Poštovana predsednice, uvažene koleginice i kolege, kao što znate, rasprave o pravosuđu često se svode samo na dve krajnosti, ili se od reformi u pravosuđu očekuje da reše sve društvene probleme promptno ili se o pravosudnim zakonima govori isključivo sa tehničkog aspekta, što u suštini u samoj stvarnosti ili u praksi retko ko može i videti.
Kao i obično, istina je negde između i zato pravosuđe ne treba posmatrati kao neko potpuno savršenstvo, već kao nešto što mora biti za početak uređeno, stabilno ali i predvidivo, da bi država mogla da funkcioniše.
Upravo zato važno je da današnji set pravosudnih zakona posmatramo kao jednu celinu, a ne kao niz zakona odnosno delova zakona o kojima danas razgovaramo i ne treba ga posmatrati kao sistem koji šalje određenu političku poruku već naprotiv, kao pokušaj da se odgovarajući pravosudni sistem dovede u takvo stanje u kome može funkcionisati najnormalnije, a na način na koji će građani osetiti tu funkcionalnost koju bi trebalo da postignemo ovakvim izmenama.
Iz tog razloga rekla bih da se ovi zakoni odnose na strukturne izmene koje podrazumevaju prevazilaženje problema koji su se godinama nagomilavali i koji će na ovaj način, jasnim izdvajanjem ingerencija, pre svega, dovesti do toga da sam sistem funkcioniše na jedan bolji način.
Ni jedan zakon sam po sebi ne može da popravi sistem, ali skup međusobno povezanih i usklađenih zakona i te kako može. Zato je veoma važno da podvučemo činjenicu da pravosuđe ne može da radi efikasno ako nadležnosti međusobno između institucija nisu podeljene na odgovarajući način ili ukoliko se nadležnosti prebacuju sa jedne na drugu instancu na način koji nije dovoljno jasan, tako da se u čitavom tom sistemu odluke gube u svim tim složenim procedurama.
Zato smatram da suština današnjeg seta pravosudnih zakona upravo leži u tome da se jasno razgraniče uloge koje imaju institucije i instance u ovoj zemlji kada je reč o pravosudnom sistemu.
Onda kada svako zna svoj okvir delovanja, smanjuje se prostor za sukob interesa između različitih institucija, ali sa druge strane smanjuje i potencijalna opasnost od vršenja pritisaka, bilo spolja, bilo iznutra, što omogućava rad pravosudnih organa bez bilo kakvog opterećenja, a samim tim predstavlja i preduslov za jednu sigurnu i stabilnu pravnu državu kao što je naša zemlja.
6/2 GD/LjL
Zakoni o kojima danas razgovaramo polaze od jedne važne pretpostavke a to je da pravosudni sistem ne treba reformisati tako što će se uvoditi nove strukture, već tako što će se na osnovu postojećih struktura odgovarajućim izmenama sistem prilagoditi ne samo aktuelnim dešavanjima već i svim onim društvenim promenama koje prate jedno društvo.
Da bi pravosuđe bilo efikasno, ono u svakom smislu mora pratiti sve društvene promene u kojima se nalazimo. Tu mislim i na broj predmeta, ali i na kretanje stanovništva, na razvoj pojedinih gradova, opština i delova Srbije i mislim da se predloženim izmenama zakona upravo jedan ovakav cilj i postiže.
Naravno, takve odluke nisu popularne, nikada nisu ni bile, ali su neophodne i ukoliko želimo da pravosudni sistem funkcioniše na odgovarajući način i na način koji je primenjiv građanima Srbije i kao takav dovoljno vidljiv da mogu da osete razliku između onoga kako je funkcionisao kada institucije nisu imale dovoljno jasna razgraničenja u pogledu ingerencija.
Još jedna stvar koju bih volela da pomenem danas jeste da koliko god to lepo zvučalo pravosuđe zapravo ne dobija autoritet glasnim obećanjima, već dobija autoritet tako što ćemo dosledno, najpre ćemo doneti odgovarajuća pravila koja će imati direktnu primenu prema građanima a nakon toga ih i dosledno slediti u njihovoj primeni. To se postiže na osnovu dovoljno obrazloženih zakona i uređenog usaglašavanja različitih zakonskih odredbi.
Sve to stvara jedan čvrst temelj na kome se zasniva svaka država i državni sistem, pa i naš, i bez čvrstih temelja ne bismo ni mogli da govorimo o efikasnoj državi, a još manje o pravnoj sigurnosti kojoj svi zajedno težimo.
Zato će Socijaldemokratska partija Srbije u danu za glasanje podržati navedene predloge zakona, polazeći pre svega od pravne sigurnosti koju sam malo pre pomenula, pravne sigurnosti jedne države koja pre svega ne zavisi od broja zakona koje ćemo doneti, već zavisi od toga kako ćemo dosledno primenjivati te zakone koje smo u Skupštini obrazložili na jedan odgovarajući način. Jer, ako imamo okvir, onda imamo i način na koji možemo da delujemo, a onda imamo i pravnu sigurnost koja kod građana uliva poverenje. Zahvaljujem.