Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Munir Poturak

Govori

Poštovani predsedavajući, poštovani predstavnici ministarstva, kolege poslanici, samo sam hteo da se malo osvrnem na zakon o javno-privatnom partnerstvu i koncesiji iz namere da i kao poslanik prenesem koristi ovog zakona za građane Srbije.
Ovaj zakon ima svoj smisao u nizu zakona koje smo u poslednje vreme doneli, pre svega, Zakon o javnoj svojini, pa onda zakon o komunalnim delatnostima, koji je u toku, pa izmene Zakona o finansiranju lokalnih samouprava, u kojem smo prepoznali razvijene, nerazvijene, najnerazvijenije, odnos finansiranja iz poreza prema lokalnim samoupravama, prenos tih sredstava, Zakon o javnim nabavkama i u toku ove sednice i zakon o rudarstvu i geološkim istraživanjima.
Pre svega, ovaj zakon o javno-privatnom partnerstvu ima ulogu ohrabrenja, podsticaja investitora i domaćih i stranih, da prepoznaju gde mogu na principu uvećanja vrednosti novca, ulaganja u infrastrukturne objekte i usluge, mogu da imaju svoj interes. Ako lokalne samouprave imaju kapacitete da svojim sredstvima budžeta finansiraju u onom projektnom budžetiranju za godinu, dve, a svima je jasno da lokalne samouprave, pa i sama država, nemaju dovoljno sredstava. Onda je jasno da ovaj zakon u odličnom trenutku dolazi i da može da utiče na ohrabrenje, na podsticanje i na razvoj poslovnog ambijenta u našoj državi na lokalnom nivou.
Pre svega, ovaj zakon je uredio pravila u odnosu na Zakon o koncesijama koji je bio od ranije, na koji način da privatni partner prepozna svoj interes, kojom procedurom da se vodi, koji je najbolji izbor partnera u određenim projektima i što je najvažnije, iza ovih svih odluka građani ne treba da se plaše, da brinu da li će njihove cene usluga biti veće ili manje. Da li će se u tom pravcu nešto promeniti? Ali, sigurno će poslovni ambijent lokalnih zajednica, AP i same države dovesti do efikasnih funkcionisanja svih komunalnih institucija u Republici, pre svega iz jednostavnog razloga – sa privatnim partnerom svima je jasno, iskustvo, praksa govori da ono što nekad imamo previše, zaposlenih u određenim institucijama, sigurno privatni partner to neće dozvoliti u novom preduzeću.
Takođe će na neki način zbog samog izbora projekata i usluga sredstva biti efikasnija i imaće svoju veću vrednost, što znači, na principu efikasnosti, na principu većeg obrta i ulaganja cene usluga u bilo kojem pogledu mogu da budu samo konkurentne. Mi više ne možemo da posmatramo da li će cene biti na nivou lokalnih zajednica ili AP ili Republike konkurentno. Mi počinjemo da strahovito zavisimo od okruženja. Sva sredstva koja budemo sada koristili ili ubuduće, na osnovu evropskih fondova ili iz evropskih finansijskih institucija, zasnivaće se u stvari na konkurentnosti u odnosu na okruženje, pa čak se u novim kriterijumima za korišćenje tih sredstava podstiče i ta regionalna saradnja, odnosno prekogranična saradnja, pa čak i saradnja republika bivše Jugoslavije.
Smisao, pre svega, jeste da se stvore određeni uslovi za bolji kvalitet života građana, da se prepoznaju projekti koji će u budućnosti biti važni za 50 ili 100 godina. Ako čovek iz ovog zakona može da prepozna korist, a samo treba napomenuti koliko određeni gradovi na svom prostoru ili na svojoj površini, gde žive, neki imaju problem sa vodosnabdevanjem ili neki možda imaju previše ili imaju problem sa zagađenošću ili imaju problem sa stalnim odlaganjem čvrstog otpada. Mi smo prepoznali da naš budžet utiče na regionalnu saradnju, kada se radi recimo o deponijama, pa se prosto finansiraju, podstiču određeni projekti gde se udružuje više opština radi rešavanja problema tretmana otpada, prečišćavanja voda, vodosnabdevanje. Sama zaštita vodozahvata je nešto što sama jedna opština na svom prostoru ne rešava, nego je prosto nekad na prostoru više opština koje imaju interes da se za jedan duži period obezbede sa čistom pijaćom vodom zbog svojih građana i zbog stanovništva.
Ako samo od tih elementarnih stvari koje se svakodnevno pojavljuju, koje se nameću našim građanima, pođemo, onda je neophodno da se ovaj zakon, prednosti zakona o javno-privatnom partnerstvu, kroz ovaj zakon podstiču ulagači i domaći i inostrani. Za velike infrastrukturne projekte sigurno je da su potrebni i strani ulagači, za manje infrastrukturne projekte neophodno je uključivanje i lokalnih partnera, potrebno je uključivanje i samih građana, što je i ovim zakonom predviđeno i da svako od nas bude deo u tom procesu koji na neki način omogućava nekoliko ili čitavu seriju prednosti koje donose dobrobit lokalnim zajednicama.
Hteo bih samo da napomenem nekoliko prednosti koje uslovljavaju efikasnost ovog zakona. Naši građani bi trebali da znaju da primena ovih zakona podrazumeva pre svega jednu političku stabilnost. Na lokalnom nivou, pre svega, gde imamo definisano već u skoro 46 opština razvijenih i najnerazvijenijih, neophodno je da postoji određena politička stabilnost.
Potrebno je da se uredi, pre svega, prostorni plan na osnovu onog Prostornog plana koji smo ovde usvojili u skupštini i da se na osnovu Zakona o privatnom, odnosno javno-privatnom partnerstvu, prepoznaju šta su to prioriteti, koje su to potrebe građana da se u narednom periodu pripreme kroz budžetsko projektiranje i projektovanje prioriteta i na lokalnom nivou budžeta i na republičkom nivou, pošto, koliko mi sami znamo, svi ti projekti na lokalnom nivou se delimično ili u potpunosti zasnivaju na finansiranju iz republičkog budžeta.
Iz tog razloga, hteo bih samo da napomenem i da pročitam današnju informaciju, u kojoj je šef beogradske kancelarije Evropske investicione banke, gospodin Andreas Bejkels, najavio ulaganje oko 100 miliona evra za narednu 2012. godinu, u oblasti infrastrukture 50 miliona i 50 miliona za realizaciju projekata upravljanja čvrstim otpadom.
Pre svega, želim samo da napomenem da se ova sredstva mogu dobiti, mogu privlačiti dobro urađenim projektima, dobrom saradnjom na nivou opština, regionalnom saradnjom i, pre svega, privlačenjem investitora kroz javno-privatno partnerstvo. Iz tog razloga, u okviru DSS, Sandžačka demokratska partija će podržati ovaj zakon i nadam se da će biti ohrabrenje za sve naše investitore i domaće i strane. Hvala vam.
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, kolege poslanici, ono što ovaj zakon pre svega treba da iskaže jednu neophodnost u oblasti zaštite određenih podataka i informacija. Ako sagledamo trenutak, pa onda vidimo da u vreme tranzicije, u vreme ekonomske recesije, imamo jedan strahovit prostor za neku vrstu industrijske i špijunaže, novih istraživanja, ulaganja ili otvaranja prostora za ulaganja i domaćih i stranih, bio je neophodan jedan opšti zakon koji bi pokrio prostor u zaštiti informacija u kojima se značajna sredstva ulažu.
Do sada smo usvojili ovde veoma značajan broj zakona koji su tretirali određenu poslovnu tajnu sa naznakom na neku određenu oblast, i možemo da kažemo da su to zakoni sa nekim posebnim značajem.
Hteo bih zbog javnosti, zbog privrednika, zbog ljudi, zbog građana da pročitam koje su to sve oblasti koje su zaštićene ovim zakonom, i koje imaju svoju svrhu u smislu i sankcionisanja, ako se desi da neko zloupotrebi informaciju od posebnog značaja. Ipak, nisu ograničene institucije koje trebaju da obezbede, da kažem bezbednost građana kod hemikalija, u farmaceutskoj industriji ili u privredi, pa se kaže da u našem pravnom sistemu, poslovna tajna, zakonski uređena posebnim propisima i to, Zakon o privrednim društvima, Zakon o lekovima i medicinskim sredstvima, Zakon o sredstvima za zaštitu bilja, Zakon o trgovini, Zakon o hemikalijama i Zakonom o biocidnim proizvodima.
Navedeni zakoni tretiraju pitanje poslovne tajne i uređuju dužnost čuvanja poslovne tajne u skladu sa konkretnim predmetima zakonskog regulisanja. Tako Zakon o privrednim društvima, u članu 72. do 74, uređuju dužnost čuvanja poslovne tajne u oblastima poslovanja privrednih društava. U oblasti poslova privrednih društava, ako vlasnik, menadžer ili ortaci, u njihovim rukama je da li je poslovna tajna lista kupaca ili lista dobavljača, da li je u njihovoj nadležnosti strategija i istraživanju marketinške kampanje, zapravo vlasnicima privrednog društva je ovim zakonom dozvoljeno da urede svojim, da kažem principom poverljivosti, šta je to dostupno javnosti, a šta ne može da se ograničava bilansom stanja, ili bilansom uspeha, zapravo niko ne može da štiti neku informaciju koja je neophodna za zaštitu građana i poslovanja nekih drugih iz slične oblasti. Šta bi to značilo ako bi ulazili u posao sa nekim ko ima potpunu zaštitu finansijskih sredstava, ili raspored unutar finansijskih sredstava, ako može sutra da i taj neki koji možda loše posluje ili ima brifiran bilans, uspeo da povuče i one koji su loši.
Znači, neki posebni zakoni, koje sam naveo uredili su šta to ustvari ne može biti, ili ne može biti proglašeno poslovnom tajnom, odnosno šta to sam nosioc vlasnik neke posebne činjenice, posebno podatke koji ima neku komercijalnu vrednost za to preduzeće, za tu grupu, grupaciju može da da određenu prednost tom nosiocu, ili neko ko zloupotrebi tu informaciju da da značajnu prednost u nekoj bliskoj budućnosti na tržištu.
Ovog trenutka, mi znamo da pomenuli smo ovde "Koka-kolu" koja svojom formulom ima značajnu prednost u odnosu na neke druge proizvode. "Najk" ima svoju formulu i informacije čak i u marketinškoj strategiji i kampanji, od čega bukvalno samo vlasnik i dizajner znaju šta je to što u našoj zemlji ovog trenutka, neophodnost ovog zakona čini potrebu za ovim zakonom jeste da definišemo pre svega šta je to poslovna tajna. Ovaj zakon to definiše, ovaj zakon omogućava da privrednici, institucije koje proglase da u svojoj instituciji, da u svom preduzeću vide određenu prednost u nekom značajnom podatku, u nekoj informaciji, nacrtu, sve smo pomenuli i definisano je tu kroz zakon i u obrazloženju veoma jasno o tome govori da je bitno da vlasnici prepoznaju kome ustvari mogu da povere informaciju.
Često imamo sada prilike gde su naša preduzeća raznog oblika ili raznih modela organizovana, u obliku akcionara, ortaka, pa do mnogo većih oblika organizovanja gde je često jedna informacija, jedno istraživanje, tehnološki postupak može da bude značajna prednost i ima komercijalnu vrednost u odnosu na konkurenciju. Vlasnik tih podataka, te informacije trebalo bi da nekim ugovorom ili nekim svojim aktom u preduzeću, u privrednom licu definiše šta je to taj podatak, šta je jasno pod oznakom poverljivosti i da obaveže sve učesnike u kreiranju te poslovne tajne ili saznavanju te posebne informacije koja može da da značajnu komercijalnu prednost tom preduzeću ili da se zloupotrebi takva neka informacija.
Često imamo primere da ljudi rade na softverima, koji prave ekipe koji nisu u našoj zemlji, na kreiranju softvera učestvuju ljudi stručnjaci iz više zemalja za određenu oblast, pa čak samo jedan segment u okviru nekog softvera učestvuju takozvane projektne grupe koje kreiraju taj softver. Svi oni su obavezani jednim međunarodnim ugovorom da štite jednu takvu značajnu informaciju na određeni period. Znači, u kreiranju ovog zakona, čak u kreiranju poslovne tajne unutar firme mora da se odredi i određeni rok do kada se obavezuje neko ko zna takav podatak ili informaciju koliko je dužan, koliko se obavezuje da tu informaciju čuva.
Ceo smisao ovog zakona jeste da uputi privrednike, nosioce te značajne informacije koja ima komercijalnu vrednost i ljude oko te informacije koji su učestvovali kako da se obavežu i da čuvaju tu tajnu, odnosno da budu sankcionisani ako ta tajna bude negde u okviru nelojalne konkurencije i da se utvrdi pravnom procedurom sankcionisanje.
Ono što sam hteo svojim javljanjem da iskažem, da skrenem pažnju, da uputim poruku privrednicima, institucijama da je neophodno da u svojim aktima urede šta su sve to značajne informacije koje vrede u toj firmi, koje daju značajnu prednost da je zaštite nekom oznakom poverljivosti, da u tom lancu ko barata takvom informacijom označi ljude i da ih veže određenim aktom ili ugovorom da bi takva informacija ostala poslovna tajna i da daje značajnu prednost.
Takođe, ako bi hteli da istaknemo značaj i neophodnost ovog zakona jeste da ovaj zakon ustvari predstavlja pravni standard u odnosu na one posebne zakone koje smo mi dali. Prosto je ovaj zakon bio neophodan i više kao krovni zakon za sve do sada posebne zakone koje smo imali, jer ostavljeno je prostora bilo za neverovatan ili neograničen broj informacija koje u nekoj firmi mogu da budu proglašene poslovnom tajnom. Nekada sam proces marketinške kampanje sa određenom dinamikom može da bude proglašen poslovnom tajnom zato što će biti uložena značajna sredstva u takvu neku vrstu propagande svojih proizvoda, zapravo isticanjem neke posebnosti nekog svog proizvoda.
Nekad, sam proces marketinške kampanje sa određenom dinamikom može da bude proglašen poslovnom tajnom, zato što će biti značajna sredstva uložena u takvu neku vrstu propagande svojih proizvoda, zapravo isticanjem neke posebnosti, nekog svog proizvoda. Značaj i jeste što, najiskrenije, u podacima koje mi svakodnevnom štampom, se javnost informiše da postoje veoma značajni ulagači u ovoj Srbiji, da strani investitori, bez obzira na sve naše probleme i finansijske i ekonomske i tranzicija i sve što može da bude negativno na nekakvoj skali problema, kod nas se ulaže. Strani ulagači se iz godine u godinu uvećavaju.
Na neki način, mi smo poželjni iz razloga koje nekad ova javnost i ne vidi, ali ako u par zadnjih dana u dnevnoj štampi nađemo da su i Nemci i Italijani prisutni stalno na našem tržištu, i danas u Komori se značajni ugovori potpisuju sa nemačkim projektantskim kućama, mislim da ovaj zakon u stvari daje jednu sigurnost i stabilnost i našim i stranim ulagačima za sve te vrednosti, ili posebnosti, koje mogu da se tretiraju kao poslovna tajna.
Iz tog razloga, mislim da nema sumnje, nema razloga da bilo ko osporava da bilo ko osporava neophodnost usvajanja ovog zakona. Ako postoji određena primedba u smislu – šta to može da se tretira pod dobrim poslovnim običajima, možda je to princip koji bi trebalo da se tretira uopšteno kroz pravni sistem. Čini mi, se da tu ostaje prostora onim organima za sankcionisanje sudijama da negde sami iskažu šta je to prekršeno, u kojoj meri i koja je to možda komercijalna vrednost. Možda negde, ne mislim ovim zakonom da može to da se uredi, ali da se pod tim dobrim poslovnim običajima negde bliskije, jasnije iskaže šta to može da bude u ovoj situaciji, u ovoj dinamici ekonomskoj ograničenje ili definisanje, mada, najiskrenije, i ja mislim da je veoma taško definisati ili precizirati pod rečima dobrih poslovnih običaja šta sve može se obuhvatiti. Sve može, a ne može da sve pokrije. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, kolege poslanici, u Novom Pazaru skoro mesec dana radnici TEK-a Raške štrajkuju ispred zgrade opštine, zahtevajući da im se u nekom prioritetu isplate zarade po sudskim rešenjima u vreme kada je TEK-a obustavila sve aktivnosti zbog poznatih događaja od 1993, 1994. pa sve do 1997.

Moje pitanje i moja namera ovde u Skupštini, što govorimo o tom problemu, jesu manipulacije informacijama koje se dešavaju u ovom periodu. Govori se o skoro osam miliona evra koje bi trebalo da se isplati za 1.500 radnika. Da li je to tolika cifra ili ne? Koliko je radnika na tom spisku kojima treba da se isplati? I tu se manipuliše sa informacijama. Da li su radnici koji štrajkuju sad i koji su na spisku bili stvarno u to vreme zaposleni u TEK-a Raška ili su bili negde po inostranstvu ili privatno radili? Na sve ove odgovore, da bi kod nas, da bi u TEK-a Raški, da bi među radnicima TEK-a Raške, koji štrajkuju, moglo konačno jednom da se zna koliko je novca, koliko je radnika i kojom dinamikom ljudima može da se to isplati, neophodni su odgovori od Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj i Agencije za privatizaciju.

Ono što je najvažnije u ovom trenutku jeste da se što pre organizuje sastanak na nivou upravnog odbora direktora TEK-a Raške i predstavnika Agencije za privatizaciju, jer ono što je bilo do zadatka, obaveze lokalne samouprave, sve je urađeno da se TEK-a Raška, kao jedna celovita imovina izdeli na 39 parcela, kako bi se olakšala prodaja zainteresovanim investitorima i ljudima koji su već u tim prostorima TEK-a Raške pod zakup.

Svaki od tih koji su dosad kupili, zaposlili su najmanje još 50 radnika na tom delu u oblasti tekstila, a namera je bila da se od TEK-a Raške napravi industrijska zona u kojima će se svi koji prerađujući džins zagađuju lokalne reke i rečice da se sa svojim kamenjarama ili u svom tehnološkom postupku izmeste u okviru TEK-a Raške i da se kroz taj postojeći kolektor voda preradi, isčisti, isfiltrira i vrati ponovo u reku kao ispravna i čista.

Dosta je na tom planu urađeno, dosta je i državnog i lokalnog novca uloženo. Potrebno je da se omogući tender za prodaju parcela zainteresovanim licima. Samo dva koraka su potrebna da upravni odbor donese odluku, da direktor potpiše i prosledi Agenciji za privatizaciju.

Apelujem na vas zbog onih ljudi koji štrajkuju, neki sa razlogom, a za neke bi trebalo proveriti, da se dođe do stranih podataka. Moja pitanja jesu: koliko radnika su sa zahtevom po sudskom rešenju za isplatu neisplaćenih zarada; koliki je iznos koji treba da im se isplati i kada će se objaviti prodaja zainteresovanim licima delova TEK-a Raške?
Poštovani predsedavajući, od početka ove sednice do sada sam menjao koncept i, slušajući i one koji su za i one koji imaju primedbe, ali prvo hoću da vam čestitam na odličnoj kampanji za ovaj zakon. Par meseci vodite kampanju, školski primer kako se vodi kampanja za zakon. Imali su svi prilike da mnogo ranije reaguju, i stručna javnost i oni koji su bili zainteresovani. U međuvremenu je bilo i gradonačelnika i predsednika opština koji su potpisali ovo, odnosno podrška oko 500 hiljada građana. Na kraju imamo i MMF, koji je reagovao, reagovala je Stalna konferencija gradova i opština.
Znači, ovaj zakon je suština i na neki način obaveza svih nas ovde i digao je celu Srbiju na noge da da svoj komentar. Odlična je stvar što ćemo dobiti zakon koji može da bude, pre svega pokretač u Srbiji.
Mislim da u ovom zakonu povećanje poreza, odnosno povećanje 80% sredstava od poreza na zarade opštinama je u stvari jedna najbolja moguća motivacija.
Sve ono što sam do sada slušao na nekoliko stvari mogu konkretno da dam protivargumente. Ako neko kaže da porezi na zaradu mogu da variraju, pa ako budu negde u nekom periodu manji, da će manje opštine da dobijaju, ali samim tim što ovo postaje osnovni izvorni prihod lokalnih samouprava, opština, gradova, on je motivacija za sve koji rukovode opštinama, traže najbolje, najstručnije ljude i da usmere svu svoju pažnju, energiju, odluke, takse da stvore ambijent u kojem će se ljudi zapošljavati. Ono što dosada nismo imali, ovim zakonom dobijamo.
Ako uz ovaj zakon podhitno bude usvajan zakon o vraćanju imovine lokalnim samoupravama, onda ćemo dobiti pun efekat zakona koji smo pre neki dan usvojili, Zakon o tržištu kapitala. Od tog zakona ovih dana imamo već odličan primer kako je Novi Sad već objavio i usvojio u svojoj skupštini prve u Srbiji hartije od vrednosti odnosno municipijalne obveznice kojima će građani biti pokrenuti da budu zainteresovani za razvoj lokalne samouprave.
Onog trenutka kada građani shvate da su deo tog razvoja, kada neko shvati da je danas investitor u Srbiji najtraženija roba, onda će shvatiti vrednost ovog zakona i vrednost sledećih zakona koji bi trebalo da budu bukvalno paket.
Slažem se sa profesorom kada je rekao da u nekom nizu zakona možda ovaj zakon sledi na kraju, ali predloženo je dobrih zakona i mislim da Zakon o vraćanju imovine, dopuna Zakona o poljoprivrednom zemljištu sa zakonima koje smo usvojili o izgradnji, čime je utvrđena procedura legalizacije unutar lokalnih samouprava, stvara se jedan odličan ambijent gde počinje tek da živi, da funkcioniše Zakon o porezu na imovinu.
Do sada ko nije bio uredio svoju poresku upravu na lokalnom nivou mogao je porez na imovinu na uzak krug korisnika da koristi, odnosno da optereti uzak krug privrednika i vlasnika porodičnih kuća.
Proširenjem, uvođenjem katastra, proširenjem liste domaćinstava, registracijom privrednih objekata proširuje se lista korisnika, odnosno obveznika poreza na imovinu.
Kada čovek iskoristi tu priliku da od procesa legalizacije od poreza za imovinu sa proširenom listom, od motivacije i pokretača da se stvore uslovi za zapošljavanje ljudi, povećanjem broja zaposlenih lica na nivou svake lokalne samouprave stvara se jedan krug u kojem jedni druge podstiču da učestvuju u stvaranju odličnog ambijenta na lokalnom nivou.
Ako neko ima primedbe na komunalnu taksu, odnosno firmarinu, pa lokalna samouprava to određuje. Lokalna samouprava ima nadležnost na tome. Na ovaj način, ako podstiče zapošljavanje ima smisla da smanji određene takse kako bi stvarao ambijent u kojem se privrednici daleko bolje osećati nego do sada.
Ono što može da se napomene kao problem da se pojavi u kojem mogu samo da, citiram kolegu Meha Omerovića, koji kaže ako uzmeš, možeš da se pokaješ ili ako ostaviš, možeš da se pokaješ, jeste kod opština koje imaju strukturu zapošljavanja prema svom predelu ili prema svom geografskom strukturalnom mestu gde se nalazi. Konkretno, recimo Sjenica. Većina stanovništva se bavi poljoprivredom. Kako te ljude i kako lokalna samouprava da olakša, da omogući, pomogne da budu neko ko je prijavljen, ko će plaćati poreze, doprinose. Tu negde po navici, po poreklu, po zemljištu, po brdsko planinskom području gde se nalazi i niz takvih opština u Srbiji, ima negde što ovaj zakon može da napravi jedan… to što će se transferom neke stvari regulisati, izostaje taj deo motivacije u kojem će ljudi koji rukovode opštinom da pokrenu te ljude. Možda umesto ove četiri kategorije nerazvijenih opština treba napraviti sedam kategorija u kojima se ipak preciznije daju elementi opština koje imaju neke svoje posebnosti. Imate opština u kojima jedna fabrika može da bude monopolista, ali je u tom gradu temelj razvoja.
Kosjerić ima cementaru i njima je to dovoljno. Ima oko 95-96% zaposlenih ljudi. Fijat sada u Kragujevcu, Niš kojom je ekspanzijom krenuo, Svilajnac, takođe. Postoje preduzeća koja bukvalno u Srbiji imaju i monopol na samu strukturu funkcionisanja kako je organizovano, tako da je možda negde na tih sedam nivoa opština, gde bi se ipak ta linarnost negde malo ublažila.
Za Novi Pazar, odakle dolazim, sutra ili u budućnosti može neko da kaže da sam glasao za dobar ili za loš zakon isto kao vi, gospodine Dinkiću, i svi poslanici ovde koji iz najbolje namere želimo da učinimo da stvorimo ambijent našim građanima gde bi pre svega svaki čovek u Srbiji sebe doveo da bude deo gradske vlasti, uprave i projekata koji čine bolji život u nekom gradu.
Ovaj zakon čini deo obaveze lokalnih samouprava, rukovodioca, da stvore ambijent u kojem će ljudi imati veće razloge da se zapošljavaju, privrednici da svoj novac zadrže na lokalnom nivou, odnosno da traže bolju šansu negde u ovoj paleti zakona.
Odličan je zakon i što pre bi trebalo da bude zakon o izboru gradonačelnika, predsednika opština, neposredno, zato što je veća odgovornost, zato što će ljudi birati svoje saradnike i stručne i najbolje i oni mogu da učine da ovaj zakon dobije pun efekat. U 2011. godini bilo je sredstava koja su izdvajana i za nerazvijene opštine i za Pazar i za Sjenicu i za Tutin i za Priboj i za Prijepolje. Iz subvencija planirano je negde oko 2.300 lica da se zaposli, od čega je za prva tri meseca 930 ljudi zaposleno. Zajedničkim sredstvima iz budžeta Republike Srbije i lokalnih samouprava sa svojih 60% učešća oko 77 milijardi je odvojeno, što obezbeđuje nov podsticaj za privrednike na prostoru Sandžaka.
Hteo bih samo još da skrenem pažnju, ako neko bude ovo još gledao, da svi koji smo danas učestvovali u raspravi, i opozicija i oni koji su tražili primedbu u ovakvom zakonu, jeste iz želje da ovaj zakon dobije pun smisao, pun efekat i da pokrene sve aktere i na državnom i na lokalnom nivou. Hvala.
Poštovane kolege, hteo bih samo malo pažnje, da se pročita moj amandman, pošto mi treba podrška za razumevanje ovog amandmana, sa namerom da se ne desi opet ili da napravimo neku grešku koju bismo morali da ispravljamo na nekoj od narednih sednica.

''Državna revizorska institucija postupak revizije političkog subjekta sprovodi u skladu sa propisima kojima se uređuje osnivanje, delokrug i nadležnost Institucije. Agencija nakon obavljene kontrole finansijskih izveštaja političkih subjekata može dostaviti Instituciji informacije o činjenicama koje je utvrdila postupajući u skladu sa članom 32. ovog zakona.''

Smisao i namera ovog amandmana je da pokušamo da preformulišemo zahtev da se od strane Agencije naređuje DRI da vrši kontrolu, odnosno reviziju. Zapravo, članom 35. Zakona o državnoj reviziji uređene su nadležnosti koje je sve subjekte Državna revizija u obavezi da kontroliše tokom godine. Kad ima tu nadležnost, onda je Državnoj reviziji omogućeno da i po sopstvenom nahođenju vrši reviziju i drugih javnih institucija i političkih partija.

U ovom slučaju imam utisak da ako se prihvati ili usvoji amandman kojim se zahteva da se gubi nezavisnost DRI, zapravo ta inicijativa, nezavisnost državne revizije dolazi u sukob, da kažem, zajedničke saradnje državnih organa i državnih institucija.

Hteo bih samo da vas podsetim da smo imali u ovom parlamentu situaciju u kojoj su Zaštitnik građana i Poverenik za informacije reagovali na naše primedbe u pravilniku Skupštine, pa smo moralo naknadno da ispravljamo kod kontrole izveštaja ove dve institucije.

Iskreno, mislim da ovde članu 34. nije bilo mesto, jer je sve, i onim što sam ja predložio i drugi što su predložili članom 34, već regulisano članom 35. Zakona o DRI. Ali, namera je bila, kad već nije prihvaćeno na Odboru, da preformulišem neke druge predloge amandmana.

Meni je samo namera da zajednički dođemo do najboljeg rešenja, pošto se radi o jednoj veoma važnoj instituciji koju smo ovde birali i koju smo izglasali, njihove nadležnosti i zadatke pred nama, o čemu ćemo u budućnosti odlučivati. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege poslanici, moj kolega gospodin Bajram Omeragić je napomenuo suštinu onoga zbog čega sam se prijavio, ali sam taj događaj podseća celu našu javnost da nekad trenutak učini da sve oči budu uprte ili usmerene prema određenom mestu gde se nesreća nekad, ovakva kakva jeste, stihijom i elementarnom nepogodom desi i ugrozi ljude, nekada onim što mi sami ne činimo na vreme.
Želeo bih da samo podsetim, zbog naših građana, da je Pazar prvi na listi gradova u Srbiji po broju nezaposlenih lica. Hteo bih da podsetim građane da je grad Novi Pazar najmlađi, tj. ljudi do 23 godine prvi su na listi u Novom Pazaru.
Takav potencijal i ovakve nesreće koje nam se dešavaju su signal, poruka da se što pre preduzmu mere za područje Sandžaka, odnosno pre svega za Pazar, Sjenicu i Tutin, koji su među najnerazvijenim u Srbiji, i zbog toga što je Novi Pazar učestvovao, i pored svog budžeta, u svim događanjima i nesrećama u Srbiji, skromno, ali je solidarnost i mala uvek korisna kao motivacija za sve naše ljude.
Pomogli smo građanima Kraljeva, učestvovali smo i u pomoći i solidarisanju sa građanima Japana u njihovoj nesreći, učinili smo sve da se nađemo negde, i kao građani sa tog područja i kao grad, u svim humanitarnim akcijama, kako bi neko osetio da postoji ta ljudska toplina i da se negde čovek ne oseća samim.
Hteo bih samo da usmerim pitanje prema Vladi, prema fondu za zaštitu ili pomoć od elementarnih nepogoda, prema resornim ministarstvima, da budu efikasniji u ovoj situaciji, jer preko 500 kuća je oštećeno. Dobro je što nije bilo nastradalih, dobro je da se solidarnost na delu pokazala, da su svi građani sa tog područja smešteni u hotele ili kod svoje rodbine. Još jednom se pokazala solidarnost kao najveća vrednost našeg područja i ove zemlje.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine Mrkonjiću, ono što sam danas hteo da kažem vezano za ova tri zakona, nekako su povezani isto kao i mi na prostoru Pazara, Sjenice, Tutina, pa sve do Prijepolja, zato što kroz taj saobraćaj ogleda se možda jedan život kako ljudi među sobom komuniciraju.
Ako zajedničkim snagama ljudi nisu udruženi u tom delu, gde za Sjenicu znaju samo kada je zima i minus 30-40 i kada Preduzeće za puteve u Novom Pazaru održava trasu koja je možda najteža u Srbiji i vašim ličnim angažovanjem se reši problem oko Sopoćana prema Gornjoj Pešteri, tek onda ljudi koji su rođeni na asfaltu nikada neće znati koliko vredi nečiji put i asfaltiranje puta prema Donjoj Pešteri, gde ste takvim potezom napravili da 15 sela dobije jednu takvu dobru komunikaciju, kojom sada ko god da ode može da nađe nove kuće u kojima porodice žive i nove privredne objekte u kojima su, najiskrenije po podacima poljoprivredne stručne službe u Novom Pazaru, i broj proizvođača mleka, mlečnih proizvoda i stoke u stalnom porastu.
Samom izgradnjom tih puteva na tom prostoru svaki dinar uložen višestruko se vraća, ne samo zbog tog privrednog potencijala kojim dajemo snagu ljudima da se sami izbore, nego zato što ti ljudi zaslužuju, zato što zajednički vekovima žive i samo od vremena zavise hoće li moći da iz godine u godinu opstanu i da prežive, hoće li biti godina dobra ili će biti sušna, kišovita, pa na tom se posle odrazi njihov život i mogu li da se bore da opstanu i da prežive.
Zahvaljujući vama, zahvaljujući vašem angažovanju u zadnje dve godine, nekoliko putnih pravaca je otvorilo oči tom narodu dole. Mogu samo da kažem da put od Sjenice preko Karoitića prema Tutinu je učinio da i taj deo koji treba da se završi, a planiran je u ovoj godini, bili ste tamo, čini da ljudi koji putuju od Sjenice prema Tutinu moraju preko Novog Pazara. Tri sata ste olakšali ljudima putovanje, smanjili im troškove, povezali ih da mogu to što rade daleko lakše da prodaju i da ponude tržištu.
Pojavili su se novi proizvođači otkupa mleka, pojavili su se novi proizvođači odgajivači stoke. Samim vašim angažovanjem mogu da vam kažem da ste učinili da se negde preko 50 putnih pravaca na prostoru Pazara, Sjenice i Donje Pešteri povežu među sobom. Vašom zaslugom i zaslugom gospodina Šutanovca, angažovanjem Garnizona iz Kraljeva i vojske i inžinjerske jedinice prošle godine, cela tri meseca je rađeno na tom prostoru.
Povezan je put i preko Deževe, Golije, Muhova i Belih voda sa Pazarom, što je ključ da se povezuju, kako je gospodin Milan Veselinović, moj kolega rekao, da tamo na tom prostoru deca do škole pešice idu i 14 kilometara, nažalost.
Ali, to je prilika da privatni prevoznici nađu šansu i da mogu da svoj posao uvežu zajedno sa lokalnom vlašću, zajedno sa vašim angažovanjem i gospodina Drobnjaka iz Puteva Srbije, lokalne samouprave iz Sjenice, Pazara i Tutina, i ljudi koji su nesebično učestvovali u tome, kao zaobilaznice oko Pazara, napravljeno je nešto što, kako kažu, vama otvara vrata, bili sutra ministar ili ne, u po dana, u po noći su vam vrata otvorena.
Ovo naravno govorim ne da, kako kažu, samo vas lično hvalim, nego hoću da naši ljudi znaju da može da se uradi kada se nešto zajednički isplanira i kada se na tom putu zajednički, zajedno sa lokalnom samoupravom, planski povežu sredstva i na lokalnom nivou i iz budžeta, i na republičkom nivou i prošle godine iz NIP-a.
Cela ta hemija, ti stubovi sredstava su učinili da u tom pravcu ide. Ove godine je takođe planski napravljeno i ceo smisao je da se, kako kažu, u kružnoj putanji povezuju delovi grada sa centrom. Vrlo je jednostavan smisao.
Pokušavamo da na nivou mesnih zajednica kažemo ljudima da nije stvar prioriteta i politike da odvajamo neke delove - da li oni glasali i navijali sa Sandžačku demokratsku partiju ili nekog drugog. Pitanje je da ljudi koji se kreću prema centru imaju olakšan put, da se zbog uskih ulica omogući vozilima i sa manjim brojem sedišta da naprave kružne ture zajedno sa lokalnom samoupravom. Da pojasnim neke stvari vezane za same linije, bile one na nivou grada, prigradske ili međumesne.
I ovaj zakon, kao i zakoni koji trebaju da se usvoje, imaće dosta problema u samoj primeni, jer 8% je na nivou gradskog i prigradskog PDV u prevozu, a 18% na međumesnom, odnosno međugradskom prevozu.
Imamo situaciju u kojoj sada određeni gradovi imaju, Beograd 16 ili ne znam tačno koliko opština ima, određeni gradovi imaju delove svojih opština, a među njima je i Niš. Ako se određene gradske i prigradske linije povezuju sa nekoliko opština, što je sasvim prirodno i normalno. Linije nisu vezane i same sebi cilj, nego je pitanje da se putnik preveze od tačke A do tačke B.
Pitanje je na koji način da se izađe u susret sa odnosnom 8%, odnosno 18%, pitanje stajališta koje treba da se utvrde na lokalnom, odnosno gradskom nivou, i da stajališta budu omogućena ne samo centralne autobuske stanice u određenom mestu, nego broj stajališta zavisi od površine neke opštine, od broja stanovnika na određenom naselju. Tako da ne bi putnik koji dođe na glavnu autobusku stanicu morao, zato što neko lokalna samouprava nije propisala neko stajalište, da koristi taksi da bi se vratio, a mogao je, recimo, negde na Banovom Brdu da stane, ili u Žarkovu, ili bilo gde.
Obavezuju se ovim zakonom o saobraćaju i ovo ministarstvo putem ovih izmena zakona, i lokalne samouprave, i autobuska stajališta, prevoznici, taksisti i prevoznici u robnom prevozu. Pogledajte koji je to segment ljudi koji se ovim izmenama obuhvata i kojim se uređuje pravac kretanja na jedan ispravan način.
Međumesne linije ne pripadaju prevoznicima. Prevoznici ih kreiraju, prevoznici ih održavaju. Linije pripadaju državi, ministarstvu. One su kreirane da bi putnike prebacili sa određenog prostora prema njihovom interesu.
Rast i razvoj saobraćaja koji je pratio uslovljavao je autobuse, a oduvek je bila obaveza u međumesnom prevozu najmanje tri. U jednom trenutku smo dozvoljavali da prevoznici imaju i starija vozila, pa je negde starosna struktura vozila u Srbiji bila preko 16 godina. Vremenom se to definisalo, pa smo negde od 2002-2003. godine uslovili da prevoznici imaju vozila, odnosno autobuse i kamione sa motorima "euro tri". Danas je to već nivo "euro četiri", pa se uslovljava dozvola u međunarodnom prevozu.
Nije stvar samo zakona, međunarodni propisi i standardi i TIR nas obavezuju kako neki prevoznici mogu da obavljaju prevoz i s kakvim autobusima. Ono što može na lokalnom nivou da se održava - da li je to vezano sa taksi prevoznicima, pa ih ograničavamo samo na teritoriji jedne opštine – želeo bih samo da onima koji su kritikovali taj stav da uputim poruku, ko hoće da radi taj posao, može lakše da ga radi ako se udruži sa taksi prevoznicima koji su organizovani sada u obliku privrednih lica, deoničarskih društava ili samostalnih društava, da nađu kooperante i saradnike iz drugog mesta.
Zašto bih vozio turiste, putnike iz Beograda u pravcu Novog Pazara, pa da ga vraćam ponovo, kada bi to povećalo troškove prevoza i bio bih manje konkurentan, nego kad bi se angažovao neki kooperant iz Beograd, pa da taj trošak bude obostrano koristan, odnosno prihod i za mene i za mog kooperanta.
Ovaj zakon navodi ljude da se udružuju i da imaju svoj smisao zašto se ovaj zakon s ovim izmenama radi. Možda nije dobro i možda bi trebalo menjati stav u kojem se vozilo isključuje i oduzima. Ako smo povećali kaznene odredbe u ovom prevozu zbog kršenja određenih stavki koje su nabrojane, mislim da ne bi trebalo da se vrši samim isključenjem i oduzimanjem vozila, zato što ne pati samo prevoznik, nego će više štete imati putnici u tom slučaju.
Dovoljno je samo da ove kazne budu samo na ovom nivou i one su poruka i opomena svim prevoznicima da oni koji žele da pošteno i dobro rade biće zaštićeni. Pre svega su kaznene mere u pravcu zaštite dobrih prevoznika, a ne u smislu sankcionisanja.
Ono što bih hteo da vas zamolim da znate, Privredna komora Užice i Privredna komora Kraljevo, gospodine Mrkonjiću, imali su skoro jedan sastanak, pre svega s namerom da obaveste ovo ministarstvo, inspektorat i lokalne samouprave na prostoru Pazara do Prijepolja da se princip kabotaže ne poštuje od strane crnogorskih prevoznika.
Da se vratimo malo unazad, u trenutku 2003. i 2004. godine, kada smo nudili Crnogorcima mogućnost da budu deo u sastavu Srbije, dozvolili smo im da registruju linije, stariji prevoznici to znaju odlično, bez ikakve zaštite domaćeg prevoza. Znači, domaće linije nismo mogli da se zaštitimo, nismo mogli da pregovaramo ni o jednoj liniji registrovanoj na prostoru iz Crne Gore prema Srbiji.
Šta to znači? Znači da su registrovali linije koje su doskočica svakoj prethodnoj liniji na domaćem prevozu u Srbiji, registrovane i po 15 minuta pre nego što pođe prevoznik iz Srbije. Imate prevoznika u 12.00 sati iz Novog Pazara prema Beogradu, imate u 11.45 crnogorskog prevoznika koji prolazi kroz Novi Pazar i uzima putnike.
Pokušali smo da reagujemo sa inspekcijom na lokalnom nivou, ako ništa drugo da pravi zapisnik, da zabeleži, da to prosledi Republičkoj inspekciji, verujte to se stopiralo i na lokalnom nivou, smatrajući da je to sukob interesa.
Podneo sam amandman, molim vas, ili dajte republičkog inspektora na prostoru Raške, Pazara, Sjenice, Tutina, kao što ima u Užicu za prostor Prijepolja, Priboja i Nove Varoši, ili dajte ovlašćenja lokalnoj saobraćajnoj inspekciji da mogu da rade po ovlašćenju republičkih inspektora.
Nikakve štete. Nema povećanja. Može novac da se jedan deo za njihove usluge prebaci lokalnoj samoupravi, da ta saradnja na celoj teritoriji Srbije funkcioniše, jer nemoguće je sa 19 inspektora, koliko ih ima, od čega su možda 12 ovog trenutka svi na graničnim prelazima u Srbiji, da rade, da kontrolišu ovo što se radi.
Sledeći korak u ovom pravcu nije samo pitanje linija onih koji sad dolaze i mogu sa najmodernijim autobusima kupljenim na lizing i onih koji, kako je neko rekao, autobusima ili kamionima iz doba Jure da se tolerišu na neki način.
Pitanje je nečega sasvim drugog, koliko su u jednom trenutku prevoznici koji su obavljali prevoz 15, 20 i ne znam koliko godina bili u situaciji da budu zaštićeni i povlašćeni i oni koji danas dolaze i da bi s novim autobusom mogli da registruju neke nove linije. Ako dolaze s novim autobusima, da li su to strani ulagači ili neko drugi, imaju pravila prilikom registracije.
Može li pre neke linije da bude pola sata ili posle 15 minuta? Može li da ostvari nekakvu registraciju ili da se udružuje, kooperira sa već postojećim? Daleko je bolja ponuda i zakon omogućava kooperantima, odnosno partnerstvo sa domaćim prevoznicima. To je šansa, a ne da uslovljavamo ili dajemo pravo nekom ko se pojavi tek sa novim autobusima da radi.
U vreme devedesetih godina, gospodine Mrkonjiću, vi znate da ste davali subvencije prevoznicima na gorivo da bi održavali linije, zato što je to bila patriotska dužnost, i danas je patriotska dužnost to. Imate delova u Srbiji u koje hteli-ne hteli ne možemo da vozimo zato što tamo možda živi tri, četiri, pet kuća u kojima ima ne znam koliko ljudi. Ako budemo postupali na taj način, i tih pet-šest kuća negde u Srbiji doći će do Beograda.
Ovde je pitanje – koliko vi, vaše ministarstvo, imate moći da naterate lokalne samouprave da vrše subvenciju na određenim linijama na lokalu?
Hoće li oni biti sastavni deo paketa, da bude dobra linija, rentabilna u odnosu na neku koja je manje rentabilna? Hoće li se praviti kružni tok u kojem će neki prevoznici imati koristi?
Naravno da treba da imaju koristi, ali od toga i lokalna samouprava i ovo ministarstvo treba da vide značaj i korist. Nije pitanje prevoznika, pitanje je ljudi, putnika koji treba da ostanu i da dobiju to svoje ljudsko, normalno pravo da imaju informaciju i prevoz na vreme. Ovde je pitanje omladine koliko će da se zadrži na tom prostoru.
Ono što sam hteo još samo da napomenem vezano za zakon, ima jedna stavka tamo gde u određenim vremenskim rokovima podnošenja linija, odnosno registracije novih ili linija starih, autobuske stanice su nekad u situaciji da ne mogu da ispoštuju sam rok, kao na primer ako negde do kraja maja smo dužni kao prevoznici da dostavimo overeni red vožnje, da sledećeg dana autobuske stanice su dužne da istaknu to obaveštenje, to je prosto nemoguće.
Znači, u roku od tri dana je prevoznik dužan da krene s prevozom. I to je nemoguće. Znači, ako do kraja maja podigne red vožnje, u roku od tri dana treba da obavi prevoz. Trebalo bi autobuskim stanicama dozvoliti deset dana vremena, prostora da mogu da istaknu taj red vožnje. To ne znači da putnici neće biti informisani na vreme. Sve se kompjuterski reguliše.
Sve informacije postoje kada putnik dođe da kupi kartu, dobija obaveštenje koji je prvi prevoznik prvi na nekoj listi u momentu kada mu treba neki putni pravac.
Takođe je neophodno da autobuske stanice prilikom overe godišnjih linija sklapaju ugovor sa prevoznicima. Ovog trenutka su, po zakonu, autobuske stanice dužne da overavaju svake godine jedan te isti ugovor. To je nepotrebno. Potrebno je da se ugovori regulišu, traju onoliko koliko red vožnje traje.
Ako pet, deset, petnaest godina taj ugovor znači onoliko koliko traje red vožnje i tamo možda neki ugovor, red, odnosno rok raskida tog ugovora bi trebalo da bude najmanje preko 60 dana jer 30 dana je nešto što se evidentira i zbog rezervacija, a i zbog obračuna, jer se otprilike mesečno vrši onaj obračun između korisnika staničnih usluga i prevoznika i još nekih 30 dana da bi se taj proces finansijski završio i da bi ljudi mogli da znaju na čemu su, pa čak i u pogledu rezervacija.
Za vas, gospodine Mrkonjiću, hteo sam samo jednu molbu. Ono što je za taj prostor bitno jeste vaše lično angažovanje, putni pravac Pazar-Sjenica do Duge Poljane. To je, ako se kad neko u filmu vidi u dronjcima i u zakrpama, taj put na to liči.
Od Duge Poljane do Sjenice je jedna deonica odlično urađena. Deo od Sjenice do Aljinovića, deo koji "Pazarput" održava, taj deo još, deo koji je od Aljinovića urađen je, tamo Užice održava i to je sređeno. Ovaj deo zaobilaznice čujem da nema dovoljno novca, ali i do sada je dosta urađeno. Eksproprijacija zemljišta je završena.
Nadam se da će građani Novog Pazara znati da cene vaš napor i vaš učinak. Ovu priliku sam iskoristio da tu poruku mojim ljudima iz Sandžačke demokratske partije i glasačima prenesem da znaju da cene vaš doprinos i učinak na tom prostoru.
Hvala vam.
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, kolege poslanici, moj razlog da se javim vezano za ove zakone iz razvoja finansijskog tržišta pre svega je da pokušam da našim građanima kažem koje su prednosti izmene ovih zakona i kakav to negde u budućnosti za svakog od nas, pre svega zbog odgovornosti prema nasleđu, prema onima kojima smo podarili život, ima značaj.
Krovni zakon o tržištu kapitala pre svega reguliše nadzor i jednu vrstu mogućnosti, široku lepezu hartija od vrednosti, koja prosto podstiče neke nove naše mlade, obrazovane snage da iskoriste potencijale koji mogu biti na našem tržištu u okruženju.
Sam ovaj zakon i zakoni koji, uz ovaj koji sledi, čine jedan set celokupne ponude da bi se stvorili dobri uslovi na našem tržištu ne samo za naše investitore nego i za strane investitore. Ako ne stvorimo sigurnost, ako ne stvorimo dobar nadzor, ako ne obezbedimo dobru javnost, pre svega, onim korisnicima ovih zakona, posledice mogu biti loše.
Ovi zakoni regulišu i javnost, i nadzor, i stabilnost svih investitora. Ako ne obezbedimo sredstva kroz oblike udruživanja kapitala, to obezbeđuju investicioni fondovi, to fond o dobrovoljnom penzijskom osiguranju obezbeđuje. To je prilika da se tako akumulirana sredstva mogu plasirati tamo gde mogu brže da se oplode, gde mogu veći prinos da stvore svojim članovima društva.
Iz tog razloga, zagovornici, ili sumnje koje se postavljaju u određene institucije – investicione fondove ili dobrovoljne penzione fondove, jeste stvar ličnosti i mentaliteta ljudi. Oni koji žele brzo da dođu do određenog kapitala, prinosa ili većih sredstava, mogu da budu članovi investicionih fondova u okviru kojih imaju - otvorena i zatvorena društva. Otvorena društva nude kroz deonice manji prinos i manji rizik. Zatvorena društva kroz akcije nose veći rizik, ali zato nose i veći prinos.
Kroz dobrovoljne penzione fondove imamo situaciju u kojoj se javlja jedna odgovornost, kako da regulišemo stabilnost u svom životu za one naše godine kada smo manje sposobni da radimo, kada očekujemo da penzija može da pokrije deo naših potreba. Iz tog razloga je to jedan od stubova finansijskih za nekakav kvalitetniji život i zato se javljaju dobrovoljni penzioni fondovi.
Koliko je bitno, i poenta i jeste u tome, da ljudi shvate, da ljudi razumeju zašto su dužni, odgovorni i obavezni da deo svojih sredstava, koliko god da je mali ili veliki, dužni su da sebi jednu egzistenciju nadomeste za starije dane svog života.
Ako pokazatelji govore da se životni vek za žene produžio čak i do 80 godina, za ljude do 75 godina, da su zbog sticanja prava na penziju posle 65 godina, životni vek korišćenja tih penzija povećan na 25 godina, a da se odnos ljudi koji rade u odnosu na one koji ne rade ili koji koriste sredstva onih koji rade je 1:1 ili nešto malo više u korist onih koji rade. Neophodno je zato da se stvori taj treći stub penzionog fonda, da svako od nas to koristi.
Želeo bih da svako od nas bude, možda, i primer drugima, bez obzira kolika su primanja. U našem obračunu dohotka građana je minimum 3.500 dinara, da može poslodavac ili radnik da svojim radnicima obezbedi sredstva kojima će se obezbediti jedan kontinuitet u isplati dodatnog stuba u penzionom osiguranju.
Mnogi su se odlučili na taj korak zato što su u tome videli da svoje radnike na taj način mogu da stimulišu. Radnik koji je lojalan, koji zna, koji brine o firmi u kojoj radi, zaslužuje jedan takav stimulans, jednu takvu nagradu, u kojoj se te 3.500 dinara izdvaja svakog meseca i ne oporezuje, ne plaćaju doprinosi na socijalno osiguranje.
Ako u sebi vidimo da u nerazvijenim zemljama sa postojećim penzijama obezbeđujemo skoro svega 25% životnih potreba koja su u to vreme, a da čak u razvijenim zemljama taj iznos nije veći od 40%-45%, sasvim je logično, sasvim je normalno, sasvim je pristojno da odgovoran čovek brine o tom delu svog života i da takav jedan stub sebi obezbedi.
Lepeza takvih mogućnosti postoji u raznim oblicima. Segment investicionih fondova je jedna takva mogućnost. Neko ko ima novca će verovatno na taj način, želeći veći prinos kroz investicione jedinice, da sebi možda obezbedi veću i bržu mogućnost zarade. Dobrovoljni penzioni fondovi obezbeđuju nešto što je, pre svega, stvar mentaliteta jednog čoveka, nekoga ko je odgovoran i brine o svom nasleđu, kao i o generacijskim obavezama prema svojoj deci i prema svom okruženju.
Takav segment sredstava i takvim ukrupnjavanjem kapitala, i kroz investicione fondove i kroz dobrovoljni penzioni fond, ne stvara se samo nekakva odgovornost i stabilnija budućnost, nego je to pitanje ljudi koji žele da brinu o svom okruženju.
Ako imaju stabilnije okruženje, ako imaju svojim primerom snage da pokažu i drugima da se i za druge bore, za one koji su posle nas, za svoju decu pre svega, onda je to korak da ova država bude i stabilnija i sigurnija. Mislim da je to jedan čin odgovornosti svakog čoveka.
Jedino što mogu iz primera mnogih mojih poznanika, firmi koje za svoje najbolje radnika uplaćuju takvu jednu vrstu dobrovoljnog penzionog osiguranja, vidim da ta firma ima stabilne korake, stabilne temelje za poslovanje, bez obzira kakva se situacija na tržištu dešava. Imaju lojalne radnike koji i kada je teško rade prekovremeno da bi takva firma zajedno sa svim svojim radnicima nosila teret teškoća.
Jedini način da se iz cele situacije, kakva god da je ovog trenutka i jeste teška, ali nad teškoćama, nad problemima i nad svim onim što nam se dešava je najlakše kritikovati, najlakše je, kako kažu, da se plače i da se na nekog trećeg usmeravaju problemi.
Ako sami ne zasučemo rukave, ako se sami ne budemo trgli iz ovih problema i ne udružimo se, ako se udružimo kroz razne oblike, pa čak to bili dobrovoljni penzijski fondovi, investicioni fondovi, kao i razne vrste udruženja koja su sada na sceni, kako bi se ljudi na neki način zaštitili i izvukli iz ove situacije, ne samo zbog sebe, nego i zbog zaštite tržišta na kojem funkcionišemo, ako se na vreme ne udružimo, ako na vreme ne vidimo naše potencijale, ako na vreme ne utvrdimo i ne uključimo zajednički kapital, bojim se da će ovo tržište biti nečije i drugačije će funkcionisati.
Ovo je trenutak i ovo je momenat u kojem svako od nas bilo gde, na svakom koraku, treba da svoje pozitivno iskustvo prenese ljudima da bi se kroz ova zakonska rešenja koja donosimo i usvajamo, koja pružaju stabilnost i sigurnost ljudima, podsticali i ohrabrivali. To je jedini način da se izborimo i sa nekom apatijom i sa strahovima koji mogu da se čuju i iz ove same skupštine ili iz medija, ili od ljudi koji možda više imaju straha nego hrabrosti da se nose sa ovim problemima.
Pozvao bih kao poslanik Sandžačke demokratske partije, neko ko je dugo vreme u privredi bio, da bez obzira na sve što nam se dešava, i bez obzira na sve medijske i druge akcije, jer je jedini način, izlaz i jedina mogućnost za nas da se što više približimo jedni drugima, da što više udružimo kapital kroz razne oblike, pa i kroz ove koje sam pomenuo, koji su danas kroz zakonsku regulativu ponuđeni, da stanemo i da budemo na korist generacijama koje dolaze, u korist ove zemlje u kojoj želimo da bude stabilna, sigurna za investitore i za naša radna mesta koja na taj način mogu da se otvore.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, kolege poslanici, ono što sam hteo kroz ovaj zakon da iskažem jeste vrednost i, za razliku od nekih, kažem da je ovaj zakon odličan, zato što nam omogućava da ne postoji određeno ograničenje nego podsticaj za stvaranje institucija koje mogu da pomognu dobročinstvu, da podstaknu ljude da se ujedine za neke dobre interese građane Srbije.
Imamo prilike da kroz fondacije i zadužbine, kroz ovaj zakon definišemo razliku u odnosu na prethodni zakon iz 1989. godine, samo zato što je tada u vreme socijalizma i samoupravljanja bilo moguće da samo fizička lica imaju mogućnost osnivanja. Danas otvaramo prostor, zato kažem da je odličan i da pravna lica mogu da osnivaju i da učestvuju u zadužbinama i fondacijama.
Možemo da kažemo da ima zloupotreba, ali zloupotreba ima u svim oblastima koje nam se u životu dešavaju, a zakon je tu koji uređuje pravila i ovaj zakon uređuje pravila na koji način će ljudi svoj novac, svoje vreme unositi kroz fondacije i zadužbine za dobrobit svih ljudi ovde.
Ono što sam hteo da uporedim danas se isticalo koliko su srpske i tradicija kulture pravoslavlja kroz vreme iskazala na razne institucije, objekte, pa preko zadužbine "Kolarca", pa preko fondacije "Kolo srpskih sestara", preko manastira, preko svetskih baština, Sopoćana, Mileševe, Studenice, preko Altun-alem džamije, preko raznih osnivača koji su nam ostavili jednu dobru tradiciju, kulturu, nešto što nas spaja dobro sa prošlim vremenima kao primer i namera budućim generacijama, a što mi od toga korist imamo i kako da mi organizovaniji u nekom boljem vremenu činimo za neke naše buduće generacije.
Hteo sam da kažem da sa zadužbinama i fondacijama u ovom zakonu mogu da uporedim i vakufe u islamskoj tradiciji i kulturi. Ono što je u zakonu istaknuto kroz član 2, zadužbina u smislu ovog zakona jeste pravno lice bez članova kojem je osnivač namenio određenu imovinu radi dobročinog ostvarivanja opštekorisnog cilja ili privatnog interesa odnosno cilja koji nije zabranjen Ustavom ili zakonom. To isto i za fondacije.
Ono što mora da se kaže za vakufe, u svetskoj enciklopediji u rečniku na internetu vakuf označava dobro koje neka osoba ili osnivač vakif svojevoljno izdvoji iz svoje imovine predajući je uzvišenom bogu, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima.
U tekstu, u dokumentu kao najvažnijem aktu kako da se vakuf koristi. U vakufnama, dokumentu koji prati određene vakuf, stoji da je vakufnama ili vakfija isprava o zaveštanju nekog dobra u verske, prosvetne, zdravstvene, socijalne, saobraćajne i dobrotvorne svrhe. To se sa našim zakonom u članu 3. poistovećuje u kojem sve te zadužbine i fondacije usmeravamo za dobrobit ljudi.
Osnivači ili vakifi su regulisani na način da kroz zakon najmanji osnivački iznos je 30.000 evra u protivdinarskoj vrednosti. To znači ako se radi o zadužbinama vrednost mora mnogo veća da bude, može da bude mnogo veća, ali je to razlog da svako ko želi da se usmeri za određeni objekat, instituciju od trajne vrednosti i značaja je dobrodošao, jer sama zadužbina je institucija i pravno lice. Oni koji učestvuju ostavljaju deo svoje imovine kroz tu zadužbinu. Kroz fondaciju može svako da učestvuje i to je neprekidan proces sa jasnim definisanim statutom odnosno aktom koji reguliše nameru te fondacije.
Kroz vakuf je definisano da vakufi nisu istinski procesi nego su deo državne politike koja je podsticala visoke dostojanstvenike, krupne državne službenike, sandžakbegove, vojvode, ćehaje i slično da deo svoje imovine ostave kao zadužbinu, čime se daje svojevrstan duh življenja i dobrih navika budućim generacijama.
Ono zbog čega sam se prijavio je moja iskrena namera da pokušam da pošaljem poruku svojim sugrađanima, jer često se dešavaju nesporazumi između vakufa, sa dokumentom koji treba da bude usmeren prema verskom objektu i za verske namene i objektima koji su od opšteg interesa za građane, za stanovništvo na određenom prostoru.
U zadužbinama imamo mostove od, što kažu, na Drini ćuprija, pa redom. Ne znam koliko je tih zadužbina, preko "Kolarca" i ostalih i verskih objekata koje su državnici ostavljali svojim pokolenjima, preko Đurđevih stupova, preko Sopoćana, peko Altun-alem džamije i danas je pitanje ko rukovodi tim objektima, ko će da upravlja tim objektima, ko snosi troškove, ko se brine o održavanju tih objekata? Znamo, oni koji koriste objekte za verske potrebe.
Znamo da su zadužene crkve i druge verske zajednice onima kojima pripadaju, ali ako postoji dokument u kojem je određena zadužbina ili vakuf namenjen za opšte dobro građana i ako nismo regulisali da do vremena samoupravljanja u vreme socijalizma, kada je taj objekat bio društveno zaštićen, danas kada se ljudi zakonom trude da vrate imovinu na upravljanje, često se dešavaju nesporazumi u kojima dolazi do raznih trvenja i na tom verskom planu i u odnosu između lokalnih samouprava i onih koji to traže danas, imovinu koja je nacionalizovana.
Negde nesklad postoji između Zakona o vraćanju imovine verskim zajednicama i crkvama, zakona koji bi trebalo da se donese po hitnom postupku, restitucija, odnosno vraćanje imovine koja je nacionalizovana i ovog zakona koji usvajamo, na neki način, da se regulišu prava, nosioci i obaveze. Svaka zadužbina moraće da reguliše svoj način kako će da obezbedi sredstva, da nakon formiranja, osnivanja imaju sredstva koja će održavati i plaćati ljude koji će održavati te objekte.
Želeo bih još nešto da napomenem. U zadužbinama postoje i objekti koji su po evropskim standardima i po svetskim normama definisani kao kulturne baštine, a da se desilo da u međuvremenu u procesu privatizacije budu negde na spisku za prodaju.
Član 70. ovog zakona je regulisao da to ne može biti predmet otuđenja, niti predmet hipoteke i svako ko je to uradio ili računa da je sa tim završio posao, ovo je prilika da kažem da se na taj način nije završio posao do kraja, da se u spisku pregleda imovine prilikom kupovine preduzeća "Lipa" sigurno ne nalazi Amir-agin han, Novopazarska banja, Bezistan, Han Granata, i Ministarstvo kulture i Agencija za privatizaciju na vreme su bili obavešteni o svemu tome i onaj ko je kupovao zna sigurno da u dokumentu ova četiri objekta ne stoje. Neko je kupio kapital, ali nije kupio kulturno dobro, odnosno istoriju i značaj vrednosti svih nas.
Poštovani predsedavajući, kolege poslanici, ono što sam hteo danas da pokušam da prenesem, vezano za izmene Zakona o turizmu i o Fondu za razvoj, da nađem sponu između ta dva zakona, jeste da pokušam da ljudima skrenem pažnju kakvu korist naši građani mogu da imaju od ova dva zakon.
Intencija izmena Zakona o turizmu jeste da se pojača bezbednost i zaštita naših građana koji putuju, koji koriste turističke usluge i da se turističke agencije obezbede finansijski i da obezbede sredstva obezbeđenja za organizovanje turističkih aranžmana; kako bi naši građani, kao korisnici turističkih usluga, mogli više da imaju, zavisi od toga koliko mi na određenim područjima ove naše Srbije možemo da te potencijale istaknemo, uredimo i iskoristimo i za naše i za strane.
Voleo bih da na prostoru Sandžaka ljudi shvate koliko ima potencijala i da zajednički sa svim relevantnim, stručnim institucijama države Srbije te turističke destinacije, ta kulturna dobra budu na većem nivou istaknuta, da dobiju međunarodni značaj, zato što je na jednom mestu prepletena istorija dva naroda, dve kulture, dve civilizacije, duga istorijska događanja kroz materijalna i tradicionalna obeležja, kroz hranu, kroz navike.
Ljudi su među sobom navikli da žive, da zajednički dele i dobre i loše stvari koje se dešavaju. Ako je trenutak, ako je prilika, ako je mogućnost, ako je šansa, onda su ove teške godine šansa da se ono što je vredno na našem području podigne na jedan nivo od čega će ljudi imati koristi, od čega će moći ljudi da žive.
Malo je njih na našem području da su koristili sve te seoske potencijale koje imaju da bi uredili svoje domove, da bi neko mogao da dođe da koristi i da se bavi seoskim turizmom, zato što pre svega naši ljudi nisu ni ekonomski obezbeđeni, nemaju dovoljno novca da sam taj svoj početni biznis pokrenu i da obezbede sredstva i kod Fonda za razvoj ili kod bilo koje druge institucije, pa čak i kod komercijalnih banaka.
Zato što često ljudi na selima nemaju način, oblik organizovanja koji će moći da ih zastupa i da ih štiti i da im obezbedi takve uslove. Svi oni nastupaju kao samostalna fizička lica kao poljoprivrednici. Ništa se bukvalno nije poradilo na jedan način organizovanja, gde bi oni mogli ili kroz te neke turističke zadruge, poljoprivredne zadruge da povežu i turizam i ono što je moguće na selu da imaju sa zdravom životnom sredinom i zdravom hranom.
Tu smo negde na tom prostoru, na toj sponi zastali. Prosto, tu sponu, taj most finansijskih sredstava da omogućimo ljudima koji bi mogli komercijalno da žive, da budu samoodrživi od svojih uređenih prostorija, jedne ili dve, na selu i da može neko da dođe.
Ne govorim samo o infrastrukturi. Jasno nam je da je za to mnogo potrebno sredstava. Mnogi na lokalnom nivou uređuju to svojim lokalnim planovima, ali je neophodna jedna živa aktivnost, program mera koji treba da bude detaljno definisan za ljude koji mogu od toga da žive na seoskom području, na ruralnom i nerazvijenom području. Takav prostor, svih šest opština, plus Raška, plus Ivanjica, koje svi bukvalno tretiraju kroz programe razvoja, nalaze se među 48 najnerazvijenijih opština u Srbiji.
Ono što bih voleo da kažem kroz Fond za razvoj, mnogo se pomoglo privredi u našem području, ali je nedovoljno. Nedovoljno je zato što privreda na našem prostoru nije akumulativna, nije dinamična i nije konkurentna.
Nažalost, iz prošlosti smo nasledili tekstilnu industriju, nasledili smo i obućarsku industriju. Proizvođači nameštaja su u jednoj fazi bili u ekspanziji zahvaljujući Fondu za razvoj, a onda ne postoje podsticajna sredstva za izvoz i negde u tom domenu program posebnih mera za naše područje treba da sagledava da li smo toliko ravnopravni na našem tržištu, na tržištu sredstava finansijskih, i kod Fonda za razvoj, i kod Siepe, i kod drugih institucija sa nekima koji imaju budućnost, zato što imaju industriju koja može da bude konkurentna, tamo gde se ulaže u radnu snagu koja se obučava da bude konkurentna, u odnosu na ono što mi trenutno imamo sa tekstilnom industrijom.
Dobar je potencijal zato što su ljudi rasli, mlađi su rasli pored svojih roditelja u okviru TK ''Raška'' koja je nekad 7.000 ljudi zapošljavala, koja danas ništa ne stvara i ne radi. Obuća "Ras" koja je zapošljavala 3.000 radnika, koja ne radi već 20 godina, ali su ostale te male manufakturne radionice koje su mogle da pokupe deo te radne snage.
Najvrednija stvar u svemu tome su ljudi koji su rasli pored tih tekstilnih i obućarskih mašina u tim radionicama. To se ne stvara preko noći, to treba godinama, generacije da se stvaraju da neko bude odgovoran, da zna kako to funkcioniše. To je kod nas dobar potencijal.
Nažalost, ova privreda u ovim oblastima nije dovoljno sposobna i jaka da može da bude pozitivna, da može da obezbedi svu dokumentaciju, akreditive, garancije, da bi mogla da povlači redovno sredstva iz Fonda za razvoj. Za razliku Fonda za razvoj u Vojvodini formirana je i razvojna banka koja je usmerena negde prema tim privrednicima.
Molim vas, koliko god da ima neko uticaja od vas, neophodno je da se negde usmerimo prema tim malim i srednjim preduzetnicima ili preduzećima koja zapošljavaju i po pet radnika, oni su nam veoma bitni. Možda su nam sada mnogo važniji i bitniji oni koji još plivaju, još im je, da tako kažem, glava iznad vode i bore se da prežive kako bi zadržali broj radnika koje trenutno zapošljavaju. Oni su možda važniji nego da se borimo za neke koji bi trebalo da dođu.
Oni koji dolaze imaju novac i znaju šta hoće i znaju kakvo je tržište i na kojem tržištu da budu. Za one koji se godinama bore na našem prostoru, oni koji su prošli sve muke i 90-ih godina i danas, kada su znali i kad se ima i kad se nema, šansa je da se negde učini da prežive naredne, čini mi se, dve godine, koliko je potrebno.
Ako nađemo spoj između turizma i potencijala koji imamo i nađemo spoj između institucija koje trebaju da podrže te male nerazvijene, onda je i ovaj zakon o turizmu i izmeštanje, odnosno decentralizacija institucija na republičkom nivou po delovima koji nisu razvijeni, ili koji bi trebali kao izmeštanje agencija da pokrenu određena područja sa njihovim potencijalima, onda je ovo dobar zakon.
Iz tog razloga kao poslanik, kao predstavnik Sandžačke demokratske partije glasaću za ove zakone, sa porukom da naši privrednici, naši građani što pre vide koristi od ovih naših zakona.
Ovim amandmanom sam hteo da skrenem pažnju da za ovako važan savet ne samo da je potrebno teoretsko jedno iskustvo kroz pet godina, mislim da bi trebalo da ima i nekog praktičnog iskustva i da ovako važan savet zaslužuje ljude sa većim iskustvom, jer fiskalni savet je nezavisno telo, bukvalno, funkcionisaće van kontrole ove Skupštine. Moj amandman je u tom pravcu bio usmeren.
Poštovani predsedavajući, uvaženi gospodine Duliću, moja koleginica iz Vrnjačke Banje je dala obrazloženje, i kao osoba i kao poslanik, sa stručne strane gledišta ovog zakona, a ja sam hteo samo da napomenem da bi ovaj zakon trebalo da ima u svom pravilniku uvid i neke odredbe koje će prepoznati specifičnosti nekih mesta.
Konkretno, Novi Pazar, recimo, nema Katastar nepokretnosti, i ne samo Novi Pazar, nego mislim i deo Beograda, Čačak, Sjenica, Tutin, a da bi se ovaj zakon sproveo i primenio u ovom trenutku, prosto je vremenski potrebno da se nešto uskladi sa Katastrom nepokretnosti.
Ako ova ekipa koja radi na donošenju pravilnika po ovom zakonu ima nameru i želju da se ovaj zakon primeni, molim vas da se što pre, uredbom ili na bilo koji drugi način, donese mogućnost da se u ovim opštinama, ako ništa drugo, Katastar zemljišta primeni za objekte koji su ovde u ovom zakonu nabrojani u mogućnosti sprovođenja i izvođenja.
Vreme građevinske sezone je bukvalno već na izmaku. Voleo bih da vam napomenem da u Sjenici samo četiri meseca imaju građevinsku sezonu. Verujem da ovi teški trenuci za građevinsku industriju ne mogu ovim zakonom tako da se ubrzaju, koliko mogu da im omoguće da se ovaj trenutak iskoristi da se pripreme i prepoznaju prednosti na lokalnom nivou.
Ova saradnja lokalne samouprave i vašeg ministarstva sa građevinskim firmama i proizvođačima mogu da iskoriste ovaj trenutak i ovaj zakon koji ovde usvajamo. Sandžačka demokratska partija će u Danu za glasanje podržati ovaj zakon, zato što u njemu prepoznaje hitnost i trenutak važnosti za, pre svega, zapošljavanje ljudi, šanse da se iskoriste za one objekte koji će biti od vitalnog interesa za lokalne samouprave. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, kolege poslanici, prosto vezano za ovaj amandman o korišćenju jezika nacionalnih manjina voleo bih da uputim jednu informaciju mojim građanima iz Sandžaka.
Vezano za sam Priboj i primenu bosanskog jezika u Priboju, zbog pozitivne diskriminacije je više od 20% stanovnika bošnjačke nacionalnosti na tom prostoru, hoću da znaju da je početkom 12. meseca upućen dopis od strane Sandžačke demokratske partije Zaštitniku građana, o primeni bosanskog jezika za građane, odnosno u školama. Stigao je odgovor da će se u roku od 60 dana izmeniti statut opštine, u kojem će se regulisati pravo i primena tog jezika u Priboju.
Ovaj amandman reguliše da se više neće bukvalno ni pitati ni predsednik opštine, ni institucije, nego će biti obavezujuće za sve institucije, jednoobrazno na celom prostoru Srbije za bilo koju nacionalnu manjinu gde ima određen broj kako je zakonom predviđeno i to više neće biti problem, što je najvažnija stvar i ovog amandmana i Zakona sa ovim izmenama.
Druga stvar, često se manipuliše politički – kako lična dokumenta, pa na jeziku određene nacionalne manjine? Uveren sam i znam, i video sam na prostoru gde živim, u Novom Pazaru, na zahtev svakog čoveka koji želi da mu se izda dokument na jeziku kojim on govori, kojim želi, naravno latinicom, u tom smislu se izdaje bez problema, samo je u jednom momentu bio tehnički problem zato što ni sam program. tehnički nisu bili opremljeni naši u MUP-u da bi izdavali takva dokumenta.
Na ovaj način hoću samo da pošaljem poruku da nije problem ni do onih ljudi koji rade u institucijama koje takva dokumenta izdaju, prosto što kažu tehnološki je bio problem. Ovog trenutka bez problema to može da se završi i na lični zahtev tu uvek može da se izađe u susret svakom čoveku. Samo bih na ovaj način želeo da se ne vrše zloupotrebe kad je nešto primereno, da kažem, ono što mi ovde radimo kao poslanici, i kao što radi u pravcu ovih zakona Ministarstvo. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, kolege poslanici, mislim da Ministarstvo poljoprivrede i prošle godine i ove ima niz značajnih zakona koji su korisni i neophodni za funkcionisanje naših poljoprivrednika. I u ovom setu od sedam zakona, koji su međusobno prosto povezani jedni na druge, značajno utiču zakon o šumama, zakon o vodama, zakon o organskoj proizvodnji, nekako sa onim prethodnim zakonima imaju svoju neku zaokruženu celinu u korist naših građana.
Usvojili smo prošle godine Zakon o proizvodima geografskog porekla. Prošle sednice smo usvojili zakon u oblasti nauke i tehnologije, Zakon o zaštiti oznaka geografskog porekla. Ovog trenutka možemo da kažemo za sve naše poljoprivredne proizvođače, sa bilo kog prostora Srbije, da mogu svoje proizvode sa svim oznakama posebnosti, sa oznakama posebne recepture da izvoze i prema zapadu i prema istoku.
Veoma je značajno da kroz zakon o vodama istaknemo poentu da svaki čovek u ovoj Srbiji shvati koliko je briga o vodama važna za naš život. Ako neko od građana ukuca na Internetu samo reč voda dobiće informacija i koliko su nam dobre vode, i koliko su nam pitke, i koliko možemo da se pohvalimo našim kapacitetima, a sve se svede ili svodi na to da svaki naš čovek, odnosno organizam od 70-80% našeg tela čini voda.
Ta voda je prenosnik svog i dobrog i lošeg što mi unosimo u telo i na osnovu toga se naše zdravlje čuva ili kvari. Ovo je taj tehnički deo, ali voleo bih da kroz ovaj zakon uputim poruku mojim sugrađanima u Novom Pazaru.
Naš vodovodni sistem u Novom Pazaru je na neki način u lošem stanju i trebalo bi dosta sredstava da se uloži da bi se to saniralo, 60% gubitaka vode je u tom sistemu. Pored tehničkih nedostataka, postoje divlji priključci i ono što najvažnije za Novi Pazar nema dovoljno kapaciteta na samom izvorištu.
Danas je bio sastanak ovde u Beogradu ekipe vodovoda, predstavnika opštine i Zavoda za zaštitu voda, pri čemu su se stvarale i planirale dalje aktivnosti u vodosnabdevanju grada Novog Pazara. Voleo bih da naši građani znaju da su akteri, pored ovih institucija, sami građani u narednom periodu.
Svi moraju da vode računa i da štede vodu koji imaju. Nema je dovoljno, imaće je onoliko koliko budu svi štedeli i ravnomerno koristili. Ne bih hteo svoje komšije da plašim i da brinem previše, ali ako se jedna havarija desi na izvorištu Pazarišta, gde je akumulacija ove vode, dug je proces oporavka, grad ceo je vezan za to izvorište i može da bude mnogo problema.
Iz tog razloga i ovo ministarstvo, i ovaj zavod, i grad Novi Pazar, sa svojim stručnim ljudima iz vodovoda, pokrenuli su se da planski, akciono odrade u ovom pravcu zadatak. Svrsishodno u ovom pravcu pomaže luksemburška vlada, u prvom delu sa milion i sedamsto evra i sad u drugoj fazi, gde se radi projektna dokumentacija, sa planom izvodljivosti od 4,5 miliona evra.
Molim vas, gospodine ministre, da preko svojih stručnjaka iz Zavoda za vodu pomognete da se još jedan deo sredstava, pošto postoji tamo plan da se na dinar, opštinski ili gradski, izdvoji jedan deo sredstava iz ministarstva kako bi se problemi koji postoje u Novom Pazaru trajnije rešili.
Druga stvar koju bih hteo da napomenem, a vezano za zakon o stručnim službama u poljoprivredi, ako se išta dobro i korisno uradilo pa se stalno govori o obrazovanju od sedam do sedamdeset i sedam godina, hteo bih da pohvalim i rad stručne službe u Novom Pazaru i rad stručne službe u Prijepolju, bar znam koliko su ljudi angažovani, koliko rade.
Samo u ovom kvartalu, odnosno u ova prva tri meseca ove godine, stručna služba u Novom Pazaru ima 205 izlazaka na teren, 336 susreta u samoj kancelariji. Održano je devet predavanja za poljoprivrednike u prostorijama službe, 12 radionica sa angažovanim stručnjacima van Novog Pazara, devet radio nastupa, 39 TV emisija, četiri stručna članka su objavljena sa ovog prostora, pet stručnih publikacija i devet skupova sa poljoprivrednicima na teme koje su aktivne po osnovu subvencija i drugih vrsta podsticaja u ovoj oblasti.
Korisno za naše poljoprivrednike jeste što se ovih dana pruža ruka svim opštinama od strane Ministarstva da mogu da dobiju kredite poljoprivrednici, deo sredstva od opštine, deo od Ministarstva i deo sredstava od Komercijalne banke. Ta tri stuba, u stvari, olakšavaju svim našim poljoprivrednicima da u narednih pet godina otplaćuju dobijene sredstva u ovoj godini za konkurentne projekte.
Pored ovih sredstava, a svi poljoprivrednici treba da računaju na ova sredstva, treba da računaju i na sredstva subvencija. To je još jedan deo sredstava koja su u paketu onih, da kažem, besplatnih i jeftinih para za naše poljoprivrednike. Od sledeće nedelje naši poljoprivrednici će biti upoznati sa konkursima za subvencije.
Ovom prilikom, takođe, želim da istaknem da na sajtu seoskog turizma postoji 12 seoskih domaćinstava sa prostora Sandžaka, da su uvršteni u domaćinstva za seoski turizam. Sredstva i ove godine mogu da koriste od subvencija i iz Fonda za razvoj postoje sredstva za ruralno područje sa tog prostora, da mogu sa 1% da koriste do pet godina.
Molio bih vas da svako od mojih kolega poslanika sve ove benefite nekako da prezentujemo našim poljoprivrednicima i da svi oni koji imaju prilike da nas gledaju, zato što je ovo prilika, da se na najbolji način upoznaju koliko imaju mogućnosti, a stvarno imaju mogućnosti. Od 2007. godine sa prostora Novog Pazara, Tutina i Sjenice, mogu da vam kažem, po prvi put preko 300 poljoprivrednih gazdinstava je koristilo subvencije. Nekada su dovoljna, nekada bi trebalo da budu veća, ali mislim da svi postaju svesni da treba bolje da se organizuju i da se radi na planski način.
Ovaj zakon o stručnim službama je u stvari u svrhe planiranja. Na osnovu evidencije koje se prati u ovim stručnim službama. izvode se pravila, zakonitosti, po osnovu čega se formira budžet u ovom ministarstvu, pa se onda i sa manje para nekada više uradi zato što se novac usmerava na ispravan i konkurentan način.
Meni i Udruženju poljoprivrednika u Novom Pazaru ste pomogli svaki put kad su se ti ljudi obratili i pomerili ste rokove za prijavljivanje za subvencije, pa su one fiskalne račune, zbog sazrevanja biljaka kasnije zbog klimatskih uslova, prihvatili ste za nekih mesec dana, pa ste prihvatili da se uvrste u mehanizaciju i manje mašine, motokultivatori i ostale, zbog ruralnog ili brdovitog područja i manjih kapaciteta tih poljoprivrednih gazdinstava. Odazivali ste se uvek.
Hteo bih malo i nas poslanike ili Odbor za poljoprivredu da pohvalim. Gospodin Krstin, gospodin Mašić i svi članovi Odbora su, na poziv poljoprivrednika sa prostora Pazara, Sjenice i Tutina, organizovali 17. i 18. sastanak Odbora za poljoprivredu, pri čemu se prezentovalo šta će se raditi u narednom periodu. Mislim da u oblasti poljoprivrede i u Odboru za poljoprivredu ne postoji razlika, osim namere da i kritikama i pohvalama učinimo da ovo radi na najbolji način.
Pored ovih sredstava, ne mogu da preskočim da ne pomenem da postoje i sredstva donacija. Na tom prostoru je nemačka organizacija "Help" pomogla sa tri staklenika preko ovog Udruženja poljoprivrednika, na teritoriji Srbije sa preko 30 plastenika i to najviše na nerazvijenim područjima, jugu i istoku Srbije. I tu je bilo potrebno da ljudi na vreme znaju i konkurišu. Ako neko ne konkuriše, ako nije uradio svoj biznis plan, najiskrenije niko više novac ne daje na lijepe oči.
Pored ovih subvencija, pored podsticajnih sredstava, donacija, gospodin ministar Saša Dragin je napomenuo i važnost osiguranja od elementarnih nepogoda u poljoprivrednoj proizvodnji. Možda na području odakle dolazim ljudi nemaju naviku da koriste ili da se osiguravaju, ali i naučnim načinom ili praćenjem češće se dešavaju klimatske ili elementarne nepogode, možda one mogu da se predvide, ali ne može da se reaguje na vreme.
Iz tog razloga svi oni komercijalni, ozbiljni proizvođači u poljoprivredi trebalo bi da koriste mogućnost osiguranja, jer često čitavu svoju zaradu u toku prethodne godine investiraju za narednu godinu kako bi se održali ili povećali svoje prihode i često je to ugroženo jednim talasom elementarnih nepogoda. I za to postoje određena podsticajna sredstva.
Ono što bih na kraju da napomenem. Po ovom Zakonu o poljoprivrednim službama radi 225 stručnih savetnika. Postoji oko 600.000 poljoprivrednih gazdinstava, od toga je 300.000 registrovano. Nije dovoljno 225 savetnika. U Pazaru, Sjenici, u Tutinu mislim da ima oko 16 agroinženjera raznih struka nezaposlenih ili su negde na Zavodu.
Ovo je prilika da se uposle, zato što licenca nije vezana samo za stručne službe koje su sad organizovane, nego su propisani uslovi, način na koji ljudi mogu to da spreme, polažu i dobiju licencu. Oni mogu da budu i kao samostalni, u vidu preduzetnika, mogu da budu u okviru nekog pravnog lica, ali je dovoljan prostor za njihovu aktivnost i da mogu da rade i zarade svoju platu, da ne čekaju hoće li ih neko uposliti konačno.
Na svako ovakvo radno mesto, pokušavam da uputim poruku našim građanima, privrednicima, stručnjacima, da i za njihovo radno mesto postoji novac i kroz Nacionalni zavod za zapošljavanje, postoji novac i u Fondu za razvoj i u Ministarstvu za poljoprivredu. Iz svih izvora novac može da se crpi za njihovo zapošljavanje. Nije nekad dovoljno, ali je za početak dovoljno da se krene u posao. Ovo, nažalost, što kažu, jeste jedna otvorena konkurencija i tržište, ali dobro je zato što se konkuriše znanjem.
Gospodo, vi iz Ministarstva dolazite uvek sa ful ekipom i to znači da ste vrlo otvoreni i pred nama poslanicima, 250 iz svih delova Srbije dolazimo, i idete svugde i sa svim ljudima, licem u lice razgovarate i sretnete se i sa dobrim i sa lošim stranama, ali verujem da i u bilo kojem drugom delu Srbije, ali na prostoru odakle dolazim, stanje se sigurno duplo popravilo, bar otkako znam, 2007. godine, kako pratim i kako sam drugi put u Odboru za poljoprivredu.
Način na koji ljudi sada sa tog prostora razmišljaju, ima i sigurnost u onome što se radi i nije više dramatična situacija sa Sjeničkim sirom, kakva je bila prošle godine. Ne pakuju ljudi više u kacama od 50 i 100 kilograma, nego pakuju onako kako mogu da ga prodaju i imaju svoje etikete i taj sir se nalazi ovde po ovim tržnim mrežama.
To isto se i sa onim brendom sjeničkim jagnjetom, za šta je naš poljoprivredni proizvođač klaničar iz Sjenice dobio prvu nagradu – najbolje iz Srbije, i tri proizvoda sa tog prostora su na listi za oznaku sa geografskim poreklom, posebna receptura i posebnost mesta i kraja.
Mislim, nisam želeo, nemam nameru politički da uzdižem situaciju, nego šaljem poruku da svim ljudima iz tog prostora, ljudima u Srbiji kažem da nekakvom ličnom inicijativom mogu da pospeše i svoj bolji život i iskoriste pogodnosti koje postoje.
Potrebna je saradnja i sa tim stručnim službama. Mislim da ih ima preko 20 na prostoru Srbije. Mislim da su tamo ljudi veoma angažovani. Možda bi trebalo finansijski više da im se pomogne, da se i oni ohrabre. Za razumne ljude mislim da je dovoljno da razumeju da svako vodi i da ne štede sa novcem koji se ima i da se usmerava u pravcu poljoprivrede. (Aplauz.)
Poštovani predsedavajući, predstavnici Vlade, kolege poslanici, da nisam iz Novog Pazara i da sam slušao mog kolegu Veselinovića, prosto bih pomislio da živim negde u drugoj državi ili na totalno drugom kraju ove Srbije.
Kolegu Veselinovića znam dugo i zajedno smo i u lokalnom parlamentu i ovde. Kad imamo prilike zajedno da sedimo i ovde u parlamentu i u Pazaru, mnoge stvari zajedno rešavamo i ove stvari koje smo danas čuli su u Pazaru sasvim drugačije našim građanima prezentovane.
Naši ljudi u Pazaru, u Sjenici, u Tutinu, gde imam kontakta, gde vikendom često budem na tom prostoru, znam da mnogo bolje žive nego što odavde čuju, iz dva osnova razloga. Prvo, ako je ovaj zakon u službi građana Srbije, zar bi trebalo Bošnjaci, Mađari i ostali da ćute i da se nešto donosi u dobro svih građana, ako i mi možemo da pomognemo?
Sandžačka demokratska partija i ostale partije koje čine Bošnjaci nikad nisu ucenjivali, ali su imali svoj stav, i oko Srebrenice i oko ovog zakona i oko drugih stvari, ne u cilju da ovu demokratsku vlast kočimo, nego da učinimo da svi građani osete da smo uvaženi u ovom parlamentu i da imamo način na koji možemo da utičemo da se život na prostoru građana koji su nas birali učinimo boljim i da im kažemo da imaju odavde podršku. To je prvo.
Drugo, moj kolega iz G17 je pomenuo niz dobrih stvari koje se ovim zakonom regulišu. Pripremio sam to negde u tekstu, ali da ne ponavljam. Dozvolite mi samo da se zahvalim onima koji su otvorili prije neki dan onaj put, autoput od Pojata do Kragujevca i da znate, pre pet-šest godina od Novog Pazara do Beograda se putovalo šest ili sedam sati, a danas se putuje četiri sata i nadam se da taj put sa dve ili tri trake će biti pre ili kasnije i do Pazara, i do granice negde prema Crnoj Gori i negde dalje, i da će oni koji budu dolazili kao investitori ovde u Beograd, pa im je teško da putuju dalje od Beograda prema jugu ili istoku Srbije, imati prilike da dođu i dalje od Beograda, da vide da imaju šanse i da tamo ljudi žive, da mogu da ulažu i da imaju razloga da investiraju u tom pravcu.
Ono što bih voleo da istaknem u ovom zakonu jeste da se ne uvećava administracija i birokratija i da se ne opterećuje državni budžet ovim zakonom. Osnovne institucije koje nose ovaj zakon o regionalnom razvoju već postoje i one su poređane, od ovih agencija koje postoje, koje su pre ovog zakona lokalne samouprave formirale, one će samo prosto institucionalno i kadrovski da ojačaju da bi mogle da vrše svoju funkciju.
Agencija za privredne registre, vezana za ovaj zakon, i svoju ulogu obavlja samo u registru statističkih podataka na prostorima regiona koji se definišu kroz ovaj zakon i oni su neophodni kako bi mogli što pre da prepoznamo zašto je neka opština razvijenija od neke druge, zašto je neki region ili zajednica opština imaju neke prednosti i imaju neke potencijale koje bi mogli da budu prepoznati, kako bi se ove lokalne regionalne agencije razvijale, stvarale svoj kapacitet, radile dobre projekte koji mogu novac da privuku.
Tačno je da i ovog trenutka mi koristimo sredstva evropskih fondova preko IPA fondova. Tačno je da su to relativno manja sredstva, ali sve dok se približavamo EU koristićemo to što se može. Tačno je da mnoge opštine iz Srbije imaju prekograničnu saradnju sa mnogim opštinama iz drugih republika i povlače se sredstva.
Tačno je da se Agencija za privredne registre koristi statističkim podacima od privrednih subjekata i stvorili su tako dobru bazu da ovog trenutka bez ikakvog plaćanja svaki čovek, svako privredno lice može da proveri kakav je bonitet određenog preduzeća. Takva sigurnost je potrebna i neophodna našim građanima i našoj privredi.
Republička agencija za prostorna planiranja, jedna od institucija koje su usmerene u pravcu funkcionisanja ovog zakona, urediće svoja pravila na način kako da uređeni prostori geografski planski iskoriste potencijale u tom pravcu, važne za građane koji na tom prostoru žive i to je institucija koja već postoji i funkcioniše. Ni ona ne opterećuje ovu državu.
Fond za razvoj Republike Srbije je takođe u funkciji svih građana ove Srbije. Dodatno, ovog trenutka svi oni koji žive u nerazvijenim područjima imaju bolje prilike, nižu kamatu do 1% da koriste sredstva iz Fonda za razvoj. Do pre neki dan je bila, da kažem, akcija - prva šansa, koja je do negde 300 hiljada evra omogućavala svakom fizičkom licu da formiranjem pravnog subjekta može da povuče ta sredstva i da pokrene neki svoj prvi biznis. Za svih 40 opština u Srbiji koje su nerazvijene 1% je kamata.
Voleo bih da naši građani znaju da postoji tih tzv. jeftinih para, jeftinog novca kojeg mogu kroz ozbiljan projekat, koji može da bude konkurentan, da koriste. Uz to ljudi mogu da koriste i sve subvencije koje su vezane u oblasti poljoprivrede i one su dostupne našim građanima.
Gospodin Veselinović zna da su mnoge firme i mnoge poljoprivredne organizacije, odnosno udruženja na prostoru Pazara, Sjenice i Tutina koristili te subvencije i danas to koriste. Mnoge su postale ozbiljni proizvođači u industriji mesa, u industriji mleka i mlečnih proizvoda.
Što se tiče formiranja nacionalnih saveta i saveta regiona, ako bi želeli u prioritetu da nam budu putevi na našem prostoru gde živimo ja i moje kolege iz opozicije, svi se slažemo da je putna infrastruktura u lošem stanju, da je nema.
Ali, mogu da vam kažem, ovo nije pohvala bez argumenata, ali utvrđeni su u zadnje dve godine prioriteti i strategije u Novom Pazaru, u Tutinu i Sjenici, zato što znam ljude koji rukovode tim opštinama, znam na koji način se donose planovi i znam da se u aktivnostima lokalnog razvojnog centra nalazi dobra saradnja sa Ministarstvom za nacionalnu infrastrukturu, kod gospođe Verice Kalanović.
Znam da je ove godine veliki iznos sredstava usmeren prema putevima na teritoriji samog Novog Pazara, da su definisane institucije od društvenog interesa tamo gde se nalaze škole, tamo gde se nalaze zdravstvene ustanove i tamo gde se nalaze verski objekti. U tom pravcu su i putevi usmereni.
Ono što je najbitnije, ako postavimo te već postojeće regionalne agencije, njih 12 kako je predviđeno, one već postoje, one ne opterećuju ovaj budžet i ovo ne može biti argument nijednog poslanika iz opoziciji na bilo koji način, one su tu neophodne kao škola u najmanjem mestu negde u Srbiji.
One su tu neophodne da bi osposobile građane da znaju kako da se bolje organizuju, da rade projekte, da tim projektima konkurišu, da projekti budu konkurentni kako ne bi propadali, kako je gospođa Mićić napomenula da nekih 30%, što je tačno, sredstava iz fonda propadne i što je logično ako od ukupnih sredstava koje se koriste iz fonda, oko 72% ili 73% uspe, to je ovog trenutka u ovoj državi odlična stvar.
Voleo bih da moje kolege poslanici iz opozicije sa prostora Sandžaka shvate da njihove reči mogu da razumem ovde. Živim s njima i u hodniku, i u restoranu i na raznim javnim slušanjima i u našim odborima ovde, ali oni koji slušaju iz ove skupštine reči koje oni govore voleo bih da pošalju poruku da i ovaj zakon i mnogi drugi zakoni nisu usmereni prema Bošnjacima, nisu usmereni ni prema nekim drugim manjinama ili grupama, da su ovi zakoni red, rad i disciplina za sve građane u Srbiji i da su u svakom pogledu doneli nešto što unapređuje sigurnost i stabilnost u ovoj državi.
Ako neko sumnja, ako neko želi da zaplaši taj narod, pa bilo gde da se nalazi na taj način, država je pre svega garant i spoljne i unutrašnje bezbednosti u ovoj državi. Država je garant za ličnu imovinu i za lica. Država je neko ko pomaže da ekonomski se ova država razvija i unapređuje. Država nam služi kao poslednji, da kažem, branik ili zaštitnik i u socijalno ugroženim situacijama i u trenutku kada jeste u Srbiji teško vreme, kada je veliki broj nezaposlenih ljudi.
Ako bi pogledali niz poteza konkretno u Novom Pazaru, gospodine Veselinoviću, oko ljudi koji štrajkuju vezano za TEK-a ''Rašku'', "Prva Petoletka" ili neke druge, poplava štrajkova je u celoj Srbiji, hoću da znaju građani da je za sve one koji su ostali bez posla do 2004. godine izmireno socijalno i penziono osiguranje. Država je to platila.
Teško je doći do posla. U Pazaru ima podatak da naši proizvođači džinsa ili određene druge vrste tekstila traže stalno sa tog zavoda ljude koji bi radili u fabrikama, a mogu da vam kažem da imaju probleme da ih nađu. Drugačiji su principi poslovanja. Ljudi moraju da prihvate nova pravila prilikom zapošljavanja. "Fijat" nam je ovih dana pokazao da ljudi moraju da imaju i druge kvalitete i proći će razne testove pa će oni biti uposleni i imaće bolju platu.
Ovog trenutka TEK-a ''Raška" u Pazaru, uz pomoć Agencije za privatizaciju, uz pomoć lokalne samouprave vrši restrukturiranje i deli se na 39 delova koji će biti ponuđeni i od čega će biti i poverioci izmireni. Od 52 pisma o nameri stoji da će negde oko 1000 radnika biti uposleno u tim kupljenim pogonima i delovima TEK-a ''Raške".
"Vojin Popović" je takođe u fazi ponude, i "Prva petoletka". Ono što je zacrtano zajedno sa Agencijom za privatizaciju, sa Ministarstvom za ekonomiju i regionalni razvoj i sa lokalnom samoupravom jesu prioritet TEK-a ''Raška", "Vojin Popović" i "Prva petoletka" do kraja godine.
Voleo bih da u tom pravcu ljude ohrabrimo zato što su to realne stvari sa kojima se svakodnevno ljudi na lokalnom nivou u saradnji sa ovim ministarstvima angažuju.
Još samo jednu molbu imam. Ako je ovaj zakon u službi razvoja, efikasnijeg funkcionisanja institucija na nivou regiona i ako se ljudi plaše na neki način da li će neko izgubiti status centra, mislim da su pogrešili ili pogrešno informišu svoje sugrađane, zaboravljajući da su mnogi od mojih kolega bili nekad u vlasti u prethodnim godinama.
Nova Srbija i DSS na čelu sa gospodinom Koštunicom 2003. godine imali su jedan predlog zakona o regionima i o regionalnom razvoju sa sedam regiona, gde su bili predviđeni i Raška i Sandžak kao subregioni, tako da biti sada u poziciji sa strane opozicije i pričajući svojim komšijama, građanima, sugrađanima novu poziciju straha iz ugla opozicije, a tad sa pozicije vlasti tako nešto predlagati, pa baš i nije na čast.
Mislim da bi trebalo da vodimo maksimalno računa. Ipak su ljudi na tom prostoru daleko bliži jedni drugima i više usmereni jedni prema drugima i jedni na druge nego što bi to odavde trebalo ljudi da podrivaju ili da šalju nekakve poruke straha. Hvala vam.