JOVAN PALALIĆ

Srpska narodna partija

OSVRT OTVORENOG PARLAMENTA

Jovan Palalić je bio narodni poslanik sedam puta do sada. Prvi put je izabran za poslanika u šestom sazivu, od 2004. do 2007, zatim u sedmom sazivu, od 2007. do 2008, kao i u osmom sazivu, od 2008. do 2012, i u 9. sazivu od 2012. do 2014. Nakon pauze od jednog saziva ponovo je izabran u 11. sazivu, od 2016. do 2020, zatim u 12. sazivu, od 2020. do 2022. godine, kao i u u 13. sazivu, od 2022. do 2023. godine.

U šestom sazivu bio je predsednik Odbora za pravosuđe i upravu.

U sedmom sazivu bio je predsednik Odbora za lokalnu samoupravu.

U osmom sazivu bio je predsednik Odbora za lokalnu samoupravu i član poslaničke grupe prijateljstva sa Rusijom i Ukrajinom.

U 11. sazivu bio je član Odbora za spoljne poslove i Odbora za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu.

U 12. sazivu bio je član Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo, kao i zamenik člana Odbora za spoljne poslove i Odbora za Kosovo i Metohiju. Tokom 12. saziva na redovnim skupštinskim zasedanjima je proveo 594 sata, četiri puta se obraćao u plenumu, u postavljanju poslaničkih pitanja nije učestvovao, kao ni u traženju obaveštenja i objašnjenja. Što se tiče prisustva glasanjima za akte, prisustvovao je 250 puta, od čega je za 248 akta glasao “za”, a za dva se izjasnio kao “protiv”

U 13. sazivu izabran je za poslanika kao 97. na listi ALEKSANDAR VUČIĆ – Zajedno možemo sve, mandat mu je potvrđen 01.08.2022. godine. U 13. sazivu bio je deo poslaničke grupe ALEKSANDAR VUČIĆ – ZAJEDNO MOŽEMO SVE, član Odbora za pravosuđe, državnu upravu i lokalnu samoupravu, i zamenik člana Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo i Odbora za spoljne poslove. Takođe, bio je član Delegacije u Parlamentarnoj skupštini Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbednosti.

U 14. sazivu izabran je za narodnog poslanika kao 44. na listi Aleksandar Vučić – Srbija ne sme da stane, mandat mu je potvrđen 06. februara 2024. godine.

BIOGRAFIJA

Rođen je 26. aprila 1971. u Bačkoj Palanci, gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, gde danas radi kao advokat u samostalnoj advokatskoj kancelariji.

Član je Saveta Instituta Organizacije dogovora kolektivne bezbednosti (ODKB) u Moskvi, i stalni komentator ruskog državnog lista „Parlamentarna gazeta“ u svojstvu spoljnjeg eksperta.

Od 2005. godine bio je odbornik u Skupštini opštine Bačka Palanka.

Bio je dugogodišnji član i funkcioner Demokratske stranke Srbije. U periodu od 2005. do 2010. godine bio je predsednik Izvršnog odbora Demokratske stranke Srbije, a od 2010. godine bio je član Predsedništva Demokratske stranke Srbije.

2014. godine prešao je u Srpsku narodnu partiju, u čijem je osnivanju učestvovao.

Generalni je sekretar Srpske narodne partije.
Poslednji put ažurirano: 15.02.2024, 18:31

Osnovne informacije

Statistika

  • 42
  • 2
  • 4 postavljeno / 0 odgovoreno

Pitanja građana

Poziv poslanicima i poslanicama da podrže amandmane organizacije CRTA

čeka se odgovor 4 godine i 3 meseca i 18 dana

Poštovani gospodine Palaliću, U proceduri Narodne skupštine Republike Srbije nalaze se dva predloga zakona od velikog značaja za izborni proces - Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o sprečavanju korup...

Pitanje udruženja u vezi uzgoja životinja isključivo radi proizvodnje krzna

čeka se odgovor 5 godina i 6 meseci i 15 dana

Poštovani, Pišem Vam u ime udruženja Sloboda za životinje, a povodom pitanja zakonske zabrane uzgoja životinja isključivo radi krzna koje je trenutno aktuelno u našoj zemlji. Zanima me kakav je Vaš stav po pitanju uzgoja životinja isključivo radi krzna u Srbiji i kako biste glasali ukolik...

Pismo poslanicima - pitanja za vladu

čeka se odgovor 6 godina i 4 meseca i 21 dan

Poštovani/a, Obraćamo Vam se, kao predstavniku/ci građana, da na sednici za postavljanje poslaničkih pitanja poslednjeg četvrtka u mesecu (26. oktobra 2017. godine), iskoristite vaše poslaničko pravo i postavite ova pitanja predstavnicima Vlade Republike Srbije u ime nas građana.

VIDI SVE POSTAVI PITANJE

Prvo vanredno zasedanje , 05.02.2023.

Gospođo potpredsednice, gospođo Popović, kolege narodni poslanici, ovim obraćanjem u Narodnoj skupštini imam priliku da po drugi put govorim o reformi pravosuđa nakon ustavnih promena. Te 2000. godine govorio sam u zgradi u kralja Milana u jednoj vrlo interesantnoj raspravi koja je uvela Srbiju i pravosudni sistem u jednu konfuznu i katastrofalnu situaciju. Kada poredimo i motive i ciljeve te dve reforme, oni su neuporedivi. Kada poredimo, moram da kažem, imam iskustvo, pratim i ovu današnju raspravu, i kvalitet rasprave i atmosferu, takođe su neuporedivi.

Međutim, ja bih ovde želeo da se osvrnem na nekoliko pitanja koja će nam možda razjasniti ili možda otvoriti eventualno razmišljanje i raspravu kako smo mi došli do ovih ustavnih reformi i kako smo svi mi zajedno učestvovali u pravcu u kom će se razvijati zakonodavne reforme u oblasti pravosuđa, kako bismo ostvarili glavni cilj koji se pominje svih ovih godina, pa i danas u Narodnoj skupštini, a to je nezavisno pravosuđe.

Srbija se nalazila otprilike poslednjih, ajde da kažemo, pola veka svakih 15, 16 godina u nekom periodu ustavnih reformi, bilo kroz ustavne amandmane, bilo kroz donošenje novih ustava. Nakon odluke da se izađe iz komunističkog režima, nakon prvih ustavnih reformi krenulo se u pravcu reformisanja pravosuđa, tj. definisanja nezavisnosti pravosuđa isključivo sa aspekta organizacionog pitanja. Da li što smo došli u tu situaciju kroz pritiske različitih nevladinih organizacija i udruženja, nismo razmišljali druge aspekte, šta to znači nezavisnost pravosuđa, nego je ona svedena, po meni usko, na isključivo organizaciono pitanje. Ako isključimo iz pravosudnih institucija, svako prisustvo bilo koje druge grane vlasti, mi ćemo imati nezavisno pravosuđe.

Između ostalog, o tome smo danas više puta govorili. Evropska praksa između ostalog o tome ne govori. Mnoge zemlje gde parlamenti biraju i danas sudije, gde predsednici država učestvuju u izborima sudija, nemojte zaboraviti čak u Italiji koja je poslužila kao model za našu reformu pravosuđa predsednik Republike je predsednik njihovog Visokog saveta sudstva, da ne govorim o Francuskoj itd…

Ali, mi smo se fokusirali na taj segment i nismo uopšte raspravljali kako da proširimo to pitanje nezavisnog pravosuđa. Možda da nađemo i neke druge modele.

Kada sam rekao da smo svi mi odgovorni što smo došli tj. završavamo jedan proces ove reforme pravosuđa započet skoro pre 20, 30 godina, govorim o Ustavu iz 2006. godine, pa mi smo svi glasali za Ustav iz 2006. godine koji je utvrdio upravo ovaj segment. On nije dovršio tu reformu jer se našao na nekih pola puta i zadržao i neki oblik učešća Skupštine u izboru sudija.

Da pričamo krajnje otvoreno, koja je bila uloga Skupštine u ovom periodu između Ustava 2006. godine i danas? Ona je formalno bila takva da bira sudije iako suštinski Skupština nikada nije birala sudije. Skupština je mogla da odluči ne ko će biti izabran za sudiju, nego ko neće biti izabran za sudiju. To je bilo suštinsko pitanje. Znači, proces se morao završiti upravo na ovaj način.

Sada imamo kroz današnju diskusiju dve potpuno polarizovane pozicije i o tome naravno treba razgovarati sa stanovišta ovog Ustava. Jedna kaže – moramo da se vratimo na izbor sudija u Skupštini. Ali, koji izbor sudija? U vreme komunističko kada su partije odlučivale o tome i odlučivale kako će se sprovesti procedura u Skupštini, odlučivale o kriterijumima, odlučivale o podobnosti, o dostojnosti? Sličan model smo skoro imali 2009. godine kada je jedna partija odlučivala kako će se birati sudije i kada je umesto VSS određivala kriterijume, o tome smo čuli od pojedinih kolega kako je to izgledalo.

Ovaj period koji smo sada imali on nije Skupštini davao nikakva ovlašćenja, poslanici su se ovde izjašnjavali, pojedini poslanici su mogli da ospore jednog kandidata i odlučivali ko ne može da bude izabran. Svi koji smo bili članovi Odbora za pravosuđe znamo kako su izgledale te rasprave. Sav proces i kandidature, ocene kandidata prolazio je kroz VSS, a mi smo praktično aminovali tu odluku. Da budemo pošteni onda i prema sebi, sada dovršavamo taj proces ovim ustavnim izmenama.

Sada se tu otvara sledeće pitanje – druga tema pored nezavisnosti, za koju sam rekao da je usko postavljena i da smo propustili da razmotrimo drugi način kako da popunimo taj pojam, a on se tiče i uloge i pozicije sudija u našem društvu i našeg odnosa prema njima, jer ne možemo govoriti o nezavisnim sudijama ako čitava dva dana mi ovde njihovo dostojanstvo i njihov dignitet osporavamo optužujući ih da su podložni korupciji, da nisu nezavisni u svom radu, da su pod uticajem izvršne vlasti, da im izvršna vlast piše presude, pa kako će da obezbedimo nezavisnost i kako ćemo u odsustvu te nezavisnosti da vratimo poverenje građana koje baš iz tih razloga prema pravosuđu na najnižem nivou?

Sada se pojavio drugi pojam, koji je postao jedna mantra, jedan predmet propagande a to je širenje straha od istaknutih pravnika. Znate, mi smo pre neki dan ovde imali jednu raspravu, na kojoj je bio i predsednik republike, o Kosovu i Metohiji, i svaki put kada se pojave ove velike teme mi imamo svi priliku kako da neki način dođemo do konsenzusa o temeljnim pitanjima naše države. Sada polazim od pretpostavke, ne da ćemo ni pokušati da napravimo konsenzus oko izbora istaknutih pravnika, nego unapred optužujemo da toga neće biti, da ćemo se svi ovde podeliti, da nema šanse da se dogovorimo i da će izbor tih istaknutih pravnika biti prepušten isključivo parlamentarnoj većini. Ustavo pisac je dao šansu za konsenzus kroz definisanje većine koja je u Ustavu. Zašto da ne pokušamo to? Zašto u startu isključujemo mogućnost postizanja konsenzusa? Zašto u svakom pitanju koje definiše snagu naše države ili identitetska pitanja, kao što je Kosovo, mi isključujemo mogućnost konsenzusa.

Sa druge strane, nije moguće ako se držimo slova Ustava u potpunosti isključiti učešće druge grane vlasti, u hajde da kažem, ne u kontroli, nego u prožimanju, jer Ustav kaže da je odnos svih grana vlasti zasnovan na ravnoteži i na proveravanju. Takav čist model gde ne postoji nikakav uticaj zakonodavne vlasti u pravosuđu ne postoji nigde. Nađite taj primer u Evropi, da budemo pošteni nama. Zašto se to čistunstvo koje nigde ne postoji traži upravo ovde?

Prilika je da upravo kroz ovaj model, u ovom trenutku jedini realan, da li će se ići u drugom pravcu da se još dogradi, da se još više podigne kvalitet u budućnosti, to ćemo da vidimo. Nisam siguran da je uopšte moguće da se vratimo u period u kojem smo bili, a koji neki ovde zagovaraju da se ponovo sudije biraju u Skupštini, jer čist model tog izbora bi bio da ovde dođu kandidati nama podnose kandidature i mi biramo. To je tek čista politizacija.

Ali, ovde sa druge strane imamo napad na rudimentarno prisustvo zakonodavne vlasti u pravosudnom sistemu koji se ovde ispoljava kroz istaknute pravnike. Čak ni to se ne dozvoljava, i ako to jednostavno, nalaže Ustav.

Mislim da je ovo bio jedini srednji put. Interesantno je da se kroz ovu raspravu videla ta vrsta polarizacije koja je postojala kao kod nekih drugih tema kao što je bilo u slučaju rasprave oko Kosova. Jedni kažu, proterati potpuno sve druge grane vlasti iz pravosuđa, drugi kažu vratimo ponovo jedinstvo vlasti i da Skupština bira sudije.

Ovo je u ovom trenutku, ako smo želeli ceo koncept započet 2006. godine, koji je bio nedovršen, da dovedemo do kraja, jedini mogući, a da sačuvamo ustavne odredbe o ravnoteži vlasti i ono što jedino realno postoji u ovom trenutku na našem kontinentu, a u isto vreme otvara nam priliku da konačno napravimo konsenzus o grani vlasti koja spada među temelje jednog društva. Mislim da drage kolege treba da iskoristimo ovu priliku. Hvala.

Četrnaesto vanredno zasedanje , 22.09.2021.

Gospodine potpredsedniče, ministre Popoviću, veliki srpski pesnik Matija Bećković je rekao da je Hilandar najdonji kamen našeg duhovnog postojanja i ova generacija Srba, naša generacija, svedoči o povratku Hilandaru, najdonjem kamenu našeg duhovnog postojanja.

Povratak Hilandaru, čiji smo mi svedoci, učesnici, nije samo povratak sećanju na naše slavne pretke, na velike uzlete naše duhovnosti, naše politike, naše države, već je inspiracija za osmišljavanje sadašnjosti i snažan putokaz kuda treba da idemo.

Hilandar i ovaj zakon nisu samo u smislu očuvanja kulturnog i duhovnog i istorijskog nasleđa. Mi kada se vraćamo Hilandaru, da očuvamo kulturno i duhovno nasleđe, mi čuvamo živu veru i istinski izvor duhovnog postojanja i pravoga života. Kada se vraćamo Hilandaru mi se vraćamo našem nacionalnom identitetu koji je utvrdio osnivač manastira Hilandara i mogu slobodno reći osnivač naše nacije i našeg identiteta, Sveti Sava, a to je pravoslavna vera, nacionalna crkva, nacionalna država, jezik, nezavisnost i sloboda.

Srbi su kroz istoriju, pogotovo istoriju 20. veka, imali mnogo revolucija. Svaka od tih revolucija bila je regresija u odnosu na prirodan tok srpske istorije i srpske državnosti. Ona je bila put ka internacionalizmu, bilo onom komunističkom, bilo onom posle pada komunizma, a koji je uvek zahtevao da se na njihove žrtvene oltare prinesu nacija i vera zarad nekog lažnog i nepojmljivog progresa.

Međutim, vraćajući se Hilandaru, mogu samo da citiram Momu Kapora koji je tamo kada je boravio rekao da je to mesto gde shvatiš da uspeh, novci i slava i sve čemu robujemo ništa ne vrede.

Mi sada smo svedoci, vraćajući se Hilandaru, za vreme naše generacije, slobodno kažem za vreme ove vlasti, vraćamo se i obnavljamo drugu vrstu revolucije, povratku istinskom identitetu, istinskim duhovnim korenima i onome što je prirodan srpski put kroz istoriju. Obavljamo naše svetinje, sećamo se naših predaka, naše slave i naših žrtava, podižemo crkve, obnavljamo manastire, branimo našu braću u regionu.

Baš ovaj povratak Hilandaru jeste u stvari dokaz da je srpska država i srpski narod konačno na pravom istinskom putu obnove koji je utvrdio naš osnivač Sveti Sava i baš danas ova revolucija kojoj smo svedoci, nacionalna revolucija koja svoj prirodan put ima u ovom zakonu, u povratku Hilandaru, svedoči o samosvesnoj novoj, snažnoj i dostojanstvenoj Srbiji koja danas ima jasan put koji je bio put osnivača Hilandara, a to je da ostanemo verni tradiciji, ali otvoreni ka svetu.

Da, ovo jeste istorijski događaj koji ima svoj početak u božićnoj poseti predsednika Vučića i ministra Popovića manastiru Hilandaru i ovo nije samo odluka o stalnom finansiranju naše velike svetinje, već je obezbeđena uplata, potpuna uplata za obnovu Hilandara koji je postradao u požaru 2004. godine u martu mesecu, martu mesecu mnogih srpskih tragedija.

Da, ova generacija Srbija može biti ponosna jer će biti upisana u istoriju i niko nikada neće smeti da ukine zakon koji mi danas donosimo, ali da svi Srbi zapamte imena predsednika Vučića i ministra Popovića, koji su bili na Hilandaru i pokrenuli ovaj proces ministarke i potpredsednice Vlade Maje Gojković, koja je predložila zakon i svih poslanika Dvanaestog saziva Narodne skupštine Republike Srbije koji će ovaj zakon da usvoje.

Dvanaesta sednica Prvog redovnog zasedanja , 20.05.2021.

Gospodine potpredsedniče, gospođo Čomić, Srbija je država koja je zasnovana na vrednostima koje promovišu jednake mogućnosti i na vrednostima za koje je neprihvatljiva bilo kakva diskriminacija, i nasilje.

I građani Republike Srbije, i njene institucije, pokazali su u svim slučajevima pojava i diskriminacije i nasilja, da odlučno i čvrsto reaguju i osudi i u procesuiranju.

U tom smislu, veoma je važno da u Narodnoj Skupštini donosimo dobre zakone kojima će se prakse i pojave i diskriminacije i nasilja osuđivati.

Ono o čemu želim ovde da govorim i dobro je što se vodi ovakva otvorena rasprava, bez obzira na sva neslaganja, jeste ona rešenja koja se pojavljuju u ova dva zakona, a ima dobrih rešenja, a koja su vrlo problematična, koja mogu da stvore ogromne probleme u praksi, a imaju svoj izvor u upravo , ono u čemu je gospođa Čomić govorila, navodnom prisustvu različitih stereotipa, predrasuda ukorenjenih u kulturi, ovog naroda, koji podržava i promoviše nasilje i neravnopravnost.

Nikako ne mogu da se složim da je srpski narod, kao većinski narod a naravno i svi građani, narod koji prihvata nasilje, a ne osuđuje pojedinačne pojave, da je atmosfera i kultura u društvu takva, da mora da se menja promenom svesti i unošenjem odredaba koje po mom mišljenju, ovde nije mesto.

Različiti aspekti te ideologije koja nije nova, koja nije nepoznata, koja postoji u Evropi i unosi se u Srbiju, stvorili su situaciju da se pojavljuju norme, koje ne priznaju praksu i pojedinačne slučajeve, diskriminacije koji su za osudu i koje treba osuditi, procesuirati, nego se unose norme neodređene, poput normi koje se tiču pretpostavki, neutralnih odredaba, menjanja školskih programa, menjanja jezika, uticaja na naučno istraživački rad, menjanja struktura organa upravljanja, širenje evidencija i unošenje ličnih podataka lica koja su izvršila diskriminaciju bez mogućnosti brisanja iz tih evidencija, širenja prostora, podnošenja tužbi, čak i kad lice prema kojem je izvršena diskriminacija, ne želi da tu inicijativu pokrene, unošenje odredaba u koje se zadire u prava izdavanja stanova, tako što pojedinci koji su vlasnici stanova, dolaze u situaciju da budu predmet problema, kako se ovde kaže, čine diskriminaciju na osnovu pretpostavljenog, ako ne izdaju stan na osnovu pretpostavljenog ličnog svojstva i to je kršenje i slobode ugovaranja i Ustava.

Jako je važno da ukažemo da ove odredbe koje izlaze izvan okvira koji vrlo konkretan način procesuiraju pojedinačna dela, kao što je diskriminacija, pojedinačno delo, kao što je krivično delo jedan pojedinačan akt, kao što je ratni zločin, akt pojedinca, ne možemo na ovaj način čitavo društvo stigmatizovati, da je njegova kultura takva da promoviše diskriminaciju, da je Srbija nemoderno društvo i da zbog toga treba menjati svest u svim aspektima kako je ovde navedeno u zakonu o rodnoj ravnopravnosti.

Simptomatično je to da je to glavna intencija, tek nasilje o kojem je trebalo biti najviše reči ovde, dolazi tek od 51. člana, a pre toga se bavimo školski programima, jezikom, naučno istraživačkim radom, privatnim kompanijama, izveštajima, evidencijama, i svim ostalim što dodatno opterećuje ovo društvo.

Moramo svi u svakom slučaju ponavljati da je Srbija društvo koje ne prihvata nikakvo nasilje i da je srpska kultura i tradicija, srpska porodica takva, koja će da odbaci nasilje, ali postoje pojedinačni slučajevi, a ne kolektivna odgovornost za ono što je ovde navedeno kao predrasuda, koja je ukorenjena u srpskoj kulturi.

U tom smislu, mislim da ova rešenja nisu dobra, da ova dodatna rešenja i da je potrebno ove zakone doraditi, kako bi se odgovorilo preventivno, ali na konkretne slučajeve diskriminacije i neravnopravnosti.

Srbija je država koja promoviše jednake mogućnosti i koja će uvek i u svakom trenutku, svojom kulturom, svojom etikom i moralom, osuditi nasilje. Hvala.

Imovinska karta

(Beograd, 26.08.2022.)

Funkcija Državni organ, javno preduzeće, ustanova, druga organizacija Izvor prihoda Interval Neto prihod Valuta Vreme obavljanja / od-do
Narodni poslanik Narodna skupština Republike Srbije Republika Mesečno 135561.00 RSD 03.08.2020 - 01.08.2022.
Narodni poslanik Narodna skupština Republike Srbije Republika Mesečno 135560.00 RSD 01.08.2022 -