Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/6957">Sreto Perić</a>

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, između Poslaničke grupe SRS-a i vas iz Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj o ovom pitanju nema i ne sme da bude razlike. Da li su nam potrebni ovi zakonski predlozi? Svakako da jesu, mada o nekima govorimo po drugi put posle tri godine. Postavlja se pitanje – kakav smo imali pristup tada, ako posle tri godine moramo da menjamo ove zakonske predloge? Život ide dalje, zakone treba prilagoditi životu, to nije sporno. Šta ste vi želeli da postignete?
Videli ste, gospodine ministre, koliko su vas pratile vaše kolege iz političke stranke kojoj pripadate; kada ste obrazlagali jedan zakonski predlog, oni su mislili da je tu kraj i hteli su da vas podrže aplauzom. Ovde se radi o šest zakonskih predloga. Moj razlog za izdvajanje mišljenja jeste više te prirode nego suštinske. O tome ću govoriti kada bude rasprava u načelu.
Ide se po hitnom postupku. Zakon o Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ide po hitnom postupku, dva dana pre početka zasedanja je stavljen na dnevni red, a to nije smelo da bude tako. Moralo je da bude više rasprave o tome. Vi ste na Odboru za nauku i tehnološki razvoj rekli da je kratko vreme rasprave, ali da ste imali veliki broj razgovora s ljudima koji se bave naukom i naučnim istraživanjima i da je to negde između 1.500 i možda 2.000 ljudi.
Mi ne sporimo nikada javnu raspravu u okviru krugova koji se bave određenim problemima, bilo da je to naučno i tehnološko istraživanje ili neki drugi problem, ali zahtevamo da bude dovoljno vremena za narodne poslanike, kako bi mogli kvalitetno da se pripreme za ove rasprave.
Međutim, i ovoliko vremena nam je bilo dovoljno da primetimo određene stvari. Ne ulazim u napore vaših kolega koji sede tu, vrlo korektno su na Odboru za nauku i tehnološki razvoj govorili o stručnim aspektima ovih zakona, ali ću vam u raspravi u načelu pokazati na konkretnim primerima da ste ove zakone obojili političkim bojama. To ni u kom slučaju niste smeli, to ću kod prvog zakona, o naučnoistraživačkoj aktivnosti, pokazati, ali Centar za promociju nauke neka ostane kao posebna institucija, kao novouvedena institucija.
Mislim da današnja rasprava o ovim zakonima, takođe, može da bude dobra prilika za promociju nauke i tehnološkog razvoja. Kada je jednom prilikom, o nekom drugom zakonu, govorila koleginica Snežana Plavšić-Stojanović, ovde bi bilo i te kako razloga da su ili udvostručili vreme, ili da nije bila objedinjena rasprava o svim ovim zakonskim predlozima.
Šta je vama bio motiv za spajanje ovih zakonskih predloga, odnosno za objedinjenu raspravu? Verovatno to što je predlagač svih šest zakona Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj, s jedne strane, i, s druge strane, što, objektivno, ovi zakoni imaju dodirnih tačaka, da bi predstavili na dobar način preko 8.300 ljudi koji se bave naukom i naučnim istraživanjem, a koji su direktno finansirani od strane budžeta.
Kada kažem da su ovi zakoni obojeni političkim bojama, možemo naći u vašoj strategiji, na strani 36, gde se kaže, kada govorimo o društvenim i humanističkim naukama – znamo da se oko 1.900 ljudi, od ukupnog broja od 8.300, 8.500, da zaokružim, ne baratamo preciznim ciframa, bavi istraživanjem u oblasti društvenih i humanističkih nauka. Od 2.047 naučnih radova, samo je 30 iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Pogledajte koji nam je odnos tu i onda, jednom rečenicom, kažete – u stanju istraživanja i potencijalima, istraživači imaju slabe veze s nosiocima državne politike, pa i s državnim činovnicima. Vi, verovatno, konstatujete jednu istinu, ali to je nešto što ne sme da se dovede u direktnu vezu s ljudima koji se bave naučnim i istraživačkim radom.
Na kraju, možemo se složiti da imamo izuzetno talentovane pojedince, izuzetno vredne ljude koji se bave naukom i naučnim istraživanjima, ali organizovano, baš gde je potrebna intervencija države i vašeg ministarstva, vrlo slabe rezultate imamo.
Postoji i jedan institut, ovo zbog toga što ste vi, gospodine ministre, pomenuli, to je Institut za krompir u Guči. To je u vlasništvu države sa 100% kapitala. Oni 22 meseca nisu primili platu, isključena im je struja, pokušavaju sa Ruskom Federacijom ili s nekom od tih zemalja da sklope strateški ugovor da bi mogli…
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
Završavam. Gospodine Nedeljkoviću, vi potičete iz tih krajeva, a ukoliko ministar ne stigne, on je zadužen i za evropske integracije, onda vi obratite malo pažnju na ovaj institut. To je ustanova s vrlo kvalitetnim stručnjacima, koja je do sada davala dobre rezultate u praksi. Hvala vam. Izvinjavam se zbog prekoračenja vremena.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, gospodo iz Ministarstva, moram da vam kažem da su poslanici SRS-a govorili u skladu s onim što je tema, a tema je nauka, ljudi koji se bave naukom, institucije preko kojih se to može ostvarivati i krajnji cilj, šta želimo da postignemo preko toga.
U isto vreme, moram da vam kažem da nauka nije samo problem Ministarstva za nauku i tehnološki razvoj, niti privilegija. Po definiciji, ako je nauka univerzalna kategorija, onda je to problem kompletnog društva tj. kompletne države.
S obzirom na to da mi ne nedostaje hrabrost, smem unapred da vam kažem da ću kritikovati ovaj zakon, i to argumentovano. Nedopustivo je, ili meni bar malo zasmeta kada neko ko nije pročitao nijedan zakonski predlog, u tri ili u pet minuta iznese neke karakteristike. Videćete u mojoj argumentaciji da s pravom to kritikujem, čak ću pokušati da uvaženog profesora Nedeljkovića ''isprovociram''. Ako u tome budem uspeo, a to ću vezivati za ovaj zakon o zaštiti geografskog porekla, za mene je današnji dan uspešan, a i za Poslaničku grupu SRS-a.
Jedan od ovlašćenih predstavnika jedne političke stranke, neću da kažem koje, nije tu, ne može da mi odgovori, rekao je da smo izgubili nekih 10 godina. Znam na koji period misli. Nisam pozvan da ovde štitim taj period, jer i ne osećam u ime SRS-a nikakvu odgovornost, ali moram samo nekoliko činjenica iz tog perioda da kažem.
Tačno pre 20 godina, Elektrotehnički fakultet iz Beograda je bio među 15 najboljih u svetu, a danas, na šangajskoj listi, gospodine ministre, od 500 univerziteta, nema nijedan iz Srbije. Danas, nakon 10 godina demokratske vlasti u Srbiji, naše izdvajanje za nauku je 0,3% BDP.
Ne mogu reći da je za to kriva jedna stranka, prosto, nikad se za nauku u ovoj državi nije dovoljno izdvajalo, a možda je u nekom periodu, o kojem je govorio ovlašćeni predstavnik određene političke stranke, i više nego što je to danas, a još manje da se ne sme kritikovati ovaj zakon.
Izvinjavam se gospođi Branki Totić iz Zavoda za intelektualnu svojinu, ne znam koliko se ona bavi naučnim radom, ali pretpostavljam da se dva državna sekretara i te kako bave naučnim radom; ministar se više bavi politikom i rekao je da se bavi politikom koliko je vešt.
Ministre, ova tema o kojoj smo danas govorili ne dozvoljava finte. Vi ste vrlo često pokušavali, ne pada mi na pamet, niti hoću niti mogu da vam oduzmem, ali ne smemo davati nerealna obećanja ljudima koji pokušavaju da se bave ozbiljno naukom.
Mi za sebe kažemo da smo staro društvo, da je prosek 42 godine, ali prosek ljudi koji se bavi naukom je još iznad našeg prosečnog života građana, on je negde oko 45 godina. Ako sada pošaljemo poruku s vašeg mesta, gospodine ministre, mladim ljudima da je sve rešeno, da ovih 200 miliona od juče rešavaju sve probleme, onda ćemo ih dovesti u zabludu i vrlo brzo će im se to vratiti kao bumerang. To ne smete da radite. Vi budite optimista, niko vam ne brani, ali morate da budete realni prilikom davanja nekih izjava, a čini mi se da to baš nije bilo tako.
Na kraju, vezano za ovu strategiju, ne znam da li je ovaj koji je rekao – ko iznese nešto protiv ovih zakona, uopšte čitao ovu strategiju. Ona je, prvo, konstatovala sve probleme koje naša nauka danas ima, a oni nisu mali, oni su veoma brojni, a posle ste vi davali određena rešenja, odnosno viđenja kako to može da se prevazilazi. Još jednom, pošto niste odgovorili, a imam pravo kao narodni poslanik, kao predstavnik građana, u cilju da zajednički rešavamo neke probleme, pitam – zašto stoji rečenica "istraživači imaju", misli se na ove iz društvenih i humanističkih nauka, "slabe veze s nosiocima državne politike", a ovim zakonima, valjda, treba definisati određene načine i obrazac ponašanja za sve one koji žele da se bave naukom uopšte, iz bilo koje od ovih šest grupa i grana, da se bave nezavisno od toga kakav je njihov odnos s nosiocima politike? Ima propisan način ponašanja, sredstva za koja mogu da apliciraju i da se oni izvole baviti naukom na način na koji se to radi u svetu, ali vi ne kažete tako.
Kada sam rekao jutros, u izdvojenom mišljenju, da u ovim zakonima dominiraju političke boje, to ću vam pokazati kroz zakon o naučnoistraživačkom radu i delatnosti.
Naši naučnici koji su se bavili društvenim i humanističkim naukama, kako neko od priznatih i uglednih naučnika reče, nisu igrali po pravilima svetskih utakmica, dok se to ne može reći za one naučnike koji su se bavili prirodnim ili tehničkim naukama. Oni su, zbog objavljivanja radova, verovatno su to neke kategorije koje moraju na drugi način da imaju pristup, verovatno danas spremni da se uključe u međunarodne tokove bavljenja ovom naukom.
Postoji Zakon o naučnoistraživačkoj delatnosti i on je rekao, u članu 9, da se Strategija donosi na 10 godina. Još uvek je važeći Zakon o naučnoistraživačkoj delatnosti, a Vlada je donela Strategiju o razvoju naučnotehnološkog istraživanja od 2010. do 2015. godine. Mi već ne poštujemo to. Predložene su izmene i dopune, ali, gospodine ministre, to je važeći propis, to tako ne može. Moglo se sačekati, ili nešto uraditi, ili ne menjati uopšte taj rok.
Znači, ako se neko usudi da malo iskritikuje, onda on ne misli dobro nauci. Garantujem za sebe i za sve poslanike SRS-a koji su govorili. Ovo nije tema gde se može uputiti neka oštrija reč, ali onaj ko se usudio da govori pet minuta o ovome bez čitanja ovih predloga, ne misli dobro nauci.
Kada govorimo o Nacionalnom savetu, ranije smo imali 17 članova Nacionalnog saveta, sada imamo 17 članova. Struktura članova je bolja u predloženim izmenama i dopunama nego što je bila ranije, a došla je politika i ovde. Kako? Do sada je predsednika Nacionalnog saveta biralo 17 članova Nacionalnog saveta. Ko će sada birati predsednika? Biraće ga Vlada. Na čiji predlog? Na predlog ministra.
Vi kažete – kakve ima veze, oni ga finansiraju. Ima velike veze. Ja sad ovo posmatram kao pravnik po profesiji, a rekli ste – zamenika predsednika Nacionalnog saveta će birati ostali članovi Saveta. Nemoguće. Uzmite predsednika Skupštine, gospođo Čomić, je l' tako, bira se na isti način, odnosno potpredsednik i zamenik predsednika Skupštine se bira na isti način kao što se bira i predsednik.
Vi ste hteli da to stavite pod kontrolu. Ranije je bilo šest iz instituta, šest s univerziteta, sada imaju po tri; SANU, ranije dva, sada, isto, dva; Matica srpska, po jedan; Privredna komora Srbije, ranije jedan, a sada se kaže da će biti pet. Vi kažete da će tri člana biti predstavnici privrede i dva iz inostranstva. To je možda bolja struktura nego što je bila do sada iz oblasti naučnih ljudi, a u oblasti odbrane je, takođe, dobro. Jer, a to kažu oni koji su danas u Vladi ili podržavaju ovu vladu, Srbija nema šta da izveze.
Ne mislim da je to baš tako, ali ekonomija znanja je naša prednost, a to smo mogli da vidimo i kroz vekove. Uostalom, čini mi se da ste vi jutros rekli, a potpuno sam saglasan s tim, da je ubrzanom razvoju američke nauke šansu dao niko drugi nego Nikola Tesla. Pretpostavljam da još uvek ima ljudi u Srbiji koji imaju takav ili sličan pristup nauci. Zbog toga je danas u SAD-u najveći broj ljudi došao iz raznih zemalja..
Državni sekretari, vi se bavite naukom i naučnim istraživanjem i verovatno ste određen broj puta pomislili da više ne možete to izdržati, pretpostavljam, ne zbog vaših ličnih primanja, koja su u određenom momentu bila ispod dostojanstva i onoga što znate, već zbog opreme s kojom ste mogli da se susretnete; to je bio mnogo veći problem nego što imamo danas.
Spajanje ovih zakona nije dobro. Siguran sam da smo s ovog mesta mogli da pošaljemo bolju poruku, odnosno da se o ovome više govori nego što će to da učini Centar za promociju nauke, jer u Centar za promociju nauke će, verovatno, biti raspoređeni ljudi iz Ministarstva, pa u okviru ovih 10% smanjenja broja itd., ne date vi svoje kadrove da odu daleko od toga, ali to nije dobro i tako ne treba činiti.
Ono zbog čega sam nameravao da isprovociram gospodina Nedeljkovića jeste sledeće: ovde je tačno 52 proizvoda, ili 52 oznake geografskog porekla, između ostalih, i ariljska malina. Zbog čega ne postoji ili se ne osnuje, o tome vi razmišljajte, ministar neće, zato se vama i obraćam, možda, institut za malinu, za jagodu i za borovnicu, da nam se danas borovnicom ne bavi u Srbiji samo Ivan Đuknić iz Belanovice, nego da to radi jedan institut? Ako je ariljska malina zaštićen proizvod i ako se danas u Arilju, više proizvodi nego što se troši, to je, možda, jedina opština u Srbiji, zbog čega jedan od instituta ne bi bio tamo, upravo zbog toga?
Vi znate koji su problemi kod proizvođača maline, ali da vidimo da li još uvek treba da proizvodimo malinu, ili treba preći na borovnicu, kupinu ili nešto slično. Ukoliko budem uspeo da vas isprovociram da radite u tom pravcu, mi smo danas završili uspešno ovu raspravu.
Dame i gospodo narodni poslanici, dva su razloga zbog čega je SRS podnela amandman na član 17. Samo da vas podsetim, član 17. govori o zakletvi koju treba da polože izabrani narodni poslanici.
Prvi razlog je ustavne prirode. Ustav je tačno predvideo koje institucije i koji organi polažu zakletvu. Pošto zakon o Narodnoj skupštini spada u sferu javnog prava, nije moguće uvoditi nove institute, ukoliko to nije već predviđeno Ustavom.
Moram da vas podsetim da to pravo i tu obavezu na osnovu Ustava ima predsednik Republike. U članu 114. stav 3. kaže se: „Prilikom stupanja na dužnost predsednik Republike pred Narodnom skupštinom polaže zakletvu koja glasi: 'Zaklinjem se da ću sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo, kao i ostvarivanju ljudskih i manjinskih prava i sloboda, poštovanju i odbrani Ustava i zakona, očuvanju mira i blagostanja svih građana Republike Srbije i da ću savesno i odgovorno ispunjavati sve svoje dužnosti'.“ Ovo su reči koje je izgovorio predsednik Republike Srbije ovde pred nama, pred Narodnom skupštinom, prilikom svog izbora.
Da li je to danas tako, da li građani Srbije žive u blagostanju? Da li Kosovo i Metohija, po mišljenju predsednika, odnosno da li se predsednik dovoljno zalaže za očuvanje teritorije Republike Srbije? Možda se vi sa mnom nećete složiti, ali odgovorno tvrdim da predsednik Republike Srbije ne poštuje ovu zakletvu koju je dao.
I Vlada ima obavezu da položi zakletvu, na osnovu člana 128. stav 2. Ustava Republike Srbije.
U članu 17. kaže se da narodni poslanici treba da polože zakletvu, koja glasi: „Zaklinjem se da ću dužnost narodnog poslanika obavljati predano, pošteno, savesno i verno Ustavu, braniti ljudska i manjinska prava i građanske slobode i po najboljem znanju i umeću služiti građanima Srbije, istini i pravdi“.
Služiti istini i pravdi. Ovo je u odnosu na prethodni tekst, koji se odnosi na predsednika Republike, neuporedivo po značaju i po kvalitetu, i ako to ne poštuje predsednik Republike i to ga ne obavezuje, šta onda očekujemo da će dovoljno motivisati narodne poslanike koji polože ovakvu zakletvu?
Samo da vas podsetim da je jedan broj narodnih poslanika, koji su to bili ranije, položio zakletvu i u crkvi, pa je nije poštovao. Šta će ga obavezivati na ove reči, koje nisu ni dovoljno precizne, ni dovoljno jasne? To su neki pojmovi koji nisu dovoljno određeni.
Na kraju, da li će i ovaj saziv biti u obavezi da nakon stupanja na snagu ovog zakona položi zakletvu?
Najbolje rešenje je prihvatiti amandman SRS i ovaj član 17. brisati, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što nema ustavnih mogućnosti za uspostavljanje te kategorije, odnosno zakletve. Hvala.
Uvažene dame i gospodo narodni poslanici, gospođo predsedniče, malo ste uneli zabunu, rekli ste kolega Petar Jojić, pa ste dali reč meni, što ne smeta.
Govoriću sada o izuzetom mišljenju na sednici Zakonodavnog odbora. Za izuzeto mišljenje razloga je više, ali da bi se dobro shvatili moram prvo da postavim jedno pitanje i, naravno, daću i odgovor na to pitanje.
Da li je potreban zakon o Narodnoj skupštini da bi se regulisao rad ovog uvaženog doma? Svakako jeste.
Gospođo Kolundžija mi, narodni poslanici SRS, želimo da donesemo takav zakon gde će nezavisan, kredibilan i ugledan narodni poslanik moći samo da dođe ovde i na takav način da zastupa interese onih koji su glasali za njega.
Moja namera nije da potcenim vaš rad i vaše zalaganje vezano za ovaj zakonski predlog, ali sve što mogu argumentovano da osporim to ću i da učinim. Vi ste na sednici Zakonodavnog odbora rekli da je ovo predlog svih 250 narodnih poslanika, što apsolutno nije tačno, ali ste se sada ispravili i rekli da je to predlog vas 128 koji ste potpisali i saziv za ovo zasedanje.
Još moram da kažem da ste vi rekli da se na ovom predlogu radi otprilike oko dve godine, pa bi se moglo reći da je ovaj predlog u ime svih onih iz dve hiljade i neke. Zaista je to lepo.
Setite se, neki iz dve hiljade i neke su sada maksimalno sa deset godina, i to je možda najlepši deo našeg društva, ali zasigurno to nisu oni koji mogu i nemaju dovoljno zrelosti da donesu jedan ovakav zakon.
Mnogo bi bilo bolje i kvalitetnije da ste i vi u provedenom vremenu išli ka tome da zaštite ovu instituciju. Setite se samo brojnih napisa novinara, a pretpostavljam da je to iz Vlade dato zeleno svetlo da se piše o tome, i otprilike ova institucija je svedena na najniži nivo u Srbiji, a što ne zaslužuju narodni poslanici, ako ne zbog sebe, a ono bar zbog onih kojih su na određenim izborima glasali za njih i ukazali im poverenje.
Ono što je najproblematičnije, što zaista jeste protivustavno u ovom predlogu zakona, jeste svakako član 37. ovog predloga zakona. Gospođa Slavica Đukić-Dejanović, kao predsednik ovog parlamenta, na najbolji način je to pokazala kada je pročitala obaveštenje pre otvaranje rasprave po ovom predlogu zakona o ostavci jednog bivšeg narodnog poslanika.
Mi smo pre godinu i po dana se pitali ko će biti sledeći narodni poslanik u ime tih i sada želite ovim predlogom zakona ono što ste svesno uradili pre godinu i po dana da ozakonite, da legalizujete.
Vi to možete, to ste učinili i onda, ali to nije u redu. Na zadnjim izborima u maju 2008. godine lista SRS – dr Vojislav Šešelj je dobila 78 mandata. Naša politika je tada bila potpuno jasno i, kako volite da kažete, transparentno predstavljena našim biračima i dobili smo 78 mandata narodnih poslanika.
Sada imate jedan od tih mandata koji sedi, zajedno s vama, nezvanično možda član vaše stranke. Sa određenim brojem mandata raspolažu oni ljudi koji su naprasno i potpuno promenili svoju politiku i odustali od onoga što su objašnjavali građanima šta će biti njihovo zalaganje i koji će biti njihov cilj u narednom periodu, kada budu ušli u parlament Skupštine Republike Srbije.
Član 7. je, po meni, najviše sporan, ali o njemu ću više govoriti kada budemo pričali o raspravi u načelu po ovom zakonu, jer predstavnička uloga parlamenta i kontrolna uloga parlamenta zasigurno da je najmanje i do sada bila prisutna u ovom parlamentu i sa ovakvim zakonom to neće biti ni u narednom parlamentu.
Zakonodavnu ulogu ovaj parlament će imati, izbornu ulogu će imati, ono što je predviđeno Ustavom i zakonima da će se vršiti izbor u Narodnoj skupštini to će i biti, ali predstavnička uloga naši građana neće biti dovoljno zastupljena.
Činjenica da ovaj parlament nije zasedao dva meseca, u vreme kada su mnoga brojna pitanja bila sporna i otvorena, ukazuje da se zanemaruje, da se zapostavlja predstavnička uloga, a o kontrolnoj ulozi, pre svega mislim na izvršnu vlast, nema ni govora.
Rekli ste da ovaj zakon definiše podelu vlasti. On ne definiše podelu vlasti. Na ovaj način želite da sakrijete od javnosti, od građana Srbije krađu imovine, podelu imovine koju su oni sticali vekovima.
Gospođo predsedavajuća, ako nije problem, samo da saopštite koliko vremena SRS ima još.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Kolundžija, u našem narodu bi se reklo - žali bože truda.
Ono što ste vi danas pokazali u Narodnoj skupštini zaslužuje jedan dobar zakon, uloženi trud, i ne samo vi danas, nego određen broj naših kolega, koji su po vašem kazivanju radili na ovom predlogu zakona oko dve godine. Očekivao sam, posle ovakvog predloga zakona, da nećemo imati ovoliko narodnih poslanika i ne znači, kad ovo kažem, da su svi neopravdano odsutni. Očekivao sam, između ostalog, da ćemo raditi na tome.
Još nešto moram vama da kažem, gospođo Kolundžija. Sada je ta zmija u vašim nedrima, o kojoj mi želimo da govorimo. Mi smo tu posao završili što se tiče SRS, ali ona je u vašim nedrima, ne mislim bukvalno, razumeli smo se, i vi vidite šta ćete dalje da uradite.
Meni u vreme najlošijeg pisanja o ovom parlamentu zaista nije bilo jasno i nikad nisam na to pristajao, ali sam se pitao zajedno sa kolegama narodnim poslanicima iz SRS zbog čega to vi iz skupštinske većine radite. Zaista mi nije bilo jasno, danas mi je potpuno jasno.
Uspeli ste kod građana Srbije, ne vi, među vama ima mnogo časnih i čestitih ljudi, i ne vi, to je orkestrirano dolazilo verovatno iz Vlade, sad tako zaključujem, da bi građani Srbije pomislili – dobro je, neće imati velike penzije, neće imati velike plate, a vi ćete da proturite član 37, 38. i 39. Osnovna suština je u tome.
Kada budete pokazivali, odnosno kazivali nekom da je usvojen ovaj zakon, vi ćete reći – evo, ono što ste tražili mi sada imamo. Od vas je neko tražio, kome ste vi pomogli i štitili ga u krađi mandata, tražio da mu pomognete.
Pošto vi i poštovani građani Srbije, kada god budete gledali ovaj prenos, ovo što se prikupljaju potpisi, to je vaše pravo, učinite to, to je najobičnija farsa. Da je neko hteo da pobedi režim Borisa Tadića, ne bi cepao SRS. Ko je u tome pomogao? Mi smo danas mogli da dobijemo potpuno precizan odgovor.
G 17 plus, njihov ovlašćeni predstavnik se izjasnila na koji način oni vide odredbe člana 37. i kada je u pitanju odnos političke stranke i narodnog poslanika. Predstavnici SPO su takođe o tome govorili i čini mi se svi drugi, kolega iz SPS, ovlašćeni predstavnik, šef poslaničke grupe, rekao je da bi danas trebalo da bude svečani karakter.
Da bi ova sednica trebalo da ima svečani karakter, usvajamo, odnosno razmatramo Predlog zakona kojim treba da regulišemo rad Narodne skupštine Republike Srbije i to nije samo narodnih poslanika, nego i skupštinska služba i sve ono što je vezano za Narodnu skupštinu.
To bi trebalo da bude tako, da smo zaista dobili jedan pravi predlog zakona. Ovo je suviše razvodnjeno. Ne znam da li vi znate šta je badanj, ali ovo je šupljo kao što je taj badanj. Znate, ono je jedna sprava, da je nazovemo spravom, kroz koju dotiče voda do vodeničnog kola i ona mora da bude šuplja, takav je i ovaj zakon. U njemu nema ama baš ništa, na stranu što sadrži u sebi deo Ustava, deo Poslovnika i deo zakonskih odredaba.
Ali, ako stoji u članu 98. Ustava, a vi ste to preuzeli u članu 2. ovog predloga zakona, da je Narodna skupština najviše predstavničko telo, da sada ne polemišemo, vi ste to sa kolegom Martinovićem razjasnili, najviše telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti u Republici Srbiji, onda je zaista sa mnogo više pažnje, mnogo više mudrosti, mnogo više i stručnog i političkog znanja trebalo pristupiti ovom problemu.
Ne sumnjam uopšte da nije bilo dovoljno struke među kolegama narodnih poslanicima koji su učestvovali u izradi ovog predloga zakona, a vi se pitajte, vi se već pitate zbog čega i ostale poslaničke grupe nisu pokazale želju da učestvuju u ovome.
Nisu jer ne prihvatamo, ne pristajemo na ovako nešto, ne pristajemo na to da se ne poštuje volja građana Srbije. Vi to kažete, i vama još jedna politička stranka pomaže u tome i kaže – mi treba sada da oslobodimo narodnog poslanika od bilo kakvog uticaja. Znate, da vam kažem, izbori se provode organizovano. Da nisu organizovano provedeni, onda bi svako od nas mogao da glasa u svojoj sopstvenoj kući, stanu ili već tamo gde se nalazi. Ne, nego to radimo na biračkom mestu.
Političke partije ili političke stranke organizovano prikupljaju potpise do sada, izlaze na izbore i predstavljaju svoj program. Taj program dobija ili ne dobija podršku građana Srbije, dobija u meri u kojoj dobija i onda se to u narednom periodu ceni, odnosno prezentujemo građanima Srbije.
Pošto građani Srbije ne mogu da imaju direktan uticaj na Vladu Republike Srbije jer je oni ne biraju, bira Narodna skupština Republike Srbije, a mi smo dužni da damo odgovor pred onima koji su nas birali, i vi ste, čini mi se, rekli da su građani Srbije najviši autoritet. Saglasan sam s vama. Ali, kakav je vaš odnos prema tim građanima Srbije?
Zaista, možda ovo emotivno sada govorim, mene zaboli glava kada čujem od predstavnika skupštinske većine koji kažu – Vlada Republike Srbije radi odlično. Pretpostavljam, drage kolege, da ste u ovom periodu od dva meseca, kada parlament nije zasedao, imali prilike da budete u malim mestima po unutrašnjosti Srbije, za razliku od ministara iz vaših političkih stranaka koje vi podržavate, koji odlaze samo tamo gde su neke promocije i promovišu političke stranke pred ljudima koji su uglavnom već ubeđeni.
Da li vam je poznato, gospođo Kolundžija, da jedna starica dođe da plati struju, donese 500 dinara i kaže – do povratka u moje selo treba mi 80 dinara, ostalo ostavite za struju. To je ono što smo mi danas trebalo da imamo na dnevnom redu i ne oslobađa nikog odgovornosti, a pre svega vas, jer ste vi rekli – nigde nije decidno propisano u kojem vremenskom periodu treba ovaj zakon usvojiti.
Ako nije bilo propisano, a trebalo je davno, onda mi ne bi imali krađu poslaničkih mandata, ne bi imali sve ono što ne treba da nam se dešava, ne bi imali onako strašna pisanja o parlamentu ,gde smo i svi u određenoj meri odgovorni, a zasigurno oni poslanici koji ne podržavaju Vladu nemaju efikasna sredstva da se bore protiv toga. O tome je trebalo malo više pričati, a ne o ovome. Vi ste rekli da se procedure regulišu Poslovnikom. Nije istina.
Ovaj zakon sadrži odredbe gde se kaže kako i na koji način se vodi zapisnik ili stenogram sa sednice Narodne skupštine. Stoji to u ovom predlogu zakona i niz drugih stvari koje treba da budu regulisane Poslovnikom stavili smo u zakon, i to nije dobro, i vi ste to uradili zato što ste morali tako da uradite.
Kad kažem vi mislim na one koji su učestvovali u pisanju ovog predloga, ali ovde javnost rada, član 11, obezbeđuje se stvaranjem uslova za televizijski, internet prenos itd. Pa nije to na čemu ste vi insistirali, nije to ono na čemu mi sada insistiramo. To je zapravo ništa. Jednog dana kada vaše pozicije budu ugrožene, tada će biti kasno i sigurno nećete biti u mogućnosti.
Ali, danas mislite da hoćete. Vi ćete onda pokušati da menjate ove članove 37, 38, da bi spasli ono što ste na nekim izborima osvojili, ali to neće biti moguće. Mogao je bivši naš kolega poslanik Ferzo Ćelović, čini mi se, da čovek ne zna šta ga je snašlo. Nije više poslanik. Juče je mislio da jeste i bio je, došao ujutru i verovatno se uredno prijavio, ali su mu rekli ti više nisi narodni poslanik.
One za koje je SRS imala uredno ostavke, oni nisu mogli da budu razrešeni. O čemu to govori? Govori o svesnom učestvovanju u krađi poslaničkih mandata. I ne radi se o tri, o 20, o bilo koliko mandata, nego se radi o mnogo većem broju građana Srbije koji su na izborima izneli svoju volju i rekli šta oni žele u narednom periodu kad je upitanju organizovano učešće u izborima i organizovana želja da pomognu političke stranke. Vi ste se o to oglušili i vi ćete platiti veoma visoku cenu ovoga.
Trebalo je da se ponašate u skladu sa vremenom kada budete u opoziciji. Pravi opozicioni predstavnik jeste SRS i njen predsednik, i njen predsednik će na najbolji način da ujedini sve one koji žele da ovaj režim…
Uvažene dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, unapred se izvinjavam kolegama koji su za ovu oblast nešto stručniji i stručni, i izvinjavam se stručnoj javnosti RS, ali svoje izlaganje ću pokušati, odnosno argumentaciju povodom amandmana na član 2. zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu RS za 2009. godinu, da spustim na nivo najvećeg broja građana koje ovo što Vlada RS radi mnogo boli i koji će moći da razumeju jedino na ovaj način.
Javni prihodi su sve ono što jedna država u budžet RS uspe da prikupi po raznim osnovama, porezi, doprinosi i sve drugo što je obaveza za građane Srbije. Javni rashodi se troše na razne načine, takođe pružajući određene usluge građanima Srbije, da ne ispadne da oni za novac koji daju nemaju ništa zauzvrat. Imaju, ali Vlada RS i te kako se rasipnički ponaša prema tim njihovim sredstvima.
Da bi se prikupila sredstva za pokrivanje, kako oni vole da kažu, rupa u budžetu ili rebalans budžeta, postoji pet načina. Jedan od načina je uzimanje kredita, zaduživanje države.
Amandman koji sam podneo u ime SRS najvećim delom i tretira tu problematiku. Drugi način je donacija. Mi iz ovog predloga člana 2. ne vidimo uopšte da se radi o nekim donacijama, ali ćemo dalje istraživati i jednog dana dokazati da se nije radilo o donacijama, nego takođe o zaduživanju Republike Srbije, odnosno građana Srbije.
Treći način je emitovanje državnih hartija od vrednosti. To je jedan od načina koji je prilično zastupljen prilikom pokrivanja suficita, odnosno manjka sredstava u budžetu Republike Srbije. Nepotrošena sredstva na pojedinim aproprijacijama traži se da se mogu prebaciti na druge aproprijacije, ako se nešto u 2009. godini ne utroši da se može prebaciti na drugu aproprijaciju, odnosno možda drugom ministarstvu. To prosto ne postoji, jer ni jedno ministarstvo, ni jedan korisnik budžetskih sredstava nije uštedio u odnosu na ono što je bilo planirano da potroši.
Imaju sredstva iz privatizacije, njih nema u predlogu člana 2. Zakona o izmenama i dopunama budžeta Republike Srbije za 2009. godinu. U 2010. u predlogu budžeta je rečeno - ukoliko bude sredstava od privatizacije, oni će se onda ravnomerno raspoređivati po budžetskim korisnicima. To ukazuje da smo mi već privatizacione fondove potrošili, da je naš izvozni kapacitet veoma mali postao i tu su određeni problemi nastali.
Penzije zamrznute, plate u javnom sektoru zamrznute, mala izdvajanja za ono što se zovu socijalni programi, pomoć stanovništvu, ali sredstva nedostaju i mi sada govorimo o potrebi zaduživanja. Gospođo ministre, vi znate da smo mi u SRS u dobroj meri praktični. Daću vam jedan predlog. Mislim da bi trebalo ozbiljno o njemu da razmislite.
Predložite Narodnoj skupštini izmene i dopune, odnosno potpuno nov zakon o budžetskom sistemu. Poslušajte moju sugestiju, mislim da ima mesta da to uvrstite u taj predlog, gde ćete i budžetski kalendar sasvim drugačije definisati u odnosu na ono što je do sada bilo. Predlog naš glasi da u zakonu o budžetskom sistemu predvidite donošenje budžeta za tekuću godinu ili za 2010. da bude na kraju 2010. godine. Onda tu nećete imati omašku. Ono što ste potrošili tako ćete podeliti po aproprijacijama i onda nećemo imati potrebe za čestim rebalansima, ali videćete da će to biti delotvorno.
Mi smo znali prilikom podnošenja naših amandmana na član 2. da nijedan od ovih amandmana neće biti prihvaćen. Ne zato što nisu kvalitetni i dobri, ne zato što ne vode sasvim dovoljno i odgovorno računa o našim građanima koje mi ovde zastupamo, nego zbog toga što mi predviđamo da se zaduživanje smanji, a sredstva su već potrošena. To je razlog da vi kažete - ne mogu se prihvatiti amandmani. Mi smo znali da će to tako biti, ali smo hteli da vam kažemo ovu priču da bar u narednom periodu ne pravimo od ovoga jednu neozbiljnu stvar.
Očekivali smo od vas kao od nekog ko je zadužen da vodi računa o svakom dinaru prikupljenom u državnu kasu, da onima koji su krajem 2008. godine, pa i u prvom kvartalu 2009. godine govorili kako je kriza naša šansa za razvoj... Znači, ceo svet u slučaju ekonomske krize imaće problema i da puni budžet, i da funkcioniše i da podstiče svoju privredu, jedino je to bila šansa za razvoj u državi Srbiji.
Mi smo i tad znali da su to jako neozbiljne izjave, ne optimističke, nego apsolutno neozbiljne. Vi dobro znate ko je to govorio. Prisetite se malo na koji način je Vlada Republike Srbije intervenisala krajem januara 2009. godine, navodno da se ta ekonomska kriza ublaži, pa je kredit za likvidnost privredi odobren u iznosu od 4 milijarde. Kredit za investicije je odobren oko 5 milijardi, kredit za pomoć prilikom obračunavanja isplate kamata, da bi mi trošili domaće proizvode, bio je odobren otprilike u iznosu jedne milijarde. Ukupno 10 milijardi, a mi sada, odnosno Vlada predlaže povećanje uzimanja kredita sa 53 milijarde na 87, povećanje od 34 milijarde da bi se rupe u budžetu, odnosno deficit pokrpio. Predlaže se zaduživanje samo po osnovu kredita od 34 milijarde.
Mi smo predložili da se taj iznos smanji za 5 milijardi, jer smo duboko svesni da ste vi već pare potrošili, ali smo hteli da vam dokažemo da bar u ovom periodu koji je preostao pokušate nešto da uštedite. Međutim, vi o tome uopšte niste marili.
Ima jedna stvar koja vam se mora zameriti. Većina kolega i ne spori vašu stručnost. Ni meni ne pada napamet uopšte da po tom pitanju polemišem, ali ste na jednoj od rasprava ovde u parlamentu, čini mi se, pokušali da minimizirate ulogu Državne revizorske institucije, potpuno nezavisnog državnog tela. Sad ću vam objasniti na koji način ste vi ovde govorili o njihovoj kontroli. Rekli ste da rade prvi put, da nisu nikad radili u nekoj drugoj državi izvan naše države. Da jesu radili, bilo kad, bilo gde, onda bi oni imali više prava i sa više odgovornosti i više stručnosti bi radili ovde.
Moram vas podsetiti da ste vi prvi put sad izabrani za ministra finansija, što ne znači da ne možete odgovorno da obavljate tu funkciju i ulogu, ali čini mi se da nemate dovoljno, ne stručnog, nego jednog drugog kapaciteta da se suprotstavite onima koji ne vode računa o sredstvima koja dobijaju.
Čini mi se da se vi zadovoljavate ukupnim iznosom predviđenih sredstava da državna administracija potroši, pa onda po pozicijama kažete da će određena ministarstva imati taj iznos i kakvu god oni raspodelu napravili u okviru svog ministarstva, vi se ne mešate u taj deo. Morali bi, jer vi ste ipak čuvar državne kase i to je jedan od načina i razloga da bi morali o tome da vodite računa.
Kad je reč o kreditu, moram da vas podsetim da je jednom privredniku prilikom uzimanja kredita od jedne poslovne banke, kad se pokazalo da bilansi nisu baš najbolji, da ne može da dobije taj iznos, bankar ovako odgovorio, naravno, ovo je jedna priča koja ima drugi prizvuk, ali možete kao ministar finansija i te kako da ga koristite, ako niste do sada, bar u narednom periodu.
Kad mu je bankar rekao da mu bilansi nisu baš najbolji, pozitivno je poslovao, ali nema dovoljno garancije da će moći da vraća kredit u predviđenom roku, rekao mu je - posedujem dva oka, jedno je veštačko. Ukoliko pogodite koje je veštačko dobićete kredit. Ovaj je rekao - veštačko vam je levo. Kaže - vi ste kredit dobili.
Na osnovu čega ste zaključili da je veštačko, odnosno da je proteza levo oko? Kaže - ono me gleda toplije. Znači, ono drugo kod bankara, ovo vas upućujem na MMF, ma šta oni pričali ovde, ma kako se ponašali, njihovo oko je ledeno i oni pod izuzetno teškim i otežanim uslovima odobravaju nama kredite.
Pokušavajte da rupe u budžetu, da rebalansom budžeta što manje se zadužujemo kod tih koji nam daju pod najstrožim uslovima ta sredstva. Mi i ne očekujemo da oni treba nama nešto da poklanjaju. Pokušajte da obezbedite više posla za građane Srbije, kako bi ukupna privredna aktivnost bila na drugom nivou, kako bi mi imali manje potrebe da se zadužujemo, a samim tim i generacije koje dolaze iza nas.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, u poslednje vreme postajete sve veštiji političar nego što je to bilo na početku. Sada ću vam objasniti kako.
Rekao sam kada ste kritikovali rad DRI i stavili mu najveći greh da je to što radi prvi put, da ste i vi prvi put ministar. Nisam rekao da ste ministar pripravnik. Zakon o Vladi, Zakon o ministarstvima ne poznaje ministre pripravnike, tako da ministar ili jeste ili nije to.
Nemojte pokušavati na taj način da vodite polemiku, nego da branite ono što smo ovde argumentovano osporavali.
O čemu ste još vodili računa i na čemu temeljimo ovu izjavu da u poslednje vreme sve više nastojite da se bavite politikom, da kažete da nije rebalansa budžeta ne bi bilo dvanaeste plate, ne bi bilo dvanaeste penzije. Znači, sada treba da rasplačemo naše građane, ako narodni poslanici ovde ne budu glasali za vaš predlog rebalansa budžeta, neće biti dvanaeste plate i dvanaeste penzije.
Motiv svega u ovakvom vremenu za svakog ministra finansija i svakog člana Vlade mora biti štednja i racionalno trošenje sredstava koja se prikupe u budžet i tu je tačka. Nema dalje razvijanja nekih teorija na osnovu kojih bi mogli da greške i neznanje ove Vlade da upravlja u kriznim situacijama i predviđa neke događaje prebacujete na teret narodnih poslanika ili bilo koga drugog izvan Vlade. Sa Vladom se ovde završava taj problem, odnosno njena neodgovornost i te kako dolazi do izražaja.
Da je to tako, evo još jednog razloga kada je u pitanju Zakon o računovodstvu i reviziji, koji je usvojen 2006. godine i stupio na snagu 2. juna 2006. godine. Osma direktiva EU, sa kojom sada usklađujemo, odnosno predlažete da se uskladi ovaj zakon, usvojena je 17. maja 2006. godine.
Znali su valjda tada oni koji su bili, odnosno onaj koji je bio ministar finansija u to vreme da treba usklađivati, jer nepromenjen je skoro sastav Vlade i oni koji su tada bili i oni koji su danas žele pre svega ulazak u EU, ne vodeći računa pri tom ni o integritetu, suverenitetu, a ni o standardu građana.
Onda niko drugi do Mlađan Dinkić je bio ministar finansija i valjda je znao da se pripremaju neke direktive EU ili mu onda nije bila iskrena namera ili danas. Zašto nije usklađen još tada Zakon o računovodstvu i reviziji sa tom direktivom?
Naš predlog jeste da se stav 3. člana 3, rešenja kojim je utvrđeno da prevod međunarodnih računovodstvenih standarda iz stava 1. ovog člana donosi ministar finansija i to rešenje objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srbije", briše, jer ta rešenja su deo pravnog sistema države Srbije i ona treba da budu verifikovana ovde u Narodnoj skupštini, a ne da budu prepuštena da njihovu verifikaciju, odnosno njihovo odobrenje u primeni vrši ministar finansija.
Ne znamo kada će ko biti ministar finansija i kakav njegov odnos će biti prema propisima koji treba da postanu sastavni deo pravnog sistema u državi Srbiji.
Ponekad, odnosno skoro nikada nećete da priznate određene greške. Danas imamo velikih problema i zato ova Vlada mora da izdvaja određena sredstva u povezivanje radnog staža. Zbog čega? Zbog toga što nema dovoljne dobre i efikasne kontrole prilikom isplata zarada.
Ranije kada je postojala Služba društvenog knjigovodstva ako fali jedan dinar nije mogla da prođe plata, a danas ko zna kako i na koji se način, kada postoje poslovne banke, taj posao završava, pa onda država nema ravnomeran stav, nema korektan stav prema onima koji svoje obaveze izmiruju na vreme i prema onima koji to ne urade, a onda umesto njih izmiruje određene obaveze i onda se pojavljuju oni koji kupuju uglavnom ta preduzeća sa društvenim kapitalom jeftino i jedan od velikih razloga zbog blokade velikog broja privrednih subjekata jeste i investiranje u kupovinu tih preduzeća.
Drugo je pitanje sada koja je realna cena, ali uglavnom su im porasli apetiti i čini im se da, sve su to tajkuni koji u velikoj meri podržavaju ovu vladu i koji su učestvovali u njenom formiranju, vide i hoće da kažu da je u ovoj državi Srbiji sve na prodaju, a bogami tako nije i sigurno tako neće biti, jer to građani Srbije i SRS neće dozvoliti.
Dame i gospodo narodni poslanici, ministar reče da je prihvatio osam ili 10 amandmana. ali osam od narodnih poslanika i dva preko određenih skupštinskih odbora. Ostalo mu je još 26 da prihvati i onda bi ovaj zakon možda i imao nekog smisla. Ličio bi na jedan pravni akt koji može da se primenjuje, ali pošto nije, ne znam na šta će sve to da liči.
Sada se na najbolji način i na najboljem primeru može videti ono što govori SRS, ali ne juče, već nekoliko dana unazad kada je u pitanju izbor pravosudnih organa i reforma pravosudnog sistema uopšte. Mi to govorimo još od osnivanja stranke i naš koncept sudova je drugačiji. Priznajemo redovne sudove i onda ne bi bilo ovih problema koje sada imamo.
Član 7. glasi u Predlogu zakona, Obaveznost pravosnažnih presuda. Predložili smo da stoji „obaveznost presuda“ i tu se u potpunosti, sa prihvatanjem ovog slažemo - presuda doneta u upravnom sporu je obavezujuća. Iako mi, Upravni sud, po našem projektu pravosudnog sistema ne vidimo, ne prepoznajemo, ne predlažemo, ali ako on već postoji, ako se predlaže takav zakon, onda predlažemo i određena rešenja, da bi bar to moglo da liči na nešto.
O stavu 2. u Predlogu zakona stoji – protiv presude donete u upravnom sporu ne može se izjaviti žalba, pravosnažna presuda. Kada se govori jezikom struke, nema bolje podloge, nema boljeg akta za citiranje – i onda svima koji hoće da shvate, da bi bilo potpuno jasno, čak i ljudima koji nisu u pravnoj struci – od Ustava.
On kaže sledeće, član 36. stav 2. – svako ima pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili obavezi, ili na zakonom zasnovanom interesu. Ako bi ostao ovaj predlog ovakav, onda mnogi građani Srbije koji imaju potrebe da svoja prava ostvare pred Upravnim sudom ne bi imali pravo na dvostepenost.
Zbog toga je ovaj amandman neophodno prihvatiti, da ne bi kršili Ustav Republike Srbije.
Vi ste u razlozima zbog kojih se predlaže novi zakon o novim sporovima i naveli usklađivanje sa Ustavom Republike Srbije. Stari zakon je donet 1996. godine, pa jedan od osnovnih razloga jeste usklađivanje sa Ustavom. To navedete u obrazloženju, a kada krenemo od člana do člana, ne možemo da pronađemo da je to zaista vaša namera.
Zaista ovaj amandman mora da se prihvati, da ne bi veliki broj građana Srbije ili onoliki broj koji bude imao potrebu da ostvaruje svoja prava pred Ustavnim sudom ostao bez osnovnog ustavnog prava.
Na član 29. podneo sam amandman, a član 29. reguliše udovoljavanje tužbenom zahtevu od strane tuženog. Kaže se "ako tuženi za vreme sudskog postupka", predložili smo da umesto "za vreme sudskog postupka" stoji "u toku".
Ovde se ne radi samo o preciziranju i o boljoj formulaciji, nego se radi o suštinskom kvalitetu. O čemu se tu radi? Ako kažemo - ako tuženi za vreme, vreme nečega, vreme postupka ili rasprave ili ono vreme kada sudija pozove optuženog ili okrivljenog i kaže da treba da dođe u 10 časova, počeće neka rasprava i vodi raspravu i ona traje do 11 časova, znači, vreme od 10 do 11 časova, ali postupak teče i ono se ne okonča. Tok postupka nije završen za tih sat vremena, i ako se odloži rasprava ili ako bude ponovo zakazana zbog izvođenja dokaza ili zbog bilo kojeg drugog procesno-pravnog razloga.
Mislim da je odbor i prihvatio, ali verovatno je donošenje, odnosno predlaganje ovog zakona na brzinu. Ne mogu prosto da verujem da u ministarstvu nije bilo toliko stručnih ljudi da mogu da razumeju razliku između vremena i toka postupka u upravnom sporu.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneli smo amandman na član 5. Predloga zakona u vezi člana 35. osnovnog zakona. On se odnosi na visinu novčanih kazni. Da ne bih sad zamarao kolege, predviđeno je bilo 500 dinara, što se sad menja na pet hiljada, 50 hiljada se povećava na 150 hiljada.
Mi smo dali drugi predlog u drugim finansijskim iznosima. Smatramo da je to primereno i finansijskoj situaciji, ali ne može finansijska situacija da bude jedini razlog za naš predlog za ovakav amandman. Mi imamo tu niz razloga još da predložimo da bude drugačije.
U razlozima za neprihvatanje ovog amandmana Vlada kaže – dosad smo imali blage novčane kazne, pa nisu dale efekte – kažnjavanje pravnih i fizičkih lica. Onda ste morali da izvršite analizu. Šta vi mislite do kog iznosa da povećavate kazne? Ako sad ne postignete određene efekte, da li ćete vi ove kazne, inače su povećane 10, neke čak i 50 puta, povećavati još?
Ako se novčana kazna pretvara u kaznu zatvora, po Zakonu o prekršajima, tu se iznos povećao za jedan dan samo za 500 dinara. Na jednoj strani se gleda samo država, a na drugoj strani njeni građani uopšte ne gledaju.
Moram i danas da vas podsetim, to sam uradio i juče, rimsko pravo nije poznato samo po određenim institutima koje mi danas izučavamo na pravnim fakultetima, nego i u odnosu na to vreme države prema svojim građanima.
Ako nema efekata, ako se određene negativne pojave i dalje dešavaju, preispitajte se malo da li je Ministarstvo prosvete, Ministarstvo kulture, Ministarstvo finansija, Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, da li su oni odradili sve poslove koji im stoje u Zakonu o ministarstvima, u Zakonu o Vladi, zbog čega uostalom oni i postoje. Sigurno je da nisu.
Prisetite se samo, nije to tako davno bilo, kada je Mlađan Dinkić u to vreme kao ministar finansija tražio po Srbiji neke potkazivače koje će prijavljivati vlasnike samostalnih trgovinskih radnji koji nisu dali kupcu fiskalni isečak. Nagrađivao ih je sa 500 dinara.
Onda se u Srbiji pojavio određeni broj ljudi, istina ne veliki, koji su to pretvorili u zanimanje, pa im je bilo dovoljno dnevno da prijave 10 takvih ljudi i oni su imali neku dnevnicu koju teže mogu da zarade na nekom drugom mestu.
Uzmite se malo u pamet. Razmišljajte o nečemu drugom. Ako ne može ni na jedan drugi način da se spreče ta dela, onda preventivno treba nešto raditi od predškolskih ustanova. Ne možemo očekivati da će čovek koji je naučio i usput je izgrednik, da će on zato što se povećala novčana kazna od jednom da to poštuje i da neće više činiti prekršaje. Morate da razmišljate na drugačiji način, da napravite analizu i sve što je moguće da uradite za građane Srbije, a ne samo da ih kažnjavate.
Meni ovo liči na onu koju možemo često da čujemo u narodu – ako nemate drugog načina, vi njega po džepu. To bi bilo u redu da ste brojnim građanima koji danas leže na prugama, koji nemaju nikakvog zaposlenja omogućili da rade. Onda bi mogli da pričate o povećanju kazni. Ovako kada država ništa ili skoro ništa ne čini za svoje građane, iz dana u dan je sve veći broj onih koji ostaju bez posla, hajmo sad da povećamo novčane kazne. Ne radi se tako.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, suština izmena zakona o prekršajima jeste da se povećaju iznosi novčanih kazni. Kazna sama po sebi ima preventivnu i represivnu ulogu. Preventivna da se ne dešavaju ponovo slični prekršaji, slični ili isti prekršaji, da ih ne čine novi počinioci. Represivna, da se kazni za ono što je bilo.
Videli ste našu korektnost, korektnost SRS da smo i sami predložili da se određene novčane kazne uvećaju. Ima razloga za to, ali ne u meri i ne onoliko puta koliko vi predlažete.
Drugi razlog jeste da se skrati period za obaveznu uplatu kazne po osnovu prekršaja, sa šest na tri meseca. Treći razlog, odnosno treća novina jeste sporazum o priznavanju krivice. Videćete u praksi da će tu biti dosta problema oko tog instituta priznavanja krivice. Vrlo često će određeni prekršioci krivičnih dela, odnosno oni koji to nisu, priznavati da jesu zbog mogućnosti da spasu neke druge kod kojih je to već, radi se o činjenju istih ili sličnih prekršaja više puta.
Treba imati na umu da se u nekom periodu možda iz reda učinilaca prekršaja regrutuju kasnije počinioci krivičnih dela. Zato sređivanjem ove oblasti, odnosno propisivanje u zakonu i izricanje određenih kazni ima smisla. Nismo protiv toga, ali to mora da bude primereno, da ima neku meru.
Kada je u pitanju sporazum o priznavanju krivice, u principu smatramo da on nije dobar, ali ukoliko ga vi prihvatite, predložili smo da se u članu 22. u vezi sa članom 206v stav 8, u kome vi predlažete da se briše, jer kažete – kada rešenje iz stava 7. ovoga člana postane pravosnažno, sporazum i svi spisi koji su u njemu povezani, uništavaju se pred sudom, o čemu se sastavlja službena zabeleška – mi smo rekli da se ne uništavaju, da ostaju.
Vi u razlozima za neprihvatanje ovog amandmana kažete – moraju da se unište, jer se mogu koristiti kao dokaz protiv učinioca prekršaja. U stavu 7. ovog člana ste rekli – ne mogu se koristiti ukoliko ne dođe do prihvatanja sporazuma, ono što su stranke pokušale da dogovore.
Vodiće se prekršajni postupak, ali se ne može koristiti protiv počinioca prekršaja. Znači, i sud, i službeno lice i svi akti koji su vođeni pred njim, ili u vezi sa postupkom koji on vodi, moraju da budu sačuvani.
Zamislite kada bi tako mi sada za neku dokumentaciju koja je vezana za tender, znači onih koji nisu prošli na javnim nabavkama, tvrdili da treba uništiti. Ne treba, treba je sačuvati. Tako i ovde, sve što je vezano u pokušaju sporazuma o priznavanju krivice treba sačuvati, arhivirati ga onako kako se to zakonom o arhiviranju građe čini.
Mislim da je ovaj amandman neophodno prihvatiti, da bi ovaj institut koliko-toliko imao smisla, otklonio neke nedoumice i ne prouzrokovao nove probleme u vođenju prekršajnog postupka. Hvala vam.
Uvažene dame i gospodo narodni poslanici, gospođo predsedniče, pozivam se na član 27. poslovnika o radu Narodne skupštine Republike Srbije, gde se kaže da se predsednik Narodne skupštine stara o blagovremenom i usklađenom radu radnih tela Narodne skupštine.
Molim vas da me pravilno razumete, pa bi mogla da bude kompenzacija, jer sam se javio i pre Čedomira Jovanović, da govorim o Poslovniku. Nije to ni bitno. Samo da me pravilno razumete, vremenski.
Decembra 21. ove godine u 13.00 časova je bila zakazana sednice Odbora za pravosuđe i upravu, u 13.00 časova. O tome su bili blagovremeno ili, da kažem blagovremeno, obavešteni poslanici SRS, a koji su članovi tog Odbora. U 13.00 časova smo bili na mestu određenom za održavanje sednice tog odbora, ali je rečeno da će sednici biti održana u vreme pauze tog dana.
Pauze tog dana nije bilo. Naknadno članovi Odbora za pravosuđe i upravu iz SRS nisu bili obavešteni. Stoga, iz opravdanih razloga nisu mogli ni da budu prisutni na sednici, a samim tim im je uskraćeno poslovničko pravo da po ovim temama izuzmu mišljenje.
Godina 2009. neće ostati samo upamćena po predavanju kandidature za članstvo Republike Srbije u EU. Ostaće upamćena i po masakru koji je napravljen u oblasti pravosuđa. O tome ćemo opširnije govoriti kada budemo govorili o toj temi.
Dame i gospodo narodni poslanici, narodni poslanici u svojim diskusijama proširuju malo ovu temu. Danas se radi o stavljanju tačke na slovo ''i'' kada je u pitanju reforma u pravosuđu.
Postavljam jedno pitanje, vrlo brzo ću dati odgovor, da ne bi bilo dileme. Da li je SRS za reformu u pravosuđu? Da, jeste, i to ne danas, nego sve vreme svog postojanja, uočila je nepravilnosti u sistemu pravosuđa i želi da se to menja. Da li na ovakav način? Nije. Mi ćemo pokušati na temelju odredaba Ustava da kompletan koncept reforme u pravosuđu srušimo, ukoliko to bude moguće, da dokažemo da ovo niti je pravo vreme, niti je najbolji način.
Direktno ću se obratiti samo jednom gospodinu, Jovanoviću, i više neću, jer mi namera nije da polemišem s njim, nego da kazujem o drugim stvarima. Gospodine Jovanoviću, mi jesmo za to da se promene neke sudije koje su nedostojne, nestručne, nisu moralne. Vi ste imali devet godina ili ste imali tri godine kada je zamajac bio najjači i najsnažniji. Da li ste šta uradili? Radili ste neefikasno i nepravedno, kao što se danas radi.
Moram da krenem od odredaba Ustava, ne, gospođo Mesarović zbog vas i ne zbog Radovanovića, to je vama dobro poznato. Vi ste napravili niz grešaka i propusta, ne mogu reći da je sve to bilo svesno. Znamo mi dobro odakle je kretala inicijativa za izbor i imenovanje sudija, tužilaca i drugih nosilaca pravosudnih funkcija, nego to činimo zbog stručne javnosti i činimo zbog onih kandidata koji su bili u ovom sistemu izbora, a možda nisu prošli ili su prošli, a nezasluženo.
Tema mojih interesovanja jesu zakonske norme i ispravnost i legalnost i legitimitet određenih državnih organa prilikom provođenja ove reforme, te ukoliko budem pominjao neka imena, oni imaju za cilj samo da ukažu na određenu pojavu, a ne posebno se baviti njima. Kada se želi pričati o ovoj temi, Ustav mora da bude osnovna platforma.
Citiram član 142. stav 2. Ustava Republike Srbije – Sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora. Nema čoveka kao faktora koji može da nešto nadredi ili naredi, isključivo Ustav i zakon i međunarodni ugovori koji su pravno priznati. Još jednom pominjem da smo mi svakako i za reformu i za suštinsku nezavisnost sudova, naravno i tužilaca.
Član 144. stav 1 – predsednika Vrhovnog kasacionog suda, na predlog Visokog saveta sudstva, po pribavljenom mišljenju opšte sednice Vrhovnog kasacionog suda i nadležnog odbora Narodne skupštine, bira Narodna skupština. To ste, gospođo Mesarović, vi i vi znate da odavde nedostaje jedna pretpostavka, da bi vaš izbor bio pravnovaljan.
Mene sada zanima - da li ćete, kada ste izabrani za sudiju Vrhovnog kasacionog suda, biti ponovo birani za njenog predsednika, jer sada postoji mogućnost realizacije pretpostavke iz člana 144. stav 1. Ustava, ili nećete? Ukoliko nećete, onda ostaje za sve vreme dok ste vi predsednik tog najvišeg pravosudnog organa u Srbiji nedostatak.
Član 146. Ustava kaže – sudijska funkcija je stalna. Izuzetno, lice koje se prvi put bira za sudije, bira se na tri godine. Ovo je nešto što je izazvalo veliku polemiku, ne danas, ne od momenta raspisivanja konkursa od strane Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, nego kako se počelo govoriti o provođenju reforme u sistemu pravosuđa.
Znači, sudijska funkcija je stalna i uz poštovanje i uz obavezu poštovanja ove norme iz člana 146. Ustava mogla se izvesti reforma pravosuđa u Srbiji. Da se počelo 2001. godine, da se počelo i kasnije, mogla se izvesti, kao što to rade i druge zemlje u okruženju koje su već ušle u EU. Mi znamo šta je Venecijanska komisija rekla vezano za sastav Visokog saveta sudstva. Mi smo na to ukazivali pre nego što je bilo na dnevnom redu kod ove komisije i za nas nije obavezujuće i to, jer te probleme i nedostatke uočavamo u državi u kojoj mi i živimo.
Zaista je nedopustivo, moramo po nečemu i da se složimo i sa predstavnicima LDP, da ovde danas nema ni predsednika države, ni premijera i predsednika Društva sudija, jer mi ipak govorimo o veoma važnoj temi.
U ovoj sali sedi veliki broj pravnika, neki su nekad bili sudije, neki su advokati, pa ne izučava se Rimsko pravo na pravnim fakultetima samo zbog instituta koji su nam neophodni za svoje dalje školovanje, nego zbog odnosa te države prema građanima.
Da li mi danas imamo, konkretno, izvršna vlast u Republici Srbiji, ispravan i korektan odnos prema svojim građanima? Nema. Da ima, ova tema bi bila mnogo važnija i ne bi se inicijative pokretale iz opštinskih odbora, pre svih DS.
Ukazaću vam, a vi proverite. U Višem sudu u Šapcu je izabran čovek koji nije konkurisao u Višem sudu u Šapcu. Nije to mnogo veliki sud, nema mnogo sudija, ali vi to proverite. To je kazivanje kandidata, odnosno sada ili od 1. januara, čoveka koji će biti sudija Višeg suda u Šapcu. Ali, ima još nešto simptomatično za taj sud.
Od do sada 13 sudija, u Okružnom sudu izabrano je tri, dvoje ili troje su napredovali, a ostali, računajući i predsednika, nemam nameru ovde pojedinačno i personalno da branim neke ljude, pogotovo što za ovako kratko vreme nije bilo moguće sve proveriti, ali ipak sedam sudija da uopšte ne budu izabrani, to ukazuje na nešto.
Samo da vas podsetim, mislim da će ova priča imati smisla i o ovoj temi, kada je Moša Pijade bio očevidac nekog udesa, sudija je došao kod njega u kabinet da uzme izjavu kao svedoka. On je rekao – časni sude, pozovite me, dajte mi poziv da dođem u sudnicu da dam izjavu. Ono što važi za svakog građanina Srbije, treba da važi i za mene.
Ne ulazim u ideologiju tog čoveka, nego ulazim samo u potrebu poštovanja pravosudnog sistema, pogotovo što je kod nas Ustavom definisano, da je sudska vlast odvojena i nezavisna od izvršne, odnosno od politike. To je apsolutno netačno. Nikada nije bilo više mešanja politike nego što je to danas.
Možete sa mnom da se ne složite, to je vaše pravo i ne možete me ubediti da od 1.351 sudije koje ste vi već izabrali, da je Visoki savet sudstva mogao o svakom da ima određenu analizu. Izbegavanje da se na prijavama na konkursu stavljaju brojevi, koji je redni broj zaprimljene prijave, šta kažete, nije tačno, izbegavanje da se stavljaju brojevi je već tada ukazivalo da će biti nešto nečasno prilikom izbora sudija.
Zašto? Zato što, da ste hteli da pregledate sve, možda ste imali nameru, ali niste imali ovlašćenja. Kada kažem vi, ne mislim samo na vas, nego mislim uopšte na taj organ, jer bi vam trebalo vremena, možda krajem sledeće godine da može ovo sve da se sprovede. Uzmite, bar za one koje ste gledali, koliko vam je bilo potrebno vremena, a negde je ih je oko 6.000 bilo, nigde nema pravih podataka koliko je tačno bilo kandidata, nego su inicijative dolazile od strane opštinskih odbora.
Hoćete li još jedan slučaj, gde mi je jedan čovek koji je izabran za sudiju, apsolutno tvrdio da kada se imaju u vidu njegovi rezultati, 22% ispunjenost norme, veoma mali procenat potvrđenih odluka od strane Višeg suda, ali mi je iskreno priznao – nemam nikakve šanse da budem izabran, ali je snažno vezan za DS. Svojevremeno je bio i član te stranke i prošao je.
Sve su ovo podaci koji ostavljaju gorak ukus u ustima za one koji nisu prošli, a zasigurno zaslužuju da budu nosioci ove veoma važne funkcije. Dobar sudija ne može da se postane za kratko vreme, a vi ste se odrekli, ne pomoći, to nije pomoć vama, to je potreba da država ima kvalitetne sudije, one koji su zaista u samom vrhu, u sistemu profesionalnosti, struke, znanja i želje da sude na osnovu zakona i Ustava i ničeg drugog.
Moram da navedem izvinjenje porodici Đurić, pokojni sudija Đurić je izabran za sudiju Osnovnog suda u Požegi, vi ćete reći – tehnička greška. Da prihvatimo da je to tehnička greška, to je malo bolno za porodicu. Još jednom se njima izvinjavam, ali je mnogo takvih i slični grešaka, ne sa tim statusom, nego kada je u pitanju definisanje kvaliteta sudija ili tužilaca.
Imamo ocene za stručne saradnike. Tu se bodovao onaj koji je imao 183 boda ili poena, sasvim svejedno. On je prošao, a onaj ko je imao 242 nije prošao. Ovo nije izmišljeno. Ovo je nešto što realno postoji i ne bih neka imena da spominjem, ne što SRS ne želi otvoreno da govori o ovom problemu, nego što su možda pojedinačni slučajevi i da ih ovde ne kvalifikujemo kao neku opštu pojavu. Ali, sve ovo mora da ide na teret Visokog saveta sudstva.
Pripadam onim pravnicima koji odgovorno i sa skromnim stručnim zvanjem i tvrdim da Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca nije moglo u ovom momentu da donese odluke zato što nije legalno i legitimno. Kako nije? Ustav je tačno predvideo koliko imaju, a on kaže 11 članova i Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca i razvrstao po strukturi, ako tako možemo da kažemo, iz koje sfere treba da budu ti članovi.
Sada će neko da kaže, možda predsednik Odbora za pravosuđe i upravu, to je govorio i prošli put klada je slična tema bila na dnevnom redu, pa politika nema uticaja. Kako nema? Ima ogroman uticaj. Možda neko od vas koji sedi u Visokom savetu sudstva ili Državnom veću tužilaca nije formalno član neke stranke, ali je zahvaljujući određenoj stranci, upravo na tom mestu. To vam je zamerila i Venecijanska komisija i rekla da postoji mogućnost da se odatle stvori, nezvanično, jedno korupcionaško telo. Jer, ti ljudi neće učestvovati, odnosno stavljaju se u povoljniji položaj u odnosu na neke druge svoje kolege.
Ako, pogotovo, imamo u vidu da i u jednom i u drugom organu sedi ministar pravde, sedi predsednik Vrhovnog ili kasnije Kasacionog suda, sedi Republički javni tužilac, ne moraju biti političke ličnosti, ali sedi predsednik Odbora za pravosuđe i upravu.
Onog momenta, a to je definisao Ustav i on je rekao da po funkciji, da član Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, jeste i predsednik Odbora za pravosuđe i upravu, skupštinskog odbora Narodne skupštine. Kada se znalo da je taj čovek koji je predsednik, usput i advokat, onda je skupštinska većina, a pre svih DS trebalo da pokrene inicijativu, da se Boško Ristić promeni. Zbog čega?
Nespojivo je, čovek se bavi advokaturom i radi sve vreme kao aktivni advokat, od momenta kako je narodni poslanik, danas i sutra i radiće čovek i dalje, to mu ne može niko zabraniti, onda je na mestu predsednika tog odbora trebalo birati nekog drugog. Sada, ako vi kažete – dobro bi bilo da je predsednik tog odbora advokat, jer sudija ne može da se bira. Nije dobro kada imamo ovakvu situaciju.
Svojevremeno se sećam da je predsednik tog odbora jedno kraće vreme bio dr Žarko Obradović koji je, čini mi se, čovek politikolog, nije uopšte diplomirani pravnik, ne znači da je taj odbor manje kvalitetno radio. Sada ostaje i vidite jednu stvar, u Nišu je 15 advokata izabrano u sud, a 22 sudije su ostale bez posla. Postoji opravdano sumnja da neko ko sedi u Savetu visokog sudstva, mogao da izvrši uticaj na to.
Sada možete sve živo da osporavate, kao što osporavate, kao i da nema više uticaja politike na izbor nosilaca pravosudnih funkcija. Tvrdim vam preko Visokog saveta sudstva i preko Državnog veća tužilaca da ima više nego što je ikada do sada bilo.
Do sada, 250 narodnih poslanika, naravno da svaka opština nema svog predstavnika ovde, ali 80% ili 70% ima i kada je dolazio na dnevni red izbor sudija i tužilaca, onda se moglo raspravljati o tome. Nemojte shvatiti ovo da se mi zalažemo da se to vrati ponovo u Narodnu skupštinu, ali smo mogli da iznesemo određene stvari, jer šta danas nekome znači što mi ne prihvatamo to, ne slažemo se sa tim.
Ako biramo nekoga ovde, a između ostalog, biramo i sudije za prekršaje, i ako mi neko kaže, možda kolega Purić može začas da dođe do tog podatka ko je Zoran Mitrović, onda neka mu je svaka čast. Nemate pojma, nemamo nikakvih podataka, ne prihvataju poslanici SRS da ovde budemo džuboks, dobijemo neko ime i onda kažemo da ili možda ne.
Ako Narodna skupština ima pravo da o nečemu odlučuje, onda je trebalo i biografije da budu tu, a vi ćete videti ovamo, za tužioce, odnosno za zamenika tužilaca to ima, a za sudije nema. Nema ni za sudije koji se biraju prvi put, nema ni za sudije sudova za prekršaje. Oni se takođe biraju prvi put, u onom predlogu koje je dobila Narodna skupština, toga nema.
Imamo još nekoliko problema koji će se pojavljivati u ovom periodu i vi ste verovatno nekad, kada neformalno razgovarate, kažete sebi sami – mi smo verovali da ćemo u ovom roku završiti. Vi ćete nešto da završite. Da li je to dobro, tvrdim vam da nije dobro, a vi ćete, ne nama, to od vas i ne tražimo, priznati ponovo na tom mestu gde budete sedeli da ste pogrešili.
Kakva je danas sudbina penzionisanog pilota Stanka Ristića, koji je po drugi put u pritvoru i nalazi se već četiri meseca i pre dva ili tri dana je trebalo da bude suđenje, ali predsedavajući veća nije primljen, tužilac takođe nije primljen, neće biti dalje tužilac i oni su rekli - nastavak će biti možda za mesec dana.
Zašto mi smatramo da najbolji treba da budu nosioci pravosudnih i tužilačkih funkcija? Zato što oni odlučuju o nečemu što se zove sloboda, a od slobode nema ništa preče, ona nema cenu. Jedan dan zatvora, videli ste kada smo imali na dnevnom redu Zakon izmenama i dopunama Zakona o prekršaju, a to je u parničnom postupku predviđeno, jedan dan zatvora vredi 1000 dinara, ali sloboda vredi mnogo više od toga i ne možemo dozvoliti mi, narodni poslanici, da se na slobodu građana atakuje tek tako.
Onda će penzionisani pilot Stanko Ristić ostati i dalje u pritvoru, a pokrenut je postupak protiv njega, ono što je nama poznato, samo zato što je posetio roditelje pokojnog pukovnika ili potpukovnika Jove Đoge u Kalinoviku, jer se dovodi u vezu da utiče na neke svedoke, koji bi mogli biti svedoci u procesu protiv Ratka Mladića, a za Ratka Mladića ne zna ni Evropa, ni svet, ni Serž Bramerc, ne zna čak ni Rasim Ljajić, gde se nalazi, a da zna Stanko Ristić.
U vašim rukama, gospođo Mesarović, je sve. Onaj ko zna o čemu pričamo, on će razumeti. Moraćete ruke da perete mnogo češće. Hvala.