DESETO VANREDNO ZASEDANjE, 16.07.2009.

4. dan rada

OBRAĆANJA

Riza Halimi

Grupa manjina
Hvala, gospodine predsedavajući. Dame i gospodo narodni poslanici, hteo sam da se uključim u ovu raspravu o dva veoma važna zakona. Oko informisanja vidim da se čitava diskusija kreće u pravcu ili kritika i bojazni da se ovim dopunama i izmenama može doći do ograničavanja sloboda u obaveštavanju i informisanju.
Verovatno se slažemo da do toga ne bi smelo doći, s tim što apsolutno, s druge strane, moramo konstatovati da je potrebno povećati odgovornost za javno informisanje i da se prekine praksa blaćenja, diskvalifikacija koje se mogu naći često u našim medijima.
Žao mi je što nije ovim izmenama i dopunama omogućeno da se iskoristi prilika da se, kao i u kulturi, u oblasti obrazovanja i u informisanju usaglasi i harmonizuje zakon o informisanju sa odredbama novog valjda zakona koji ćemo usvojiti o kompetencijama nacionalnih saveta.
Imam činjenice da van teritorije Vojvodine informisanje manjina je na veoma niskom nivou i moralo bi se nešto učiniti što pre da se ta situacija poboljša.
Samo kao primer navodim da Javni servis RTS nema nijednu minutu na albanskom jeziku, nijednu minutu programa na jednom jeziku manjine koja je prisutna ovde. Ranije je to bila praksa. Ne znam kada i zbog čega je ta ranija praksa prekinuta.
Na lokalnom nivou ima, to mora da se prizna, od 2001. godine, preko Koordinacionog tela, odlukama Vlade, otvorene su određene ustanove, prvo privremene, i tu je bilo određenog pomaka i poboljšanja situacije na tom planu, s tim što preko konkursa koji je 2007. godine odvijan preko odluka Saveta RRA, mislim da je došlo do devalvacije, obezvređivanja onoga što je urađeno od 2001. godine.
Tako da opština Preševo ostaje po nekim trenutnim rešenjima bez javnog lokalnog informisanja, jer TV Preševo, u koju je uloženo najmanje 500.000 evra, što u objekat, što u opremu ili u pripremu stručnog kadra i ona je ispunjavala uslove bolje nego većina lokalnih medija u Srbiji, ali nažalost, čudnom odlukom Saveta RRA, ta ustanova je ostala bez frekvencije.
Dobila je frekvenciju jedan privatni medij koji ni iz daleka ne ispunjava potrebne uslove. Mi smo u opasnosti da taj privatnik, koji je verovatno nameravao ili zamišljao da će da profitira od lokalnog informisanja i lokalnog medija, ubrzo da napusti tu delatnost i da jedna opština sa oko 40.000 stanovnika ostane bez lokalnog informisanja, a što je ovde u ovom slučaju bez informisanja na jeziku manjina, u ovom slučaju na albanskom jeziku. Time smo apsolutno obezvredili velike investicije koje smo u toj opštini imali, baš sa konkretnim rezultatima koje smo imali od 2001. godine.
U kulturi mi apsolutno nemamo ustanova, sem domova kulture, koji u svakoj opštini, kao valjda i u svim drugim opštinama, postoje, nema ustanove koje razvijaju kulturu manjine. Ranije u nekom Titovom periodu to područje je koristilo usluge kulturnih ustanova iz Prištine, Gnjilana i drugih centara sa Kosova.
Vi znate sada situaciju da je to više nemoguće, kako zbog nepriznavanja Unmik-ove dokumentacije.
Uopšte, prekinuta je ta relacija i uopšte ta mogućnost da se koriste ili programi ili uopšte komadi pozorišta iz Prištine ili drugog centra sa Kosova.
Tih ustanova kod nas zasad nema i red je da se i novim zakonom o kulturi, ima, vidim, u predlogu već pomaka, ali računam i preko amandmana da je moguće da se poboljša, da ne samo formalno teoretski se predviđa mogućnost da saveti nacionalnih manjina formiraju ustanove, nego bi se moralo ići u pravcu da konkretno to bude realnost.
U tome malo bliže treba da se obaveže i preko osnovnog zakona, u ovom slučaju zakona o kulturi, da se ne kaže samo da je moguće da formira ustanovu savet, u ovom slučaju nacionalni savet Albanaca, nego da se stvarno reguliše da to bude realnost u praksi.
Da vidimo onda koje su mogućnosti da Albanci, kao manjina, u ovim opštinama mogu sami da stvaraju kulturu, ne samo da zaštite kulturna dobra koja su ugrožena, nego kako mogu u sadašnjem i budućem periodu da kreiraju kulturne programe i da se u tom delu pokuša drugačije postupati i rešavati trenutna veoma nepovoljna situacija.
Neophodno je i u informisanju i u oblasti kulture da bude ozbiljniji pristup aktuelne Vlade, da se ne bi dolazilo do situacija palijativnog rešavanja problema, poput onoga što imamo posete samo kad ima incidenata, nego da stvarno to bude i aktivnost i obaveštavanje za realan život, za ono što se u kontinuitetu dešava na tom području.
A ne da to područje bude interesantno samo kada se dešavaju incidenti i kada padne na pamet nekom rukovodiocu da povodom takvih incidenata poseti to područje.
Postoji ta praksa da u kontinuitetu se sagledavaju životni problemi i onda se suštinski informiše o zbivanjima koja se dešavaju na tom području.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima poslanik gospođa Zlata Đerić.
...
Nova Srbija

Zlata Đerić

Nova Srbija
Dame i gospodo narodni poslanici,  poštovani gospodine ministre, poštovana javnosti Srbije, imamo ispred sebe dva zakona i ministar je otprilike duplo više vremena posvetio izmenama i dopunama jednog zakona, a duplo manje vremena zakonu za koji kažemo da je prvi sistemski zakon koji tretira ovako važnu oblast kakva je kultura.
To u suštini pokazuje odnos Vlade prema ove dve oblasti. Naravno, Vlada zna da vlast istinski drži onaj koji ima informaciju, onaj koji informacijom može da manipuliše, onaj koji u određenom momentu informaciju može da zaustavi ili da kanališe ili da je preoblikuje.
Izmene i dopune ovog zakona imaju zadatak možda, kako neki ovde kažu, da naprave red. Taj izraz, da se napravi red u informisanju, podsetio me je na onaj red pred plinskom komorom u koncentracionim logorima, gde će umesto ljudi završiti mediji ili novine koje ne budu po meri vlasti. Kada se upotrebljava drugi nespretan izraz, a mi volimo vrlo često da unakazimo srpski jezik sa mnogo tuđih reči i mislimo da je sve bolje od naših srpskih reči, to je reč transparentno, za one koji ne znaju potpuno značenje tog pojma, transparentno doslovce znači providno. Pogledajte u Vujakliji, proverite.
Kada se govori o namerama u ovom zakonu, one su zaista transparentne i providne, jer ove kazne koje se ovde promovišu imaju samo jedan cilj, da ućutkaju Srbiju, da ućutkaju Srbiju koja u ovom trenutku i sama počinje zlokobno da ćuti i o ovom zakonu ću samo reći kratko – onaj ko ućutka Srbiju, onda ona preti da progovori snagom groma. Tako je do sada u istoriji uvek bilo.
Što se tiče zakona o kulturi, sistemskog zakona koji nam je zaista dugo nedostajao i o kome može mnogo više da se priča, nemamo dovoljno vremena da o njemu pričamo, šteta što niste usvojili bar duplo vreme da se o njemu kaže sve što treba da se kaže, jer Srbiji je istinski potrebna duhovna dekontaminacija. To ovaj zakon ne nudi. Iskreno se nadam da ćemo uskoro imati izmene i dopune ovog zakona pred sobom i to verovatno nabolje, jer će praksa vrlo brzo pokazati da su one nužne. Čak ova trenutna praksa je to pokazala, pošto je Vlada na predloge zakona koje nam je dostavila odmah po kuriru poslala i amandmane.
Znači, ni Vlada nije bila načisto sa tim šta od svoje kulturne politike očekuje, ako Vlada kulturnu politiku uopšte ima, jer ovaj zakon ničim ne garantuje da će u kulturi suzbiti ono što za nju jeste pogubno, to je činovnički mentalitet, to je oholost, to je grabež, to su monopoli svih mogućih vrsta, to je korupcija, to je piraterija, to je nepismenost i to je primitivizam.
Kada pogledamo i kada govorimo o promenama režima, kada je kultura u pitanju promene režima se u njoj najmanje vide. Opet imamo režimske pisce, opet imamo režimske kulturne evnuhe koji propisuju sve, imaju pravo na sve, za njih se izmišljaju rupe u zakonu, kroz koje budžetska sredstva cure u stotinama hiljada evra. Oni su večiti članovi svih mogućih plaćenih komisija, oni oblikuju svest, način i kulturna gledišta, i tako tu suštinskih promena nema.
Pogledajmo jedan konkretan primer, to je otkup knjiga, to je dodela štampanja kapitalnih dela itd. Imamo prividno privatne izdavače koji su u stvari paradržavni, tako da je mnogo toga što u kulturi treba istinski da se posprema. Teško da će to moći u toku jednog ministarstva, ali očekujem da je ovo korak ka tome.
Ono što mi treba da znamo i na čega je trebalo da se oslonimo u ovom zakonu, to je nešto što mi zaista imamo i što jedino mi ne vidimo. To je kulturna tradicija. Svi se u svetu u ovom trenutku opštem posrnuća i traženja vrednosti, a ceo svet je u momentu preispitivanja tih opštih vrednosti, verujte, znate to dobro kao i ja, hvataju za svoju kulturnu tradiciju.
Pogledajte samo po Evropi kako mladi Arapi, ono što ne rade u svojim domovinama, nose zar, feredžu, turbane, nose čador, i to je poruka. Oni kupuju u najskupljim "Gučijevim" buticima garderobu koju nose na drugom mestu, kada dođu u Beč, kada dođu u London, oni su u tome. To je poruka, to smo mi. Nemojte da mislite da smo preplanuli. To je naša kulturna tradicija.
Evo primer iz naše sredine, koji nas je mogao mnogo čemu naučiti. Naša predivna Zuzana Halupova, koja je proslavila naivno slikarstvo na svim meridijanima sveta, koja je promovisala na najplemenitiji i najlepši način srpsku kulturnu baštinu i srpsku multikulturalnost, i hvala joj za to, nikada nije skinula svoje slovačke suknje, svoju maramu i bila je svagde prihvaćena, i svagde slavljena i svagde poštovana na pravi način.
Mnogo je takvih primera. Ono što mi treba jeste da ih sledimo, da ih kopiramo, da ih sačuvamo. To vam je kao ona anegdota o engleskom travnjaku, kada ih pitaju – kako su dobili tako svetski poznati travnjak. Kažu – to je vrlo jednostavno, samo posejete travu, zalivate, redovno šišate i tako dvesta godina. Mi to sve imamo, treba tome da se okrenemo, da to sačuvamo.
Ono što ne smemo dopustiti, a što ovaj zakon ne tretira na pravi način, mislim da su četiri problema koje smo pokušali kroz amandmane kanalisati, ne verujem da će biti mnogo sluha za to, ali sledeći pokušaj u ispravkama će verovatno doneti rezultate, a to je da se eliminiše teror činovničke pameti, da se vodeće funkcije i personalna rešenja u kulturi manu, oslobode jednopartijske stege i partijskog postavljanja, i partijskog profila, da se ta neodoljiva partijska diktatura eliminiše iz kulture, jer je kultura jedina ne trpi, pošto kultura ima neke druge granice i da se napravi napokon koncept kulturne politike.
To je ono što nama dugo nedostaje. Zaista koji je naš koncept kulturne politike? Sve smo nepismeniji, a sve smo više okrenuti nekim vrednostima koje su u stvari lažne. Mi treba da očuvamo ono što jeste naše, da prihvatimo nešto što može da se prihvati, da ne menjamo sve svoje za ništa tuđe. To nije ni dobar izbor, ni dobro rešenje, jer mi imamo zaista kulturnu tradiciju i kulturne poslenike kojih se ne moramo postideti nigde u svetu, i svaki put kada smo imali takav izazov pred sobom, mi smo na njega odgovorili rame uz rame sa onima koji imaju velika sredstva i velike pare.
Sva sreća je što kod nas ljudi stvaraju uprkos svim teškoćama koje ih proganjaju i što duh ne može da se sputa. Vrlo je teško priznati da smo spremni u svakom trenutku da na kulturi najviše zakinemo. To je nedopustivo. Kada tu počnemo da zakidamo, onda počnu da se bogate oni kojima je kriminal jedini izvor prihoda.
Samo za kraj, imam jedno pitanje na koje ne mora čak ministar da odgovori, može da ga shvati kao retorsko. Dakle, šta se desilo sa divljim tržištem knjige u Srbiji? Ko će da zaustavi silne drumske razbojnike koji na taj način pljačkaju našu kulturu. Znamo da se tu čak nešto i policija angažovala. Šta Ministarstvo kaže o tome, da li je ministarstvo stalo u odbranu tog značajnog segmenta naše kulture, ako ne i najznačajnijeg.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Preostalo vreme poslaničke grupe Nova Srbija je jedan minut. Reč ima narodni poslanik Đorđe Milićević.
...
Socijalistička partija Srbije

Đorđe Milićević

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre, poštovani predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, u svom obraćanju, pre svega, akcenat ću staviti na predložene izmene i dopune Zakona o javnom informisanju, dok će u nastavku rasprave u načelu kolega Bortić govoriti, između ostalog, i o predloženom zakonu o kulturi.

Dakle, na samom početku želim da kažem da ukoliko bi se danas izjašnjavali o predloženim izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju – prosto kažem danas ne uzimajući u obzir amandmane koji su pristigli i amandmane koji će pristići u narednom vremenskom periodu, o njima ne želim danas da govorim, o njima ću govoriti onda kada za to dođe vreme, odnosno kada počne rasprava o pojedinostima, odnosno po amandmanima – želim da kažem da bi poslanička grupa SPS bila uzdržana, kakav je između ostalog bio stav i ministara u Vladi Republike Srbije iz redova SPS.

Izmene i dopune Zakona o javnom informisanju su izazvale, kako vidimo, veliku pažnju medija i veliku pažnju političkih stranaka. Naravno, kada se ima u vidu značaj medija u društvenom životu, to je prosto nešto što se, između ostalog, i očekivalo. Ono što je apsolutni problem kada je reč o ovom pitanju je negativan odijum u javnosti i veliki otpor, pre svega, medija prema ovom izuzetno važnom pitanju.

Smatramo, imajući na umu značaj predloženih izmena i dopuna zakona, da sve kritike, sugestije i predloge u ovom kontekstu svakako treba sagledati.

Najavljene izmene i dopune porede se sa već čuvenim zakonom iz 1998. godine, koji je upamćen po drakonskim kaznama za medije. Između ostalog, postavlja se danas pitanje i brzine donošenja jednog ovako izuzetno važnog zakonskog predloga, odnosno predloga izmena i dopuna zakona.

U zakonskoj regulativi koja se bavi medijima postoji dosta nedostataka posebno kad su u pitanju štampani mediji. U principu, oblast štampanih medija je zakonski potpuno neuređena. Elektronski mediji su tu u nešto drugačijoj poziciji, pored Zakona o informisanju, oni podležu i Zakonu o radiodifuziji, tako da imaju jasna pravila ponašanja u okviru pozitivnih zakonskih propisa, što se pokazalo u prethodnom periodu kao dobro rešenje.

Iz tog razloga akcenat izmena i dopuna Zakona o informisanju treba dati štampanim medijima.

S obzirom da se zalažemo i za regulisanje ove oblasti, jer bi na taj način sprečili mnoge negativne pojave, smatramo da je zakonsko regulisanje štampanih medija neophodno. Isto tako smatramo da mediji treba da budu garant istine u Srbiji, da budu na određen način oslobođeni kad je reč o bilo kojoj vrsti pritiska, počev od političkih pa do onih drugih.

Isto tako mediji moraju da imaju, odnosno da snose određenu odgovornost za ono što čine, rade, odnosno za ono što objave. Analizirajući recimo poslednju izbornu kampanju, a moram da kažem da ne verujem istraživanju javnog mnjenja, ali sam imao prilike da pogledam određena istraživanja, rezultati su takvi da je upravo u štampanim medijima bilo najviše odstupanja kad je reč o informisanju.

Za štampane medije, nažalost, važi onaj čuveni aforizam da su ljudi i muve veoma slični, odnosno i jedne i druge možete ubiti novinama. Pojava tzv. izbornih listova, novina, tj. novina koje postoje kad su izborne kampanje, ali i pojava partijskih biltena nam daje za pravo da se nešto mora izmeniti, ali postavlja se pitanje šta.

Izmene i dopune bi trebalo da reše nekoliko, po našem mišljenju, drastičnih problema koji se pojavljuju i koji će se pojavljivati ako ih ne sprečimo ovim izmenama i dopunama koje treba izmeniti u određenom kontekstu. Najpre, da spreče pojavu modernog medijskog reketaštva. Ne kažem da ova pojava postoji, ali kažem da zakonski treba sprečiti mogućnost njenog pojavljivanja.

Jednostavno, mediji te stave u žižu interesovanja ili kompaniju, ili direktora ili političku stranku ili ličnost. Sve dok se ne postigne nazovidogovor, vi ste u problemu. Na naslovnoj strani ste. Ovo je vrlo teško dokazati i baš zbog toga ga treba zakonski u svakom pogledu preduprediti.

Pojava da se naslovne strane pojedinih novina prave u stilu modernih poternica zbog građana, pre svega, ove države se, takođe, moraju regulisati. Ako neki medij nekog okrivi za konkretan kriminal, ova informacija mora imati svoj epilog i neko mora odgovarati: ili onaj ko je kriminal napravio ili medij koji ga je optužio. Građani ne smeju biti dovedeni u zabludu.

Izmene i dopune Zakona o javnom informisanju moraju dati rešenje za ova dva aspekata, kao i za još neke neregulisane stvari, tipa demantija. Ako na naslovnoj strani nekog optuži i on dokaže da taj medij nije u pravu i ta informacija nije validna, medij je obavezan da na istom mestu objavi demanti.

Na ovaj način bi i stepen društvene odgovornosti medija bio postignut na viši nivo što, po nama, treba da bude jedan od ciljeva ovih izmena. Novinari u svojim komentarima treba da odgovaraju za istinitost podataka i ponavljam i posebno ističem da mediji u Srbiji budu oslobođeni bilo koje vrste pritiska i da im se omogući nesmetan rad.

Takođe, što se tiče SPS želim potpuno precizno i jasno da kažem, mi smo zadovoljni profesionalnošću i objektivnošću kada je reč o radu svih medija u Srbiji. Međutim, u isto vreme je nedopustivo i ne želimo da verujemo u to da se iza zakona kriju neki koji bi hteli da sačuvaju svoj lik i delo. Mi u to ne želim da verujemo.

Niko ne sme biti iznad zakon, niti sme sprečavati medije da objavljuju istinu i rade svoj posao. Iz tog razloga smatramo da su neke predviđene promene u tom pogledu veoma loše. Ne govorim o predloženim amandmanima, govorim o konkretnom predlogu koji je u raspravi u načelu pred narodnim poslanicima.

Osnivački ulog recimo od 50.000 evra, depozit od 10.000 evra, jesu nedopustive, nepotrebne i ograničavajuće stavke. Zašto bi samo medij bio podložan gašenju posle 90 dana blokade računa. Postavlja se pitanje – zašto je on nešto drugo u odnosu na druga preduzeća koja su u blokadi i po par godina? Kazne i do 100 miliona dinara su naprosto prevelike. Svrha kaznene politike nije da nekog uništite, već da ga kaznite.

U predloženim izmenama i dopunama zakona ima još propusta, ne bih da ih nabrajam, ali uticaćemo tokom rasprave po amandmanima i u pojedinostima da ih izmenimo.

Na samom kraju, smatram da treba zakonski regulisati oblast koju pokrivaju štampani mediji, ali to ne sme biti ishitreno i na štetu objektivnog i nezavisnog novinarstva. To što smatramo da treba regulisati zakonski ovu oblast ne znači da treba gasiti štampane medije u Srbiji.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik gospodin Nenad Prokić. Izvolite.
...
Liberalno demokratska partija

Nenad Prokić

Liberalno demokratska partija
Poštovani ministre, poštovani predsedavajući, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, nesvesno ili svesno pokazali ste smisao za tvrdu realnost, čak i za istorijsku pravdu, kada ste objedinili raspravu o ova dva zakona.
Jer ima neka finalna ironija u tome što nas je taj nakazni kulturni model koji je devastirao zemlju tokom poslednjih 20 godina, sa svim svojim pogrešnim uzorima i idolima, i koji nije promenjen ni u najavi u Predlogu ovog zakona o kulturi, naterao da navrat-nanos donosite zakon o informisanju da biste zauzdali podivljale medije u njihovom primitivnom shvatanju demokratskih sloboda, a to shvatanje je direktno proizašlo iz naopakog kulturnog modela koji je vladao ovim društvom tako mnogo godina.
To jeste spojeno. Neka finalna ironija, osveta finalne ironije je nastupila u ovom spajanju, nekako prirodno se to samo spojilo i zatvorilo jedan katastrofalni krug koje je ovo društvo opisivalo svih ovih godina.
Žao mi je, ali bez sveobuhvatne promene kulturnog modela ovo društvo neće moći da krene u neku sretniju i bolju budućnost i ovo posrnulo društvo neće moći da očekuje bolje dane bez promene tog kulturnog modela.
A neće biti moguće, niti se bilo kakvim zakonom mogu zauzdati primitivni mediji, jer kao što se zloupotrebljavala sloboda na njihovim stranicama, u tom našem društvu koje nije osvojilo osnovne demokratske kvalitete, tako se ni ubuduće neće moći da spreči zloupotreba ili mogućnost tužakanja za sve i svašta koja se otvara ovim zakonom.
Neće ta mogućnost moći da bude zatvorena bez promene tog kulturnog modela o kome sam počeo da govorim u ovom obraćanju. Tek njegovom sveobuhvatnom promenom daje se mogućnost za nadanje da će taj osetljivi demokratski balans biti mogućan i u srpskom društvu napokon.
Propušta se jedna šansa za oštrim zaokretom, a ništa manje od oštrog zaokreta neće biti dovoljno za bilo kakvu promenu i za formulisanje jednog novog sistema vrednosti kojim bi se društvo rukovodilo u budućnosti, a društvu u tranziciji tako nešto je zaista neophodno i preko potrebno.
Taj kulturni model morao bi biti tako jasno definisan u Predlogu ovog zakona, taj priželjkivani kulturni model u ovoj državi, iz kojeg može da proistekne ono što priželjkujemo i u politici i u ekonomiji, a ne samo u kulturi, on bi morao biti tako jasno definisan da omogući promenu u svim segmentima društva, a ne samo u ovoj delatnosti koja je predmet samog zakona.
Koja je to strateška promena sistema vrednosti u okviru kulturnog modela kojim se rukovodi društvo?
Takva strategija se ne može formirati na samo tri godine, kako to piše u zakonu. Ona mora biti toliko sveobuhvatna da ona mora biti dugoročna.
Mi smo društvo u tranziciji koje hoće da uđe u EU. Moramo da formulišemo novi sistem vrednosti pre svega u kulturi, pa onda da se to širi, kao što je i propast počela sa kulturnim modelom, tako i oporavak mora da krene sa promenom kulturnog modela.
Nema toga u Predlogu, ni na pravnom, čak ni na poetskom nivou. U preambuli švajcarskog ustava stoji – kroz uvažavanje različitosti okrenuti smo ka budućnosti. To možda jeste poetski, ali to usmerava jedno društvo u određenom vektoru koji je nedvosmislen i koji je precizniji od svake pravne formulacije. Možda u onom trećem stavu o strategijama to negde može da stoji.
Krovni zakon; pa na čemu stoji taj krovni zakon? Gde su ti zidovi, gde su ti stubovi? Koliko se razumem u građevinarstvo, on ne može da stoji u bezvazdušnom prostoru u kome nema života. Ako nema zidova, ajde bar stubovi kao u nekom antičkom hramu. Na čemu počiva taj krovni zakon, na kakvoj promeni sistema vrednosti?
Mi ćemo podneti nekoliko amandmana i molimo vas da ih ozbiljno razmotrite i po mogućnosti usvojite. Oni će možda pomoći da se nešto od svega ovoga pojavi, makar u najavi u nekom zrnu i u tom zakonu. Zakon o informisanju nije zakon. To je pet nekih stvari, to nije ni zakon, koje su sklopljene ovako ili onako, a zakon o kulturi bi se možda mogao dopuniti određenim, nekim sveobuhvatnim pogledom na ovo društvo i mogućom naznakom za njegov izlazak iz krize koja ga tako mnogo godina potresa.
Mnogo veća ambicija je bila potrebna i mnogo veća odgovornost pri sastavljanju ovog zakona. On je od vitalne važnosti za ovaj tranzicioni period u našem društvu. Ako možemo nešto malo da popravimo našim amandmanima ili amandmanima svih ostalih, vidim da i Vlada sama daje dodatne amandmane.
Očigledno se ta žurba, nepotrebna žurba, sveti nečim što će u budućnosti morati ponovo da se radi sa nekim većim obzirom, većom ambicijom i većom odgovornošću. Još jedna u nizu propuštenih šansi koju ovo društvo tako olako propušta.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Samo obaveštenje – danas ćemo raditi do 21.00 sat, a reč ima gospodin Miloš Aligrudić.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Miloš Aligrudić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, prvo moram da napomenem, izražavam u ime svih poslanika DSS, a nadam se da to mišljenje dele i drugi narodni poslanici, čak i oni koji to ne smeju da kažu, veliko razočarenje zbog spajanja ovih tačaka dnevnog reda u jedan načelni pretres.
Radi prvo o zakonu o kulturi, koji je krovni zakon i koji zaslužuje ozbiljnu raspravu u parlamentu. Radi se o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju, gde svaka izmena i dopuna tog kapitalnog izuzetno važnog zakona je od interesa za javnost i građane, od interesa za narodne poslanike, jer je sloboda medija u društvu preduslov demokratije. Ne radi se o bilo kakvom propisu.
Pored gota, ne mogu da govorim na ime oba zakona, govoriću samo o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju, jer da bih rekao ono što imam da kažem, treba mi sedam-osam minuta, ostalo vreme ću prepustiti mojoj koleginici iz DSS koja će govoriti o zakonu o kulturi, od ukupno 24 minuta koliko imamo na raspolaganju.
Kada je reč o Predlogu o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju, morao bih nažalost da vam kažem sledeće: ovo što je došlo u Narodnu skupštinu Republike Srbije, pa čak i ono što je došlo danas u vidu amandmana koje je podnela Vlada Republike Srbije na sopstveni predlog zakona, govori nam nekoliko stvari.
Prvo, da je ovaj zakon pripreman u tajnosti, jer niko do pre neki dan nije znao šta imate nameru.
Zatim je bez ikakve rasprave izašao u javnost, tako što je prvo dospeo u poslaničke klupe, što nije neobično, ali je kratkoća vremena i brzina kojom je pripreman izuzetno neobična. Kada smo pročitali šta ste napisali, suočili smo se sa tim da dobro razmislimo o tome ko stoji iza ovog predloga zakona.
Gospodine ministre, vas lično ne poznajem. Par puta smo se u životu sreli tako što smo se samo rukovali ili prosto susreli u nekom hodniku ili prolazu i pozdravili.
Poznajem ljude koji vas dobro poznaju i, mogao sam da čujem svašta o vama, ali nisam čuo nisam čuo ništa naročito loše, verujte mi. Od danas, od vašeg današnjeg ulaska u skupštinsku salu, kao odgovornog ministra za ovakav predlog zakona, verujte mi da ćete ući u istoriju. Da sam na vašem mestu, mene bi bilo ozbiljno sramota zbog ovoga što je učinjeno.
Ovaj predlog zakona ima očigledno jasan motiv, da se neko od javnih političkih ličnosti sveti pojedinim medijima, tako što će se napraviti opšte odredbe u zakonu koje bi likvidirale ili blokirale rad određenih medija u Srbiji.
Prvobitan predlog koji ste podneli imao je zamisao da ih blokira odmah, sa cenzusom predviđenim za osnivača od 50 hiljada evra, da bi se glasilo uopšte moglo objavljivati. Taj plan bi se ostvario, kako bi pravnici na latinskom rekli "ipso facto", onog trenutka kada zakon stupi na snagu.
Onda ste se setili da bi to imalo takvu posledicu, pa ste ukinuli tu mogućnost vašim amandmanom.
Odložili ste likvidiranje medija za nekoliko meseci, tako što bi se prvo stvorili određeni preduslovi, predviđeni ovim izmenama i dopunama zakona, nakon čega bi javni tužilac reagovao u pojedinim slučajevima, na način koji predviđaju ove izmene i dopune, a onda bi došlo do likvidacije medija.
Drakonske kazne koje ste uveli ovim izmenama i dopunama zakona su prvo realno i faktički neostvarive. Retko ko bi to imao da plati, a i ako dođe do plaćanja ili prinudne naplate takvih drakonskih kazni za slučajeve koje ste predvideli, to bi automatski vodilo gašenju pojedinih medija.
Da bi bilo jasno o čemu se radi, skrenuću vam pažnju na ono što jeste ovde suština. Vi biste mogli da nam branite ovde po ceo dan da se radi o tome da mora da se uvede red u medijski prostor, da se poslenici medija nauče tome da ne mogu odstreljivati ljude, pogotovu ne one koji se bave javnim poslom i javnim radom, na način kako je to do sada često činjeno u medijima.
Da bi motiv možda bio da se na taj način zaštite ljudi od medijskog progona koji u Srbiji nije neobična pojava. Dešava se dosta često, ali ću vam na par primer, odnosno konkretno na mom primeru dati razloge da razmislite koliko ste u zabludi kada ovaj zakon donosite.
Početkom ove kalendarske godine, nekoliko dnevnih listova pisalo je o meni kao o narodnom poslaniku koji je u prethodnom sazivu bio šef naše parlamentarne grupe u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope i navodili su da sam silne milione dinara potrošio na ta putovanja, iznoseći iznose koji su u osnovi tačni, a iskrivljujući sliku o njihovom značenju, tj. da te pare nikada video nisam, nego da je to državni trošak za parlamentarnu diplomatiju, kao što postoji državni trošak za Vladinu diplomatiju. To niko nije preneo.
Da li sam bio ljut na te medije? Svakako da jesam. Ali, bio sam više ljut na moje kolege u Narodnoj skupštini Republike Srbije, koji su bili sa mnom u toj delegaciji i koji vrlo dobro znaju na šta je taj novac trošen i kako je trošen, i da niko nije stao u moju odbranu. Valjda zato što nije korektno stati u odbranu kolege iz druge poslaničke grupe koja je u opoziciji.
Da u moju odbranu nije stala predsednica Narodne skupštine. Ne u moju odbranu, u odbranu ove institucije.
Ova institucija je učinila sve što je mogla, i odgovorni ljudi u ovoj instituciji, da se takve stvari pišu. Sada, kada pogledate, da li sam bio ljut na medije? Jesam i na njih, jer oni koji su to pisali, morali su da znaju da iznoseći pola od istine iznose laž i da ta laž može štetiti ugledu onoga o kome se piše. Da li sam ih tužio? Nisam, iz dva prosta razloga.
Prvi razlog je, što i u najuređenijim državama, mediji imaju takvu slobodu, i moraju da imaju, da političar koji obavlja javni posao, ne treba na taj način s medijima da komunicira, sem u drastičnim slučajevima.
Druga stvar koju sam delimično rekao prvim razlogom, kao političar koji se ovim bavim profesionalno i radim u interesu građana, barem verujem da to činim duboko, ti isti građani imaju pravo da znaju na šta troše svoje pare. To pravo im ne smem odreći ni na koji način. Da, možda ima slučajeva u kojima možemo tužiti medije, ali se tužbe, gospodine Bradiću, podnose po Krivičnim zakoniku.
Na ovoj sednici ćete imati izmene i dopune Krivičnog zakonika koje predviđaju pooštrene sankcije po privatnoj tužbi. Ljudi se od tih stvari brane u pravnom sistemu na taj način, a ne prekršajnim i administrativnim merama. Tako nikada nećete uvesti red, tako ćete uvesti medijsku blokadu i mrak u Srbiji.
Ono što se nekada pričalo o tzv. Vučićevom zakonu, to je pesma za malu decu u odnosu na ovo što ste vi napisali, gospodine Bradiću.
Sada se vraćam na pravo pitanje. Niste ovo vi pisali. Znamo mi to jako dobro. Odgovorite vi nama lepo na pitanje ovde, srpski i jasno, bez uvijanja u oblande i političku formu naše komunikacije u Skupštini Srbije – ko vam je ovo napisao? Ko je od ministara u vašoj vladi, političara, urgirao da se ovo napravi na ovaj način? Recite nam ime, jer to hoću da znam. Sperite ljagu sa sebe, ostaće samo ona mala ljaga savitljivosti kojoj ste bili izloženi i na koju ste pristali, da bi ovo prošlo kroz vaše ruke i došlo u Skupštinu Srbije.
Ne mogu da verujem da ste ovo vi. Ne mogu da verujem da ste ovo vi, gospodine Bradiću. Ne mogu da verujem da dopuštate ljudima, koji su pravnici u vašim službama, da vam prođe tekst Predloga zakona koji predlaže sledeće. Evo, da bi ljudi čuli u rane jutarnje sate, kada će se ovo prenositi, oni koji budu imali živaca da ovo gledaju i koji nemaju druga posla, da im objasnim šta ste napisali. Na primer, pošto to ništa ne valja od početka do kraja, evo vam eklatantan primer.
Rekli ste da ako se javni medij ugasi, javno glasilo iz nekog od razloga, da niko ne može osnovati javno glasilo pod istim ili sličnim nazivom koji može asocirati na naziv glasila koje je ugašeno u roku od godinu dana od dana gašenja glasila, što je u redu, gospodine Bradiću. Onda ste rekli da onaj koji to učini ima da bude drakonski kažnjen zbog toga.
Predvideli ste u zakonu ko registruje javne medije. Oni koji registruju javne medije, valjda, po službenoj dužnosti ne mogu da registruju javno glasilo koje ima isti ili slični naziv.
Onda ste se setili kakvu ste glupost napisali, pa ste podneli danas amandman Narodnoj skupštini, u kojem ste spojili i jedno i drugo. Setili ste se onoga što treba da uradite, tj. da zabranite da neko prodaje i distribuira neregistrovano javno glasilo. To je u redu, gospodine Bradiću.
Što se mene tiče, možete najdrakonskiju kaznu za tako nekoga da predvidite. Tu ne bih nikada reagovao, ali ste zadržali ovu stupidariju. Rekli ste da neko, i dalje vam to stoji, ko osniva javno glasilo ima da bude kažnjen što je probao da ga osnuje pod ovim uslovima. Tamo piše 14/a, stav 3. itd.
Kako je to moguće, gospodine Bradiću? Moguće je ako se ne razmišlja od strane onih u vašem ministarstvu koji su pravnici, pripremaju predlog zakona ili ako im neko zabrani da razmišljaju i kaže im da moraju da postupaju na drugi način da bi se zadovoljili drugi interesi.
Gospodine Bradiću, koji su ovde interesi zadovoljavaju? Hoćete li da blokirate medije? Moram danas da ih branim, ne zato što ću da branim urednika "Presa", koji je izvoleo naložiti svom novinaru da mene blati pre šest meseci, jer me to lično uopšte ne bi zanimalo, niti me pogađa, nego zato što, braneći slobodu medija, branim demokratiju u ovom društvu.
Verovao sam, mislio sam, bez obzira što se možda oko nekih stvari politički ne bi složili, da ste u osnovi čovek koji se zalaže za demokratiju, ali ovo što ste napisali to nema nigde, suprotno je svim standardima zemljama članica EU. I kada ovo prođe i sa ovakvim izmenama koje ste predvideli u Narodnoj skupštini Republike Srbije, verujte mi da će vas naša poslanička grupa DSS goniti za ovo do Boga, ako treba. A kada dođemo na vlast, ovo ćemo promeniti svakako, jer ovo što ste napisali je neodrživo.
Kada sam rekao da ćemo vas goniti, gonićemo vas političkim i pravnim sredstvima. Ako treba, obratićemo se i Savetu Evrope, OEBS-u. A oni koji budu bili oštećeni ovakvim predlogom zakona, koji je, na kraju krajeva, duboko protivustavan, ti ljudi, sada ih kuražim da se obrate i Međunarodnom sudu pravde u Hagu da bi se zaštitili vaših progona. Ovo što radite danas sa Srbijom i sa demokratijom u Srbiji putem ovog zakona je nešto zbog čega zaista treba ozbiljno da se zamislite i treba ozbiljno da delujete tako namršteno kao što sada izgledate.
Ovo vam ne pričam zbog toga što želim da vas na neki način ponizim ili uvredim u ovoj skupštini, daleko od toga, ovo vam govorim zbog toga što mislim da se demokratija mora braniti adekvatnim sredstvima. I ako je moj govor ovde danas odbrana demokratije adekvatnim sredstvom, a verujem da jeste, to je najgore što vas danas od mene može pogoditi, gospodine Bradiću.
Povucite ovaj zakon i ne pravite od svih nas budale, i ne pravite sebi u karijeri takvu mrlju od koje će se stideti vaši potomci.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima poslanik Vlajko Senić.