Poštovani gospodine predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, poštovane gospođe i gospodo poslanici, vaše ekselencije, veleposlanici, hvala vam na mogućnosti da se obratim Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Iako je povijest odnosa Hrvata i Srba duga, prvi sam predsjednik Republike Hrvatske u povijesti koji ima čast obratiti se poslanicima Narodne skupštine. Sama ta činjenica govori da su odnosi između naše dvije države došli do točke konačnog sazrijevanja. To znači da smo demokratske zemlje koje imaju političku volju i odlučnost zatvoriti krug sukoba i otvoriti prostor za istinsko partnerstvo.
Svijestan odgovornost za svaku riječ koju ću ovde izgovoriti, biću vrlo otvoren, bez fraza koje su uobičajene u sličnim prigodama. Želim govoriti kao političar svestan odgovornosti koju svi mi nosimo za budućnost odnosa Hrvatske i Srbije, za budućnost naših zemalja.
Naša dva naroda i naše dvije države istodobno i veže i razdvaja kompleksna zajednička prošlost. U njoj su se izmenjivali periodi suradnje i periodi sukoba. Imali smo teških trenutaka koji su nas razdvajali, ali imali smo i perioda zajedničkih uspjeha i dobre suradnje.
Stalno se vraćajući na otvorena pitanja iz prošlosti, bez da ih zatvaramo, gubimo osjećaj za realnost i osjećaj za perspektivu. Od prošlosti moramo učiti, ali uz svo dužno poštovanje prema prošlosti, naša obaveza je život danas i život sutra.
Da ponovim riječi pokojnog premijera Đinđića – život ne može da čeka. Naše države, naše građanke i građani moraju dočekati riješenje svih onih problema koji nas opterećuju u međusobnim odnosima. Moraju imati mogućnosti iskoristiti sve ono dobro što na obostranu korist možemo učiniti kroz suradnju.
Konačno i najteže, potrebno je obnoviti međusobno povjerenje. Bez međusobnog povjerenja biće nemoguće riješiti istinski važna pitanja. To je izazov, jer između svega toga je istina koja je sigurno za mnoge u Srbiji različita od one koju mi znamo u Hrvatskoj. Toga treba biti svijestan i to treba jasno reći.
Kalvariju koju je Hrvatska prošla 90-ih pamtimo kao borbu za naš opstanak, slobodu i samostalnost. Sijećamo se slika porušenih gradova i sela, brojnih zločina i nesretnih sudbina. Među stradalnicima i ljudima nesretnih sudbina bilo je, svijesni smo, i puno naših sugrađana Srba.
Ako neke povijesne okolnosti različito cijenimo, u jednome moramo biti ujedinjeni. Moramo biti ujedinjeni u osudi svakog zločina, jer samo tako možemo budućim generacijama poslati poruku koja jamči da zločini nikada više neće biti ponovljeni ni sa jedne strane. Moram reći da suradnja koju imamo na planu progona počinitelja ratnih zločina ohrabruje.
Svi ozbiljni ljudi svijesni su da je našu generaciju dopalo da jednom zauvijek postavi odnos između Hrvatske i Srbije tako da on bude na dobro i jednih i drugih. To nije posao koji donosi trenutnu političku popularnost. Naprotiv, donosi rizik, često viku, negodovanje nekih grupa, podozrivost drugih, često puta i cinizam ljudi koji ne žele priznati da je dobro moguće i da može i mora biti jače od zla.
Posebno ne prihvaćam da nas naša teška povijest zauvijek čini neprijateljima ili barem stranama koje nikako ne mogu naći zajednički jezik. Ne prihvaćam beznađe, ne prihvaćam defetizam. To su sve izrazi straha, neznanja i nemoći, nedostatka vizije i samopouzdanja.
Ova generacija mora imati samopouzdanje. Nemamo pravo na izgovore i odlaganja posla koji se mora obaviti za dobrobit naših država i naroda.
Tragični djelovi naše prošlosti povezuju nas na način koji nameće posebne obaveze. Oni koji ne budu mogli odgovoriti tom izazovu ubrzo će prestati biti važni na političkoj sceni.
Povjest moderne Evrope je povjest praštanja i strateške velikodušnosti. Nas su građani izabrali da probleme rješavamo, a ne da ih stvaramo. U ovom trenutku pred nama i našim vladama, pred našim društvima postoje dvje grupe otvorenih pitanja. Jedna su ona koja su posljedica rata i raspada bivše zajedničke države. Druga otvorena pitanja su zapravo neiskorištene mogućnosti i šanse koje su pred nama.
Naša prva obaveza i politička i ljudska je da poštujemo nevine žrtve. Treba biti dovoljno čovjek i razumjeti i bol drugoga, pa i bol onih koji su do jučer bili neprijatelji. Koliko god neki kritizirali da su rječi nedovoljne ili nebitne bitno je otići na mjesto stradanja nevinih i jasno izreći ispreke. Najlakše je mrzeti i imati predrasude. To je najjednostavnije i najsigurnije, nema propitivanja, nema sumnje u sebe, ali nema ni sadržaja. Nema ničega.
Za nas u Hrvatskoj najvažnije je pitanje saznanja sudbine nestalih. Još uvjek tražimo 1689 ljudi, hrvatskih građana. Od toga 953 hrvatske i 736 srpske nacionalnosti. To je 1689 obitelji koje ne mogu naći mir i dostojanstvo da mogu pokopati svoje najmilije. Mislim da je zajednički prioritet da taj problem rješimo što prije. Moram reći da zadnji trenuci suradnje na tom planu između naše dvije države zaista ohrabruju.
Drugi prioritet je da se svima koji su izbjegli osigura pravo na dom i pravo da odaberu gdje žele živjeti. To je pitanje ljudskog dostojanstva i za mene osobno izuzetno važno. Želim da vodimo iskrenu i poštenu brigu za izbjeglice i povratnike.
Danas više nema političkih ili sigurnosnih zapreka da se izbjegli Srbi vrate u Hrvatsku, a ni da se Hrvati iz Srbije vrate u svoje domove. Ali, da bi se ljudi vratili treba im osigurati stambeno zbrinjavanje, povrat imovine i posao. Mnogi su dobili tu priliku, mnogi je nažalost, još čekaju. Naše im države moraju pomoći da tu priliku iskoriste i mi smo u Hrvatskoj svjesni te odgovornosti.
Raspad bivše države ostavio nam je i nerješene probleme sukcesije i granice. I jedno i drugo rješava se, po mom sudu, bespotrebno sporo i ja bih volio da naše vlade sa više odlučnosti uđu u rješavanje tih prijepora. Kao što treba brže rješavati brojna imovinska, statusna i ekonomska pitanja koja tište građane s obje strane granice, tako treba razmišljati i o budućnosti.
U Hrvatskoj smo puno učinili da građani ostvare svoja prava, ali nažalost posao nije dovršen. Ovdje ću se ponovo sresti sa hrvatskim građanima i građankama srpske nacionalnosti koji su pod teretom rata napustili svoje domove. Ponoviću im da svi imaju pravo na povratak, da imaju pravo na imovinu i da su dobrodošli u Hrvatsku.
Trebamo voditi računa i o Srbima u Hrvatskoj i o Hrvatima u Srbiji. Oni su izuzetno važan dio ne samo naših društava nego i međusobnog razumjevanja. Ali, nikako ne smjemo Hrvate i Srbe koji ne žive u svojoj matičnoj državi smatrati tek objektima naše brige. Oni su osim dio svoje manjinske zajednice i punopravni građani koji su oko povjest dali neizmjeran doprinos našim državama.
Dugačka je lista Srba koji su na polju znanosti, obrazovanja, kulture, gospodarstva, sporta i politike neizmerno zadužili Hrvatsku. Siguran sam da i vi u Srbiji prepoznajete doprinos koji su Hrvati dali Srbiji. U obje države često ističemo kako imamo odlične propise kojima se štite manjinske zajednice, ali uvjek i nanovo vidimo kako nismo učinili dovoljno, da u stvarnosti još ima diskriminacije, nepoštivanja prava koja pripadaju manjinama, poticanje segregacije i mržnje.
Za međunacionalne odgovornosti naravno uvjek su odgovorne obje strane, ali svugdje i uvjek glavnu odgovornost za kvalitet međunacionalnih odnosa u državi ima većinska zajednica. U Hrvatskoj su to Hrvati u Srbiji Srbi.
Naša druga obaveza je da otvaramo i stvaramo mogućnosti za suradnju. Hrvatska i Srbija su neposredni susjedi, nužno države koje su usmjerene jedna na drugu. Naši građani trguju, putuju, stvaraju prijateljstva pa i obitelji, izložbe, koncerti, knjige, akademska suradnja i znanstveni skupovi na kojima zajedno sudjelujemo povezuju nas i obogaćuju.
Hrvatsko gospodarstvo je u Srbiji uložilo 622 miliona evra, 16% od celokupnog ulaganja izvan Hrvatske. Srbija je Hrvatskoj deveti trgovinski partner u ukupnoj razmeni, šesto najznačajnije izvozno i deseto najznačajnije uvozno tržište.
Samo u prvom kvartalu ove godine naša ukupna razmena iznosila je 295 miliona evra. To su za naše zemlje ozbiljni brojevi, ali daleko od onoga što u gospodarskom smislu možemo postići u međusobnoj razmeni i zajedničkim poslovima, posebice naših perspektiva, zajednički nastup na trećim tržištima. Moramo ići napred. Hrvatska i Srbija ne smeju i ne mogu se iscrpljivati stalnim gledanjem unatrag, a posebno ne smemo biti taoci onih ljudi ili grupa koji žive od sukoba i od njega profitiraju i finansijski i politički. Ne smemo se iscrpljivati ni u nezrelim raspravama o liderstvu, tko je važniji ili jači. To je potpuno besmisleno. Trebamo težiti partnerstvu u razvoju, partnerstvu u evropskim vrednostima i partnerstvu u ljudskosti. Svi smo mi, na kraju krajeva, kraćeg trajanja i manje važnosti od naših naroda i država i trebamo im služiti sa poštovanjem koje stvara kvalitetniji i smisleniji život.
U tom smislu želim čestitati srpskoj Vladi na hrabrosti sa kojom se suočila sa povjesnim izazovima i odlučnosti u odabiru evropskog puta. Treba imati snage sebe i svoj trenutačni politički interes odrediti dugoročnom interesu države. Vizija i snaga da se ona iznese su retke i skupe vrednosti na političkom tržištu. Odnosi između naše dve države i naša dva naroda je bitan i za celokupne odnose na jugoistoku Evrope. Ne mislim da je taj odnos presudan ili čak sudbinski, kako ga neki tumače, ali jeste iznimno važan u stvaranju opće atmosfere suradnje. Imamo odgovornost i prema svojim susjedima u regiji i u Evropi.
Konačno, pitanje Evrope. I u hrvatskom i u srpskom javnom prostoru riječi „Evropa“ i „evropske integracije“ se dnevno spominju tisuću puta. Fraze da idemo u Evropu ili da smo se vratili Evropi ne znači puno. Puno znače vrednosti koje prihvaćamo sa Evropom. Narodi u ovoj regiji pojam „Evropa“ trebaju doživljavati kao put unutarnjih propirivanja i reformi, modernizacije i prilagodbeno ovim uvjetima. Ovaj dio Evrope zaslužuje znatno više samosvjesti i vjere u svoje kapacitete i znanja. Zahtjeva međutim, tu mislim naravno na sve naše zemlje, uključivši i Hrvatsku, puno više discipline, fokusa, strateškog razmišljanja i planiranja.
Hrvatska je nakon godina napornog i zahtevnog pregovaranja postala članica Evropske unije. Bilo je teško, ali se isplatilo. Unatoč sadašnjim ekonomskim poteškoćama, siguran sam da je Hrvatska kroz proces pregovora postala bolje društvo. I vas čeka veliki napor pri ostvarenju evropskim ambicija. Želim još jednom ponoviti da će Hrvatska i Srbiji i svim svojim susedima pomoći koliko budu tražili i koliko god mi budemo mogli dati. Standardi su jasni. Moraju ih ispunjavati svi podjednako, ali mora postojati i posvećenost Evropske unije u procesu proširenja na pošten i transparentan način.
U tom smislu, zemlje u ovoj regiji se trebaju znatno više i same pobrinuti za svoje zajedničke interese. Potrebna je znatno jača fokusiranost na konkretne projekte, posebno projekte strateške infrastrukture, jačanja gospodarstva, zajedničkog nastupa na trećim tržištima, uopšte stvaranja uvjeta za modernu i konkurentnu ekonomiju. Kao što treba jasno reći – mi nemamo drugog izbora osim suradnje, tako treba reći, i nadam se da je to zajednička želja, da smo toj suradnji iskreno posvećeni. Trebamo stalno sebi postavljati nove zahtjevnije ciljeve, stalno i uporno otvarati nove mogućnosti.
Kada sam ja bio mlad vlakom se iz Zagreba za Beograd putovalo četiri sata. Danas to putovanje istim vlakom traje sedam sati i to govori koji smo nazadak učinili. U Evropi se takve razdaljine prelaze za sat i po. Izgubili smo dve generacije napretka i sada to moramo nadoknaditi. Borimo se naravno za svoje interese, ali poštujemo i jedni druge. Dužni smo to partnerima u regiji, Evropi i svijetu. Dužni smo generacijama koje dolaze. Pre svega dužni smo to sebi, svojim narodima i svojim državama. Hvala vam lijepa.
