Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala predsedavajući.
Prvo me je ministarka pomenula, međutim Ćirić je dobio pravo na repliku.
Kada je u pitanju, hajde prvo izlaganje ministarke, pa gospodina Babića, jeste da sam studirao na Megatrendu, pretpostavljam da bi nekako i polagao ispite kod vas, međutim završio sam čini mi se jedan malo ozbiljniji fakultet Univerziteta u Beogradu, pa nisam imao tu čast da mi vi budete profesorka.
S druge strane, kada je u pitanju opaska gospodina Babića na ono što se tiče naslovne strane Informera, a u pitanju je robna kuća Herods, sve u životu za šta sam imao prilike da platim, platio sam svojim novcem i za to uzeo račun. Ne bih rekao da svi imaju račune za ono što su kupovali.
Ono što sam kao najvažniju stvar želeo da istaknem jeste da nisam pominjao kao privatnu firmu Etihad, pardon „Er Srbiju“ zato što je u 51% vlasništvo Srbija. Vrlo mi je to poznato. Sva uporavljačka prava ima jedna privatna kompanija koja se zove Etihad i ona je ta koja u ovom poslu zarađuje,a građani Srbije to plaćaju. Kao na „Beogradu na vodi“ gde arapske firme zarađuju a građani Beograda to plaćaju.
Dakle, zbog toga ne želimo da ovakvi ugovori ikada više budu prisutni kada ćemo novcem penzionera i prosvetnih radnika plaćati nešto, a to nešto ide u džepove onih privatnih kompanija sa kojima smo u očiglednom privatno javnom partnerstvu.
Mislim da je to loša praksa, mislim da to utiče debelo na javne finansije Srbije, smatram da to nije u interesu penzionera kojima su smanjene penzije i da nije u interesu zdravstvenih radnika koji izlaze iz Srbije ili prosvetnih radnika kojima su smanjene plate i mislim da je to praksa koja se nikada neće ponoviti.
Nisam imao prilike da budem na vlasti, gospodine Babiću. Onda kada budem na vlasti, mislim da se vi nikada više nećete na tu vlast vratiti. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, profesore Vekiću, dame i gospodo narodni poslanici, danas 2015. godine u 21. veku ovde u ovom visokom domu branimo struku i nauku, branimo najveće dostignuće humane medicine, a to su vakcinacije, branimo istinu od laži, branimo razum od nerazuma i branimo pravo dece na zdravlje, pravo dece na srećno detinjstvo. Od koga? Od antivakcinalnog lobija, ljudi koji preko društveni mreža šire paniku neznanjem i nekim drugim interesima.
Antivaksinalni lobi je nastao u Americi i baš me čudi da je nastao u Americi. Po čemu je on našao pogodno tle u ovoj našoj zemlji? Pre svega delujući na roditelje, delujući na ono što je najosetljivije, a to je ljubav roditelja prema svom detetu, njegova briga gde roditelj u toj svojoj brižnosti često puta može neracionalno da razmišlja.
Sa druge strane, pritisnuti nesigurnošću za sve i svašta, više ne veruje nikome. Izgubljeno poverenje u institucije, izgubljeno poverenje u autoritete, izgubljeno poverenje u obrazovanje i nauku, svakako je pogodno tle za razne mešetare koji ubacuju neku svoju logiku i neke svoje laži.
To poverenje je izgubljeno u obrazovanje pre svega zbog hiper produkcije raznih privatnih fakulteta, mahanje silnim diplomama gde se ne može znati i odvojiti znanje od neznanja i da bahatost i agresivnost postaju sinonim za uspeh u društvu.
Prema tome, država mora sa svoje strane da izvrši prosvećivanje svog stanovništva pre svega u zdravstvu i da ne dozvoli da se takvi uticaji raznih antivakcinalnih i sličnih lobija uopšte mogu primiti u društvo. Imamo primere i kažu oni da u zemljama zapadne Evrope nemate obaveznosti vakcinacije. Da, u tim zemljama nema obaveznosti, ali ima 97% vakcinisane dece. Mi ćemo sutra uvesti obaveznost zakonsku, a nećemo taj procenat moći da dostignemo, što pokazuje koliko smo u zdravstvenoj prosvećenosti još uvek zaostali za njima. Između pacijenta i lekara umetnuli su se tehnologija, mašine i odvojenost i otuđenost je dostigla ogromne razmere.
Zbog toga je ta prosvećenost stanovništva najvažnija. Gledali smo jednu emisiju pre nekoliko dana gde je sa jedne strane sedeo profesor Ilić, ugledni stručnjak u toj oblasti, a sa druge strane jedna žena koja je nastavnik engleskog, a druga je programer. Sada su oni trebali da raspravljaju stručno, naučno o tome da li decu treba vakcinisati ili ne. Zamislite to, sa jedne strane ugledni stručnjak, sa druge strane dva laika koji sa tim blage veze nemaju. Takvu emisiju, verujte, nećete naći nigde na ovom svetu. Neko to zove demokratija. Za mene je to potpuno ludilo i tada kada su pitali i kada je novinarka već izgubila živce i pitala dotičnu nastavnicu engleskog – sa kojim to argumentima ona nastupa da kaže da deca pri rođenju ne treba da dobiju BSŽ vakcinu, ona je rekla – na osnovu zdravog razuma. Zamislite koliko je taj razum stvarno zdrav.
Ti ljudi i Border Laj, tipovi koji su na granici sa ove strane i sa one strane razuma, koje ne možete svrstati u patologiju, a ne možete ih svrstati u razumne, ti su najagresivniji i najviše utiču jer oni ne znaju da ne znaju, a misle da znaju. Ti su najopasniji.
Ono što bih želeo da sada kažem je da svako, verujte, i među tim antivakcinalnim lobistima da je samo jednom video dete od pertuzisa, malo dete podbočeno na krevetiću koje plače, suze mu teku a ne sme da plače glasno jer će da dobije ponovo napad kašlja, od tog straha i taj strah u tim očima od gušenja koji nećete nikada videti nigde, da su samo jednom videli to dete koje stoji jer ne sme da legne i drema onako otečeno sa krvavim očima, samo jednom da su videli tu sliku kada izbledelo umorno i iznemoglo prelazi u plavu boju i umire od gušenja nikada im ne bi palo na pamet da kažu bila šta protiv vakcine.
Englezi su 1970. i neke rešili da ukinu vakcinu protiv pertuzisa. Vrlo brzo su dobili epidemiju. Sveli su vakcinaciju na 39%. Umrlo im je nekoliko dece pa su onda panično vratili tu vakcinu i više im neće pasti na pamet da je ukinu. Samo da se setimo koliko je od tetanusa umrlo dece. Samo da se setimo predstave „Selo Sakule u Banatu“ kada otac kaže – taj ekser bolje da se u moje oko zabo nego u nogu mog deteta, žaleći za umrlim detetom. Da se setimo polio melita, koliko je unesrećenih porodica bilo od dečije paralize. Kinezi sada imaju epidemiju dečije paralize pa su krenuli da vakcinišu sve što stignu u jednoj njihovoj državi. Zar to da nam se vrati?
Zar može neko da kaže da deci ne treba dati vakcinu protiv tuberkuloze pri rođenju? To mogu da kažu samo oni koji ništa ne znaju, koji su zaboravili koliko je tuberkuloza unesrećila, koliko je ugasila ognjišta, koliko je crnih barjaka bilo na svakoj drugoj kući zbog tuberkuloze. Zar misle da je tuberkuloza otišla? Nikada neće otići. Sa njom ćemo se boriti dok je čovečanstva.
Zar su zaboravili čika Jovu Zmaja i Đuliće uveoce kada on kao lekar plače nad svojom decom koja mu umiru a ne može da im pomogne? Zar to da dočekamo ponovo u Srbiji. Koji smo mi to civilizacijski nivo doživeli? Zar smo zaboravili variolu Veru? Pa ona je bila skoro. Da nismo uspeli da vakcinišemo stanovništvo i napravimo karantine, ko zna koliko bi nas ostalo danas. Protiv čega se to antivakcinalni lobi bori?
Strašno je to i slušati, a ne o tome pričati. Razumljivo je, mlade majke nisu i ne znaju, nisu osetile kako to strašno izgleda kada se rađa dete, a ne znate da li će uspeti da preživi zbog mnogih zaraznih bolesti. Da joj mojoj majci neko rekao – ne smeš da vakcinišeš decu, ne znam, ona bi im u oči skakala. Danas oni ne osećaju tu opasnost, ti mladi roditelji, šta to znači i koliko opasno sve to može da bude.
Antivakcinalni lobi govori o autizmu od MMR vakcine. To je neki Englez lupio i ostao živ. Urađeno je 12 studija, 12 naučnih studija na stotine hiljada dece i to nije potvrđeno. Nauka je to odbacila. O čemu oni to pričaju? Odgovornost, znate, često puta se sa tom rečju manipuliše. Odgovornost je stvar kompetentnosti i ovlašćenja. Niko nema pravo da preuzme odgovornost, pa ni roditelj za svoje dete ako nije kompetentan za to. To mora da uzme država u svoje ruke. Država mora da odgovara za decu jer je to najveća vrednost koju ima država, za njihovo zdravlje, za njihov život.
Ne može, pa nije ovo vreme da Jehovini svedoci mogu svom detetu da nedaju da dobije transfuziju krvi. Imali smo slučaj devojčice u saobraćajnoj nesreći, pukla slezina, veliko krvarenje, roditelj ne da da se da transfuzija. Šta to znači? On preuzima odgovornost? Ne. Odgovornost može samo da preuzme samo ko je kompetentan i ko je ovlašćen. U ovom slučaju to će biti država.
Voleo bih i ja da živim u zemlji u kojoj nemamo ovaj zakon, a da imamo 97% svesnih roditelja koji će doći i dovesti dete da se vakciniše. Voleo bih, ali će to vreme doći, ja se iskreno nadam.
Zato pozivam roditelje da shvate da ova sednica i ova želja i Ministarstva i Odbora za zdravlje i svih ovih ljudi, poslanika ovde, da je to u njihovom interesu i interesu njihove dece, da veruju nauci, da veruju struci, da veruju institucijama, a ne da veruju kojekakvim vračarama, izmišljenim, nabeđenim stručnjacima, tipovima koji ne znaju da ne znaju.
Zahvaljujem se vama, svim poslanicima koji su toliko razuma, toliko želje da pomognu, bili medicinari ili ne bili, uložili da zajedno se borimo za ovu državu, za ovo društvo i za decu koja to apsolutno zaslužuju. Zahvaljujem se ponovo što ovaj visoki dom, pored politike, pokazuje i visoki stepen čestitosti. Hvala lepo.
Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, poštovana ministarka, gosti, dame i gospodo narodni poslanici, sada moram po ovom amandmanu da prokomentarišem ovu žal za agencijama, samo da dam neku informaciju, da ste vi uspeli, gospodo iz prethodnog, bivšeg režima, da napravite 160 agencija, što je više nego što ih ima ukupno Evropska unija.
Dok ste otvarali agencije, zatvarali ste fabrike, zatvarali ste proizvodnju i kad prođemo Srbijom posle vaših 12 godina, možemo da vidimo da ste od Srbije napravili Hirošimu, spaljenu zemlju, u kojoj su sve hale prazne, u kojima nema proizvodnje, u kojoj imate agencije i napunjene kancelarije, dal po lokalnim samoupravama ili po ministarstvima. Recimo, do 2000. godine je Ministarstvo za zaštitu životne sredine imalo 64 zaposlena i radilo posao, a danas ih ima oko 400 zaposlenih u Ministarstvu zaštite životne sredine. Vi ste nekoliko puta povećali broj administracije, a za to vreme zatvarali fabrike i niste nikad plakali za proizvodnim radnicima koji su posle 20 ili 30 godina rada u tim fabrikama, stvarajući dobit i dohodak ovoj zemlji i finansirajući sve te kojekakve agencije, niste se setili da zaplačete nad sudbinom tih ljudi koji su ostajali bez posla, dok su se njihove fabrike zatvarale.
Sad ste se setili da plačete za nekim agencijama koje su samo veštački pravljene da bi udomili vaše kadrove, a ne zato što su suštinski bile potrebne i koje su samo duplirale rad ministarstava.
Vratiću se ponovo da objasnim šta je to Agencija za hemikalije imala i kako je ona strukturno bila napravljena. Imala je svog direktora, svoja dva izvršna direktora, jednog za hemikalije i jednog za biocidne proizvode, službu za međunarodnu saradnju, pa službu za evrointegracije, pa službu za pravne, ekonomske i upravne poslove, pa je na kraju imala sektore, sektor za upravljanje hemikalijama, sektor za procenu rizika od hemikalija, pa sektor za upravljanje rizikom od hemikalija i na kraju sektor za registar. Sve je to 38 ljudi, neko je trebao da plati.
Mnogo ste zatvorili malih i srednjih preduzeća da bi mogli da finansirate takve i slične agencije. I nemojte da pričate o nekom uspehu, da ste vi napravili neki uspeh. Iza vas je ostala pustoš, nesreća. O kakvim deponijama pričate? Srbija ima šest regionalnih deponija. Za 12 godina niste uspeli da rešite problem otpada. Subotica 10 godina radi regionalnu deponiju. Za 10 godina možete napraviti ceo jedan grad a ne jednu deponiju. U toj deponiji 25 miliona evra ćete satariti, 25 miliona od 100 miliona koliko je cela Srbija dobila od IPA fonda.
O čemu vi pričate? Vaš ministar i predsednik upravnog odbora fonda je sam sebi prebacio 20 miliona da rekultiviše staru deponiju. Sam sebi, svojoj firmi, firmi svog oca i svog brata. Fond je služio da se prebacuju pare iz fonda u ministarstvo – 25 miliona evra je otišlo za kojekakve bilborde i kojekakve letke i propagandu. Samo u jednom postupku je prebačeno milijardu i 800 miliona, jednim potpisom, isto lice prebacuje sa fonda na ministarstvo da raspolaže. O čemu vi pričate? Ljudi, kad prođemo kroz Srbiju, iza vas smo zatekli na sve strane đubrišta uz reke, uz mostove, zagađenu vodu, po njivama lete razne plastike i sve to odlazi u zemlju.
O kojoj agenciji za hemikalije vi pričate, kad svest o hemikalijama nije ni malo podignuta. Poljoprivredni proizvođači i dalje koriste iste pesticide i bacaju ih na sve strane, kao što je i pre toga bilo. Još je gore. Zatrovana je i zemlja i voda i vazduh. Sve ste zatrovali. O čemu više vi da pričate?
Zatekli smo pustoš koju moramo, to groblje i to sve razvaljeno, da pokupimo i da počistimo zemlju, pa tek kada je počistimo možemo temelje da udaramo.
Srozran je moral i privreda i ne privreda, sve. Zemlja je satrta ispod, na dnu dna i sada se kreće ispočetka da se stvara jedno normalno društvo. To moramo, početak, stvaranje jednog društva, a vi sada se vraćate i pričate. Zaboravite i nemojte spominjati to vreme. Zaboravite da je postojalo. Zaboravite sve ako mislite dobro ovoj Srbiji i pustite da nešto napravimo. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarka i gosti iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, bilo je sada ovde reči ponovo o Agenciji za hemikalije kao jedinom mogućem načinu organizovanja i uređivanje te oblasti.

Ja ću vam samo reći, s obzirom da je u jednom momentu tada bilo osnovano preko 100 agencija, da, recimo, Nemačka ima šest agencija, reći ću vam kako je organizovana ta Agencija za hemikalije i kako je ona, kao i ostale agencije, služila za udomljavanje stranačkih članova nekih stranaka.

Agencija je imala svog direktora, a onda je pored tog svog direktora imala dva izvršna direktora, izvršni direktor za biocine proizvode i izvršni direktor za hemikalije. Pa je imala službu za međunarodnu saradnju, pa službu za evropske integracije, pa službu za ekonomske, pravne i opšte poslove, pa pored toga još četiri sektora, Sektor za upravljanje hemikalijama, Sektor za upravljanje rizikom od hemikalija i biocidnih proizvoda, pa Sektor za kontrolu rizika od hemikalija i biocidnih proizvoda i na kraju Sektor za registar tih proizvoda.

Ljudi, to sada kada vi pomnožite sa 160, puta 30 i nešto, vi dobijete ogroman broj ljudi i svi sada treba da plačemo ako smo neke agencije zatvorili, a niko nije plakao kada su se zatvarale proizvodne fabrike i pogoni malih i srednjih preduzeća, zato što te namete i poreze koje su trebali da plate, da bi mogli da finansiraju takve stvari, morali da se zatvaraju.

Vi ste načinom kako su potrošena sredstva, nemojte kukati za fondom, molim vas, ljudi iz prethodnog režima treba da budu poslednji koji imaju pravo da kritikuju bilo šta u životnoj sredini Srbije, poslednji. Takozvani zeleni fond nenamenski je potrošio više nego što je moglo da se zamisli.

Šta se to radilo četiri i više godina u tom periodu kada ništa u životnoj sredini glavno nije urađeno? Jednu deponiju su radili 10 godina. Deset godina se radi deponija u Subotici. Deset godina, ljudi. Dvadeset pet miliona evra će tamo biti bačeno, a imali ste fond u kojem je predsednik Upravnog odbora u isto vreme bio i ministar, pa je samo u jednoj transakciji prebacio iz fonda milijardu i 800 milina na račun svog ministarstva da je kao ministar posle trošio pare praveći neko čišćenje Srbije, plaćajući novine, letke, majice, foliranja, slikanja, pevanja i igranja, a da je sve ostalo isto.

Neka samo neko kaže šta je to upravljanje otpadom urađeno za te godine? Koliko je to deponija? Sada se kaže da imamo šest deponija regionalnih. Jeste, šest deponija. Od 2000. godine uspelo je da se uradi šest. Pa šta se radilo?

Dajte malo da vidimo kako ćemo rešiti problem. Prebačeni su stručnjaci iz agencije u ministarstvo i nije došlo do vakuma. Jednostavno, ja se slažem da je jako teško. Ja se slažem da je situacija u životnoj sredini vrlo, vrlo komplikovana i teška, pre svega i kada je u pitanju otvaranje Poglavlja 27. i naših obaveza koje ćemo morati da preuzmemo.

Ovo ministarstvo, ja verujem, i svi ljudi koji žele da pomognu kada je u pitanju životna sredina će u ovoj godini već pokrenuti sistem i možemo rešiti sve to ako budemo organizovani, ako budemo stvarno stavili sve na svoje mesto, ako se bude ono što je potrebno odvojilo od sredstava. Nije to bitno da li je to zeleni dinar, da li je to zdravstveni dinar, da li je to prosvetni dinar. Ne, to su pare ove zemlje i ovog naroda koje se moraju usmeravati prioritetno za one stvari koje su nama ovog momenta potrebne, ali prioritetne u rešavanju problema, a ne u finansiranju kojekakvih organizacija, da li su to agencije, da li su to kancelarije, ne nego se napraviti optimalno ono što je moguće.

Da smo samo toliko para koliko je tada uloženo u tom periodu za tih godina i koliko je stiglo donacija od 2000. godine pa na ovamo, mi bi imali već značajno rešene probleme u životnoj sredini, a mi se nismo ni mrdnuli.

Zbog toga ćemo, siguran sam, operativnim planom i tu će Odbor za zaštitu životne sredine ove Skupštine, kojim ja predsedavam, učiniti sve da podstakne sve ljude u ovoj zemlji, da li je to ministarstvo, da li je to nevladin sektor, da li su to svi oni koji hoće da pomognu, da se nađu prava rešenja i da Srbija definitivno ima svoj put. Srbija će to napraviti i nećemo mi biti generacija koja će biti upamćena da je nekim budućim pokolenjima ostavila neko zlo i nešto loše, nego, naprotiv, bićemo mi neko vreme koje je znalo da ispoštuje budućnost i koje je znalo da budućim generacijama ostavi jednu zdravu životnu sredinu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u jednoj rečenici ću odgovoriti. Očigledno je prethodni govornik pobrkao neke stvari. Mi imamo Agenciju za zaštitu životne sredine i ne treba da traži da osnivamo ono što imamo. Samo toliko. Treba ipak nešto znati. Hvala.
Poštovani predsedavajući, izvinjavam se, član 107. Vi ste bili u obavezi da govornika koji je govorio da u ovoj zemlji nemamo kontrolu zbog zagađenja i da je potrebno napraviti agenciju kojoj ćemo dati neka silna ovlašćenja, koja će moći da kontroliše velike zagađivače… Samo radi istine, da se ipak nešto zna, da se ne stekne utisak da se u ovoj Skupštini govore neke stvari, da se govori baziraju na neznanju. U ovoj zemlji postoje inspekcijske službe, republičke inspekcijske službe, opštinske inspekcijske službe koje kontrolišu zagađivače i koje imaju ovlašćenja da zatvore svaku fabriku koja na osnovu izveštaja agencije za zaštitu životne sredine prelazi neke granične vrednosti zagađenja. Prema tome, nisu stvari takve kako neko zamišlja, nego kako stoje. Hvala.
Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, gosti iz ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o tri izmene i dopune zakona, o hemikalijama, o biocidnim sredstvima i o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađenja životne sredine. To su vrlo značajni zakoni kada je u pitanju naša životna sredina, međutim, oni suštinski ništa ne menjaju postojeće zakone. Ovo je samo jedan redosled poteza koji je nastao kada je ukinuta agencija za hemikalije, kada su naknade koje su plaćene za promet hemikalija prebačene i tada je rečeno da će se uskladiti sa budžetskim sistemom i da će sistemom taksi biti obezbeđeno da za administrativni rad ministarstva, za oni koji traže i koji učestvuju u prometu hemikalija budu taksama nadoknađeni. I to nije sporno i mislim da tu ne treba mnogo trošiti vremena zato što je prirodno i normalno da to plaćaju oni koji učestvuju u prometu i koji od toga imaju određene koristi, a ne da se sve to svede na leđa građana Srbije.
Ono što je suština i jasno je koliko je opasnost od hemikalija i biocidnih sredstva i akutna u smislu akutnog trovanja i hroničnog izlaganja tim sredstvima opasno i rizično po zdravlje i život građana. Skoro svakodnevno se nalazimo u prilici da vidimo koliko neodgovorno rukovanje određenim sredstvima može da bude pogubno. Pre dva dna je u ataru Srpske Crnje nađeno nekoliko srndaća koji su otrovani, lisica i fazana. Otrovani su neodgovornim trovanjem glodara od strane nekih građana. Da ne govorim koliko je hronično izlaganje određenim hemijskim materijama opasno po zdravlje i život, kada pogledamo da smo mi narod koji najkraće živi u Evropi.
Poseban problem kao zemlja u razvoju imamo danas, što je stravičan pritisak na zemlje u razvoju, da se proizvodnja i promet hemikalija i opasnih sredstava u tim državama i odvija. Zemlje bogate razvijenog sveta su prešla na alternativne supstance koje su manje štetne i manje škodljive i prebacuju sada i traže nova tržišta u zemljama u razvoju. To se sve odigrava vrlo teško zato što zakonska regulativa u tim zemljama nije naročito razvijena, s jedne strane, a s druge strane i svest građana za opasnost od hemikalija i biocidnih sredstava nije na tom nivou na kom bi trebala da bude. Zbog toga je tu sada nastao veliki problem u tim zemljama, a to se očigledno vidi i kod nas, s obzirom da je ekološka svest kod nas još uvek na nekom nivou koji nije adekvatan i ne zadovoljava.
Nadam se da ćemo u narednom periodu gledati da izbegnemo to da samo 4% građana Srbije životnu sredinu oseća kao prioritet svog življenja, dok je 70% građana EU životnu sredinu vidi kao prioritet svog življenja. Tu vidimo koliko smo mi daleko od toga i vidimo koliko ćemo mi u našem mentalitetu morati da menjamo kako bi obezbedili za buduće generacije neko normalno stanje i normalno pravo na zdravu životnu sredinu.
Ovde je bilo puno priča o Agenciji za hemikalije, kao da Agencija bez nje ne može i kao da ako ona ne postoji da mi nećemo znati da uredimo problem kada su u pitanju hemikalije i biocidna sredstva.
Mogu da kažem da posle čuvene promene i revolucije koja je nastala kada je došlo do toga da najviše javna potrošnja i ljudi elite iz javne potrošnje, koja je preuzela vlast da komanduje državom, zaboravila na proizvodnju i zaboravila na privredu i zaboravila na poljoprivredu i kada je došlo do eksplozije javne potrošnje u ovoj zemlji, kada se počelo stvarati ogroman broj agencija, da ih danas imamo 160, više nego čitava EU, kada su počele da se pune sve moguće kancelarije i lokalne samouprave i ministarstva i javna preduzeća i kada se sve to slomilo na leđa onako krhke privrede koja je zatečena, s jedne strane kroz privatizaciju koja je uništila bukvalnu svu proizvodnju, a da se privatni sektor nije mogao razmahnuti, nije imao snage da iznese to, desilo nam se da se kičma proizvodna slomila i da smo došli u situaciju u kojoj se danas nalazimo, da jednostavno naša privreda nije u stanju da iznese tako preglomaznu administraciju, birokratiju.
Prema tome, uzor, što je EU sa svojom administracijom bila, da mi to treba da prepišemo, EU to može, ona ima privredu koja može tu glomaznu administraciju da nosi, a mi to nemamo. Prema tome, ukidanje i plakanje za nekom agencijom uopšte nije društveno odgovorno. Po meni, ja bih sve agencije ukinuo i ne bih ostavio ni jednu dok jednog dana ovo društvo ne stane na noge, dok se privreda ne razmahne, dok ne možemo sami da to finansiramo. Ovako imamo situaciju da nam se sada skida 10% od plate, možda će se skinuti još 20%. Mnogo je proizvodnih radnika ostalo bez posla, mnogo je malih firmi i srednjih zatvoreno zato što nisu mogli da plaćaju namete ovoj državi da bi mogle da se finansiraju agencije ove i slične i administracija koja je pojela samu sebe.
Prema tome, nemojte da kukamo za agencijama. Ovde je bila priča i o fondu. Ako ćete fond koji je bio onakav kakav je bio, da on i dalje finansira životnu sredinu, onda mogu da kažem da u periodu od 2008. do 2012. godine fond nije finansirao životnu sredinu. Dvadesetpet miliona evra je otišlo na neke više korumpiraške poslove u smislu „očistimo Srbiju“, gde se kroz flajere, majice, novine, finansirale razno-razne kampanje i marketinški potezi, a daleko od toga da se reši i jedan vitalan problem kada je u pitanju životna sredina Srbije.
Znači, nemojte da tražimo to i da razgovaramo o nečemu što je više otišlo na para ekološke stvari nego na nešto značajno kada su u pitanju problemi u životnoj sredini.
Naš problem je svakako i otvaranje poglavlja 27. Neko će reći da ćemo mi vrlo lako zatvoriti poglavlje 27 u odnosu na druga poglavlja i da je to lakše. Međutim, ja mislim da smo u velikoj zabludi. Najteže će nam biti da zatvorimo poglavlje 27. Najteže će nam biti da ispunimo uslove koje EU od nas traži kada je u pitanju životna sredina.
Implementacija životne sredine u druge sektorske politike u smislu održivog razvoja je „conditio sine qua non.“ ulaska u EU. Mi toga moramo biti potpuno svesni. Priču o tome kako ćemo mi kroz pregovore sa njima nešto se dogovoriti, verujte, to nema veze. Nikakve pregovore mi ne možemo voditi. Radi se o tome da ono što se zove nekad njihov pravni poredak i ono što se zove njihova pravna regulativa u toj oblasti, a to je jedna trećina zakona EU u životnoj sredini, oni od toga neće odustati uopšte. Tu nema pregovaranja. Tu ima jednostavno ispunjavanje onih uslova i zahteva koji su pre svega u interesu našem, ali nešto što je vezano i što je uslov ulaska u EU. Zato bi bilo pametno da se dozovemo malo više pameti kada je u pitanju naša organizacija i pristup tome. Mi moramo i možemo jedino napraviti rokove. Mi možemo napraviti prioritete i možemo videti i uskladiti ono što nam ne valja, a što možemo da popravljamo i to što pre. Vrlo malo je stvari koje će nam eventualno dozvoliti da odložimo i tu moramo biti oprezni, jer može lako da nam se dogodi da zbog toga produžimo vreme ulaska u EU.
Ono što je još bitno reći to je taj inspekcijski nadzor. Do sada je bio predlog da se formira neko zajedničko telo koje će zajedno kontrolisati hemikalije i iz Ministarstva životne sredine i iz zdravstva, sanitarna inspekcija i tržišna inspekcija. To se u praksi pokazalo kao vrlo loše.
Danas su precizirane nadležnosti svake inspekcije i mislim da će to svakako dati malo bolje rezultate, ali ipak je trebalo u tim stvarima definisati ko je nosilac praćenja i ko je nosilac kontrole kada je u pitanju hemikalija ili kada su u pitanju biocidna sredstva.
Ono sa čim ću završiti, ovi zakoni i svi naredni koji će doći i sve ono u čega ćemo sutra verovati i raditi i što želimo da ostavimo nekim budućim generacijama usko su povezani sa našim finansijskim mogućnostima. Mnogo se govori o nekih 10 milijardi evra koje su nam potrebne da ispunimo sve ove zahteve koji će se pred nas staviti. Da li je baš sve tako? Znate, jednu stvar da vam kažem, kada je u pitanju životna sredina i kada su u pitanju investicije u životnu sredinu i kada je u pitanju odnos Evrope prema nama kada je u pitanju životna sredina, mislim da te pare nisu toliko potrebne. Nigde lakše nećemo dovesti investitora nego kada je u pitanju investicija u životnu sredinu. Nigde lakše nećemo obezbediti da oni ulože nešto kod određene koncesione varijante i da se nama kasnije vrati sve to, ali da donesu i znanje i da održe taj sistem dvadeset ili već na koliko se godina naprave ugovori da bi to kasnije ostalo u ovoj zemlji i znanje i funkcionisanje i zdravlje životne sredine. Od toga se neprekidno beži, ne znam zašto, a tvrdim da na takav način možemo mnogo toga rešiti i na takav način mnogo toga smanjiti od onoga što je predviđeno da je to 10 milijardi evra.
Možda ćemo napraviti taj sistem, ja se iskreno nadam, i kada je u pitanju upravljanje otpadom i kada je u pitanju prečišćavanje voda, ali bez toga teško da ćemo i ovo moći da napravimo, bez obzira na svu podršku i pomoć koju ćemo imati.
Na nama je da se organizujemo, na nama je da radimo. Na nama je da shvatimo koliko je bitna životna sredina. Na nama je da tu svest popravimo i da u škole uvedemo nastavu, a i kroz neprekidan rad i na terenu i medijsku podršku, koju ovoga puta životna sredina u Srbiji, nažalost, nema dovoljno. Hvala lepo.
Član 103.
Da ste dali prethodnom govorniku repliku, u stvari. On nije imao nikakav osnov za povredu Poslovnika. Jednostavno, moja diskusija je bila diskusija kao i sve druge diskusije. Govorio sam da u tom periodu nije urađeno ništa u životnoj sredini, što i nije. Čišćenje nekih divljih deponija koje se posle ponovo stvaraju, da ih danas imamo 150 hiljada, oni kažu da su nešto očistili, je samo bio primer kako ne treba raditi. Trebalo se raditi organizovano, napraviti određene regionalne deponije i rešiti problem.
Prema tome, sada da ulazimo u to šta je ko radio i da dajete nekome reč da priča o tome, to nema nikakvog smisla. Činjenica je da je stanje u životnoj sredini posle njih katastrofalno. To je suština.
Poštovani predsedavajući generale, dame i gospodo predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, kada bi danas u ovoj državi pitali građane kome najviše veruju, i u ovoj i u prethodnoj državi i u prethodnoj od prethodne, kada bi ih pitali kome veruju i u koga imaju najviše poverenja, rekli bi u SPC i u Vojsku Srbije.
Sa jedne strane zato što je Srbima bila sveta uvek duhovnost i sveta sloboda, ali sa druge strane zato što je vojska, godinama, decenijama, a i čitavog stoleća svojom odgovornošću, ozbiljnošću, disciplinom, patriotizmom i čašću zaslužila to poverenje kod građana Srbije.
Onda je došla 1999. godina i naša vojska je tri meseca odolevala NATO agresiji, hrabro branila svoju zemlju i svoju nejač i poštovana Ustav Srbije, ali kada se sve to završilo i kada je došao peto oktobarski haos i postpetooktobarski haos, kada je spaljena ova skupština i opljačkana, a i postpetooktobarsko kada je opljačkana i spaljena čitava zemlja, sve je trebalo urušiti i sve je trebalo poniziti i uništiti, pa tako i Vojsku Srbije.
Krenulo se u reforme posle te 2000. godine, a prva reforma je bila da se uvede civilno služenje vojske, kako bi potomci nekadašnjih slavnih boraca sada vojsku služili tako što će negovati starce u staračkim domovima, i umesto puške nositi guske i lopate po odeljenjima u bolnicama. I treba tako na neki način osramotiti tu tradiciju sa jedne strane, a sa druge strane je trebalo uništiti kompletan arsenal oružja i stopi i pretopiti i prodati svu mehanizaciju i ono što je bilo vredno u vojsci.
Treća stvar, ne manje bitna to je preko noći penzionisati sve generale, pukovnike, ozbiljne profesionalce, stručnjake i prave patriote. Sve se to završilo i krenula je nova reforma u kojoj se u tri misije trebalo sve to raditi. Prava misija je bila zaštita naše teritorije, druga zaštita građana i naroda od elementarnih nepogoda i treća misija učešće naše vojske u mirnodopskim operacijama.
Prve dve su oslabljene, a ta druga se videla i kod ovih poplava, da su inžinjerske jedinice vojske potpuno uništene, desetkovane. Inžinjerske jedinice koje su nekada bile do veličine inžinjerskog puka svedene su na mali broj ljudi sa opremom koja je potpuno rasturena. Ali, ti ljudi su i pored toga tako oslabljeni odgovorili zahtevima i svom teškom situacijom koju je poplava napravila i uspeli su nadčovečanskim naporima da spasu sve što se moglo spasti u datoj situaciji.
Treća stvar je učešće naše vojske u međunarodnim operacijama, u kojoj se naša vojska pokazala časno braneći ugled ove zemlje, od početka sa VMA, pre svega u zdravstvu, a kasnije šireći to i na druge operativne jedinice. Pored inžinjerije koja je toliko uništena, želim da obratim pažnju i da upozorim da urušavanje jedne institucije koja je bila ugled i ponos ove zemlje, a to je VMA. Ona se danas srozava da hirurgija koja je udarna igla te akademije se svodi na opštu bolnicu, a ne na ono što je u zdravstvenom sistemu tercijalna ustanova.
Dešava se da VMA duži vremenski period nema osnovna sredstva, da nema hidrogen za previjanje rana, da nema barijum za irigografije, da nema maske, da se broj intrahospitalnih infekcija povećava više nego ikad što je bio, da se kadrovska politika vodi tako što se mnogi kvalitetni doktori, profesori ugledni u svetu smenjuju, da bi na njihova mesta došli ljudi koji ne mogu adekvatno da odgovore zahtevima i odgovornosti datog mesta.
Mnogo toga ima, a ja zbog ugleda te institucije neću sada sve govoriti o klinikama i šta se dešava u svim klinikama VMA, ali se nadam da ćemo u narednom periodu to višegodišnje srozavanje tako ugledne institucije zaustaviti i da to nećemo dozvoliti, jer je to je stub i osnov našeg zdravstva.
Ono što želim da kažem, ovde je bilo reči i neko je počeo da kuka nad sindikatima u vojsci, da im je smanjena uloga. Što se mene tiče, ne bi trebali ni da postoje. Ko hoće da bude vojnik, neka bude vojnik, a ko hoće da se bavi sindikalnom borbom, neka se bavi sindikalnom borbom. Vojska ima jasna pravila službe. Vojska ima jasan sistem komandovanja, odgovornosti i rukovođenja. Vojska ima svoja pravila po kojima mora da radi, da štiti ustavni poredak, zemlju, da brani narod i to je jasno.
Druga stvar koju želim da pohvalim, to je da se vojnici po ugovoru mogu primati posle devet godina u stalni radni odnos. To je dobro, zato što se mogu po kriterijumima kvaliteta, bez konkursa odrediti ljudi koji i po potrebi službe vojske mogu popuniti određena mesta.
Treća stvar koju želim da kažem, to je da je standardizacija odbrane svakako jako bitna, zatim, da plan upotrebe vojske svako treba odvojiti od plana odbrane. Svako treba svoje da radi. Suviše je to ozbiljno da bi se sva ta dokumenta mogla mešati, da bi svako do njih mogao da dođe.
Prema tome, analizirajući sve ovo, mogu samo da pozdravim donošenje ova dva zakona, da kažem da ćemo mi Zakonom o Vojsci sigurno popraviti efikasnost vojske i da ćemo popraviti jedinstvenost odbrane ovim novim zakonskim rešenjima. Zato, kako vojska kaže, služite narodu i dalje, to je vaša društvene uloga. Hvala vam lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani roditelji, Srbija je dočekala da danas donese ovaj Zakon o genetskim bolestima, genetski uslovljeni anomalijom i retkim bolestima.

Dočekala je Srbija da jedna građanska inicijativa i jedna ljubav roditelja i njihova tuga zbog izgubljenog deteta može biti pretočena u jedan zakon, da njihova snaga i volja, solidarnost i želja pomognu drugoj deci, kada već nisu mogli svojoj. Da druga deca dobiju šansu pretočena je danas u novi zakon.

Dočekala je Srbija da ima Fond za lečenje dece u inostranstvu, tamo gde mi ovde to ne možemo da napravimo. Dočekala je Srbija da bude prva zemlja na Balkanu koja usvaja ovaj Zakon o genetskim bolestima. Najzad dočekala je Srbija neočekivano da postaje jedno humano društvo, odgovorno, društvo koje počinje da brine o svim svojim građanima, a najviše onim najvrednijim, a to su ti naši mališani. Dočekala je Srbija da je iza nas jedno vreme u kojem je mračno vreme, mračnih hodnika gde se krtice nisu videle, a krtičnjaci ostali, što je rekao vladika Nikolaj, da ministar zdravlja može da ide da operiše u inostranstvu diskus herniju, a da za te mališane tada nije bilo novca da mogu da se operišu.

Dočekala je Srbija, eto da može da bude i demokratsko društvo i otvoreno, da može jedan poslanik zajedno sa roditeljima podnese inicijativu, a da Ministarstvo da punu podršku i uključi se u to, da da 26 amandmana, Ministarstvo i da jedan težak posao, da dođete do jednog zakona, da mu da život. Mi smo dobili 45 amandmana na 45 članova koliko ovaj zakon ima i što pokazuje koliko je teško pretočiti jednu želju, iskrenu želju, a da dođete do pravog i rešenja koja će biti primenljivo.

Gospodin Milosavljević, ja sam ubeđen da je on i ranije, jer nisu retke bolesti i genetske bolesti od juče i nisu ni od oktobra, ni od maja i nisu ni od pre dve godine, ni od pet godina, ni od 10, to su bolesti od kada je postajalo društvo i biće ih i bilo ih je, jer to je život i ja znam da je on želeo i ranije da proba da neke stvari možda u reformi zdravstva napravi kada je bio vlast, kada su bili vlast, ali tada verovatno Srbija nije bila tako zrela. Verovatno Srbija nije mogla da ide u takve reforme kakve danas ide i verovatno Srbija tada nije imala taj humani odnos i taj osećaj da mora da se menja i da postane društvo koje će biti po mnogo čemu prepoznatljivije nego po onome kada je prodavala sebe i svu svoju imovinu, a nije znala da te pare uloži u ono što je prava ljudska vrednost.

Zbog toga zahvaljujem se inicijativi ovoj, zahvaljujem Ministarstvu i Vladi, što prepoznaje prave vrednosti, jer ovo što danas donosimo nije samo zakon koji će pomoći i sigurno će pomoći mnogim mališanima. Ovo je nešto što pokazuje da smo mi kao društvo zreli i da je to mnogo, mnogo vrednije od svega onoga što će proisteći iz ovog zakona. Hvala vam lepo.
Dame i gospodo, oko ovog amandmana na član 2. i svih ostalih koje sam podneo, ukupno 23, radi se oko dve različite koncepcije zakona koji je podnela Vlada i zakona koji sam ja, na neki način, zajedno sa ribolovačkim savezima i sa ljudima koji su tu u praksi decenijama i godinama došli do nekog saznanja kako bi to trebalo da izgleda.

Ovaj amandman je deo jedne široke rasprave i konsultacija koje sam obavio sa ljudima iz prakse i ljudima koji se tim poslom bave. Ono što je suština ovog amandmana, pročitaću ga, a to je da se u tom članu 2. Predloga zakona tačke 11, 20, 21, 27, 30, 32. menjaju i glase: „11) korisnik ribarskog područja, kao prenosnik javnog ovlašćenja, je privredno društvo ili javno preduzeće kome su ribolovne vode ustupljene na korišćenje; 20) pritisak na riblji fond je stepen opterećenja koje riblji fond trpi usled ribolovnih aktivnosti, akcidentnih situacija i nepovoljnih hidroloških prilika; 30) ribolovne organizacije su udruženja građana osnovana radi rekreativnog i takmičarskog ribolova, popularizacije ribolova, edukacije ribolovaca, njihovog organizovanja i evidencije“.

Šta je suština ovde, na šta želim da upozorim odmah na startu? To je da je Ustavni sud svojim rešenjem konstatovao da izdavanje dozvole za rekreativni ribolov ne predstavlja vrstu privredne usluge koje korisnik ribarskog područja pruža rekreativno ribolovcu, već predstavlja javno ovlašćenje za korisnika ribarskog područja, a u ime države, koja je vlasnik tog područja, omogući, odnosno dozvoli pojedincima rekreativni ribolov, jer izdavanje dozvole za rekreativni ribolov ne predstavlja privrednu delatnost, već prenošenje javnog ovlašćenja na osnovu zakona kojim su uređeni uslovi i postupak za sprovođenje javnog ovlašćenja.

Reči „drugo pravno lice“, koje imamo, treba izostaviti zato što „drugo pravno lice“ podrazumeva mogućnost da udruženje sportskih ribolovaca ili grupe građana dobije ribarsko područje na upravljanje, a za osnivanje ovakvog pravnog lica potrebna su dva fizička lica, jedan pečat i registracija u APR, koja svojom ozbiljnošću i kapitalom ne može nadoknaditi eventualnu štetu nanetu ribljem fondu, a i kazne zaprećene zakonom se ne odnose na ovu vrstu pravnih subjekata.

Prema tome, da ne čitam kako je formulisano, imate u amandmanu, suština je da budemo oprezni. Ako je Ustavni sud doneo to rešenje, onda treba obratiti pažnju, jer ako korisnik podnese tužbu Ustavnom sudu, tvrdim vam da će on to dobiti. Nije dobro da odmah u startu, kod člana 2, ovim zakonom dođemo u koliziju sa Ustavom ove zemlje. Zato je trebalo obratiti pažnju na to, jer to je najvažniji deo nečega što je ovde trebalo da se napiše.
Pošto je gospodin Rističević na ovaj član podneo amandman koji je praktično identičan mom amandmanu, onda ću samo prihvatiti njegov amandman i to je to. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, član 10. kaže – korisnik je dužan da vidno obeleži granice ribarskog područja u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora o stupanju na korišćenje ribarskog područja. Stav 2. – korisnik je dužan da vidno obeleži posebna staništa riba u roku od 30 dana od dana dobijanja saglasnosti na program upravljanja ribarskim područjem. Stav 3. – ministar bliže propisuje načine obeležavanja ribarskog područja.

Zašto sam predložio da se ovo briše? Iz čisto praktičnih razloga. To je postojalo u prethodnom zakonu i te table koje su postavljanje za obeležavanje ribarskog područja nisu provodile nekad dva, tri ili nekoliko dana i nestajale su, ili su bile polomljene ili su bile uklonjene ili su bile ukradene.

U konsultacijama sa ljudima koji žive uz reku, jezera, koji godinama to rade, zaključio sam da je potpuno nesvrsishodno to postavljati, pogotovo što to pravi dodatne troškove korisnicima ribarskih područja.

Objašnjenje je da to što ukidanje obaveza obeležavanja ribarskog područja ne može da obrazloži što se propisane table kradu i uništavaju. Znate šta, razlika je velika između toga kada se stvari posmatraju sa petog sprata ili kad se siđe na reku ili kada se živi uz reku i uz reku i sa rekom.

Zbog toga, ako želimo nešto da ima neku svoju praktičnu primenu, ako želimo nešto da je životno, a mi to želimo sa ovim zakonom, onda moramo izbaciti sve ono što nema nikakve veze sa praksom i sa logikom. Možemo mi papirološki napisati da tamo treba i tabla koju će ministar sam crtati ili napisati, ali to u praksi ne postoji, ne može. Sa tim se slažu i inspekcijske službe, sa tim se slažu ribolovci, organizacije, svi se slažu sa tim da to nije… i da bi trebalo uvesti korisničku dozvolu na kojoj će biti nacrtano ribarsko područje, što je onda u interesu ribolovca. On kad dobije to, on će kod sebe imati tu mapu i on će znati gde i kako to izgleda. Hvala.
Zahvaljujem.

Gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, ovde se radi o izmeni stava 4. člana 11. On u zakonu glasi – pored ribočuvara, korisnik ribarskog područja može da angažuje lica - volontere, koji poslove čuvanja ribarskog područja obavljaju kao pratnja ribočuvara. To „kao pratnja“ sam naglasio zato što se tu na taj način gubi smisao volontera koji su nama izuzetno značajni u životnoj sredini.

Oni svojom ljubavlju i posvećenošću često puta više znače na nekom prostoru od samih zakona i ako bi on bio pratnja kao volonter, pa nije on tamo da sa ribočuvarom pije pivo, nego da da neki svoj doprinos i njegova je želja da zaštiti određeni prostor.

Zbog toga sam amandmanom predvideo da to ne bude kao pratnja, nego da on jednostavno bude u saradnji sa ribočuvarom. Šta to znači? Da bi ribočuvar tada mogao da ga pošalje na određeni deo, vidi nešto, da ga informiše šta se tamo dešava i na taj način bi ta uloga volontera bila adekvatna i potpuno opravdana. Ovde, ako on treba kao pratnja da ide uz ribočuvara, on nema nikakav uticaj, niti bilo šta drugo može da uradi samostalno.

Ovde se ne radi o tome da on treba da preuzme ulogu ribočuvara, niti zato da ima ovlašćenja. Ovde se radi samo o tome da on na neki način svojim volonterskim radom može da doprinese i pomogne ribočuvaru da dobije bolje informacije i da adekvatno odgovori na određeni problem koji se na terenu nalazi. Hvala lepo.
Imam utisak da se nismo baš potpuno razumeli. Ne obavlja volonter samostalno posao ribočuvara. On obavlja to u saradnji sa ribočuvarom. Samo one poverene poslove koje njemu ribočuvar da, on može da uradi, a on normalno neće mu dati da preuzme odgovornost njegovog posla.

Znači, ovde je sada razlika između toga, da li u pratnji ide volonter ili volonter može uz nalog ribočuvara uraditi nešto, a da ribočuvar nije prisutan. To se pre svega odnosi na informacije, ne odnosi se na njegovo delovanje na terenu. O tome se radi, a bez prave informacije i taj ribočuvar ne može da stigne na sve strane, ako ćemo mi postići ulogu volontera upravo da on na neki način da svoj doprinos i pomogne ribočuvaru da svoj posao bolje uradi. Hvala.