Prva sednica Drugog redovnog zasedanja , 17.10.2013.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Prva sednica Drugog redovnog zasedanja

5. dan rada

17.10.2013

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 10:25 do 17:45

OBRAĆANJA

Snežana Stojanović-Plavšić

Ujedinjeni regioni Srbije
Zahvaljujem.
Nadam se da ću i ja zaslužiti vaše pohvale, predsedavajući.
Poštovani gospodine ministre, poštovane dame i gospodo, dozvolićete mi, imajući u vidu da je danas sa nama ministar čija su nadležnost i socijalna pitanja, da podsetim da je danas 17. oktobar - Svetski dan borbe protiv siromaštva. Ovo je dan kada treba da se podsetimo na sve probleme siromaštva i sigurno da ga povežemo i sa ovom temo, jer i nasilje i briga o deci jesu sa njim povezani.
Vi, gospodine ministre, jako često u javnosti ostavljate utisak čoveka koji se dosledno i uspešno bori za prava penzionera. Pozvala bih vas da se sa istom odlučnošću borite i za prava siromašnih. Podsetila bih vas da su u ovoj zemlji, nažalost, najsiromašnija populacija deca, a ne penzioneri. Volela bih da vas čujem da malo glasnije govorite i u zaštitu njihovih interesa, pogotovo sada kada će njihovi roditelji biti još siromašniji, imajući u vidu da očekujemo poskupljenje osnovnih životnih namirnica.
Neću govoriti o ovim konvencijama sa aspekta tumačenja njihovih odredbi, niti ću ih prepričavati. Želim da čestitam svim kolegama koji su se danas uključili u raspravu. Ne smatram da je nasilje nad ženama žensko pitanje i ne želim da pohvaljujem koleginice koje su o tome govorile, to podrazumevam. Volela bih da vidim više muškaraca i volela bih, da budem iskrena, da vidim gospodina ministra koji sa nama razgovara o ovome i vodi polemiku ukoliko je potrebno. Volela bih, gospodine ministre, da, osim što ste pročitali tekst, učestvujete sa nama u ovoj raspravi i da nam pre svega kažete šta ćete vi uraditi da ove konvencije u Srbiji zaista budu na snazi. Šta ćete vi uraditi da se ove konvencije primenjuju u praksi? Možda biste za početak, ako biste me slušali, mogli da odgovorite na neko moje pitanje.
Pre svega, kada je hraniteljstvo u pitanju, verujem da vi imate podatke o tome koliko se dece nalazi u hraniteljskim porodicama, ali ono na šta želim da vam skrenem pažnju, jeste da je, po podacima koje sam ja našla u prošloj godini, među decom koja su u hraniteljskim porodicama bilo 112 studenata i šest studenata master i doktorskih studija. Po podacima koje su dali centri, osposobljeno za posao je 26 dece. Mislim, ministre, da je vaš posao da zajedno sa drugim ministarstvima, ne samo obezbedite da ova deca izađu iz hraniteljskih porodica, već da zaista omogućimo kao država da ova deca i nađu posao.
Šta je to 26 mladih ljudi koji su prošli težak životni put, završili svoje obrazovanje, osposobili se, kako kažete, za dalji život, a nisu u mogućnosti da nađu posao? Zar nije prioritet da im u tome pomognemo? Ja očekujem da budete aktivni na tom pitanju i da rešavajući ovako konkretne probleme, a ne pričajući samo o konvencijama, damo pravi doprinos poboljšanju položaja ove dece.
Ono na šta još ozbiljnije želim da vam skrenem pažnju, gospodine ministre, to je da je, po podacima iz 2012. godine, 27 dece koja se nalaze u hraniteljskim porodicama bilo izloženo zlostavljanju i nasilju. Znači, 27 dece, koja su izdvojena iz svojih porodica zbog toga što su zanemarena i zlostavljana, trpelo je nasilje dok su bili u hraniteljskim porodicama.
Dobro, možda ćete reći da to može da se desi. Ali, kako može da se desi, gospodine ministre, da je podneto samo četiri krivične prijave za ovih 27 dela? Oni su registrovani kao zlostavljanje, a podneto je samo četiri krivične prijave. To je direktna odgovornost ministarstva koje vodite i volela bih da mi date odgovor na to pitanje.
Kada govorimo o nasilju nad ženama, naravno da je to problem čitavog društva i URS će naravno podržati ovu konvenciju. Ona je dobra za našu zemlju. Zašto? Zato što je Srbija još uvek društvo koje je tolerantno na nasilje i, nažalost, tolerantno i na nasilje nad ženama. Svaka treća žena u Srbiji žrtva je fizičkog nasilja. Svaka druga žena žrtva je psihičkog nasilja. Svaka četvrta žena u Srbiji bar jednom je bila žrtva nasilja. Svakog trećeg dana novine u Srbiji objavljuju članke o zlostavljenim, pretučenim ili ubijenim ženama. Već je 38 žena ubijeno u Srbiji kao žrtve nasilja u porodici. Samo 16,5% slučajeva je prijavljeno policiji. U 25% slučajeva nasilje se ponavlja više od pet puta. U 18% slučajeva zlostavljeni su i drugi članovi porodice, naravno, najčešće deca. Zatim, 7,4% nasilnika koristi oružje ili oruđe kako bi nanelo teške telesne povrede ženama. U 74% slučajeva nasilnik je supružnik.
Dame i gospodo, u Srbiji još uvek 72% roditelja misli da je batina iz raja izašla i priznaje da tuče svoju decu. Svako dete u Srbiji bar jednom je bilo izloženo fizičkom nasilju. Zato je ova konvencija važna. Ali, zato je još važnije šta ćemo mi zaista uraditi da ovu konvenciju sprovedemo, pre svega u onom delu koji govori o prevenciji nasilja. Konvencija kaže da je naša država obavezna da promeni društvene i kulturne obrasce sa ciljem iskorenjivanja predrasuda, običaja i tradicija, koji se zasnivaju na ideji inferiornosti žena. Da li mi možemo to?
Šta ćete konkretno vi uraditi, gospodine ministre, da se ovi obrasci menjaju? Da li to znači da više nećemo svi stajati iza toga da treba štititi tradicionalne vrednosti u srpskim porodicama? Šta su to tradicionalne vrednosti u srpskim porodicama i šta je, na kraju krajeva, tradicionalna srpska porodica? Da li je možda vreme da menjamo i odredbu klasične porodice? Jer, porodica, priznaćete, već davno nije samo mama, tata i dete.
Šta ćemo učiniti da se kultura, običaji, religija, tradicija ili tzv. čast ne smatraju opravdanjem za nasilje nad ženama? Ogroman broj srednjoškolaca u jednoj anketi je rekao da je opravdano tući devojku ili ženu ako ona vara muškarca. Šta ćemo učiniti zaista da se to promeni? Da li ćemo i dalje negovati tradicionalne srpske obrasce?
U jednom istraživanju gospodina Žarka Trebješanina u jednom njegovom tekstu o tome šta su tradicionalni srpski obrasci, analizirajući usmenu i pisanu književnost srpsku, on kaže da se žene u tradicionalnoj srpskoj kulturi predstavljaju kao varljive, zle, brbljive, lukave, glupe. To je tradicionalno srpsko shvatanje o ženama. Evo nekih dokaza. Recimo, poslovice na koje često volimo da se pozovemo: „Na pseto zamahni, a devojku udari“, „Konja i ženu treba držati za ular“, „Ljudi kad buče, žene nek muče“, „Ženu i zmiju po glavi udri“, „Ko ženu ne bije, on čovek nije“. To su tradicionalni srpski obrasci i stereotipna shvatanja o ženama.
Jedino kada se žena pominje u pozitivnom kontekstu je ako je majka i domaćica. Danas još čujemo neke političare koji nam kažu da žene treba malo više da heklaju, a malo manje da rade neke druge stvari. To je ono što po ovoj konvenciji ćemo biti obavezni da menjamo da bismo prevenirali nasilje nad ženama, a ne samo da bismo svi govorili jednoglasno kako zaista u to verujemo.
Na kraju, dame i gospodo, samo jedan citat gospodina Nimilera, nemačkog intelektualca koji je rekao, napisao je jednu pesmu koja glasi ovako: „Kada su došli po komuniste, ćutao sam, kada su došli po Jevreje, ćutao sam, jer nisam Jevrejin, kada su došli po sindikalce, ćutao sam jer nisam sindikalac, kada su došli po katolike, ćutao sam, jer nisam katolik, kada su došli po mene više nije imalo ko da se pobuni.“ Dame i gospodo, nasilnici u Srbiji tuku žene, tuku pripadnike drugih nacionalnih grupa i doći će i po vas.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Bojana Božanić.

Bojana Božanić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, malo ću se pozabaviti upravo ovom temom koja se odnosi na Predlog zakona o potvrđivanju Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Rodno zasnovano nasilje u visokom procentu se završava smrtnim slučajevima i već smo danas to čuli, a zaista mislim da to treba stalno da ponavljamo, kako bi to svi upamtili, da u protekloj 2012. godini 32 žene su stradale upravo od ovog rodno zasnovanog nasilja, odnosno bile su žrtve tog nasilja i one su umrle. U ovoj godini, čuli smo, broj se kreće oko 40 žena, da je to do današnjeg dana, što su stvarno porazne činjenice i da bez obzira na to što mi uvodimo neke mere zaštite, prevencije i slično da se ova situacija sve više i više pogoršava.
Pre nekoliko meseci smo raspravljali ovde o Izveštaju Zaštitnika građana i tu smo imali takođe nekoliko podataka koji govore, znači relevantnih činjenica, koji su zatim proistekli, odnosno koji su dali određene rezultate i kažu da zakonom propisane mere, koje mi imamo definisane, se ne poštuju u najvećoj mogućoj meri onoliko koliko bi to trebalo da bi se ove žrtve nasilja zaštitile.
Nemamo odgovarajuću međuinstitucionalnu saradnju, dakle, između organa koji bi trebalo da se bave ovim velikim problemom. Takođe, postoji jedan opšti protokol kojim mogu da poštuju ti zaposleni u ovim određenim institucijama, međutim ne postoje protokolom u posebnim ministarstvima koji se bave ovim problemom nasilja u porodici.
To su veliki problemi i mislim da ova konvencija koja daje nama u potpunosti okvir kako i na koji način, ukoliko bi se s punim kapacitetom primenjivala, mogla bi na neki način da dovede možda do smanjenja ove stope iz godine u godinu. Jer, ona detaljno definiše sve ono što bi trebalo da se radi, što bi trebalo da se učini da bi se sprečilo nasilje u porodici i preveniralo pre svega, što je najvažnije, ali samo u skladu sa domaćem zakonodavstvom zemalja potpisnica ove konvencije. Mi moramo i naše zakonodavstvo koje manje-više, čuli smo nije ni loše, ali mora ono da se primenjuje. To je ono što je najvažnije.
U zabludi smo ako pričamo da je ova konvencija samo za žene, ovde, svakako u preambuli se spominje da potpisnice kažu, odnosno saglašavaju se sa time da nasilje pogađa žene neravnomerno, a da muškarci takođe mogu biti žrtve nasilja u porodici. Dakle, ovo se odnosi na sve, kao i na decu i na stare, odnosi se na sve žrtve nasilja u porodici.
Obaveza države, pre svega, je najvažnija i ona mora biti da uspostavi tu međusektorsku saradnju, saradnju između organa vlasti, između ministarstava pravde, između zdravstvenih ustanova, Ministarstva unutrašnjih poslova i svih drugih institucija, centara za socijalni rad i svim drugih institucija koje učestvuju u ovom lancu.
Dakle, mora se uspostaviti koordinacija. Često se dešava da, na primer, zbog nesaradnje upravo pojedine činjenice koje su poznate jednim organima, ne budu drugim i na kraju imamo situaciju da uopšte ne znamo da je neki nasilnik, možda određeni slučaj sa psihijatrije itd. i prema njemu se ne postupa onako kako bi to trebalo.
Ono što mene jako zabrinjava u ovom društvu u kojem živimo i što smo takođe već čuli, ali nije s goreg da ponovimo, da treba svakako da izbacimo kao izgovor za nasilje naše kulturne modele, običaje, religije, tradicije ili nekakva čast tamo, da je sasvim normalno udariti ženu, tući je. Ono što me jako porazilo, kada sam nešto ispitivala, istraživala u vezi ove rasprave, a to je, ako niste znali, pre par godina jedno istraživanje gde su anketirani mladići godina 18 do 20 i koji su rekli, u preko 80% slučajeva, da su oni bar jednom, zamislite do tih godina starosti, pretukli, udarili, gurnuli, ošamarili svoju partnerku, ne znam da li tih godina i može biti žena, što je stvarno porazno.
Pedeset posto slučajeva nasilja između muškaraca i žena, odnosno tamo gde trpe žene, je u stvari u vezama, a ne u bračnoj zajednici, što je za mene još gora situacija. Dakle, te žene uopšte ne razmišljaju da to nije normalno i da je to loše i da to treba da sankcionišu na neki način, već se sigurno u velikoj meri udaju upravu za te muškarce. Upravo nam se dešava to što nam se dešava.
Mislim da je najznačajnija stvar u celoj priči prevencija. Treba raditi na edukaciji, bukvalno od škole, dakle, od prvog razreda, kroz radionice. Mislim, da kroz građansko vaspitanje treba da se uvede stalna priča i diskusija na temu nasilja, pa ne samo nad ženama već i svakako vršnjačkog nasilja.
Takođe, mislim da to podizanje svesti kako kod muškaraca tako i kod žena je vrlo značajno. Osvešćivanje žena, šta su njena prava, kako i na koji način ona treba da se obrati nadležnim institucijama. Kome može da se obrati i na koji način može da se suprotstavi tom nasilniku. Svakako učešće medija je jako važno kao i obuka stručnjaka koji se bave ovom temom. Jaka kampanja na nivou države mora da bude i moramo da vodimo računa svi zajedno i da se trudimo da u svojoj okolini razgovaramo i sa ženama i sa muškarcima. Mislim da tu nije problem samo muške populacije koja u najvećoj meri vrši to nasilje nad ženama već je veliki problem i kod žena koje ne znaju kako sa tim da se izbore.
Imamo danas situaciju da je zaista loša socioekonomska situacija u zemlji. Imamo tu neku otuđenost među ljudima. Mislim, da kao društvo trebalo bi malo da poradimo na toj socijalizaciji. Zato mislim da bi sa lokalnog nivoa u stvari cela priča trebala da bude zasnovana.
Dakle, da kroz različite institucije koje se nalaze na lokalnom nivou, naročito saveti za rodnu ravnopravnost, da li su tu aktivi žena, da li su to nevladine organizacije koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti. Oni treba da budu okosnica i ta baza gde će te žene da dođu, gde će da se požale, sa kim će da razgovaraju. Da se stvara određena socijalizacija i da ne dođemo u situaciju da te žene ne smeju nikome da se obrati, da ne smeju da razgovaraju na ovu temu, da ih je sramota što je neko tuče.
To zaista nije njihova sramota, to moraju svi da budu svesne, pre svega ove mlade devojke. To je u stvari devijacija ponašanja njihovih partnera ili nekog člana njihove porodice. To su velike i značajne stvari o kojima treba da se razgovara da bi se razrešile.
Tu dolazimo do još jedne situacije, do procedure kako se prijavljuje nasilje. Nasilje se može prijaviti centru za socijalni rad. Tako sam ja razgovarala sa predstavnicima nekoliko tih centara i kada se dođe popuni se prijava. Na osnovu te prijave radnici u centru za socijalni rad reaguju, dakle, razgovaraju sa nasilnikom, pozovu ga. Ako se on ne odaziva, to je otprilike u polovini slučajeva, onda ga oni traže u njihovim lokalnim zajednicama i dođu do njega, razgovaraju ali se u principu ništa ne dešava. Ta prijava žena može da ode u dom zdravlja, da se evidentiraju povrede. Ide u stanicu policije. Zatim se upućuje da podigne tužbu, znači u sud, tužilaštvo i ti pravosudni organi.
Ovde nastaju najveći problemi. Problemi su takvi da su sudski procesi veoma dugi i veoma komplikovani. Ta žena koja dođe da prijavi nasilje ona nekoliko puta ponavlja i preživljava tu traumu, ponavlja u centru za socijalni rad, u domu zdravlja, u policiji, sudu, tužilaštvu itd. Non-stop prolazi kroz istu stvar. Svi je pitaju ista pitanja. Mislim da je to već previše za nju. Takođe, u sudu, pošto ti procesi traju dugo, te njene povrede manje-više već zacele. Ti izveštaji bivaju oboreni na sudu od strane advokata nasilnika i ti nasilnici u najvećem broju slučajeva prođu nekažnjeno. U nekim slučajevima oni bivaju poslati na lečenje, a nikada ne budu poslati od kuće, dakle, ne izriče im se mera da moraju da odu od kuće i da ta žena ostane tu sa decom.
Tu sada isto imamo jedan problem gde žena ako je ugnjetavana ne može da ode od kuće zato što ona danas u preko 95% slučajeva, te žene koje su žrtve nasilja one su stambeno materijalno, finansijski, ekonomski, kako god hoćete zavisne od tih muškaraca i one moraju tu da ostanu. Mali je broj žena po ovoj statistici koje su otišle u sigurne kuće i našle neki posao. To je minoran broj, ne znam da li ima 1% ili je to ispod te cifre.
Takođe se pre svega na lokalnom nivou mora raditi na ekonomskom osnaživanju žena, na realizaciji određenih projekata, određivanju sredstava za pomoć tim ženama kako zapošljavanja ali svakako da se ti sudski procesu dovedu do kraja onako kako treba. Naravno, dok ta procedura u sudu traje, naravno, da se to nasilje nastavlja, možda ne fizičko ali se nastavlja u nekom drugom obliku psihičkom itd.
Zato smatram da ova konvencija zaista definiše određene postupke u samoj proceduri borbe protiv nasilja nad ženama koje su veoma važne i koje će uvesti određena nova krivična dela verovatno u naš krivični zakon. Tako da mislim da ovi problemi sa kojima se mi suočavamo mogu se rešiti samo zajednički, samo prevencijom i samo što glasnijim pričanjem i razgovorom sa svim tim ženama ali i muškarcima, naročito sa mladim devojkama. Nije dovoljno da one prijave te svoje nasilnike već moraju da znaju da takvo ponašanje nije normalno, da nije opravdano, da one protiv toga moraju da se bore, moraju da potraže pomoć, a mi kao država moramo da napravimo striktniji i strožiji okvir kako da se izborimo sa ovim nasilnicima da budu kažnjeni, da im nikad više ne padne na pamet da urade tako nešto.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vesna Jovicki.

Vesna Jovicki

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, u svom izlaganju bih se pre svega osvrnula na Predlog zakona o potvrđivanju Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Donošenje ove konvencije u maju 2011. godine predstavlja ogroman korak u borbi protiv nasilja nad ženama u Evropi. Srbija je usvojila 2011. godine Nacionalnu strategiju za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama u porodici i u partnerskim odnosima, a 2012. godine potpisala Istambulsku konvenciju. Pored toga, a čuli smo dosta podataka danas, nažalost, sve je veći broj žena koje su ubili muževi, bivši muževi ili partneri i žene žrtava drugih oblika nasilja.
Prema podacima Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, najčešći oblik nasilja je porodično nasilje, nasilje muškaraca nad ženama i to 90% fizičko, 75% psihičko, 85% ekonomski i do 3,8% seksualno nasilje.
Najčešće u 78% slučajeva je nasilnik ženin partner, u 9% je sin, a u 4,2% ćerka. Značajne su razlike između broja policijskih intervencija, broja podnetih krivičnih prijava i broja lica osuđenih za nasilje u porodici. Postoje značajne prepreke sa kojima se suočavaju žene, posebno Romkinje i žene sa invaliditetom, kada traže zaštitu od nasilja. Nedostatak je i naloga za hitnu zaštitu, i razvrstanih podataka o svim oblicima nasilja nad ženama. Neke žene čitav život provedu u patnji i bolu, zanemarene, zlostavljene, a neke se izvuku iz takve situacije.
Da li to one zaslužuju, da li su sve institucije uradile ono što je njihova obaveza? Kakva je svest svakoga od nas o ovom problemu, problemu nasilja nad ženama. Da li ćemo i dalje opravdavati kulturom, običajima, religijom, tradicijom, čašću, takva dela nasilja.
Nasilje je krivično delo, a žrtve mogu biti svi članovi porodice, a najzastupljeniji oblik jeste nasilje nad ženama. Šta je sa decom koja gledaju to nasilje. Nasilje nad ženama je javni, a ne privatni problem. Podizanjem svesti kod građana, stvara se prava akcija protiv ovakvog nasilja.
Zabluda je da se nasilje vrši nad ženama koje žive u nekom ruralnom području, koje su manje obrazovane i ekonomske nezavisne.
Istina je da svaka žena može da postane žrtva. Potrebno je ojačati prevenciju nasilja nad ženama, osnaživati i povezivati vladin i nevladin sektor i podizati svest o neprihvatljivosti nasilja kao modela ponašanja u porodici.
Veliku ulogu imaju mediji, jer utiču i na formiranje sistema vrednosti, ali sa onim što svakodnevno gledaju deca i odrasli u bilo kom terminu, poput „Farme“, „Velikog brata“, estradnih nastupa bez bilo kakvih kriterijumima, razne „trenutke istine“, pa naslovne strane novina koje su preplavljene slikama zločina i nedoličnim sadržajima, jer se tako bolje prodaju, možemo li pružiti pozitivan model ponašanja i formiranja funkcionalnih porodičnih odnosa i uslova u kojima odrastaju naša deca. Izopačene vrednosti, promašeni životi postaju poželjan model ponašanja mladima, lakše je biti loš, lakše je obogatiti se brzim kriminalom i ubistvom. Ovakva poruka stiže iz medija.
Zašto ne jačamo porodicu, jer je prava investicija materinstvo, zdravo dete, tradicionalne vrednosti, jer to manje košta od ulaganja u lečenje posledica. Kao odgovorno društvo, moramo ozbiljno da se suočimo sa činjenicama i izgradimo kompletan sistem zaštite, od prevencije do saniranja posledica. Zbrinjavanje žene i dece u Sigurne kuće, treba da bude samo privremeno rešenje, a država preventivnom porodičnom i kaznenom politikom mora da obezbedi žrtvama sigurnost u sopstvenom domu.
U patrijarhalnom društvu, smatra se da je nasilje u porodici privatna stvar, a ukoliko u tragičnom raspletu žena ubije muža, nasilnika ili partnera, slučaj se u pravosuđu tretira kao hladnokrvno ubistvo.
Sindrom pretučene žene u Srbiji ne postoji, odnosno sud im nasilje koje su trpele, ne uzima kao olakšavajuću okolnost, a to znači da tokom suđenja niko ne pita ženu kako je živela, niti se taj kontekst uzima u obzir, nego isključivo čin ubistva i događaji koji su neposredno prethodili.
U tradicionalističkom društvu, odgovornost je prebačena sa muškarca na ženu žrtvu, one se prikazuju neretko u medijima, kao alkoholičarke i preljubnice, međutim, podaci kao i mnogi drugi koje smo danas čuli su zabrinjavajući. Pojedina istraživanja pokazuju da čak 54% žena u Srbiji trpi neko porodično nasilje i ono što je frapantan podatak, a prema nalazima istraživanja Helsinškog odbora za ljudska prava, svaki deseti srednjoškolac u Srbiji smatra da ženu treba povremeno tući.
Moj kolega Mihajlović je govorio kako sistem obrazovanja i vaspitanja može uticati na promenu ovakvih stavova kod mladih.
Institucije sistema treba da reaguju blagovremno i adekvatno na prijavu nasilja, a ne da zanemare da su videle nasilje i da znaju da ono postoji.
Centri za socijalni rad, policija i tužilaštvo treba da reaguju povezano, da nam se ne bi dešavali slučajevi kao što je slučaj majke iz Ljiga.
Ona je morala prvo da pobegne, da bi sačuvala svoj i detetov život od supruga nasilnika, a sada sud tom istom ocu nasilniku želi da vrati dete, što je juče moj kolega Milićević javno osudio.
Jedan od glavnih ciljeva Ženske parlamentarne mreže, a danas je ona spomenuta mnogo puta i istaknut je taj cilj, a to je stalna borba protiv nasilja je nešto čemu teži Ženska parlamentarna mreža, ali kao što smo videli danas, priključili su se i kolege poslanici, borbi za ovaj cilj i u razmišljanjima da na tome treba raditi stalno.
Meni je da drago da čak stižu i mišljenja građana koji slušaju ovu današnju raspravu.
Još bih htela da kažem nešto o zakonu, o potvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnje oblasti međunarodnog usvojenja, kojom se obezbeđuje sistem koji će na najmanju moguću meru svesti rizik od zloupotrebe instituta međunarodnog usvojenja.
Reformskim procesima, već niz godina se veliki broj dece izmešta iz ustanova socijalne zaštite i primarni zadatak sistema zaštite je da razvija usluge i servise kojima se podržava biološka porodica i dete i time se sprečava izdvajanje deteta iz porodice i zajednice.
Strani usvojitelji su u značajnoj meri tolerantni i usvajaju decu sa ozbiljnim zdravstvenim i razvojnim problemima, odnosno onu decu za koju se ne mogu naći usvojitelji među domaćim državljanima.
Postoji ustaljeno mišljenje o dugoj proceduri usvojenja i dugom čekanju na usvajanje, ali proces usvojenja ne bi trebalo da bude olako shvaćen, da se ne bi desilo da pređe u trgovinu ljudima.
Trgovina ljudima je, pored trgovine drogom i oružjem, najprofitabilnija kriminalna aktivnost. Prema proceni UNICEF 1,2 miliona dece svake godine postanu žrtve trgovinom ljudima. Iako dominira uverenje da samo žene i deca mogu biti žrtve, istina je da žrtva trgovine može biti svako. Decom se trguje u cilju seksualne i radne eksploatacije, prosjačenja, sklapanja prinudnog braka, prinude na vršenje kriminalnih aktivnosti, te je trgovina najteži oblik kršenja ljudskih prava. Lišenja i ograničenja, najdrastičniji su kod prava na život, na dostojanstvo, integritet, na slobodu i bezbednost, a ponekad i na sam život. Trgovina ljudima, posebno ženama i decom, je problem svetskih razmera i zahteva poseban i sistemski pristup države i društva.
Ratifikacijom ove konvencije pojačava se sigurnost u postupcima međunarodnog usvojenja, jer se ono odvija u najboljem interesu deteta i poštovanja osnovnih prava priznatih međunarodnim pravom. Uspostavlja se sistem saradnje između država ugovornica radi obezbeđenja poštovanja tih garancija i sprečavanje otmice, prodaje, ili trgovine decom.
Poslanička grupa SPS će zbog značaja podržati i Istanbulsku konvenciju i Predlog konvencije o zaštiti dece a u oblasti međunarodnog usvojenja, kao i ostala dva predloga iz ove objedinjene rasprave. Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Ljiljana Lučić. Izvolite.

Ljiljana Lučić

Demokratska stranka
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Gospodine ministre, predstavnici ministarstva i kolege poslanici, i ja ću kao većina kolega danas u raspravi veću pažnju da posvetim ovim dvema konvencijama. Mislim da su one jako važne, ali to ne znači da ne cenimo i napore Vlade da ispregovara i dva važna međudržavna sporazuma u oblasti socijalne sigurnosti, važna sigurno za određen broj građana koji su deo svoje profesionalne karijere obavljali i realizovali u ovim dvema zemljama.
Kao što je poznato, a i kolege su u raspravi već to istakle, Konvencija o međudržavnom usvojenju važi još od 1993. godine i do sada je ratifikovalo 79 država, dakle, mi smo verovatno 80-a, dok Konvencija Saveta Evrope protiv nasilja nad ženama još nije stupila na snagu i našim usvajanjem ovde u parlamentu mi ćemo možda doprineti tom procesu njenog stupanja na snagu.
Ali, zašto ja ističem ove činjenice? Ja hoću da naglasim, normalno, važnost usvajanja obe konvencije, ali i da kažem da u prvom slučaju, kada se radi o Konvenciji o međudržavnom usvojenju dece, mi nakon usvajanja ove konvencije ne moramo u našem važećem zakonodavstvu, posebno kada se radi o porodično-pravnoj zaštiti dece bez roditeljskog staranja, ništa posebno da menjamo. Hoću da kažem da mi tu materiju već imamo regulisanu po standardima iz ove konvencije koju ćemo danas da usvojimo, ali i po standardima Konvencije UN o pravima deteta.
Ali, već kada se radi o Konvenciji Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja i nad ženama i porodičnog nasilja, situacija je nažalost sasvim drugačija, jer mi i pored usvajanja niza dokumenata, mislim i na Nacionalnu strategiju za poboljšanje položaja žena i unapređenje rodne ravnopravnosti, Akcionog plana koji je donet za njeno sprovođenje, mislim i na Nacionalnu strategiju za sprečavanje i suzbijanje nasilja nad ženama u porodici i partnerskim odnosima, nažalost nemamo ozbiljnijih rezultata u smanjenju nasilja nad ženama i porodičnog nasilja.
Ima različitih podataka i mi smo danas u ovoj raspravi čuli dosta različitih podataka. Ja sam koristila, pre svega, podatke godišnje izveštaje centara za socijalni rad, jer tu već postoji jedna utvrđena metodologija. Ovaj fenomen se prati već nekoliko godina i moguća su neka poređenja, onda mogu da se vide trendovi, a čim možete nešto da pratite, da poredite, onda možete i da osmislite nekakve mere i da popravljate stanje.
Naime, prema godišnjem izveštaju centara za socijalni rad za 2012. godinu i dalje se, nažalost, beleži rast nasilja nad ženama i porodičnog nasilja. U odnosu na 2006. godinu, kada je počela primena Porodičnog zakona i kada smo počeli da pratimo organizovano ovaj fenomen, povećanje je tri puta. Naime, u 2012. godini, po ovom izveštaju, imamo 9.325 osoba koje su žrtve nasilja. Iako smo u prve dve-tri godine primene Porodičnog zakona mogli da pretpostavljamo da taj rast i tako veliki broj primera nasilja nad ženama i porodičnog nasilja imamo i zbog toga što je porastao senzibilitet prema pojavi nasilja u društvu, tome je zakon svakako doprineo, to se više ne može posle sedam-osam godina primene zakona, samo na taj način objašnjavati.
Nažalost, sigurna sam da imamo realan porast nasilja u našem društvu i ono što se vidi iz ovog izveštaja za 2012. godinu on je porastao u svim delovima Srbije. Interesantno je da jedino u Beogradu od 2009. godine u kontinuitetu svake godine, dakle četiri godine za redom, porast i nasilje prema ženama i porodičnog nasilja opada. Bilo bi jako interesantno, jer u ovim izveštajima koje sam pogledala, takvi su izveštaji, to nije ni predviđeno, ne radi se analiza da li se tu odvija nekakav proces za koji mi ne znamo, da li se primenjuju neki mehanizmi koji preveniraju nasilje. U svakom slučaju to bi bilo interesantno istražiti i eventualno primeniti i u drugim gradovima i opštinama gde imamo permanentan porast nasilja.
Među žrtvama nasilja najviše ima dece, oko 40,6%. Po vrstama nasilja dominira fizičko nasilje 44,3%. Sa aspekta rodne ravnopravnosti, najveći broj žrtava su žene 68%, starije odrasle žene 32,8%. Ono što je stvarno zabrinjavajuće, to je, iz ovih izveštaja to se može pouzdano utvrditi da je porodica najčešće mesto gde se odvija nasilje, odnosno da u 88.923 slučaja u stvari imamo žrtve nasilja u porodici. Mi još nemamo svakako podatke za 2013. godinu, ali prema nekim podacima, taj dramatičan porast nasilja nad ženama i porodičnog nasilja traje.
Imamo saopštenja dve PU, iz Novog Sada i Leskovca, koji u septembru mesecu prema njihovim evidencijama procenjuju da je porast nasilja i da iznosi između 20 i 30%. Uzroci ove eskalacije nasilja u 2013. godini prirodno još nisu istraženi, ne možemo sa sigurnošću utvrditi šta se to dešava, ali može li se nešto i pretpostaviti. Mislim da pored ostalih uzroka da je porast nasilja sigurno i posledica jedne nove društvene klime koje smo svedoci, a u kojoj dominiraju netolerancija i agresivnost.
Javna scena je pretvorena u opskurdni rijaliti u kojem je se dozvoljeno. Takvoj društvenoj klimi, nažalost, i neki političari, unoseći u politički diskurs jedan visok stepen agresivnosti i verbalnog nasilja, svakako doprinose i apelujem da se od takvog političkog diskursa što pre odustane, jer žrtve nisu samo politički protivnici, nego nažalost čitava društvena atmosfera.
Ako tome dodamo da smo mi još uvek tradicionalno, patrijarhalno društvo u tranziciji sa loše prikrivenom mizoginijom, ne čudi onda što se nasilje nad ženama još uvek ne uočava ne samo kao disfunkcija, dezintegracija i poremećaj porodičnih odnosa, već kao obrazac ponašanja koji karakteriše autoritarno društvo.
Takođe, ne uočava se da je nasilje nad ženama posledica diskriminacije žena i nejednakosti muškaraca i žena i zato se nadam da će usvajanje ove konvencije makar još jednom sve u društvu na to podsetiti, jer u Konvenciji se eksplicite i s pravom ističe da je postizanje de jure i de fakto jednakosti između žena i muškaraca ključni elemenat u prevenciji nasilja nad ženama.
Takođe, Konvencija nasilja nad ženama vidi kao rodno zasnovano nasilje, odnosno da je nasilje nad ženama jedan od ključnih društvenih mehanizama kojima se žene primoravaju da budu u podređenom položaju u odnosu na muškarce.
Ono što je važno, Konvencija govori i o obavezama države. Koliko je važno da politike u ovoj oblasti budu koordinirane, koliko je neophodna interresorna saradnja, uloga civilnog sektora, važnost prevencije, podizanja svesti, a već su neke kolege o tome govorile, a podizanja svesti nema bez obrazovanja.
Prihvatanjem Konvencije, želim to danas da naglasim, mi smo se obavezali na još jednu stvar, da neke teme kao što su jednakost žena i muškaraca nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno razrešavanje sukoba, itd, uvrstimo zvanično u nastavno gradivo prilagođeno sposobnostima učenika na svim nivoima obrazovanja, dakle od predškolskog, pa na dalje.
U Konvenciji se posebna pažnja poklanja i obavezi države da obezbedi adekvatne usluge podrške žrtvama nasilja, posebno deci i žrtvama seksualnog nasilja. Neke kolege su, posebno i koleginica Vukčević, govorile o tome da smo mi bez razloga neke rezerve postavili na Konvenciju.
Naime, ako neke izmene krivičnog zakonodavstva nismo blagovremeno uradili, to mogu da razumem, ali ne mogu da razumem da smo stavili rezervu i na član 30. stav 2, u kojem se kaže da je potrebno obezbediti odgovarajuću državnu naknadu onima koji su zadobili ozbiljne telesne povrede ili onima kojima je narušeno zdravlje, do te mere da stepen povrede nije pokriven iz drugih izvora, kao što su počinilac, osiguranje, odnosno državno, zdravstveno i socijalno osiguranje.
Ovaj član razumem tako da žrtva nasilja, u slučaju da nije zdravstveno osigurana, ima makar pravo na neophodne zdravstvene usluge o trošku države. Ne vidim razloga, ali verujem da se u praksi to i dešava, da smo na ovaj stav stavili rezervu i poslanici Demokratske stranke će amandman koji je podnet, dakle, od strane kolega, podržati ovde u danu za glasanje.
Kada se radi o Konvenciji o zaštiti dece i saradnje u oblasti međudržavnog usvojenja, kao što sam rekla pitanja koja reguliše ova konvencija već su inkorporirana u naš pravni sistem u oblasti zaštite dece i međudržavnog usvojenja. Kao što znate, i naš Ustav i porodični zakon i Zakon o socijalnoj zaštiti, kada se radi o deci bez roditeljskog staranja, čitav koncept njihove zaštite bazira na Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima deteta, odnosno sva rešenja i važeći standardi su u funkciji ostvarivanja najboljeg interesa deteta uključujući, pre svega, pravo deteta da odrasta u porodičnoj sredini, jer je to najbolje okruženje za njegov zdrav razvoj.
Poznato je da su reformski procesi koji traju od 2000. do 2001. godine, posebno sistema porodično-pravne zaštite dece bez roditeljskog staranja, išli u pravcu smanjivanja njihove institucionalne domske zaštite, uz jačanje instituta hraniteljstva i usvojenja. Neki rezultati su postignuti, rekla bih značajni. Danas imamo stvarno veoma mali broj dece u domovima, ali očigledno da taj reformski proces treba da se nastavi.
Hraniteljstvo je doživelo jednu ekspanziju, ali sad je trenutak da se vidi u kom pravcu treba to dalje da ide. Hraniteljskim porodicama svakako treba svaka vrsta podrške, ali isto tako treba videti da li centri za socijalni rad suviše lako pribegavaju hraniteljstvu, kao obliku zaštite dece bez roditeljskog staranja, čak i u slučajevima kada deca po porodičnom zakonu mogu biti usvojena. Nemojmo zaboraviti, hraniteljstvo nije dugotrajno rešenje za dete bez roditeljskog staranja.
Dakle, imamo zastoj u primeni instituta usvajanja koji je očigledan već nekoliko godina. Taj broj se kreće kada se radi o usvojenju domaćih državljana, između 100, 110 i to je zabrinjavajuće. Verujem da će se nešto u narednom periodu na tom planu raditi.
S druge strane, kada se radi o deci sa smetnjama u razvoju bez roditeljskog staranja, tu imamo vrlo usporen proces njihove deinstitucionalizacije i jako teško razvijanje čak i hraniteljstva, takozvanog specijalizovanog hraniteljstva, a nažalost i usvojenje ide jako teško, jer nemamo domaće usvojitelje kada se radi o deci sa smetnjama u razvoju.
Možemo reći da se suštinski ova konvencija, koju ćemo usvojiti, odnosi na tu decu, jer tih 10, 11 usvojenja, koliko imamo na godišnjem nivou, upravo jesu deca sa smetnjama u razvoju za koje ne postoje domaći usvojitelji, iako po zakonu najmanje godinu dana se traga za domaćim usvojiteljima. Dakle, to je jedna oblast u kojoj još uvek treba mnogo toga da se radi.
Na kraju, hoću da kažem da će naš poslanički klub glasati za sporazume o socijalnoj sigurnosti sa Luksemburgom i Kanadom, jer mi smatramo da je od najvećeg interesa za naše građane, koji su deo svoje radne karijere proveri u ovim zemljama. Ovim sporazumom se garantuju njihova prava, i to kada se radi o Kanadi u oblasti penzijsko-invalidskog osiguranja, ali kada se radi o Luksemburgu, onda su to prava u oblasti zdravstvenog osiguranja, osiguranja u slučaju povrede na radu, profesionalnih bolesti, nezaposlenosti, dečijoj zaštiti i materinstvu. Zahvaljujem.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Zahvaljujem se.
Reč ima narodni poslanik Vesna Stepić. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Vesna Stepić

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, članovi Vlade, cenjene kolege narodne poslanice, narodni poslanici, pored ostalog u okviru ovog objedinjenog pretresa danas razgovaramo o Konvenciji o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja, koje naša država treba da ratifikuje.
U ovom kontekstu osvrnula bi se na institut usvojenja, kao veoma značajnu meru zaštite i zbrinjavanja dece koja nemaju svoju biološku porodicu ili žive u uslovima nedostojnim deteta.
Usvajanje dece je čin plemenitog karaktera. Usvojitelji su ljudi velikog srca, a institut usvojenja je takav da zavređuje afirmaciju i podršku u društvu, u najširem smislu. Brojni suptilni procesi, koji su uspostavljeni, utvrđeni su zakonom i sprovede se institucionalizovano, uz podršku i pomoć stručnih službi.
Za jedan broj ljudi usvojenje jedini je način da se ostvare kao roditelji, a za određeni broj napuštene dece, jedini način da steknu svoju porodicu i budu zaštićeni u njoj. Usvojenjem dete preuzima prezime i sva druga prava, kao biološko dete svojih novih roditelja i u potpunosti može da izgradi osećanje pripadnosti i zajedništva sa njima.
Konvencijom o kojoj govorimo uspostavlja se sistem saradnje između organa u državama porekla i državama prijema, kome se obezbeđuju uslovi za primenu standarda najboljih interesa deteta i sprovođenja na najmanju meru od rizika, od zloupotrebe u procesu međunarodnog usvojenja.
Upravo, da bi sam postupak usvojenja bio uspešan, neophodno je u potpunosti primeniti ovu konvenciju, koja treba da obezbedi veću sigurnost, predvidljivost i transparentnost za sve učesnike u procesu usvojenja, uključujući i potencijalne usvojitelje. Na taj način se pojačava sigurnost u postupku usvajanja i uspostavljanju bolje mere bezbednosti, kojom bi se sprečila otmica, prodaja i trgovina decom radi usvajanja.
Pored hraniteljskih i domaćih usvajanja međunarodno usvojenje jeste aktuelno i može biti zaštita dece bez bioloških porodica, ali i adekvatnih uslova za život i ratifikaciju ove konvencije i u Srbiji bi omogućili bolje uslove za odrastanje i razvoj ove dece.
U Republici Srbiji je veliki problem sa smeštajem i usvajanjem romske dece i dece sa smetnjama u razvoju. Nema dovoljno hraniteljskih porodica koje su spremne i osposobljene da odgajaju takvu decu, a nema ni zainteresovanih usvojilaca. Istovremeno, složena procedura usvajanja treba da štiti decu, kako bi se posebno kod instituta međunarodnog usvajanja, da nam se ne bi ponovio scenarijo kao u Rusiji, Rumuniji, Africi.
Trebamo biti obazriviji da se ne bi ponovio primer iz Rusije, kada su od 1999. godine američke porodice usvojile više od 45.000 dece, gde je bilo više dece sa posebnim potrebama, gde je došlo do više smrtnih slučajeva zbog nemarnosti usvojitelja. Iskustva u Republici Srbiji govore da se potencijalni usvojitelji najpre odlučuju za mlađu decu, a to su deca starosti od tri do šest godina i nisu preterano tolerantni po pitanju zdravstvenih, razvojnih i nacionalnih karakteristika maloletnog deteta, koje bi želeli da usvoje.
Prema podacima Ministarstva za rad i socijalnu politiku na teritoriji Republike Srbije, u periodu 2006. do 2008. godine, dolazi do povećanja broja usvojene dece, dok u periodu od 2008. do 2012. godine taj broj je u opadanju. U 2008. godini usvojeno je 149 dece, dok u 2012. godini smanjen je na 83 dece.
Sa druge strane, ovi podaci oslikavaju i sliku i u unutrašnjosti. Pa tako, prema podacima Centra za socijalni rad Vladimirci, na teritoriji Opštine Vladimirci do 2012. godine nije bilo ni jedno usvojenje, a u 2012. godini je bilo tri, dok u ovoj godini, za sada, nije bilo nijedno usvojenje. Broj hraniteljske porodice je trenutno 25.
Isto tako, ni međunarodno usvojenje nije često u Republici Srbiji. Republika Srbija je još uvek zemlja iz koje se deca usvajaju, a ne zemlja čiji državljani pokazuju interesovanje da usvoje decu iz drugih država. Za razliku od usvojitelja iz Srbije, stranci najčešće, iz SAD, iz Švedske imaju više razumevanja i strpljenja za prihvatanje takve dece. Tako češće usvajaju decu romske nacionalnosti, stariju decu i decu sa hendikepom. Upravo zbog toga smatram da je bitno da se u Srbiji razvije takav odnos prema toj deci koja bi svako od njih odrastala u zemlji i kulturi u kojoj je rođeno. Zato se trebamo boriti da stvorimo takav sistem vrednosti.
Pored svih civilizacijskih promena porodica je bila i opstala kao prirodna i osnovna zajednica u društvu. U današnjem vremenu usklađenost privatnog i profesionalnog života žene i muškarca jako je važno za stabilnost društva. Oni treba ravnopravno da dele i brigu i odgovornost za porodicu. Ona ima veoma značajnu ulogu u značaju čoveka. Odrasti u normalnoj i zdravoj porodici mnogo znači. Pravo svakog deteta je da odrasta u porodici koja ga voli, prihvata i izlazi u susret njegovim potrebama. Takvo dete odgajano u porodičnoj sredini, u atmosferi sreće, ljubavi i razumevanja kroz školovanje i osamostaljivanje, biće korisno sebi, a i društvu.
Zbog svega navedenog smatram da je izuzetno važno da se navedena Konvencija o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodnog usvojenja ratifikuje, kako bismo imali jasna pravila i mehanizme u zaštiti i usvojenju dece, kako bi se sprečile eventualne zloupotrebe i zlostavljanja dece.
Poslanička grupa SPS će u danu za glasanje podržati navedenu konvenciju i set zakonskih predloga. Takođe, kao članica Ženske parlamentarne mreže ću podržati Predlog zakona o sprečavanju naselja nad ženama i nasilja u porodici. Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS | Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Predrag Mijatović. Molim vas, izvolite.

Whoops, looks like something went wrong.