor i šef katedre Stipe Lovreta.

Upravo danas ta strategija trgovine Srbije nam pokazuje kojim putem trgovina Srbije treba da se razvija do 2010. godine i šta je to što treba da učinimo da trgovina Srbije ostane lider na domaćem tržištu i izađe na inostrano tržište i time, prodajući domaće proizvode, doprinese ublažavanju spoljnotrgovinskog deficita naše zemlje, ali i da potpuno pokrije Srbiju i kvalitetno sve potrošačke centre i sve građane Srbije opskrbi potrebnim proizvodima i uslugama.

Treba reći da na svakom od ovih segmenata strategije trgovinskog razvoja Srbije do 2010. godine, koji su zacrtani u tom dokumentu, u toj knjizi, već danas možemo da konstatujemo da ima pozitivnih pomaka. U delu borbe za domaće tržište konstatovali smo da je značajno unapređena domaća operativa i da sve češće dolazi do spajanja domaćih trgovina, sa ciljem da dobijemo dva ili tri ili, daj bože, nekoliko nacionalnih trgovinskih lanaca, koji će biti u stanju da se u jednom dužem vremenskom periodu nose sa konkurencijom iz inostranstva, ali i ono što je vrlo bitno, da izađu van granica naše zemlje i da prodaju srpske proizvode.

U tom segmentu je, priznajem, moglo je da bude urađeno više. Mi imamo samo jedan primer novog izlaska domaćih trgovinskih preduzeća na inostrana tržišta, a to je izlazak "C marketa" na tržište Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske i otvaranje prvog "C marketovog" maloprodajnog objekta u Banjaluci. To je objekat od oko tri hiljade kvadratnih metara. Upravo ovih dana treba da se navrši godina dana poslovanja tog objekta. Rezultati poslovanja su zadovoljavajući i otvaraju prostor da "C market" i nastavi da se širi na tržište okolnih zemalja.

Kada govorimo o tržištima na kojima bi trebalo da se pojave domaće trgovine, pre svega mislimo na tržište okolnih zemalja, već pomenutu Republiku Srpsku i BiH, Hrvatsku, Bugarsku, Makedoniju, Rumuniju i Albaniju. To su tržišta gde očekujemo da će naša trgovinska preduzeća u narednih tri do pet godina učiniti prodor. Mi smo spremni da ih kreditnim sredstvima iz Fonda za razvoj Republike Srbije potpomognemo. Mogu vam reći da su ta sredstva već i za ovu godinu bila obezbeđena u visini od negde 4 do 5 miliona evra, rezervisana u Fondu za razvoj.

Međutim, i pored velikog broja sastanaka sa najznačajnijim i najvećim trgovcima u Srbiji, mi nismo uspeli nikoga od njih da stimulišemo da krene u izlazak na inostrana tržišta, ali verujemo da će se to u narednim godinama dešavati. Razlog zbog čega je to tako, pre svega, leži u činjenici da su domaći trgovci sebi u prioritet dali da pokriju tržište Srbije, da tu zauzmu pozicije i da ne dozvole ulazak inostranih trgovinskih lanaca, a da nakon toga, kada pokriju Srbiju, krenu da izlaze i na tržišta drugih zemalja.

Ono što trgovini Srbije pogoduje, govoreći i o makroekonomskoj politici i ukupnoj ekonomskoj politici u zemlji, svakako je makroekonomska stabilnost koja je uspostavljena i očuvana, i to pre svega na segmentu cena i troškova života, budući da smo sa trocifrene inflacije u 2000. godini, neću se vraćati ponovo na one godine hiperinflacije, uspeli da jednom kvalitetno vođenom makroekonomskom politikom dođemo do situacije da je rast cena na malo prvih devet meseci ove godine 5,6% i da ćemo, kako je po svemu sudeći već i izvesno, ovu godinu završiti sa jednocifrenom inflacijom koja će biti nešto preko 8% na godišnjem nivou.

Moram da istaknem da je to jedan od velikih makroekonomskih rezultata ekonomske politike. U poređenju sa zemljama Istočne Evrope, koje su od devedesetih godina krenule u tranziciju, taj rezultat je najbolji, budući da niko nije uspeo tako brzo i tako kvalitetno da suzbije inflaciju, da je svede u istočnoevropski i centralnoevropski prihvatljive okvire, a da pri tome obezbedi ekonomske slobode, rast životnog standarda, rast kupovne moći i ukupno mnogo kvalitetniji ambijent za poslovanje i za rad u zemlji.

Naravno, pored pomenute inflacije i cena na malo, apsolutnu stabilnost imaju i troškovi života, budući da su oni u prvih devet meseci ove godine bili nešto niži u odnosu na rast cena na malo. Takođe je izvesno da će i troškovi života u ovoj godini imati jednocifrenu stopu rasta.

Moram da istaknem da smo danas, ne danas, nego još tokom 2001. godine, uspeli da u potpunosti ispravimo nasleđene disparitete cena i, praktično, već dve godine se u Srbiji, kada je agrar u pitanju, samo cena jednog proizvoda kontroliše, a to je cena tzv. narodnog hleba, koji se proizvodi od brašna tipa 850, čija veknica od 700 grama košta 13 dinara. Sve ostale cene u agraru su potpuno slobodne i u tome je uspeh makroekonomske politike veći, budući da je, nakon oslobađanja cena svih tih proizvoda, situacija takva da danas sa našim prosečnim platama možemo da kupimo veće količine svih tih proizvoda nego što smo mogli da kupimo 2000. godine.

Moram ovde da zastanem i da na jednom vrlo konkretnom primeru dam odgovor nekim uvaženim narodnim poslanicima koji su govorili o životnom standardu i kupovnoj moći, koji su u svojim izlaganjima zaista neopravdano konstatovali da se danas može manje kupiti, da se živi gore nego što je to bilo 2000. godine. Praktično, mi smo za nekoliko izabranih proizvoda široke potrošnje i, recimo, tridesetak industrijsko-prehrambenih proizvoda, koji su predmet svakodnevnih kupovina, napravili analizu. Te analize pokazuju da je danas sa prosečnim platama moguće kupiti mnogo više poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i potrebno izdvojiti mnogo manje prosečnih neto zarada da bi se kupio neki proizvod, neko trajnije potrošno dobro.

Na primer, septembra 2000. godine bilo je potrebno izdvojiti 4,5 prosečne tadašnje neto zarade da bi se kupio jedan frižider ili, recimo, 3,7 prosečnih zarada da bi se kupio električni šporet ili štednjak. Danas treba i za frižider i za šporet izdvojiti 1,3 prosečne neto zarade. Mašina za pranje rublja - trebalo je izdvojiti 6,4 prosečne septembarske zarade iz 2000. godine da bi se ona kupila, a danas ona može da se kupi prosečno sa 1,7 prosečnih zarada. Kolor televizor, bilo domaće, bilo inostrane proizvodnje, bilo je potrebno izdvojiti u septembru 2000. godine 4,5 tadašnje prosečne zarade, da bi se kupio jedan TV, a danas je potrebno izdvojiti 1,2 prosečne zarade.

Evo jedan primer gde je taj rast kupovne moći najočigledniji, a to je nacionalni automobil "jugo tempo 55". U septembru 2000. godine bilo je potrebno izdvojiti 90 tadašnjih prosečnih zarada da bi se kupio najjeftiniji automobil na našem tržištu, tačnije 89,5 zarada, a danas se taj isti automobil može kupiti sa 22 prosečne zarade.

Da bi ovo sve bilo mnogo jasnije, pošto i sada vidim nevericu od strane onih koji ne veruju statistici i ne veruju realnom životu, to ću ilustrovati primerom samo jednog trajnijeg potrošnog dobra, kao što je frižider. Svi znamo da je prosečna cena jednog frižidera, pošto se uglavnom ili vrlo malo proizvodi u našoj zemlji, bila negde oko 500 maraka i tokom onih godina hiperinflacije i 2000. godine, a otprilike toliko i danas košta jedan prosečan frižider, nešto malo preko 200 evra. Razlog zbog čega je taj odnos u kvalitetu kupovne moći i broju prosečnih zarada koje je trebalo izdvojiti za kupovinu tog frižidera 2000. godine i danas, pre svega leži u činjenici da su naše prosečne zarade realno povećane.

Povećane su sa 2.576 dinara u septembru 2000. godine, ili tada nešto malo manje od 40 evra, i kada to stavite u računicu sa preko 200 evra, jasno je da je tada trebalo izdvojiti preko četiri prosečne tadašnje zarade da bi se frižider kupio, a danas sa prosečnom zaradom u Srbiji u septembru mesecu 2003. godine od 11.953 dinara ili protivvrednosti u valuti od negde oko 180 evra, potrebno je izdvojiti nešto malo više od 1,3 prosečne zarade da bi se kupio frižider. To je, gospodo moja, direktan pokazatelj kako je prosečna kupovna moć u Srbiji povećana i kako danas živimo bolje i možemo sebi sa našim platama da priuštimo više nego 2000. godine.

To je što se tiče trajnih potrošnih dobara. Treba pomenuti i neke proizvode, svakodnevne, od kojih živimo, jer činjenica je da još uvek mnogi građani Srbije sa svojim platama ne mogu da računaju da će kupiti automobil ili neki trajni proizvod, ali situacija je takva da je kod svih proizvoda koje pratimo danas kupovna moć daleko veća nego što je bila 2000. godine u septembru.

Evo primera jestivog ulja, koje je često bilo isticano zato što se monopolski ponašalo nekoliko proizvođača, zato što je ta cena neopravdano bila visoka u nekim prethodnim godinama. Septembra meseca 2000. godine bilo je moguće kupiti 166 litara jestivog ulja sa tadašnjom prosečnom platom. Danas je moguće kupiti 190 litara jestivog ulja. Vrlo je jasno, rast kupovne moći je tu mnogo manji nego što je kod ranijih potrošnih dobara, ali je takođe prisutan. Takva je situacija i sa drugim svakodnevnim proizvodima, kao što je šećer. U septembru mesecu 2000. godine, sa tadašnjom prosečnom platom moguće je bilo kupiti, pri tadašnjim cenama, 187 kilograma šećera; danas je moguće kupiti sa prosečnom platom 278 kilograma šećera.

Sa prosečnom platom bilo je moguće u septembru 2000. kupiti 17 kilograma svinjskog mesa sa kostima, danas je moguće kupiti 61 kilogram. Bilo je moguće kupiti 285 litara kravljeg mleka, danas je moguće kupiti 509 litara kravljeg mleka. Bilo je moguće kupiti 97 litara jogurta, danas je moguće kupiti 315 litara jogurta. Bilo je moguće kupiti 12 kilograma pržene kafe, danas je moguće kupiti 52 kilograma. Bilo je moguće kupiti 228 litara kisele vode bez flaše, sada je moguće 653 litra. Bilo je moguće kupiti 11 kilograma čokolade, danas je moguće 26 kilograma. Bilo je moguće kupiti 150 kilograma krompira, danas je moguće 468 kilograma krompira. Ovako mogu da idem po celom spisku i da po ovim podacima dokažem i pokažem koliko je kupovna moć prosečnih zarada u Srbiji povećana.

Naravno, mi ne želimo da kažemo da je to dovoljno, da građani Srbije ne zaslužuju više, da je to neki plafon sa kojim treba da se hvalimo i da time likujemo. Ovo je trenutno stanje. Ovo je dostignuće jednog trenutka. Taj pomak koji se dešavao u prethodnim godinama je bio logičan, bio je kontinuiran, skokovit, ali se dešavao i on će se nastaviti i u narednom periodu.

Kada govorimo o pokrivenosti minimalne prosečne potrošačke korpe sa zaradama, još jednom ću pomenuti onaj podatak koji sam izneo u replici, ali očigledno da nije dobro shvaćeno, od onih koji su to kritikovali i koji su pokušavali da neku svoju statistiku nametnu. U septembru mesecu 2000. godine bilo je potrebno izdvojiti tadašnjih 2,09 prosečnih neto zarada da bi se minimalna potrošačka korpa hrane, pića i usluga pokrila. Danas je za pokriće minimalne potrošačke korpe hrane, pića i usluga potrebno izdvojiti manje od jedne prosečne neto zarade, tačnije 0,9 prosečnih neto zarada i taj argument, taj indikator po kome merimo kupovnu moć pokazuje da je ona više nego realno duplirana u prethodnom periodu.

Međutim, minimalna potrošačka korpa je jedan minimum egzistencije i u ovom trenutku ima još uvek porodica u Srbiji koje tu minimalnu egzistenciju teško obezbeđuju. Mi smo toga svesni i trudimo se da te najugroženije pomognemo i, naravno, nedavno je urađen jedan vrlo kvalitetan dokument, strategija za smanjenje siromaštva, koja će u narednom periodu sigurno pomoći da se više brige onim socijalno najugroženijim uputi, da i oni dođu u situaciju da njihova egzistencija, njihovo obezbeđenje hrane, pića, plaćanje komunalnih i svih ostalih usluga ne bude ugroženo.

Ali, od pre godinu dana, baš zbog ovog rasta životnog standarda u Srbiji o kome pričamo, mi smo napravili još jednu potrošačku korpu. Nazvali smo je prosečna potrošačka korpa i ona zaista, po svim svojim parametrima, predstavlja jedan srednjeevropski standard. Reći ću vam da je vrednost prosečne potrošačke korpe hrane, pića, usluga u septembru 2003. godine iznosila preko 17.000 dinara i pri prosečnoj plati od 11.953 dinara bilo je potrebno izdvojiti oko 1,45 prosečnih zarada da bi ta prosečna potrošačka korpa bila pokrivena. U septembru mesecu 2000. godine, za istu ovu potrošačku korpu, bilo je potrebno izdvojiti 3,45 tadašnjih prosečnih zarada, pri tadašnjim cenama, što govori da je po ovom pokazatelju, po ovom indikatoru po kome merimo takođe životni standard, on realno više nego udvostručen.

Naravno, ono što je najviše pogodilo našeg građanina i zbog čega prosečni standard nije još mnogo viši nego što smo očekivali, s obzirom na sve ono što se dešavalo na sektoru agrara, gde su i pored liberalizacije cena danas cene proizvoda niže nego što su bile prethodne godine, pre svega je činjenica da je došlo do ispravljanja dispariteta u sektorima koji su bili dovedeni do ruba propasti i do kolapsa. To je pre svega sektor usluga, električna energija, komunalne usluge, javni prevoz, PTT usluge.

U prethodnom periodu je došlo do očekivanog i neizbežnog povećanja udela izdataka upravo za sektor usluga i to sa 11,4% na 27% u prosečnoj potrošačkoj korpi u odnosu na vrednost prosečne zarade. Međutim, ono što danas možemo da konstatujemo, to je da dispariteta cena u tim sektorima nema, da danas ti sistemi, od elektroprivrede preko komunalnih delatnosti, preko javnog prevoza, preko PTT usluga, uspevaju da sa cenama koje su trenutno aktuelne - to su jedine cene pored jedne vrste hleba koje se nalaze pod kontrolom - pokrivaju prostu reprodukciju i omogućavaju da jednostavno razvoj u tim sistemima ne bude u potpunosti zatrt, što je bila situacija tokom 90-tih godina.

Upravo ta korekcija cena na sektoru usluga je onemogućila da prosečni životni standard u Srbiji poraste još više, koliko je bilo moguće očekivati, budući da su cene prehrambenih proizvoda i roba široke potrošnje danas realno smanjene.

Kada govorimo o tome gde se ko nalazi kada su u pitanju prosečne zarade u Srbiji, koliko je to građana koji ne mogu sa svojim zaradama da pokriju osnovne egzistencijalne potrebe, treba reći da je prema septembarskim prosečnim zaradama do 7.082 dinara zaradu imalo 13,2% zaposlenih i isplaćenih radnika u Srbiji. Od 7.082 dinara prosečne neto zarade do 14.165 dinara je primao najveći procenat zaposlenih isplaćenih radnika u Srbiji - oko 41,6%. Od 14.165 do 21.248 dinara je takođe značajan procenat - 34,6% zaposlenih i isplaćenih radnika u Srbiji. A ono sa čime posebno želimo da se pohvalimo, to je da je 10,5% zaposlenih i isplaćenih radnika u Srbiji u septembru mesecu 2003. godine imalo prosečnu neto zaradu preko 21.248 dinara.

To praktično govori da je proces tranzicije u nekim preduzećima uspešno završen, da danas Srbija ima konkretne lokomotive razvoja, da ima preduzeća koja po svojim prosečnim zaradama isplaćuju i preko 30-40.000 dinara i da jednostavno taj voz Srbije ka Evropi sve sigurnije ima lokomotive koje ga vuku.

Naravno, mi smo svesni i činjenice da je, kada govorimo o prosečnim zaradama, prisutna velika razlika između onih najnižih i najviših prosečno isplaćenih zarada u određenim mesecima. U prethodnih nekoliko meseci najniže prosečne neto zarade, koje su se kretale u proseku 3-4.000 dinara, što je nedovoljno za egzistenciju, isplaćivane su u sektorima i delatnostima proizvodnje tekstilnih proizvoda i tkanina, u proizvodnji gotovih tekstilnih proizvoda, u proizvodnji proizvoda od kože, proizvodnji obuće, drvno-prerađivačkoj industriji i to su zaista sektori koji su najugroženiji, čiji radnici i zaposleni danas jako teško žive.

Međutim, isto tako ima onih delatnosti gde su prosečne zarade vrlo visoke, čak petnaestak, a nekih meseci i 20 puta u proseku više od onih najnižih prosečnih isplaćenih zarada. To su zarade zaposlenih, recimo, u proizvodnji i preradi duvanskih proizvoda, što je vrlo dobro, budući da se pokazuje da se domaća duvanska industrija, posle silnih onih problema sa sivom ekonomijom i švercom, oporavila, i naravno, zbog toga postala atraktivna za investitore iz inostranstva. To su zarade u delatnosti osiguranja, koje su u proseku od 28 do 30 hiljada dinara; to su delatnosti u sektoru finansijskih usluga; zarade zaposlenih u vazdušnom saobraćaju. A ono što je bitno, to je da je sve više i više preduzeća, a time i delatnosti, koje uspevaju da isplate visoke zarade i u kojima zaposleni radnici mogu od tih svojih zarada prosečno da žive.

Mogu ovako još jako dugo da pričam o pokazateljima koji služe za merenje životnog standarda, ali evo biću voljan svima onima kojima su ovi podaci potrebni da ih dostavim i da oni izanaliziraju te podatke i da onda vrlo konkretno i argumentovano, ukoliko bilo šta od toga nije tačno, razgovaramo.

Želim da istaknem takođe da je ovo ministarstvo, već gotovo dve godine na redovnim mesečnim konferencijama za štampu, izveštavalo i medije i najširu zainteresovanu javnost o kretanjima ovih pokazatelja.

Verujte mi, da je bilo kada kroz ove naše informacije, u kojima dajemo spisak svih artikala koji ulaze u minimalnu i u prosečnu potrošačku korpu o vrednosti tih artikala, količini tih artikala koji ulaze u sastav tih korpi, bilo kakvo manipulisanje sa cenama, siguran sam da bi jedva dočekali to i "Kurir", nekada "Nacional", "Blic", "Glas". Nikada se do sada nije pojavila nijedna informacija koja je demantovala da su cene koje su prikazane u ovim potrošačkim korpama istinite, da su one odraz prosečnih cena, bilo na zelenim pijacama, bilo u trgovinama Srbije i da su one nešto što je u Srbiji realnost.

Što se tiče zakona koje je ovo ministarstvo predlagalo iz oblasti trgovine i turizma, moram da priznam da neku značajniju aktivnost nismo imali i kada govorimo o rezultatima logično je i potrebno je pomenuti tamo gde je moglo više da se uradi. Svakako da jedan segment, deo ministarstva, tu je mogao da bude napravljen bolji rezultat, a tu je sektor zakonodavstva, ali jedan opravdani razlog zašto to do sada nije urađeno leži u činjenici da se do formiranja nove državne zajednice Srbija i Crna Gora i zakonodavstvo iz oblasti trgovine i tržišta nalazilo na saveznom nivou.

Ipak, odmah nakon prelaska zakona na nivo Republike, nakon usvajanja Ustavne povelje i Zakona o sprovođenju Ustavne povelje, mi smo krenuli sa radom na izradi novog zakona o trgovini, novog zakona o zaštiti potrošača, zakona o cenama, zakona o robnim rezervama, zakona o oglašavanju i antimonopolskog zakona.

Od tih zakona do sada su dva zakona urađena i nalaze se na javnoj raspravi. To su antimonopolski zakon i zakon o oglašavanju.

Verujem da kada Skupština počne da se bavi onim što je njen osnovni zadatak, a to su zakoni, da će i ovi zakoni vrlo brzo doći na red i da će biti usvojeni, pre svega antimonopolski zakon i zakon o oglašavanju, i oni su u ovom trenutku prioritet, bar kada je ovo ministarstvo u pitanju.

Kada govorimo dalje o rezultatima trgovine u Srbiji, još jedna teza, koja je često isticana, zaslužuje da sa ovog mesta i u ovoj raspravi bude opovrgnuta. To je teza da je ulazak inostranih trgovinskih lanaca, pre svega "Merkatora" i "Veropulusa", u potpunosti naneo štetu domaćem tržištu i da je preplavio domaće tržište inostranom robom i da je pre svega to uzrok jednim delom visokog spoljnotrgovinskog deficita. To naprosto ne stoji iz jedne proste konstatacije, jer je u strukturi proizvoda koji se nalaze i u "Veropulusu" i u "Merkatoru" domaćih proizvoda negde između 40 i 60%. Naravno, opet ću biti iskren i reći ću da tih proizvoda.. evo vidim da niste strpljivi da sačekate, lepo ću vam objasniti, posmatrano količinski, posmatrano po broju artikala, to je tačno. Mislim da je u strukturi tih artikala po broju artikala prisutno najviše vrsta hleba, tu su testenine, mlečni proizvodi, sokovi, prerađevine od mesa i mleka i po broju artikala, to je tačno.

Nije tačno vrednosno izraženo iz jednog prostog razloga, što se u zemlji ne proizvodi ili proizvodi neadekvatno konkurenciji ili neadekvatno cenama neka trajnija potrošna roba koja se nalazi u ponudi tih trgovinskih lanaca, kao što su na primer frižideri koji su pomenuti, kao što su mikrotalasne pećnice, kao što su mali kućni aparati, kao što su neki proizvodi, odnosno možda i sportska oprema. I upravo iz činjenice da jedan frižider vredi kao ne znam koliko stotina kilograma hleba ili mleka, to je razlog zbog čega vrednosno posmatrano u inostranim trgovinskim lancima je sve to zastupljenije, odnosno inostrani proizvodi i proizvođači nego što su to domaći.

Međutim, još jednom ponavljam, posmatrano po broju artikala, taj uslov je zadovoljen.

Ono što takođe treba istaći, to je da je otvaranjem prvih inostranih lanaca u našoj zemlji definitivno zasejano seme konkurencije u Srbiji. Do pre izvesnog vrmena, do pre praktično tri godine, setite se da smo tražili proizvode, borili se da dođemo do nekih artikala koji su bili u nedovoljnim količinama prisutni na tržištu. Međutim, danas trgovinski lanci, i inostrani i domaći, praktično nas zatrpavaju prospektima gde nas informišu o svojoj ponudi, o cenama, o akcionim prodajama i time praktično se bore za nas kao potrošača.

To je domet zaživljavanja tržišnih zakona, to je domet demokratije i to je nešto što svima u ovoj zemlji prija. Takođe, potrošačima u ovoj zemlji prija i to što danas ne moraju da idu u hipermarket u inostranstvo da bi neke proizvode nabavljali, a vrlo odgovorno tvrdim da su cene proizvoda, i prehrambenih i poljoprivrednih, a i nekih ranijih potrošnih dobara, danas u našoj zemlji gotovo identični cenama koje važe u okruženju i možemo da govorimo o tome da je danas apsolutno snabdeveno tržište Srbije svim onim proizvodima koji su potrebni.

Što se tiče privatizacije trgovinskih preduzeća, daću vam samo nekoliko zbirnih podataka, pošto vas o tome moj uvaženi kolega Vlahović redovno izveštava. I u procesu privatizacije trgovinskih preduzeća postignuti su značajni rezultati zaključno sa 1. oktobrom 2003. godine metodom aukcijske privatizacije. Prodato je 95 trgovinskih preduzeća, ostvarena je ukupna prodajna cena od preko dve i po milijarde dinara, a novi kupci su garantovali, pored socijalnih programa, i plan investicija od oko 350 miliona dinara.

Ovo nije veliki broj preduzeća, međutim, takođe se treba podsetiti da je sektor trgovine uglavnom privatizovan i da je tu najveći broj malih preduzeća, samostalnih trgovinskih radnji i trgovinskih preduzeća i da praktično u sektoru trgovine u ovim najvećim nacionalnim lancima je privatizacija već završena.

Recimo, preko 80% "C marketa" je već privatizovano, a "Delta", kao drugi trgovinski lanac sa brendom, tu je "Maksi", "Pekabeta", oni su takođe u privatnom vlasništvu, a većinski akcionarski kapital je i u "Si marketu", "Jabuci" i praktično najveći veletrgovci su takođe privatni.

Imamo vrlo povoljnu svojinsku strukturu trgovinske privrede Srbije. Ono što je u ovom trenutku jedna od aktivnosti Ministarstva trgovine, turizma i usluga, kada je saradnja sa velikim trgovinskim preduzećima u pitanju, to je borba da dobijemo srpski hipermarket. Verujem da ćemo već negde početkom iduće godine ili najkasnije do kraja prvog polugođa iduće godine biti u prilici da jedan, a možda i dva hipermarketa u Srbiji u vlasništvu domaćih preduzeća otvorimo. Jedan je hipermarket koji se gradi kod Novog Sada, gradi ga privatno preduzeće "Rodić" iz Kule, i to je hipermarket koji bi, kako sada stvari stoje, negde u prvom kvartalu trebalo da bude završen, i to će biti najveći hipermarket na teritoriji Srbije.

Drugi hipermarket se gradi ovde u Beogradu i verujemo da će i on iduće godine biti otvoren, a cilj nam je da na tome intenzivno radimo, da napravimo konzorcijum velikih domaćih i maloprodajnih trgovinskih preduzeća i veletrgovaca i da praktično ta najmoćnija i najveća preduzeća krenu i u otvaranje srpskih hipermarketa i da nakon otvaranja u narednih tri do pet godina pet hipermarketa u Srbiji, zajedno sa istim brendom i sa tim iskustvima, krenu i na neka okolna tržišta. I da ono što su nemački ili francuski lanci hipermarketa prodavali istočnoj Evropi tokom devedesetih godina, mi pokušamo da ponudimo nekim okolnim tržištima i time takođe damo doprinos poboljšanju performansi srpske privrede, većem izvozu i smanjenju spoljnotrgovinskog deficita.

Što se tiče sektora turizma takođe su rezultati u prethodnih hiljadu dana veoma značajni. Već sam rekao kakvu smo situaciju nasledili i neću je ponavljati, pošto znam da to neke poslanike nervira, ali praktično u jednoj rečenici nasledili smo zemlju u kojoj turizma nije ni bilo i nije ni moglo da ga bude zbog sankcija, zbog ratova, zbog bombardovanja i zbog svih tih problema.

Praktično broj dolazaka turista je krajem prošle godine iznosio oko 2,2 miliona, a broj noćenja je povećan na oko 7,2 miliona krajem prošle godine. U prvih šest meseci ove godine ostvareno je povećanje od oko 10% u broju dolazaka, od čega je negde oko 20% povećanje broja dolazaka turista iz inostranstva. Učešće stranih turista u turističkim kretanjima povećalo se sa 8% u broju dolazaka u 2000. godini, na 14% u 2002. godini, a ove godine očekujemo da će broj dolazaka inostranih turista u strukturi ukupnih turista u našoj zemlji biti oko 16%.

U 2002. godini povećan je broj noćenja turista iz inostranstva sa 6% na oko 10%. Kada govorimo, u ovom trenutku možda o najznačajnijem aspektu, a to je finansijski aspekt deviznog priliva od turizma, želim da istaknem da je u 2000. godini devizni priliv od turizma iznosio 28 miliona dolara, u 2001. godini je povećan na 43 miliona dolara, u prošloj godini je devizni priliv od turizma iznosio 77 miliona dolara, a u prvih osam meseci ove godine devizni priliv od turizma iznosio je 94,5 miliona dolara i bio je za 45% veći od deviznog priliva od turizma u celoj 2002. godini.

Mi očekujemo da ćemo do kraja ove godine ostvariti devizni priliv na godišnjem nivou od oko 120 miliona dolara i već time turizam po visini deviznog priliva postaje jedan od najznačajnijih, pojedinačno posmatrano, izvoznih artikala ove zemlje. U strategiji i politici turističkog razvoja Srbije do 2010. godine mi smo predvideli da će devizni godišnji priliv od turizma iznositi te 2010. godine oko dve milijarde američkih dolara i možemo samo da zamišljamo danas šta će značiti to za trgovinski bilans naše zemlje, budući da sa te dve milijarde dolara, da ih danas imamo, kud i kamo bi ekonomska situacija u našoj zemlji bila povoljnija.

Međutim, pored tog deviznog priliva, kada je turizam u pitanju, jedan od prioriteta je da se poveća broj zaposlenih u turističkoj privredi, sa sadašnjeg učešća od oko 2,3% na 6-8% u 2010. godini, a takođe nam je cilj da turistička privreda postane mnogo značajniji generator društvenog bruto proizvoda Srbije, budući da očekujemo da će sa sadašnjeg učešća od oko 2,5% turizam učestvovati sa oko 8% u društvenom bruto proizvodu Srbije 2010. godine.

Kada govorimo o turizmu i o zakonodavnoj aktivnosti u oblasti turizma, želim da istaknem da je ovo ministarstvo uradilo nacrt zakona o turizmu, koji je osnovni normativno-pravni zakonski akt iz oblasti turizma. Taj zakon nije rađen na brzinu. Rađen je više od godinu dana i otprilike nalazi se već godinu dana na javnoj raspravi, a u julu mesecu ove godine je usvojen kao nacrt na Vladi Republike Srbije i prosleđen je Narodnoj skupštini.

Od većine poslaničkih grupa, koje su u sastavu Odbora za trgovinu i turizam Narodne skupštine Republike Srbije, dobili smo informaciju da je ovaj zakon jedan kvalitetan normativno-pravni akt i verujem da će biti vrlo brzo usvojen od strane Narodne skupštine Republike Srbije, a neke od novina u tom zakonu pre svega idu u pravcu regulisanja poslovanja u sektoru turizma i naravno - opet, ponovo i uvek -zaštite prava potrošača.

Što se tiče regulisanja poslovanja, naš cilj je da uvedemo dva ranga turističkih agencija, turoperatora, znači one koji se bave organizovanjem putovanja samo u zemlji i one koji se bave organizovanjem putovanja i u zemlji i u inostranstvu. Time bi praktično pomogli da se svi oni koji kupujući određeni turistički proizvod ili uslugu nađu u situaciji da agencije često u prospektima, u video materijalima, u CD prezentacijama nude jedan proizvod, a kada se turista najčešće van granica naše zemlje ili u našim granicama pojavi na toj turističkoj destinaciji dobije nešto drugo i mi kroz ovaj zakon otvaramo prostor da on može promptno da bude nadoknađen, da bude nadoknađena šteta koju će pretrpeti, budući da je depozit, odnosno garantni polog za organizatore putovanja u zemlji u utvrđenoj visini od 10.000 dolara, a depozit, odnosno garantni polog za one turističke agencije koje će se baviti organizovanjem putovanja i u zemlji i van granica naše zemlje 30.000 dolara.

To praktično znači da svi oni koji podnesu prijavu turističkoj inspekciji i koji neće biti u mogućnosti da dobiju ili ne dobiju ono što je prodato, moći će da to nadoknade iz depozita koji ta turistička agencija, taj organizator putovanja ima. Taj organizator putovanja neće moći da nastavi ponovo da radi dok taj depozit ne bude opet dopunjen do 10.000, odnosno 30.000 evra.

Što se tiče zakona o turizmu, mi se bavimo tim zakonom i rezervacijom prostora za potrebe razvoja turizma u budućem periodu. Treba reći da danas nema dovoljno realnih finansija i investitora da se neki potencijalni turistički dragulji Srbije, kao što je Stara planina, kao što je Golija, kao što je Tara, kao što je Zlatar, privedu nameni za potrebe turizma i mi kroz ovaj zakon praktično pravimo rezervaciju prostora za neka buduća vremena, kada će biti investitora i kada će biti više mogućnosti iz budžeta da se pomogne razvoju turizma.

Kada govorimo o zakonu takođe treba reći da, recimo, ovaj zakon uvodi i propisuje obaveznu turističku signalizaciju i kada ovaj zakon bude usvojen više neće biti problema da se u bilo kojoj turističkoj destinaciji u Srbiji ili bilo kom značajnijem gradu u Srbiji turista, koji je krenuo put neke banje, put neke planine, put nekog etnosela, izgubi i upravo je ta turistička signalizacija obavezna i omogućiće mu da brzo, najkraće i najkvalitetnije dođe do onog mesta put koga je krenuo.

Od onoga što još želim da istaknem, kada je zakonodavna aktivnost u pitanju vezano za sektor turizma, to je da je u izradi nacrt zakona o javnim skijalištima i zakon o banjama, kao i zakon o lovu i ribolovu. Verujem da će ti zakoni biti završeni do kraja godine i u idućoj godini prosleđeni Narodnoj skupštini na usvajanje.

Konkretno, kada govorimo o rezultatima rada turističko-ugostiteljske privrede, želim da istaknem da je u prethodnom periodu, kumulativno posmatrano, kategorisano 522 turističko-ugostiteljska objekta i od toga za 217 objekata, odnosno 41,5% izvršena revizija ranije datih kategorizacija, koje su najčešće tokom 90-ih godina davane na način da su evidentirane od strane komisije za kategorizaciju, određeni nedostaci, davana su uslovna rešenja. Obaveza je bila onih koji su dobili jednu zvezdicu više ili čak nekada i dve zvezdice više da to u određenom vremenskom roku isprave. To se nikada nije dešavalo i upravo je iz tog razloga izvršeno preko 40% revizija ranije datih kategorizacija.

Kategorisano je 211 hotela, 38 motela, osam pansiona, 250 restorana, četiri apartmanska naselja, pet turističkih apartmana i šest kampova. U istom periodu, znači od 26. januara 2001. godine, izdato je 210 rešenja, odnosno tzv. licenci za organizovanje poslova organizatora putovanja. Sa tih 210 rešenja, broj turističkih agencija u Srbiji danas iznosi negde oko 462 agencije i to je nešto što u ovom trenutku predstavlja takođe rezultat rada ovog ministarstva, budući da je i potrošačima turističkih usluga ostavljena mogućnost da među velikom ponudom biraju ono što je najpovoljnije.

Takođe je i edukacija u prethodnom periodu bila značajna. Ukupno je preko 100 kandidata položilo ispite za turističke vodiče i već danas imamo jednu potpuno zaboravljenu kategoriju ljudi i zanimanja tokom 90-ih godina, a to je turistički vodič, koji turistima iz zemlje i iz inostranstva pokazuje lepote naših turističkih destinacija.

Ono što posebno želim da istaknem kao rezultat rada u oblasti turističke privrede jeste odobravanje prvih investicionih kredita za oporavak, rekonstrukciju i modernizaciju turističke privrede tokom 2002. i 2003. godine. Praktično smo imali od druge polovine 80-ih godina, pa sve do 2001. godine, višegodišnje dezinvestiranje u turizmu i zbog toga nam je stanje smeštajnih i svih ostalih kapaciteta ugostiteljsko-turističke privrede bilo veoma loše i ispod svih evropskih standarda.

Iz fonda za razvoj je u 2002. i 2003. godini odobreno ukupno 240 miliona dinara dugoročnih investicionih kredita za rekonstrukciju kapaciteta u trustičkoj privredi i modernizaciju tih kapaciteta, a ukupna vrednost projekata je iznosila 770 miliona dinara. To su krediti koji su, kao i u drugim preduzećima, odobravani na rok vraćanja od pet godina, sa godinu dana grejs perioda i upravo ta kreditna sredstva su pomogla da danas u nekim banjama širom Srbije imamo kapacitete koji su u mogućnosti da, u potpunosti u skladu sa srednjeevropskim standardima, ugoste turiste iz zemlje i inostranstva.

Ti krediti su podeljeni na negde 12 turističkih mesta i objekata. Ulagano je i u Banju Koviljaču, Vrnjačku banju, Banju Kanjižu, Bukovičku banju, na Zlatiboru, na Kopaoniku i tako da u svim tim turističkim destinacijama već danas imamo najmanje jedan objekat koji može da zadovolji standarde i zahteve i najprobiljivijih potrošača iz zemlje i inostranstva.

Što se tiče budžetske pozicije, podsticaja razvoja turističke privrede, mi smo ukupno u prethodne tri godine imali relativno ograničena sredstva. To je ukupno bilo 83.900.000 dinara i ono što želim da istaknem sa ponosom da su ta sredstva disperzovana širom Srbije i da smo iz ove pozicije praktično podsticali finansiranje i izradu odgovarajućih prostornih planova za turistička područja, programe razvoja turizma i urbanističkih planova za turistička mesta u okviru turističkih područja, participirali u finansiranju promotivnih aktivnosti turističkog područja u zemlji i inostranstvu, pomogli finansiranje i izradu programa, zaštitu prirode, životne sredine, prirodnih resursa i kulturne baštine turističkih područja, zatim podsticali izradu turističke infrastrukture, sportsko-rekreativnih i pratećih sadržaja koji su od značaja za unapređenje turističke ponude, pomagali izradu studije i programa kompletiranja postojeće turističke ponude, intenziviranja njenog korišćenja.

Praktično su ova sredstva raspoređena po gotovo svim značajnijim turističkim destinacijama u Srbiji. Tačno je i to da ona nisu bila dovoljna, ali smo se trudili koliko smo mogli da ravnopravno svima bar malo pomognemo da neku od svojih manifestacija, neki od svojih projekata, neki od svojih programa brže i kvalitetnije realizuju.

Što se tiče privatizacije u turističkoj privredi, želim da istaknem da je zaključno sa 1. oktobrom 2003. godine ukupno privatizovano 51 turističko-ugostiteljsko preduzeće, 49 preduzeća je privatizovano metodom aukcijske privatizacije, a dva preduzeća su prodata na tenderu. Ukupna prodajna cena koja je ostvarena privatizacijom turističko-ugostiteljske privrede dostigla je 1,9 milijardi dinara, a ono što je vrlo bitno i na šta smo ponosni, to je da su predviđene investicije u ova privatizovana preduzeća nešto preko pet milijardi dinara.

I upravo ta borba za obezbeđivanje što većih garantovanih investicija jeste razlog zbog čega verujemo da će turizam uspeti da u narednom periodu ostvari ono što mu je strategijom i zacrtano, a to je da ne bude samo jedna od razvojnih šansi Srbije, već da sve više i sve konkretnije postaje i realnost Srbije, i kada je zaposlenost radnika, i kada su devizni prilivi, i kada je ukupan promet, i kada je broj dolazaka turista i kada je broj noćenja u pitanju.

Što se tiče turizma, ostaviću prostor da u nekim kasnijim raspravama na još neka pitanja iz oblasti turizma odgovorim. Želim da u nekoliko rečenica predstavim i rezultat aktivnosti sektora za međunarodnu saradnju Ministarstva. To je sektor koji je novoformiran i pre svega kao rezultat jednog novog koncepta u pogledu aktivnog uspostavljanja saradnje sa međunarodnim institucijama. Želim da istaknem da se turistička privreda Srbije vratila, i mi kao zemlja, u punopravno članstvo Svetske turističke organizacije još negde u prvom kvartalu 2001. godine i da smo u saradnji sa Svetskom turističkom organizacijom već bili u prilici da se identifikujemo kao jedan od nosilaca razvoja sportskog i ekološkog turizma u regionu.

Mi smo prošle godine imali prvu međunarodnu konferenciju na temu seoskog turizma u našoj zemlji i organizaciji svetske turističke organizacije. Prisustvo na tim konferencijama praktično pomaže da jedan deo turističkih tokova skrenemo ka našim destinacijama, a pre svega informišemo stručnu javnost u oblasti turizma šta je to što Srbija može da ponudi kao konkurentan i kvalitetan turistički proizvod i po čemu se taj turistički proizvod razlikuje od sličnih turističkih proizvoda u okolnim zemljama.

Što se tiče sektora za međunarodnu saradnju, posebno bih istakao njegove aktivnosti vezano za potpisivanje sporazuma o slobodnoj trogovini sa zemljama u regionu. Želim da istaknem da je ovaj sektor bio aktivno uključen u pregovaranje o sporazumima o slobodnoj trgovini sa okolnim zemljama, Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Bugraskom Rumunijom, Makedonijom, Hrvatskom, Moldavijom.

Tokom prošle godine uspeli smo da dva takva sporazuma potpišemo. Prvi je sa Bosnom i Hercegovinom, drugi je sa Mađarskom, i mogu vam reći da danas privreda Srbije trpi značajnu štetu što sporazumi o slobodnoj trgovini nisu potpisani sa drugim zemljama, pre svega sa Bugarskom, Rumunijom, Albanijom, Hrvatskom, iz jednog prostog razloga što su primeri sporazuma koji su stupili na snagu prošle godine sa BiH i Mađarskom vrlo pozitivni.

Daću vam i vrlo konkretne rezultate, budući da je naš izvoz u BiH nakon potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini u 2002. godini bio za 33% veći u odnosu na 2001. godinu. U ovoj godini je dodatno u prvih osam meseci povećan za 24,2%. Takođe izvoz u Mađarsku je u 2002. godini povećan i to za 21,6%, a u prvih osam meseci izvoz privrede Republike Srbije u Mađarsku je povećan za 16,5%. Upravo ovi pokazatelji govore koliko je bitno da čim pre uđemo u režim i u zone slobodne trgovine u okruženju i da time našim preduzećima, koja su danas već uspešna regionalano i mogu da se nose sa konkurencijom u zemljama okruženja, otvorimo tržište i da omogućimo da bez carina konkurišu i bore se za poziciju na tim tržištima.

Očekujem da ćemo u prvoj godini nakon uspostavljanja zone slobodne trgovine, koja bi trebalo da obuhvati negde između 55 i 60 miliona stanovnika, moći da konstatujemo da je bar za jedno 20-30% na godišnjem nivou povećan izvoz naše zemlje i to pre svega na ta tržišta.

Što se tiče ostalih aktivnosti Ministarstva, posebno bih istakao aktivnosti sektora tržišne i turističke inspekcije, budući da je upravo sektor tržišne i turističke inspekcije dao značajan doprinos suzbijanju sive ekonomije i zaštiti prava potrošača takođe u ovim segmentima.

Poseban akcenat u radu tržišne inspekcije bio je na suzbijanju nelegalnog prometa akciznih proizvoda, pre svega cigareta, alkoholnih pića, naftnih derivata.

Možemo da konstatujemo da se u ova tri segmenta danas u našoj zemlji o sivoj ekonomiji ne može govoriti. Siva ekonomija je u potpunosti suzbijena kada su nafta i derivati u pitanju. Nema razloga da govorimo o procentima, budući da danas više na ulicama nema kantica iz kojih se prodaje nafta.

Što se tiče cigareta, najbolji indikator kakav je rezultat ostvaren je rekordna prodaja naše dve duvanske industrije, Niš i Vranje, a što se tiče alkoholnih pića tu prihvatam da rezultati mogu da budu bolji i da u narednom periodu treba deo i kod alkoholnih, ali i kod bezalkoholnih pića više sankcionisati i uterati u sistem.

Međutim, i taj deo sive ekonomije, ali i ukupnu sivu ekonomiju ćemo potpuno suzbiti sa projektom, na kome takođe već duže radimo, više od godinu dana, a to je projekat uvođenja fiskalnih registar kasa u našu prometnu sferu. Što se tiče tog projekta, mogu da informišem i vas i najširi auditorijum da je završeno testiranje i hardvera i softvera za prvih pet proizvođača fiskalnih registar kasa i mi očekujemo da ćemo biti u prilici da tokom iduće nedelje prve saglasnosti za proizvodnju i stavljanje u promet fiskalnih kasa dodelimo proizvođačima iz zemlje koji imaju renomirane inostrane partnere.

Obećavam da će taj projekat zaživeti i da će siva ekonomija, pre svega pod delovanjem fiskalizacije prometne sfere, ali i poreza na dodatu vrednost koji će zbog problema u Skupštini kasniti za šest meseci, do kraja iduće godine praktično biti sveden na evropski prihvatljive okvire, a to je negde oko 10% u odnosu na ukupni bruto društveni proizvod.

Što se tiče sektora tržišne inspekcije, ukupno je u prethodnih hiljadu dana izvršeno 439.409 inspekcijskih kontrola i kada se to podeli sa brojem dana i brojem tržišnih inspektora, proizilazi da je svaki inspektor dnevno napravio preko 1,5 kontrolu. To je značajan pomak u odnosu na prethodni period, a značajni su pomaci i kada je finansijski efekat rada tržišne inspekcije u pitanju, budući da je, kada govorimo o finansijama, na licu mesta izrečeno 134.636 novčanih kazni, u ukupnom iznosu od preko 150 miliona dinara.

Zatim, predloženo je nadležnim pravosudnim organima da u odgovarajućem kazneno-pravnom postupku protiv pravnih i odgovornih lica, odnosno protiv preduzetnika, izreknu oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi u ukupnom iznosu od preko 131 milion dinara.

Naložena je uplata dnevnih pazara, za koje je u postupku kontrole konstatovano da nisu uplaćivani na poslovni račun trgovinskih radnji i preduzeća u zakonskom roku, u iznosu od 498 miliona dinara. Ukupna vrednost oduzete robe je oko 713 miliona dinara.

Svi efekti rada tržišne inspekcije mereni su ne samo rezultatima na terenu, odnosno samo aktivnostima tržišnih inspektora, već i stanjem njihovih predmeta u drugom stepenu i na Vrhovnom sudu, budući da smo, praktično, imali evidenciju svakog tržišnog inspektora svakog meseca, koliko je dana proveo na poslu, koliko je kontrola odradio, koliko je mandatnih kazni izrekao, koliko je prekršajnih prijava napisao, koliki je njegov efekat na budžet, ali isto tako i koliko je takvih rešenja na drugom stepenu bilo vraćeno, poništeno, preinačeno i koliko je takvih rešenja na Vrhovnom sudu oboreno.

Ono što je pozitivan rezultat, to je da su samo dva rešenja u prethodne tri godine na sudskim instancama oborena, što znači da je ne samo kvantitet, već i kvalitet rada tržišne inspekcije značajno poboljšan.

Od akciznih proizvoda, čuo sam da je neko tražio konkretne podatke, tržišni inspektori su nafte i naftnih derivata oduzeli u količini od preko 1,3 miliona litara. To je bilo primarno tokom 2001. godine, jer u ove dve godine gotovo i da nemamo šta da oduzimamo, jer prodaje nafte i naftnih derivata na ilegalnim tržištima nema. Cigareta u količini od preko 6,5 miliona paklica, alkoholnih pića u količini od 135 hiljada litara, bezalkoholnih pića u količini od 154 hiljade litara, luksuznih proizvoda u količini od milion 730 hiljada komada i kafe u količini od preko 116 hiljada kilograma.

Što se tiče aktivnosti turističke inspekcije, to je jedna od najmlađih inspekcijskih službi, koja je formirana krajem 2000. godine. Praktično, ona je od 26. januara 2001. godine do kraja septembra 2003. godine ukupno izvršila 48.627 inspekcijskih kontrola, od čega su 683 kontrole bile u turističkoj, a oko 48 hiljada kontrola u ugostiteljskojdelatnosti. Efekti rada turističke inspekcije na budžet su znatno manji nego tržišne inspekcije, ali treba istaći da je podneto 4.430 zahteva sudiji za prekršaje, u ukupnoj vrednosti od 5,8 miliona dinara, izrečeno je i na licu mesta naplaćeno gotovo 9,5 hiljada novčanih kazni za prekršaje, u iznosu od gotovo 10 miliona dinara, doneto je 22.743 akta u upravnom postupku, i to 4.144 rešenja kojima se zabranjuje obavljanje delatnosti zbog bespravnog rada i drugih povreda propisa, 6.843 rešenja kojima se nalaže ispravljanje nepravilnosti i usaglašavanje poslovanja sa propisima i 10,5 hiljada rešenja o ispunjenju minimalnih tehničkih uslova za obavljanje delatnosti.

Što se tiče aktivnosti Republičke direkcije za robne rezerve, koja se takođe nalazi u sastavu Ministarstva trgovine, turizma i usluga kao organ uprave, ona je u prethodne tri godine apsolutno odgovorila svojoj funkciji i bila je uvek na mestu kada je trebalo odgovoriti na određene nagoveštaje, čak poremećaje na tržištu.

Što se tiče konkretnog efekta rada Republičke direkcije za robne rezerve, ukupno je kupljeno i o roku i na vreme isplaćeno 732.142 tone merkantilne pšenice, 100.134 tone semenske pšenice, 4.000 tona mesa kupljeno je za potrebe naturalne razmene. Zatim, za negde 1,8 milijardi dinara je kupljeno poljoprivredne...
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Gospodine ministre, zamolila bih vas, pošto je 18 časova, nastavićete sa izlaganjem u nastavku sednice. Želim da dam jedno obaveštenje narodnim poslanicima. Zahvaljujem se gospodinu ministru.
Dame i gospodo narodni poslanici, poznato vam je da smo danas, posle dužeg vremena, imali zastoj u radu zbog nedostatka kvoruma, koji je ipak trebalo da obezbedi opozicija koja traži da se izglasa nepoverenje Vladi.
Druga stvar, takođe vam je poznato da je u pauzi održan sastanak sa šefovima poslaničkih grupa, gde je predsednik poslaničke grupe DOS predložio da napravimo dogovor da svi narodni poslanici povuku prijave za reč, kako bismo pristupili glasanju. Taj predlog je odbijen.
Treća stvar, a po meni najvažnija, iz razloga što ovaj parlament sačinjava 28 stranaka, od kojih 24 imaju svoje predsedničke kandidate, a sledeća nedelja je poslednja nedelja pred predsedničke izbore, koji su u ovom momentu najvažniji za našu zemlju, na osnovu člana 94. stav 2, određujem pauzu do 18. novembra, a to je utorak, kada ćemo nastaviti rad.
Doviđenja i prijatno.