Dame i gospodo narodni poslanici, u nedostatku bolje argumentacije onda se pribegava konstrukciji da je nešto evropski standard. Evo, ne želim da analiziram neke druge političke sisteme iz EU, ali zadržaću se na državi koja je otadžbina parlamentarizma, a to je Velika Britanija.
Kažite mi, kako je moguće da u Velikoj Britaniji imate četiri člana vlade koji se zovu "vladini bičevi"? Njihov zadatak je da kontrolišu da poslanici vladajuće stranke dolaze na sednice, da dolaze na sednice odbora i da glasaju u skladu sa stavovima svojih političkih stranaka. U Velikoj Britaniji to može, u Republici Srbiji to ne može. I, kaže se da to nije evropski standard. Gospodin Tomislav Nikolić nam samo nije naveo primer države u kojoj je moguće da jedna stranka u trenutku završetka izbora ima 100 osvojenih mandata, a da na kraju četvorogodišnjeg mandata parlamenta ostane samo neko, kako on kaže, ko drži pečat. Tako nešto je moguće u Republici Srbiji.
Nisam čuo, nisam pročitao toliko knjiga, kao moj uvaženi prethodnik, da se tako nešto desilo u Velikoj Britaniji. Nisam čuo da se to desilo u SR Nemačkoj, u Italiji, u Španiji. To se dešava samo u Republici Srbiji. To se desilo 2005. godine sa Bogoljubom Karićem, to se desilo 2008. godine sa Tomislavom Nikolićem.
Gospodin Srđan Milivojević je, verovatno, metaforično hteo da kaže kako navodno mi, da bismo igrali fudbal u evropskom takmičenju, moramo fudbal da igramo nogom, a ne rukom. U redu, ali zašto ga onda Englezi igraju rukom? Kako je tamo moguće da postoji kontrola političke stranke nad svojim poslanicima, u Republici Srbiji, otprilike, narodni poslanik se pojavio sa neba u Skupštini?! Nije ga kandidovala politička stranka ili ako ga je kandidovala, to nema nikakve veze? Ako sam ja danas za ''Veliku Srbiju'', a sutra sam ''apostol EU'', to nema nikakve veze?! To je normalno?
Sad imate jednu neverovatnu stvar u Srbiji, imate neverovatnu stvar u srpskom parlamentu. Otprilike ona glasi, ja sam najpre postao pravnik pa sam se tek onda rodio. Najpre je jedna stranka dobila poslanike, pa je tek onda formirana. Nisam čuo, gospodine Novakoviću, da taj slučaj postoji u Velikoj Britaniji. A, nemoguće je da smo mi izmislili parlamentarizam, a ne Englezi. Ako hoćete evropske standarde, onda posmatrajte kako se ponašaju države koje su izmislile i parlament i parlamentarizam i poslanike i instituciju poslovnika i spikera itd. Ima li toga tamo? Nema. A, zašto to mora da postoji u Republici Srbiji? Pa, zbog politike dvostrukih aršina. Tako se velike sile ponašaju prema malim državama otkad je sveta i veka. Jedna pravila važe za njih, a druga pravila važe za male narode.
Kad se Republika Srbija bori za suverenitet na Kosovu i Metohiji, onda ne može. Kad deo neke stare evropske države traže za sebe nezavisnost, ne može. U Republici Srbiji Kosovo može da bude nezavisno, što nije Korzika nezavisna? Zato što jedna pravila važe za njih, a druga pravila važe za Srbiju.
Isto je tako i kada je u pitanju parlament. Ovde parlament može da bude buvlja pijaca, ovde je moguće da najpre dobijete poslanika, pa se tek onda formirate kao politička stranka. Ovde je moguće da ste poslanik SNS a da na zvaničnoj veb-prezentaciji Narodne skupštine Republike Srbije pišete da ste član Poslaničke grupe Napred Srbijo, a da ste član političke stranke koja se zove SRS. Jesu li to činjenice? Jesu. Kako je moguće da se tako nešto dešava i kako je moguće da vi iz vlasti tako nešto opravdavate i legalizujete? Mislite da je to neka prečica za EU. Pa, videli ste juče stav Holandije – nije. Ako vi mislite da politikom dvostrukih aršina možete da približite Srbiju EU u tome se grdno varate.
Dakle, mi iz SRS za srpski parlament, ne za nas lično, tražimo one uzanse, one principe koji važe u tim starim dobro uređenim evropskim demokratijama. Ni više ni manje.
Ako u britanskom Parlamentu nije moguće da neko najpre dobije poslanika pa se tek onda formira kao politička stranka, ako tamo nije moguće da se trguje mandatima, ako tamo postoji veza između političke stranke i poslanika sve vreme mandata jednog parlamenta, zašto tako nešto nije moguće u Srbiji? Kako je moguće da je to tamo normalno, demokratski, evropski – u Srbiji nije normalno, nije demokratski, nije evropski?!