Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala lepo, poštovana predsedavajuća.
Gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, kada ovako pred nama postoje neki parcijalni zakoni uvek su nam osećanja pomalo pomešana. Sa jedne strane, svesni smo da ovakvi zakoni unapređuju, pogotovo kada se radi o zakonima o pravima pacijenata, posebno o pravima pacijenata sa mentalnim smetnjama. Sa druge strane, svesni smo i toga da je ovom zdravstvu koje danas imamo i organizaciji zdravstvene službe potrebna jedna ozbiljna i temeljna reforma.
Oduvek smo u dilemi da li je trebalo ranije krenuti u reformu sa donošenjem čitavog seta zakona o zdravstvu ili ovako parcijalno rešavati korak po korak određeni problem koji postoji. Više sam sklon da se krene hrabrije u te reforme, ali svestan sam toga da će se često puta doći u situaciju da se razmišlja o našim mogućnostima i našim željama. U tom nekom raskoraku između materijalnih mogućnosti i želja kakvo zdravstvo da imamo dolazimo u jednu situaciju da nacionalna strategija koja je doneta u zdravstvu ne prati i zakonodavstvo.
Zbog toga mislim da bi možda bila dobra praksa da, ne samo kod ovakvih zakona, nego i kod svih drugih zakona, donosimo zakone duplo, zakone koji će početi da se primenjuju od danas i zakone koji će početi da se primenjuju recimo za tri godine. Tada bi mogli ono što nacionalna strategija od nas očekuje, a to znači da definišemo neki pravac razvoja, put, naše namere, naše želje, nešto što će za neki broj godina da se dogodi, da postavimo u zakonsku formu. To je jedna ideja pošto se stalno na neki način suočavamo sa tim šta su naše prave mogućnosti, gde smo u reformama, da li krečimo neke trošne kuće i samo nešto farbamo, a u suštini ne ulazimo uopšte u dubinu problema koje imamo.
Zdravstvo je danas preopterećeno mnogim problemima. Nabrojaću samo neke. Na prvom mestu je korupcija koja izjeda zdravstvo i protiv koje se uopšte nismo sistematski na nivou zdravstva počeli boriti. Tu je i poremećaj u odnosu lekara i pacijenata, dehumanizovan odnos. Tu je i preterana i ogromna administracija i nedostatak prioriteta. Ne prate se dovoljno svetski trendovi. Zdravstvo je preskupo zato što je nekvalitetno, aparati itd, itd, da ne nabrajam. Ogroman je taj broj i sve to treba staviti pod jednu lupu i krenuti u ozbiljnu stratešku raspravu kako postaviti operativni plan koji će za tri godine trebati da dođe na dnevni red i da taj zakon tada počne i da postoji. Međutim, šta je, tu je, imamo ovo što imamo i svakako to treba podržati zato što je veliki korak samim tim što smo imali hrabrosti da se suočimo sa tim i da donesemo zakon o zaštiti prava pacijenata s mentalnim smetnjama, pre svega.
Kakva je danas situacija u tim velikim psihijatrijskim bolnicama? Jad, tuga i užas. Ti ljudi su osuđeni tamo na jedno kazamatsko boravljenje. To su ljudi koji nemaju gde da odu, a kada odu dolaze u neku sredinu u kojoj nisu dobro primljeni. Odbačeni od svih, dešava se ili da se vrate, a to svesno da pobede bolest i praktično slobodu zamene neslobodom, što je tragično da im je bolje u toj neslobodi nego na slobodi, ili, s obzirom da organizacija uopšte ne postoji, da tek kada bolnica posle nekog vremena pita gde su ti ljudi, njima samo jave – on se ubio davno, samo vama to nije javljeno. Taj pacijent, da je podržan i prihvaćen, mogao je u nekom normalnom društvu da živi, ali se jednostavno ubio zato što u nekoj sredini naše društvene zajednice za njega nije bilo mesta.
Treća grupa ljudi u tim velikim bolnicama je ona koja nema gde da ode jer više nema kome da ode. To su ljudi koji praktično tamo žive i po 20 i po 30 godina. Tada se ta velika psihijatrijska bolnica pretvorila u socijalnu ustanovu. Postoje na sreću i neki ljudi koji, pored te svoje nesreće i bolesti u kojoj su se našli, imaju mogućnost da izađu i onda da u nekom svom okruženju, svoje porodice uspeju da se nekako snađu pod velikim teretom te porodice da može to sve da podnese i sve da izdrži.
Sada smo u dilemi da razmišljamo za jedan sistem koji je davno trebao da bude prevaziđen, tog azila, tog lečenja koje i nije neko veliko lečenje, ali tu je, kada prođe i kada uđe u jednu readmisiju ili jednu stabilnu readmisiju, sada psiho-socijalna rehabilitacija u stvari najvažnija. Nje, nažalost, kasnije nema i ako se sprovodi u tim uslovima velikih bolnica rezultati obično nisu nikakvi. Zbog toga smo govorili, ali sa jedne strane smo svesni da u ovom momentu društvo ne može da izorganizuje do kraja tu neku psiho-socijalnu rehabilitaciju u zajednici, ali ona je neophodna. Zato kada bi doneli jedan zakon koji će stupiti na snagu za tri godine, mi bi u procesu mogli da se pripremamo kao ljudi da budemo više ljudi i da našu sredinu u kojoj živimo naučimo da shvati da postoje neki ljudi kojima su potrebe veće, a koji jako mogu da budu zahvalni, koji jako mogu da budu korisni i koji jako mnogo mogu da učine da izleče upravo ove ljude koji sebe smatraju potpuno normalnim.
Ono što se nažalost ne dešava, a nadam se da će se desiti i osećam da postoji to razmišljanje u ministarstvu, samim tim što je dom zdravlja pripremljen za tako nešto i onda bi možda mogli u domu zdravlja da pripremimo ono što se na početku zove ta dnevna bolnica, taj ambulantski tretman, da pripremimo tu vezu između doma zdravlja i te neke velike psihijatrijske ustanove i da postoji nekako jedna organizacija u kojoj će se možda u nekom sledećem koraku uključiti civilno društvo, uključiti razne nevladine organizacije, a njih već danas imamo dosta u Srbiji, četiri-pet, koje mogu da predstavljaju oslonac državi za početak jedne takve psiho-socijalne rehabilitacije u zajednici.
Ono što je stravično, to su te neuropsihijatrijske bolnice unutar kazneno-popravnih domova. To je tek tuga velika. To je Aušvic, samo bez gasnih komora i bez gasnih peći. Strašno je to što psihijatri tamo pripadaju Ministarstvu pravde. Oni su odvojeni od svoje struke. Oni su više tužioci i sudije i policajci, nego što su pravi psihijatri koji trebaju nekom tamo da pomognu. Tamo nikad niko nikome nije pomogao i ti ljudi ostaju tamo blokirani, neizlečeni, pritisnuti i prepuni strahova, pod strašnim pritiskom neke policije. To je nešto na šta društvo mora jako dobro da obrati pažnju, pogotovo što su psihijatrijski veštaci najviše korumpirani, to je činjenica, zato što tu može i ovako i onako i teško je uopšte dokazati istinu o nekom pacijentu, da li on treba da ostane ili treba da izađe.
Prema tome, mnogo je tu problema i molio bih ministarku zdravlja da te psihijatre kolege vrati pod Ministarstvo zdravlja, kako bi oni mogli da se bave definitivno svojim poslom, a ne da budu pod pritiskom policije ili suda i da rade nešto drugo što nije njihov osnovni posao, to treba da rade neki drugi ljudi i to treba da rade neke druge institucije. Ono što za te ljude treba uraditi, mislim da je to obavezna tuđa nega i pomoć. Jer, ako imate neku babu koja je nepokretna, ima i penziju i ima neku tuđu pomoć, a ti ljudi to nemaju, to je stvarno za društvo pomalo neobjašnjivo.
Ono što bih još želeo da kažem, s obzirom da ima još dosta govornika, vezano je za Zakon o zaštiti prava pacijenata. Mislim da je taj zakon trebao da prati Zakon o lekarima, jer teško je govoriti o pravima pacijenata a da zaboravimo lekare koji su danas treći na udaru prisile na njih, da se čak fizički pacijenti sa njima obračunavaju. Prema tome, ako već govorimo o nekom partnerskom odnosu, trebalo je uspostaviti tu neku ravnotežu između onoga šta su prava pacijenata i šta su prava lekara.
Osvrnuću se samo na par članova, koliko sam kratko zabeležio. To je član, recimo, 17. koji govori da se uvodi pravo da pacijent može da odbije medicinsku pomoć čak i onda kada to direktno ugrožava njegovo zdravlje i njegov život. To je praktično uvođenje u eutanaziju na mala vrata, ali lično nemam ništa protiv toga, to je jedno pravo koje čovek može da ima i koje mu ne treba uskraćivati.
Ono što je tu bitno i gde je bilo mnogo rasprave i dileme, to su deca od 15 godina, da li mogu da sami odlučuju o svom zdravlju, normalno na predlog lekara. Mislim da tu možemo govoriti "za" i "protiv", treba osetljivo ući u tu priču, sigurno treba tu malo, kada su u pitanju operativni zahvati ili neke invazivne metode, dijagnostičke, tu treba malo obratiti pažnju, da baš ne može dete sa 15 godina toliko da bude svesno svog stanja da može baš sve da procenjuje. Ali, sa druge strane, često puta dete od 15 godina može daleko bolje da procenjuje nego njegovi roditelji.
Mislim da ovo može da se prihvati sa nekim određenim izmenama, pogotovo što je bilo primera u životu, lično sam bio u situaciji da vidim, da kod određenih sekti, roditelji su zbranjivali da se nekom detetu da krv ili da se uradi operativni zahvat i došlo je do smrtnog ishoda. Znači, radi se o tome da možda dete sa 15 godina bi moglo da proceni svoje zdravlje i da kaže – da, ja hoću to, bez obzira što moji roditelji pripadaju nekoj sekti koja mi to brani, ili neki slični primeri, sada se ne upuštam u pojedinačne primere, nećemo ni stići. Ali, činjenica je da fleksibilno treba postaviti tu priču i videti da li dati za pravo toj deci da mogu o nekim stvarima da odlučuju, a u nekim u tome ih ograničiti.
Na kraju samo oko saveta i tih savetnika. Saveti me malo podsećaju na nekadašnji SIZ, to je bila institucija koja je imala neko veće – davalac usluga i veće – primalaca usluga. Imali ste davaoce usluga koji su bili lekari i domovi zdravlja i medicinski centri, a primaoci usluga su bili privreda i bili su građani. Tada se u skupštini raspravljalo o tome koje su mogućnosti privrede i šta to treba za njih da obezbedi za te pare zdravstvo i to je funkcionisalo u tom vremenu, a ovo je nešto slično, možda malo modernije, malo drugačije ali u svakom slučaju može da predstavlja jedan pomak u smislu neke bolje komunikacije i bolje obaveštenosti i na kraju krajeva u korist pacijenta na nekim prostorima, nekim lokalnim samoupravama.
Kada su u pitanju ovi savetnici, tu samo treba biti jako oprezan, često puta se dešava da izaberemo te ljude, biramo ih kako ih biramo po partijskim i koje kakvim nekim drugim linijama ali onda ti ljudi niti su stručni, ima dosta ni ličnih, ljudskih, ni stručnih kvaliteta da mogu jedan tako odgovoran posao da rade.
Ako napravimo neki kurs i ako pripremimo te ljude dobro, mislim da to može dati dobre rezultate, ali to treba stvarno, stvarno uraditi vrlo oprezno i vrlo organizovano, a sa druge strane mislim da bi bilo dobro imati za ljude sa mentalnim smetnjama takođe neke savetnike, posebno zato što je to ozbiljan prostor i tu je daleko složeniji sistem, kada su u pitanju prava i šta sve može da se dogodi, i ne treba se plašiti da će to biti teret za zaposlene, da će više njih zapošljavati, zato što u lokalnim samoupravama imate zaposlenih da kipi iz svih vrata, da ima bar jedno 30% viška koji ništa ne rade i koji bi jako korisno mogli da budu zaposleni. Hvala vam lepo.
Zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je ova izmena i dopuna Zakona o radu gospodina Nebojše Stefanovića. Odmah u startu možemo da kažemo da ona zaslužuje sve pohvale. Ovde se na jedan način pokušavaju zaštiti kako trudnice, tako porodilje, tako deca, tako i jedna borba protiv bele kuge koja neprekidno hara Srbijom.
Da bi napravili neku analizu ovoga zbog čega je značajno doneti ove izmene, želim da dam samo neke od demografskih podataka. Ispravna demografska politika svakako je značajna za opstanak ove zemlje. Broj stanovnika Srbije je 7.120.000, a to je oko 5% manje nego što je bilo 2002. godine. Samo zbog smanjenog prirodnog priraštaja izgubili smo 377.000 ljudi za devet godina. Prosečna starost stanovništva je oko 42 godine.
U narednih 25 godina Srbija će ostati bez 1.200 sela. U prvih 15 godina izgubićemo 700 sela, a sledećih 10 godina još 500. Znači, ostaće ulice, ostaće kuće, ostaće drveće i tarabe, groblja, neka sećanja i uspomene, ali ljudi biti neće.
Prema tome, taj pad prirodnog priraštaja uslovljen je, s jedne strane, egzistencijalnim problemima o kojima svakako ne treba govoriti, u kakvoj teškoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji se zemlja nalazi, ali takođe i zapadnom kulturom koja nam nudi neke druge vrednosti, koja nam uništava porodicu i koja ispred zadovoljstva za imanjem deteta stavlja zadovoljstvo zaimanjem nekih stvari, da hedonizam i komformizam postaju najvažniji ljudski odnos. To je jedan od elemenata koji je značajan za shvatanje donošenja ovih izmena.
Druga stvar o kojoj treba govoriti je da ove izmene predlaže jedan poslanik, u ovom slučaju i predsednik Skupštine, ali u svakom slučaju poslanik, a očekivali smo da ovako nešto treba neko drugi da predloži. S pravom se pitamo ovde, gde je sindikat? Gde je danas i gde je bio svih ovih godina? Gde je, na kraju krajeva, država i gde su poslodavci?
Kada govorimo o sindikatu, kojih ima nekoliko hiljada, njegova uloga, kada je u pitanju zaštita radnika, praktično ne postoji. Oni čekaju da se nešto dogodi, oni ne izvršavaju svoju funkciju. Njihova uloga je samo da imaju neko svoje lično zadovoljstvo i da nađu svoje lične privilegije, tako se osnivaju, pa ih sada imamo nekih 25.000, što reprezentativnih, što nereprezentativnih.
Dijalog socijalni je u krizi. Dijalog između sindikata, poslodavca i države takođe ne postoji. To su sve elementi koji su pogubni, kada se govori o pravima i zaštiti radnika i nikad i nigde verovatno prava radnika nisu bila više ugrožena nego danas ovde u Srbiji. Čak i solventni poslodavci ne isplaćuju plate, kupuju jahte, izvlače novac napolje, a radnici ćute i rade, da ih zaštiti nema niko.
Ovde nije reč o tome da neko želi da spreči proizvodnju ili da zaustavi razvoj privrede, naprotiv. Želimo da sprečimo eksploataciju radnika, u ovom slučaju onog najvrednijeg što imamo, a to su trudnice i to su porodilje.
Prema tome, SNS, s jedne strane, maksimalno podržava ove izmene, a sa druge strane očekuje da ovaj novi Zakon o radu, koji će biti donet do kraja ove godine, očekujemo i tražimo da pokrene socijalni dijalog između sindikata, države i poslodavaca. Samo zajednički na taj način možemo doći do novih rešenja jer izmene Zakona o radu, normativa u radu mora da bude neprekidan proces. To ne može da se donese danas i da važi za sledećih deset godina, to se mora donositi kontinuirano, neprekidno, zato što novo vreme nalaže i nova rešenja. Hvala lepo.
Hvala.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Konvencija o međunarodnom železničkom prevozu ili skraćeno COTIF je sastavljeno u Bernu 1980. godine. Ona predstavlja vrhunac rada na međunarodnoj nunifikaciji železničkog prevoza.
Ove izmene i dopune su iz 1990. godine i nije sporno da mi usvojimo ove izmene i dopune. Normalno, naša je želja da uđemo u EU i ja mislim da smo jednom podvukli tu crtu i da to podrazumeva i neke obaveze koje samim tim preuzimamo.
Rasprava o železnicama Srbije svakako može da bude vrlo zabavna i kada bi se izneli svi problemi i način kako to funkcioniše u životu, mogao bi se snimiti novi film "Ko to tamo peva", samo sada sa nekom novom verzijom u železničkom saobraćaju.
Međutim, stvari su sigurno daleko ozbiljnije. Krenućemo od nečega što stvarno nije sporno kada donosimo i donećemo ovaj zakon. Donećemo mi još mnoge zakone i direktive koje traži od nas EU. Doneće ova Skupština i garancije za davanje kredita železnici. Doneće ova Skupština i budžet na kojem će se, pre nego što ga donesemo, pretvoriti u Zid plača javnih preduzeća i akcionarskih društva, kako bi se pokrili gubici i kako bi što viša para iz budžeta njima bilo odvojeno.
Sve će to ova Skupština doneti, ali ono što bi bilo pristojno i što bi možda bio red, a to je da pred ovu Skupštinu pored tih zahteva za garancije i za pomoć, budu izneti i izveštaji i strategije, planovi, realizacije reformi, problemi i sve ono što prati jedno funkcionisanje ovako značajnog akcionarskog društva ili do skoro javnog preduzeća. Mislim da bi to zaslužili ovi poslanici koji čine sve i prihvataju sve zakone i mogućnosti sa Vladom zajedno da pomognu u funkcionisanju tog preduzeća.
Mi do sada takvu praksu nismo imali. Mislim da je krajnje vreme da se stvari malo okrenu i zbog javnosti i zbog građana koji ovo slušaju i vide, šta to hoće akcionarsko društvo, šta hoće neka druga javna preduzeća, dokle će se izdvajati te pare i koja je to korist koju će građani sutra zbog finansiranja i izdvajanja svog novca imati od funkcionisanja tog javnog preduzeća?
Sadašnji način poslovanja železnica Srbije je glomazno skupo, zastarelo i zasnovano na monopolu. To je svima jasno. Mi imamo aspiracije da uđemo u EU i prema tome moramo zbog toga što pre krenuti u neophodne reforme u železničkom
sektoru sa jedne strane, da bi ispunili te zahteve ako već to hoćemo, a sa druge strane da dobijemo jeftiniji, bezbedniji i brži železnički prevoz.
Poslednjih godina bilo je pokušaja reformi. Ulagalo se u infrastrukturu, nabrojaću nešto od toga. Sećam se da je pre nekoliko godina ulagano u adaptaciju sanacije, krečenja železničkih stanica. Mnoge železničke stanice u kojima sada više vozovi uopšte ne prolaze, gde nema ni putnika ni vozova, davana su milionska sredstva da se sređuju neki podrumi u kojima se godinama nije ušlo, da se uvlači grejanje i mermer u tim podrumima i na taj način prikazivalo kao da se nešto kapitalno i veliko radi za železnicu. Sa druge strane, kupovani su išarani vozovi koji su više ličili na cirkus nego na ozbiljan železnički prevoz.
Samo ću definisati tri cilja reforme, koje mislim da treba da stavimo i informišemo ovu Skupštinu i javnost. Prvo je, da se ispune ti uslovi EU, ako smo mi uopšte u stanju to da uradimo. Mi preuzimamo ove obaveze, obećavamo da ćemo to uraditi, ali ja nisam baš siguran da mi to, ako ovako nastavimo, možemo postići. Kroz te direktive koje su sadržane u tom čuvenom Akvisu EU. Ako to ispunimo, onda možemo da očekujemo i neke benefite i podršku u daljim reformama od same EU.
Ono što je treći cilj reforme, to je ta konkurentnost. Ako je ne ojačamo, kada dođe do tržišne utakmice, bojim se da tu nemamo šanse da pobedimo. Ne budemo li sproveli ove reforme i došli do otvaranja tržišta, naše učešće u svemu tome će biti zanemarljivo i to će još više pogoršati finansijsku situaciju akcionarskog društva.
Takođe se mora menjati filozofija poslovanja. Ono što mi danas imamo, to nije poslovno orijentisana filozofija. To je ono po principu – radio, ne radio, svira ti radio. Putnici će se voziti po tim kupeima u kakvim se voze. Nekom će otpasti bubreg usput ili neće, ali je činjenica jedna da ako i u tim uslovima takvog monopola dođemo na tržište, u toj konkurenciji mi nemamo šta da tražimo.
Koji su to problemi na koje smo u obavezi zbog građana da izađemo, iznesemo? Ponoviću neke koji su na panelu diskusije u železnici bili izneti. Ponoviću već ko zna koji put kako je svaki poslanik ovde rekao – pa reći ću i ja, ali to je stvarno ovako vrlo interesantno, kao i podaci. Nije na odmet čuti još nekoliko puta da su naše prosečne brzine 42 kilometara na sat, i to samo na nekim delovima. Na oko 300 pružnih deonica je uvedena lagana vožnja, laganije od 40 kilometara. Verovatno je zbog bezbednosti, jer činjenica je jedna da takve brzine predstavljaju vrlo ozbiljnu bezbednost za naše putnike.
Koja su rešenja, ako već govorimo ovako pomalo kritički, što moramo, i to je naša moralna obaveza? Nije sporno da ćemo mi ovo podržati, ali želimo da nateramo sve činioce u ovom društvu da ispune obavezu prema EU, kako ne bi bilo smetnja ostalim da se tamo stigne, ako ćemo ikada tamo i stići. Rešenje je racionalizacija infrastrukture i prilagoditi tu infrastrukturu i sadašnjim, a i budućem obimu sadržaja, uklopiti se u okruženje, videti šta će to u budućnosti biti glavna naša orijentacija, koje će to biti glavne džade za taj neki međunarodni saobraćaj, gde tu može da se iskaže finansijska korist ili benefiti, a gde će to biti isključivo nešto što se zove - socijalna kategorija, ako do toga već moramo da radimo?
Moramo smanjiti troškove, odvojiti sporedne delatnosti i ono što je najstrašnije, a to je – šta ćemo sa brojem zaposlenih kojih je previše? Kako se na tom polju radi, gde se to stiglo, morali smo dobiti ovde informaciju? Ja nešto imam, a to je da se za pet godina smanjio broj zaposlenih sa nekih 20.000 na 18.000, u nekom prirodnom odlivu.
Možemo mi to zbog tih socijalnih pritisaka držati još neko vreme, ali u momentu kad pritisci iz Evrope budu takvi, a iz našeg budžeta takvi, onda ćemo ući u jedinu situaciju da ćemo morati brzo da uradimo smanjivanje broja zaposlenih, a do tada ćemo mnogo štete naneti, zato što ćemo kasniti u reformama i kasnićemo u investiranju infrastrukture, kako bi je prilagodili uslovima da možemo da pratimo konkurenciju kada se sutra vrata otvore i kada drugi operateri eventualno dođu u poziciju ili privatnici dođu u poziciju da se takmiče ko će dobiti posao.
Prema tome, naravno da postoje otpori. Svaki monopolista se bori protiv reforme, ne želi, zato što treba se takmičiti, treba uspeti. Očekujem da taj snažan pritisak EU i ponekad dovođenje subvencija i pomoć od strane u jedan razuman nivo, natera bukvalno, natera i menadžment, da se ubrzano prilagodimo novim zahtevima i možda ćemo, nadam se, jednog dana biti u toj porodici evropskih železnica.
Ne mislim da ćemo doći dotle da možemo da se sa njima do kraja nosimo, ali da budemo bar ono što se zove osnovna ljudska kultura u prevozu naših građana i roba. Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, predstavnici ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, ova tema o učešću naših odbrambenih snaga u multinacionalnim operacijama svakako je izuzetno značajna i teška, tako da bilo koga u ovoj zemlji ne može da ostavi ravnodušnim, pre svega zbog nekih naših sećanja, davnih i skorašnjih, a i osećanja koja iz tih sećanja proizilaze. Druga stvar je što se toj temi vrlo malo medijske pažnje posvećuje i što kod građana može da dovede do mnogih nedoumica, tako da se nadam da će ova rasprava i odgovori na mnoga pitanja u mnogome pomoći da ljudi sasvim drugačije možda shvate ovo pitanje.
Kada sam govorio o tome kakva su to osećanja, vraćamo se u neku prošlost kada su naše oružane snage u plavim šlemovima u staroj JNA bile rasute po svetu i tamo širile na neki način ugled ove zemlje i doprinele miru i stabilnosti i bile cenjene i poštovane i obučene i jedinice koje su bile primer u svetu. Nažalost, ti isti plavi šlemovi su kada se rastakala ova zemlja bili prilično nemoćni i inertni. No, to je ipak neka dalja prošlost.
Ono što su neka skorija osećanja su razmišljanja kako se jedna odluka o zaštiti bezbednosti ljudi, što je osnovna uloga multinacionalnih operacija, odluka da se koriste neka sredstva 1999. godine koja će pod izgovorom zaštite ljudi dovesti do ugrožavanja bezbednosti ljudi. To je operacija NATO pakta na našu zemlju i bombardovanje ove zemlje koja je pala na ispitu, gde se desilo, što je i konstatovala komisija, bila legitimna, ali svakako ne legalna. Tu je međunarodno pravo doživelo težak poraz i nadamo se da će budućnost pokazati da će sve nove operacije koje budu u tom smislu daleko pravednije i poštenije.
Naše jedinice će učestvovati u mirovnim operacijama. Multinacionalne operacije nisu samo mirovne. Multinacionalne operacije su i humanitarne, operacije za zaštitu od terorizma. To su operacije odbrambene i u sprečavanju sukoba. Ovde učestvujemo većinom u mirovnim operacijama i to je jako dobro. To su operacije proistekle iz građanskih ratova, najvećeg zla koje može da se dogodi. Ratovi se vode za teritorije. Tu ima i pobeđenih i pobednika. U građanskim ratovima pobednika nema. Svi su pobeđeni i svi su poraženi. Jednostavno, oni se vode za narod, a vode se u stvari protiv naroda. Ne zna se ni kako počinju, ni gde idu, ni gde će stići. Zbog toga naša uloga tamo ima izraženi humanitarni karakter. Iskreno se nadam da će naša vojska i obučena i odgovorna i kako postaje sve cenjenija u svetu znati da odgovori tim vrlo ozbiljnim zahtevima.
Ovo što se dešava da povećavamo kontigent na 475 ljudi Vojske i 15 pripadnika MUP je dokaz jednog poverenja i priznanja sveta za nas, za ovu politiku, za očiglednu pozitivnu politiku prema svojoj odgovornosti za učešće u takvim operacijama. Ono što je bitno je da smo došli do formacijske pešadijske čete. To je značajno jer ćemo logistički moći sami da tu budemo, jer niže formacije podrazumevaju zajedničko učešće sa drugim snagama, gde bi mogli da dobijemo logistiku, iz čega proističu novi problemi, a to je zajednička obuka, procedura usaglašavanja opreme i poznavanje jezika.
Ono što smo do sada imali, to je na posmatračkom nivou. To su medicinske ekipe koje su svojim radom doprinele da dođemo u poziciju ovog priznanja da povećavamo ukupan broj naših pripadnika u multinacionalnim operacijama. Njima je bilo dosta lakše, jer VMA ima izuzetan prostor za uvežbavanje i za obuku tih ljudi i možemo da kažemo da su te naše medicinske ekipe, koje su išle i sada su tamo, uz rame svim svetskim ekipama i tu možemo da im odamo maksimalno priznanje.
No, nadam se, novi centri za obuku i prilagođavanje tim nekim zahtevima koje traže te multinacionalne operacije će doprineti da i druge formacije budu na nivou tih ekipa.
Ono što je na kraju bitno reći je šta su to neki naši interesi. Govorilo se o ekonomskom aspektu. Činjenica je da izdvajamo značajna sredstva, ali je činjenica da se 40% vraća UN. Sa druge strane, sve ovo ide u plate, ide u podršku našim ljudima za obuku i za opremu. Postoji još jedan način kako se zarađuje i kako država može tamo da dođe do sredstava, a to je što UN plaća korišćenje neke naše opreme, prevoznih sredstava. Ne koriste se sva sredstva. Svega jedna desetina bude u pogonu, a devet desetina bude parkirano, a za svako to vozilo UN daje do 100 evra dnevno za to korišćenje. To je još jedan način da se materijalno ublaži to što se traži. To je najmanje bitno. Više je važno što ćemo mi kroz naše učešće to vratiti i steći jedan pravni, politički status, ojačati svoje pozicije, napraviti neke nove sadržaje u spoljnoj politici i doprineti da ova zemlja dobije status kakav u svetu i zaslužuje.
Prema tome, SNS i naš poslanički klub će glasati za ove predloge. Pre svega, glasaćemo kao humani ljudi sa željom da doprinesemo zaštiti svakog deteta i svakog čoveka na onim prostorima gde se danas neko zlo dešava, a glasaćemo i kao odgovorni ljudi zato što znamo šta su naše međunarodne obaveze, znamo to da poštujemo i cenimo i znamo da takav odnos može da doprinese ukupnom statusu naše zemlje. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, jedno od predizbornih obećanja SNS je bilo da ćemo učiniti sve da izvršimo revitalizaciju naše poljoprivrede, da poboljšamo stanje u poljoprivredi, da obezbedimo investicije, pomognemo poljoprivredniku, pomognemo selu. Ovim zakonom i agrarnim budžetom od 4,5%, a isplaćivanje svih dugova iz 2011. i 2012. godine očigledno su prvi koraci u ispunjenju tog obećanja, koje već polako počinje da se ostvaruje. Dobro je što je ministarstvo najzad počeo da vodi čovek koji je odrastao i živeo uz tu muku paorsku uz taj težak život, uz taj rad, uz tu ljubav, uz tu brigu, tako da je to mogao da oseti i zna to. Znaće da pomogne i ima svakako i potrebu i odgovornost da tim ljudima pomogne i obezbedi im uslove da mogu da rade i ostvare ono što žele. Najzad, mislim da je došlo vreme i kraj onim ministrima koji su po partijskoj liniji dodeljivali subvencije i podsticaje i kredite i da je došao kraj ministrima koji su slikali na televiziji kako utovaraju džakove sa đubrivom a posle se ispostavi da su to njihovi kamioni.
U tom postrevolucionarnom tornadu je sve stradalo. Sve su odneli i uništili pa tako ni poljoprivreda nije mogla da pobegne. Sa svim uredbama i stvaranjem haosa u poljoprivredi godinama, koji su činjeni i rađeni u Srbiji, i sve se činilo da Srbija ne bude poljoprivredna zemlja, da ne bude ono što jeste i što je uvek bila, demokratska vlast nas je dovela, a to znači nigde. I pored svih udara na poljoprivredu ona je nekako izdržala pa BDP učestvuje sa 11%, a agrarni biznis učestvuje sa 20% u BDP. Čak je i pozitivan spoljno-trgovinski bilans, što je jako teško danas naći u Srbiji. Selo ipak nije izdržalo taj tornado iz 2000. godine. Selo je opustošeno, devastirano, ostarilo. Selo je ispražnjeno. Ne zna se ko je stariji, da li ljudi, da li traktori. Nekada je bila jedna emisija koja se zvala "Selo veselo". Ne znam da li ta emisija još uvek postoji, ali znam da selo u Srbiji više nije veselo. Čak niko neće ni da ga zove selom. Sada ga zovemo nekim ruralnim naseljem kao da tu žive neki ruralisti jer je nama to postalo sramota.
Kažu da nema bogate države bez bogatog seljaka, a seljaku su uvek uzimali. Za vreme komunista prvo su im uzeli, a posle im nisu dali da rade. Od 2000. godine u ovom novom sistemu koji ne znam kako se zove jer nauka još nije dokazala kako se ovaj sistem zove, daju mu da radi, ali mu posle opet uzmu.
Ova vlada je povećala izdvajanja i to je 4,5% sa željom da prođe i 5% budžeta. Da li je to dovoljno? Nije. Da li je trebalo više? Jeste. Da li je moglo više? Jeste. Zašto nije? Nije zato što u ovom momentu država očigledno nije bila spremna da rigorozno uđe u štednju i racionalizaciju, da se oslobodi balasta birokratije i administracije i da na takav način svaki zarađen dinar prebaci u poljoprivredu. Verovatno će 2014, ako 2013. to nije uradila, jer drugog izbora neće imati.
Ovo treba podržati. Do sada se sve nekim uredbama uređivalo i to je stvaralo potpuni haos u poljoprivrednoj proizvodnji. Drugo što vredi kazati i podržati su veća sredstva za stočarstvo, jer njegovo učešće u BDP je marginalizovano. To gledaju druge zemlje u okruženju. Kod nas je stočarstvo na nekim marginama, a moglo bi jako mnogo da se uradi. To što se sada obezbeđuju dodatna i povećana sredstva je za svaku pohvalu. Treća stvar na koju želim da ukažem kao podrška je javna rasprava koja je bila korektna i kvalitetna i u kojoj su uzeli učešće svi relevantni činioci u ovom društvu koji mogu nešto da kažu o ovoj oblasti, a posebno što je ministarstvo imalo sluha da sve to shvati, podrži i mnogo toga prihvati da bi se dobio jedan tekst koji je u interesu poljoprivrede. Četvrto, najzad je to prekid jedne kolebljive i nestabilne politike u poljoprivredi gde ćemo sada imati situaciju da će svako znati šta treba da radi, šta mu je činiti, kako da planira i kako da se u ovim teškim vremenima snađe i nađe najbolje rešenje za sebe.
Planovi su nešto što je neophodno ovoj zemlji. Sedam godina EU planira, a mislim da ćemo mi nešto raditi između pet i deset godina. Svaki plan je bolji. Loš plan je loši od nečega čega nema.
Kritičari kažu da neće biti novca za realizaciju ovog zakona. Novca će biti ako se želi, ako se oseća potreba i ako se shvati značaj koliko je važno uložiti u poljoprivredu. Ovo nisu subvencije za poljoprivredu. Ovo su subvencije za život. Ovo su subvencije za Srbiju.
Šta je možda još trebalo uraditi? Možda neku analizu dati zajedno sa ovim zakonom da vidimo kakvi će ekonomski efekti biti, da se proceni koje su prednosti ovakvih podsticaja i subvencija u odnosu na prethodni sistem i kako će se to odraziti u granama poljoprivrede kada je u pitanju povrtarstvo, stočarstvo, voćarstvo itd. Kako će se na kraju krajeva to odraziti na teritorijalni okrug i neke opštine, kako ćemo pomoći selu, možda bi jedna takva analiza mogla da dođe. Nadam se da će uskoro nešto slično doći.
Ono što bih još želeo da kažem je da se sećam vremena kada su u pitanju investicije kada su sa Surčinskog aerodroma leteli avioni sa telećim i goveđim mesom prema arapskom svetu svaki dan i to je bio jedan izuzetan izvozni program. Na tome je mnogo toga u poljoprivredi bilo razvijano. Tako da i ovo što dolaze investitori iz arapskog sveta i donose 100 miliona evra samo za kupovinu nekih propalih kombinata može da bude jedna izvanredna odskočna daska za druge poljoprivredne proizvođače da pokrenemo tu proizvodnju i da ponovo otvorimo tu liniju prema arapskom svetu kako bi mnogo toga mogli tamo da prodamo.
Poljoprivreda je dugo bila u mraku. Dugo se oralo u mraku pod mesečinom. Ovaj zakon upalio je neka svetla. Ovo je neko premoštavanje sa svetlima do jednog jutra. Nadam se da će uskoro to jutro osvanuti nad Srbijom i da će doći neko novo vreme.
Hvala lepo.
Želeo bih da malo vratim, ako je moguće, raspravu na onaj član zakona o kojem pričamo. Imam utisak da je ovo sve što je sada u poslednje vreme pričano, uopšte se ne odnosi na ovaj amandman o kojem smo govorili. Ne znam o čemu se sada ovde radi? Ovde je više puta bilo zloupotrebe govora i iznošenje nekih stvari koje stvarno nemaju veze.
Ovaj amandman o kojem smo govorili, radi se o članu 8. Predloga zakona, koji se odnosi, iskreno je naša želja da na neki način zaštitimo i imenovana lica, ili lekare da zaštitimo, da ljudi ne bi izgubili posao.
Ovde smo počeli da pričamo o jajima, o krompiru, o Krivičnom zakoniku, o svim ostalim zakonima, a ne govorimo o tome da je ovo specijalni zakon koji je ispred Zakona o radu. O tome se suštinski radi. Pokušavamo da izbegnemo, ako je to moguće, da neki ljudi sutra treba da se tuže, sude, da obezbede ono što je njihovo osnovno pravo na rad. To je suština jednog amandmana, da želimo da izbegnemo neke dekrete, da želimo da izbegnemo neka pisanja i da našim amandmanom, ako je moguće, samo upristojimo i normalizujemo stvari i postavimo stvari na svoje mesto.
Zato vas molim ako je moguće da se vratimo na ovaj amandman. Neko ovde ne zna o čemu se priča i onda svi ustaju i daju neke replike, govore o nečemu što nema veze sa stvarima. Dajte, ljudi, radi se o članu 8. i dajte da kažemo do kraja, ako neko ima smisleno.
Imamo odluku Odbora, imamo prihvaćen amandman od strane Odbora za zdravlje, imamo diskusiju koja je trajala dva dana, vrlo konstruktivna, vrlo kvalitetna i izražavam stvarnu zahvalnost svima koji su učestvovali u toj diskusiji, ali smo došli do toga da sada samo treba da vidimo da li će taj amandman biti prihvaćen ili ne ili da li ostavljamo neko vreme do glasanja da o tome još malo razgovaramo ili ne. To je sada suštinsko i dajte da se baziramo na ovaj amandman i da idemo dalje. Hvala.
Hvala lepo. Gospodine predsedniče, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su ova tri zakona koja u stvari predstavljaju samo jednu kariku u nizu zakona koje treba da donesemo da bi izvršili kompletnu reformu našeg zdravstva. Ali, iz ovo tri zakona se već vide neki obrisi, vidi se jedna strategija koja svakako ako se upornim radom ovako nastavi može da dovede do poboljšanja ukupne naše zdravstvene zaštite.
Kažu, da je naše zdravstvo obolelo, da je prepuno negativnih pojava korupcije, rada na crno, neusklađenosti državnog i privatnog zdravstva, poremećenog odnosa između lekara i pacijenata. Možda je to tačno, ali moramo znati da je zdravstvo samo deo jednog obolelog društva. Zdravstvo je samo srce jednog obolelog društava ali kako znamo da za sve ima lek, SNS je ubeđena da će zajedno sa svojim koalicionim partnerima naći lek za rešavanje kako obolelog društva tako i obolelog zdravstva. U stvari najvažnije je da je karcinom uklonjen, a žute metastaze ćemo uklanjati ako treba jednu po jednu.
Prema tome, ono što je bitno ovde reći, a to je u stvari nešto našta su se i drugi poslanici pozivali, kad govorimo o tim negativnim pojavama, da ipak ogromna većina zdravstvenih radnika, danas u teški uslovima, sa stotinu problema vrlo odgovorno, savesno i pre svega humano radi svoj posao. Tu je u stvari najvažnija jedna stvar koja je za nas bitna, a to je ta humanost. Jer, možemo biti društvo i siromašno, i
ubogo, možemo biti i biti podeljeni i pocepani i posvađani i popljuvani, ali nikad ne smemo i ne možemo biti ne humano društvo. Jer, tada mi ne bi bili ono što jesmo i dve osnovne naše osobine, pravdoljubivost i humanost, uvek su nas krasile i bez obzira na sve posledice koje smo kroz istoriju zbog toga imali.
Ono što je suština ovog prvog predloga o pretvaranju javnog duga, napravljenog duga, duga koji nije bio ugovoren, duga od nekih 13 i po milijardi je iskrena želja i možda jedini način da se pomogne proizvođačima i da se to što je neko uradio pretvori u javni dug. Ono što nam u ovoj situaciji stvarno pravi, a to su odgovori: ko, kad, gde, zašto, kako i s kim je napravio 13 milijardi duga u poslednjih nekoliko godina. Tako što su pojedini direktori i ustanove bez ugovaranja pravile dug sa svim građanima ove zemlje.
Da li je moguće da će to proći bez posledica? Da li je moguće da možda ministarstvo nekom svojom unutrašnjom kontrolom ne ispita priču, ne ulazeći u to da je sve to nešto kriminalizovano, da je možda bilo razloga ali se svakako to moralo uraditi na neki drugi način? Ali, ono što je poenta priče, je dok mi pokušavamo da ispeglamo ovih 13 milijardi i dok se borimo na neki način popravimo stvari, žute metastaze grickaju i dalje. Evo sad, prekjuče, dok smo obavestili sve da će biti centralne nabavke, da napravljen dug od 13 milijardi, Fond raspisuje po hitnom postupku konkurs, nabavku koja je u vrednosti od 137 miliona dinara. To sve raspisuje 4.12.2012. godine, da bi se dokumentacija predala do 10.12.2012. godine kako bi oni mogli da završe ove nabavke.
Radi se o nabavkama za dijalizu, dijaliznih materijala u toj vrednosti i sad dok se borimo da popravimo naše proizvođače, oni raspisuju tender za 17 stavki, od kojih 10 naših proizvođača ne mogu da učestvuju. Od tih 17 stavki imamo tri stavke koje do sada nikada nisu bile ni raspisane na tenderu, a što je najstrašnije imamo jednu koja nije ni registrovana. Jedan dijalizator koji uopšte nije ni registrovan u našoj zemlji. Prema tome, ovde se 10 stavki uvozi, neke nisu ni registrovane, neke nikad nisu uvežene, radi se u stvari nabavka za poznatog kupca, od poznatog proizvođača, preko poznatih ljudi.
Ovo i slične nabavke u ovom periodu da bi zaštitili da ne napravimo novih 13 milijardi moramo pod hitno zaustaviti. To se sve dešava kada je direktor dao ostavku i kada je on otišao, jedna uhapšen, drugi dao ostavku, lepo društvo Fondu za zdravstveno osiguranje.
Ono što je još strašnije i što se sada dešava, gospođa ministarka verovatno to i zna, jedno njeno pismo 13. novembra koje je upućeno cirkularno u sve zdravstvene ustanove, pismo vrlo korektno koje objašnjava kakvu ćemo strategiju primeniti, da idemo na centralizovane nabavke, da se prave planovi, da se ti planovi preko Zavoda za zdravstvenu zaštitu dostave Batutu, da može već Batutu da krene u tu priču, da bi do 20. decembra nešto mogli da uradimo, da radimo na tome i da su uštede velike. Ne samo uštede nego i sprečavanje korumpiranih radnji i svega ostalog i na kraju krajeva skidanje ljage sa zdravstva.
Tri dana kasnije, nakon što ste vi uputili ovo pismo Fondu koji upućuje drugo pismo u kome obaveštava svoje filijale da traže da u što kraćem roku dostave od ustanova i naprave ugovore kako bi mogli da obave nabavke i to precizno, recimo, za izradu materijala za vaskularnu hirurgiju, za kardio hirurgiju, ugradni materijal u kardiologiji, implantati za kukove i tako dalje, najskuplje stvari. Sve to napisano na nekih desetak stvari koje hoće sad brzo, ako je moguće što pre da odrade posao i da se oduže nekim ljudima ili da ispune neke obaveze koje su imali od ranije. To sve radi potpisa direktora sektora, gospođe koja je došla, a bila je šef apoteke Kliničnog centra i prebačena je u Fond, da bi verovatno, kako oni to kažu mogla da pravi i dobro poznaje kombinacije.
To je jedna od kombinacija koja sada treba da se odradi, da doda na sve ovo ili da spreči neke dodatne nabavke, što je neverovatno da ne postoji usaglašenost i da pokušavaju da u što kraćem roku naprave određene ugovore, pozivajući se na Zakon o javnim nabavkama i na taj način spreče kompletnu strategiju koju zdravstvo pokušava da napravi.
Kada smo došli do toga, do želje da se centralizuju nabavke, iskreno da se uštedi nekih 20% ako je to moguće, a ako se uštedi i 1% biće veliko, a ako se uštedi 20%, biće fenomenalno. Nije bitno da li će se uštedeti 1% ili 20%, biće fenomenalno, i bitno je da se svaki dinar koji građani odvoje za zdravstvo, da stvarno tamo i stigne.
Postavlja se sada pitanje na koji način i koji sistem u centralnim nabavkama da napravimo. Mislim da je svejedno na koji ćemo način uraditi, jer će svaki biti bolji od ovog "drp sistem" koji imamo u poslednjih nekoliko godina, kada su u pitanju nabavke u zdravstvu.
Sada je to pitanje, i to je za diskusiju, da li ovo odmah ili pre Zakona o javnim nabavkama, ali u svakom slučaju, i Zakon o javnim nabavkama neće odstupati od ovog jer ga mi usklađujemo sa njim.
Postavlja se pitanje da li neku tako centralizovanu nabavku sprovoditi u Fondu ili u Ministarstvu? Mislim da je logičnije da to sprovodimo u Fondu, normalno, ako se oslobodimo i raščistimo stanje tamo i oslobodimo se svih onih negativnih pojava koje su u Fondu nekoliko poslednjih godina bile, zato što Fond ima i kapacitete, ima jedan deo vrlo kvalitetnih ljudi sa iskustvom, ima i informacije i Fond će u svakom slučaju te specifične nabavke za koje su vrlo određeni kadrovi za to, i koji mogu to da urade.
Ono što je takođe bitno, a to je da je potrebna nama standardizacija u zdravstvu. Standardizacija je nešto bez čega ne možemo formirati tržišno uporedive cene i kada dostignemo taj nivo da to možemo da uradimo, onda ćemo biti uz rame nekim zemljama u Evropi.
Međutim, tu se postavlja sada pitanje da li centralizovane nabavke mogu zbog svoje veličine, zbog obima, da li su one trome, spore, da li ćemo napraviti određene probleme zdravstvenim ustanovama, da li može da se desi da će biti nekih nestašica ili slično. Tu može da bude neko objašnjenje, ali zbog toga ja predlažem da možda krenemo u centralizovane nabavke u fazama korak po korak, tako što ćemo u prvom koraku imati nabavku centralizovanu za aparate, nove tehnologije, opremu i energente.
Na taj način ćemo steći određena iskustva kako ne bi pogrešili, pa vrlo brzo posle možemo to proširivati dok ne postignemo kompletnu centralizaciju nabavke u zdravstvu. Svakako, iz toga treba izuzeti hranu ili nešto što bi negde na lokalu to moglo i moralo da se nabavlja, jer ne možemo ni ići u neke apsurdne odluke. Tu moramo biti vrlo oprezni, da ne napravimo neke nove "Jugohemije", koja je za, od dva miliona evra godišnjeg prometa, "Jugohemija" je u dobroj saradnji sa Fondom za četiri godine stigla na 80 miliona evra prometa.
Znači, svaki monopol, svako mora biti isključen različitim pravilnicima koja će tek kasnije da dođu.
Ja bih sada ovde pokazao gospođi ministarki jednu knjigu, ovo je u nekom prevodu – zdravlje u jednom pogledu, ili pogled na zdravlje Evrope 2012. godine. Mislim da možda vi ovo niste videli, ali ovde se nalaze svi parametri koji ukazuju u kakvom se stanju nalazi zdravstvo neke zemlje u Evropi.
Ima tu i nas, znači, kompletno urađena studija, ja ću vam dati da to pročitate, da vidite kakve ste probleme preuzeli, a iako ste neuropsihijatar, savetovao bih vam pre nego što počnete ovo da gledate da popijete nešto za umirenje, lakše ćete ovo sve podneti, ali se ipak nadam da su to problemi koje ćemo zajedno uspeti da prevaziđemo. Hvala.
Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, pred nama je ova knjiga u kojoj je budžet Srbije za 2013. godinu, ova knjiga koja je svake godine sve deblja. U njoj je nula sve više ali je tuga sve veća. U ovoj knjizi se ogleda i naša bliska prošlost i naša sadašnjost, a trebalo bi da se ogleda i naša strategija naše budućnosti. Kakva nam je to prošlost prepuna u ovoj knjizi lažnih obećanja, izneverenih nada i očekivanja, da je previše bahatosti i trošenja nemilosrdnog teško zarađenih para od strane naših građana? Sva ta prošlost ugrađena je i u ovu sadašnjost u kojoj vidimo pad standarda, pad proizvodnje, pad potrošnje, a porast bede, porast nesreće, porast socijalnih raslojavanja i porast socijalne nepravde.
Na sve to imamo jedan ambijent krajnje depresivan, koji uslovljava potpuni negativizam u odnosima i prema ljudima i prema državama i prema događajima. Sve to stvara jednu neracionalnu sliku i neracionalnu priču o odlučivanju, donošenju ključnih odluka i vuče nas u još veći problem. Država klizi u još veće probleme zbog toga i neophodne su brže i korenite državne reforme i mnoge promene u odnosu našem prema sopstvenoj državi, jer ovo što imamo u poslednjih nekoliko godina je zamena partizma, u stvari patriotizam je zamenjen partizmom. Zato ponekad degutantno izgleda da prethodni režim koji je kroz ovu zemlju protutnjao i ostavio pustoš, napravio Hirošimu od Srbije, danas nekim svojim predlozima pokušava da objasni kako treba ovu zemlju izvlačiti iz problema.
Šta još čini i šta su osnovni elementi koji čine ovaj budžet? To je da smo izgubili za poslednje četiri godine 270.000 zaposlenih. Da imamo 800.000 na papiru nezaposlenih, a u stvari milion. Da imamo milion i 770.000 zaposlenih, a od toga 700.000 radi u javnom sektoru, što predstavlja 40% ukupno zaposlenih. To nigde u svetu nećete naći. Nemačka ima 10% u javnom sektoru zaposlenih ljudi, a Amerika 15%. Da Nemačka sa svojom moćnom privredom ima 40% u administraciji, tvrdim vam, i ona bi propala.
Ono što je suština još nekih osnovnih elemenata jeste da imamo milion i 700.000 penzionera, što govori da na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner. Sve to je prošlost i sve to što smo nasledili se ugrađuje u ovaj budžet u kojem vidimo da 65% BDP čini deficit i što imamo 95 milijardi samo za kamate 2013. godine. Kako se sada na ovaj predloženi budžet odnose neke institucije koje moramo sa uvažavanjem da gledamo, pre svega Fiskalni savet i MMF.
Fiskalni savet govori da je budžet previše optimistički i da se neće uspeti smanjiti deficit sa 6,7 na 3,4%. Međutim, oni nisu toliko isključivi i ostavljaju rezervu, dok je kod MMF priča drugačija. Oni ne ulaze u razgovor, odlažu taj razgovor za proleće, što je neodređeni rok i što u diplomatskom smislu predstavlja jedan otklon da kažu da nisu saglasni sa ovim budžetom.
No, kada uzmemo u obzir da je taj isti MMF prošle godine predviđao rast našeg BDP na 1,5%, a u praksi je bilo 0,5%, onda možemo da zaključimo da savetnici tog MMF dolaze iz ove naše kuhinje, iz određenih struktura koje i ne moraju da budu prihvatljive.
Ostaje nam da se nadamo da ovo što je Vlada predvidela u ovom budžetu da će se ostvariti. Samo da se nadamo, pošto ima dosta protivrečnosti i ima dosta nejasnoća i dosta se oslanjamo na neku sreću.
Na osnovu svega što sam nabrojao i procenjenog deficita, rasta BDP i inflacije od 5,5%, trebalo bi da razmišljamo da damo neke konkretne predloge za određene izmene. Pre svega, tri su elementa bitna. Prva je štednja, drugo je proizvodnja, a treće je zapošljavanje.
Kada govorimo o štednji, moramo poći od toga da država mora početi da štedi, jer mi više vremena nemamo. Moramo, realno, da sagledamo da u našoj administraciji imamo bar 30 do 50 hiljada viška zaposlenih. Ako se država ne oslobodi toga balasta na vreme, mi ćemo još više nezaposlenih imati iz proizvodnih sektora i to će biti pogubno za opstanak same zemlje.
Upravo ta politika da političkim sredstvima i u interesu pojedinih stranaka je dovela do toga da se uguravanje ogromnog broja ljudi u administraciju mnoge proizvodna, mala i srednja preduzeća pozatvaraju. Dobili smo na jednoj strani nezaposlene proizvodne radnike, a zaposlenu administraciju i birokratiju koja sama sebi proizvodi posao i izmišlja neke poslove. Došli smo dotle da love po Kalemegdanu nastavnike koji dovode decu na ekskurziju i da ih kažnjavaju zato što su došli da pokažu deci gde se Sava uliva u Dunav. Taj pokušaj birokratije da sama opravda svoje postojanje je poguban za opstanak svakog društva, a biće i za nas.
Prema tome, objašnjenje da se ti ljudi neće otpuštati i da se neće praviti zakon i socijalni program dok ne prođe kriza je pomalo neozbiljno. To je upravo i dovelo do krize u kojoj se kao društvo nalazimo. U svemu tome, kada uzmete u obzir veliki broj agencija i izdvajanja za nevladine organizacije, trošenje para na sve strane, ne vidim način na koji možemo uopšte spasiti društvo od potpune kataklizme.
Kada govorimo o lokalnim samoupravama i priči kako će se tamo sad zaustaviti dalje zapošljavanje, mislim da je sada kasno. Sada i da pustimo da oni zapošljavaju, oni više nemaju gde da zaposle. Više nema ni stolica, a nema ni kiseonika u tim kancelarijama, jer je to toliko nagurano da tamo više niko ne može da stane. Još malo pa će u nekim lokalnim samoupravama stolice nositi kući, a ujutro kada dolaze na posao donositi ih. Mnogi ni ne dolaze na posao zato što nemaju gde da rade. To je sve proizvod prošlog vremena u kojem je patriotizam zamenjen partizmom. Ako se ne oslobodimo toga da je važnija partija od države i ako ne stvorimo u sebi osećaj da se moramo boriti za ovo društvo i za ovu zemlju, nalazimo se pred potpunim ponorom.
Neću samo da komentarišem kako su različita izdvajanja za pojedine lokalne samouprave kada je u pitanju davanje za održavanje puteva gde se za jednu lokalnu samoupravu daje 2,4 kilometra, a za neku 200 kilometara. O transfernim sredstvima da ne pričam, jer je tu potpuno jasno da su prisutne i veze i neki drugi odnosi. Tako se pravi jedan nekorektan odnos prema određenim lokalnim samoupravama.
Ne postaviti kontrolu nad radom određenih lokalnih samouprava, u smislu trošenja ovako teško zarađenog novca, je isto pogubno. Često puta se investira danas u neke stvari koje moraju da čekaju, pa se izmišljaju neke fabrike vode, a da tu nema proizvodnje i da mnogi mladi ljudi odlaze iz tih sredina. Doći ćemo u situaciju da to što se sada napravi, više neće imati tu vodu ko da pije, tu više ljudi neće biti. Strategija regionalnog razvoja ne postoji i mnoge opštine, pogotovo pogranične, polako će početi da se gase ako se ne dozovemo pameti i ne smislimo način kako ćemo tu proizvodnju i investitore dovesti u te krajeve.
U privredu pre svega moraju da se ubace subvencije. Privreda mora da se pomogne, pre svega izvozno orijentisana privreda, jer ćemo tu najpre zaposliti ljude, ali u smislu poboljšanja kvaliteta i konkurentnosti naše privrede na stranim tržištima.
Kada je u pitanju domaća proizvodnja za domaće tržište, priča je mnogo teža. Potrošnja je stravično pala. Kada prođete pored prodavnice više ćete videti zaposlenih trgovaca, nego što ćete videti kupaca. Sa padom potrošnje vrlo ćemo teško pokrenuti domaću proizvodnju. Treba razmišljati kako ćemo napraviti da se smanji uvoz barem onih proizvoda koji su na domaćem tržištu. Konkurencije ima dosta. Povećanjem carina za određene proizvode kojih ima dosta bi mogli da zaštitimo i moramo da zaštitimo našu proizvodnju, ako mislimo da opstanemo. Tu su vrlo bitni, alarmantni podaci koje ćemo mi shvatiti i osloboditi se birokratije, pokrenuti tu proizvodnju ili nas kao društva neće biti.
Ono što je pozitivno, a to je što se u poljoprivredu ubacuju određena sredstva. Moramo znati, i to nije mali procenat, to je 4,5% u budžetu, gde ta sredstva idu. Da li idu u finalni deo proizvodnje od poljoprivrednih proizvoda i da li idu u navodnjavanje ili će se ponovo, po ustaljenoj praksi, kako se to dešavalo ranije, te pare potrošiti ne znajući gde, niti kako?
Prema tome, sagledavajući sve ove stvari, moramo biti svesni, da se što pre oslobodimo svih subvencija u javnim preduzećima i naći rešenje kako ćemo rešiti ta javna preduzeća, jer mi danas ni nemamo državna javna preduzeća. Danas imamo partijska javna preduzeća koja su toliko opterećena ljudima i viškom radnika da je to nepodnošljivo. "Galenika" je uspela za četiri godine, kada je imala višak radnika, da prima dnevno jednog i po zaposlenog i da poveća izdvajanja za plate sa 2,4 na 3,6 milijardi. To su ogromna sredstva koja se troše na potpuno nekontrolisan način i sve se svodi na zadovoljavanje određenih partijskih apetita i kupovanja, što reče neko celzijusa…
(Predsedavajuća: Molim vas, vratite se na temu.)
Pričam o temi. Pričam o budžetu i kako se troše pare, jer je to vezano za novac koji ova zemlja i ovi građani, za takva neka neracionalna trošenja i bacanja od strane javnih preduzeća, ogleda se u našem deficitu i svemu ovome što se dešava.
Na kraju, da li će se ispostaviti privredni rast od 2%? Mislim da je moguće, zato što sigurno nećemo imati ovakvu sušu kakvu smo imali prošle godine, tu će nam Bog pomoći. Da li će inflacija biti 5,5%, to ćemo videti. Ako inflacija bude 5,5% u ovom budžetu, mislim da će on onda ući u neke knjige. Ako bude do 8%, mislim da ćemo izdržati. Ako bude preko 8%, imaćemo vrlo ozbiljan problem.
Ono što mislim o ovom budžetu, to je da je on kula od karata, vrlo lepo spakovana, izgleda graciozno, izgleda je usklađena, ali je problem kako je održati. Ako se samo jedna karta izvuče, a mnogo je slabih tačaka u toj građevini, sve će se obrušiti i mi ćemo biti u jako velikom problemu.
Prema tome, pokušao sam vrlo konstruktivno sa određenim predlozima da pomognem. Ne bih želeo da me neko pogrešno shvati, SNS će glasati za ovaj budžet, to nije sporno, međutim, imamo moralnu obavezu da kažemo ono što smatramo da je dobro i da kažemo ono što smatramo da nije dobro. Ostavljamo vreme da vidimo kako će biti i ko će konkretno biti u pravu. Hvala lepo.
Zahvaljujem se.
Poštovano predsedništvo, poštovani predsedniče, poštovana ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, želeo sam više da govorim sada o Železnici iz moralnih razloga, pošto sam odrastao u porodici železničara i iz poštovanja prema pokojnom ocu želim da nešto kažem o nekom vremenu u kome je on radio i o vremenu koje je danas.
Dobro se sećam tadašnje železnice, koja je na neki način bila i ponos ove zemlje i poštovanje svih ljudi koji su tamo radili, i njihov status, i danas, kada smo u poređenju sa Evropom na poslednjem mestu po brzini naših vozova. Strašno je porediti neki period sa danas u Banatu, kada kroz Banat jure vozovi brzinom od 30 km na sat i samo fale Indijanci da trče pored njih i da imamo kompletan Divlji zapad.
Kako se onda odnositi prema predlozima ova dva zakona? Samo reći da ih možemo podržati jer je to neko već potpisao i zato da ne budemo neozbiljni kao zemlja i nikako drugačije, jer gde god zagrebemo kada je u pitanju bilo koja oblast našeg društvenog života ili koji segment nailazimo na katastrofu i nasleđe koje je tužno i jadno, da ne možete da nađete ni početak ni kraj problemu i kako da mu priđete i kako da ga rešavate.
Sa druge strane, vidimo kroz ova dva zakona i potpuno pogrešan pristup problemima. Sve se rešavalo parcijalno. Sve se rešavalo haotično. Sve se rešavalo od slučaja do slučaja i od uticaja do uticaja, od stranke na vlasti u nekom gradu ili od njihove mogućnosti da od države obezbede sredstva samo za svoj grad. Ako padnemo u tu zamku i počnemo da pričamo, kao što sam sad rekao za pruge Banata, a neko je pričao o istočnoj Srbiji, neko za južnu prugu, doći ćemo u situaciju da nam sve to liči na jedan brod sa hiljadu rupa i da sada samo hoćemo jednu rupu da zapušimo, nadajući se da će brod opstati. Neće, on će potonuti zato što ove železnice koje danas imamo ne mogu ni same sebe da izdržavaju, zato što ova zemlja i ovi građani izdržavaju železnicu, zato što im plate daju svakog meseca. Neće Železnica vratiti ovaj dug od 95 miliona evra zato što mislim da ona to neće biti u stanju danas, ni za 10 godina, niti za sto godina. Treba otvoreno reći da je ovo dug građana Srbije, a ne dug Železnice i Vlade Srbije.
Ako je već tako, onda bi bilo fer i korektno da se ovde pojavio menadžment Železnice i izašao sa nekim planom da pokaže kako to izgledaju pruge Srbije, koji su to njihovi planovi za budućnost, gde treba investirati, kako će se razvijati naš privredni život, gde ćemo i šta ćemo moći da prevozimo, kako će ići naša proizvodnja u bilo kom delu ove zemlje i onda stvarati od toga jedan ozbiljan pristup problemu pa bilo koji on bio. Ovako dolazimo u situaciju da ćemo zadužiti naše građane a ne znamo šta ćemo od toga dobiti.
Da li je to i ono što mi daje nadu, a to je stav ministarke da će se prekinuti sa takvim parcijalnim odnosima i da ćemo prioritetima, jednim sistemskim pristupom, rešavati sve probleme u zemlji. To je ono što je budućnost ove zemlje. Da li ćemo to morati da radimo kroz privatizaciju, kako neko kaže? Tačno je da niko u Evropi nema privatne železnice, ali u Evropi ne postoji ni država slična našoj. Lako je biti pametan u bogatoj državi gde ima proizvodnje i tako ćemo lako servisirati i sve probleme, ne samo Železnice nego i bilo kog drugog javnog preduzeća.
Imamo osnovni problem u padu proizvodnje i nedostatku proizvodnje. Ne budemo li to digli na neki viši nivo, džabe nam sva priča o mogućem sufinansiranju bilo kog javnog preduzeća, pa u ovom slučaju i Železnice.
Druga stvar o kojoj se priča je Subotica i projekat oko kanalizacije i vodosnabdevanja. Ne postoji grad u ovoj zemlji koji nema sličan problem. Ne postoji grad u ovoj zemlji kojoj nisu potrebne neke garancije Vlade. Da li ćemo pasti u zamku da stalno idemo, svi gradovi mogu to da dignu? Objašnjenje da se neće transferna sredstva davati tim opštinama ako ne budu mogla da vraćaju kredit, to su priče za decu. Ne postoji ta mogućnost da se nekoj opštini ta mogućnost uskrati i da se svi građani u toj opštini dovedu u jednu situaciju, to bi bio opšti bunt.
Prema tome, takav pristup da se neko selektivno izdvaja, nije dobar. Ne želim da kažem, jer bi politički bilo neumesno, da tom gradu to ne treba. Naprotiv, treba, kao što treba svakom drugom gradu. Vraćam se na priču da ta podrška ide zato što je to već potpisano i zato da bi vi bili ozbiljni ljudi.
Na kraju, da ne bih previše pričao o nečemu što je već urađeno, vraćam se samo na ono sistemsko, vraćam se samo na ono strateško i vraćam se u tu nadu koju je ministarka dala. O njenom radu u prvih sto dana imam apsolutni optimizam, kada je to u pitanju i kada je odnos prema kriminalu i korupciji u energetici i drugim oblastima, kada je u pitanju jedan sistemski organizovan pristup, da ova zemlja bude uz rame drugim zemljama barem prema ozbiljnosti kako raspolaže sa svojim sredstvima i sredstvima građana. Hvala.
Hvala lepo. Poštovani predsedniče, poštovana ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, evo večeras raspravljamo o jednom zakonu od jednog člana, zakonu koji spada, kako nam je rečeno, u grupu finansijskih zakona. To bi trebalo da znači da će on sad nešto u nekom smislu da pomogne privredi i da to bude podsticaj našoj srpskoj proizvodnji, farmaceutskoj industriji, a čitava njegova vrednost je negde oko pet miliona dinara.
Nije sporna uopšte želja i namera Ministarstva i svakako to podražavam svim silama i podržaću svakog ko u ovoj zemlji na bilo koji način hoće da pomogne proizvodnji, ali u svakom slučaju pet miliona dinara niti je gubitak za agenciju, niti je dobitak za farmaceutsku industriju. Mi ćemo ovde potrošiti čitavo veče raspravljajući o ovom zakonu i potrošićemo otprilike polovinu toga kolika je godišnja dobit od oslobađanja plaćanja dozvola koja uzgred rečeno koštaju 10 hiljada dinara.
Da li je tu suštinski problem u odnosu farmaceutske industrije i našeg zdravstva i da li je to najveći problem koji mi imamo da bi ga izdvojili da on bude jedini zakon koji se sada, kada je u pitanju zdravstvo i lekovi, uopšte predlaže.
Prema tome, rečeno nam je da je to kozmetički zakon i da mi tu nešto šminkamo i mažemo i oblažemo i pokušavamo na takav način da pokažemo samo dobru nameru, a da suštinski on ništa neće promeniti. To je tačno, jer jedina farmaceutska industrija koja je najmoćnija u svetu sa 10 hiljada dinara nikakvih nikako neće povećati neku svoju proizvodnju. Kada je u pitanju proizvodnja i distribucija lekova, zdravstvena zaštita, odnos privatnog i državnog, mogućnost građana da dođe do leka, neravnopravan odnos državnih i privatnih apoteka, toliko ima haosa na sve strane i sve je to toliko dehumanizovano da ovde ne pomažu kozmetičke promene nego su potrebne neke hirurške promene, amputacije, a bogami negde i kastracija.
Iskreno da vam kažem, građani Srbije po našim podacima žive najkraće na Balkanu. Em što živimo najkraće, em po EU smo poslednji po kvalitetu zdravstvene zaštite od 34 zemlje EU. Mi sada ovde raspravljamo o tome sa jedne strane o privredi, o farmaceutskoj industriji, a sa druge strane o zdravstvu. Kad smo već tako krenuli, hajde malo da se prebacimo i na tu privredu koju hoćemo, farmaceutsku industriju da pomognemo sa tih pet miliona i da vidimo kako ona to funkcioniše, kako ona rasipa neki svoj zarađeni novac ili novac građana Srbije i koje su to sume u pitanju u poređenju sa pet miliona dinara godišnje što će svi oni zajedno podeliti.
Osvrnuću se na problem "Galenike" i reći da ona duguje ovog momenta 100 miliona evra i to je napravila dug za četiri godine, jer je 2008. godine zatečeno stanje na računu "Galenike" bilo u plusu 32 miliona evra.
U međuvremenu, uzimajući kratkoročne i dugoročne krediti u 18 banaka, "Galenika " je napravila taj dug od 100 miliona evra i izgubila licence i dozvolu za proizvodnju pojedinih lekova.
Prema tome, kada je novo rukovodstvo 2008. godine došlo u "Galeniku " i zateklo 32 miliona evra i oni su se zadužili po pet miliona evra kredita, sa neobično velikim kamatama i sav taj novac odmah ubacili veledrogeriji "Velefarm", kao posebnu proviziju od 4,5%, što iznosi oko 225 hiljada evra.
"Galenika" je i tada imala dobar spoljnotrgovinski sektor.
U fabrici je bilo viška radnika, generalni direktor je za dve ipo godine primao u proseku jednog ipo radnika po danu, tako da je fond za zarade sa 2,4 milijarde dinara povećan na 3,6 milijarde dinara. Takođe je plaćen izvestan broj spoljnih saradnika, konsultanata i pored toga što "Galenika" ima kadrove koji pokrivaju te oblasti.
Za skulpture koje su postavljene u krugu fabrike potrošeno je milion i 100 hiljada evra, a za milion i 100 hiljada evra mogli su kupiti Mikelanđelogov "Davida" i da ga stave u dvorište fabrike "Galenika" i da naprave od toga na neki način turističku ponudu.
Samo je za uvoz "Pigal" testova, to su testovi za određivanje droge koje su pokušali da prodaju policiji, a policija nije htela ni da ih uzme, jer je to problem kako da koriste, kako se određuje droga, pa su ljudi pokušali pa se na kraju ispostavilo da su ti testovi prošli rok trajanja, a "Galenika" je platila 500 hiljada evra i oni sada negde tamo stoje u magacinu, prošao im je rok i na taj način je bačeno 500 hiljada evra.
Neću da govorim o centru Moskve, da su kupljena vrlo tri skupa apartmana, za koje nikada niko nije, a tamo na ruskom tržištu nije prodat ni jedan lek.
Kupovina M.D."Nini" dva leka, i to jedan je Klopigal, a drugi Aglimeks, u ukupnoj vrednosti od 6 miliona i 900 hiljada evra za potrebe Srbije za narednih 10 godina, a rok trajanja ovih lekova je tri godine, a za neke serije je već taj rok istekao.
Da kažemo samo da je fabrika na tržište izbacila novi lek Lipogal, a to je lek za smanjivanje masnoće u krvi, u marketing je uloženo tri miliona dinara, za TV spot pet miliona, Pink koji je studiu plaćen 51 milion i ukupno je potrošila na marketing 59 miliona dinara, a ukupna zarada, sve što su uspeli da prodaju je 27 miliona, što znači da je 30 miliona minusa na samo jednom leku, a mi ćemo i sada sa 10 hiljada dinara podrške podići, da im dignemo proizvodnju i da napravimo od njih gigant koji će verovatno jednog dana da bude ponos ove Srbije.
Samo da vam kažem jednu stvar, da je "Pliva" prodata za 2,2 milijarde evra, a ona nije bila veća nego što je "Galenika", da kažem da je "Lek Ljubljana" prodata za milijardu evra, a mi ovde razgovaramo o tome kako ćemo oslobađanjem takse, napraviti od njih neku firmu.
Prema tome, ono što je suština cele ove naše drame, ako mogu tako da kažem što imamo u zdravstvu i farmaceutskoj industriji i o tome da građani ne mogu da dođu do leka, da mnogi ljudi i mnogi radnici ne mogu ni da dođu ni do lekara, ni do leka i kada pogledamo sve to, onda mi je logičnije da smo seli i za ovih 100 dana se zatvorili. Svi oni koji nešto u tom zdravstvu nešto znaju i žele da pomognu, koji određenim kvalitetom, organizovanošću i znanjem mogu nešto da naprave, pa da smo 100 dana raspravljali i o Agenciji i o zdravstvu, lekovima, o problemima
farmaceutske industrije, o problemima zdravstva uopšte i korupcije u zdravstvu i svega onoga što nas muči o dok ne rešimo sva ta pitanja da izađemo pred ovaj dom sa jednom ozbiljnom strategijom, strategijom koja će rešiti i za neki naredni period predvideti mogućnosti i prava i zakone, i sve uskladiti u jedan tekst, da izađemo pred građane i da ne raspravljamo o ovako nekim parcijalnim starima, to bi bilo bolje, ali bolji je svaki korak napred, makar i on bio mali, ali je ovaj jako mali, ali je bolje nego da stojimo u mestu.
Nadam se da će mali koraci, naredni, biti uspešniji, da će biti daleko više uopšte u sklopu te opšte strategije izlaženja iz zdravstva, kao jednog ozbiljnog i velikog problema koji imamo u društvu.
Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 4. sa željom da se dodaju dva stava, st. 12. i 13, koji glase – ako u ispitnom roku manje od 30% izašlih studenata ne položi ispit kod određenog ispitivača, studenti imaju pravo da taj ispit u istom ispitnom roku polažu kod drugog ispitivača. Stav 13. – ako i nakon ponovljenog ispita manje od 30% studenata izašlih u ispitnom roku položi ispit, visokoškolska ustanova je dužna da u roku od 30 dana preispita studijski program, način izvođenja studija i način sprovođenja ispita i izveštaj o preduzetim merama dostavi ministarstvu.
Dame i gospodo, opšte je poznata činjenica da na mnogim fakultetima postoje predmeti da je prolaznost nekad i ispod 10%. Znači, da izađe 10 studenata i da položi jedan ili ne položi nijedan. To je pomalo neobjašnjivo i zato možda ima više razloga. Mogu da budu razlozi preobimno gradivo, loši udžbenici, loša organizacija na fakultetu, ali najčešće su razlozi lične prirode. Radi se o ličnim frustracijama, ponekad i lošim navikama određenih profesija, koji samo njima znanim, neobjašnjivim kriterijuma poruši sve studente koji kod njih izađu.
Nije mi želja da govorim o nekom smanjenju kriterujuma, nego govorim o ekstremnim slučajevima. Odgovornost za polaganje ispita ne bi mogao da nosi samo student. Svakako bi to trebalo da nosi i profesor. U ovom slučaju, profesor je dominantan i njega samo interesuje taj ispit. Svako može da obori studenta i da ispituje, ali je osnovno što bi profesor trebao da radi – to je da ga nauči znanju.
U dobro organizovanim društvima i sistemima postoje jedinstveni kriterijumi za polaganje ispita, jedinstveni kriterijum za programe i planove određenih predmeta. Kod nas, nažalost, toga nema. Kod nas još uvek pojedinci imaju iskonsku potrebu da dominiraju nad drugim ljudima i da pokažu neku svoju nadmoć, verovatno zbog toga što još uvek crveni čipovi na mnogim glavama i dalje svetlucaju.
Prema tome, moja je želja bila da na neki način uvedemo malo više pravde u svemu tome. Zato što nema niko pravo da zbog svojih, ponavljam, frustracija i ličnih loših navika ugrađuje to u sudbinu ovih mladih ljudi.
Dobio sam odgovor od ministarstva zašto ovaj amandman nije prihvaćen sa pričom da je to već sve ugrađeno u zakon, da je ugrađeno u akte i da postoje određeni kriterijumi samoprocenjivanja, ocenjivanja i samovrednovanja. Možda je to tako u papirima, ali vam tvrdim da u praksi tako nije. U praksi ti veliki ljudi često puta znaju da budu jako mali.
Ono što bih želeo da kažem, recimo primer, juče sam dobio mnogo pitanja, govorim o tim 48 bodova za upis u narednu godinu, studenta medicine – da li će to biti stvarno kriterijum ili će biti kriterijum neki uslovni ispiti, pa da se desi da će student imati preko 50 bodova, a da neće moći da upiše narednu godinu zato što nije dao neki manji uslovni ispit? To je jedno pitanje na koje treba dati odgovor da bi javnost bila potpuno obaveštena. Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, prof. Mitroviću, dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 7. i predlažem da se dodaju četiri stava – 2, 3, 4. i 5.
Drugi stav – "Visokoškolske ustanova koje nemaju dovoljan broj studenata za popunu odobrenog broja studenata čije se studije finansiraju iz budžeta, dužne su da u roku od 30 dana od stupanja ovog zakona na snagu, dostave ministarstvu izveštaj o razlozima takvog stanja, sa programom mera za otklanjanje razloga". Stav 2. – "Visokoškolske ustanove iz prethodnog stava su dužne da svaka tri meseca dostavljaju ministarstvu izveštaj o sprovođenju programa iz prethodnog stava. "Treće – "Visokoškolskim ustanovama koje ne dostave izveštaj iz stava 2. i 3. iz ovog člana, ili do početka školske 2012.-2013. godine, i ne otklone utvrđene nedostatke, ministarstvo će oduzeti akreditaciju". Četvrto – "Protiv rešenja Ministarstva - oduzimanje akreditacije, može se podneti žalba Vladi u roku od 15 dana".
Šta je poenta ovog predloženog amandmana? Znamo svi da je prošlo sedam godina od donošenja zakona, međutim, veći broj fakulteta koji se finansira iz budžeta nisu svoje programe studija uskladile, zbog čega se ponovo mora menjati zakon. U međuvremenu, studenti trpe posledice takvog ponašanja tih fakulteta, a fakulteti ne pokazuju nameru da programe i uslove studija usklade i otklone probleme koji nas primoravaju da menjamo zakon. Stoga predlažem da se ti fakulteti sada, ovim izmenama, obavežu da odmah sačine izveštaj o razlozima zbog kojih nisu uskladili programe i otklonili probleme u radu fakulteta.
Smatram sasvim opravdanim da se fakultetu koje nije sposobno da ni nakon osam godina svoj rad uskladi sa zakonom, oduzme akreditaciju. Ako ne budu propisane i primenjene sankcije za kršenje zakona, ova država se mora pripremiti da ponovo menja zakon i da ga prilagođava onima koji ga ne poštuju, pa se postavlja pitanje – zašto bi drugi zakon poštovali, odnosno da li nam takav zakon uopšte i treba? Može se i postaviti i pitanje – kome treba država, koja ne može da sprovede zakone koje donosi?
U odgovoru sam dobio da ministarstvo nije nadležno za oduzimanje akreditacije. To je poznata stvar, upravo zbog toga ovaj amandman i podnosim.
Ne postoji pravna prepreka da mi nekim zakonom uredimo propis da ministarstvo može oduzeti akreditaciju u tim slučajevima i samo u tim slučajevima. U suprotnom ovaj zakon, a ministar kaže da je dobar, slažem se sa tim, ali ako je zakon dobar, onda ne valjaju oni koji treba da ga sprovodu i koji ga ne sprovode. Nešto moramo menjati, ili zakon, ili te koji neće da sprovode zakon. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Niče je jednom rekao da pored ljudi i vreme može da poludi, pa ludo važi za pametno, a zlo za dobro. U tom našem ludom vremenu, verovatno u poređenju sa nekim sličnim takvim vremenima, na nekim drugim mestima, naše bi bilo negde na samom vrhu. Desila se u poslednjim godinama erozija svega, svih institucija i erozija kvaliteta, vrednosti, poštovanja.
Nažalost, u toj eroziji nije izbegnuto i zapostavljeno visoko obrazovanje. Visoko obrazovanje koje je u ovoj zemlji bilo uvek primer, imalo visoki ugled i poštovanje, dostojanstvo i služilo je svojom odgovornošću, radom i kvalitetom svakako za ugled ove zemlje, a školovalo je godinama generacije kvalitetnih studenata, ljudi, a mnogi su, nažalost, odlazili u inostranstvo i tamo, iz ovog našeg nesavršenog sistema u onaj njihov savršen, prenosili znanje i mnogo doprineli da se oni više razvijaju, nažalost, nego mi sami. Onda nam se desilo da nam je umarširala neka umarširana demokratija, koja je došla, uletela na univerzitet, stavila neke partijske čizme, zauzela to i proglasila autonomiju. Ta autonomija se sastoji u tome da niko više tamo ne može ništa da se meša i da oni mogu da rade šta hoće. Još su dve stvari koje definišu ovu našu sumornu stvarnost kada je u pitanju visoko obrazovanje - jedno je Bolonja, a drugo je hiperprodukcija privatnih univerziteta i fakulteta.
Mi imamo devet privatnih univerziteta i 60 fakulteta. To nema niko u Evropi i tu smo verovatno prvaci sveta. To nije evropski standard, niti je bio niti će biti. Sad je počelo štancovanje mastera i kad sve pevačice postanu masterke, verovatno će se to onda zatvoriti. Nažalost mi masterke imamo, a majstore više nemamo.
Ono drugo što je bitno to je ta bolonja o kojoj svi pričaju i Deklaracija o Bolonji i svi se pozivaju na to da rade po Bolonji - neko izmenjeno, neko promenjeno, neko Bolonja na srpski način. A sad čujemo da neki predviđaju da više i Bolonja neće Bolonju.
Postavlja se otvoreno pitanje - da li smo mi zreli uopšte da prihvatimo taj sistem bolonjske deklaracije? Da li su naši profesori dovoljno psihološki, pedagoški edukovani, obrazovani, da to što treba da sprovedu i da bude kvalitet nečega novog, uopšte primene kod studenata? To je otvoreno pitanje, a mi ulazimo u nešto što mi sami ne znamo šta treba da radimo, a niti smo ni tehnički, ni materijalno, ni stručno za to pripremljeni.
Naše visoko školstvo je tu Bolonju doživelo, da je sačuvalo često i programe i planove, a izmenilo samo formu neke nove tabele i, normalno, uvela neka nova imena i nazive, koji su latinski, da i mnogi profesori više ne znaju šta oni znače.
Ono što je možda sada i suština ovog zakona i o čemu treba jako mnogo razmišljati, jer taj zakon je u stvari donet pre sedam godina, a ovo su sad samo neke nove izmene i ponovo ga menjamo, jer neki fakulteti nisu uredili studiranje, pa nemaju dovoljno studenata koji ispunjavaju uslov za upis naredne godine.
Jedan od izora problema koje želim posebno da naglasim su pojedini profesori kod kojih je prolaznost izuzetno niska, do te mere, da zakoči čitave generacije studenata. Fakulteti država ispada da nemaju rešenje za taj problem i trpe studenti. Kod nekih profesora koji su već postali čuveni, prolaznost je ispod 10%.
Zamislite kakav je to problem za nekog studenta iz siromašne porodice iz unutrašnjosti, koji zbog ovakvog profesora ne može da se upiše na budžet i mora da plati školarinu, a pride izgubi stipendiju i pravo na korišćenje studentskog doma. Zaista ova država mora nešto odmah da preduzme da se stane na kraj samovolji pojedinaca i haosu na pojedinim fakultetima koji plaćaju građani.
U tom smislu ću vam dati samo jedan primer. Na Poljoprivrednom fakultetu desilo se da je jedan gostujući profesor iz Makedonije podelio studentima zadatke, ostavio asistenta da to prati, a u toku ispita je napusti prostoriju i studenti završe.
Pokupi asistent vežbanke, preda profesoru i on zgrabi te vežbanke i odnese u Makedoniju, pošto čovek živi u Makedoniji. Odnese tamo pregleda i javi mejlom, pošalje mejlom njegovom asistentu i kaže - od 70 studenata je položilo 10, a 60 studenata nije. Tih 60 nije položilo zato što on smatra da su tako dobro napisani testovi, da smatra da su oni prepisivali. Normalno, ne javi se i ne dolazi ovamo, drži tamo te testove i studenti odlaze kod prodekana za nastavu i žale se. Prodekan ne može ništa da uradi, pošto dobija takvo obrazloženje. I da li sada ti mladi ljudi koji su izgubili godinu, ili su u poziciji da izgube godinu, dužni da trpe takvu jednu samovolju profesora koji niti živi ovde, kojeg uvozimo iz Makedonije, koji dolazi još nosi testove van ove države da bi ih tamo pregledao.?
Prema tome, jako je mnogo problema u tom smislu i to više govorim zbog ovih rokova koji se žele smanjiti sa šest na četiri - jer kako ćemo objasniti to da mnogi studenti mogu zbog malog broja rokova, zbog takvih i sličnih profesora, izgubiti godinu i često puta, možda i više godine, zbog toga ponavljati?
U tom smislu sam podneo jedan amandman, a to ćemo sutra kada budemo govorili o zakonu u pojedinostima. Hvala lepo.
Dame i gospodo, ja se javljam povodom amandmana gospodina Rističevića. Želim da ga podržim i da dam dodatno obrazloženje zašto je taj amandman potpuno smislen.
Vlada je na sednici od 20. septembra odbila amandman sa obrazloženjem da Agencija za borbu protiv korupcije ne bude izuzeta od primene zakona, da se na Agenciju primeni ovaj zakon. U obrazloženju Vlade dalje piše da je za odbijanje amandmana navedeno da se ovaj zakon ne bi mogao primeniti na ovu agenciju jer je visina plate navodno uređena Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije.
Ovo obrazloženje jednostavno nije tačno, jer plate u Agenciji za borbu protiv korupcije nisu uređene Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije. Tim zakonom je jedino uređena i propisana plata direktora Agencije i zamenika direktora, i to u članu 22. Zakona. U osnovnom tekstu Zakona je bilo propisano da direktor ima platu u visini plate ministra, a zamenik u visini plate državnog sekretara. Izmenama iz 2010. godine je propisano da direktor ima platu u visini plate sudije Vrhovnog kasacionog suda, a zamenik u visini plate sudije Apelacionog suda.
Međutim, ako je poseban zakon prepreka da se ograniči plata Agenciji za borbu protiv korupcije, tada isti razlozi postoje i u mnogim drugim slučajevima. Po istom principu bi se mogao izuzeti i Zaštitnik građana, jer je njegova plata određena Zakonom o Zaštitniku građana, tako da bi se i Zaštitnik mogao navesti u spisku izuzetaka. Isto se odnosi na poverenika za informacije od javnog značaja i mnoge druge organe.
Sledeći opšte prihvaćena pravna pravila, ovi sadašnji zakoni ne bi mogli biti prepreka za primenu Zakona o utvrđivanju maksimalne zarade u javnom sektoru, jer je ovaj zakon kasniji zakon, koji derogira prethodne zakone.
Nezavisno od navedenog, smatramo da posebno propisivanje plata rukovodioca pojedinih imalaca javnih ovlašćenja i državnih organa u posebnim zakonima nije prihvatljivo, već da se visina njihovih plata mora urediti i odrediti opštim propisima o platama u javnom sektoru. Posebno je neprihvatljivo da se ovo pripisivanje pojavljuje samo u pojedinim zakonima, za rukovodioce pojedinih organa, dok za rukovodioce drugih organa nema takvih odredbi u zakonima kojima se određuje položaj tih organa.
Neprihvatljivo je takođe da se plate rukovodioca pojedinih državnih organa određuju u visini plate za pojedine pravosudne funkcije, što je postala praksa od kada su povećane plate u pravosuđu. Visina plate za pravosudne funkcije odnose se na sudije, Visoki savet sudstva i u okviru pravosudnog budžeta. Vezivanje plata pojedinih drugih funkcionera za visinu plata sudija određenog ranga ili predsednika pojedinih sudova dovodi do toga da kada se povećaju plate sudija, automatski treba povećati plate tih funkcionera, čime se remeti utvrđeni odnos plate u dve različite oblasti, nekontrolisano opterećuje budžet.
Pred ovom skupštinom poslednjih par godina kao na traci defiluju zakoni kojima se funkcionerima povećavaju plate čak i dvoostruke, a dodato je njihovim službenicima, po pravilu, za najmanje 30%. Pošto je to utvrđeno u par slučajeva, to je postao razlog da svi sledeći funkcioneri i organi zahtevaju povećanje plate i njihove privilegije i tome nema kraja. međutim, kada se donose novi zakoni, koji se recimo odnose na privredu, privrednicima se samo uvode nove obaveze, povećavaju dažbine i uvode nove i veće kazne.
Da podsetimo nekoliko svežih slučajeva. U izmenama Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije je direktoru agencije povećana plata dva puta, tako što je
određena na nivou sudije Vrhovnog kasacionog suda uz dodatno povećanje za 20% po odluci Odbora Agencije zbog neke posebne složenosti poslova.
Izmenama zakona o Ustavnom sudu su povećane plate sudijama, ali plate službenika suda za 30%. Uredbom Vlade su povećane plate gradskim funkcionerima, tako da su i ova dva puta veće od plate na republičkom nivou. Mi imamo u lokalnim samoupravama da zamenik direktora javnog preduzeća ima veću platu nego predsednik Republike.
Podsetiću vas samo na određene plate koje su neke i do 300, a neke i preko 300 hiljada dinara u određenim agencijama. Za privatizaciju, recimo, 344 hiljade dinara. Od 130 agencija malo je direktora koji imaju platu manju od 200 hiljada dinara.
U današnje vreme kada je situacija tako dramatično teška, kada ljudi žive na granici egzistencije, ovo je neprimereno i neodgovorno.
Vratio bih se na to da nema ni jedinstvenog metoda ni pravila pa Vlada pravi haos. To govorim za prethodnu vladu, koja je pustila da se sve ovo dešava. Predsednik Vlade i predsednik države imaju platu manju od, kako smo čuli, tri hiljade raznih službenika, mlađih činovnika, referenata i slično. Ne čudi me onda što je Vlada tako i radila kada je njen predsednik bio potpuno demotivisan da radi sa tako malom platom. Na primer, plate Zaštitnika građana u visini plate predsednika Ustavnog suda i plate zamenika u visini sudije predsednika Ustavnog suda.
Prema tome, iz svega iznetog, mislim da je potpuno smislen ovaj amandman i da na sve načine moramo sprečiti da bilo ko bude ubačen u ono "sent" za ove, jer onda kroz to "sent" će sutra pokušavati da prođu svi ostali. Na kraju krajeva, zašto bi se pravila bilo kakva razlika u kvalitetu. Ako hoćemo da to bude način da se neko nagradi tako što je neki posao, da bi kvalitetnije radio, onda možemo da krenemo redom, ne samo od državnih funkcionera nego ljudi u zdravstvu, školstvu ili bilo gde. Jednostavno, samo to ne može biti kriterijum. Hvala lepo.
Poštovana predsedavajuća, gospođo Kalanović, dame i gospodo narodni poslanici, rebalans budžeta je nažalost samo slika sumorna, crna, tragična slika stvarnosti u kojoj se naše društvo nalazi. On je više samo jedan odgovor, iznuđen potez, iznuđen potez jedini moguć da se zaustavi potpuni haos i propadanje, ali u svakom slučaju ne daje dugoročna rešenja. U njemu se vide određeni obrisi strategije nove Vlade, ali očekujemo novi budžet za 2013. godinu kada ćemo moći da damo pravu ocenu oko strategije, oko prave reakcije Vlade na ovu stravičnu situaciju, ekonomsku i socijalnu, u kojoj se društvo našlo.
Koji su elementi koji definišu sveopštu našu društvenu krizu? Pre svega, planirani deficit budžeta je bio negde oko 152 milijarde, a ostvarenje na kraju godine biće 200 milijardi. Prema tome, napravljen je višak od 50 milijardi. Kada pogledamo da je javni dug države do kraja godine, za njega treba odvojiti još milijardu i 700 miliona evra, za sledeću godinu 5,4 milijarde evra. Kada pogledamo stravičan pad proizvodnje svakim danom, kada imamo smanjen javni prihod za 4,2%, koji je posledica pada proizvodnje loše poreske politike, sive ekonomije, a da nam je BDP 60% manji nego što smo ga imali 1989. godine, onda nam je potpuno jasno gde se mi to danas kao društvo nalazimo.
Sve uzimajući to u obzir, dolazimo u poziciju da je država napravila 50 milijardi deficit veći. To znači da se rasipnički odnosila prema dinaru koji se krvavo odvajao od građana ove zemlje. Rasipništvo na svakom koraku. Samo da pogledamo koliko je zaposleno u administraciji državnoj na svim nivoima više u poslednje vreme. Dobili smo podatak da se i ne zna koliko radi u državnoj administraciji ili u lokalnim samoupravama. Samo u par dana u Novom Sadu je nekoliko stotina novih radnika kada se DS povlačila sa vlasti zaposlila svojih partijskih kolega. Postala je moda da se partijskim knjižicama šeta od javnog preduzeća do javnog preduzeća, da bi se dobio posao. Pojedine stranke su valjda kompletno svo svoje članstvo zaposlile u nekim javnim preduzećima. Još malo pa će čitava država biti na budžetu, a proizvodnje više nema.
Da ne pričam o agencijama, preko 150 agencija koje su uvedene, od kojih su preko pola duplirale sav posao koji je već postojao u nekim državnim institucijama. Da ne pričam o subvencijama javnim preduzećima koje su skoro sve gubitaši, a kod njih je 30% plata veća od proseka države, a po dva i tri puta veća nego što je prosek plate u privredi i u proizvodnji. Da li smo mi odgovorno društvo i kakvo je to ponašanje? Sigurno jedini i "kondicione sine kvanum" uslov opstanka ove zemlje je s jedne strane štednja, a sa druge strane ulaganje u proizvodnju. Štednja države, pre svega, ne građana, na svim nivoima. Štednja do granice izdržljivosti. Možda neko ovog momenta nije svestan teške situacije u kojoj se zemlja nalazi, ali ako se ne oslobodi država viška administracije, ako se ne oslobodi viška agencije, ako ne prestane da daje subvencije u propale gubitaše javnih preduzeća, ako ne počne da ulaže svaki ušteđen dinar u proizvodnju, kraj će vrlo brzo doći. To svakome u ovoj zemlji treba da je jasno.
Rasipa države u uslovima kada mnoge porodice u ovoj zemlji žive na granici egzistencije, kada žive kao u paklu, kada samo što ne jauču od težine borbe za opstanak i preživljavanje, država baca na sve strane. To je društveno neodgovorno i mi kao ljudi protiv toga se moramo boriti svim silama. Prema tome, ono što je važno reći, ako govorimo o oslobađanju viška zaposlenih u administraciji, nikome to nije drago i niko nije srećan što mnogi ljudi moraju ostati bez posla da bi se spasila zemlja, ali niko ne pita koliko je malih i srednjih preduzeća zatvoreno zbog tog enormnog zapošljavanja administracije preko svake mere? Koliko je proizvodnih radnika preko noći ostalo bez posla? Da li je neko ikada zaplakao za tim ljudima, a stotine hiljada ljudi je preko noći ostajalo i gubilo firme za dva evra? Da li je neko pitao što je tim ljudima život stao u ta dva evra? Teško je o tome govoriti, ali društvena kriza je tako teška da su ti rezovi potpuno neminovni.
Nije samo ovaj budžet i nije samo kriza u tom smislu, mi živimo u jednoj sveopštoj društvenoj krizi. Ne može ovaj rebalans, bez obzira koliko nula bilo više ili manje, nama su te nule društvene došle i glave, jer su one često puta određivale našu sudbinu, ovde mora jedan multidsciplinarni pristup, mora se napraviti strategija opstanka ove zemlje. To podrazumeva uključivanje mnogih institucija i podrazumeva da se menja ambijent potpuno, i društveni i poslovni, ako mislimo da preživimo i opstanemo. Hvala.