Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Željko Ivanji

Govori

Uvažena predsednice, uvaženi ministri u Vladi Republike Srbije, uvaženi dame i gospodo narodni poslanici, ne bih ja govorio o levku u koji bi mi mogli da uđemo politikom koju vodimo, govorio bih o tome da imamo mali prostor u kome jedino možemo da vodimo politiku. Trenutna situacija na Kosovu ukazuje na deficit međunarodnog prava. Od Rezolucije 1244 do Rezolucije OEBS-a o trgovini organima na Kosovu imamo čitav niz donetih međunarodno pravnih normi. One ne govore o statusu, one govore o standardima. Ti standardi su bazirani na osnovnim vrednostima kao tekovinom civilizacije. Neki od njih su stubovi UN, a neki od njih stubovi EU. Od suvereniteta do ljudskog života bez koga sve gubi smisao sve je normirano. Svi ti pravni kati mogu biti promenjeni, ali isključivo odlukom tela koje ga je donelo.
Dakle, činjenica je da Savet bezbednosti može doneti novu rezoluciju, ali moramo imati u vidu da je 12 godina na snazi rezolucija koju ne podržava, odnosno krši jedna trećina članica UN. Šta bi se desilo ukoliko bi bila doneta nova rezolucija koju ne podržava dve trećine članica UN? Srbija želi da ravnopravno participira u doslednom poštovanju međunarodnog poretka, ali ne i u njegovom razaranju. Po ko zna koji put, zahvaljujući neodgovornosti pojedinih huligana, stvara se mit o Srbiji kao zemlji nasilnika. Neki od nas su nasilni, ali neki su nasilni samo na rečima, jer su nam samo reči ostale, zahvaljujući njihovoj politici koja nas je dovela do ruba egzistencije. Ali, imamo i različitih reči, pogotovo u diplomatiji i čitav jedan jezik koji zovemo diplomatskim, jedno oružje koje se zove aktivna diplomatija. Aktivna ili razvoja diplomatija je ona koja danas podseća Savet bezbednosti na kategoriju nečega što zovemo međunarodno pravo i to je činjenica.
Od Kosova kao mita do Kosova danas, čije smo temelje kao Srbi ovekovečili ustavnom preambulom, je dug put. Neki su se na Kosovu borili, nekada i sada, neki su na Kosovu mitingovali da bi Srbiju sveli na beogradski pašaluk, a mi smo Kosovo ovekovečili ustavnom preambulom kao porukom Srbiji koja će ostati iza nas. Od Kosova nismo pravili mit, nismo se borili parolama, ali se borimo na jedini mogući način, a to je reč i po prvi put o Kosovu razgovaramo, po prvi put u istoriji Srbije. Kosovo nismo koristili u predizborne svrhe. Na Kosovu želimo da živimo, ali i da ostanemo živi, jer sa mrtvima na Kosovu neće biti ni Kosova, a neće biti ni Srbije. Jedino što ne možemo da uvažimo je da međunarodne, vojne i administrativne snage budu izvršioci samozvane vlade Kosova. Nažalost, njihovo prisustvo ne uliva sigurnost.
Kada sam gledao snimak zabrinutog komandanta KFOR-a koji mobilnim telefonom traži instrukcije od svoje komande, od svojih pretpostavljenih, video sam zapravo pravi deficit međunarodnih snaga. To me je podsetilo na onu situaciju iz Srebrenice kada komandant holandskog bataljona takođe traži instrukcije i dok se to dešava imamo eskalaciju, imamo nešto što je bilo najstrašnije u istoriji moderne Evrope. General rešava situaciju, rešava je tako što odgovara saopštenjem NATO da će pucati na sve i svakoga ko se nađe na graničnom prelazu.
Videli smo da se autoritet KFOR-a tu izgradio na sili NATO-a. Moja teza zapravo glasi – da su znali šta će se dogoditi ne bi bili toliko trapavi u svojim akcijama i ne bi se pozivali na silu. Politika koju su svetske sile zvale Kosovo jedinstven slučaj, pa su zbog toga priznale njegovu nezavisnost ili politika taknuto – maknuto, predstavlja inspiraciju Hašima Tačija za akciju koja je trebala da bude kosovski bljesak i oluja. Računao je na ćutanje. Progovorili su najgluplji i na taj način označili države koje predstavljaju za prećutnog inspiratora. Dig Marti u svojoj čuvenoj Rezoluciji o trgovini ljudskim organima doslovce kaže da je podatke dobio od obaveštajnih službi određenih zemalja, što govori da su one znale za strašni zločin i ćutanjem ga odobravali zarad velikog cilja, a to je nezavisnost Kosova.
Naše glave šesto godina života nakon Kosova moraju ostati na ramenima. Prvenstveno mislim na naše sunarodnike koji žive na Kosovu. Njihovi životi su ugroženi dok žive u svojevrsnom getu, kao građani drugog reda. Ovaj parlament danas mora da im uputi jasnu poruku da smo sa njima i da smo uz njih svi zajedno.
Čestitam i pregovaraču Borku Stefanoviću, ministru Bogdanoviću, ministru Jeremiću na tome što odgovorno rade svoj posao. Njihovo ponašanje i poruke koje upućuju su jasne, iskrene i ljudske, a samim tim su i potpuno razumljive. Nisu mitološke, nisu velike reči, koje slušamo godinama bez ikakvog rezultata. Definitivno, ponašanje naše Vlade isprovociralo je Tačija. To je važno da svi znamo. Pogrešnom percepcijom koja krasi ovog zločinca je predvideo da će Srbija reagovati na uobičajen način koji nas je toliko puta u istoriji krasio. Zato moramo kao i do sada pregovarati. Zato je usled pregovora Tači krenuo putem frustriranog nasilnika očekujući da će u "Oluju" gurnuti Srbiju.
Jedini rezultat je gomila šuta na Jarinju i po ko zna koji put pokazan deficit KFOR-a i Euleksa. Navodno nije bilo rezultata pregovora i zato je Tačijeva Vlada preuzela stvar u svoje ruke. Šta bi se dogodilo da smo mi preuzeli stvar u svoje ruke? Jer jedino mi imamo pokriće za to u međunarodnom pravu od Rezolucije do CEFTA-e. Mi međunarodno pravo poštujemo, ali velike sile definitivno to ne čine. To jedino faktičko stanje i u tom uskom rascepu, o kome sam govorio na početku govora, moramo imati jasnu strategiju za naročite scenarije.
Nažalost, mi nismo u poziciji da kreiramo scenario i zato ne možemo dopustiti da umesto naše vlade u njegovom kreiranju učestvuju huligani. Zato je važno da ni jedan incident ne dođe sa naše strane, kako ne bi uređivali CNN-ove vesti. Srbija u rat neće ići i to zbog jedne proste činjenice - zato što bi taj rat izgubila, a onda bi nam istoriju kreirali pobednici, kao nažalost mnogo puta do sada. Naš poraz ne bi mogao da bude opravdan kao pobeda, jer nas više ne bi zapravo ni bilo. Mi ćemo živeti na Kosovu, iako bi nam Tači vrlo rado izvadio organe, i prikolice će ići ka Kosovu, a ne iz njega sve dok je Srba na Kosovu i Srba van Srbije. Hvala vam.
Zahvaljujem. Uvažena predsedavajuća, uvaženi zaštitniče građana, dame i gospodo narodni poslanici, kada sam se upoznao sa vašim izveštajem, mogu da kažem da sam zadovoljan sa istim, zadovoljan sam sa konceptom izveštaja, ali svakako da u njemu stoje ozbiljne primedbe ili ozbiljna zapažanja na koja moramo reagovati, ne samo kao institucija, već kao društvo.
Naravno da je na neki način lakše menjati institucije ili imati zakonodavnu aktivnost koja je izražena ovde u Srbiji, koja je pojačana, ali do promene samog društva, odnosno uvođenje u pravi sistem vrednosti potrebno je da protekne vreme. Toga smo svi svesni.
U svakom slučaju, po pitanju otvaranja određenih pitanja koja se tiču ljudskih prava, sigurno da postoji određeni pomak. Neka pitanja u prošlosti nisu ni smela da budu otvorena, sada su otvorena, imamo reakciju jednog dela društva, ali svakako da država mora da reaguje kada su manjinska prava, manjinskih grupa, nacionalnih manjina ugrožena, mora država da reaguje sa setom primene zakona, odnosno reakcijom prema onima koji su izvršili inkriminisana krivična dela.
Takođe, možemo videti u ovom izveštaju da postoji deficitna institucija, ali da postoji snaga pojedinca, koja se vidi i u izveštajima, ne samo vašim, već i izveštaju Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, kao i Poverenika za dostupnost informacija od javnog značaja.
Dakle, ono što sam oduvek tvrdio, nije dovoljno imati instituciju koja je utvrđena zakonom, koja je normirana, čija su prava definisana, već moramo imati jake pojedince koji su spremni da otvoreno govore, javno govore o određenim temama, bez ikakvog uskraćivanja. Može se reći danas da to u Srbiji predstavlja hrabrost. Na tome sam zahvalan i vama, kao i drugim poverenicima.
Što se tiče određenih elemenata ovog izveštaja, svakako da ono što mene interesuje jeste zaštita ravnopravnosti, odnosno zabrana svakog oblika diskriminacije. Uvek mi je u mislima ona rečenica iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima: "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima".
Međutim, ono što je, nažalost, ne samo trend u Srbiji, već se može reći i svetski trend, mi nismo daleko odmakli u poštovanju i doslednoj primeni ove deklaracije. Nama je potrebna borba protiv diskriminacije u koju moramo da budemo uključeni svi, to je jasno. Zašto je to važno, pogotovo u Srbiji? Zato što je, recimo, Romima bilo zabranjeno kupanje na bazenu zato što su Romi, zato što je taksista odbio da preveze staricu koja se otežano kreće, jer gubi vreme pomažući joj da uđe u vozilo, zato što je ženi, pre nego što je zasnovala radni odnos, poslodavac usmeno preporučio da ne zatrudni u naredne dve godine. Dakle, to je pitanje koje posebno želim da apostrofiram, imajući u vidu da su do mene došle određene indicije ali, nažalost, ne postoji dokaz, izgleda ne postoji spremnost da se o tome javno ili vama neko obrati, imajući u vidu da čak postoje indicije da postoji pismeni sporazumi između poslodavca i žena koje zaključuju radni odnos.
Takođe nam je potrebno zato što je vlasnik jednog restorana zabranio pristup osobi sa invaliditetom zato što, kako on kaže, ostali gosti će se nelagodno osećati u njenom prisustvu – zato nam je potrebna dosledna zaštita ljudskih prava i zato nam je potrebna borba protiv diskriminacije. Jer, moj životni moto je taj da je biti drugačiji pravo pojedinca, a obaveza većine je da različitost poštuje, da je prihvata kao činjenicu. I ne samo to, nego i da posveti posebnu i potrebnu pažnju takvoj osobi.
Slobode na papiru su potpuno bezvredne ukoliko država ne može ili neće da zaštiti ljude kojima se preti kada oni žele da ostvare svoje slobode. Tačno je da imamo različitu ulogu medija, kao što je tačno da postoje različiti komentari i tačno je da se putem blogova iznose različite neistine. Naravno, i to je, na neki način, tekovina demokratije, ali svakako postoji obaveza državnih organa da procesuiraju ta krivična dela gde se ona pojave. Svakako da uvek treba govoriti slobodno, hrabro i jasno i da treba zastupati svoj stav.
Ukoliko, recimo, na nekom forumu neko meni kaže, kao ovih dana, idi u Mađarsku pa tamo pričaj o tome, aludirajući na moje poreklo, moj odgovor je glasio – da, i da odem tamo, ja bih opet govorio o Srbiji jer sam Srbin i želim da mi deca ovde žive. Međutim, ima takvih primera na stotine, na hiljade i naravno, svuda gde postoji diskriminacija treba reagovati. Upravo zato se i posvećujem jednom poglavlju koji se tiče zaštite prava na pravično suđenje i reformu sudstva. Naravno, nama je potrebna, na neki način, mogu slobodno reći i reforma državnog tužilaštva. Jer, primećujem da tužilaštvo ne reaguje adekvatno na pojavu određenih krivičnih dela na koje je obavezno da reaguje po službenoj dužnosti. To je bio deficit u ranijim slučajevima, to nam je opšte poznato.
Ono što je važno i neophodno je obezbediti edukaciju sudija u oblasti ljudskih prava, takođe javnih tužilaca, advokata. Vi ste to pravilno apostrofirali u vašem izveštaju. Takođe, u poštovanju ljudskih prava i u oblasti zaštite od diskriminacije, koji će im pomoći da oni razumeju suštinu i posledice pojedinih vidova diskriminacije, kako se ne bi dogodilo da ne postupaju po krivičnim prijavama ili da dopuste da u izrekama presuda nasilnike karakterišu kao karakterne mlade ljude, što predstavlja valjda po njima olakšavajuću okolnost za krivično delo nanošenja teške telesne povrede. To je bio slučaj sa kamermanom jedne televizije, gde je u izreci sudija rekao – radi se o karakternom mladiću.
Voleo bih da neki put ne čujem ili ne pročitam nešto na forumima ili ne čujem neku izreku sudija, jer ukoliko takvog čoveka koga je presudom osudio na neku kaznu za koju mogu da kažem da je smešna, to je moje pravo kao narodnog poslanika, a o tome ću malo kasnije, svakako da bar u izreci ne mora da kvalifikuje tog čoveka, mladog prestupnika, nažalost mladog prestupnika, kao karakternog mladića.
Upravo kroz vaš izveštaj možemo kao na skeneru videti stanje našeg društva. Moramo unaprediti svaki oblik dejstva na štetne posledice u društvu koje mogu dovesti prvenstveno do diskriminacije. Problem je takođe da prečesto se i državni organi prema građanima ponašaju potpuno bahato. Građanin na kraju biva frustriran nepostupanjem državnih organa, a što se tiče prava na pravično suđenje i pravo na suđenje u razumnom roku, mogu da kažem da zaista to predstavlja veliki problem za Srbiju, imajući u vidu da će Sud za ljudska prava u Strazburu sigurno reagovati na činjenicu da ovde sudski postupci traju više godina, ne više nego čak i desetine godina.
Kada govorimo o frustriranom građaninu, imate tešku situaciju za jedno društvo da građanin faktički, ako uzmemo u obzir teoriju društvenog ugovora, raskida na neki način ugovor sa državom i postupa na način na koji on misli da je pravilno. Šta imamo kao posledicu? Da žena koja je frustrirana dugim trajanjem sudskog postupka sa sekirom razbija stakla na sudu i sa kafkom na usnama. To je zapravo tragedija našeg društva, reakcija građanina koji u nemoći postupa, ali opet sa kafkom na usnama i obračunava se sa državom.
Što se tiče prava na privatnost, upravo to pravo je često kršeno u Srbiji. To je posledica tradicionalne zatvorenosti sistema, bilo da su u pitanju javna preduzeća, bilo da su u pitanju bezbednosne službe, najčešće. Kod javnih preduzeća je to posledica njihovog monopolskog položaja. To je samovoljnost, samodovoljnost i osilni način ponašanja.
Što se tiče podataka o ličnosti, o tome smo govorili kada je bio Poverenik za informacije od javnog značaja. Znamo šta se dešavalo sa zloupotrebom snimaka do kojih se došlo video nadzorom. Pravilno ste apostrofirali problem video nadzora koji inače apostrofira i Savet Evrope svojim rezolucijama često kao nedopušteni upliv u privatnost građanina.
Ono što je važno, takođe želim da vam skrenem pažnju na to, to je pitanje, a vi ste takođe primetili, međutim, ovo je važno. Po pitanju postupanja BIA smatram da BIA na neki način često pogrešno tumačeći podzakonske akte postupa u pribavljanju podataka o ličnosti. Tako postoji i neka čuvena uredba o bezbednosti Skupštine, ne znam tačno kako se zove, vi ćete to proveriti, gde iz te uredbe BIA crpi podatke o nekome da li je podoban za vršenje određene funkcije, što je po meni nedopustivo i smatram da je to potpuno široko tumačenje nedopustivo, te uredbe.
Što se tiče medijskih sloboda, tu želim da apostrofiram nešto što niste naveli u izveštaju, a mislim da treba time da se pohvalite. To je tumačenje čuvenog člana 336a. Krivičnog zakonika, nedozvoljeno javno komentarisanje sudskih postupaka. Prihvatam na sebe grešku da sam glasao za taj član zakona, imajući u vidu da smatram da je on nedopustiv. To je moje pravo. Vaša konstatacija da ćete se zauzeti za svaki medij koji bude procesuiran po ovoj tački Krivičnog zakonika je potpuno ispravna, imajući u vidu da sam i ja postao u međuvremenu žrtva tog člana jer me je Bogoljub Karić tužio za javno komentarisanje sudskih postupaka, zato što sam rekao da nije u redu da čovek beži od pravosudnih organa ove zemlje i da je nedopustivo sudski postupak ili privođenje tog čoveka ili procesuiranje po krivičnim prijavama, koje su još 2005. godine podnete i trajanje do podnošenja, podizanja optužnice je nedopustivo. Da li je neko bio motivisan političkim razlozima ili ne, to je druga priča, ali posledica tog čuvenog člana 336a. je tužba Bogoljuba Karića protiv mene.
U tužilaštvu sam prezentovao stavove Evropskog suda za ljudska prava i SE po pitanju slobode javnog nastupa, bio on medijski, bilo da je učinjen od strane medija ili od strane narodnih poslanika, jer Sud za ljudska prava smatra da to na neki način predstavlja kontrolu sudske funkcije, što zaista smatram da je potpuno tačno i da ne možete možda komentarisati sam tok postupka, ali načelno niko ne može da mi zabrani da kažem da smatram da je neka presuda nedopustiva. To je moj stav. Neko može da ga uzme zdravo za gotovo, neko ne mora, ali imam pravo to da kažem u vršenju svoje poslaničke funkcije.
Takođe, što se tiče kršenja prava iz radnog odnosa, želim da napomenem da smo i tu uradili dosta po pitanju i mobinga i zaštite od mobinga. Međutim, pitanje je da li će to zaživeti i da li opet imamo pojedince koji su spremni da izguraju tu stvar do kraja, odnosno da li ćemo imati toliko hrabrog građanina koji će, a videli smo da takvih slučajeva ima, zahvaljujući medijima, ipak otvoreno govoriti o mobingu koji postoji u nekim radnim organizacijama.
Što se tiče uprave, to je apsolutno tačno. Vi ste rekli sve o tome.
Činjenica je i moja najbolja definicija korupcije do koje sam došao, pročitao sam je pre neki dan u novinama, šef kancelarije Svetske banke kaže da što više ima pečata ima više šansi za korupciju.
Često se pogrešno percipira Skupština kao mesto gde je moguće korumpirati nekoga, a sa druge strane se ponižava Skupština kao deficitarno mesto na kome se ne donose nikakve odluke. Korupcija se zapravo krije u državnim organima i to je jasno. Čim imate više službenika koji odlučuju o upravnom postupku, o vašem rešenju, imate šansu za korupciju. To je situacija čak i u javnim preduzećima gde imate upravni postupak, npr, dodela pretplatničkog broja u "Telekomu Srbije".
Potpuno je jasno da postoje situacije gde morate imati vezu da bi ste došli do običnog telefonskog broja. To je posledica tog monopolskog položaja o kome govorim i o kome sam govorio na početku.
Ono što je takođe važno i sa čime završavam je pitanje koje nije dovoljno apostrofirano, jeste u izveštaju ali ne u Srbiji, to je pitanje lica sa mentalnim poremećajem. Ono što ovoj skupštini predstoji to je donošenje zakona o mentalnom zdravlju, kako bi se osobe sa invaliditetom odnosno lica za mentalnim poremećajem izdvojile od lica sa invaliditetom kao posebna grupa ljudi i građana ove zemlje, imajući u vidu da tu postoje velike zloupotrebe kako sa njima, tako i u postupanju prema njima. Imali smo slučaj direktora jedne ustanove koji je rekao – eto, želite Evropu, da je bilo rešetaka ne bi štićenik bacio drugog štićenika kroz prozor, da je to bilo lepo obezbeđeno sa rešetkama, da je lepo bio vezan lisicama onda bi mogao slobodno da zapali cigaru napolju, da je popuši, da pogleda teniski meč ili ne znam šta drugo i time je problem rešen. Međutim, problem se rešava na drugi način, imajući u vidu da postoji nešto što su pozitivne norme kojima se upravo rezolucijama i deklaracijama, između ostalog i Saveta Evrope, normira ponašanje prema takvim licima, odnosno to predstavlja tekovinu civilizacije. Upravo, imajući u vidu da idemo ka toj civilizaciji, smatram da je neophodno da svaki organa ili stuba državne vlasti, zajedno sa poverenicima, menjamo svakog dana ovu našu zemlju ka boljem, ka tolerantnijem društvu koje će dovesti do toga da Srbije ne samo da uđe u Evropu nego da se vrati na one evropske vrednosti na kojima je stala u nekom davnom ranijem periodu. Hvala.
Zahvaljujem. Zarad istine važno je reći da nikad nisam rekao da je ovaj zakon deklaracija, već da ga možete nazivati deklaracijom, to je vaše pravo, ali za razliku od legalista, vrlo dobro razumem razliku između zakona i deklaracije. Ovaj zakon, odnosno u ovom zakonu je dobro što nema sankcija, jer sankcije su predviđene drugim zakonskim normama i drugim zakonima. To je razlika u odnosu na nemački zakon. Mi, hvala Bogu, imamo regulisane oblasti u drugim zakonima, predviđanje sankcija i u oblasti zaštite mladih ljudi. To je dobro, ponavljam još jednom, što mi ovde nemamo sankcije. Tu može samo da se navede primer deklaratornosti normi ovog zakona, imajući u vidu, da upravo te norme definišu mlade ljude kao posebnu i posebno važnu grupu ljudi u ovoj državi.
Ne bih se povodio za drugim primerima, važno je da mi imamo, znači, ovaj zakon kao i šest drugih evropskih zemalja i važno je da smo avangardni u ovom pogledu u odnosu na druge zemlje. Što se tiče, dakle, nekih primera, koji nas porede sa Rusijom i Kinom, ne bih navodio slučajeve koji se dešavaju u Kini oko izrabljivanja mladih ljudi kao jeftine radne snage, ili Rusije koja promoviše, na neki način, jeftin i lagodan život.
Prema tome, ovaj zakon predstavlja pravu meru i kao što ponavljam sankcije, kao što sam malopre rekao, sankcije su normirane drugim zakonima, a ovaj zakon definiše jasnim normama mogućnost organizovanja mladih ljudi. Dakle, dajući im formu i naravno na neki način i mogućnost da se oni organizuju. To je jako važno, ali dalje definisanje nije na nama, jer nikada država ne može biti toliko kreativna da osmisli ono čime će se mladi ljudi baviti u okviru onih organizacija koje će formirati, zahvaljujući ovom zakonu.
Smisao zakona nije samo obaveza. Zakon daje i pravo, a prednost ovog zakona je zapravo u tome da daje mogućnost, pa makar sankcija bila i moralne prirode. Što se tiče, samo momenat, što se tiče, znači eventualnih sankcija, naravno da će se primeniti Zakon o udruženjima građana koji je propisao i sankcije za udruženja koja nisu osnova sa svojim ciljem i sa svojom svrhom. To je vrlo prosto.
Zahvaljujem uvažena predsedavajuća.
Uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, zadovoljstvo je danas govoriti u Narodnoj skupštini o ovoj temi koja je izuzetno važna za nas, a i ponosan sam što su pre mene govorili, a nadam se i da će govoriti, članovi Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, koje upravo Ministarstvo omladine i sporta navodi kao primer dobre prakse u normiranju onih stvari koje su važne za mlade ljude.
Sigurno je da ovo ministarstvo ne može sve da uradi u ovoj državi i ne može da bude zaduženo za svaki oblik prosperiteta mladih i omogućavanja prolaza mladim ljudima, ali u svakom slučaju ono što je važno jeste da ovaj zakon definiše savet za mlade u koji će ući i predstavnici drugih ministarstava, ali i predstavnici mladih ljudi i udruženja. Oni će onda moći u jednoj interakciji da razmene ono što su njihova iskustva, ali i da razmene moguća viđenja rešenja problema mladih koji postoje u Srbiji, koji su nesporni.
Teško je napisati zakon o mladima, to zaista nije lako, imajući u vidu da mladi nose u sebi jednu posebnu kreativnosti jesu posebna grupa ljudi građana Srbije. Teško je staviti u pravnu normu sve ono što mladi mogu da osmisle. Zato ovaj zakon predstavlja jedan okvir koji mladi ljudi treba da popune svojom kreativnošću. To je ključ ovog zakona. Nekom se može činiti da je zakon ovakav ili onakav, da zakon nije zakon, da je on deklaracija, ali u svakom slučaju ni u Savetu Evrope ne postoji konsenzus oko konvencije o mladima. Svi znaju da je treba doneti, a ona se nekako nikako ne donosi. Međutim, imajući u vidu altruizam i naše delegacije, ali i uvažene koleginice Kovač, siguran sam da će se krenuti ka konvenciji o mladima i u Savetu Evrope, imajući u vidu da je upravo ta tačka dnevnog reda glasila – ka konvenciji i mladima u Evropi.
Može se reći, na kraju krajeva, da ovaj zakon nije zakon, ali zašto nije zakon? Iz prostog razloga zato što su mladi zakon i morali bi da budu zakon za nas stare. Kao što sam rekao, ovim zakonom dobijamo jedan okvir koji će popuniti mladi ljudi. Mi želimo da se bavimo budućnošću i to je ono što je za nas najvažnije, sećajući se prošlosti i moleći se da se ta prošlost nikada ne ponovi. Nesporne su vrednosti u našoj prošlosti i nesporno je da je danas 28. jun, Vidovdan, i dobro je što se upravo na ovaj dan govori o mladima, jer će mladi stvarati početkom ovog dana budućnost Srbije.
Ne mogu da se ne setim 28. juna 1989. godine, kada je započeo jednom pogrešnom politikom egzodus mladih ljudi iz Srbije koji su otišli iz zemlje razočarani politikom koja se temeljila na nečemu što je časno i veliko u našoj istoriji. Politika onih koji više nisu mladi mora da bude takva da mladima obezbedi budućnost, i to treba da bude kredo svih političara koji treba da govore o problemima mladih. Inače će u taj prostor ući mediokriteti, ući će mediji koji će formirati svest mladih, koja zapravo neće biti svest jer će biti bazirana na nekim prolaznim i jeftinim vrednostima.
Naravno, kada govorimo o tome da su mladi naša budućnost, naravno da to zvuči kao parola, ali zvuči samo kada izgovaraju stari. Ali, kada mladi budu preuzeli vođenje politike osetićemo jedno drugo, novo i bolje vreme. To vreme je svakako pred nama, zato moramo da verujemo sebi, ali i životu koji je pred njima, onima koji su danas mladi i onima koji će tek biti mladi. Lutajući često zaluđeni upravo onim mediokritetima o kojima smo govorili, ili zapostavljeni od društva, onog društva kojeg čine stariji, mladi sami traže sebi svoj izraz. Često su buntovni, često su nezadovoljni, ali oni su uvek rešeni da budu aktivni, oni su skloni promenama, i mnogo su skloniji promenama za razliku od nas, jer su oni svesniji da nemamo vremena.
Strategijom koja je namenjena mladima puno toga se promenilo i država je po prvi put shvatila da se mladima u ovoj zemlji stariji moraju baviti. Često smo mi stariji lutali zaluđeni različitim zabludama udaljavajući se sazrevanjem od istine, nismo skloni da razumemo ono što promovišu mladi. To je sigurno naš peh, ali ono što takođe treba da znamo, mlade je baš briga za nas, ali nas mora da bude briga za mlade.
Ispred sebe imamo Predlog zakona o mladima, o kojem ćemo danas govoriti, ali ono što je važno, danas je tu sa nama i odgovoran ministar koji je prepoznao ono što je za nas stare uvek teško, a to je da razumemo mlade. Mladima ne možemo bilo šta narediti, ne možemo im bilo šta normirati, pogotovo ne kao država, ali ovim zakonom određujemo formu koju mladi treba i mogu da popune.
Zato strategija, o kojoj sam govorio i koja je prvi put doneta od kada je ministarka Samardžić na čelu Ministarstva za omladinu i sport, predstavlja strategiju koja je dovoljno duga i predstavlja dogovor između nas i naše dece. Važeća strategija je podržana sa 167 okruglih stolova. Kao što vidite, potrebno je puno više vremena da bi obuhvatili sve nepresušne ideje mladih. Važno je da je postojala debata u kojoj su mladi bili uključeni. Ona je bila obimna i predstavlja temelj ovog zakona. Za razliku od mnogih zakona koji su donošeni i za razliku od onih zakona koji nisu implementirani, mladi će sigurno iskoristiti svoju šansu ovim zakonom.
Kada sam malopre govorio o tome "mi stari", misleći i na sebe, primetio sam da se mnogi dosta kiselo smeškaju, jer smatraju da ni ja nisam preterano star, ali jesam star samo iz jednog razloga, što sam sa svojih 30 godina bio u dva rata. Tek sada sa 40 godina počinjem ispočetka, na neki način, vraćajući se u onu mladost koja je brutalno prekinuta, tako što se igram sa svojom decom i na taj način učim od njih, jer sam siguran da od njih možemo puno toga da naučimo.
Ovim zakonom se obavezujemo da ćemo mlade slušati, da ćemo im omogućiti jednake šanse, da ćemo ih podržati, da ćemo biti svesni njihovog značaja, da ih nećemo gušiti, što je jako važno, da ćemo ih promovisati, da ćemo se skloniti kada oni krenu napred, da ćemo ih čuti i da ćemo verovati njihovim godinama, što često nije slučaj.
Budućnost Srbije se gradi na međusobnom poverenju između starih i mladih ljudi, ali dodao bih i onih koji su prerano, ne svojom krivicom, ostarili. Koliko samo snage crpim iz sećanja na mladost, često sam i nezadovoljan, često se bunim, često mi nije potaman, ali se samo tako osećam mladim.
Naša politika mora obezbediti lokalnim samoupravama da i njihovoj i našoj deci upravo ona obezbedi uslove za normalan život. Zaprepašćeni velikom migracijom mladih ljudi u gradove ili u inostranstvo, moramo postaviti sami sebi pitanje – koliko smo mi, zapravo, razumeli njihove potrebe? Svi oni nesporno vole i svoju zemlju, svoje selo i svoj grad, ali oni ne vole kad prosto ne mogu da žive, jer veruju samo u život koji je dostojan njihove mladosti. Njihovi roditelji ih najbolje razumeju, u to budite sigurni. Onda im moramo prepustiti da oni zajedno sa svojom decom kreiraju lokalnu politiku i obezbede uslove za život mladih ljudi i njihove dece, jer je to uslov koji sami postavljaju i dogovor sa državom da bi nastavili da žive u ovoj zemlji i da bi vodili život dostojan čoveka, a ne život koji smo vodili u ne tako dalekoj prošlosti.
Mi stari smo zadovoljni sa mladim stvarima zato što nismo dovoljno mladi da bi težili ka višim ciljevima. Ideali su negde završili i često mladima kažemo da ništa nije idealno, gušeći na taj način njihov životni kredo. Na to nemamo pravo i zato moramo učiti od njih. Svi moramo biti svesni da se mladima ustupa mesto, inače ćemo biti osuđeni da naši mladi uvek iznos počinju ispočetka. Mi ih možemo podsećati na ono što su za nas i naše pretke bile vrednosti, ali oni moraju da stvaraju nove vrednosti. Mi poštujemo lobanje ugrađene u Ćele kulu, ali želimo da se bavimo glavama mladih ljudi koji će sutra biti budućnost ove zemlje i stvarati nove vrednosti.
Nemamo pravo na grešku i zato je put koji ovim zakonom trasiramo jasan put koji je direktno namenjen mladima, put kojim mogu da krenu samo ukoliko to požele, put ka poslednjoj destinaciji, a taj put je buduća idealna Srbija ka kojoj idemo svi zajedno, zajedno sa onima koji će u njoj živeti u budućnosti.
Za kraj samo želim da dodam da je danas u Srbiji volja za promenama artikulisana u političkim strankama, to predstavlja činjenicu, to je normalno i, na kraju krajeva, to je i poželjno, ali ovaj zakon daje mogućnost da udruženja mladih se organizuju i aktivno participiraju u svom lokalnom životu koji žele da kreiraju, a imaće formu na ovaj način u kojoj će moći da se organizuju i da deluju. To je ono što predstavlja kvalitet ovog zakona.
Ovaj zakon možda nema sankciju i po ovom zakonu ne mora ništa, ali može i to je ono što predstavlja prednost ovog zakona. Znači, ukoliko možeš, a opština, recimo, ne želi, onda postoji problem sa tom lokalnom samoupravom. Znači, imate mogućnost, imate okvir, popunite ga svojom kreativnošću koja je nesputana, kreativnošću koja može da menja i može da doprinese ovoj zajednici.
Na kraju krajeva, ono što je važno, ako ne verujemo zakonima države, ja verujem, na kraju krajeve Božijim zakonima i recimo definiciji zakona u Jevanđelju po Jovanu, gde kaže – zakon je dat čovek da bude u stanju razlikovati sveto od ne svetog. Za nas su mladi ljudi sveti i zato Ministarstvo omladine i sporta predstavlja, siguran sam, i to je potvrđeno od lidera u ovoj vladi, zato što promoviše ono što je u Srbiji najbolje, a to su sport i omladina. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, zadovoljstvo je danas govoriti na ovu temu, imajući u vidu da zaista možemo biti zadovoljni i ponosni na Vojsku Srbije. Kada kažem Srbije, zaista puno mi je srce, jer to nije više neka veštačka tvorevina, koja se nazivala različitim imenima u proteklom periodu, a svesrdno podržavana od strane jednog broja stranaka koji danas sede u našem parlamentu, jedne države koja je zapravo, mogu slobodno da kažem, devastirala vojsku.
Imajući u vidu, kada govorimo o različitim vrstama megdana, da sam nažalost učestvovao u svim megdanima koji su se dešavali na ovim prostorima 1990, 1991, 1999. godine i da mi je muka od toga, i da mi je sećanje na to jako traumatično. Godine 1990. bio sam redovno u vojsci tadašnje Jugoslavije, na granici kao dečko od 18 godina zadužen bojevom municijom. Godine 1991. bio sam u Vukovaru i Borovu naselju, u Ernestinovu i Pavlinom dvoru. Tamo sam izgubio svoje prijatelje, bliske prijatelje, i tamo sam, kada sam kretao u napad na Pavlin dvor dobio dve zolje, za koje nisam bio obučen da rukujem njima.
To je bila politika tog vremena i politika mora da vodi računa, zapravo, o interesima svog naroda. Vojska jeste narodna, a i za početak, da bi sve ovo funkcionisalo, narod mora da postoji, a ne može da bude pobijen i ne može politika da se vodi na taj način što ćete voditi politiku protiv interesa sopstvenog naroda.
Niko ne može da kaže da je prava politika ona politika koja vodi ka istrebljenju svog naroda. To je bila politika koja se vodila devedesetih godina. Ovde smo čuli danas o vojnoj neutralnosti, siguran sam da ukoliko bi bilo detaljno objašnjeno građanima šta znači vojna neutralnost, siguran sam da ona na referendumu danas ne bi prošla i da postoji mnogo više racionalnih argumenata za članstvo u NATO-u danas, nego za vojnu neutralnost, zato što moramo da razmišljamo razumom, zdravim razumom, a ne srcem, kao puno puta u istoriji i to nas je koštalo.
Ovim zakonom i ovom odlukom, onaj ko ne želi da ide u vojsku neće izgubiti ništa (Poslanici SRS dobacuju s mesta). Da, da, što se "Satelita" tiče, znate vrlo dobro ko je procesuirao taj slučaj. Da, da, to znate vrlo dobro.
Znači, onaj ko želi u vojsku, ko želi da bude profesionalni vojnik, on će dobiti vrhunsku obuku, dobiće poziv koji je častan, koji je pošten, dobiće standarde, dobiće za početak uniformu, neće dobiti dve zolje za čije rukovanje nije obučen.
Prema tome, to su standardi jednog modernog srpskog jedinstva.
Sigurno je da će dobiti vrhunsku obuku, da će dobiti uslove za život dostojan čoveka, zato što je čovek. I Srbin u ovoj državi treba da bude u centru pažnje i treba da mu budu omogućeni uslovi za normalan život i da se ostvari nakon svoje profesije, što upravo izmene i dopune Zakona i odluka o profesionalizaciji vojske donose.
Moramo da vodimo računa da budemo u društvu najjačih, a ne najslabijih. Najbolji vojnik je onaj vojnik koji je potpuno i profesionalno obučen za vršenje svoje dužnosti. Tradicionalna hrabrost, pozivanje na, ne znam, svetle tradicije, to ne znači ništa, čak kod profesionalnog vojnika može da bude i slabost.
Profesionalni vojnik se ceni prema stepenu svoje obuke i njegova uspešnost se ceni prema stepenu obuke, a ne prema tome da li ima veće ili manje srce, ili poznaje svetlu istoriju svog naroda.
Kako ćemo motivisati ljude da idu u vojsku i da budu profesionalci u svom pozivu? Motivisaćemo ih na taj način, što više nikada u ovoj državi neće postojati politički ambijent koji će voditi besmislene ratove. Dakle, politike koja će biti okrenuta ka besmislenim ratovima u regionu. Tog momenta, znači, u takvoj Srbiji mi želimo da živimo i nećemo dozvoliti da takva Srbija dođe u pitanje.
Znači, težimo ka modernim tendencijama, ka članstvu sa državama u regionu, ka članstvu u NATO paktu zato što prosto to nalaže zdrav razum, jer mi smo spremni da oprostimo ukoliko smo pravoslavni hrišćani, ali nismo spremni da zaboravimo. Mi nikada ne smemo da zaboravimo i moramo da učimo iz sopstvenog iskustva, ali u svakom slučaju, krajnje je vreme da mislimo zdravim razumom, a ne srcem.
Što se tiče "Satelita", već sam odgovorio. Znači, nema potrebe da stalno ponavljam. Znači, G17 plus je procesuirao čoveka koji je na tom mestu bio, za razliku, znači, nikada G17 plus nije vodio politiku koja je bila na štetu svog naroda, politiku koja je dovela do urušavanja, između ostalog, ne samo profesije vojnika nego i svih ostalih profesija u ovom društvu.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvažena predsednice parlamenta, mogu da kažem da nakon ovih deset dana od nemilih događaja koji su se dogodili u Beogradu i Đenovi mogu da budem zadovoljan merama koje ova država preduzima.
Prošlog četvrtka sam na Odboru za bezbednost izneo mere koje bi država trebalo da preduzme; smatram da pitanje sankcija u ovoj državi nije dovoljno dobro rešeno, imajući u vidu da su neke kazne za krivična dela nedopustivo mala. U svakom slučaju, neophodno je procesuirati one koji su izazvali nasilje, kako u Beogradu, tako i u Đenovi. Da bi se došlo do podataka koji su neophodni za razotkrivanje te zločinačke grupe, sigurno da mera zadržavanja u pritvoru predstavlja nešto što je nužno.
Ono što je važno reći jeste da je dobro što se obistinilo ovo o čemu sam takođe u četvrtak govorio, a to je da Tužilaštvo za organizovani kriminal mora da preduzme gonjenje za ova krivična dela.
Druga dobra stvar koju sam čuo danas je to da će Republika Srbija potpisati sporazum sa Republikom Crnom Gorom o izručenju lica koja su na poternici u Srbiji. To je bio jedan od principa kako su kriminalci ili, možemo reći, huligani radili u prethodnom periodu –kada se pokrene krivični postupak oni bivaju pušteni na slobodu, zatim se obraćaju, na primer, Crnoj Gori tražeći zaštitu od tamošnjih vlasti ili pak tražeći državljanstvo da bi izbegli krivično gonjenje u Srbiji.
Treća stvar koja mora da se dogodi u narednom periodu, bez pretenzija da vršim pritisak na pravosuđe, jeste to da Ustavni sud donese odluku o zabrani onih organizacija koje su inicirale ove sukobe i ovo nasilje u Beogradu, organizacija koje predstavljaju opasnost za ovo društvo, organizacija koje predstavljaju ideologe onih koji nemaju ideologije i koje je lako zavesti, organizacije koje u programskom delovanju za svoj cilj imaju da optuže ili da proklamuju ko su neprijatelji Srbije.
Između ostalog, jedna od tih organizacija, kao što je „Obraz“, na svom sajtu kao neprijatelja srpskog naroda karakteriše jevrejski narod. Znači, imamo na delu antisemitizam koji je zvanično objavljen na sajtu jedne organizacije koja pledira da bude srpska. Podsećam vas da je za krivično delo širenja rasne, verske i nacionalne netrpeljivosti predviđena sankcija do pet godina zatvora. Znači, neonacizam koji se javlja u Srbiji je nedopustivo malo i niskom kaznom sankcionisan.
Kada govorimo o izveštajima koje smo dobijali danima, između ostalog o izveštajima BIA, u prethodnom periodu kao glavni neprijatelj srpskog naroda su karakterisane vehabije; pozivalo se na terorizam i dok smo se mi bavili problematikom Kosova goreo je Beograd, ali gorela je i Đenova. Mi smo želeli da viznom liberalizacijom omogućimo mladim ljudima da putuju u svet i Evropu, a doživeli smo da putuju organizovani huligani.
Upravo zato što je pretkrivični postupak bio neefikasan, to moramo priznati, moramo omogućiti brže procesuiranje krivičnih dela koja predstavljaju zaista veliki društvenu opasnost za ovo društvo. Sporost pravosudnih organa je nedopustiva. Od svih uhapšenih izgrednika samo 2,4% je procesuirano i optuženo u krivičnom ili prekršajnom postupku.
Zahvaljujući tome, između ostalog, slobodno mogu da kažem da je relativizovan zločin, da su bitange postali heroji, da se traži pravda za lice koje je palilo policajca dok je obavljao dužnost, da je heroj postao neko ko je zbog neefikasnosti naših sudskih organa doveo čoveka koji je vršio svoju dužnost na fudbalskoj utakmici do duševnog rastrojstva.
Takođe, na ulicama ovog grada je ubijen čovek samo zato što je govorio drugim jezikom. Da li je i on neprijatelj srpskog naroda zato što je govorio stranim jezikom? Njegovi roditelji dolaze razočarani ovde. Postupak se odlaže u nedogled zato što su lica koja su osumnjičena za krivično delo ubistva na slobodi, slobodno se šetaju gradom ili se ne odazivaju na sudske pozive ili su pobegla van zemlje.
Kada govorimo o sporosti samog postupka postavlja se pitanje šta je sa postupcima koji se vode protiv Džajića? Terzić je, navodno, u Crnoj Gori. Šta je sa postupkom protiv Bate Kankana? Šta je sa postupkom protiv Cece? Očigledno je da imamo mnogo mafije u fudbalu. To je ono što je nedvosmisleno.
Do sada su se mafijom ili huliganima na sportskim manifestacijama bavila opštinska tužilaštva. Sećam se, u nekom ranijem periodu, kada je podnošena krivična prijava u slučaju „Mobtela“, ona je završila, kako sam dobio informaciju, u fioci nekog referenta i tu je stajala godinama, sve dok predmet nije preuzelo tužilaštvo koje je moglo da procesuira sa punim kapacitetom ovo krivično delo.
Kao što sam rekao, Tužilaštvo za organizovani kriminal mora da se bavi mafijom, imajući u vidu da je mafija izražena na fudbalskim manifestacijama. Očigledno da je novac devedesetih godina bio jedino u tim fudbalskim transferima. Očigledno je da su fudbaleri reketirani od strane mafije. Očigledno je da jedan od razloga njihovog nastupa za državnu reprezentaciju predstavlja to što su im „vezane noge“, imajući u vidu da izlaze na utakmice pod pretnjama koje čuju kada ih skandiraju huligani na stadionima. Očigledno je da se radi o njihovom reketiranju. Očigledno je da oni žele da upravljaju transferima. Očigledno je da su fudbalske utakmice u Srbiji izgubile svaki smisao.
Danas imamo pitanje derbija. Postavljam jedno drugo pitanje – zašto bi bilo ko išao na derbi i kome je ta fudbalska utakmica namenjena? Da li je namenjena finoj srpskoj porodici ili huliganima? Da li mogu da odem porodično na stadion i da uživam u fudbalu, ako moje dete treba da čuje skandiranje „Ubij pedera“? Kako da objasnim detetu da je moguće da ceo stadion skandira da nekoga treba ubiti, u jednoj igri u kojoj je glavna suština prebaciti loptu preko linije između dve stative? Niko ne govori o fudbalu.
Ono što je nedvosmisleno je da imamo veliki problem sa mafijom i da je fudbal izgubio smisao. To nije slučaj sa drugim sportovima. Država mora mnogo efikasnije i jasnije da se suprotstavi tom zločinu. Ne treba da molimo UEFA da nam oprosti za ono što se desilo u Đenovi. Podsetiću da je Margaret Tačer tražila od UEFA da zabrani huliganima da idu na fudbalske utakmice i da zabrani reprezentaciji učešće na fudbalskim utakmicama koje se održavaju van zemlje, samo zato što je želela da podvuče liniju i da se obračuna sa mafijom, a to je ono što je nama neophodno. Moramo da podvučemo liniju; između ostalog, ovo je jedna od tih stvari koje radimo, izmena Zakona o krivičnom postupku, u ovom setu o kome sam govorio, a mora biti praćena zabranom neonacističkih organizacija.
Da ne govorim šta se još dešava na različitim sajtovima, npr. „Stormfronta“, gde imate spisak Jevreja u Srbiji. U 21. veku se prave spiskovi Jevreja u Srbiji! Zbog čega, postavljam pitanje. Imamo zaprećenu kaznu za to krivično delo do pet godina.
Zato, između ostalog, i sankcija predstavlja nešto čime mora da se utiče, pored preventive. Sankcije treba da budu najoštrije za vođe huligana, za mafiju koja vodi naš fudbal. Za one koji su zavedeni i nemaju ideologiju ili one koji su otrgnuti od porodice iz različitih razloga, možda zato što se ta porodica nije njima bavila, treba odmeriti odgovarajuću sankciju. Zašto ne i društvenokoristan rad? Zašto neko ko je bio motivisan od strane ideologa koji se poziva na neonacizam ne bi bio osuđen na kaznu koja podrazumeva društvenokoristan rad? Zašto ne bi pomagao obolelima od side? Zašto ne bi pomagao starima i nemoćnima? Zašto ne bi plevio bašte po Beogradu od korova, koji je, zamalo, i on mogao da postane? Na nama je da taj korov proredimo, da ga iskorenimo i da omogućimo da prave vrednosti izađu u prvi plan. Ukoliko su porodice prepustile tu decu ulici, svakako je bolje vaspitavati ih kroz društvenokoristan rad i ne dozvoliti da ih vaspitavaju kazneno-popravni domovi. Hvala.
Uvažena predsedavajuća, uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, ono što je važno reći, imam potrebu da podvučem, to je da ta nadležnost Ministarstva koja je bila ustanovljena u ovom prelaznom periodu prestaje i da sam podneo amandman kojim se ta nadležnost vraća agenciji.
Zašto je ta nadležnost bila u Ministarstvu? Zato što smo imali, mogu tako da kažem, taj vakuum i vremenski cajtnot u pogledu izbora i formiranja saveta agencije, kao i vremenski zaostatak u pogledu samih izmena i dopuna zakona koje su dugo u proceduri. To je bio, mogu da kažem, i naš deficit, deficit ove skupštine, jer ovaj parlament mora mnogo promptnije da reaguje na zakone koji su izuzetno važni za određene segmente privrede.
Pošta je svakako jedna od najznačajnijih institucija. Namerno kažem institucija, jer pored značaja koji ima u formalno-pravnom smislu kao privredno društvo, ona ima i opštedruštveni karakter. Ona ima svoju misiju da bude uz građane, kao servis koji mora da bude, bar se to odnosi na javnog poštanskog operatora, pružen svima i svuda, bez obzira i na isplativost za javnog poštanskog operatora.
To je činjenica sa kojom Pošta Srbije živi, ali pošta nije samo javni poštanski operator, pošta su i druga preduzeća koja će se boriti na tržištu zajedno sa poštom.
Agencija za poštanske usluge najzad je osnovana. Izabrali smo njen savet kao nezavisno telo, koje će izdavati i licence za rad drugim poštanskim operatorima. Konkurencija svakako mora biti poželjna za poštu i mora biti dobrodošla za poštu jer se vi samo na jednom otvorenom tržištu možete pozicionirati. Možete na otvorenom tržištu odmeriti snage.
Zato je i na državi i na agenciji da omogući ravnopravne uslove u areni tržišta i zato je važna konkurentnost. To je motiv zapravo da pobedite na tom tržištu i to mora biti motiv i za javnog poštanskog operatora, a za krajnjeg korisnika to mora da bude benefit i mogućnost izbora za njega. Na taj način će se opredeljivati sam korisnik. Svakako da će to biti onaj koji je kvalitetniji, koji za povoljniju cenu pruža uslugu, ko pruža bolje usluge, ko pruža više usluga i ko pruža objedinjene usluge.
Konkurentnost je ključna reč i u EU, koja konkurenciji i konkurentnosti daje prioritet. Država ovim izmenama i dopunama, pored konkurentnosti koja predstavlja dobru stvar za javnog poštanskog operatera, nudi i mogućnost da za one usluge koje pošta mora da pruži jer je to i državni servis na bilo kom delu teritorije, dakle, država će moći da obezbedi fond kojim će refundirati te troškove, ali naravno pošta mora da uradi jedan korak dalje i da odvoji troškove koje ima u rezervisanom i u univerzalnom servisu. To je važno da bi država prepoznala koji su zapravo stvarni troškovi.
Ove izmene i dopune su usaglašene sa većinom direktiva EU, koja je, mora se priznati, kroz svoju istoriju bila obazriva i pri smanjivanju limita po masi i ceni za rezervisane usluge koje pripadaju javnom poštanskom operatoru, zato što su u EU takođe svesni svih teškoća na koje nailaze javni poštanski operatori, pogotovo u zemljama koje pristupaju EU.
Međutim, imamo i neke limite prošlosti, odnosno i pošta ima te limite koji su njoj nametnuti u prošlosti. Jedan od tih limita je bio, kao što svi znamo, Mobtel. Jedan projekat koji je bio ideja kako izvući pare od nekoga ko treba da dostavi pisma i paket, a ne kako unaprediti uslugu da ona bude konkurentna.
Pošta koja je pri tom bila i vlasnik Telekoma Srbija, dakle, konkurencija samoj sebi, imajući u vidu odnos vlasništva. Taj projekat je nastao 1995. godine, a svoj ishod je dobio 2005. godine. Pošto je inače neko ko je tužio Mobtel, odnosno lica koja su vodila Mobtel i koja su bili njeni vlasnici za naknadu štete u iznosu od 600 miliona dolara.
Ono što je važno reći, mi ni do danas nemamo optužnicu ni protiv jednog od tih ljudi. Znači, pet godina nakon okončanja slučaja i podnošenja krivične prijave, mi danas nemamo ljude na optuženičkoj klupi, iako je veštačenje završeno pre godinu dana. To predstavlja deficit našeg tužilaštva i o tome sam uvek spreman da otvoreno pričam.
Limit prošlosti je i slučaj Telekoma Srbije iz 1997. godine, sa čijom prodajom se potpuno neopravdano pravi paralela sa budućom prodajom Telekoma. Srbija je tada bila crna rupa u koju su investitori dolazili da bi brzo izvukli svoj profit i to je bila poenta tog genijalnog posla, čijom prodajom je omogućeno, Telekomovom prodajom omogućeno je punjenje penzionog fonda koji je bio opljačkan i život još tri godine do 2000. godine tadašnjoj vlasti.
Svakako da je budućnost pošte u aranžmanima između javnog i privatnog, ali samo u domenu osnovnih usluga i usluga koje su u funkciji osnovne delatnosti. Od elektronskog potpisa do dovođenja šaltera pošte u funkciju izdavanja ličnih dokumenata. Dakle, na šalterima će građani moći da podižu svoja lična dokumenta, u svom komšiluku. To predstavlja jedan od modela kako bi pošta u budućnosti mogla da radi.
Međutim, nisu samo građani oni koji treba da budu u centru pažnje javnog poštanskog operatera. U centru pažnje države i javnog poštanskog operatera moraju biti zaposleni pošte, koji svakako rade pod jako teškim uslovima. Šalterski radnici, takođe i dostavljači poštanskih pošiljaka, naši poštari zaslužuju i status državnih službenika, službenih lica, jer taj status bi predstavljao pretnju kriminalcima koji orobljavaju pošte ili napadaju poštare. Napad na njih bi bio i napad na državu, i to mora biti regulisano nekim drugim zakonima i to u nadležnosti nekih drugih ministarstava.
Takođe, država mora zaštiti sopstvene inspektore koji obavljaju jako težak rad na terenu i koji su izloženi, može se slobodno reći, pretnjama nekih poštanskih kooperatora, nisu poštanski operatori nego konkurencija koja to zapravo nije, koji mogu upravo zbog nečijeg deficita, slobodno mogu da kažem, nelegalno da posluju ili da transportuju nešto što predstavlja opasnost za bezbednost građana. Zato treba pomoći i ministrima i inspektorima u svom radu.
Agencija za poštanske usluge ima svoju nezavisnost i njen rad će oceniti građani koji će zapravo ocenjivati kvalitet pruženih usluga tih poštanskih operatora koji će raditi prema izdatoj licenci i na taj način će posebno biti u prilici i da ocene rad same agencije, da li je bila upravu što je izdala licencu ili ne.
Ono što je važno, za razliku od drugih agencija, Agencija za poštanske usluge ima obezbeđene uslove za rad i upravo, kao što sam rekao, amandmane koje sam podneo i koji su prihvaćeni od strane Vlade na Predlog zakona iz 2008. godine vraćaju punu nadležnost saglasno osnovnom zakonu jer smo, može se slobodno reći, požrtvovanošću ovog ministarstva uspeli da odblokiramo i donošenje ovih izmena i dopuna zakona, kao i izbor članova saveta agencije.
Svakako imajući u vidu sve ovo navedeno, poslanička grupa G17 plus će svakako podržati ove izmene i dopune..
Uvažena predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, kada govorimo o genocidu u formalnopravnom smislu, države ne mogu odgovarati za genocid i to je potpuno jasno. Za genocid može da odgovara pojedinac, koji se ponašao ili po nalogu države ili po nalogu vlasti koja je tada bila aktuelna u toj državi.
U presudi Međunarodnog suda stoji jasna definicija – da je počinjen genocid, ali na jednom ograničenom delu teritorije. To vrlo jasno stoji u presudi. Ukoliko ste zlonamerni, vi tu presudu možete zloupotrebiti i doći do jednog potpuno bolesnog zaključka da je Republika Srpska Krajina genocidna tvorevina, što svakako nije slučaj. Tu tezu smo čuli od odlazećeg predsednika Republike Hrvatske i ta teza je na neki način pokrenula ono što zovem aveti prošlosti, gde ubrajam, između ostalih, i tog čoveka koga sam malopre spomenuo. Međutim, to dovoljno govori o tome zašto je potrebno doneti rezoluciju o Srebrenici.
Taj čovek je takođe rekao da je ubicu porodice Zec pomilovao, jer je on pokazao gde su oni koje je ubio zakopani. Mi smo danas okruženi grobovima, a ubice su na slobodi. Srećom, u Srbiji nisu pomilovani, mada je i to mogao biti ishod naše nesrećne istorije sa kraja 20. veka.
Zašto se i danas aveti prošlosti vuku po ulicama naših gradova, sladostrasno prelepljujući table sa nazivima ulica? Zato što nismo raščistili i ni danas ne znamo šta je crno, a šta je belo. Onda se postavlja pitanje zašto nam se sve ovo događa? Zato što je najveći zločinac u istoriji srpskog naroda, pre nego što je odvojio decu, stare, nemoćne i žene, poslavši ih na stratište, izgovorio da je to osveta za ono što su Turci učinili na našim prostorima. Takođe je izgovorio da je ovo nastavak bune na dahije. Jedino što je bio u pravu je to da je on dahija koji nas godinama drži u zatočeništvu, kao i oni koji su inspirisali taj zločin.
Nama, za razliku od Mesića, hvala bogu, nije potrebno pokazati grob. Mi znamo gde se grobovi nalaze i nećemo pomilovati zveri, već ćemo ih poslati tamo gde im je mesto, a žrtvama Srebrenice omogućiti mir nakon 15 godina nespokoja.
Da li Srbija treba nešto da očekuje za uzvrat? Ništa osim mira. Ne postoji veći nacionalni interes za nas od mira na ovim prostorima. Nije srpska zemlja tamo gde se nalaze srpski grobovi, već tamo gde se drugi klanjaju u znak poštovanja prema žrtvi koju su Srbi položili, bez obzira na državnu granicu ili na entitetsku podelu. Žrtve koje smo mi pretrpeli su i oni koji su branili svoju kuću, svoju porodicu, decu, svoje roditelje. Žrtve koje smo mi pretrpeli su i Bošnjaci iz Srebrenice. Naše žrtve su i oni koji žive osuđeni na život sa sećanjem na stradale, ljudi koji su takođe živeli sa idealom, na način na koji mi sebe prečesto idealizujemo kao nebeski narod.
Vraćam se na početak svog govora, sa pitanjem da li stvari treba sagledavati kao crne i kao bele? Da, bar smo mi to dužni, zato što danas u Srbiji postoje oni koji zbunjuju javnost. Juče su sa tablom „Ratko Mladić“ u rukama sladostrasno prelepljivali Bulevar Zorana Đinđića; juče je za njih Ratko Mladić bio heroj, a ne zločinac, a Evropska unija je bila tamni vilajet.
Kada tako relativizujete stvari, neko može da pomisli – baš me briga. E pa, ima da te je briga! Zato pitam, da li je Srebrenica belo ili crno i da li je onaj ko je pozivao na osvetu Turcima ratni heroj ili ludak? Da li je srpski vojnik ili bilo ko ko se poziva na srpstvo ikada podržavao princip „oko za oko, zub za zub“? Da li naše majke kunu majke onih zločinaca, želeći istu sudbinu za njihovu decu, kao onu sudbinu koju su pretrpela njihova deca? Takvu majku ne poznajem. Psovali smo Drinu, psovali smo boga, često psujemo sunce, ali nikada nismo selektivno odvajali starce i decu da bi ih pobili u ime srpstva.
Da li na Srebrenicu treba da budemo ponosni i da ćutimo na natpise „nož, žica, Srebrenica“? Srebrenica je crno, da crnje ne može biti. U tom crnom tumaranju nestaju oni koji su žrtve ruke zločinca, oni koji su neupokojeni i koji su sami.
Koliko samo dugo u nama traje ovaj bol? Nemamo pravo da Srbiju zavijemo u sivo, koje je između crnog i belog. Nemamo pravo da ostavimo nedoumicu koju ćemo da preispitujemo godinama ili, na primer, da budemo uzdržani po ovom pitanju. U Srebrenici je na ograničenom delu teritorije izvršen genocid, koji je presuđen od strane Međunarodnog suda pravde, suda pred kojim branimo naše Kosovo, suda u koji se uzdamo i u koji imamo poverenja.
Pominjanje samog genocida je u rezoluciji postalo nevažno pitanje. Mislim da smo devalvirali ovaj pojam, bar u formalnopravnom smislu, ali je mnogo važnije da svi budemo svesni da je taj genocid koji se pominje u toj presudi izvršen od strane zločinca koji nas je uvukao u sramnu priču, time što je verovao da to radi u naše ime, pre 15 godina, kada je Srbija ćutala. Tada smo mi bili manjina, bili smo šačica studenata, slučajnih prolaznika, a danas, hvala bogu, većina, čiji se glas čuje i čuje se tamo gde treba da se čuje.
Srbija mora dalje, ona mora biti renomirana i odgovorna država. Za nas su sve žrtve naše, zato što smo ginuli u istoriji za jedne i za druge, zato što smo se prečesto ubijali između sebe; i to nam je, takođe, padalo na pamet, ali nikada nam nije padalo na pamet da satremo druge. Nažalost, na kraju 20. veka to je nekome palo na pamet. Mi danas hoćemo da živimo, i nijedan nacionalni pokret ili spoznaja istorijske nepravde ili otpor zločinačkoj avijaciji ne može me učiniti boljim ocem ili većim Srbinom od toga da ono što ne želim sebi ne poželim ni drugom.
Uvažena predsednice Narodne skupštine, dame i gospodo narodni poslanici, uvažena gospodo ministri, kada govorimo o pravnom aktu koji je danas pred nama, moramo da se osvrnemo i na formalnopravni aspekt koji je ovde potvrđen ovim zakonom i koji je definisan Ustavom i usaglašen sa njim.
U tom formalnopravnom aspektu želim da napomenem samo da je ovaj akt usaglašen sa odredbom člana 12. Ustava Republike Srbije, članom 176, članom 183. i kada nabrajamo sve te članove, onda možemo jednostavno da zalutamo u toj šumi pravnih normi, ali je važno govoriti prvenstvo o suštini.
Hajdemo još malo o tom formalnopravnom aspektu, pogotovo o onom delu koji se tiče međuregionalne saradnje, koja je toliko sporna i koja se navodi kao sporna od strane pojedinaca.
Dakle, međuregionalna saradnja je definisana članom 3. zakona o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine i u stavu 1. se već navodi više puta - da je to u okviru spoljne politike Republike Srbije, uz poštovanje teritorijalnog jedinstva i pravnog poretka Republike Srbije. Toliko, dakle, "Republike Srbije" u samo jednom stavu pokazuje naravno i želju koji je napravio ovaj pravni akt - da se jednostavno ne izađe iz okvira Republike Srbije.
Suštinsko pitanje ipak jeste pitanje regionalne saradnje koja je priznata, prihvaćena i nužna na nivou svih modernih, civilizovanih država, prvenstveno u okvirima EU, koja apostrofira regionalnu saradnju, koja pomaže regionima da budu ravnomerno razvijeni, kako bi bili međusobno konkurentni i kako bi pobedili u utakmici koja će doneti benefit regionu i državama koje ti regioni čine. Ta regionalna saradnja kako u okviru same države, tako i u okviru drugih država.
Što se tiče teritorije i simbola, mogao bih da navodim toliki broj i simbola i zastava, grbova koje imaju regioni nekih evropskih zemalja. To je uobičajeno, ali hoću da podsetim da i drugi gradovi u Srbiji imaju svoju zastavu i svoj simbol predviđeni statutom.
Na primer, to je grad Niš, koji takođe ima svoju zastavu i svoj grb, to je član 8. Statuta grada Niša.
Takođe, kada govorimo o Nacionalnom parku "Fruška Gora" i kada se apostrofira da taj nacionalni park predstavlja element tzv. državnosti Vojvodine, on govori, taj član 27. govori - da AP Vojvodina osniva javno preduzeće za upravljanje Nacionalnim parkom "Fruška Gora".
Znači, Nacionalni park "Fruška Gora" je dakle nacionalni park u okviru Republike Srbije kojim će upravljati javno preduzeće sa teritorije Vojvodine.
Normalno je da tim nacionalnim parkom upravlja onaj ko živi tamo i normalno je da on bude više zainteresovan od nas za taj nacionalni park.
Zakon o utvrđivanju nadležnosti AP Vojvodine kao pravni akt je usaglašen sa svim pravnim aktima Republike Srbije i to je taj formalnopravni aspekt priče o ovom zakonu i statutu Vojvodine. Uz kozmetičke promene koje su pravnim laicima izgledale kao kozmetičke, a kolegama pravnicima suštinske, iscrpljena je priča o pravnim aspektima jednog pitanja koje nedeljama opseda javnost u Srbiji.
Suština ovog pitanja prevazilazi taj, slobodno mogu reći, dosadno formalnopravni aspekt i naravno, kao i neka druga pitanja u Srbiji, dobija jednu višu dimenziju, koja na neki način, plašim se, može u nekim slučajevima da postane bezobrazna ili politikantska, kao što je neko to danas nazvao, i predstavlja udaljavanje odgovornosti prvenstveno za ono što smo činili sebi i drugima, ali i zaborav na ono što su drugi radili i nama i drugima.
U svim našim podelama, i sami podeljeni, bez imalo osećaja iskrene pripadnosti jednom ili drugom, prečesto smo paranoični, prečesto smo i očajni, jer imamo u sećanju devedesete godine kada smo bili vođeni onima koji su napravili krpu od sopstvene zemlje.
Dakle, krajnje je vreme da prihvatimo odgovornost, Srbiji treba Vojvodina koja će imati svoj pravni akt, koji će biti izraz njenih specifičnosti, koji će biti izraz najboljeg lica Srbije, njen simbol koji predstavlja i Srbiju iz vremena izgona sa patrijaršijom koja je tada bila u Karlovcima, sa drugim nacionalnostima, drugim kulturama, običajima. Taj deo Srbije bio je inspiracija, taj deo Srbije je bio slobodan, taj deo Srbije je bio temelj i čuvar naše duhovnosti i kulture. To je tada bila jedina Srbija, dok je sve ostalo tada predstavljalo mit.
Srbija je danas ono mesto na kojem smo mi koji smo gradili njenu istoriju i koji smo imali odnos prema toj istoriji, bila ona srpska, šumadijska, sremska, bačka, banatska. U ime komšija koji su dolazili na Božić i u ime nas koji smo odlazili na njihov, takođe naš Božić, i nas koji smo se radovali i Deda mrazu i Božić bati, nastala je Vojvodina kao fenomen i kao ponos.
Vodim poreklo iz svinjskog Srema, volim vino iako nisam iz vinskog i volim i Banat i Bačku, ali ne volim one koji bi da posvađaju, one koji bi da zakrve, ne volim one koji će na našoj grbači, potcenjujući ovo ili ono, koji će se profilisati u one koji će sutra da dele.
Ne volim one koji će da sude i presuđuju u ime suda i za račun i na račun naroda, koji će da presuđuju u ime Ustavnog suda. Ne volim one koji bi od Vojvodine da naprave krpu, izlizanu krpu kao što je zamalo postala priča o statutu. Nisam ni na strani onih koji bi od Vojvodine da naprave vojvodstvo, isto tako kao što nisam voleo ni one koji se kunu u Kosovo, a o Kosovu ne znaju ništa. I Vojvodina i Kosovo pripadaju nama koji ih znamo, znajući šta nam oni znače.
Institucije imaju značenje samo ukoliko im mi damo značenje. Zato Akademija nauka nema značenje ukoliko nema akademika koji bi popunili tu akademiju. Glavni grad pripada građanima, zato moramo imati i građane, ali smo devastirani godinama koje su bile iza nas, 90-im godinama koje su uništile građane, ali su uništavale i institucije.
Nijedna centralna vlast nije dobra ni za jednu regiju zato što centralna vlast ubija svaku inicijativu ili na inicijativu ne reaguje, a ukoliko bilo ko želi da realizuje svoju inicijativu, onda preti opasnost da budete brutalno ugušeni birokratijom, a poneko čak i političkim linčom.
Centralizam ubija individualnost, individuu, on ubija različitosti i posebnost. On ubija pojedinca koji želi da preuzme odgovornost, a ubistvo se sastoji u tome da umesto da nam omogući da preuzmemo odgovornost, centralizovana država poziva na odgovornost za poteze koje nismo ni imali nameru da preduzmemo.
Zato je G17 plus i spremio giljotinu propisa kojim ćemo centralizovanoj državi odseći pipke kojim nas je grlila u želji da nas zaštiti od nas samih.
Nikome nije cilj da ovim zakonom, kao što smo čuli - Pančevac ide kod lekara u Novi Sad, umesto u bliži Beograd, cilj je da Novi Sad može da bude konkurentan Beogradu po kvalitetu zdravstvenih usluga. Dakle, suština je u konkurentnosti.
Ovaj suštinski deo ne piše u Ustavu, bar ne na ovaj način. Ponešto piše u statutu, više ili manje u formalno-pravnom smislu, a da li cela ova priča ima smisla, zavisiće isključivo od nas samih.
Kada je neko postavio pitanje šta će se desiti sa celom Srbijom, da li će i ona biti regionalizovana, obećavam da će cela Srbija biti podeljena u regione jer ravnomerni regionalni razvoj podrazumeva odgovor na pomisao da će bilo ko, bilo kada pomisliti na secesiju jer regioni moraju imati druge regione za trku koja podstiče konkurentnost, a ukoliko nemate više trkače, nećete imati ni trku, u kojoj centralna država jedino mora da obezbedi uslove da svi potrče u isto vreme.
Dakle, nema privilegije ni za koga, jednaki uslovi u konkurentnoj državi konkurentnih regiona koji će podstaći razvoj cele Srbije.
Zahvaljujem. Uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, uvažena predsednice Skupštine, ono što je važno reći, a ostalo mi je u ušima u nekim prethodnim izlaganjima, to je pojam nacionalne svesti.
Kada govorimo o strategiji, onda moramo imati u vidu i ono što predstavlja nacionalnu svest, ali ukoliko nacionalnu svest zamenite za ekonomski patriotizam, onda imate nacionalni ponos koji je branjen u prethodnom mandatu, nacionalni ponos koji je završio u njivi Istanbula. To je, zapravo, jedna slika nečega što jeste demagogija, zamenjena i definisana nečim što se zove ekonomski patriotizam.
Važno je imati strategiju i smatram da je ovo dobar posao koji je uradilo Ministarstvo, imajući u vidu da smatram da ovo ministarstvo u pogledu reforme Vojske radi jedan važan, hrabar i do sada uspešan posao.
Ono što je, takođe, važno jeste to da se mora imati u vidu da se ove strategije donose prvi put u istoriji i pohvaljujem istrajnost koja je pokazana u insistiranju na donošenju ovih strategija. Siguran sam da one neće ostati okamenjene, i nerazvojne i nepromenjene iz razloga što se stvarnost dnevno menja, imajući u vidu narastajuće opasnosti koje su od prirodnih katastrofa do terorizma i to možemo videti svakodnevno.
Ova strategija se donosi u specifičnim okolnostima i tako je treba tumačiti, imajući u vidu da postoji ona odluka koja i nas obavezuje, a to je odluka o vojnoj neutralnosti i unilateralno proglašenje nezavisnosti Kosova.
Zato donošenje ovakve strategije predstavlja hrabar čin i u svakom slučaju podrazumeva da moramo imati strategiju, ali svakako da strategiju moramo i da realizujemo.
Ono što moramo imati u vidu nošeni nacionalnim interesima jeste to da danas nijedna zemlja nije u mogućnosti da rešava sve složenije probleme očuvanja i jačanja nacionalne bezbednosti.
Svakako da je na ovom polju najizraženije pitanje suvereniteta svake države i upravo zbog tog pitanja suvereniteta je možda najslabiji stub Evropske unije zajednička spoljna i bezbednosna politika, koja je u fazi razvoja i menja se na dnevnoj osnovi.
Naravno da tu nije cilj gubljenje identiteta ili suvereniteta, već bezbednost svakog građanina koji živi na teritoriji prvenstveno države koja jeste članica EU i same EU.
Ukoliko se svaki građanin, koji je osnova sistema bezbednosti, ne oseti bezbednim, besmislena je svaka priča o identitetu ili suverenitetu, ali je preduslov za sve biti i ostati živ.
Pre neki dan sam pročitao izjavu nekoga ko sebe predstavlja političarem i rekao je u toj svojoj izjavi da su nama potrebni, kako on kaže, i ''Ameri'' i Rusi, ali postavljam pitanje – da li smo mi potrebni ''Amerima'' i Rusima? To je odgovor na mnoga naša pitanja koja postavljamo.
Pozicija Srbije mora da bude pozicija poželjne države, a ne države mračnog vilajeta, jeftinog života, pogažene privatnosti, crnog tržišta.
Znači, upravo Srbija ne sme da bude onakva zemlja koju su stvarali oni koji sada pozivaju i prizivaju Ruse i ''Amere'' i smatraju da je naša potreba da budemo zajedno sa njima, a ne njihova potreba da budu zajedno sa nama. Zašto smo u toj poziciji? Zato što smo propustili priliku da budemo Švajcarska. Zašto nismo Švajcarska? Zato što nismo imali ni politiku ni strategiju, nego smo kroz istoriju tumarali predvođeni onima koji su vođeni ličnim interesima gazili po nama.
Nije nama najvažnije da uz sebe imamo ''Amere'', Ruse, zemlje nesvrstanih, Kinu i ne znam još koga, mi moramo jasno definisati naše nacionalne interese, treba nam odgovorna politika, ali su nam potrebni i političari koji će hrabro preuzeti na sebe odgovornost, prihvatiti odgovornost za politiku koja će biti u interesu ne nas samih nego onih ljudi koji će živeti posle nas.
To je ono što predstavlja strategiju i zato se strategija donosi. Jednostavno, ne donosimo je za danas nego je donosimo za neko buduće vreme i moramo voditi računa i o realnosti i o politikama bezbednosti, moramo voditi računa o našim oficirima, da i oni moraju da imaju znanja koja su tekovina civilizacije i ne mogu da ostanu zatvoreni jer ne mogu da dođu do tih znanja.
U obe strategije su dobro prepoznate opasnosti, ali ono što je nedvosmisleno i što uvek podvlačim jeste da ne možemo sami. I kada je zvanična politika smatrala da možemo sami i da će svet saznati našu istinu, usledila je katastrofa.
Principi – međunarodno pravo, prijateljski narodi, braća i slični termini, možda postoje u međunarodnoj politici, ali su svakako najtanja karika u njoj.
Nas treba da opredeljuju naši interesi koje odgovorna politika mora da prepozna, a to su; vrlo pojednostavljeno: da kada izađemo iz kuće na ulici budemo bezbedni, od toga da mi ne padne saksija na glavu pa do toga da me neko ne prebije, jer mu se učinilo da sam ga popreko pogledao, da me država ne opterećuje dažbinama, da ne izdvajamo milione na kupovinu novih aviona, odnosno da dobijem jasnu računicu koliko me to košta i šta dobijam kao pojedinac za to.
Postoje još mnoga pitanja – koliko sada izdvajam za svoju bezbednost i koliko bih izdvajao ukoliko bi država bila članica nekog vojnog saveza, koliko me košta ukoliko sam vojno neutralan? Tek onda mogu da donesem valjanu odluku i onda možemo da imamo referendum na kojem ćemo se izjašnjavati o državnim, zajedničkim interesima naših porodica, ali sa svim sećanjima na sva bombardovanja koja su bila i saveznička i koja su bila okupatorska, spremni da oprostimo, ali svakako ne i da zaboravimo.
To su osnovni postulati koji treba da vode ovu državu, počevši od interesa koji su naši, lični, interesi da živimo bezbedno, u miru, ali koji zajedno predstavljaju naš nacionalni interes koji mora da bude definisan. I, to je ono što je najvažnije. Hvala.
Uvažena gospodo narodni poslanici, uvažena potpredsednice, uvaženi ministre, kada govorimo o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju moramo postaviti jedno osnovno pitanje, a to pitanje glasi – šta to znači biti slobodan? Svakako da moja sloboda ne ugrožava tuđu slobodu.
Sloboda znači i odgovornost. Biti odgovoran predstavlja karakternu osobinu, ali u našem jeziku odgovornost znači i odgovarati kada ugrožavate tuđa prava, prava definisana i zaštićena od strane države, na koju prenosimo jednu veliku obavezu, a to je da ona reaguje umesto nas kada nam je neko pravo ugroženo.
U Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda Savet Evrope, na koji smo toliko ponosni, doslovno stoji – svako ima pravo na slobodu izražavanja. To je prvi stav. U drugom stavu doslovno piše – pošto korišćenje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanih zakonom, neophodnih u demokratskom društvu.
Onda taj stav navodi primere u slučajevima zaštite javne bezbednosti, a između ostalog i radi zaštite morala, zdravlja, zaštite ugleda i prava drugih.
Država Srbija bi mogla da ima problem ukoliko ove izmene i dopune zakona ne bi donela, zato što lično kao član Pravnog komiteta Saveta Evrope, komiteta koji se bavi problematikom ljudskih prava, sa naramkom nečega što sebe naziva javnim glasilom mogu da odem u Strazbur i na Komitetu postavim pitanje – Zašto Srbija sve ovo dozvoljava.
Teško da je bilo koje ljudsko pravo ostalo sačuvano naspram bljuvotina koje to što sebe naziva novinom produkuje na dnevnoj osnovi.
Na prvim stranama pojedinih javnih glasila imate promociju najodvratnijih stvari, promociju incesta, oceubistava, ali ono što najviše boli sa stanovišta povrede ljudskih prava – nikakvu zaštitu maloletnika.
Pre neki dan je objavljena slika deteta koje se ubilo na očevom grobu, a dan posle toga imamo sliku oca koji se ubio na grobu svog deteta. Naslovne strane su punile i slike rastrgnutog maloletnika u kavezu medveda, a kada imamo u vidu da se sve to dešavalo u centru grada na Kalemegdanskoj tvrđavi i festivalu piva, sa nagradnom igrom – pronađi gajbu piva, čije je održavanje u istorijskom delu grada dozvolio ko zna ko i iz kog razloga, postavlja se jedno logičko pitanje – da li smo mi normalni?
Mediji treba da sagledavaju suštinu problema, a ne da nam u lice bacaju brutalnu posledicu. Šta ukoliko je ta posledica u ovom slučaju bačena u lice porodice tog tragično preminulog dečaka? Da li o tome razmišljaju oni koji, uz jutarnji doručak, zabezeknuti otkidaju parče kifle, zagledani u tugu porodice koja izbegava trafike sa novinama, da li o tome razmišljaju oni kvaziintelektualci koji su status pisca sticali inspirisani bombardovanjem Sarajeva dok su pisali o turšiji, a karijeru novinara izveštajima sa ratišta naviknuti na krv i tugu?
Šta ukoliko me neko nazove lopovom preko naslovne strane i bude moj sudija i moj dželat? Šta ukoliko to vidi moja ćerka koja na trafici kupuje svoje omiljene bombone, a prodavačica u samo našem stilu kaže – hej, pozdravi tatu, a komšinici došapne - sve pokradoše?
Zar možemo da dopustimo da budu isti sudije i dželati naših porodica. Sve pokradoše će reći one koji su odsekli prste, o čemu smo vrlo lepo informisani sa sve fotografijom. Oni su čitali te novine, zajedno sa stručnim analizama nezavisnih ekonomskih analitičara, od kojih je jedan bio, na primer, Karićev svedok na arbitraži o „Mobtelu“, a drugi gazda u piramidalnoj banci koja je ugašena, srećom i našom zaslugom. Ima mnogo onih koji nas mrze sa razlogom, zato što smo razbili njihove prljave poslove. Ovaj zakon predviđa maksimalne slobode za slobodno i profesionalno novinarstvo i maksimalno ograničenje i sankcije za promotere laži, za fabrikovanje neistina, kleveta, za ugrožavanje maloletnika.
Nepristojno je porediti ovaj zakon sa Vučićevim zakonom, jer dok je Vučić obilazio Beograd u potrazi za satelitskim antenama i željom da oporezuje prozor u svet, sa istom strašću sa kojom danas obilazi evropske vinarije u cilju lakšeg prihvatanja vrednosti Evrope, mediji u Srbiji, koji su promovisali osnovna ljudska prava, vrednosti civilizacije, demokratije, bili su brutalno gašeni, uz posebnu pomoć tzv. uredbe, kojom se sprečavalo širenje defetizma, a Ćuruvija je ubijen na najveći hrišćanski praznik.
Danas imamo javna glasila koja, poput nekadašnjih državnih medija, imaju identičnu logiku optužbi, od toga da je neko agent Cije, da je izdajnik, da je gestapovac, do poziva na linč i grob.
Mi se i danas borimo protiv istog, protiv onoga što je anticivilizacijsko, onoga što je puno krvi, laži, kleveta, onoga što vređa zdravi razum, porodicu, protiv onog što je glupo, retrogradno. Onoga što na naslovnoj strani objavljuje – poljubac poznate ličnosti sa naslovom „vađenje krajnika“. Borimo se protiv govora mržnje, diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Ne želim da bilo ko poveruje u laž, oni koji uživaju u skoku sa terase, koji su usamljeni, pa bi još da sa nama podele sreću što smo živi ili oni koji uživaju u svakom dimu marihuane maloletnog deteta, ali ni oni koji se hlade u vinskom podrumu, koji plasiraju laži, ali ni onih koji smatraju da put u Evropu vodi asfaltiranjem puta u rodnom selu.
Neka svako najzad odgovara za svoje postupke. Da bi odgovarao, mora da poseduje imovinu. Ukoliko je tiraž podigao plasiranjem laži o meni da sam lopov, tako što je Skupštinu, takođe, nazivao štalom, a mene stokom i na taj način okuražio čoveka da odseče prst izgovorenim rečima – sve pokradoše. Prst slikao, izjavu uzeo.
Onda za to, što će nakon tog dnevnog izdanja plakati moje i njegovo dete, moje zato što mu je tata lopov, a njegovo zato što njegov otac neće imati prst na šaci koja ga miluje, kaznu tim tiražom mora da plati onaj koji je izmislio moj lopovluk, kojim je provocirao onog koji je odsekao prst.
Nije ovaj zakon odbrana lika i dela ma kog političara. O liku i delu ma kog političara ili državnika treba da da sud istorija, lišena gluposti, koju su mediji takođe nekada objavljivali, imputirajući reči čoveku na umoru – čuvajte mi Jugoslaviju, rečima da smo morali da ubijemo kralja i kraljicu i slično. Te stvari su izmišljali takođe pojedini mediji tog vremena.
Posle pet mrtvih vladara, čijem je ubistvu polovično prethodila hajka, ukoliko danas nije moguće ispoštovati civilizacijske vrednosti, uz strah da se u tome ne pogreši, u svakom slučaju je onda bolje po ceo dan samo puštati muziku.
 Zahvaljujem.
Uvažena predsednice, uvažena gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, zašto je važan ovaj zakon?
Kada sam čitao ovaj zakon, imao sam par ključnih reči koje su mi se javile i koje sam zapisao kako bih koncipirao ovaj govor, a te ključne reči su – privredni rast infrastruktura, zapošljavanje i grinfild investicije.
Danas sam pročitao vest da će IKEA ulagati u Srbiju sa svojom grinfild investicijom. Kakve veze ima jedna grinfild investicija s ravnomernim regionalnim razvojem? Pa, da biste privukli bilo koju grinfild investiciju, morate imati razvijenu infrastrukturu. Ono što je problem regiona i šta je razvijeno i nerazvijeno u regionu, može da prepozna sam region, opština, čovek koji živi tu na tom prostoru.
Ta grinfild investicija će, ukoliko imate razvijenu infrastrukturu, doći u vaš region. Ona će, konkretno, na primeru IKEA-e, zaposliti 2.000 ljudi, stvoriće lance proizvođača koji su udruženi u mala i srednja preduzeća, koja će raditi za taj proizvodni sistem, plasirati proizvod, izvoz će biti naš.
Da bi se došlo do tog miljea, mesta poželjnog za ulaganje, Ministarstvo je uradilo dosta toga kako bi pružilo okvir. Taj okvir podrazumeva to da smo, slobodnim udruživanjem u komore, između ostalog, i regionalnih proizvođača, po principu dobrovoljnosti, olakšali registraciju preduzeća, koja traje vrlo kratko, napravljen je Fond za razvoj malih i srednjih preduzeća, kako bismo pomogli individualnim proizvođačima. Kažem individualnim, zato što morate preuzeti odgovornost, ne možete se oslanjati na državu, država ne može da finansira ili stvara fabrike, kao što sam to danas čuo u jednom govoru, što je potpuno pogrešna logika.
Ako hoćete da preuzmete odgovornost, onda ne možete sebi iseći prst, iz prostog razloga, jer vam treba svih 10 prstiju da biste mogli da razvijete svoj biznis i da biste mogli da se borite. Država mora da da okvir za tu borbu na slobodnom tržištu, na kome vladaju jasna i definisana pravila, koja mi normiramo zakonima.
Zakonom o regionalnom razvoju definišemo statističke regione i najveći problem u ovoj državi je bio – šta jeste razvijen region, a šta nije, kako prepoznati šta jeste, a šta nije razvijeno i šta je garant za to? U ovom zakonu je osnovna prednost prepoznavanje tih regiona, to je NUTS nomenklatura, definisana standardima statistike EU, odnosno njene specijalizovane organizacije Eurostata.
Podsetiću vas da je EU otišla najdalje u svojoj regionalnoj politici, svojim regionalnim razvojnim fondom, prepoznavši da ravnomerni regionalni razvoj na najbolji način garantuje siguran ekonomski razvoj, počevši od pojedinačnog, ka opštem, počevši ne od ravnomernog razvoja država kao članica EU, već od onoga što predstavlja dušu svake države, počevši od ulice, opštine, regiona, oblasti, pokrajine.
O tome najbolje govore ciljevi ovog zakona, koji su odlično definisani. Podsticanje razvoja nedovoljno razvijenih industrijskih i ruralnih područja je cilj. Imamo strategiju čiju će okosnicu činiti mala i srednja preduzeća bazirana oko industrijskih zona, čiju će okosnicu činiti lokalne zadruge, udruženja, lokalne komore, organizovane na principu dobrovoljnosti, organizacije koje će na najbolji način prepoznati interes regiona, zalagati se za taj region, udružujući se i udružujući lokalno znanje, koje predstavlja tekovinu starosedelaca, i moderne tehnologije, koje predstavljaju tekovinu civilizacije.
Smanjenje negativnih demografskih kretanja, koje je definisano ovim zakonom, predstavlja težnju kojom će se sprečiti odumiranje sela, a regionalna politika mora da pruži mogućnost za ostanak na selu, sa željom da Srbija bude zemlja jakih domaćina, svesnih da ostanak garantuje udruživanje, ali i da moraju da preuzmu odgovornost za svoj kraj, za kraj gde su rođeni, sa jasnim nadležnostima kojima će moći da reše svaki problem koji se pred njih postavi.
Imamo ljude koji su spremni da probleme rešavaju, ali im nedostaju nadležnosti. Često se građani udružuju, apelujući na državu da problem reši, ali svaka država je po prirodi troma, a razumevanje nestaje u mreži propisa, često u samodovoljnom državnom aparatu, koji postoji samo zbog sebe.
Zbog toga Ministarstvo ulazi u seču propisa, zbog toga smanjuje državni aparat i predlaže ovaj zakon.
Svakako da je konkurentnost najvažnija u razvijenim tržišnim zemljama. Ovaj zakon će omogućiti konkurentnost regiona. Ovaj zakon predstavlja samo pravni okvir, ali regionalna politika, što je najvažnije, ne znači cepanje države, iz prostog razloga što region sam po sebi nije održiv bez drugih regiona i svaka težnja ka podizanju barijere je nemoguća. Nemoguće je podeliti telo tako da organi funkcionišu svaki za sebe.
Ono što možemo podvući, to je da će se Srbija naših građana boriti, prvenstveno, za svoju zgradu, za svoj kraj, ulicu, vrtić, školu, opštinu, grad, ali i za selo, za svoju štalu i svoju zadrugu, za šljivu, jabuku, za porodicu, za tradiciju i za naše razlike. Za sve to ćemo se boriti, svesni svojih razlika, koje ovim zakonom najzad prepoznajemo, za početak, statistički, do konačne pobede Srbije kao države regiona.