Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Govori

Verujem da sam potkovaniji politički da to uradim.
Dakle, odgovor ministra je bio da je dao 250.000 evra iz razloga što je u tom trenutku Sergej Trifunović u javnosti bio kao neki narodni heroj. Mislim da sam od reči do reči ponovio, kao neki narodni heroj.
E, sad, to u pitanje dovodi, gospodine Lončar, sistem odlučivanja u Ministarstvu zdravlja. Jedan dan on na tviteru zatraži pare, pa mu predsednik Republike da pare, kaže – biće pare.
Evo, ministar Lončar je, nažalost, odnosno na sreću razumeo to… (Isključen mikrofon.)
Kada biste, gospodine Arsiću, dozvolili da kažem više nego tri četiri reči onda biste shvatili o čemu govorim i shvatili biste da je to zaista povezano upravo sa ovom tačkom dnevnog reda. Vi, kada je reč o dnevnom redu, veoma široko tumačite neke stvari, pa ću iskoristiti priliku da gospodina Lončara pitam – na koji način je Predlog odluke o izboru predsednika Komisije za hartije od vrednosti povezan sa Predlogom Zakona o potvrđivanju Akta o osnivanju Azijske infrastrukturne investicione banke? (Isključen mikrofon.)
Gospodine Arsiću, hvala vam što ste mi po šesti put, čini mi se ako sam dobro izbrojao, isključili mikrofon…
(Predsedavajući: Tri puta.)
Ako mislite, gospodine Arsiću, da treba raspravljati o tome što sam ja završio pravni fakultet, jesam, završio sam ga na vreme, završio sam državni pravni fakultet. Dakle, niti sam kupovao diplomu, niti sam ga završio sa 40 godina, niti sam završavao neke sumnjive fakultete. Ako o tome želite da diskutujete, možemo i o tome, ali se plašim da je većina tih o kojima pričamo upravo sa strane koju vi predstavljate.
Moje pitanje ministru je legitimno. U okviru ove rasprave ja mogu da rešetam ministra do mile volje i da ga pitam šta god me zanima. Ne možete vi odlučivati šta narodni poslanik može da pita, a šta… (Isključen mikrofon.)
Dakle, gospodine Arsiću, time što sam pročitao nazive dve tačke dnevnog reda o kojima raspravljamo, ja sam previše široko izašao iz teme dnevnog reda, ukoliko sam shvatio? Ne znam, kada ste rekli kao iskusan pravnik, da li ste govorili o sebi? Da niste i vi možda, poput Tome Nikolića, pod stare dane završili i taj fakultet? Ako jeste, obavestite nas zvanično, pa da čestitamo, zašto da ne? Možda ćete i vi u narednom mandatu sedeti u Vladi Republike Srbije. Vidite tamo su takvi kadrovi više nego dobrodošli.

Dakle, ministre, ja se nadam da ćete vi, bez obzira na ove upadice, shvatiti koliko je plemenitija rasprava ukoliko predsedavajući dozvoli da se normalno odvija, pogotovo kada nema teških reči. Vi vidite da ja zaista uz osmeh sa vama diskutujem. Nema tu nikakvog ni jeda ni gorčine, niti sam poneo motornu testeru. Da jesam, možda bi o tome bilo dozvoljeno razgovarati, pošto vidim da je testera jedna od tema dnevnog reda. dosta govore o tome poslanici iz vaših redova, samo ne mogu da nađem ko je.

Što se tiče ove tačke koja je za nas veoma zanimljiva, a to je Predlog zakona o potvrđivanju akta o osnivanju Azijske infrastrukturne investicione banke, to je još jedan pokazatelj koliko vi, kao Vlada, imate dvostruke standarde i koliko građanima Srbije pričate potpuno različite stvari. Sa jedne strane, mi smo danas čuli hvalospeve o tome kako je baš u interesu građana da budemo članovi ove banke, kako je baš dobro učestvovati u evro-azijskim integracijama. Međutim, kada mi srpski radikali to pričamo prethodnih 20 godina, 20 i više, onda se mnogi od vas tu sablažnjavaju, pa se čude, pa kažu – nema Srbiji života bez EU, ne može se drugačije, nema Srbiji života bez MMF, a upravo je ova tačka dnevnog reda danas pokazatelj da vi u tome niste iskreni, pokazatelj da ste obmanjivali građane Srbije, pokazatelj da se može živeti bez članstva u EU i da napredak i privredni, i ekonomski, i kulturni, i nacionalni, i svaki drugi srpskog naroda i Srbije kao matične države ni na koji način ne zavisi od članstva u EU, jer da je tako mi bismo bili osuđeni na propast.

Čuli smo maločas, kaže jedan od vaših poslanika, pa što bi mi izvozili u Aziju kada je jeftinije da izvozimo ovde gde je bliže. Zašto onda Nemačka… (Isključen mikrofon.)
Gospodine Arsiću, član 27. Poslovnika o radu Narodne skupštine vas obavezuje da sednice vodite u skladu sa Poslovnikom i potpuno je jasno, iako ste vi juče pokušali to da demantujete i prethodnih dana, da postoji lični animozitet i da vi niste u stanju da vodite sednicu u trenucima kada ja govorim, jer me prekidate bez ikakvog razloga, iako ste puštali sve druge poslanike da pričaju kada je na dnevnom redu slobodna tema, o svemu i svačemu, šta god im je palo napamet i o stvarima koje nisu na dnevnom redu i o ljudima koji nisu tu i o događajima koji nemaju nikakve veze sa ovim.

Vi ste mene prekidali pet ili šest ili ko zna koliko puta, onda je zaista teško pratiti koliko je vremena proteklo, jer svaki put kada me prekinete, isključite mi mikrofon, to se vreme resetuje. Vi na to, gospodine Arsiću, nemate pravo. Kada biste vi shvatali i razumeli šta je dobra demokratska praksa, vi ne biste prekidali narodne poslanike, već biste pustili da ja obrazložim ono što želim na način na koji želim. Postoji jedna izreka, vi niste završili Pravni fakultet, pa neću zameriti, koji kaže – voks populi, voks deji, glas naroda, glas Božiji. Niste vi tu bogom dani da kažete da li je nešto pametno ili nije, i time što ste rekli da ja nisam govorio pametno, vi mene niste uvredili, vi samo o sebi govorite i pokazujete koliko ništa ne razumete, jer da razumete nikada sebi ne biste dozvolili da tako nešto kažete.

Građani su ti koji procenjuju šta je dobro i pametno, a ovde… (Isključen mikrofon.)
Ja želim da se Skupština izjasni o tome u danu za glasanje.
Dakle, gospodine Arsiću, vi još jedanputa pokazujete da sednice vodite po dvostrukim aršinima. Ja sam prvi narodni poslanik, ne samo danas, već i uopšte, rekao bih i prethodnih nekoliko dana, kome ste odbili da date pravo na repliku iako je bilo očigledno da je ministar meni odgovarao, iako je bilo očigledno da je ministar pogrešno protumačio moje izlaganje.

Ja sam ministra pitao određene stvari, on nije odgovorio vezano za sankcije Rusiji, da li ćete izabrati sankcije Ruskoj Federaciji ili EU, nema trećeg, ne možete se kriti. Zahtev EU i zajedničke spoljne politike su sankcije Ruskoj Federaciji. Ne možete reći – idemo u EU, a nema sankcija. Recite građanima Srbije šta je istina, jedno ili drugo.

Znam da predsedavajući ne želi da mi dozvoli sada da diskutujem, potpuno je očigledno da će me uskoro ponovo prekinuti, po valjda 14. put, da bi opet pričao ne znam ni ja šta, nikoga ovde apsolutno nije ubedio, a isto tako smatram, ministre, da vi niste maloletni, niti ste mutavi… (Isključen mikrofon)
Dame i gospod narodni poslanici, evo još jedne prilike koju, nadam se, nećete propustiti da date svoj glas da se Narodna skupština, odnosno predstavnici građana uključe u posao oko određivanja istorijske uloge Zorana Đinđića. Nedavno je bila godišnjica od mučeničke smrti Slobodana Miloševića u Haškom tribunalu. Na njegovom grobu u Požarevcu, na žalost, nije bilo ni jedne zvanične državne delegacije, a uglavnom su izostali, uz izuzetak nekoliko manjih funkcionera, njegovi bivši saborci iz njegove političke stranke.

Nekoliko dana nakon toga ponovo su državnici, odnosno predstavnici Republike Srbije lili krokodilske suze nad Zoranom Đinđićem, menjaju često svoje stavove o njemu, ali ono što se ne menja je izgleda to što niko ne želi da se temeljno bavi političkom pozadinom njegovog ubistva, da se bavi time ko su naručioci, da se vidi ko su oni koji su najviše od toga profitirali i da vidi ko su politički inspiratori koji nesumnjivo postoje.

Ne bi nas Zoran Đinđić toliko zanimao kada vi ne biste od njega uporno, kao i vaši prethodnici, pokušali da pravite nekakvog vizionara, čoveka koji je mnogo toga dobrog doneo Srbiji, ali ga eto narod nije hteo dok je živ. Mislim da to jedino može da se prekine ovakvim jednim anketnim odborom u Narodnoj skupštini Republike Srbije.

Mi srpski radikali nismo zaboravili da je Zoran Đinđić taj koji je pozivao da se nastavi bombardovanje Srbije. Pre nekoliko dana je obeleženo 20 godina od početka NATO bombardovanja Srbije. On je sa bezbedne udaljenosti pozivao da se to bombardovanje nastavi, da se i dalje ruše mostovi, da se ruše fabrike, da se ubijaju i žene i deca i policajci i vojnici, kako bi pao Milošević režim. On i jeste jedan od tih začetnika ideje da se režimi u Srbiji mogu obarati nasilno. On je čovek u čije je vreme izvršen veliki broj tih pljačkaških privatizacija. On je čovek koji je doveo u Vladu Srbije i Kolesara, i Janjuševića, i Bebu Popovića i mnoge druge mutne likove koje Srbija ni po čemu dobrom ne pamti. Sad, ukoliko želite da se rasvetli njegova istorijska uloga, ukoliko za to imate hrabrosti, glasajte za ovaj predlog.
Naravno da želim, gospodine Arsiću.

Srpska radikalna stranka još jedanput poziva da se utvrdi na koji način je formiran ovaj sastav Narodne skupštine Republike Srbije, odnosno na koji način su pod pritiskom američkog ambasadora Skota u ovaj saziv Narodne skupštine ugurane pojedine poslaničke liste.

Svi mi znamo i veoma se dobro sećamo da su bile dve liste čiji predstavnici danas sede u Narodnoj skupštini Republike Srbije, a koje su nakon zatvaranja birališta bile ispod 5%, što je cenzus za ulazak u Narodnu skupštinu. Tada je došlo do nečega što su mnogi tada smatrali nemogućim, do sastanaka ovih dosmanlijskih stranaka Dveri i DSS. Oni su tada, rekao bih, od strane američkog ambasadora Skota upućeni u to šta treba da rade, izvršen je pritisak i na RIK, izvršen je pritisak i na vrh državne vlasti u tom trenutku, i to je priiznao i Aleksandar Vučić. Preko noći je RIK, i to zahvaljujući glasovima predstavnika SNS, odlučila da izbori budu ponovljeni na određenim biračkim mestima, uprkos tome što su se tome protivili i predstavnici DS i Dveri i onih koji su se predstavljali kao opozicija.

Neverovatno je da se na takav način omogući prekrajanje izborne volje građana i da se na takav način omogući da neko četiri godine sedi u Narodnoj skupštini i, naravno, zastupa interese onih koji su izvršili pritisak da se oni u Skupštini nađu, a to su američki ambasador Skot i još neki drugi ambasadori.

Danas se mnogo priča o tome da li će uslovi za naredne izbore biti regularni, ali bih podsetio da mi praktično od 2000. godine i od izbora koji su održani u decembru 2000. godine, na kojima se pobedio DOS, nikada nismo imali ravnopravne i fer uslove za izbore u Srbiji. To jeste tema o kojoj treba da se razgovara. Mnogo je toga što treba popraviti u izbornom sistemu Srbije, ali mesto na kome pre svega treba o tome da se razgovara je isključivo Narodna skupština Republike Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, mnogo toga smo mi čuli tokom ovih nekoliko dana rasprave, ali nismo čuli ni jedan razlog zašto je potreba bilo kakva autonomija na teritoriji današnje AP Vojvodine. Mi znamo da je to bio istorijski odraz težnje srpskog naroda za autonomiju u okviru Ugarske i da je taj projekat i ta želja, pre svega, za slobodom imala jednu fazu koja je bila autonomija i vojvodstvo koje su dobili Srbi u tadašnjoj Ugarskoj. Konačnim oslobođenjem i prisajedinjenjem ostatku srpskog naroda i drugim srpskim državama i onome što je Republika Srpska Krajina i onome što je danas Republika Srpska, a srpski narod istorijski polaže pravo na čitavu Bosnu i Hercegovinu, na Dalmaciju, na Liku, na Kordun, na mnoge druge teritorije koje danas na žalost nisu u sastavu Republike Srbije, ali smo potpuno sigurni da će doći vreme kada će biti.

Autonomija srpskog naroda u okviru srpske države je apsurdna, besmislena je sama po sebi i pozivati se danas na ono što su uradile komunističke vlasti, koje su po svojoj prirodi bile antisrpske, koje su bile antinacionalne, i njihovu želju da skrešu krila srpskom narodu, da umanje njegov značaj, da teritorije koje su bile nesumnjivo srpske i na kojima je većinski srpski narod živeo podele u druge države, da rasparčaju, da naprave administrativne granice koje su kasnije voljom zapadnih sila postale države, a koje su danas 2019. godine razlog za autonomiju srpskog naroda u okviru srpske države. Ima li šta besmislenije?

Srpski narod treba konačno da se opameti. Nama nisu potrebne bilo kakve dalje podele, a kako nas istorija uči, na žalost, srpski narod je sklon svim i mogućim i nemogućim podelama. Ono što se u nekom istorijskom trenutku činilo nemogućim, danas neki kažu da je realnost, realnost sa kojom se mi srpski radikali ne mirimo. Da li je neko mogao pretpostaviti da će Srbin muhamedanske vere dočekati trenutak da ih neko ubedi, najpre pod komunističkim režimom, da su muslimani, ali kao nacija, a potom da ih preimenuju u Bošnjake i da im opet neko kaže da su neka posebna nacija? Da li je neko mislio da će Srbi rimokatolici po Dalmaciji, gde ih je bilo dosta i gde su bili, kako se kaže, perjanica srpstva, da će ih neko ubediti da su zbog pripadnosti rimokatoličkoj crkvi i oni neki drugi narod i neka druga nacija i da su postali Hrvati, da su postali veliki krvoloci srpskog naroda koji je zadržao pravoslavnu veru? Da li je neko mogao pretpostaviti pre 20 ili 30 godina da će deo srpskog naroda koji živi u Crnoj Gori, u srpskoj Crnoj Gori ubediti da su i oni neka nova nacija Crnogorci ili montenegrini, kako više vole da se zovu, i da će danas svojatati srpske velikane, poput Njegoša, da će prepevavati pesme i srpsku poeziju i prozu pisanu pre više stotina godina? Danas srpska država ništa ne radi da se tome suprotstavi.

Kako je moguće da neko kaže da imamo odlične odnose sa Crnom Gorom, ako se tamo negira, suzbija, uništava sve što je srpsko? Kako možemo imati dobre odnose sa Republikom Hrvatskom koja je okupirala Republiku Srpsku Krajinu, koja je svela srpsko stanovništvo na nekoliko procenata, a i ti procenti ne znače mnogo, jer i od tih nekoliko procenata veliki broj je onih koji imaju državljanstvo, a nikada se nisu vratili na prostore na kojima je vekovima pre toga srpski narod živeo?

Danas se dešava ponovo da nam neko objašnjava da u Vojvodini postoje Vojvođani. Šta su to Vojvođani? Ko su ti ljudi? Jesu li to možda Slovaci, Rumuni, Bugari, Mađari koji žive na tom prostoru? Nisu. Oni čuvaju svoju nacionalnu pripadnost. Srpski narod im u tome svesrdno pomaže i, kao što vidite, jedino drugi narodi, koji su živeli tamo gde je većinski narod srpski, i dalje žive nesmetano, i dalje neguju svoje posebnosti, a to je ono što srpski narod nije uspeo nigde gde je bio manjinski, pa čak na žalost ni na mnogim teritorijama, gde je bio većinski, nije uspeo da opstane.

Treba li nama Vojvođanski dnevnik, Vojvođanska vlada, Vojvođanska akademija nauka i umetnosti? Ne treba. Srpska akademija nauka i umetnosti bi bila dovoljna. Zašto nema šumadijske? Zašto Nemci nemaju pet ili deset akademija nauka? Zašto nemaju Englezi? Zašto nemaju drugi narodi koji drže do sebe? Nisu mogli svi da stanu u Srpsku akademiju nauka i umetnosti, pa hajde da izmislimo još jednu u koju će ljudi biti primani bez obzira na prebivalište, bez obzira na državljanstvo. Na šta to onda liči? I kakvo to dobro može doneti srpskom narodu - potpuno je jasno, nikakvo dobro.

Kada nemate argumenata i kada ne može da kaže zašto bi srpski narod danas tražio autonomiju unutar srpske države, onda krećete sa obmanama vezanim za novac, pa objašnjavate ljudima da se ne živi loše u tom delu Srbije zato što je bila nesposobna vlast u kojoj ste učestvovali, zato što su baš sa pokrajinskog nivoa pljačkali Vojvodinu, nego kažete uzima Republika. Ne uzima Republika, pogledajte budžete.

Ja sam pripremajući se za ovu diskusiju pogledao na primer budžet grada Sombora, koji je tri milijarde dinara - 47 hiljada stanovnika. Novi Beograd ima nešto preko 600 miliona dinara, a pet puta je veći. Šest puta manji budžet, pet puta je veći.

Pokrajinska administracija nas takođe debelo košta. Skoro 600 miliona evra, više od pola milijarde evra godišnje ide…

(Predsedavajući: Privodite kraju, kolega Šaroviću.)

… da bi građanima bilo bolje, ali nijednom pojedincu koji na tom prostoru živi nije bolje, već je samo bolje onima koji su tu uhlebljeni i koji svoju nesposobnost pokušavaju da pokriju time što lažu građane Srbije kako ih neko potkrada, a najveći lopovi su upravo na tom srednjem nivou, koji treba pod hitno ukinuti.
Dakle, gospodine Arsiću, ako već pričamo o poštovanju poslanika i Poslovnika i člana 27. i dostojanstva Narodne skupštine, ja to dostojanstvo ničim nisam povredio i mom dragom bratu, gospodinu Jahji Fehratoviću, želim da poručim da je sve to što sam rekao upravo izraz poštovanja i uvažavanja njega lično, ali i istorijskih činjenica.

Dakle, najveća nesreća koja je zadesila srpski narod je upravo ta podela po osnovu veroispovesti. Nekada jedinstven korpus srpskog naroda se podelio i to su istorijske činjenice. Mogu neki pokušavati da falsifikuju naciju. Gospodinu Jahji mogu da dam literaturu…

(Predsedavajući: Kolega Šaroviću, molim vas…)

… srpskog nacionalizma i knjigu – Zločinački poduhvat…
Objašnjavam šta sam rekao i šta jeste dostojanstvo Narodne skupštine.

Ako ste bili toliko strpljivi, gospodine Arsiću, da sve druge čujete, da dajete bezbroj puta repliku na repliku, nijednom se nisam javio po Poslovniku, a imao sam pravo na to da ukažem, nemojte onda svoj lični animozitet prema meni ispoljavati tako što jedino meni nećete dozvoliti da govorim. (Isključen mikrofon.)
Hvala.

Dame i gospodo, evo ovih dva minuta koliko je ostalo pokušaću da se dotaknem onoga što smatram da je suština.

Danas je priča o bilo kakvoj autonomiji Vojvodine, ja bih rekao, pre svega, deplasirana. Ako se istorijski osvrnemo, ta autonomija je bila, pre svega, odraz želje srpskog naroda za slobodom i za prisajedinjenjem drugim delovim srpskog naroda i drugim srpskim zemljama.

Potpuno je jasno da autonomija nije bila sama sebi cilj i potpuno je jasno da Vojvodina danas pripada srpskom narodu. Ne bilo kakvim nacionalnim manjinama, već pripada srpskom narodu iz jednostavnog razloga što je upravo srpski narod svaki pedalj Vojvodine i krvlju natopio i platio životima svojih predaka. Onoga trenutka kada je ostvarena najpre autonomija, a potom kada je ostvaren i konačni cilj, a to je prisajedinjenje Srbiji, Kraljevini Srbiji u tom trenutku, taj projekat je gotov. Istorijski je gotov i sudbina Vojvodine je nepovratno rešena. Nikakvih dalje želja i aspiracija srpskog naroda za autonomijom unutar Srbije nije bilo i bilo koja vrsta takve autonomije jeste apsurdna.

Ono što je uradilo komunističko rukovodstvo nakon Drugog svetskog rata je, istorijski gledano, samo želja da se pravljenjem pokrajina i izuzimanjem delova teritorija na kojima je, nesporno, živeo isključivo srpski narod, da se oslabi taj nacionalni srpski korpus i da se oslabi uticaj srpskog naroda u toj komunističkoj tvorevini.

Srpski narod danas ne traži bilo kakvu autonomiju. Ko je traži? Traže oni koji zahvaljujući svojoj političkoj potenciji i činjenici da nisu sposobni da bilo šta dobro pruže građanima Srbije, i samim tim građanima koji žive u Vojvodine, ne građanima Vojvodine, jer Vojvodina ima stanovništvo, a ne građane, građane imaju države, pokušavaju tom šarenom lažom da obmanu narod, kao što neki kažu – živećete bolje kad bude u EU, tako ovi drugi kažu – živećete bolje kad bude autonomija Vojvodine