Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Čomić

Gordana Čomić

Demokratska stranka

Govori

Zahvaljujem.
Ministarstvo kulture nema razloga da se ljudi na vaše opaske pošto vaša kritika da je trebalo da i Zakon o kulturi i Zakon o rodnoj ravnopravnosti, bez obzira na to što je Zakon o kulturi donošen pre Zakona o rodnoj ravnopravnosti, da ima odredbu od 40% prosto je, slutim, nesporazum nedovoljnog informisanja vašeg kao poslanika i vi imate i pravo na to.
Ne postoji način da zakon koji je donet pre Zakona o rodnoj ravnopravnosti koji ima upućujuću odredbu, da ima u bilo kom svom članu odredbu o 40, 50 ili čega god hoćete procenata za upravljačke strukture, niti bi dobio pozitivna mišljenja drugih ministarstava, niti bi prošao pozitivno Republički sekretarijat za zakonodavstvo. To je način i procedura kako se donose zakoni pred vas, kako idu kao izmene i dopune, dakle, teško da je reč o kritici.
Što se tiče usaglašavanja sa Zakonom o visokim obrazovanjem, u to ne ulazim, verovatno će biti pred vama. Mada, i tu malo gubite iz vida konkurs i način na koji ljudi podnose dokumenta.
Mislim da je vrlo, vrlo dobro što je Ministarstvo konačno usaglasilo ova dva zakona, jer je nepravda i problemi kojih je bilo na terenu zbog toga što u jednom piše tri godine iskustva, u drugom pet, bilo zaista primetno i zahtevalo je izmene i dopune zakona.
Mi u Vladi nemamo ništa protiv da vi imate inicijativu da donosimo zakone nezavisno od toga na šta nas obavezuju jedinstvena metodološka pravila, ali i to je akt koji je donela Skupština 2013. godine i taj akt isto upućuje na to da zakon koji je donet pre zakona sa upućujućom odredbom ne može da sadrži tu upućujuću odredbu.
Dakle, potpuno razumem da vi smatrate da smo trebali da vas poštedimo današnjeg radnog dana i unekoliko mogu da se složim sa vama, ali verovatno iz drugih razloga, ali i iz proceduralnih razloga, iz razloga načina na koji radi Poslovnik Vlade, to što vi smatrate efikasnijim, dakle, da Zakon o kulturi unese odredbu o 40% manje zastupljenog pola, pre nego što je ta odredba sa vaše strane usvojena u Narodnoj skupštini, prosto nije moguće.
Samo da pojasnim, pošto je i tu bilo nejasnoća, ovo nije zakon o ravnopravnosti žena, i ovo nije zakon o nikakvom slabijem polu, i ovo nije odredba o bilo kome ko je diskriminisan, ovo je odredba koja proističe iz Zakona o rodnoj ravnopravnosti, koji je zakon i o ženama i o muškarcima. U konkretnom slučaju, radi se o jednom ozbiljnom poslu koji će imati Ministarstvo kulture pred sobom, jer odredba, jednom kada glasate za ove izmene Zakona o kulturi, podrazumevaće zamašan posao da se muškarcima omili rad u kulturi, koji je vrlo često bez dovoljno novca, bez dovoljno ugleda, bez dovoljno poštovanja i reputacija, poželjnog bavljenja u upravnim odborima i bez plaćanja, znate, nema te nadoknade u upravnim odborima. To je realnost koja je vrlo jasno u suprotnosti sa našom navikom da govorimo vrlo pozitivno o potrebi negovanja naše kulture, našem poznavanju kulture, o našem poznavanju svega onoga što je dobrobit kulture na korist čitavog društva. Eto, to je objašnjenje.
Meni je drago da u suštini ozbiljnih kritika na predloge zakona pred vama i nije bilo, kao što mi je i drago da je ministarka Maja Gojković jedna od prvih koja je shvatila i pročitala zakone koji su stupili na snagu, pa pred vas poslala upućujuću odredbu o 40% manje zastupljenog pola.
Tako će pred vas doći sva ministarstva koja imaju bilo koje organe upravljanja, jer ste vi odlučili da tako u Srbiji bude i da svugde gde su javni poslovi i gde su privatni poslovi bude 40% manje zastupljenog pola i to je nešto na čemu sam ja lično zahvalna, a i ono što treba da bude pravi kulturni duh koji vlada u društvu u Srbiji, u ime prave jednakosti između žena i muškaraca. Hvala vam.
Zahvaljujem.
Uz iskreno žaljenje, zbog odluke političkih predstavnika Albanaca da ne učestvuju u procesu rasprave o budućem sadržaju dela Ustava Srbije koji se odnosi na pravosuđe, pa tako ni u drugim procesima, opaska da je to legalno i legitimno za vas kao narodne poslanike i ako uopšte postoje neki pripadnici izvršne vlasti koji će uvek braniti prava poslanika na integritet, onda slobodno računajte na mene među njima, jer ja tačno znam šta je odlučiti da glasate drugačije nego što glasa većina.
Dakle, to je legalan i legitiman stav. Možemo da imamo neku vrstu dijaloga, a šta će biti ishod tog stava jer je takav dijalog kod odluka veoma važan.
Kod donošenja Ustava iz 2006. godine izostao je dijalog o ishodima za sve one koji su tvrdili da treba drugačije, pa su bojkotovali ili nisu glasali, ni u Skupštini ni na referendumu.
Mojih pet minuta se tiču vaših komentara o članovima postojećeg Ustava koji se tiču ljudskih i manjinskih prava. Najveći deo vaših opaski je iz dela stručne rasprave, rasprave civilnog društva i Venecijanske komisije i potiču iz 2007. i 2008. godine, kao komentar na Ustav iz 2006. godine.
Štošta se od tada promenilo u primeni članova koji definišu ljudska prava i slobode u Ustavu 2006. godine. Kao prvo, donet je Zakon o nacionalnim savetima, koji na jedinstven način u evropskom zakonodavstvu definiše potpunu autonomiju nacionalnih manjina u oblasti obrazovanja, kulture, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma. Toga nije bilo 2006. godine.
Moramo se rešiti da li ćemo govoriti o odredbama u Ustavu ili ćemo govoriti o problemima koje imamo u primeni i u kulturi ljudskih prava u praksi. Ovom drugom nažalost, ova sednica ne služi, ali bih rado gde god kažete, kada god kažete, uključujući sednicu sa aktuelnom temom u Narodnoj skupštini rado govorila o tome na koji način se primenjuju ili ne primenjuju jasno napisane odredbe našeg Ustava koji se tiče ljudskih prava i odredbe koje se tiču ljudskih i manjinskih prava u zakonima koji proizilaze iz člana Ustava.
Ako je išta dobro o postojećem Ustavu onda je to što on jeste ljudsko pravaški, što je u prvom delu jasno definisano kakvo društvo želimo da budemo. Šta to znači da smo naknadno doneli zakone koji se tiču prava manjina? Znači da imate službenu upotrebu jezika i pisma koje je na osam, odnosno 13 jezika, da imate elemente kulture nacionalne manjine sa pismom i jezikom i da imate probleme u primeni zato što su vezani npr. za direktore škola koji treba da anketiraju roditelje da li hoćemo da učimo jezik i da imamo elemente kulture nacionalnih manjina sa službenom upotrebom jezika i pisma.
Imate problem da namerno, očigledno imate postavljanje tabli kod optšina kao što je Bački Petrovac na 500 metara od puta za koji je nadležan Bački Petrovac, pa ne piše na slovačkom. To nije pitanje lošeg rešanja Ustava, to je pitanje takmičenja ko je gluplji. Dosta se često ne zna ko pobeđuje u pitanju maštovitog izrugivanja odredbama o ljudskim i manjinskim pravima koje su u ovom Ustavu dobre. Ili imate primer opštine Vrbas, gde imate 18% procenata Crnogoraca koji imaju svoj portal na crnogorskom jeziku, ali ga nemaju u službenoj upotrebi, jer tako su se dogovorili. Neće da govore crnogorski, samo čitaju, tako kaže predsednik opštine.
To je stanje stvari koje se zove razvoj demokratije u svakom društvu, pa tako i kod nas. Informisanje, imate jedan mukotrpan hod manjina kroz medije, izuzimajući s vremena na vreme javni servis RTV, gde je rutinski uvedeno da se podrazumeva da informisanje na jeziku nacionalne manjine pre svega služi i većini da znamo koliko je dobro što smo kulturološki, jezički, etnički, verski šaroliko društvo, koliko je to bogatstvo.
Do sada dogovora sa RTS, eto 10 godina nakon usvajanja zakona o tome da će i oni imati programsku redakciju na jezicima manjina, koja uključuje i albanski, i romski, i vlaški i druge jezike kojih nemate na RTV. Dakle, to o čemu govorim piše u Ustavu iz 2006. godine, a zakoni koji su razradili odredbe su četiri, pet ili šest godina kasnije.
Drugi deo vaših primedbi odnosi se na to jasno, čvrsto i privrženo. U Ustavu se pozivamo na međunarodne dokumente. Postoji još uvek nekoliko konvencija koje Narodna skupština nije usvojila, ali bez ikakve dileme je Srbija apsolutno na putu, profilu, na privrženosti svim konvencijama koje se tiču ljudskih prava i sloboda, sa svim teškoćama koje direktna primena tih konvencija podrazumeva, kao što imamo teškoće u direktnoj primeni presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Dakle, bilo bi dobro da odvojimo da li ono što piše u nekakvim zakonima, u Ustavu ne valja ili ne valja način na koji to primenjujemo, jer to jesu dve odvojene stvari. Da naš Ustav nije ljudsko pravaški, da nije na načelima ljudskih sloboda i prava, mi ne bi mogli da pričamo o lošoj primeni Zakona o nacionalnim savetima, jer takvog zakona ne bi ni bilo. Toliko je stvar jednostavna.
Drugi deo vaših opaski tiče se u suštini evropskih integracija i komentara o preambuli. Ja ovde moram da dam lični stav. Koliko je netačna tvrdnja i namerna izmišljotina i laž da predstojeće promene Ustava o kojima će odlučiti Narodna skupština se odnose na preambulu, tačno je toliko tačna i tvrdnja da preambula ičemu smeta. To će pred nama biti vreme gde će se dokazati da sam u pravu.
Deo koji vi komentarišete, evropske integracije, takođe vezano za položaj nacionalnih manjina i sada smo sa ljudskim pravima i slobodama, sa pravima nacionalnih manjina, o tome će ministarka Jadranka Joksimović sa mnogo više znanja, možda da komentariše, jer je u klasteru osnovnih prava. Biće dobro da EU vrlo pažljivo i detaljno gleda da li kontrolišemo kako se primenjuju propisi iz osnovnih ljudskih sloboda i prava i da nam uvek bude partner i da to stvarno radimo, tako da se vidi da mislimo ozbiljno, ali da ostavi i dobrobit sumnje za sve svoje predrasude i percepcije o tome da je Srbija nepovratno izmenjena i da sasvim odlučno gradimo društvo u kojem postoji kultura ljudskih prava i kultura manjinskih prava.
Na kraju o onome što je tema ove sednice. Da li će Narodna skupština odlučiti da pristupi promeni Ustava, kakav god sadržaj amandmana bude, meni bi bilo važno, lično, dakle ne govorim i kao neko ko je zadužen za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, govorim kao građanka Srbije koja smatra da je nešto važno. Meni bi bilo važno da učestvujete u toj raspravi kao politički predstavnici Albanaca, da imate svoje predloge, da se objasni zašto mora da bude predstavnika nacionalnih manjina i u pravosuđu i u tužilaštvu i u policiji i u Vojsci i u svim javnim službama, da se razjasni zašto je važno da budemo dvojezični, trojezični, nekada se to zvalo jezik društvene sredine. To odavno nije popularno.
Dakle, da objasnimo šta znači zahtev, opravdani zahtev nacionalnih manjina, svih nacionalnih manjina u Srbiji, Roma, Albanaca, Bošnjaka, Mađara, Slovaka, Rusina, da ne zaboravim nikoga, meni su svi isti po svojim zahtevima, kojima smo mi kao ministarstvo alat, zašto je važno da bude predstavnika nacionalnih manjina i na koji način da ih bude, prosto zato da bi se izbegao komentar javnosti, zašto smatrate da je sudija super ako je Albanac ili ako je Rom, ili ako je Bošnjak. Šta znači nezavisnost pravosuđa u sadržajima amandmana koji će biti ovde i šta znači naša obaveza i privrženost tome da predstavnika nacionalnih manjina bude u svim javnim službama u svim sektorima društva, jer je to dobro i za većinu i za manjinu.
To su, čini mi se, glavni argumenti koji govore u prilog tome da, ja imam duboku nadu da ćete se predomisliti kao politički predstavnici Albanaca ipak uzeti učešće i u raspravi i u odlučivanju kako će nam pravosuđa na kraju izgledati i kakav je položaj pripadnika nacionalnih manjina sa novim položajem, novim ustavnim položajem pravosuđa u Srbiji. Ja smatram da je to strašno važno zbog toga što, znate ima 2.000 godina kako su rekli stari Rimljani „jus est ars boni et aequi“ tekli i 2.000 godina mi pojedinačno kao ljudi tragamo za srećom i istih 2.000 godina društva ljudska tragaju za time da pravo stvarno bude umetnost dobrote i pravde.
Nema toga bez ljudskih prava i nema dobrog pravosuđa bez toga da svi zajedno i manjine i većine u društvu ne razumemo zašto hoćemo da predlažemo Skupštini, zašto Skupština rasprava o tome na koji način da se menja položaj pravosuđa u Srbiji.
Sasvim za kraj. Dijalog koji ste pomenuli o neophodnosti promena Ustava u teritorijalnog organizaciji. Ja sam vrlo rada da vam budem na usluzi ako hoćete da započnete inicijativu kojom bi opet trajao dijalog 18 meseci, 20 meseci, koliko god hoćete, koji se tiče i tog dela ustavnog uređenja, jer ja smatram da o tome treba da se priča, pošto niko neće da priča. Da u sadašnjem Ustavu postoji član koji jasno definiše da se položaj AP KiM definiše posebnim zakonom. Kao što niko neće da priča da se Vojvodina pominje u tom Ustavu samo kroz procenat za koji niko ne zna da kaže od čega je u stvari taj procenat. Tome treba dijalog, tome treba razgovora, bez unapred da li hoćete da se to menja ili ne.
Da bi nekako izbegli nepotrebne nesporazume i da bi zaista govorili o slici pravosuđa oko koje ćemo se svi složiti, po sadržaju, zato bi bilo važno da možda razmislite još jednom i da pokažete i svojim znanjem i svojim političkim veštinama i svojim pravima kao pripadnici nacionalnih manjina, da ćete biti deo procesa učešća u dijalogu u budućim odlukama Narodne skupštine, pa onda i u tome gde vi vidite prioritete za svoju manjinu. Hvala.
Zahvaljujem.
Niko sretniji od mene ako ovaj dijalog omogući dovoljno replika da dovršite ono što želite da podelite kao stav i one koje predstavljate politički i ukupnoj javnosti Srbije.
Dakle, nekoliko opaski. Jedna, prva, možda onoliko retorička koliko je bilo i vaše pitanje, pošto naziv na presudama "u ime naroda" potiče iz perioda kad je bilo definisanih i narodnosti, pa ako nikog nije zanimalo zašto ne piše "u ime naroda i narodnosti" i ako su svi znali da se to odnosi na državni suverenitet kome pripada pravosudni sistem onda imate odgovor i za danas za sve sudske presude.
Ako želite unutar Skupštine, ja vam stojim na raspolaganju, da se organizuje javno slušanje na Odboru za ustavna pitanja i zakonodavstvo, na Odboru za pravosuđe, gde god želite, na Odboru za ljudska prava da elaborirate zašto vama smeta da na presudama piše „u ime naroda“. Ovo je mesto gde se o tome govori i učešće vaše je više nego poželjno da se razjasni šta znači „u ime naroda“, od kad to stoji na našim presudama i zašto ne piše „ u ime narodnosti“ ni onda kada je uvedeno, a danas teško da bi pisalo „u ime naroda, nacionalnih manjina i građana“. Dakle, onoliko je, kažem, moj odgovor retorički koliko i vaše pitanje.
Što se tiče Izveštaja EU, vrlo pažljivo pratimo i Izveštaj EU, sa zahvalnošću, pogotovo kritičke opaske pošto su one alat, putokaz za svaku Vladu i za svaku Skupštinu šta je to što treba da menjate na bolje sa vrlo često sasvim dobronamernim predstavnicima Evropske komisije ili Saveta Evrope ili EOBS-a, koji vam i kažu kako da menjate na bolje.
Moguće je da je moj lični propust, ali u zvaničnim izveštajima ja nisam naišla na podatak da se imenuju Albanci i Bošnjaci kao ljudi čiji predstavnici manjkaju u javnim službama u lokalnim samoupravama, u sudstvu, u policiji, u vojsci.
Ono na šta sam naišla je naš Zakon o nacionalnim savetima kojim je država Srbija samu sebe obavezala na zastupljenost nacionalnih manjina na nivou lokalne samouprave, agencija, javnih službi, policije, sudstva, vojske, svih onih zato što je to normalno, zato što je to prirodno, zato što je to, osim što je jasna poruka, ono za šta se Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog zalaže, da svako ko i pomisli da manjine u Srbiji posmatra pokroviteljski, a ne ravnopravno, odmah od toga odustane. Ako smo ravnopravni, onda treba da nas bude i u državnim organima, institucijama, agencijama, javnim službama za koje plaćamo porez jednako, bez obzira da li smo većina ili manjina.
Sa procesom predstavljanja, Ministarstvo se odlučilo za jedan društveni dijalog koji će biti tokom meseca jula o predstavljanju predstavnika nacionalnih manjina svugde. Prvi dijalog je u medijima, javnim servisima. Drugi će biti u onome što su službe javne politike i na vreme ćete biti obavešteni i zamoljeni za učešće zbog toga što Srbija ima dokaza da iznad svega želi predstavnike manjina. Dokazi su pripadnici Albanaca - nedovoljni, Bošnjaka - nedovoljni, Roma - pogotovo nedovoljni.
Znači, kada imate pripadnike romske nacionalne manjine jednako obrazovanih, jednako stručnih, onda ćete vrlo često od mnogih čuti – nemoj njega, Rom je, nemoj nju, Rom je. Ali, imate i sudija Roma i ja znam da svi predstavnici nacionalnih manjina vrlo pomno prate da li se taj zakon primenjuje i odličan je deo dijaloga da nas upozori gde manjka. Ne u procentu, ne radi se samo o tome da li je procenat prisutnosti Bošnjaka odgovarajući na teritoriji, radi se o tome da li se primenjuje zakon. O tome je ovde reč.
Imate i obrnute slučajeve u lokalnim samoupravama gde su vam manjine apsolutna ili relativna većina, da onda nemate predstavnike većinskog naroda. Naravno, zato što ne znaju jezik, zato što neće da se druže jedni sa drugima. Tako je, prosto, način života organizovan da morate da imate zakon koji bi ljudima dao poruku da treba da se ljuduje i da se gradi kultura ljudskih i manjinskih prava, da se podrazumeva jednakost pred zakonom.
Ako hoćemo da ocenimo ima li uspeha ili pomaka u tome i koliko se Srbija promenila, koliko je privržena kulturi ljudskih i manjinskih prava, biće mi vrlo drago da i o tome pričamo u odnosu na vremenski period od 10 godina, od pet godina, od 30 godina ili od 50 godina od vremena kada smo živeli u okruženju naroda i narodnosti.
Identitet koji za sada, i po zakonu i po onome kako su Bošnjaci izlazili na izbore za nacionalni savet i kako se izjašnjavaju, je takav da se po zakonu zovu nacionalna manjina. Sve ono što politički predstavnici Bošnjaka, što Nacionalni savet Bošnjaka želi da eventualno menja u zakonu više ste nego dobrodošli da se o tome otvori dijalog unutar Ministarstva, i vi i bilo ko drugi, kao što imamo poseban dijalog sa romskom nacionalnom manjinom, jer oni imaju prethodnu stepenicu, Strategija uključivanja Roma u sve sektore života, pa onda status na kome su, zato što su autohtoni narod koji živi u Sandžaku, u Srbiji oduvek. Bošnjaci, po prirodi stvari, imaju ono što je autonomija nacionalnog saveta za kulturu, za informisanje, za obrazovanje i za službenu upotrebu jezika i pisma.
Taj deo, takođe, proizvodi probleme na terenu zbog toga što Bošnjački nacionalni savet po svim pravilima zakona koji uređuje njihovu autonomiju u oblastima za koje je definisan Zakon o nacionalnim savetima se obraća nekim organima i onda se zbog reči „Sandžak“, koja je prirodna reč za pripadnike Bošnjačke nacionalne manjine, se vraća sa opaskom da treba drugačije zvanično da se zove. I o tome može da bude razgovora, jer ja čitam papire kako sam ja ministar, pa ne vraćam nikome papire.
Znate, nisam ministar, ja sam ministarka, jer je ministar rekao i izjavio, a ne može da se kaže da je ministar Čomić izjavio, pošto nisam „izjavio“, nego sam „izjavila“, pa ne vratim papire nikome, šta da radim?
Malo da vam objasnim da struktura jezika državne uprave nije uperena protiv Bošnjaka, pa ako dobijete u onome šta je komunikacija sa vašim stavom o tome da hoćete da budete narod, a ne nacionalna manjina i da se svugde piše Sandžak, da je to tema za dijalog i to nije tema za ustavni dijalog. To je tema o primeni prava nacionalnih manjina koja su definisana.
Ako želite izmene Zakona o nacionalnim savetima, i za to ste više nego dobrodošli sa inicijativom kako da se menja, ali tako da i druge nacionalne manjine ili narodnosti, ako hoćete tako da se zovete u buduće, zaista se saglase sa time. To je ideja kojom se vodi i onaj iz državne uprave koji se sa vama dopisuje kada s pravom kažete – ja se tako zovem, ja tamo živim, a ovom kaže jezik državne uprave je ovakav. Teško da nam jezik može biti prepreka da harmonizujemo naše živote i da zaživimo zajedno.
Na kraju samo dve opaske o tome da svako ima pravo na teritorijalnu autonomiju. Igrom slučaja, ja živim i moje porodice poslednjih 300 godina, koliko znam za svoje porodice, živimo na teritorijalnoj autonomiji i teritorijalna autonomija Vojvodine, koja je stanje duha, ona se ne poklanja Ustavom, nju živite svaki dan, nju živite tako što znate dva ili tri jezika, nju živite tako što idete u bilingvalne škole, nju živite tako što imate dva Božića i dva Uskrsa i što vam je prvi komšija uvek tu koje god bio vere i nacije i nikada nikoga ne pitate koje si vere i nacije zato što vam je to stanje duha da tražimo jedni drugima sličnosti, a ne razlike. To ne može da stane ni u jedan ustav, ali može da stane u dijalog o načinu životu, o predlozima širom Srbije kako ljudi širom Srbije žele da se u buduće u ovoj Skupštini odlučuje o teritorijalnoj autonomiji, o autonomiji uopšte, pa onda da se to predlaže za neke buduće ustavne promene.
Sve vrste kritika i opaski koje ste dali na Ustav koji je na snazi postoji zato što je nedostajao ili nedostaje. Na vama će biti izbor da li će nedostajati i u buduće dijalog o primeni postojećih zakona i postojećih rešenja iz Ustava, mnogo više nego ono što podrazumeva vašu procenu da na osnovu loše primene postojećih zakona vi smatrate da treba raditi nova ustavna rešenja.
Ja nemam ništa protiv, vreme i mesto. Ova Vlada Srbije je, ja mislim, pokazala dovoljnu otvorenost za svaku vrstu predloga, za svaku vrstu dijaloga, za dijalog koji nije ograničenog trajanja, zbog toga što ova Vlada Srbije zna da mora da dokaže da radi ono što misli. Ako je u vama percepcija da je tako samo prema većinskom narodu, vi imate pravo na tu percepciju. Nažalost, tu manjka činjenica. Manjine, sve manjine u Srbiji imaju prava zapisana u zakonu, zapisana u Ustavu, a vaš je posao i u nacionalnom savetu i kao političkih predstavnika da držite odgovornim one koji zakon primenjuju za da zaista bude i primene zakona i dokaza da su rešenja u zakonima dobra.
Segregacija kako je definisana u Predlogu izmena i dopuna Zakona o zabrani diskriminacije, kaže da je segregacija svaki akt kojim fizičko ili pravno lice razdvaja bez objektivno i razumnog opravdanja druga lica ili grupu lica po osnovu ličnog svojstva kako je definisano u članu 2. stav 1. člana 1. ovog zakona, a dobrovoljna odvajanja od drugih lica na osnovu ličnog svojstva ne predstavlja segregaciju.
To je ljudsko pravaški termin i to je ono što se dešava u životu u Srbiji, jer imate ne teritoriji Republike Srbije osnovne škole koje su primer segregacije, na primer u gradu Nišu i nije jedino, gde su u jednu školu smeštena sva romska deca, zbog toga što roditelji ne žele da romska deca idu u isto odeljenje sa njihovom decom. Koliko je to krivično delo? Ni malo. Koliko je dopušteno? Nikako. Zato je segregaciji mesto u ovom zakonu, jer nije to jedini primer da su segregaciji skloni mnogi koji sami za sebe vrlo autoritativno govore kako su tolerantni, kako su puni razumevanja za različite od sebe, ali u relanosti imate da neće da izdaju stan Romima ili neće da im deca idu u školu sa Romima ili na bilo koje drugo lice različito od njih po etničkom i po nacionalnom poreklu.
To je razlog zašto ne prihvatamo ovaj amandman. Da li će biti problema u primeni? Naravno, kao i uvek kada se poriče realnost diskriminacije nekih lica.
Zahvaljujem.
Dobro da ste pomenuli i SAD, zbog toga što je u raspravi o amandmanima ovakvih zakona kojima se menjaju društveni odnosi i kojima se propisima zabranjuje ponašanje zasnovano na predrasudi, dobro pogledati u poslednjih stotinak godina, kada je segregacija u pitanju.
Šezdesetih godina je devojčica Rubi, crna devojčica, išla u pratnju u školu sa federalna agenta i sa maršalom. Cela Amerika je smatrala da je to nedopustivo, da crna deca idu zajedno sa belom decom u školu. Tek nedavno, u suštini kao društvo, SAD se suočavaju sa svim razmerama rasizma kao sredstva, kao ličnog svojstva koje se bira za nemilosrdnost prema različitim po boji kože. Ono što je važno da tamo postoji dijalog o tome.
Ono što mi želimo da izgradimo je dijalog u Srbiji je u tome zašto imamo segregaciju? Žene koje ste spominjali, takođe su bile meta segregacije, zato što su žene, samo zato nisu mogle da idu u iste razrede, u ista odeljenja sa dečacima, samo 70 ili 100 godina posle toga. Škole za devojčice su otvarane kasnije nego škole za dečake.
Imate jednu volju u društvu da zbog nekog ličnog svojstva nemilosrdno se ponaša prema nekome, pojedincu ili društvenoj grupi. I ono sa čime sa ja slažem, a to je da je Srbija čvrsto rešena da gradi kulturu ljudskih prava i da se bavi ženskim ljudskim pravima i antidiskriminacijom, to je da se zajedno borimo za to da takva volja za nemilosrdnim ophođenjem prema bilo kome različitim od nas se kruni onoliko brzo koliko ćemo svi ulagati energije u to.
Zahvaljujem.
Posredna diskriminacija ne što je samo neophodno da bude u okviru zakona zbog evropske direktive, nego je vrlo očita i životna u praksi i možete da nađete sijaset primera kada imate neutralnu odredbu, a onda odjedanput vidite da neutralna odredba se primenjuju kroz de fakto diskriminaciju, dok je de jure ne možete naći.
Imate čak i teže primere u Srbiji u ja ću vam navesti dva. Prvi je, na primer, da Zakon o nacionalnim savetima obavezuje lokalne samouprave da u lokalnim samoupravama u javnim službama, agencijama, svim nivoima javne vlasti imaju zaposlene pripadnike nacionalnih manjina koji žive na njihovoj teritoriji u odgovarajućem procentu i onda se to ne dešava ili se dešava da se za tako sistematizovano radno mesto zapošljava lice koje nije pripadnik ni jedne nacionalne manjine.
Ono što je vrlo lako dokazati jeste da se čak i na takvoj odredbi koja je afirmativna, ali se u praksi očituje kao diskriminacija naročito su žrtve Romi.
Drugi primer su neutralne odredbe koje se tiču radnih prava i kad pogledate sadržaj odredbe, vidite da je ona neutralna, a kad pogledate, recimo, stanje u korporaciji ili među državnim službenicima, po Zakonu o državnim službenicima, ne Zakonu o radu, onda vidite jasnu, ali vrlo jasnu posrednu diskriminaciju nekih lica ili grupa lica na osnovu njihovog ličnog svojstva.
Kada to nije slučaj? To je ovaj drugi deo koji vas buni. Ako imate objektivno legitimne ciljeve. Jedan korpus zakonodavstva u Srbiji ima te legitimne ciljeve i oni podrazumevaju da ako hoćete da se okruni nepravda u jednakom postupanju prema nejednakima, onda morate nejednakima, različitim malo u odnosu na većinu, stvoriti šansu da zaista zajedno sa većinom sklone od sebe uzroke diskriminacije, tako da Ministarstvo ostaje pri Predlogu zakona.
Ostajemo pri formulaciji koja je u Predlogu zakona iz najmanje dva razloga. Ako vi smatrate da ljudi koji namerno diskriminišu druge ljude nemaju svest o tome da to rade, onda možemo da otvorimo dijalog o tome imaju li ili nemaju i zašto diskriminišu druge ljude.
O njihovoj nameri može da se govori samo ako uključimo i to da ćemo kvalifikovati i umišljaj kao delo.
Diskriminacija, verbalna, neverbalna, polno uznemiravanje, dešava se zato što se smatra da je to prihvatljivo. Počinilac takve diskriminacije možda ima svest, ali nema etički odnos prema tome da ne možeš omalovažavati, uznemiravati ženu sa kojom radiš, ženu na ulici, ženu u samoposluzi, Roma koga sretneš. Ne možeš, ne smeš, zabranjeno je takvo postupanje.
Ali, ja sam vama zahvalna za uvršćenje svesnog delovanja u ovaj zakon, pošto ćemo najverovatnije upravo na osnovu vaše ideje imati jedan ozbiljan društveni dijalog sa pitanjem - zašto ste nemilosrdni prema različitima i slabijima od sebe? Tu će biti i narodni poslanici i akademska zajednica, profesori univerziteta, stručna udruženja, civilno društvo, da raščivijamo kako se to bira da uznemiriš nekoga i da ti se to sviđa, kakva je to svest, da maltretiraš neku osobu različitu od sebe, polno, ili kako god, verbalno, neverbalno, i da ne razumeš da je to nedopustivo.
Tako da, ostajemo pri formulaciji, ali sam zahvalna za ideju da se o tome vrlo ozbiljno razgovara.
Zahvaljujem.
Samo kratko. Zahvaljujem članovima Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova i predsedniku Odbora, jer je ovaj amandman u suštini iz mišljenja Saveta Evrope i preporuke Ekrija zbog kalendara unošenja nacrta, pa predloga zakona nismo sami stigli to da uradimo, ali zato su tu narodni poslanici da urade popravku i zaista zahvaljujem na današnjoj odluci.
Zahvaljujem.
Opaska i obrazloženje da rod nije ustavna kategorija pa u tom smislu ovaj zakon ne može da bude ni tema rada u Skupštini je nesmotrena zato što ni pivo nije ustavna kategorija pa imate Zakon o pivu. Nije ni detektiv ustavna kategorija pa imate Zakon o detektivskoj delatnosti i niz dalje drugih zakona. U tom smislu je naš nesporazum sa mnogima koji su prigrlili argument rod ne postoji u Ustavu pa prema tome ne može da bude zakon, a rodni identitet ne postoji u Ustavu, je argument koji se mnogo lako razlaže.
Pol je lično svojstvo. Ne možete da birate pol. To vam je lično svojstvo. Imate ljude koji imaju lično svojstvo da bez obzira što drugi ljudi smatraju da su određenog pola oni sami to ne znaju i takvi ljudi žive oko nas, Helena Vuković je jedna od njih. Menjali smo svašta u Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave da bi ona, a pre toga on živeo normalno.
Nije važno koliko je ljudi nesrećno zato što nemaju zakon koji će im definisati prava, važno je da mi razumemo da bilo koje lično svojstvo ne sme da bude osnov da se prema tim ljudima ophodimo sa predrasudom, omalovažavanjem ili diskriminacijom.
Rod je društvena kategorija. Dakle, društvo definiše šta je poželjno za muški rod, šta je poželjno za ženski rod i ako ja u okviru definicije društva svog roda odlučim da se ponašam drugačije, niko nema pravo da me zbog toga diskriminiše. To je pravo mog identiteta. To je naš nesporazum.
Ovaj zakon, kao i Zakon o rodnoj ravnopravnosti je duboko utemeljen u našem Ustavu i to je mnogo dobra vest, zato što je naš Ustav u uvodnim članovima jasno definisan kao ljudsko pravaški akt. Članom koji definiše jednake mogućnosti je ustanovljen i kao akt koji društvu nalaže da se bori protiv diskriminacije.
Da li ćemo menjati Ustav tako da sve bude navedeno? Ne znam. Pred nama su promene Ustava druge vrste u oblasti pravosuđa. Da li će još Skupština odlučivati? To je na vama, nije na meni. Ali, eto, svi koji smatraju da im je dobar argument, da reč rod ne postoji u Ustavu, nije. Lako je objasniti da u stvara prikrivamo mizoginiju i prikrivamo volju da diskriminišemo, ali dosta nevešto. No, zajedno ćemo to već prebroditi.
Zahvaljujem.
Potpuno razumem i opasku i razumevanje životnog sadržaja. Razmišljali smo o tome, tako da jedan deo ovoga na šta upućujete u svom izlaganju u Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, a drugi deo u Zakonu o radu, Zakonu o zapošljavanju, Zakon o socijalnoj zaštiti i nadam se drugim pratećim zakonima za koje će Zakon o rodnoj ravnopravnosti koji ćemo u pojedinostima debatovati posle ovog, dati obavezujuće i upućujuće odredbe.
Dobro je da ste to pomenuli, pogotovo zbog rečenice da ženi treba omogućiti da uskladi svoje porodične privatne obaveze i svoje profesionalne obaveze.
Zajedno sa JMV i zajedno sa Poverenicom za ravnopravnost smo pokrenuli jednu drugu vrstu istraživanja i o tome pitamo samo muškarce. Dakle, pitate zaposlenog muškarca kao usklađuješ, kako harmonizuješ svoje privatne, porodične obaveze i profesionalne, poslovne, čime god da se baviš, potpuno je svejedno.
Najbolja slika tog istraživanja je da većina muškaraca ne razume pitanje. Zakon o rodnoj ravnopravnosti ima i odredbe koje upućuju i na promene ponašanja u tom delu i ono se već dešava u Srbiji, bez obzira što imate istraživanje da bila trudna, ne bila, održavala trudnoću, bila zaposlena, bila diskriminisana, njoj njene obaveze porodice ostaju i to traje nekoliko sati duže nego što je to na muškarcu, a to je zajednički život, delimo. Sve delimo, pa bi onda trebali i to da delimo.
Hvala vam, bićemo vrlo pažljivi sa onim što su upućujuće odredbe u Zakonu o rodnoj ravnopravnosti da bi otklonili svake dileme šta to znači, da bi i time stvorili prijateljsko okruženje za rađanje dece. To je najvažnija stvar za nekoga ko hoće da rodi dete, da se oseti da drugi brinu o tome i da će to dete biti dočekano u prijateljskom okruženju. To je mnogo više nego što je uloga novca ili bilo šta, to da imate neki sistem prijateljskog okruženja od servisa preko stava u javnosti koji dočekuje i vas i vašu porodicu i dete koje rađate.
Nije u suprotnosti, jer imamo posebne mere koje se ne smatraju definisanim u ovom članu, ali je vaše izlaganje ključno za, nadam se, jednu široku raspravu u Narodnoj skupštini, a to je kako zajedno raditi da se stvori prijateljsko okruženje za rađanje dece.
Kod nas u zemlji je jako dugo bila zabluda jedna zato što smo siromašna zemlja bili, zato nema dece. Ja sam vodila duge bitke pokazujući na Sub-saharu, na Pakistan, na Bangladeš, nekada čak i na Albaniju i oni su pomerili, vidi siromašno, nema BDP, nema ništa, deca se rađaju. Pogledajte ekonomski razvijene zemlje, deca se ne rađaju. Naravno da je novac važan, ali nećete vi roditi dete zato što su kolica jeftina. Da biste osetili, kako da vam kažem, sigurnost da će to dete rasti u dobroj atmosferi važno je da svi mi pokažemo prijateljsko lice svakoj mladoj ženi i muškarcu koji žele da imaju decu. Da to znači da rade urbanisti u naseljima i gradovima, da gradovi, da naselja budu prijateljska prema porodicama sa decom, da imamo naravno finansijske mere koje Srbija ima, da ih popravljamo tamo gde ne valjaju, ali najvažnije od svega je da izradimo i dijalogom o tome koliko će nas biti 2030. godine.
U Strategiji održivog razvoja, koju imamo nameru da inter sektorski u otvorenoj grupi radimo, koliko smatramo da može da nas bude? Isto koliko sada? Sedam miliona, devet miliona, koliko? Onda, ako se složimo o nekom broju ljudi koji žele da žive u Srbiji da onda idete unatrag, pa da kažete da bi se to dogodilo onda 2029. godine treba ovo da se uradi, 2028. godine ovo, 2027. godine ovo, itd.
U tom smislu posebne mere su definisane ako bude volje za detaljno, narodni poslanici su više nego dobro došli na dijaloge o održivom razvoju, jer volja za rađanje podrazumeva da je atmosfera u društvu pozitivna. Ako niste društvo, u kojem žene nemaju nikakva prava i niko ih ne pita da li hoće da rađaju, kao što svaki recidiv toga da se ženama objasni da one moraju da slušaju i da kad im se kaže da rađaju da onda rađaju, prosto će stvoriti mnogo veći otpor prema imanju dece, nego što je to poželjno.
Porodice 21. veka neće biti ni nalik na porodice 20. ili 19. veka, ali je važno da porodica bude i da mi i u ovakvom zakonu zabranom diskriminacije omogućimo ugodnije okruženje za porodice koje još nemaju decu. To je jedini odgovor koji imam. Dakle, vodili smo računa o tome i hvala vam, obe narodne poslanice su pogodile i nadam se budućoj saradnji u definisanju onoga što će biti posebne mere.
Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći je jedan od osnova, a drugi je posebno definisane nadležnosti uloga Poverenika za ravnopravnost i civilnog društva.
Ovo je jedan od novih odredbi kojima uvažavate život. Postoje grupe diskriminisanih lica u Srbiji koje neće istupiti same i koje će živeti u diskriminaciji i u nesreći, jer samo žrtva kaže ne i onda nasilje prestaje.
Pošto imaju strah, nesigurnost, stigmu, šta god da bio razlog diskriminacije, onda mi kažemo – ako se jasno prepozna i dokaže da je grupa lica diskriminisana, onda možete to da iznesete kao slučaj. Time ćete pomoći ne samo licima koja su diskriminisana i žrtve diskriminacije, nego i mnogim drugima za koje ne znate da su diskriminisana. Radi se o jednoj odredbi koja je duboko i dobrota i pravda, čak ima i tu lepu dimenziju da dozvoljava da nikad ne bude primenjena. To znači da će oni koji biraju diskriminaciju i nasilje nad nekim grupama sami prestati to da biraju.
Znate, da se bude diskriminator i da se diskriminiše to je slobodna volja, to se bira, ne morate, kao što se mržnja bira. Pa, je onda društvo u obavezi da osmisli članove zakona koji ljudima koji tako biraju kažu – nemoj, ne valja se. Pa, ako žrtva bilo kojeg ličnog svojstva nad kojom se vrši diskriminacija ne istupi lično kod Poverenice za ravnopravnost, onda mi kažemo – izvolite, uradite nešto dobro za ta lica, odnosno za tu grupu. To je bio osnov i ostajemo kod odredbe.
Mislimo da će mnoga dobra učiniti, naprotiv i da nema nikakvog govora o oduzimanju nadležnosti bilo kom državnom organu, naprotiv, ima možda partnerskog odnosa u partnerskom delu, ali ima jasnih obaveza na profesionalnu primenu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.
Iznos prekršajnih kazni su usklađivanje sa Zakonom o prekršajima koji je ova Skupština donela 2013. godine.
Iskustvo pokazuje da sve što nije jasno definisano krivično delo ume da bude prilično dobro okrnjeno pravilnim novčanim kaznama i to ličnom izvršiocu ili onom ko posrednu diskriminaciju traži ili direktno diskriminiše.
Volela bih isto kao i vi da nijedna od ovih kazni ne bude naplaćena, zato što bi to značilo da nijedno delo koje je zabranjeno ovim zakonom nije učinjeno, ali s obzirom da smo realni i da znamo život u Srbiji ja se samo nadam da će iznosi koji su sada na osnovu Zakona o prekršajima tu, možda, neke koji biraju da diskriminišu odvratiti od toga i to bi bilo isto dobro za početak.
Inače, slažem se sa vama o represiji. Ne mislim da je represija kao duh jednog društva ičemu dobra. Duboko verujem u dijalog, verujem u prevenciju, verujem u sposobnost ljudi koji su različiti jedni od drugih da govore o temi, o činjenici, o stanju stvari u društvu.
Duboko u to verujem i mislim da ovde ima dovoljno ljudi koji takođe u to veruju, verovatno ne bi ovako razgovarali da to nije slučaj, ali dok ne stignemo evoluciono do toga da razumemo da je dijalog osnovni alat demokratije, da razumemo da su drugi uspešni od Skandinavije, Nemačke do Španije, zato što koriste dijalog kao osnovno sredstvo demokratije i to je jedino što nas razlikuje od uspešnih članica EU, dotle ćemo malo šetati i imati ovakve odredbe koje podrazumevaju da onom ko bira da diskriminiše ne može drugačije objasniti nego da mu uzmeš 50.000, 100.000, 500.000, svejedno, kako kaže Zakon o prekršajima.
Zahvaljujem.
Samo želim da se zahvalim Jeleni Žarić Kovačević, pošto se radi o odredbama oko kojih smo imali velikih dijaloga i debata i sa Ministarstvom pravde i sa saradnicima našeg Ministarstva, zaista je bilo zadovoljstvo da imamo narodnu poslanicu koja nam je rešila dileme i napravila odredbe zakona tako da će biti primenjivi.
Hvala.
Zahvaljujem.
Dve opaske samo. Prva se tiče toga da mnogi od nas smatraju da nemamo predrasuda. Bila je jedna izložba u Ženevi, kako se to zove, konceptualna ili već moderna izložba, i na poslednjem spratu bio je jedan zid, na njemu vrata i na vratima je pisalo: „Ovde uđite samo vi koji nemate nikakve predrasude“. Svi koji su došli su pokušali, a vrata su bila nacrtana na zidu.
Ne možete prosto funkcionisati bez predrasuda i to nije ni loše ni dobro, tako mi ljudi funkcionišemo, u stereotipima, u kratkim slikama, tako mislimo, kao što mislimo kroz kognitivne disonance, pokušavajući dve oprečne misli da istovremeno držimo u glavi. O tome nije zakon. Zakon se ne bavi uklanjanjem predrasuda iz naših umova, iz naših navika, iz onoga što su nas možda učili ili smo sami naučili tokom odrastanja. Zakon se bavi zabranom ponašanja zasnovanog na predrasudi. O tome je reč kada je u pitanju i Zakon o zabrani diskriminacije i Zakon o rodnoj ravnopravnosti.
Druga opaska se tiče Zakona o rodnoj ravnopravnosti 2015. i 2016. godine i činjenice da je ministarka Zorana Mihajlović učinila lavovske koraka da se koordinaciono telo ustanovi, da koordinaciono telo zaista ima plan i program rada na korist i žena i muškaraca. Činjenica je takođe da je novim Zakonom o ministarstvima taj zakon prešao u Ministarstvo za rad, boračka, socijalna pitanja i prava boraca. Taj zakon je vraćen iz Skupštine zbog toga što je naišao na ogroman otpor narodnih poslanica svih Ženske parlamentarne mreže, civilnog društva, svih ljudi koji se razumeju u borbu za uloge žena i muškaraca, tako da ni jedno ni drugo ne manjka. On je ušao u Skupštinu kao zakon o ljudskim pravima žena i muškaraca.
Pošto sam bila i učesnica i svedočila celom tom procesu, ništa iz tog procesa nema veze sa Ustavom, niti je ikada imalo, ima veze sa ličnim odlukama i upotrebom pozicija raznih ljudi. To tvrdim, to sam tvrdila i ponoviću svaki put. Ista se opaska tiče i pojedinaca koji nose, s pravom, titule akademske poznavalaca ustavnog prava, profesora ustavnog prava, koji takođe izriču stav o neustavnosti, bez toga da razmisle koliko kredibilnim sa svojim funkcijama ostaju nakon što tvrde da je nešto neustavno samo zato što je zgodno da prevedu na jezik neustavnosti ono što su njihove sopstvene predrasude. To je sve normalno i sve je ljudski i sve se dešava i dešavaće se i kod drugih zakona.
Ono što je razlog da ne prihvatimo vaš amandman je što vi tražite biološku i društvenu kategoriju u istoj ravni. Pol je biološka kategorija, pol ne birate, desi se pa se rodite kao dečak ili devojčica. Rod je društvena kategorija i promenljiv je i menja se u zavisnosti od toga kojim idejama je vođeno društvo.
Srbija je, nadam se i duboko verujem, vođena demokratskim idejama, vođena kulturom ljudskih prava, vođena skoro pa hrabrošću da se suoči sa onim, koliko god malo bilo, što nije dobro u rodnim ulogama muškaraca i žena i zato je i Vlada prihvatila ovaj zakon i zato u raspravi mi prihvatamo amandmane i vodimo raspravu.
Možda bi bilo dobro da se u Skupštini organizuje javno slušanje i mi smo spremni da dođemo da učestvujemo i o primeni Zakona o rodnoj ravnopravnosti i o svim nejasnoćama koje će možda kod mnogih ljudi proizvesti definicije raznih odredbi. Ovaj zakon će kao Zakon o rodnoj ravnopravnosti biti vama na volji da ga glasate za ili protiv ili uzdržan.