SEDMO VANREDNO ZASEDANjE, 30.11.-0001.

14. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

SEDMO VANREDNO ZASEDANjE

14. dan rada

30.11.-0001

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:05 do 12:40

OBRAĆANJA

Predrag Marković

| Predsedava
Po Poslovniku za reč se javio narodni poslanik Vukosav Tomašević, ovlašćen za ovu tačku dnevnog reda, ispred poslaničke grupe DSS.

Vukosav Tomašević

Pozivam se na član 104. –  dostojanstvo Skupštine. Gospođice Jovanović, to što ste dama ne daje vam za pravo da nas ovde kolektivno obmanjujete, kao što ni meni ne daje za pravo iako ste vi dama da prećutim to što radite.
Dakle, u prethodnom izlaganju vi niste govorili o odnosu Zakonodavnog odbora prema amandmanu gospođe Radeta. Vi ste optužili gospodina Aligrudića da je neosnovano odsutan iz Skupštine. Samo sam ukazao na činjenicu po kom osnovu je gospodin Aligrudić odsutan. Niti smo mi u prvom obraćanju, niti sam u mojoj replici, bilo šta govorili o amandmanu gospođe Vjerice Radeta. Samo toliko, radi istine.

Predrag Marković

| Predsedava
Replika, narodni poslanik Nataša Jovanović.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Morate jednom da se naučite redu. Ova skupština nije mesto za promovisanje dama i gospode, nego za rad narodnih poslanika. Da li ste vi gospodičić ili niste, to vi dokazujte na drugom mestu, ili ste gospodin, to stvarno ne znam.
Kada je u pitanju moje izlaganje, samo sam jasno i glasno rekla da je bezočno postupio Miloš Aligrudić, koji je odsutan, već sedam dana je u Briselu, a nije otišao u ime SRS, ne znam u čije, ime niti nas je on obavestio, niti treba da nas obaveštava gde ide, i odbio je, protivno Poslovniku, amandman gospođe Vjerice Radeta. Nemojte sebi da dajete za pravo da tumačite moje reči. Niste mogli da shvatite šta govorim. Kada sami sebe ne shvatate, kako ćete nekog drugog.

Predrag Marković

| Predsedava
Da li još neko želi reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 1. amandman je podneo poslanik Hranislav Perić. Vlada i Odbor za kulturu i informisanje nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć. Da li neko želi reč? (Ne.)
Na član 1. amandman je podneo poslanik Jovan Todorović. Vlada i Odbor za kulturu i informisanje nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć. Da li neko želi reč? (Ne.)
Na član 2. amandman je podneo poslanik Zoran Krasić.
Vlada i Odbor za kulturu i informisanje nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć. Da li neko želi reč? Narodni poslanik Vjerica Radeta.
...
Srpska radikalna stranka

Vjerica Radeta

Kada smo govorili u načelnoj raspravi o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju, tada smo mi, srpski radikali, iznosili stav da je osnovni Zakon o informisanju veoma loš i da ni ovim izmenama i dopunama, niti amandmanskim izmenama nije moguće da se ispravi.
Takođe smo iznosili činjenicu da je informisanje veoma važan segment društvenog života. Sa tim se i ministar složio. Normalno je da se svako sa tim složi i da je neophodno da se donese potpuno novi zakon o informisanju, jer ovaj zakon, koji je sada aktuelan, toliko je loš da se, između ostalog, zahvaljujući tako lošem zakonu, dešava da Nataša Kandić može da se promoviše kod Verana Matića na B92.
Mnogo toga se dešavalo u međuvremenu. Podsetiću vas kratko. U toku izborne kampanje 2000. godine, predstavnici DOS-a su obećavali da će čim dođu na vlast da stave van snage, kako su govorili, "Vučićev zakon o informisanju". Kao vrhunac demokratije, uradili su to potpuno nezakonito i neustavno, stavili su van snage, bez valjanog obrazloženja, jedan zakon koji je veoma dobar zakon o informisanju. Mnogi predstavnici medija danas dele naše mišljenje. Naravno, bilo je moguće da se izvrše neke ispravke i u tom zakonu, ali je suštinski, mnogo bolji, neuporedivo bolji od onog zakona koji imamo danas.
Šta se dešavalo? Ovo samo radi podsećanja. Kada su nazovidemokrate stavile van snage taj zakon o informisanju, onda je nastao vakuum. Srbija je bila bez jednog zakona, pa se u međuvremenu desila "Sablja", pa je onda "Sablja" sekla medije bez zakona. Povika je bila kako su u vreme primene "Vučićevog zakona o informisanju", kako ste ga vi demokrate vajne nazivali, mediji bili kažnjavani.
Onda je DOS-ov ministar, bez ikakvog zakonskog osnova, u onoj čuvenoj akciji "Sablja" zatvorio Televiziju "Marš", ugasio "Nacional", ugasio "Identitet", kažnjena je Televizija "Jesenjin". Dakle, bez ikakvog zakona, onako kako je ministru u "Sablji" palo na pamet, tako je sekao medije. Posle toga se desilo da se navrat-nanos donese jedan veoma loš zakon o informisanju. Sada ova vlada i ovaj ministar pokušava izmenama da promeni nešto što je toliko loše, što nije moguće da se promeni i da se ispravi.
Zato smo mi podnosili amandmane. Zoran Krasić amandman na član 2, a član 2. Predloga zakona govori o produženju roka. U članu 101. stav 2. u poslednjem redu reči: "dve godine" zamenjuju se rečima: "tri godine". Pročitaću vam stav 101. radi podsećanja: "Osnivači javnih glasila dužni su da svoju organizaciju i opšte akte usklade sa odredbama ovog zakona u roku od 90 dana od dana njegovog stupanja na snagu.
Javna glasila čiji su osnivači država i teritorijalna autonomija ili ustanova, odnosno preduzeće koje je u pretežnom delu u državnoj svojini ili javno glasilo koje se u celini ili pretežnim delom finansira iz javnih prihoda, a na koje se primenjuju odredbe zakona kojim se uređuje oblast radiodifuzije, prestaju sa radom u roku", u osnovnom zakonu je bilo "od dve godine od dana stupanja na snagu ovog zakona", a danas nam Vlada i ministar predlažu da taj rok bude tri godine. Mi smo predložili da se to briše zato što nemamo valjan razlog, nemamo pravi osnov za produženje ovog roka.
Programsko opredeljenje SRS je privatizacija svih medija, osim glavne državne televizije. Naravno, ovaj naš amandman nije suprotstavljen tom našem programskom opredeljenju, nego činjenici da se tim medijima, koje finansiraju lokalne samouprave, bukvalno zloupotrebljava lokalna samouprava tako što izdvaja sredstva, plaća određene radio ili televizijske stanice, a lokalni moćnici ih koriste za promovisanje svojih stranaka, koje su u tim i takvim opštinama na vlasti. Zato mislimo da nema opravdanog razloga da se ovaj rok produži i zato smo tražili da se ovaj član 2. zakona briše.
Rok za privatizaciju je bio 21. april. Formalno, mnogi mediji pod ingerencijom lokalne samouprave nisu privatizovani. Potpuno namerno kažem "formalno", zato što oni, u suštini, deluju kao privatni mediji stranaka i strančica koje vrše vlast u određenoj lokalnoj samoupravi.
Poseban problem kod eventualne privatizacije jesu i izuzetno visoke takse i nešto što se dešava na terenu. Recimo, ako jedan medij plati određenu naknadu za dobijanje frekvencije, bilo bi normalno, zakonom je tako regulisano, da je plaćena ta frekvencija i ko je vlasnik tog medija, uopšte je nebitno. Međutim, bitno je u primeni, zato što se dešava da, recimo, jedna radio stanica promeni pet vlasnika i svaki mora ponovo da plaća frekvenciju, kao da je onaj prvi nije platio i dobio.
Dakle, to je možda bio jedan od razloga zbog čega u ovom roku nije završen posao koji je bio predviđen članom 101. ovog osnovnog zakona.
Još jedanput ponavljam, ministar nije tu, ali ovde su poslanici koji će glasati za ovaj zakon, pozivam da se glasa za naše amandmane. Opet ponavljam, hajde da nateramo Vladu da počne ozbiljno da radi. Ne može povodom Zakona o informisanju da se pojavi sa izmenama i dopunama od tri člana, i da na taj način reguliše pitanje informisanja koje je, svi dobro znate, u Srbiji sa zakonske strane veoma loše, jer nam Zakon o informisanju ne valja i ne može izmenama i dopunama da se ispravi. Kako naš narod kaže: "Što se grbo rodi, vreme ne ispravi". Dajte da donesemo nov zakon.

Predrag Marković

| Predsedava
Još neko o amandmanu Zorana Krasića? Izvolite, gospodine Tomaševiću.

Vukosav Tomašević

Poštovane kolege, ako se prihvate amandmani onako kako to predlaže Vlada, dakle, ako se prihvate amandmani Demokratske stranke na ovaj zakon, onda će ostati ovaj drugi član kao jedini član ovog zakona. To jeste paradoksalno, ali uprkos tome predlažem da tako bude. Dakle, predlažem da ne prihvatimo amandman gospodina Krasića kojim se traži brisanje člana 2.
Članom 2, kao što je već rečeno, regulisan je rok do kada je trebalo da se privatizuju štampani mediji čiji su osnivači državni organi i jedinice teritorijalne samouprave. To je bio kraj aprila ove godine. Malo koji, takoreći nijedno od tih glasila nije postupilo po odredbama ovog zakona. Dakle, oni su glasila u društvenoj svojini, nečemu što ne postoji itd. Prema tome, iz tog razloga se mora stvoriti novi rok, pravno se mora pokriti i ponovo utvrditi rok u kome se ova glasila moraju privatizovati.
Ako se sećate pre desetak dana, kada je bila načelna rasprava o ovom pitanju, bio sam jedan od zagovornika, a uvek sam kada se priča na ovu temu, brze, dosledne i potpune transformacije odnosno privatizacije ove vrste medija. Dakle, zalažem se apsolutno da ne postoje mediji čiji su osnivači, odnosno pretežni finansijeri lokalne samouprave. Treba jednom jasno i glasno reći – nema više informisanja iz budžetskih sredstava.
I tada sam rekao i mislim da je ova rasprava prilika da se pošalje jasna poruka ljudima koji rade u tim medijima, ali i rukovodiocima lokalnih samouprava, predsednicima opština i predsednicima skupština koji imaju takva glasila, da je ovo zadnji rok do koga se ovaj posao mora završiti i da država više neće tolerisati pomeranje ovog roka, odnosno neće tolerisati sabotažu privatizacije medija, već pomeramo još godinu dana, ali krajem aprila ove godine ova glasila će biti privatizovana ili će prestati da rade po sili zakona.
Do mene su došle dve vrste reakcija na takav stav: jedni su rekli - da, u pravu ste i na tome insistirajte; drugi su rekli – to su one kolege, jer znam dosta ljudi koji rade po lokalnim glasilima u Srbiji, neka nas još malo, šta ćete, nema ko da nas kupi, nemamo hleba da jedemo itd, nemojte na tome insistirati, neka nas još neku godinu na budžetu da imamo od čega da se izdržavamo.
Mislio sam i dalje mislim da je ovo prilika da pošaljemo jasnu poruku svim tim ljudima da sa ovakvom praksom treba prekinuti, da ovaj rok treba precizno utvrditi. Ali, nešto što se desilo juče me je u tome pokolebalo. Naime, nakon sednice Odbora za kulturu i informisanje, gde smo razmatrali amandmane po ovom zakonu, dobio sam i pročitao Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o radio-difuziji. Sada se tim predlogom za još četiri godine pomera rok za privatizaciju elektronskih medija, čiji su osnivači lokalne samouprave.
Mene je to, moram da priznam, jako zbunilo. Taj rok je bio kraj jula iduće godine. Dakle, bez obzira što je na ovom planu u protekle tri godine malo šta urađeno, mislim da se za narednih godinu dana može i mora sprovesti proces privatizacije i u elektronskim medijima u kojima je, dakle, dominantan državni, odnosno kapital lokalnih samouprava. Opet sa jasnom i decidnom porukom da nakon tog roka takva glasila po sili zakona neće više moći da postoje.
Sada sam prilično zbunjen, žao mi je što je gospodin ministar otišao odavde. Mislio sam da možemo danas raspraviti to pitanje. Ne vidim razlog, ni racionalno objašnjenje zašto se na nove četiri godine produžava rok za privatizaciju lokalnih elektronskih medija? Nadam se da ćemo imati priliku da to vrlo brzo usaglasimo i da neke nesuglasice i disparitete u ovim rokovima otklonimo.
Skrećem pažnju, dakle, sa ove govornice i vama poštovane kolege, skrećem pažnju i stručnoj javnosti na ovaj problem i na potrebu brzog reagovanja, njegovog brzog rešavanja. Ali, uprkos tome pozivam vas da sutra ne prihvatimo amandman gospodina Krasića, već da ovaj rok za privatizaciju lokalnih medija i štampe produžimo do kraja aprila iduće godine. Jednostavno, ako to ne uradimo, onda ovu problematiku potpuno ostavljamo izvan zakonske regulative. Hvala.

Predrag Marković

| Predsedava
Hvala vama, gospodine Tomaševiću.
Reč ima gospodin Baralić. Da ne unosimo zabunu, reč je samo o predlogu, vi ćete na Odboru, poslanici će odlučiti. Dakle, reč je samo o predlogu akta koji je tek u proceduri.
Izvolite, gospodine Baraliću.

Rajko Baralić

Gospodine predsedniče i gospodine ministre u odsustvu, sramota je što je izašao gospodin ministar na taj način, on ima pravo da bude privatno ljut na koga god želi, danas se ovde brane amandmani na izmene i dopune zakona koje je on podneo.
Pošto sam ovlašćeni predstavnik, a neću da se javljam sledeći put, dozvolite mi da iskoristim nekoliko minuta i kažem da su u vezi sa izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju nadležno ministarstvo i Vlada napravili pravu zbrku. S tim u vezi pokazali su nekonzistentno ponašanje, neprincipijelno. Slobodan sam da kažem da je Ministarstvo za medije i kulturu, u ovom trenutku, pod snažnim pritiskom nekoga spolja i da zbog toga izmenu i dopunu Zakona, koga je ovde ministar branio pred nama, sa argumentacijom koja je meni bila bliska i zbog čega sam želeo da glasam za izmene i dopune Zakona, juče na sednici Odbora za medije i kulturu, praktično, ponudio sasvim suprotnu argumentaciju. Pošto mi nismo mali i pošto se politikom bavimo na ozbiljan način, želim da kažem nekoliko stvari u vezi s tim.
Uvaženi kolega Stanimirović iz Demokratske stranke podneo je nekoliko amandmana, i to je njegovo legitimno pravo, da se briše član 2. i još nekoliko drugih članova. To praktično znači da više ne postoji osnov ni za nikakvu evidenciju medija u Srbiji.
Ne polemišem sa gospodinom Stanimirovićem, ponovo kažem da je to njegovo legitimno pravo. Gospodin Kojadinović, aktuelni ministar za ovu oblast, na prošloj sednici kada smo razgovarali oko zakona u načelu imao je potpuno drugačije mišljenje u odnosu na ono što je predložio gospodin Stanimirović.
Ne mogu da prihvatim da bilo ko, makar njegovo ime bilo Mauricio Masari, može da derogira rad Odbora za kulturu i informisanje parlamenta, da može da nametne Vladi Republike Srbije da promeni izmenu i dopunu jednog akta koji je upućen narodnim poslanicima. U protivnom mi ovde ne treba da sedimo. Ako neko ima snage, neka onda kaže – predlažem da u jednom danu Narodna skupština Republike Srbije usvoji 20.000 zakona, ako za tako nešto obezbedi većinu, onda nemamo potrebu da imamo parlament.
Nekorektno je, veoma mi je žao zbog toga što su trojica kolega iz stranke, za koju smatram da ima nacionalni integritet, promenili stav na način koji im ne služi na čast, da su na jednoj sednici odbora govorili jedno, da su na drugoj sednici odbora govorili i glasali sasvim drugačije. To kod mene nije moguće. Ili jesi ili nisi, rekao bi zgodni spot.
Veoma je indikativno ovo što se dešava. Ne treba ni jedan ministar u Vladi Republike Srbije da bude ministar ukoliko nije u stanju da odbrani svoj zakonski predlog u ovom parlamentu.
Nažalost, to se juče jeste dogodilo, ministar Kojadinović održao je neformalne razgovore, neformalnu sednicu odbora. Pre sednice Odbora za kulturu i medije ubedio je trojicu kolega da promene svoj stav. To nije dobro.
Što se tiče samih medija i suštine izmena i dopuna ovog zakona, čega se mediji u Srbiji boje? Da se evidentiraju? Šta u Srbiji još nije evidentirano? Ulični prodavci, svako ko se bavi bilo kojim biznisom.
Evidentiraju se poljoprivredni proizvođači. Evidentira se njihovo blago. To je sinonim za stočni fond u Srbiji. U čemu je ovde opravdani strah da se evidentiraju mediji u Srbiji na zakonom propisan način, da znamo ko su im osnivači, ko su im vlasnici, ko stoji iza uređivačke politike kog medija, prosto da budemo informisani. Da li je to neka sramota?
Da li su mediji koji se zalažu da niko ne bude nedodirljiv u Srbiji na ovaj način, uz pomoć nekog spolja, obezbedili sebi nedodirljivost? Da li su mediji rezervni fond savesti čovečanstva?
Da li oni imaju pravo da sve i svakog kritikuju, da od svih nas traže sve – da evidentiramo imovinu, da nas svađaju sa porodicama, da u evidencionim kartonima navodimo šta nam imaju snaje i svastike, da sve što učinimo ili ne učinimo bude podložno njihovoj kritici i to je njihovo pravo?
Naše je pravo i pravo je građana Srbije da traže da postoji zakon da se mediji u Srbiji evidentiraju, da negde na jednom mestu postoji jedna baza podataka da znamo kakve medije imamo, ko ih finansira i kako funkcionišu.
Nažalost, to se sada neće dogoditi. Neće se dogoditi zbog toga što jedan broj narodnih poslanika očigledno ima obavezu da promeni svoj stav i da glasa drugačije. Mi to ne možemo da podržimo i nećemo glasati za ove amandmane koji na taj način govore o tome.
U vezi sa ovim što je govorio gospodin Tomašević, jeste to delikatno pitanje, ima uvek za i protiv. Kada lokalne samouprave, Skupština grada Beograda, skupštine gradova u Srbiji i pokrajinska skupština i njihovi budžeti finansiraju medije u Srbiji onda to jeste jedan problem. Ali, kada se neki mediji u Srbiji finansiraju parama poreskih obveznika tuđih država, onda je tu stotinu problema. Mi sada imamo takvu situaciju u Srbiji.
Ko to ne može da kaže, ko ne ume, ko ne sme, rizikuje pred svojim građanima i kod svojih medija.
Ako je tačno da se u Predlogu zakona o radio-difuziji pomera rok za privatizaciju elektronskih medija još za četiri godine, tim pre sam još više u pravu. Nema nikakvog razloga da se onda i ovaj rok za štampane medije ne usaglasi sa tim.
Može biti da je neko u Srbiji procenio, naravno ima i takvih shvatanja, da mu je bolje da kontroliše lokalne medije pre nego što se dogode novi izbori – to vidim, između ostalog, i tako. Istina je uvek negde na sredini.
Mi smo se u vezi sa ovim dogovarali i dogovorili, kako bi rekli u takovsko-rudničkom kraju, gde sam rođen u dnu njive, sada vi menjate svoje stavove u vezi sa ovim, a to nije dobro. Nije dobro zato što je ovo bio jedan bezazleni pravni alat da se samo obezbedi nešto što inače postoji za svakog ko u Srbiji želi da se bavi bilo čim. Ako tako ne bude, to neće biti dobro i to neće biti uz našu pomoć.
Takođe želim da obavestim predsednika Odbora za kulturu, uvaženog kolegu Lazarevića, i vas, predsedniče Skupštine, da ću na sednicu Odbora za kulturu ubuduće odlaziti samo onda kada na njemu obezbedite kvorum.
Do sada je održano 25 sednica Odbora za kulturu. Nisam bio samo na jednoj, kada sam prisustvovao sahrani majci dragog prijatelja. Bio sam na svakoj sednici.
Od sada, samo onda kada svi članovi stranaka koje tvore Vladu budu prisutni, biću prisutan. Do sada sam glasao za sve izveštaje Ministarstva za medije i kulturu i trudio se u meri u kojoj mogu, umem i znam, sa skromnim iskustvom, sa skromnom pameću i sa dobrom namerom, da pomognem u meru u kojoj je bilo moguće.
Ne želim da na ovaj način samo budem jedan od onih koji obezbeđuju da sednice Odbora za kulturu imaju kvorum, da se u toku tri dana promeni sve što je dogovoreno ranije, da to bude rezultat razgovora i pritisaka. Čuvajte se dobrih usluga po svaku cenu. Dakle, gospodin Mauricio Masari nije baš uvek pravio dobre usluge ovoj zemlji, vi to valjda dobro znate.
Prema tome, ne možemo da glasamo za ove amandmane gospodina Stanimirovića. Izvinjavam se još jednom vama, gospodine Stanimiroviću, vi ste narodni poslanik, legitimno ste podneli amandmane, a naše je pravo da se o tome izjasnimo onako kako mislimo da treba.
Zameram još jednom gospodinu Kojadinoviću, koji je teatralno izašao odavde. Ovo je parlament Republike Srbije, on je ministar. Ovaj parlament je njega birao. Njegov zakon je danas na dnevnom redu. Ko se ljuti na narodne poslanike, on se ljuti na svoje građane. Prema tome, pošto još ima nekoliko amandmana, neću se više javljati, da ne bi bilo nikakvih dilema u vezi sa ovim.
Ne možemo podržati mogućnost da se ne evidentiraju mediji u Srbiji zato što smatramo da to nije normalno, jer niko u Srbiji nema takav benefit. Kada bude imao bilo ko drugi, onda ću to razumeti. Zahvaljujem.