Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Momir Stojanović

Momir Stojanović

Srpska napredna stranka

Govori

Ništa, ja toliko. To je to.
Uvaženi predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, iz izlaganja mojih prethodnika mogu se u osnovi izvući dve osnovne primedbe na ove predložene izmene i dopune Zakona o medijima i javnom informisanju.
Prva primedba – zašto se produžava rok izlaska državnog kapitala iz medija i druga primedba ključna po meni jeste – zašto se nije našlo u rešenjima, zakonskim rešenjima da makar regionalni mediji ostanu u državnom vlasništvu?
Kada je u pitanju ova prva primedba – zašto se produžava rok, moj kolega Krlić je to vrlo lepo objasnio. Jedan je razlog, znači za ovo produženje roka nije krivo Ministarstvo informisanja i kulture, krive su pre svega medijske kuće koje nisu ispoštovale zadati rok ili koje nisu bile spremne da preduzmu neophodne mere kako bi bile privatizovane.
Drugi razlog jeste ljudski, jer kako moj kolega Babić reče, oko 2.000 ljudi radi danas u medijskim kućama širom Srbije, da se tim ljudima da još jedan vremenski rok kako bi uspeli da ili sami sopstvenim sredstvima otkupe sopstvenu televiziju, ili nađu neka druga rešenja i obezbede sebi egzistenciju.
Kada su u pitanju regionalne televizije i polemika oko regionalnih televizija, zašto nisu te regionalne televizije opstale, ja sam lično bio i glasao protiv Zakona o medijima i javnom informisanju kada je taj zakon pre 11 meseci ovde usvojen u parlamentu, ali kada sam se upoznao sa medijskom strategijom, što gospodin Krlić kaže i kada sa rešenjima u zemljama kakva su rešenja u medijima u zemljama EU kojoj mi težimo, onda sam shvatio da je neophodna potpuna privatizacija, odnosno izlazak države iz vlasništva u medijima.
Ja bih gospodine ministre iskoristio ovu priliku da ukažem na jedan problem na koji nisu do sada moji prethodnici ukazali, a to je problem medija u nacionalno-mešovitim sredinama u Republici Srbiji.
Kao što znate, državni mediji u sredinama gde prevashodno žive nacionalne manjine, državno vlasništvo je prešlo u vlasništvo nacionalnih manjinskih saveta.
S druge strane, ovim zakonom, odnosno zakonom koji smo pre 11 meseci doneli ukinuti su svi državni mediji, lokalni i mediji u nacionalno mešovitim sredinama.
Sad ja postavljam pitanje, i molim vas i Ministarstvo, da u nekim novim izmenama i dopunama ovog Zakona o medijima i javnom informisanju iznađete mogućnost da se taj zakon izmeni u delu koji bi predviđao da u nacionalno-mešovitim sredinama se iznađe mogućnost da ipak ostanu mediji koji bi bili u državnom vlasništvu.
Zašto ovo predlažem? Imate na teritoriji pojedinih opština gde je srpska zajednica u manjini. To su opština Preševo, Bujanovac, Medveđa, Boselegrad, Dimitrovgrad, Subotica. Sad imamo situaciju u kojoj po Zakonu o nacionalnim manjinama i prenosa vlasništva državnog upravljanja medijima u tim sredinama saveta nacionalnih manjina imaćemo obezbeđeno da nacionalne manjine imaju medije na svom maternjem jeziku, što je sasvim, sasvim u redu, ali imaćemo jedan drugi problem, da Srbi koji žive u Bujanovcu, primenom ovog zakona ugašen im je Radio Bujanovac, pa i Televizija Bujanovac i oni će biti prinuđeni da budu informisani o događanjima u svojoj lokalnoj sredini na jeziku koji ne poznaju.
Dozvolićete, možda jedna polovina Srba u Bujanovcu ne zna albanski jezik i ako vi živite u takvoj sredini u kojoj danima i danima ne možete biti informisani šta se u njoj dešava, onda ćete vi sigurno da poželite da napustite tu sredinu. To će uzrokovati dodatne migracije u Srbiji i dodatno nepovoljnu nacionalnu strukturu stanovništva u pojedinim krajevima.
Ja vas molim, jer je to sasvim sigurno, ovo vas mole ljudi iz Medveđe, Bujanovca, Preševa, gde je jednostavno privreda takva da ljudi ne mogu, privatnici da uđu i otkupe medije, čak šta više, pojedine nacionalne manjine su u ekonomskom pogledu daleko jače i mi ćemo imati medijski mrak kad su u pitanju pripadnici jedne narodnosti, jedne nacije. Mislim da je sasvim opravdano da razmišljate da u perspektivi neke izmene i dopune koja predviđaju neka rešenja za te sredine, jer ćemo imati ozbiljan problem, a verujte da građani, mnogi su zvali iz Bujanovca, oni će trpeti nekoliko meseci, a onda će ljudi poželeti da odu tamo gde mogu biti informisani na svom maternjem jeziku.
Kada je u pitanju regionalna televizija, kao što je niška televizija, meni je žao što kolega Bradić danas nije u sali, ali kad je u pitanju niška televizija, kroz nju govorim i mnoge druge regionalne televizije, a to je televizija iz grada iz kog ja dolazim, pa, neću reći, ali to građani Niša znaju, da sam ja i kroz poslaničko pitanje i upravo glasajući protiv Zakona o javnom informisanju i medijima, baš zbog toga što taj zakon ne predviđa postojanje regionalnih televizija, i među njima niške televizije, učinio i moje kolege poslanici iz Niša mnogo više što je gospodin Bradić, od skupljanja potpisa u godinama iza nas za opstanak niške televizije, 30.000 potpisa, do javnog opstruisanja donošenja zakona kao pripadnik većine, rizikujući da budem zbog toga kritikovan, mnogo više učinili na opstanku niške televizije.
Svaka politizacija u tom pogledu i borba oko medija sa nekim primesama političkog šićara za mene je neprihvatljiva i za SNS nije prihvatljiva. Ali, molim vas da ne ulazeći u uređivačku politiku RTS kao javnog medijskog servisa Srbije, pokušate da sa direktorom i sa menadžmentom RTS iznađete mogućnost da predstavništva Javnog servisa Srbije, kojih ima danas i u Kragujevcu, Nišu i u mnogim regionalnim centrima, ojačaju, kao da programskoj šemi daju malo više prostora za izveštavanje sa tih prostora, a ne samo sa saveznog nivoa. Mislim da je to rešenje jedno od dobrih rešenja, ne ulazeći u uređivačku politiku, jednostavno, tražeći veći vremenski prostor za izveštavanje o dešavanjima u našim regionima. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, očekivano je da u današnjoj raspravi oko Predloga izmena i dopuna Zakona o akcizama bude ovako žustra polemika, jer je naprosto, sigurno delim mišljenje svih kolega ovde u ovoj sali, ovo jedna od nepopularnih mera koja se direktno tiče standarda naših građana.

Ali, kada čovek sluša moje prethodnike, pre svega iz opozicionih stranaka, sam sebi postavlja pitanje - koliki smo mi to licemeri kada se zdušno zalažemo za harmonizaciju akcizne politike sa zemljama EU, pa i u pogledu akciza za električnu energiju i drugih propisa, sa jedne strane deklarativno se izjašnjavajući da podržavamo i stremimo jednom tako uređenom sistemu kakva je EU, a sa druge strane koristimo svaku priliku da svaki potez ove Vlade koji je usmeren na realizaciju tih ciljeva tako žustro kritikujemo? Onda se postavlja pitanje - da li su iskreni naši ciljevi i da li su nam iskrene namere?

Jer, ako je potpisivanjem Ugovora o osnivanju energetske zajednice između Evropske zajednice i zemalja jugoistočne Evrope stvoren jedinstven, stabilan i regulatorni okvir za prekograničnu trgovinu energijom, jer su zemlje potpisnice, među kojima je i Srbija, prihvatile važeća opšta pravila u oblasti energije, pa ta pravila podrazumevaju i usklađivanje cene energije, kao što je gospodin ministar i rekao da je to sastavni deo paketa i Sporazuma sa MMF.

Voleo bih da vidim, ako bi predstavnici opozicionih stranaka kojim slučajem ili opozicione stranke danas bile u vlasti, da li bi istu meru prihvatile ako je ona sastavni deo Sporazumom sa MMF i ako je ona usmerena na realizaciju tri cilja, kao što je predsednik rekao na harmonizaciji akcizne politike sa zemljama EU.

Drugo, smanjenje gubitaka, a ovde je bilo dosta reči o gubicima u EPS-u i ja se slažem da ima prostora, a čuli smo i od ministra kakve se sve mere planiraju na restrukturiranju EPS-a, a verujem da će se pozabaviti i neki organi vezano za brojila o kojima je gospodin Živković govorio, ali mu ne mogu nikako oprostiti, sve i da hoću, što su neki problemi nastali neodgovornim ponašanjem nekih političkih lidera u prošlosti, gospodine Živkoviću, u Nišu. Nećete moći da me demantujete da niste pozivali da građani ne plaćaju račune za električnu energiju, pa ti gubici od tada datiraju i ti gubici se kroz cenu energenata, koja svaki dan skače, ne mogu pokriti.

U skladu sa potpisanim ugovorom pristupilo se usklađivanju propisa i na tom osnovu je i donet važeći Zakon o energetici, kojim je uređeno efikasno funkcionisanje tržišne električne energije. Povećanje cena električne energije, koje će nastupiti, kao što je ministar rekao, od 1. avgusta i predlogom izmene ovog zakona, iznosiće 12%. Četiri i po posto predstavlja povećanje cene električne energije, a za sedam i po stvoriće se uslovi za investiranje u energetski sistem u našoj zemlji. Samo četiri i po je planirano za smanjenje gubitaka koje danas imamo u EPS-u.

Po osnovu dosadašnje cene električne energije, neki stručnjaci sa kojima sam pokušao ovih dana da se konsultujem kažu da je prethodnih 10 godina izgubljeno zbog neadekvatne cene električne energije od sedam i po do 20 milijardi dinara zbog, složićete se, socijalne politike kakva je vođena u proteklih 12 godina, a ne zbog realne ekonomske cene električne energije, što je uticalo i na smanjenje investicija u elektroenergetske objekte. Sve to dovodi do još većih tehničkih i netehničkih gubitaka konkretno u jugoistoku, u Nišu kao jednom od društava EPS-a. Plaća se pet milijardi dinara na godišnjem nivou samo po osnovu gubitaka, dok je cena ukupnih gubitaka na nivou EPS-a, zbog ovakve socijalne cene električne energije, po nekim procenama oko 30 milijardi dinara. Ovaj problem može da se multiplicira ukoliko ne pribegnemo predloženim rešenjima iz predloga izmena i dopuna ovog zakona.

Poskupljenje električne energije, iako realno neće odgovarati trenutnoj ekonomskoj situaciji i lošem materijalnom položaju naših građana, stvoriće preduslove za stabilno i efikasno snabdevanje električnom energijom. Osvrnuo bih se na neke primedbe ovde vezano za zahteve Skupštine stanara u Nišu, odakle ja dolazim, kao i moj kolega, gospodin Bradić. Podsetio bih gospodina Bradića da on dobro zna da su na svim tim skupovima i u tim skupštinama stanara jedni isti ljudi koji su politički izmanipulisani i manipulišu građanima Niša. Mi smo vršili procenu i analizu, makar na nivou stranke iz koje ja dolazim, na nivou grada i biće preduzete neke mere u smislu subvencija socijalno najugroženijim građanima Niša, ono što budžet grada Niša može izdržati.

Vi ste rekli da 38% građana Niša danas ne radi. Gospodine Bradiću, da li svesno ili nesvesno, ne želite da iznesete i drugu činjenicu. Da li je moguće 12 godina devastiranu privredu Niša podići za dve godine? Da li znate, a znate i znam da ste dobro informisani, u kakvom stanju je politička opcija kojoj ja pripadam 2012. godine preuzela rukovođenje gradom Nišom, sa kolikim gubicima u gradskom budžetu? Ko je stvorio te gubitke? Da li vi pokazujete stepen nestrpljenja za sve ove mere koje Vlada preduzima, pa i u domenu usklađivanja cene električne energije? Da li stvarno mislite da nisu potezi u dobrom pravcu ili ste možda, čemu sam ja sklon da mislim, vi i neki predstavnici opozicionih stranaka u ovom parlamentu svesni da će mere koje ova Vlada preduzima brže nego što građani misle i očekuju doneti boljitak po njihov standard, pa ste nervozni, jer to odmah znači da će sve kritike koje sada izlažete o ovoj Vladi pasti u vodu, a time i vaš politički rejting i uticaj u ovom društvu? Hvala.

 
Uvaženi predsedavajući, poštovani ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, iz diskusija mojih prethodnika povodom izmene i dopune Zakona o privatnom obezbeđenju nameće se jedna osnovna primedba, a to je da MUP u predviđenom roku nije izvršilo implementaciju ovog zakona. To što je ključna primedba rekao bih da je ključna prednost ministra i njegovog ministarstva i čestitam im, jer u ovom parlamentu od 2000. do 2012. godine donešeno je mnogo zakona, za proteklih dve i po godine takođe mnogo zakona, ali nisam primetio da se kao u ovom slučaju pratio tok implementacije u praksi donetih zakona.
Upravo zato što MUP traži produžetak roka da bi se sve ključne odredbe ovog Zakona o privatnom obezbeđenju sprovele u praksi govori da ministarstvo odgovorno pristupa realizaciji već usvojenog Zakona o privatnom obezbeđenju. Kritike dolaze upravo od onih koji u proteklih 12 godina recimo se nisu usudili da donesu nikakav zakon o privatnom obezbeđenju.
Šta se traži izmenama ovog zakona? Traži se da se objekti od posebnog značaja za odbranu i bezbednost zemlje, čije je fizičko obezbeđenje regulisano nekim drugim zakonima koji regulišu rad Ministarstva odbrane, izuzmu iz obaveznog fizičkog obezbeđenja predviđenog ovim zakonom. To je logično i normalno. Kolegi Kovačeviću sam zahvalan što je mnoga pitanja pokrenuo kao čovek iz struke koji to dobro poznaje, jer ako prepustimo obezbeđenje takvih objekata firmama koje se bave fizičkim i tehničkim obezbeđenjem, bojim se da mnoge ne bi osnovne bezbednosne uslove ispunjavali da bi mogli da štite takve objekte od posebnog značaja za odbranu i bezbednost zemlje.
Druga primedba odnosi se na obavezne takse. Ono što para oči opozicionih poslanika jeste odredba o predloženim izmenama koja reguliše da će ministar odrediti visinu takse za dobijanje dozvole za lica koja se bave fizičkim obezbeđenjem. Taj strah je neopravdan, jer uredba o načinu određivanja taksi precizno reguliše način utvrđivanja taksi, tako da strah od toga da će MUP dodatne prihode ubirati, da će to biti novi namet na vilajet i na građane je neopravdan.
Iskoristio bih ovu priliku kada govorim o privatnom obezbeđenju da ministru i njegovim saradnicima skrenem pažnju, da pokušamo da ovu oblast na neki način unapredimo.
Zamolio bih da nadležne službe Uprave kriminalističke policije provere, pre svega kod većih javnih preduzeća, da li se poštuje zakonska odredba da se svake godine raspisuju tenderi za fizičko tehničko obezbeđenje tih firmi? Odmah ću vam reći, recimo EPS, neke druge firme, „Telekom“, ne poštuje se ta zakonska odredba, već se po automatizmu firmama koje već vrše fizičko tehničko obezbeđenje produžava na godinu, pa na godinu i to traje već desetak godina. Ako bi dalje zagrebali iza toga šta se krije, možda bi pronašli neku korupciju vezano za rukovodioce tih javnih preduzeća i rukovodioce firmi koje se bave fizičkim tehničkim obezbeđenjem.
Zamolio bih,i iskoristio bih ovu priliku i da javnost upoznam, da provere i videćete da u mnogim velikim javnim preduzećima se ne poštuje zakonska odredba da se svake godine raspisuje tender za fizičko tehničko obezbeđenje.
Zamolio bih MUP i da pokuša da razradi kriterijume angažovanja firmi za fizičko tehničko obezbeđenje, kao i da utvrdi institucije, privredna društva koja je ne moguće obezbeđivati, sem objekata koje uređuje uredba o fizičko tehničkom i kontraobaveštajnom obezbeđenju objekata od posebnog značaja za bezbednost i odbranu zemlje, da se predvide neki drugi privredni subjekti koje je ne moguće obezbeđivati privatnim fizičko tehničkim obezbeđenjem.
Zašto? Ako bi izvršili razmenu informacija sa službama bezbednosti i sa svim institucijama u sektoru bezbednosti, mogli biste da utvrdite da iza pojedinih moćnih firmi koje rade na našem tržištu stoje moćni obaveštajno-bezbednosni sistemi nekih zemalja. Ja to ne govorim bez razloga. Da li je sa aspekta očuvanja poslovne politike, zaštita licenci, zaštita poslovne politike, da li je prihvatljivo angažovanje takvih firmi za fizičko-tehničko obezbeđenje?
I, uzgred da kažem, ne radi se ovde samo o fizičko-tehničkom obezbeđenju, radi se i o higijenskim uslovima, o kancelarijskom poslovanju, o monterskim radovima. Proširuje se delatnost tih firmi koje se u osnovi bave fizičkim i tehničkim obezbeđenjem, a proširenje tih delatnosti i te kako u bezbednosnom smislu ugrožava neke naše vitalne sisteme, kao što su „Telekom“, EPS i da ne govorim neke važne sisteme koji su važni za funkcionisanje države. Zato je potrebno zatražiti mišljenje od stručnih službi iz sektora bezbednosti prilikom izdavanja licenci angažovanja takvih firmi na obezbeđenju takvih sistema.
Ovde su opozicioni poslanici pričali o svemu i svačemu. Bilo je tu i mudrosti, od toga da kada dođete na vlast shvatite da vam polako rejting opada i da ćete jednog dana biti opozicija. Sudeći po broju poslanika koji okuplja poslanička grupa Srpske napredne stranke, moraće da prođe mnogo vremena da se izgubi toliko poverenje građana da bi neke opozicione stranke imale većinu u ovom parlamentu.
Bilo je tu i procena i pretnji da će javnost ubrzo saznati o moći i snazi nekih opozicionih stranaka i da će one jednoga dana vršiti vlast, a Srpska napredna stranka biti u opoziciji. Pa, ja bih građanima poručio - ukoliko ocene da loše radimo, ukoliko jednog dana odluče da nas zamene nekim drugim, nemoj to da rade sa ovima koji su im od 2000. do 2012. godine zagorčavali život, neka se opredele makar za neko bolje rešenje.
Jedna poslanica je rekla da ne počinje sve od nas. Tačno, ali sigurno sa vlašću Srpske napredne stranke počinje borba za reforme, borba protiv linka sa kriminalom, borba za bolji život građana i borba da se sopstveni narod ne laže. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, poštovani gospodine ministre, poštovana gospodo iz Ministarstva odbrane, mi danas u načelu raspravljamo o izmenama i dopunama dva sistemska zakona koji uređuju oblast odbrane, odnosno o izmenama i dopunama Zakona o odbrani i izmenama i dopunama Zakona o Vojsci Srbije. Radi se o sistemskim zakonima i otuda je pažnja poslanika i govornika pre mene usmerena na poboljšanje predloženog zakonskog teksta.
Odmah da kažem da su predložena rešenja u izmenama i dopunama oba zakona jako solidna. Doprinose uređenju sistema odbrane u celini i unapređuju funkcionisanje i organizaciju i rad Vojske Srbije.
Ukazaću na neka izuzetno dobra rešenja, a i ukazati na neke, čini mi se, nedorečenosti, propuste ili slabosti koji mogu biti predmet razmatranja nekih novih izmena i dopuna postojećih zakona.
Naime, gospodine ministre u članu 4. tačka 1a kaže se – da odbrana Republike Srbije obuhvata civilnu i vojnu odbranu. Meni se čini da predloženim izmenama i dopunama Zakona o odbrani je potpuno uređen element vojne odbrane, ali delim mišljenje i nekih mojih kolega da ta druga komponenta civilna odbrana nije tako dobro razređena u predloženim zakonskim rešenjima. Inače, taj problem se ukazao i neuređenosti cele te strukture civilne zaštite, vanrednih situacija i civilne odbrane.
Meni se čini da postojeći Zakon o vanrednoj situaciji, postojeći Zakon o civilnoj zaštiti i postojeći Zakon o odbrani potrebno je da Ministarstvo odbrane zajedno sa ostalim ministarstvima usaglasi rešenja, jer mi nemamo ukoliko ne razradimo tu komponentu civilne odbrane. Mi smo nekad imali Opšte narodnu odbranu i društvenu samozaštitu pa su se sa podsmehom odnosili prema tom konceptu, a ja tvrdim da mnoga rešenja iz tog koncepta ne aludirajući da trebaju sva rešenja biti prihvaćena, jer je neka rešenja vreme pregazilo, ali neka rešenja iz tog koncepta su i te kako prihvatljiva za organizaciju sistema odbrane danas u Republici Srbiji.
Nedopustivo je, neki komentari za Odboru za odbranu i unutrašnje poslove, na moju primedbu upravo oko ovog rešenja kažu da je u nadležnosti Sektora za vanredne situacije MUP-a Republike Srbije. Neshvatljivo da jedan ceo sistem civilne odbrane, da je u nadležnosti jednog sektora, jednog ministarstva, u ovom slučaju MUP. Suviše ozbiljna tema. Da se ne razmatra, da se usaglase postojeći zakoni kako sam rekao, o civilnoj zaštiti, o vanrednim situacijama i Zakon o odbrani. Mi nemamo propisane ovde jedinice za spašavanje iz ruševina, nemamo jedinice prve pomoći, jedinice za uklanjanje posledica atomskih, hemijskih, bioloških udara i mnoga druga rešenja nemamo koncipirana u ovim predloženim zakonskim rešenjima.
Predložena zakonska rešenja predviđaju pored postojećih dugoročnog plana razvoja sistema odbrane postojanje i srednjoročnih planova razvoja sistema odbrane. To je po meni jako dobro.
Član 7. predviđeno je da pored kao i do sada postojanja plana odbrane Republike Srbije postoji i plan upotrebe Vojske Srbije. Ovo rešenje je promaklo nekim diskutantima pre mene kao sporedno, a o čemu se u stvari radi. Dosadašnjim rešenjima plan odbrane Republike Srbije je sadržavao i plan odbrane, plan upotrebe Vojske Srbije. Ako nekim drugim pravnim licima, preduzetnicima, subjektima, lokalnim samoupravama dostavljamo plan odbrane Republike Srbije oni su iako nekompetentni, nepozvani da se upoznaju, upoznati automatski i sa planom upotrebe Vojske Srbije.
Ovim predloženim rešenjem koje je jako dobro izvod iz plana odbrane Republike Srbije se dostavljaju lokalnim samoupravama u slučaju, a ne više autonomnim pokrajinama i to pozdravljam, nego lokalnim samoupravama koji prave sopstveni plan odbrane u slučaju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja čime nisu u mogućnosti da se upoznaju sa planom upotrebe Vojske Srbije. Time zadovoljavamo neku elementarnu zaštitu podataka koji predstavlja plan upotrebe Vojske Srbije, predstavlja državnu tajnu. Bilo bi jako neozbiljno da takav jedan plan bude dostupan svakoj lokalnoj samoupravi, svakom privatnom preduzetniku ili preduzećima koja obavljaju oblasti od posebnog značaja za odbranu zemlje.
Rešenjima u članu 11. jako je dobro regulisano da predsednik Republike više ne uređuje unutrašnji red i pravila službe u vojsci već to radi ministar odbrane i to je oduvek trebalo da bude tako.
Sporan je član 12. koji propisuje nadležnosti Vlade u sistemu odbrane koji kaže, član 1. da Vlada zajedno sa predsednikom podnosi Skupštini predlog za proglašenje vanrednog i ratnog stanja. Šta ako Vlada i predsednik nemaju isti stav da li su stvoreni uslovi da se proglasi neposredna ratna opasnost, vanredno stanje ili rat? Pa, recimo, da predsednik potiče iz jedne političke opcije koja ceni da nisu stvoreni uslovi da se proglasi neposredno ratno stanje, a Vlada iz druge političke opcije koja smatra da su stvoreni uslovi ili obrnuto. Šta li će onda da radi Skupština Srbije i kako će da se opredeli Skupština Srbije? Mora da predlaže ili Vlada ili predsednik Republike. Čini mi se da u dosadašnjim rešenjima je bilo da je to predsednik Republike predlaže Narodnoj skupštini, ali svejedno i ako se opredelimo da Vlada predlaže i ako se opredelimo da predlaže predsednik sasvim je svejedno, ali ne mogu oboje zato što stvaramo mogućnost da dođe do nesporazuma i da Skupština mora da se opredeli ili za predlog Vlade ili za predlog predsednika Republike.
U predloženoj tački 1a člana 12. Vlada usvaja procenu nevojnih i vojnih izazova, rizika i pretnji po bezbednost zemlje na predlog ministra odbrane. Gospodo, Ministarstvo odbrane je nadležno za praćenje vojnih izazova, rizika i pretnji. Kako će Ministarstvo odbrane predlagati nevojne, ponavljam nevojne izazove, rizike i pretnje? To u najmanju ruku bi mogao da radi Savet za nacionalnu bezbednost. Da kažemo nevojne pretnje jesu globalno zagrevanje, glad, terorizam, da ne kažemo koje su sve to nevojne pretnje. Da li je kompetentno Ministarstvo odbrane da predlaže nevojne izazove, rizike i pretnje i da Vlada usvoji tako predloženo. Mislim da je Ministarstvo odbrane kompetentno da predlaže vojne izazove, rizike i pretnje sa kojima je suočena Republika Srbija. Zato treba formulisati ili da to radi Biro za koordinaciju službi bezbednosti ili po meni, Savet za nacionalnu bezbednost predlaže nevojne bezbednosne izazove, rizike i pretnje sa kojima je suočena Republika Srbija.
Prema predloženim rešenjima Vlada ne propisuje organizaciju i rad Službe za osmatranje, obaveštavanje i uzbunjivanje. Moje pitanje – ko to sada radi? Ko se bavi problemom osmatranja, obaveštavanja i uzbunjivanja u Republici Srbiji?
Izmenom člana 17. jača se uloga Inspektorata odbrane, što je jako dobro i jedno od jako pozitivnih rešenja s time što, meni se čini, a ministar će to verovatno to pojasniti i kolege iz Ministarstva odbrane kome Inspektorat odbrane je potčinjen, predsedniku ili ministru odbrane. U redu, znači ministru odbrane.
Izmenama člana 62. stav 1. predviđeno je da poslove odbrane vrše pravna lica, preduzetnici od značaja za odbranu zemlje. Nadam se da postoji registar organizacija, preduzetnika, pravnih lica koja obavljaju delatnost od posebnog značaja i to je jako dobro. Ali, meni se čini da smo zapostavili ostale preduzetnike i ostala lica.
Svaki građanin, svaki preduzetnik, svako pravno lice ima neku obavezu u odbrani zemlje. Ovde smo samo apostrofirali da ona pravna lica i oni preduzetnici koji obavljaju delatnosti od posebnog značaja za odbranu zemlje, a meni se čini da smo zapostavili ostale preduzetnike i mislim da svi u ovoj državi imaju neke obaveze prema odbrani zemlje.
Sada će mi vojni, odnosno udruženje građana, odnosno član 76. koji propisuje udruženje građana sa aktivnostima od značaja za odbranu zemlje.
Gospodine ministre, ja to moram da vas pitam, u ime organizacije rezervnih vojnih starešina Republike Srbije i moram da vas zamolim, jer verujem da ste svesni i vi i kolege iz Ministarstva odbrane, od kakvog značaja da sva udruženja nisu od podjednakog značaja za odbranu zemlje, u samom vrhu je značaj organizacije rezervnih vojnih starešina, pogotovo rešenjima koja smo do sada imali po pitanju obuke i obučavanja i stručnosti i rezervnog sastava za popunu ratnih jedinica.
Do sada su organizacije rezervnih vojnih starešina bile na budžetu lokalnih samouprava.
Dame i gospodo, retko koja lokalna samouprava je planirala novčana sredstva u budžetu za finansiranje ovih organizacija, tako da su ove organizacije suočene sa ozbiljnim problemima.
Moj predlog jeste da se u budžetu Ministarstva odbrane planiraju sredstva za finansiranje rada organizacije rezervnih vojnih starešina Republike Srbije, upravo zbog značaja koje ta organizacija ima, nije smisleno i uputno je tretirati kao ostala udruženja za negovanje tradicije, oslobodilačkih ratova, SUBNOR-a, što ne umanjuje značaj i tih organizacija.
Što se tiče odbrane, značaj ove organizacije je prioritetan.
Jako dobro rešenje, to gospodine ministre članom 83. uređujete da više AP iz poznatih razloga ne, na osnovu generalnog plana odbrane, prave svoje planove, što rade lokalne samouprave i to je jako dobro rešenje.
I na kraju, još govorim o zakonu o odbrani, izuzetno zadovoljstvo što ste uveli novu Glavu IXa, a koja se tiče vojnog pravobranilaštva.
Nakon ukidanja vojnih sudova i vojnih tužilaštava, pre desetak godina, možda 2004. godine, evo kolega iz vojnog pravosuđa, niko nije mogao da štiti vojnu imovinu i prava Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Radili su to u pravobranilaštvu koje je bilo neuređeno, tako da se ogromna sredstva i ogromne nepokretnosti, odlivale su se od drugih subjekata u ovoj državi i time je naneta ogromna šteta Ministarstvu odbrane i Vojske Srbije.
Ovako uređeno pravobranilaštvo, kako Predlog izmena i dopuna zakona sadašnjeg u odbrani regulišu, daje garant u slučaju da ovaj zakon, a verujem da će biti prihvaćen, da će vojna imovina preko vojnog pravobranilaštva biti adekvatno zaštićena.
Mi smo vojne nepokretnosti poklonili nekim lokalnim samoupravama, dali MUP-u, Žandarmeriji, nekim institucijama pravosuđa, a rekli smo da otuđenja viška vojne imovine planiramo da postignemo dva cilja. Prvo, da tehnološki ojačamo našu vojsku i da stambeno zbrinemo naše pripadnike i otuda nema Ministarstvo dovoljno sredstava, zato što neadekvatno pravobranilaštvo, mi smo zastupali vojne objekte u proteklih 10 godina u bescenje, odnosno poklanjali drugim državnim organima ili subjektima.
Kada je u pitanju Zakon o Vojsci Srbije, gospodine ministre, očekivao sam, a nije se desilo i zato vas molim da sa kolegama iz Ministarstva u nekom sledećem pokušaju izmena i dopuna Zakona o Vojsci Srbije, pokušate da promenite član 2. koji kaže – Vojska Srbije je organizovana oružana snaga koja brani zemlju od oružanog ugrožavanja spolja i izvršava druge misije i zadatke u skladu sa Ustavom.
Dame i gospodo, ova odredba otežava i u ratu oružanim sukobima na Kosovu i Metohiji i prilikom raspada SFRJ, otežavala je odluku o upotrebi Vojske u slučaju oružane pobune, u slučaju većih terorističkih akata, u slučaju većih nemira, a vi ste svedoci da nakon napada na ovu redakciju satiričnog lista u Parizu, da je Vlada Francuske mobilisala 10.000 vojnika, da uspostavi red i zaštiti vitalne objekte, odnosno objekte od vitalnog značaja za funkcionisanje države.
Da li naša Vlada može adekvatno u članu 2. Zakona o Vojsci, da naredi angažovanje Vojske za, da kažem figurativno, unutrašnju upotrebu? Zato je potrebno doraditi ovaj član 2. i predvideti mogućnost angažovanja Vojske u slučaju većih oružanih pobuda, u slučaju secesija, u slučaju da MUP i druge snage bezbednosti ne mogu da zavedu red u državi, a takvih situacija smo imali u skoroj prošlosti na KiM, kada su mnogi strani faktori stavljali primedbu oko angažovanja Vojske, zato što nije zakonom predviđena mogućnost njenog angažovanja na gušenju oružane pobune.
Član 39. propisuje i to je jako dobra stvar, u svojstvu podoficira do 35. godine, u svojstvu oficira do 40. godine, ali ovaj član koji vi menjate, koji mi napokon danas po zakonskim rešenjima imamo da vojnici po ugovoru produžavaju rad po ugovoru do 45. godine, jel tako Lackoviću, života, a posle 45. godine ljudi odlaze na ulicu, iako postaju do 45. godine vrhunski stručnjaci u Vojsci Srbije, kada su u pitanju neke kritične specijalnosti, kao što su operateri na lanserima za lansiranje raketa, kao što su nišandžije na topovima, kao što su vozači tenkova, kao mnoge druge specijalnosti koje mogu da prihvate vrhunski obučene vojnike po ugovoru, da ostanu, da budu primljeni za stalno.
Vi ćete i pored jednog drugog zakonskog rešenja, koje ću kasnije izneti, gospodine ministre, ostati upamćeni ovim izmenama i dopunama koje omogućavaju da kvalitetni vojnici po ugovoru budu primljeni za stalno u radni odnos u Vojsci Srbije i to je izuzetan pomak ovih izmena i dopuna Zakona o Vojsci.
Drugo, što ćete biti upamćeni, a što gospodinu Šutanovcu nije uspelo za pet godina za rukom, pripadnici Vojske će vas slaviti zbog predloženog člana 72b koji predviđa da – ako aktivno pripadnik, aktivno vojno lice dobije prekomandu po potrebi službe, supružnik ili supruga ima pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i novčane prinadležnosti narednih šest godina, obzirom da ostaje bez posla.
Najveće, dame i gospodo, žrtve dezintegracionih procesa na teritoriji bivše SFRJ su oficiri. Mešoviti brakovi su se raspali, ali mi ništa kao društvo nismo uradili da ono što je do nas, a to sada činimo ovim članom 72b, da na neki način zaštitimo standard naših profesionalnih pripadnika Vojske.
Ovim gospodine ministre, jako dobrim rešenjem, vi omogućavate da čovek koji dobije prekomandu, ne po sopstvenom zahtevu, nego po potrebi službe, da šest godina supruga ili suprug mogu da imaju socijalno i zdravstveno osiguranje, dok se ne snađu i nađu novi posao.
Dosadašnjim rešenjima, mi smo pravili sirotinju od naših oficira i svaka prekomanda značila je potpuni haos u porodici, ostajanje bez posla, dece, supruge, ostalih i faktički, svodimo, odnosno ovim štitimo, ovim se korektno nosimo prema našim oficirima koji rade jako odgovoran i častan posao, a to je priprema za odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta ove zemlje.
Malo smo diskutovali u pauzi gospodine ministre, iako malo čudno zvuči, tu se slažem sa gospodinom Šutanovcem, da vojno lice može biti član stranog stručnog udruženja, što jako pozdravljam, ali domaćeg, samo uz odobrenje ministra odbrane.
Hajde da proširimo da može i stranog, uz odobrenje ministra odbrane, pa da to izjednačimo.
I na kraju, hteo bih, ovde je bila polemika, 'ajmo prodaja odlikovanja. Moje kolege oficiri koji su ovde znaju kako se krvavo stiče svako odlikovanje i koliko rada i truda treba.
Međutim, primedba da u Novom Sadu neko prodaje odlikovanja, verujem da su to deca onih koje je bivši režim doveo do prosjačkog štapa, pa da bi preživeli, prinuđeni su da prodaju i odlikovanja na buvljim pijacama.
Što se tiče jezivog termina „ratno“, u opštoj najezdi demilitarizacije ovog društva mi smo toliko otišli u „ef“ u ovoj zemlji da i ne smemo i da pomislimo da Vojska Srbije služi za odbranu suvereniteta, teritorijalnog integriteta, celovitosti zemlje. Pa kako će da brani? Zašto služi Vojska Srbije nego da se priprema da svim sredstvima, uključujući i oružana sredstva, brani suverenitet svoje zemlje? Pa zašto mi bežimo, gospodo, od ratnog vazduhoplovstva? Možemo da ga nazovemo vojno, da se razlikuje od civilnog, ali obzirom kako smo aerodrom „Lađevci“ kod Užica i kod Kraljeva preimenovali u civilne aerodrome, bojim se da to ratno vazduhoplovsto neće imati više gde da sleti, niti će imati infrastrukturu. Kako im polako oduzimamo aerodrome, bojim se da to ratno vazduhoplovstvo neće imati više gde da sleti, niti će imati infrastrukturu. Kako im to lako oduzimamo aerodrome, imaćemo samo aerodrom Niš polovično i aerodrom Batajnica. Svešćemo ga na jedan aerodrom.
Zašto nismo predvideli da svaki naš civilni aerodrom može biti i vojni aerodrom, kako je to rešenje u drugim zemljama? Dobro je što ste vratili ratno vazduhoplovstvo i protivvazhduhoplovnu odbranu. Možete i da ga zovete vojno vazduhoplovstvo, ako nekome baš toliko remeti ratno, da ne izazivamo. Hvala Bogu, vojska se ne sprema za rat. Mi smo samo namenjeni za mirovne misije i za paradiranje. Inače, ne sme vojska da se sprema za rat. Ja mislim da je ključna uloga svakog vojnika da bude spreman kao da nikada neće biti rata, a da bude spreman kao da će sutra biti rat. Hvala lepo.
Tražena je argumentacija za moju prethodnu tvrdnju da su neki objekti davani. Postoji plan otuđenja viška vojnih kompleksa – Master 1, 2 i 3. Nekada sam kao zamenik komandanta kopnenih snaga učestvovao u izradi tog plana, po kome se prvo ponudi lokalnim samoupravama, ako nisu zainteresovane, a mahom su zainteresovane da dobiju za džabe i onda se pristupa tom planu. Problem jeste kada su te vojne nepokretnosti postale državna imovina, a ne vojna i za to je zadužena Uprava za imovinu Vlade Republike Srbije, koja ništa ne radi da se reši problem viška vojne imovine.
Vi me pitate gde je to moguće. Evo recimo kasarna „Bubanjski heroji“ u Nišu je jedan ogroman kompleks u centru grada koji vredi daleko više. Zbog toga što je DS u to vreme bila na vlasti u Nišu prodata je za milion i po dinara. To svi stručnjaci finansijski kažu da je u bescenje data.
Imate i objekat Vrhovnog kasacionog suda ovde gde je bivša Komanda odbrane grada Beograda. Jel je poklonjena? Jel je žandarmeriji poklonjen neki objekat? Da li je poklonjeno ministarstvu ovome? Jesu li u vaše vreme tako ustupani objekti, to je moje pitanje.
Uvažena predsedavajuća, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je danas Predlog zakona o potvrđivanju Ugovora o trgovini naoružanjem i Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o razmeni i uzajamnoj zaštiti tajnih podataka. Ovom prilikom u svom kratkom izlaganju se neću osvrnuti na uspešnost i neuspešnost poslovanja naše namenske industrije, niti na to koliko je ko kao ministar odbrane bio uspešan ili neuspešan. To najbolje zna Ministarstvo i pripadnici Generalštaba i pripadnici Vojske u celini.
I pored toga što je nacionalnim zakonodavstvima gotovo svih zemalja u svetu uređena oblast prometa naoružanja, pa i vojne opreme, na inicijativu grupe nobelovaca krenulo se sa izradom globalnog ugovora o trgovini naoružanjem. Kao što ste čuli iz uvodnog izlaganja ministra, 2. aprila 2013. godine na zasedanju Generalne skupštine UN taj ugovor je usvojen, a u avgustu mesecu iste godine od strane našeg ambasadora pri UN je i ratifikovan.
Na ATT ugovoru se radilo sedam godina. Koji su razlozi zašto su UN pribegle izradi ovakvog ugovora i pored postojanja nacionalnog zakonodavstva? To je pre svega da se spreče patnje i stradanja žena i dece, bolesnih zarobljenika i mnogih drugih, koja su prisutna danas u oružanim sukobima i na ratištima širom sveta. Kao što znate, ovaj ugovor do sada je potpisala121 zemlja, a 54 zemlje je ratifikovalo ovaj ugovor. Ono što je bitno, jeste da su gotovo sve članice EU do sada potpisale ovaj ugovor i gotovo sve zemlje u okruženju, sem BiH.
Mi smo u 2013. godini u ovom parlamentu doneli Zakon o prometu i trgovini robom dvostruke namene, a nedavno smo doneli i Zakon o trgovini i prometu naoružanjem i vojnom opremom i imamo potpunu kompatibilnu zakonsku regulativu sa ovim ugovorom i ne predstavlja nikakvu smetnju, niti nikakav novi zahtev po našu zemlju potpisivanje ovog ugovora. Ovaj ugovor stupa na snagu od 24.12. ove godine i zato je vrlo važno da naš parlament, poput svih zemalja članica EU i zemalja u okruženju, ratifikuje, odnosno potpiše ovaj ugovor.
Ugovor je sastavljen na osnovu člana 26. Povelje UN, gde se sve zemlje članice EU pozivaju na unapređenje mira i stabilnosti u svetu. On kao takav pruža svakoj članici, pa i našoj zemlji ukoliko danas usvojimo ovaj Predlog ugovora, novi kredibilitet kada je u pitanju promet naoružanja i vojne opreme. Mene raduje da je taj trend oko našeg izvoza naoružanja u porastu. Raduje me i da se on održava, a raduje me i da će sigurno s ovom Vladom i novim ministrom biti novih poslova za našu namensku industriju.
Ugovor, kao što vidite, da se ne osvrćem na ključne odredbe ovog ugovora, reguliše sve obaveze svih članica kada je u pitanju promet, odnosno trgovina naoružanjem. Mi smo u našem Zakonu o trgovini naoružanjem i vojnom opremom već razradili te mere, ali u našim stremljenjima ka EU smatram neophodnim da i na ovom polju budemo kompatibilni sa drugim zemljama, pre svega sa zemljama članicama EU.
Postavlja se pitanje - kako će ovaj ugovor uticati, pozitivno ili negativno na našu namensku industriju? Pre svega, mislim da će sasvim pozitivno, jer pristupanjem ovakvom jednom ugovoru Srbija dobija dodatni kredibilitet kada je u pitanju izvoz njenog naoružanja i vojne opreme.
Ključni razlozi zašto UN predlažu ovakav krovni ugovor koji ima globalni karakter jeste činjenica da danas u svetu i pored postojanja nacionalnog zakonodavstva imamo sve više pojava da zbog nekih propusta nekih zemalja u prometu naoružanja imamo zabrinjavajući porast stradanja žena i dece u oružanim sukobima i ratovima, staraca i drugih lica koja su zaštićena Ženevskom konvencijom i koja su zaštićena međunarodnim ratnim i humanitarnim pravom. Da napomenem i to da je predlog ovog ugovora i rešenje u njemu kompatibilan sa Ženevskom konvencijom UN iz 1949. godine i sa dokumentima OEBS iz 1993. godine.
Kada je upitanju potvrđivanje Sporazuma o uzajamnoj razmeni i zaštiti tajnih podataka između Kraljevine Španije i naše zemlje, gospodin ministar je u uvodnom izlaganju rekao da su naši diplomatski i sveobuhvatni odnosi sa Kraljevinom Španijom u stalnom usponu i jedno ogromno priznanje i činjenica da Kraljevina Španija poštuje teritorijalnu celovitost Republike Srbije.
Ovaj tipski ugovor koji smo, poput mnogih ugovora, koji smo ratifikovali u ovom parlamentu ranije ratifikovali, odnosi se na obaveze i jedne i druge strane po pitanju razmene i zaštite tajnih podataka. Mislim da neće izazvati u ovom parlamentu neku žešću polemiku i sporenja, kao što neće ni ovaj ugovor o prometnu naoružanja. Ne vidim razloga da se u ovom parlamentu po svim pitanjima o kojima razmatramo dodatno ispolitizuju kada su i jedan i drugi predlog zakona sasvim jasni i kada donosi boljitak po našu zemlju i reguliše neke stvari u koje su već, u dobroj meri u našoj zemlji, regulisane.
Poslanička grupa SNS, svesna svega toga, će u danu za glasanje sasvim sigurno podržati i predlog potvrđivanja sporazuma i predlog potpisivanja ugovora o prometu naoružanja. Hvala.
Pošto me je prethodni govornik pomenuo, rekao bih da morate da pokazujete malo više znanja iz vojnih nauka. Ja nisam bivši general, nego penzionisani general i uvek general Vojske Srbije.
Drugo, kad se već tolika polemika vodi oko poslovanja „Jugoimporta“ SDPR, moje pitanje je - ko je u vreme dok sam ja radio u Ministarstvu odbrane, nadležnost oko prometa naoružanja i vojne opreme iz nadležnosti vojne službe prepustio nikom?
U operativnom smislu Vojno-bezbednosna agencija bila je nadležna za praćenje zakonitosti primene Zakona o prometu naoružanja, pa jedno vreme istisnuta iz „Jugoimporta“ SDPR, pa je tu bio niko, pa je posle preuzela Bezbednosna-informativna agencija.
Drugo pitanje, hajde da, i to sam prošli put ministra odbrane zamolio, hajde da istražimo poslovanje „Jugoimporta“ SDPR? Hajde da utvrdimo preko kojih i kakvih papira je isporučivana municija i naoružanje Iraku? Da li preko legalnih papira naših državnih, ili preko neko druge zemlje. Ko se i kako u tome ugrađivao, i da li tu ima elemenata krivičnog dela?
Vi predsedavajuća niste reagovali kada je pre gospodina Šutanovca govornik grubo povredio ovde, prvo izašao iz teme, član 104. i 106, i kada je na osnovu jedne fotomontaže u jednom dnevnom listu uvredio predsednika Republike, aludirajući pri tome da je on bio u alkoholisanom stanju. Opšte je poznato da je predsednik Republike narodski čovek i da ga ima mnogo više nego prethodnih predsednika među narodom, ali čak i da je to istina to je zanemarljivo u odnosu na alkoholisano stanje u kome se nalazi nacija zahvaljujući ovima koji su pre nas vladali 12 godina.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što nešto kažem o predloženim dopunama Krivičnog zakonika, ne mogu, a da se ne osvrnem na izlaganje jednog od mojih prethodnika, gospodina Stefanovića, jer se kao član poslaničke grupe SNS, a verujem i moje kolege, osećam povređeno.
Naime, njegov osvrt na predložene dopune Krivičnog zakonika i opservacije ukoliko bi primena ovih predloženih dopuna bila retroaktivna, onda mnogi iz poslaničkog kluba SNS ne bi sedeli ovde i došli pod udar ovog zakona. Verujem da to ne bi bilo tako, jer su predstavnici poslaničke grupe SNS uvek bili na strani istine, pravde i slobode.
Bojim se, ukoliko bi retroaktivna primena predložene dopune Krivičnog zakonika bila, da bi mnogi iz stranke kojoj pripada kolega Stefanović došli pod udar predloženih dopuna ovog zakona, obzirom na činjenicu da su u prošlosti za jeftine pare izvozili revoluciju i nametali demokratiju kroz pokret otpora, tako da bojazan za poslanički klub SNS ne postoji i u slučaju retroaktivne primene ovog zakona.
Što se tiče predložene dopune Krivičnog zakonika, radi se o dva člana u 34. poglavlju, a koje se tiče krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara međunarodnog prava, gde se posle poglavlja – agresivni rat uvode novi članovi 386a i 386b.
Juče smo na sednici Odbora za KiM konstatovali, analizirajući aktivnost radikalnih islamističkih grupa na našem prostoru, da realno postoji opasnost po bezbednost naše zemlje i ta opasnost je sve veća, obzirom na broj naših državljana koji pojedinačno ili kao organizovane grupe danas učestvuju u oružanim sukobima ili ratištima u drugim zemljama. Ta činjenica se ne može prenebregnuti.
S druge strane, Republika Srbija se priključila međunarodnoj zajednici u borbi protiv pokreta ISIL ili formiranje Islamske države Iraka i Levanta.
Usvajanjem dopuna ovog Krivičnog zakonika je praktično dokaz da širokim nizom mera Srbija iskreno želi da učestvuje u borbi protiv međunarodnog terorizma. Primedbe koje su postavljene u pogledu preciznosti predloženih dopuna Krivičnog zakonika, pogotovo kolega Neđo koji je izneo, slažem, ali mislim da su predložene dopune sasvim precizne i jasne. Jedan član se odnosi na pojedinačno učešće i predviđenu sankciju a drugi član na organizovani, planski odlazak, grupe, usmeravanje, obuka, finansiranje, što predstavlja teže krivično delo.
Ne možemo u predloženim dopunama Krivičnog zakonika da predvidimo sve moguće varijante primene sankcija u slučaju činjenja ovih krivičnih dela, ali složićete se sa mnom da će nadležni pravosudni organi u prikupljanju dokaznog materijala revnosno oceniti da li su naši državljani učestvovali na ratištima i oružanim sukobima u drugim zemljama iz materijalnih razloga, što po meni predstavlja blaži oblik krivičnog dela, ili iz ideoloških razloga, što po meni predstavlja teži oblik krivičnih dela.
Ono što u ovom trenutku vidim kao problem, to su dva problema. Jedan je u dokazivosti ovih krivičnih dela. S time se slažem sa mojim prethodnicima. Međutim, Republika Srbija je potpisnik mnogih međunarodnih sporazuma o razmeni tajnih podataka, obaveštajnih i bezbednosnih. Verujemo da ćemo u dokazivanju ovih krivičnih dela tesno sarađivati sa mnogim zemljama, sa većinom zemalja međunarodne zajednice, koje se danas bore protiv radikalnog islamističkog pokreta.
Drugi problem o kojem ovde nije bilo reči – kako primenu ovih krivičnih dela tretirati u slučaju da dođe do oružanih sukoba ili agresije ili incidenata oružanih prema našem stanovništvu na KiM, obzirom na činjenicu da mnoge vodeće države međunarodne zajednice KiM ne smatraju sastavnim delom Srbije, a Republika Srbija smatra KiM sastavnim i neotuđivim delom svoje teritorije?
Da li to znači da u slučaju teških incidenata i oružanih sukoba i teških krivičnih dela prema našem stanovništvu i etničkoj zajednici, našim enklavama na KiM da građani sa teritorije uže Srbije ne mogu da priteknu u pomoć svojim sugrađanima? Zato je potrebno, eventualno, donošenje novog Krivičnog zakonika ili amandmanski precizirati slučajeve u kojima se ne sprečava učešće naših građana da učestvuju u oružanim sukobima i ratovima van naše zemlje. Po meni je ovo ključni problem.
Iznete su primedbe da primenu ovih dopuna treba uskladiti sa usklađenom nacionalnom strukturom pravosudnih i policijskih organa. Možda je primedba na mestu, ali ovaj zakon nije usmeren prema ni jednoj etničkoj zajednici, pa prema tome, ni prema bošnjačkoj, ni prema albanskoj zajednici u Srbiji. Ovaj zakon se odnosi na sve građane Srbije, tako da sve primedbe koje se tiču tog dela nisu osnovane.
S druge strane, gradacija oko težine krivičnog dela, kada je u pitanju primena ova dva člana zakona i poistovećivanje učešća naših građana na ratištima u Siriji i učešće naših građana na ratištu u Ukrajini je lišeno svakog osnova. U jednom slučaju se radi o projektu formiranja islamske države sa striktnim šerijatskim zakonima, što je pretnja međunarodnom miru, a u drugom slučaju, slučaju Ukrajine, se radi o borbi dela građana Ukrajine za svoja prava, za ona za koja oni smatraju da su im uskraćena. Dakle, svako poistovećivanje jedne i druge situacije je, po mom mišljenju, degutantno.
Primedbe, da Srbija kaska sa donošenjem ovih zakona, te da su mnoge zemlje u okruženju već donele ove zakone, rekao bih da nisu tačne ili su neki moji prethodnici ne informisani. Tačno je da je Republika Crna Gora donela predlog, ali još uvek nije usvojila predlog izmena i dopuna svog krivičnog zakonika, koji se odnosi na ove predložene izmene. Tačno je da je BiH pre nas donela ovakva rešenja u svom krivičnom zakoniku i predvidela ovakve sankcije, ali znate, s obzirom na svoju multietničnost, na probleme, na tesnu povezanost nekih radikalnih islamističkih grupa iz BiH, da je ta zemlja bila prinuđena da prednjači u donošenju tih zakona.
Smatram da su dobre predložene dopune Krivičnog zakona. Smatram da su precizne. Smatram da će predstavljati problem samo u delu dokazivosti krivičnog dela, ali verujem da primedbe koje se odnose na to da nadležni istražni organi ne smeju da primenjuju mere sve dok građani Srbije, u pogledu činjenja ovih krivičnih dela, konkretno ne postupaju suprotno odredbama ovih članova zakona i mislim da nemaju osnova. Po tom osnovu, u slučaju podataka i saznanja koje nadležne službe imaju da neka grupa ili pojedinac raspolažu oružjem i da su ideološki na platformi radikalnom islama, podrazumevalo bi da mi ne smemo da izvršimo oduzimanje takvog naoružanja, već bi morali da čekamo da konkretno taj pojedinac ispolji svoju delatnost, što je sa aspekta preventive kasno i ima negativne posledice po bezbednost zemlje.
Da zaključim, mislim da većina u ovom domu smatra da ova dva člana dopune Krivičnog zakonika nisu sporne i da njih ne treba politizovati i verujem da će oni koji imaju primedbe, poput moga kolege Neđe, opravdane primedbe, u danu za glasanje podržati ove izmene, odnosno dopune Krivičnog zakonika. Zahvaljujem se.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, moram da priznam da uvek imam tremu kada u ovoj sali govorimo o predlozima zakona koji se tiču Vojske i Ministarstva odbrane. Ta trema je bazirana na činjenici da u ovoj sali imamo najezdu stručnjaka za Ministarstvo odbrane i Vojsku Srbije, onih stručnjaka koji, vojničkim žargonom rečeno, od iskustva imaju dva suva petka u Vojsci ili Ministarstvu odbrane.           
Pre negoli kažem i osvrnem se na očigledno jako dobar predlog zakona, želeo bih da se osvrnem i da protumačim neke diskusije koje su se ticale stanja u našoj namenskoj industriji. Gospodine ministre, učinite malo napora pa pogledajte u prošlosti od 2000. do 2012. godine kako je poslovala i na kojim principima naša namenska industrija. Ako pogledate relevantnu dokumentaciju, videćete ko su članovi upravnih i nadzornih odbora u proteklih 12 godina bili u našim fabrikama namenske proizvodnje pa ćete lako zapaziti da su to mnogi istaknuti članovi one stranke koja nam danas deli lekciju zašto nam se namenska proizvodnja nalazi u ovakvom stanju kakvom jeste. To vam nadležne službe mogu izvaditi i onda je prosto nemoralno da nam danas predstavnici te stranke dele lekciju zašto nam se namenska proizvodnja nalazi u ovakvom stanju.
Takođe, videćete tamo kako su postavljani direktori, kako su ugovarane plate tih namenskih kapaciteta, pa ćete videti kojoj stranci pripadaju ti direktori i kolike su njihove plate bile. One su za srpske prilike bile bezobrazno visoke.
Ako se pozabavite dalje oko prometa naoružanja i vojne opreme, pogledaćete i ko su bili ključni igrači u ključnoj firmi za promet naoružanja i vojne opreme, Jugoimport-SDPR, pa ćete videti kakvu su ulogu oni imali. Ako dalju analizu vaše nadležne službe budu izvršile, videće kako smo mi izvozili naoružanje, da li direktno prema zemlji uvoznika naoružanja ili preko nekih posredničkih firmi, kako su kružili papiri i ko se sve ugrađivao kroz takvu transakciju kada je upitanju promet naoružanja i vojne opreme.
Ovde je pomenuta jedna firma, gospodin Tešić. Ja bih javnost upoznao, radi se o firmi „Geneks“, a to sve u analitici Vojnobezbednosne agencije postoji. Ako istražite poslovanje te firme, svakako je njeno povezivanje sa predstavnicima SNS lišeno svakog osnova, ali ćete videti kod koga je gospodin Đorđe Tešić dolazio, kako je dobijao poslove i o kakvoj firmi se radi, pa ćete zaključiti da su oni koji danas u ovoj sali nama govore o transparentnosti postupka izvoza naoružanja i vojne opreme i te kako šurovali sa gospodinom Tešićem i sa firmom „Geneks“. I ne samo sa njom, videćete kako su dobijane licence onih koji su se bavili prometom naoružanja i vojne opreme od 2000. do 2012. godine.
Druga primedba je bila ironična, nadam se. Šta će Vojska Srbije prikazati na zakazanoj paradi 16. oktobra? Ta kritika u ciničnom pogledu upućena je od onih koji su pet godina bili na čelu Ministarstva odbrane.
Dozvolite, molim vas, moram da odgovorim na te optužbe.
Molio bih da ti isti daju odgovor na pitanje šta su učinili od prodaje viška naoružanja i vojne opreme? Po kojim cenama je to naoružanje prodato? Kakav je status tog naoružanja i koliko smo novca zaradili da bi uvezli novija sredstva ratne tehnike? Zašto je višak vojnih nepokretnosti otuđivan po enormno malim cenama u opštinama u kojima su upravo predstavnici tih stranaka bili na vlasti? Zašto se nije dobilo više novca za opremanje naše vojske savremenijim sredstvima ratne tehnike?
Tako da, ove primedbe su stvarno, uz ovo povećanje broja zaposlenih u firmi Jugoimport-SDPR, a moj kolega Babić je jasno izneo da nema nikakvog gomilanja, lišene svakog osnova. Da li kritičari dosadašnjeg stanja u vojsci i ministarstvu, a pre svega kada je tema namenska proizvodnja, iole osećaju odgovornost zbog takvog stanja ili ovima koji su nasledili takvo stanje i pokušavaju da nešto promene, nadam se na bolje, danas drže lekcije?
Kada je u pitanju očigledno dobar Predlog zakona o prometu naoružanja i vojne opreme, podsetiću javnost da ta oblast, makar u vremenima kada sam se ja bavio i pratio po službenoj dužnosti promet naoružanja i vojne opreme, nikada nije bila uređena u našoj zemlji. Jedno vreme dok je bila u nadležnosti vojske, kontrola nad prometom naoružanja i vojne opreme je bila dosta solidna. Međutim, posle 2003, 2004, 2005. i 2006. godine, kada je to prešlo u nadležnost nekih drugih službi, imali smo silnih problema kao država i negativne spoljno-političke implikacije zbog sumnjivog transfera naoružanja i vojne opreme u nekim zemljama koje su bile pod embargom.
Ovaj predloženi zakon je jako dobar zakon i sve čestitke nadležnom ministarstvu i radnoj grupi koja je u tome učestvovala. Ovaj zakon po prvi put precizno reguliše obaveze i uvoznika i izvoznika naoružanja, kao i brokerskih firmi i posrednika, tako da je nemoguće naći neku krupnu zamerku, jedino ukoliko oni koji danas raspravljaju o ovom zakonu nemaju neke zle namere.
Ono što bih, gospodine ministre, zamolio je sledeće. Član 6. stav 2. kaže da se vojna oprema neće izvoziti u zemlje koje su pod embargom za uvoz naoružanja i vojne opreme na osnovu odgovarajućih odluka Saveta bezbednosti UN i Organizacije za evropsku bezbednost, odnosno EBS-a, ali drugi deo ove rečenice je sporan - i drugih međunarodnih organizacija koje obavezuju Republiku Srbiju ili na osnovu relevantnih odredbi Nacionalnog zakonodavstva.
Vi znate da je danas u svetu za svaku zemlju, pa i našu, jako profitabilan izvoz naoružanja. Ako protumačimo zlonamerno ovaj drugi deo rečenice, ona podrazumeva da će neka zemlja koja ima neke političke, ekonomske ili vojne interese u nekoj drugoj zemlji osporavati izvoz našeg naoružanja i vojne opreme u tu zemlju. Jer, ovde kad se kaže – drugih međunarodnih organizacija, ja pitam kojih, ako su za nas relevantne Ujedinjene nacije, ako su za nas Organizacija za evropsku bezbednost i Savet bezbednosti najrelevantnije organizacije kada se tiče embarga uvoza naoružanja i vojne opreme? Pri tome, te zemlje koje mogu da nam smetaju i te kako izvoze u te zemlje naoružanje i vojnu opremu.
Druga primedba je na član 8. O njemu je bilo dosta reči. Uslovi koje pravna lica treba da ispune kako bi dobili sertifikat za izvoz naoružanja i vojne opreme. Ti uslovi i dobijanje saglasnosti, ja mislim da je ovde po sredi nesporazum. Kaže se da sertifikat pravno lice i preduzetnik za uvoz i izvoz naoružanja i vojne opreme mogu dobiti deset dana od kada poslednje ministarstvo koje je nadležno za davanje mišljenja dostavi Ministarstvu trgovine svoje mišljenje. Mislim da se amandmanski ovaj član može urediti, jer to podrazumeva, obzirom kako naše bezbednosne provere u Ministarstvu inostranih poslova, Ministarstvu odbrane, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Bezbednosno-informativnoj agenciji, ako te provere traju i po godinu dana, a u obavezi smo u skladu sa predloženom zakonskom odredbom da u roku od deset dana od kada zadnje nadležno ministarstvo dostavi svoje mišljenje damo dozvolu, bojim se da će to biti mnogo dugo.
Zašto se bojim toga? Tu će mi sad zameriti kolege iz Jugoimport-SDPR. Bojim se da će ako ne izmenimo ovu odredbu i preciziramo u kom roku moraju nadležna ministarstva da dostave svoj stav i mišljenje, a u kom roku nadležno Ministarstvo trgovine mora da izda ili ne izda sertifikat, doći u situaciju da ćemo favorizovati firmu Jugoimport-SDPR time što ima više kapaciteta i mogućnosti da pribavi te dozvole, a privatne veze mnogih trgovaca danas, i privatne i poslovne veze su i te kako jake danas u svetu kada je u pitanju promet naoružanja i vojne opreme. A šta nam je cilj? Valjda nam je cilj da što više naoružanja i vojne opreme izvezemo. Onda će ta konkurencija omogućiti da što više izvezemo.
Vidim da se ministar sa mnom u tome ne slaže. Slaže se? Dobro, drago mi je.
Ukazao bih na član 11, jako sporan, gospodine ministre. U trećem poslednjem stavu se kaže da Ministarstvo nadležno za trgovinu kada dobije saglasnost nadležnih ministarstava, ta saglasnost ga ne obavezuje da izda dozvolu za izvoz tehnologije. Koje druge instrumente Ministarstvo za trgovinu ima ako nema u Ministarstvu odbrane, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu inostranih poslova i svi ih daju pozitivno? I Ministarstvo trgovine proceni i kaže – bez obzira na mišljenje ovih ministarstava ne može preduzetnik niti pravno lice da dobije sertifikat za promet naoružanja i vojne opreme. Na osnovu kojih merila će to Ministarstvo trgovine onda da…
(Bratislav Gašić, s mesta: Transfer tehnologije, ne naoružanja.)
Tehnologije? Izvinjavam se onda, moj propust.
U celini, da završim, radi se o jako dobrom predlogu zakona koji detaljno uređuje ovu materiju i poslanički klub SNS, a verujem i vidim iz diskusija svojih prethodnika da će i druge poslaničke grupe u danu za glasanje podržati predlog ovog zakona. Hvala vam.
Uvažena predsedavajuća, gospodine ministre, poštovani članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, odmah na početku svog izlaganja da kažem da se meni baš sviđa ovakav stil rada Vlade.
U nekom proteklom periodu kada nije bilo ovoliko investicija članovi Vlade u vrlo manjem broju su dolazili i zadnjeg četvrtka u mesecu u ovom domu da odgovaraju na pitanja narodnih poslanika. Svedoci ste da od formiranja ove Vlade gotovo da svi ministri zadnjeg četvrtka prisustvuju odgovaranju na pitanja narodnih poslanika. Pa, normalno je ako je premijer i jedan veliki broj ministara danas u poseti jednoj vrlo važnoj zemlji, vezano za ekonomsku saradnju i dalje investicije, zar vi mislite da ne mogu državni sekretari i službenici odgovarajućih ministarstava kompetentno da odgovore na sve dileme koje su ovde iznete?
A koje su dileme? Sudeći po izlaganjima mojih prethodnika ja i ne vidim, osim ako nije problem spajanja ove tačke koja se tiče finansijskog plana Nacionalne službe za zapošljavanje, diskusije navode na zaključak da je predlog zakona o potvrđivanju sporazuma, da su predlozi ovih zakona o potvrđivanju sporazuma sasvim u redu.
Ovde je bilo primedbi koji zadiru u sferu političke demagogije. Zašto po hitnom postupku? Pa, mi ćemo sve više imati Predloga zakona po hitnom postupku, jer ova Vlada dosta radi, brzo radi, po mojoj oceni uspešno radi i mi ne možemo u nedogled sprovoditi neke jalove rasprave ovde, višednevne jalove rasprave, jer nas prosto vreme i obaveze i realnost gaze da moramo neke stvari urediti u našem društvu.
Bilo je primedbi gospodina Stefanovića zašto tri milijarde dinara kada su Briselskim sporazumom predviđena neka druga rešenja na Kosovu i Metohiji. Ja bih podsetio, a i on to zna tačno Briselski sporazum je postignut, ali on nije implementiran na terenu i mi ne možemo da ne izdajemo novčana sredstva za plate naših sugrađana na prostoru Kosova i Metohije.
Bilo je ovde oko helikoptera. Možda spadam u grupu poslanika koji je najviše leteo helikopterima, ali neka osnova nepoznavanja stvari izazivaju ovakve dileme. Helikopterom se gospodo leti nekada kada je hitnost zadataka i važnost zadatka preča od potrošnje i troškova tog leta i verujem da svaki ministar odbrane dobro procenjuje kada je potrebno, gde i u koje vreme stići helikopterom kao najbržim prevoznim sredstvom.
Sada bih se osvrnuo na neke predloge i to pre svega na ove sporazume Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o zaštiti tajnih podataka. Ovi predlozi su već ustaljeni predlozi kakve mnoge zemlje danas u svetu potpisuju i oni su preduslov za unapređenje saradnje u drugim oblastima, ne samo u oblasti bezbednosti već i u oblasti inostranih poslova, u oblasti unutrašnjih poslova, u oblasti odbrane, u oblasti saradnje službi bezbednosti.
Ovi zakoni su višestruko korisni jer obezbeđuju unapređivanje saradnje u sektoru bezbednosti, definiše se kroz njih način razmene i zaštite tajnih vojnih podataka. Svaka ozbiljna zemlja danas drži do toga da njene informacije od bezbednosnog značaja mora da zna kako će druga strana potpisnica ugovora postupati sa takvim tajnim podacima. To je elementarna bezbednosna kultura koja je preduslov svakog međunarodnog sporazuma na ovom planu.
Ovaj sporazum, ovi predlozi ovih sporazuma o razmeni tajnih podataka doprinose boljoj saradnji zemalja jugoistočne Evrope, ali ono što je ključno, treba navesti, jeste, da doprinose efikasnijem odgovoru na globalne bezbednosne izazove, rizike i pretnje sa kojima je danas planeta suočena.
Možete da zamislite kakve će pozitivne implikacije i za jednu i za drugu državu imati Predlog Sporazuma o razmeni tajnih podataka između Republike Srbije i Bosne i Hercegovine sa aspekta nekih aktuelnih događaja, bezbednosnih događaja koji danas opterećuju i jednu i drugu zemlju.
Što se tiče učešća našeg mirovnog kontingenta u okviru mirovnih snaga EU, odnosno misije EU i UN, u Centralnoafričkoj Republici, takođe to je jedan od zadataka naše vojske Srbije u skladu sa strategijom nacionalne bezbednosti, strategijom odbrane i strategijskim pregledom odbrane, jedna od tri misije i mi faktički usvajanjem ove odluke doprinosimo da Vojska Srbije može da ispuni jednu od tri ključnih misija koje su zacrtane u navedenim strateškim dokumentima.
Kakve koristi Republika Srbija ima od učešća njenih pripadnika vojske u mirovnim operacijama, to svako od vas zna, pre svega u vremenu u kome smo zbog oskudice finansijskih sredstava, u ozbiljnom tehnološkom zaostajanju za nekim vodećim zemljama EU i sveta, naši pripadnici kroz učešće u mirovnim operacijama obezbeđuju da se upoznaju sa novim tehnologijama, novim sredstvima ratne tehnike, sa novim procedurama u radu komandi, štabova, sa novim veštinama i znanjima i to je sa aspekta jačanja borbene gotovosti naših jedinica pozitivno.
Sa aspekta spoljne politike, poznato je da Srbija ovim učešćem doprinosi održavanju međunarodnog mira i to jača naš spoljno-politički kredibilitet i jača spoljno-političke potencijale naše zemlje.
Ono što je možda zabrinjavajuće u ovoj odluci jeste zbog procene koje je Ministarstvo odbrane dalo sa aspekta složene bezbednosne situacije u Centralnoafričkoj Republici i ja bih iskoristio ovu priliku da još jednom zamolim predstavnike Ministarstva odbrane, da vrlo, a to sam više puta govorio kada su predlozi ovakvih sporazuma, da pažljivo proceni bezbednosne rizike i negativne bezbednosne implikacije kod učešća naših pripadnika vojske u mirovnim operacijama i da ne upućujemo zasada naše pripadnike vojske u visoko-rizične operacije koje mogu povratno imati negativne bezbednosne implikacije po bezbednost vaše zemlje.
Mislim da je Centralnoafrička Republika negde na granici sa aspekta bezbednosti situacije u toj zemlji, ali ako bismo išli dalje prema nekim, najrizičnija je, po meni, operacija u Libanu, s time se slažu i predstavnici Ministarstva, ali mislim da je dosta rizično i učešće naših pripadnika Vojske u mirovnoj operaciji u Centralnoafričkoj Republici.
Potrebno je napraviti jasnu granicu kada ćemo dobro promisliti da li ćemo dozvoliti da naši pripadnici Vojske učestvuju u nekim visoko rizičnim mirovnim operacijama, jer nam se to kao bumerang može vratiti kroz međunarodni terorizam i kroz razne izazove koje nosi međunarodni turizam po bezbednost naše zemlje.
U svakom slučaju, poslanički klub SNS podržaće sve ove predloge sporazuma. Ove primedbe koje su se odnosile po pitanju Nacionalne službe za zapošljavanje, tu je mogao da se napravi izuzetak i da kompetentni ljudi iz nadležnog ministarstva obrazlože ovaj predlog. Zahvaljujem se na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću pokušati, uz sve ovo što je uvaženi gospodin ministar izneo, sa čime se potpuno slažem, da na jedan prizemniji i jasniji način objasnim zašto nije prihvatljiv ovaj amandman.
Gospodine Šutanovac, primera radi, prema vama službe bezbednosti primenjuje posebne mere i dobiju saznanje da vi kontaktirate samnom i traže proširenje mere. U roku od 48 sati direktor službe traži od nadležnog suda i 48 sati se primenjuje mera. Nadležni sud ne odobri tu meru i vi sada tražite da nadležni sud… odnosno Agencija je dužna da lice prema kome je primenjivana proširena mera, za koju nije odobrio sud, da se o tome obavesti i pozove me direktor Agencije i kaže – prema vama je primenjivana mera, molim vas, zbog toga i toga. Ja pitam zašto? Zato što ste u vezi sa gospodinom Draganom Šutanovcem. Ja time otkrivam predmet interesovanja službe. Ja time sputavam…
Primera radi, izvinjavam se.
Ako ja zatražim od Agencije zašto je prema meni primenjivana proširena mera, oni će mi reći - zato što ste u vezi sa gospodinom Šutanovcem. To znači da sam ja time već kao građanin, bez obzira što ću ja da čuvam u tajnosti, ja to mogu da provalim i služba, taj slučaj je završen.
Ovo rešenje je identično, koje se nudi u izmenama i dopunama zakona, rešenjima koja se primenjuju po Zakonu o službama bezbednosti Francuske.
U rešenjima pre 2009. godine, gospodine Šutanovac, direktor Agencije je bio u obavezi da u roku od 72 sata, pa vam to nije smetalo, obavesti nadležne…