Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Gospodine ministre, mi nećemo insistirati na ovom amandmanu jer je cilj amandmana koji smo imali u vidu prilikom njegovog podnošenja ostvaren prihvatanjem amandmana mojih kolega iz opozicionih grupa, mislim iz DS.
Mislim da je jako važno što ste imali sluha za argumente koje smo vam iznosili, prvenstveno u načelnoj raspravi i što je jako dobro što rokovi zastarelosti i relativni i apsolutni nisu promenjeni, nego su ostali kao što je bilo i važećem zakonu, jer da je kojim slučajem došlo do povećavanja i produžavanja tih rokova, sigurno je da ne bismo danas govorili o efikasnom prekršajnom postupku, niti bi prekršajni sudovi brže radili. Naprotiv, radili bi mnogo sporije i prekršajni postupci bi bili dodatno usporeni.
Još jedanput, hvala vam na razumevanju i na otvorenosti za argumente koji su dolazili od strane opozicije.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, ovim amandmanom smo tražili da sud po službenoj dužnosti izvodi dokaze. U Predlogu zakona ta mogućnost je predviđena samo za stranke, tačnije sud na predlog stranaka izvodi dokaze o prekršajnom postupku.
Smatrali smo da je ovo vrlo važan amandman. Naravno da nemam ambiciju da od vas zahtevam i tražim da ga prihvatite, jer bi on u koncepcijskom smislu kompletno odudarao od onoga što ste predložili.
U obrazloženju, zbog čega odbijate ovaj amandman vi kažete - da Vlada ne prihvata amandman iz razloga što je namera zakonodavca da u prekršajnim postupcima sud bude nepristrasan u sporu u kojem bi stranke trebalo da imaju ravnopravan položaj. Bez obzira da li se dokazi u prekršajnom postupku izvode na predlog stranaka ili po službenoj dužnosti, sud uvek mora da bude nepristrasan, ali nije dobro da on bude pasivan, jer nije cilj prekršajnog, a samim tim i krivičnog postupka, izbegavanje istine, već naprotiv, utvrđivanje istine.
Mi izražavamo svoju zabrinutost i neslaganje sa konceptom koji ste ovde predvideli, jer koncept novog Zakonika o krivičnom postupku, koji je stupio na snagu, a koji se još uvek ne primenjuje, je preslikan u prekršajno zakonodavstvo, tačnije u ovaj predlog zakona o prekršajima. Mi smo mnogo protiv toga, jer smatramo da su osnovne karakteristike tog Zakonika o krivičnom postupku eliminacija načela istine potpuno iz postupka, zatim, potpuna neravnopravnost stranaka i pasivnost suda u pogledu utvrđivanja istine.
Takođe, ovde u ovom obrazloženju kažete – da se načelom dokazivanja podstiče zainteresovanost stranaka u sporu. Pa stranke su zainteresovane za ishod u svakom sporu, ali nije dobro da ovakvim rešenjem i ovakvim konceptom one bivaju stavljene u neravnopravan položaj. Sa jedne strane je javni tužilac ili drugi državni organ koji pokreće prekršajni postupak, bez obzira da li se radi o predstavniku Ministarstva unutrašnjih poslova ili o inspektoru koji ima svesrdnu podršku celokupnog državnog aparata, a sa druge strane je okrivljeni, koji jedva može da ima željenog branioca.
Postavlja se pitanje – kakve su šanse okrivljenog za uspeh u takvom jednom postupku? Možda izgledne, ali samo ukoliko je u situaciji da obezbedi dobrog advokata, a dobar advokat i te kako košta. Mi smo svi svedoci da se stranke u prekršajnom postupku, odnosno okrivljeni pojavljuju bez advokata i to u najvećem broju slučajeva. Takođe, neravnopravnost stranaka, posebno dolazi do izražaja onda kada je predviđeno da sud ceni zbog težine prekršaja da nije neophodno da okrivljeni dođe u sud i iznese svoju odbranu, već to može da uradi i na osnovu i u pisanoj formi. Moram da kažem da su stranke, konkretno okrivljeni u prekršajnom postupku obično pravni laici i da oni možda nisu upoznati i nisu svesni značaja svoje uloge u prekršajnom postupku, i zbog takve jedne situacije oni mogu da dođu u poziciju da mnoge prekršajne, odnosno procesne radnje u prekršajnom postupku prosto zanemare, odnosno da ne učine, i da naravno njihov položaj u takvom postupku bude mnogo gori nego što je trebalo da bude.
Mislim da bi cilj prekršajnog, a samim tim i krivičnog postupka, i te kako trebalo da bude utvrđivanje istine, a ne izbegavanje istine i ukoliko je cilj utvrđivanje istine, onda je neophodno da sud i po službenoj dužnosti izvodi dokaze, a ne samo da to čini na predlog stranaka, jer ukoliko to nije tako, a ovaj predlog zakona nam upravo govori da sud nije ničim obavezan da utvrđuje istinu u prekršajnom postupku, onda smatram da nećemo doći do tačne presude, do tačne odluke. Ako nemamo tačnu odluku, onda nemamo ni dobro pravosuđe. Zbog toga je važno da se prihvati amandman. Molim vas da još jednom razmislite o prihvatanju ovog amandmana, jer on značajno doprinosi kvalitetu teksta zakona.
Predsedavajući, na kraju da vam kažem da sam koristila vreme ovlašćenog predstavnika, jer bi da vreme po amandmanu iskoristi moj kolega Jovan Palalić. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, računajte mi samo vreme od ovlašćenog predstavnika.
Ovim amandmanom smo reagovali na deo koji se odnosi na dostavljanje na radnom mestu. Vi ste u Predlogu zakona predvideli da, ako se dostavljanje vrši na radnom mestu u kome se pismeno ima uručiti, a ono se u tom trenutku ne nađe tu, onda je pismeno dužno da primi lice koje je ovlašćeno za prijem pismena ili bilo koje drugo lice koje je zaposleno kod poslodavca.
Mi smatramo da ovaj deo: "ili bilo koje drugo lice koje je zaposleno kod poslodavca" nije dobro rešenje, zbog toga što ono može da stvori niz zloupotreba prilikom dostavljanja.
U obrazloženju zbog čega ne prihvatate amandman, vi kažete da se ne prihvata iz razloga što rešenje iz Predloga zakona omogućava efikasniju dostavu pismena u prekršajnom postupku. Razumem da cilj prekršajnog postupak treba da bude brzo i efikasno delovanje, ali zbog tog cilja mi ne možemo da dođemo u situaciju da se ogrešujemo o interese stranaka u postupku.
Hajde da zamislimo samo jednu situaciju. Meni se dostavlja pismeno. Moj kolega Miloš Aligrudić i ja nismo u dobrim kolegijalnim odnosima. On primi pismeno, sakrije ga ili neće da mi, prosto, da informaciju da je do toga došlo. Ja, zbog toga što nemam nikakvu informaciju da sam nešto od suda dobila, propustim da izvršim određenu procesnu radnju, propustim rok za žalbu i dođem u mnogo nepovoljniji, u procesnom smislu, položaj i poziciju nego što sam to mogla da budem, da sam pismeno primila.
Ovde sam izložila jednu vrlo realnu situaciju. Zato vas molim da ovaj amandman prihvatite, jer on zaista ima isključivo i samo za cilj da se ova nelogičnost otkloni.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman se odnosi na prekršajni nalog. Mi razumemo potrebu uvođenje novog instituta prekršajnog naloga i smatramo da on zaista ima neke svoje pozitivne strane. U značajnoj meri, on će rasteretiti prekršajne sudove, smanjiće broj prekršajnih predmeta, sve to stoji, ali razlog zbog čega smo podneli amandman, odnosi se na svrhu kažnjavanja, jer mi smatramo da svrha kažnjavanja kod prekršaja kod kojih se prekršajni postupak pokreće prekršajnim nalogom, ne bi trebalo da isključivo bude slivanje novca u budžet, odnosno naplata novčanih kazni.
Ja sam o tome jako mnogo govorila i u načelnoj raspravi. Posebno sam govorila o tome ako ovaj, sada novi institut, sagledamo u kontekstu povećanja diskrecionih ovlašćenja policije, onda izražavam bojazan da prekršajni nalog, koji, kažem, podseća na mandatnu kaznu, može u određenim situacijama, mimo naše volje, da predstavlja osnovno sredstvo za punjenje budžeta, e to je ono što mi lično u ovom kontekstu ne podržavamo.
Govorili smo takođe i o tome da se danas mi kao građani suočavamo sa velikim brojem prekršaja i sa plaćanjem kazni za prekršaje čije utvrđivanje isključivo zavisi od diskrecione volje policajca. Tada sam pominjala one čuvene registracione nalepnice i pomenula sam jednu informaciju da policajac ukoliko vidi da ta registraciona tablica, odnosno registraciona nalepnica, nije pravilno nalepljena, može da izrekne kaznu od tri hiljade dinara, koja zaista u ovom trenutku nije ni najmanje beznačajna kazna za tako, rekla bih, beznačajnu stvar.
Takođe, od ličnog, diskrecionog ovlašćenja zavisi da li će vam naplatiti kaznu za to što je procenio da ste možda u određenom trenutku umorni, a da vozite automobil, jer raspon kazne koji tada jednom policajcu stoji na raspolaganju, a koji može da vam izrekne, je 15 do 30 hiljada dinara. Dalje, ukoliko se uključite u saobraćaj mimo dozvole policajca, jer je on to tako zaključio, kazna koju može da vam izrekne može da ide čak i do 30 hiljada dinara.
Razlog zbog čega smo ovde amandmanski reagovali jeste isključivo svrha kažnjavanja i naše neslaganje sa tim da prekršajni nalog treba da prestavlja sredstvo za punjenje budžeta. Naravno, smatram da će se na ovaj način povećati učestalost naplate kazne za prekršaje i to u drastičnoj meri onog trenutka kada prekršajni nalog profunkcioniše.
Ovaj amandman smo podneli jer smo smatrali da su ovlašćenja ovlašćenih policijskih službenika široko postavljena kada je u pitanju privođenje osumnjičenog bez odluke i bez naredbe suda.
Ovde se u stavu 4 kaže da će ovlašćeni policijski službenik i bez naredbe suda osumnjičeno lice moći da privede, ako postoji opasnost da će neposredno nastaviti sa činjenjem prekršaja.
Prvo, postavlja se pitanje – kako to policijski službenik može da ustanovi? Ovo je oduvek bilo pitanje o kome se isključivo sud izjašnjavao. Smatramo da nije dobro davati toliko široka ovlašćenja policiji, da ona sam tumači da li će neko da nastavi sa vršenjem prekršaja ili ne i da to lice bez naredbe suda privodi.
Mislimo da je ovo tipičan primer onoga o čemu smo govorili kada smo podneli amandman gde smo rekli da sud po službenoj dužnosti treba da izvodi dokaze, tipičan je primer neravnopravnosti stranaka u postupku. Ovako preširoko definisana ovlašćenja službenika policije mogu da dovedu do raznih zloupotreba jer svi mi koji smo se bar jednom susretali sa Prekršajnim sudom, znamo da je reč policajca u prekršajnom postupku uvek jača od reči okrivljenog.
Zamislimo samo mogućnost koliko će ovo rešenje biti zloupotrebljavano od strane predstavnika MUP odnosno policije, ili koliko bi moglo da bude zloupotrebljavano, da budem još preciznija. Mislim da je neophodno da razmislite o ovom amandmanu i da ga prihvatite.
Dame i gospodo narodni poslanici, sigurno neću biti ovoliko inventivna i zanimljiva kao prethodni govornik, ali svakako moram da se osvrnem u jednoj rečenici na ono što je prethodni govornik govorio.
Juče namerno nismo uzeli učešće u raspravi o Poslovniku zato što smo smatrali da su formalni uslovi za vođenje sednice potpuno ispunjeni, ali nam je drago da imamo obezbeđeno prisustvo predsednika Visokog saveta sudstva, jer izbor o kome danas treba da raspravljamo otvara određena pitanja na koja je potrebno dati i neke odgovore.
Kada je u pitanju Predlog zakona o prekršajima, oblast koju on reguliše je izuzetno važna zbog toga što se najveći broj građana upravo u sudovima za prekršaje prvi put susreće sa pravosuđem. Ako je verovati medijima, svaki šesti punoletni građanin Srbije je bar jednom do sada bio prekršajno odgovoran, odnosno prekršajno je odgovarao. Jedna od najvažnijih osobina prekršajnog postupka jeste da je on brz i jeste da je efikasan, što danas, nažalost, u Srbiji nije slučaj.
Ilustracije radi, reći ću samo jedan podatak. Prekršajni sud u Beogradu je u 2012. godini imao 232.000 predmeta u radu. Od tog broja zastarelo je 38.200 predmeta. Na nivou cele Srbije ova statistika izgleda još drugačije, da ne kažem gore. Od 881.500 predmeta u radu 103.500 predmeta je zastarelo. Ovo je zaista statistika koja je zabrinjavajuća. Da bi rešili ovaj problem potrebno je prethodno da vidimo šta je uzrok ovakvom problemu. Ovaj zakon o kome danas raspravljamo je zakon koji pokušava da reši ovaj problem kroz uvođenje niza novih instituta. Zaista neki od tih instituta popravljaju Predlog zakona, dok za neke institute i za neka rešenja, koja su predviđena u ovom Predlogu zakona, mi izražavamo sumnju u opravdanost njihovog uvođenja.
Dobra stvar i dobra strana zakona je svakako to što se uvodi i registar izrečenih prekršajnih sankcija i registar neplaćenih novčanih kazni, ne zbog obrazloženja koje je dato u Predlogu zakona, nego zbog toga što će na osnovu centralizovane elektronske baze podataka svaki sudija u svakom trenutku moći da zna da li je prekršajno lice protiv koga se vodi prekršajni postupak odgovaralo ranije za neki prekršaj i da li je u toku još neki prekršajni postupak koji se protiv njega vodi. To je svakako dobra strana ovog zakona.
Ne bih se složila sa obrazloženjem koje je dato u Predlogu zakona da ovi registri imaju za cilj da dovedu do efikasnije naplate kazni. Ne, mi možemo da uvedemo i dva i tri i deset registara, ako hoćemo, ali to ne može prosto da dovede do tog cilja, jer da li će neka određena kazna da bude naplaćena zavisi isključivo samo od finansijske mogućnosti onog koji je dužan da je plati.
Sa druge strane, takođe smatram da je izuzetno dobro što smo konačno ovim zakonom došli do toga, prvi put, čini mi se, da je oblast koju on reguliše isključiva nadležnost prekršajnih sudova. To do sada nije bio slučaj. Videli smo organe uprave koji su do sada rešavali određene prekršaje u prvom stepenu i zato je neophodno insistiranje na ovoj odredbi koja je uneta u Predlog zakona, da se svi drugi zakoni, koji propisuju nadležnost određenih organa uprave za vođenje prekršajnih postupaka u prvom stepenu, upodobe ovom zakonu, ukoliko on bude izglasan, do 1. marta, čini mi se, 2014. godine.
Ovde namerno i posebno apostrofiram Zakon o javnim nabavkama, koji smo nedavno usvojili, a koji predviđa postojanje republičke komisije. Čini mi se da se zove Republička komisija za zaštitu prava u postupku javnih nabavki. Zašto posebno apostrofiram ovaj zakon? Zato što građani od njega očekuju mnogo kada je u pitanju suzbijanje korupcije i mislim, pošto smo ga nedavno usvojili, da on treba da bude takođe jedan od zakona koji će da se upodobi sa ovim tekstom zakona do 1. marta 2014. godine.
Sa druge strane, kada su u pitanju instituti koje predviđa ovaj predlog zakona, a koji ne nailaze na naše odobravanje, svakako jedna od najkrupnijih zamerki koje mi imamo, kada je ovaj predlog zakona u pitanju, su rokovi zastarelosti, odnosno povećavanje rokova apsolutne zastarelosti sa dve na četiri godine. Vi kažete da su relativni rokovi zastarelosti povećani sa jedne na dve godine zbog toga što su prekršajni sudovi dobili u nadležnost rešavanje prekršajnih postupaka u deviznim, carinskim i nekim drugim specifičnim prekršajnim postupcima, što ja lično ne smatram kao opravdanje za produžavanje rokova apsolutne zastarelosti. Zašto? Zbog toga što prekršaji nisu krivična dela i nisu toliko kompleksni slučajevi da bi došlo do produžavanja zastarelosti na četiri godine. Prekršaj, ma kakav on bio, jedan odgovoran i stručan prekršajni sudija može apsolutno da reši u roku od dve godine.
Sa druge strane, mislim da je jedna od najvažnijih, kao što sam i rekla na početku, karakteristika prekršajnog postupka upravo njegova brzina i njegova
efikasnost. Da li mi možemo da kažemo da će prekršajni postupak biti efikasan ukoliko određenom prekršajnom sudiji dajemo mogućnost četiri godine da odlučuje o tome da li je lice koje je prošlo kroz crveno svetlo učinilo prekršaj ili da li je, primera radi, vozilo koje je parkirano na zelenoj površini prekršaj ili je prekršaj šetnja psa bez povodca? Ne želim da karikiram i nemojte moje izlaganje shvatiti kao takvo, ali zaista nemam nikakvu vrstu razumevanja za to da se kompleksnost i složenost jednog prekršajnog postupka diže do astronomskih visina.
Mi imamo u Krivičnom zakonu krivična dela za koja je propisana kazna zatvora do jedne godine, odnosno novčana kazna. Rok zastarelosti, tačno je, relativni rok zastarelosti nastupa u roku od dve godine, ali zastarelost takođe može da nastupi u tom roku, u roku od dve godine, ukoliko ne dođe do obustave postupka, odnosno ukoliko ne dođe do prekida rokova. Znači, u krivičnom postupku imamo rok zastarelosti dve godine za određena krivična dela. Stari poslanici će se setiti u prethodnom mandatu kada smo govorili o Zakonu o parničnom postupku, da jedan od osnovnih razloga zbog čega smo menjali taj zakon jeste upravo efikasnost postupanja. Tada nam je rečeno, tada smo dobili uveravanje da je cilj tog zakona da omogući da parnični postupci u prvom stepenu traju do dve godine, i to u onim najkomplikovanijim, najkompleksnijim slučajevima. Prosto, to obrazloženje ne mogu nikako da prihvatim, da je rešavanje ma kog prekršaja, pa makar on bio i poreski i devizni i koji god, da je kompleksniji od rešavanja spora u celoj oblasti građanskog prava. Mislim da taj argument jednostavno ne stoji.
Sa druge strane, plašim se, ukoliko se ovakvo rešenje usvoji, da ćemo doći u situaciju da će prekršajni sudovi još sporije raditi, a da će se prekršajni postupci još dodatno odugovlačiti. Nekako mi se čini da kada se pojavi problem ne idemo na pravi način u analizu uzroka tog problema. Zar nije bilo adekvatno i bolje da smo analizirali situaciju koja kaže u kakvim uslovima prekršajne sudije danas rade, koliko predmeta svaki od prekršajnih sudija danas ima, da li su prekršajne sudije i prekršajni sudovi istovetno podjednako opterećeni brojem i kompleksnošću predmeta? U krajnjem slučaju, zašto ne i reći da li je rešenje po kom su u statusnom smislu prekršajne sudije izjednačene sa svim drugim sudijama u Srbiji dalo rešenje?
Ja ovde ne iznosim svoj stav, ja ovde samo govorim o sveobuhvatnom pristupu analizi problema koji je doveo do toga da imamo 46% zastarelost predmeta u prekršajnim sudovima. Izvinite na digresiji, ali moram da kažem da me ovaj slučaj neodoljivo podseća na aferu sa aflatoksinom. Umesto da rešimo problem, mi nivo aflatoksina povećavamo sa 0,05 na 0,5 mikrograma po litru i mislimo da samo na taj način rešili problem. Jednostavno, mislim da se na takav način problem neće rešiti, nego ćemo dodatno imati njegovo povećanje.
Dalje, kada je u pitanju visina predloženih kazni, slažem se sa vama da je to rešenje prepisano iz prethodnog zakona, ali ne slažem se sa vama u tom smislu što smatram da te kazne danas nisu adekvatne kazne, da su te kazne danas nerealno visoke i da one nisu primerene trenutnoj ekonomskoj situaciji. Nije isto bilo kada su ljudi živeli 2005. ili 2006. godine kada je zakon donet. I vi znate da se tada mnogo bolje živelo nego što se živi danas.
Jednostavno, smatram da ovo rešenje nije odgovarajuće u zakonu i da ga je trebalo promeniti. Plašim se da ćemo vrlo brzo doći u situaciju da veliki broj građana neće biti u mogućnosti da plaća novčane kazne i da ćemo tada doći do još većeg problema. Negde sam pročitala da se od ovog zakona očekuje da poveća naplatu novčanih kazni za sto procenata. Ako se ne varam, uspešnost naplate novčanih kazni danas, čini mi se, ne dostiže 20%, a mislim da ste i vi to u uvodnom izlaganju rekli. Ako se svemu tome doda jedan trend koji je prisutan danas, a to je da se broj izrečenih novčanih kazni u velikom procentu zamenjuje kaznom zatvora, onda se plašim da namera predlagača zakona, koja se odnosi na naplatu novčanih kazni, neće biti ispunjena i neće biti ostvarena.
Ako se ne varam, to je podatak koji sam negde našla, od početka godine do početka juna više od 5.000 izrečenih novčanih kazni je zamenjeno zatvorom. Žalosno je to što ću da kažem, ali većina građana zaista doživljava kao lakše da svoju kaznu koja mu je izrečena u novcu provede u nekom zatvoru, gde ima potpuno besplatan smeštaj, gde ima tri redovna obroka i gde ga niko ne prisiljava da razmišlja o tome kako će da plati nešto, a da zna da to nešto ne može da plati nikako.
Ako svemu ovome dodam još jedan podatak da je broj onih koji su bili u zatvoru poslednjih tri godine ili koji su novčanu kaznu preinačili ili zamenili novčanom kaznom ogroman, i ako ih prevedem u broj dana, onda ispada da je u poslednjih nekoliko godina 130.000 dana provedeno u zatvorima. Vi mnogo bolje znate od mene koliko to košta državu. To je jedan milion i 300 hiljada evra, toliko je država finansirala samo boravak lica u zatvorima. Plašim se da će ovakvim rešenjem, odnosno ne menjanjem i ne smanjenjem novčanih kazni, odnosno visine novčanih propisanih kazni, ovaj procenat biti još veći.
Lično mislim da iz ove situacije možemo da izađemo tako što ćemo visinu novčanih kazni primeriti zaista realnoj i pravoj platežnoj moći svakog građanina, nego da se država faktički suočava sa još većim problemom i sa još većim gubitkom. Mislim da nikome ne treba da bude cilj da svrha kažnjavanja siromašne građane dovede bukvalno do ruba njihove egzistencije. Valjda je cilj svrhe kažnjavanja upravo u prevenciji i upravo u uticanju, odnosno prevaspitavanju nesavesnih građana da prekršaje više ne čine.
Kada je u pitanju prekršajni nalog, slažem se sa vama da će on u značajnoj meri da rastereti rad sudova i da će on u značajnoj meri smanjiti broj predmeta o kojima će prekršajni sudovi da raspravljaju, ali ne mogu da opravdam činjenicu da svrha kažnjavanja kod ovih prekršaja, kod kojih se prekršajni postupak pokreće izdavanjem prekršajnog naloga, treba da bude slivanje novca u budžet. Ako to posmatramo u kontekstu povećanja diskrecionih ovlašćenja policije, izražavam bojazan da bi možda platni nalog, koji neodoljivo podseća na mandatnu kaznu, mogao da bude isključivo sredstvo za punjenje budžeta.
Samo ću da primetim kao vozač nešto sa čime sam se u poslednje vreme susrela, a to je da se već danas većina vozača suočava sa jednom učestalom naplatom kazni za prekršaje koje isključivo zavise od slobodne ocene policajca, od njegovih diskrecionih ovlašćenja koja ne moraju da budu potkrepljena određenim faktičkim dokazima.
Evo, navešću samo jedan primer. U poslednje vreme je pojačana i povećana naplata kazni vozačima koji nisu na propisan način zalepili saobraćajnu registraciju u desni ugao vetrobranskog stakla. Znači, ako ste kojim slučajem nakrivo zalepili tu nalepnicu, policajac ima pravo da vam izrekne kaznu od 3.000 dinara. To nije jedini prekršaj.
Imate još jedan prekršaj koji zavisi direktno i isključivo od samovoljnog odlučivanja policajca. Radi se o prekršaju koji kaže da niste poštovali uputstva policajca, nego ste se uključili u saobraćaj mimo njegove dozvole. Za taj prekršaj policajac može čoveku da izrekne kaznu od 15 do 30 hiljada dinara.
Pogledajte sada ovaj treći, koji direktno zavisi samo i isključivo od samovoljnog odlučivanja policajca. On može da vas zaustavi i da kaže – vi ste umorni, niste danas za vožnju i da vam na licu mesta naplate prekršaj od 15 hiljada dinara. Samo mogu da zamislim koliko će procenat učestalosti naplate ovakvih kazni biti povećan onog trenutka kada prekršajni nalog zaživi.
Na kraju, reći ću samo nešto o Predlogu odluke o izboru sudija koji se prvi put biraju. Posle svih problema oko reizbora sudija i tužioca sa kojima smo se mi kao društvo, kao država suočavali i suočili, očekivala sam da se u buduće nećemo sretati ni sa najmanjom sumnjom u ispravnost izbora sudije. To znači da se neodoljivo neka pitanja iz prošlosti nameću i danas možda čak u istovetnom obliku.
Nije nam jasno, ovde smo dobili odluku, da li su primenjeni kriterijumi koji su predviđeni za izbor sudija? Šta je to što ovih 16 kandidata izdvaja od ostalih 432 kandidata koji su se prijavili na konkurs, sem što su kao prvi polaznici Pravosudne akademije za to dobili prednost? Zanima da li su prilikom predlaganja kandidata za sudije poštovani kriterijumi stručnosti i dostojnosti i osposobljenosti za sve kandidate shodno Zakonu o sudijama i da li su oni primenjeni u skladu sa Odlukom o utvrđivanju merila i kriterijuma za izbor? Takođe me zanima da li je Visoki savet sudstva imao priliku da na osnovu tačno utvrđenog broja poena svakog kandidata utvrdi njegov kvalitet, odnosno utvrdi da li je on taj koji treba da se nađe na listi od 16 lica koji se nama danas predlažu za izbor? Da li su predstavnici Visokog saveta sudstva ove kandidate iz Odluke nama predložili isključivo kao protočni bojler na osnovu selekcije koja je već ranije izvršena od strane nekih u Pravosudnoj akademiji?
Plašim se da Zakon o sudijama u svom izvornom obliku nije ni primenjen, već je ovde nekako zapostavljen i da je više od 400 kandidata koji su se javili na konkurs iz nekog potpuno neopravdanog razloga diskvalifikovani.
Takođe mislim da nije dobro što ovaj izbor sudija koji se prvi put biraju prati jedan negativan odijum stručne javnosti, a prvenstveno stručnih sudijskih odnosno tužilačkih pomoćnika. To, naravno, nije dobro za njihovu karijeru, jer nije dobro da karijeru, jednu časnu profesiju krenete na ovakav način. S druge strane moram da kažem i to da izražavam svoju bojazan da će ovaj izbor imati mnogo šire negativne razmere jer me neodoljivo podseća na nastavak jednog lošije ranije sprovedenog reizbora sudija.
Gospodine ministre, juče u raspravi ste rekli da je Zakon o Pravosudnoj akademiji "lex specialis". Ne, on nije "lex specialis". Mi njega nikad nismo doneli kao "lex specialis". Da je "lex specialis" onda bi Visoki savet sudstva imao apsolutno pravo da uradi ovo što je uradi, da da prioritet Zakonu o Pravosudnoj akademiji, a da sa neke strane potpuno stavi sa strane Zakon o sudijama. Tada bi stvar bila potpuno legalna, ali ovako nije. "Lex specialis" Zakon o Pravosudnoj akademiji nije i u tom slučaju smatram da ovaj izbor po kome mi danas raspravljamo neće naići na dobar odgovor i dobar prijem kod stručne javnosti, da će predstavljati još jedan od problema sa kojim ćemo se suočavati u reformi pravosuđa. Hvala vam puno.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvažena gospođo ministarko, bilo bi mi jako drago da pored vas sedi ministar Mrkonjić, da nam objasni sve ono što smo pitali u načelnoj raspravi i da nam otkloni sve one nedoumice koje smo iznosili tada, a danas iznosimo u još jednoj zanimljivijoj raspravi, nego što je to bilo u načelu.
Kao što ste imali priliku da čujete, mi smo podneli jedan sasvim razuman amandman, koji bi bar donekle otklonio sumnje koje se postavljaju u ovom parlamentu od jutros.
To je amandman koji kaže da sastavni deo ovog zakona treba da budu spisak svih poverilaca s kompletno i tačno utvrđenom visinom svakog potraživanja ponaosob.
Da bi naravno mi, kada dobijemo tu informaciju znali kome se duguje, koja su to putarska preduzeća i koliki je iznos pojedinačnih potraživanja svakog od njih prema JP "Putevi Srbije".
Mi ovako, s obzirom da nemamo te informacije, mi zaista ne znamo ništa usvajajući ovaj zakon, sem iznosa koji treba da se pretvori u javni dug. Zaista mislim da je to više nego neozbiljno.
Mislim da je bilo neophodno pristupiti sa mnogo većom dozom ozbiljnositi kada je izrada ovog zakona bila u planu, posebno zbog toga što mi povećavamo javni dug u situaciji kada po zvaničnoj statistici on danas iznosi 59% BDP u trenutku kada će prihodi biti manji bar za 10% u odnosu na predviđene u trenuktu kada se budžetski deficit povećava za 56 milijardi dinara.
To je zaista neozbiljno za ovakav način da mi danas raspravljamo o dodatnom povećanju javnog duga.
Znači, ništa normalnije nije bilo nego prihvatit amandman DSS, koji ponavljam, je više nego razložan i koji bar delimično otklanja sve one nedoumice koje narodni poslanici imaju u trenutku kada treba da glasaju za ovaj zakon.
I naravno činimo to, tačnije povećavamo javni dug a da ne znamo uopšte na osnvu koje računice, na osnovu kojih dokumenata, na osnovu kojih ugovora, na osnovu bilo koga parametra mi dolazimo do ovog iznosa o kom danas raspravljamo.
Da stvar bude još gora, kada smo raspravljali u raspravi o pojedinostima na rebalans budžeta, mi smo tada čuli od predsednika Vlade, od gospodina Dinkić, da je on mislio, jer je bio obavljen razgovor u decembru prošle godine sa putarskim preduzećima, da je kompletan dug putarskim preduzećima izmiren, jer je tada, koliko shvatila bilo izdvojeno negde oko pet milijardi dinara, ali da je on takođe iznenađen otkud sada ovaj dodatni iznos od jedne milijardi i 350 miliona dinara.
Kada je on kao ministar finansija iznenađen kako onda da ne budemo mi, narodni poslanici, iznenađeni, kako onda od nas da očekujete da ćutimo i da ova rasprava prođe potpuno bez ikakve naše reakcije? To je nemoguće. Ako ministar finansija ne zna odakle ovaj dug, kako ja da znam, kako građani Srbije da znaju, a ja ću snositi odgovornost, odnosno poslanici u Narodnoj skupštini, jer će glasati za to ili protiv. Potpuno je svejedno, daće legitimitet takvom jednom predlogu zakona koji je zaista, zaista nakaradan.
Naravno, ne bih nikako volela da se mi nalazimo ponovo u ovom sazivu, možda sa nekim drugim ministrom gde bi ispravljali iznos koji je danas opredeljen u ovom predlogu zakona. Zašto mi insistiramo na ovom zakonu? Zato što smatramo da u svakoj normalnoj državi to bi bio najprirodniji zahtev, da narodni poslanici znaju ko je, kako, u kolikoj visini napravio dug o kojem mi danas raspravljamo i koji pri tom pretvaramo u javni dug.
Sa druge strane, mi iza sebe imamo jedno vrlo neprijatno iskustvo. Tačnije, u decembru prošle godine mi smo raspravljali, doduše sa drugim ministrom, gospođom Đukić Dejanović, ministarkom zdravlja, o predlogu jednog drugog zakona o preuzimanju obaveza zdravstvenih ustanova prema veledrogerijama i takođe, u tom zakonu jedan jedini parametar odnosno, da kažem činjenica koju smo imali je visina javnog duga koji smo u tom trenutku usvajali. Radilo se o iznosu od 13 milijardi dinara.
Takođe smo insistirali, i kada smo podneli amandman o kojem se najviše diskutovalo u Skupštini tada, da smo tražili spisak svih poverilaca sa tačno utvrđenom visinom potraživanja, naravno ta rasprava je prošla kao da nije ništa bilo. Usvojili smo taj zakon i šta se danas dešava? Danas ga ponovo imamo u proceduri. Danas, posle šest meseci mi opet raspravljamo o istom zakonu ali ovog puta o potpuno drugačijem iznosu. Ko je onda bio u pravu?
Znači, slušajte nas malo, pa ne govorimo mi ovde gluposti. Slušajte nas malo jednom kada razložno govorimo o stvarima koje su na dnevnom redu. Mi ovde ne branimo boje političke stranke kojoj pripadamo, nego govorimo o stvarima koje su više nego od interesa javnosti.
Meni stvarno nije jasno. Mi znači iza sebe imamo jednu grešku koju smo napravili u decembru prošle godine. Danas se u Skupštini pojavljuje isti taj zakon sa potpuno drugačijim iznosom i ko snosi odgovornost za to? Da li ćemo nekada da povučemo crtu ko je jednom u državi odgovoran za nešto što se radi? Ne. Toga očigledno nema. Onda nemojmo da se čudimo u kakvoj nam je stanju država. Taj predlog zakona koji smo usvojili u decembru prošle godine je imao jedan član zakona, čini mi se da se radi o članu 5. koji je maltene istovetan, ako ne isti u ovom istom zakonu člana 5. gde se kaže da će Vlada nakon što Skupština usvoji taj predlog zakona, kojim se prebacuje određeni iznos u javni dug, naknadno posebnim aktom, utvrditi visinu svakog pojedinačnog potraživanja na predlog, tada ministra zdravlja, sada Ministarstva saobraćaja. To je neverovatno. Valjda danas, u trenutku kada mi usvajamo taj zakon, to bi trebalo da bude sastavni deo ovog teksta zakona, da mogli da znamo o tome šta radimo, šta to usvajamo danas.
Meni je neverovatno da nismo dobili odgovor ni na jedno jedini pitanje. Iskreno da vam kažem, saučestvujem se sa tim što ste vi ovde danas prisutni i što morate da slušate sve ovo, ali isto tako, zaista nemam nikakvog razumevanja zašto oni koji su najodgovorniji za stanje u putarskim preduzećima, ili bar da kažem indirektno nadležni za sve to, danas nisu ovde sa nama u Skupštini.
Činjenica je da smo napravili očiglednu grešku i da ta greška kako stvari stoje se pravi i dalje i zaista ne bih volela da se viđamo ponovo istim povodom sa nekim možda promenjenim iznosom u Predlogu zakona koji će Vlada da nam uputi kroz narednih šest meseci i zato vas zaista pozivam da još jedanput razmislite o argumentovanosti samog amandmana koji smo predložili. Stvarno smatramo da bez njega sama ova svrha zakona neće biti zadovoljena. Hvala vam.
Meni zaista nije jasno da li gospodin Radenković podržava amandman ili ne podržava? Na početku je rekao da je sasvim logično što je amandman odbijen, a sada na kraju je rekao da nema ništa protiv mog predloga, da treba da se stavi u ovaj tekst zakona spisak svih poverilaca sa visinom pojedinačnih potraživanja i da on treba da predstavlja sastavni deo teksta zakona.
Što se straha tiče, gospodine Radenkoviću, mi nemamo nikakv strah. Slobodno možete da idete, da češljate u prošlost koliko god hoćete. Nećete moći da nam nađete ništa, jer da ste mogli, to ste do sada mogli da uradite nekoliko puta.
Mi se za svoju bezbednost ne plašimo, ali mislim da bi trebalo malo više svi o tome da raspravljamo i da razmišljamo na drugačiji način.
Direktno sam pomenuta.
Gospodine Radenkoviću, koliko sam shvatila, vi imate ministra unutrašnjih poslova koji se još uvek nalazi na toj poziciji i mislim da nije onemogućen u svom radu. Ako ima bilo šta što mislite da je sumnjivo, pročeljajte, vratite se u prošlost, procesuirajte, ali nemojte pretiti. To vreme je prošlo. Nemojte pretiti, nema potrebe za tim.
Kada nam govorite o privatizacijama, samo ću da vas podsetim na jedan mali podatak. Godine 2008, nakon hapšenja Mila Đuraškovića, "Nibens grupa", odvedene već u stečaj ili gde već, tada je nekako naglo procvetalo putno preduzeće "MB Miljković", koje je danas jedno od glavnih i možda vodećih putnih preduzeća u putnoj privredi.
Mislim da bi trebalo da znate mnogo više od mene kada je u pitanju "MB Miljković" i zbog toga vas molim da se prvenstveno pozabavite tim stvarima, a da jednostavno tu vašu, ako imate neku odgovornost, ne prikrivate pozivanjem na prošlost koja je, kada smo mi u pitanju i kada je u pitanju DSS, potpuno čista.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, ovaj amandman je logična posledica amandmana koji smo podneli na član 2. kojim smo tražili, kao što već znate, to je amandman o kojem se raspravljalo, maltene, celo prepodne, da sastavni deo ovog zakona bude i spisak svih potraživanja, odnosno poverilaca sa tačno preciziranom visinom potraživanja svakog od njih, a da bi znali koliko ukupno iznosi javni dug, odnosno dugovanje "Puteva Srbije" koje danas pretvaramo u javni dug. Kao što sam rekla, to je logična posledica tog amandmana. Da ste prihvatili taj prethodni amandman, mi danas ne bi imali ovaj amandman, odnosno član 5. na koji se odnosi amandman bi bio brisan.
Po meni, ponovo moram da ponovim, jako je neozbiljno što Vlada upućuje u skupštinsku proceduru ovaj predlog zakona. Upućuje ga sa tačno preciziranim iznosom dugovanja JP "Putevi Srbije", a da se u tom istom Predlogu zakona, u članu 5, kaže da će Vlada naknadno na predlog Ministarstva saobraćaja utvrditi ukupan iznos svakog pojedinačnog potraživanja putnih preduzeća prema JP "Putevi Srbije". To je jako neozbiljno, jer nas to tera na sumnju da mi u ovom trenutku ne znamo koliki je taj tačan i izmeren iznos dugovanja koji danas pretvaramo u javni dug.
Nije nam jasno, ponavljamo ponovo priču, na osnovu kog dokumenta, moramo da dobijemo neku informaciju sa vaše strane, na osnovu kog argumenta, na osnovu koje računice ste došli do toga da taj dug danas iznosi 1.350.000.000 dinara. Očekujemo, s obzirom da raspravljamo celo prepodne, i sada, očigledno ćemo nastaviti tu raspravu popodne, da dobijemo od vas neki odgovor na ovo pitanje.
Ne bih nikako volela da se ponovo u nekom kratkom periodu viđamo istim povodom, jer bi to značilo da smo i ovog puta bili u pravu. Nije nam to cilj. Cilj je da znamo tačno kada su dugovi napravljeni, ko ih je napravio, koliko iznosi svako potraživanje putnog preduzeća prema JP "Putevi Srbije" da bi znali o čemu danas raspravljamo.
Kada već govorimo o načinu na koji funkcioniše JP "Putevi Srbije", mislim da nam dugujete odgovor na pitanje – kako je moguće da se godišnje milijarde i milijarde dinara troše na održavanje puteva, a da faktički javnost nije upoznata ni sa jednim, jedinim tenderom koji je održan, a na kom su izabrana putna preduzeća koja su nadležna za održavanje puteva?
Takođe, nije mi jasno, o tome sam govorila u načelnoj raspravi, mislim da je to jako važno pitanje na koje treba da dobijemo odgovor. Danas je 2013. godina, ugovor na osnovu kojih rade "Putevi Srbije" i na osnovu kojih zaključuju ugovore datira iz 1992. godine. Znači, ugovor datira iz 1992. godine. Nekoliko puta do sada je aneksiran. U pitanju je 2013. godina i zanima me – da li je tačna informacija sa kojom mi raspolažemo? Hvala vam.
Hvala, gospođo potpredsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo Grubješić, u situaciji kada se predviđa da će prihodi biti manji od 10% od onoga što je predviđeno i u situaciji kada se predviđa da će budžetski deficit biti veći za 56 milijardi, ako se ne varam, mi danas raspravljamo o tome, da nivo javnog duga podignemo za još dodatnih šest milijardi dinara.
Država na teret građana preuzima obaveze Javnog preduzeća "Putevi Srbije", prema drugim putarskim preduzećima, i preuzima takođe obaveze zdravstvenih ustanova prema veledrogerijama.
Gospođo Grubješić, pitam vas – da li vi zaista mislite da će na ovaj način zakon, odnosno problem koji je mnogo veći od ovog, koji ovaj zakon predviđa biti rešen? Naravno da neće biti rešen. Znate zbog čega? Zato što mi na osnovu ovog zakona o kom danas raspravljamo, ne znamo tačno ni kom se putarskom preduzeću duguje, ni koliki iznos se duguje, i kako mi onda da opredelimo uopšte iznos ukupnog dugovanja Javnog preduzeća "Putevi Srbije", prema putarskim preduzećima, kada mi nemamo ni jedan jedini dokument koji govori o tome koliki je javni dug koji mi danas usvajamo. Mislim da je to jako neozbiljno.
Naravno da problem neće biti rešen trajno, ni zbog toga što nije napravljena nikakva analiza, kako je moguće da se u Srbiji milijarde i milijarde dinara troše na održavanje puteva, a da na mnoge saobraćajnice u Srbiji liče, ili su da kažem na putu, i to na dobrom putu da postanu kaldrme. Ovaj naravno problem neće biti rešen trajno, upravo zbog toga što mi ne znamo da li se u ovoj oblasti primenjuje Zakon, na koji način se primenjuje Zakon, bez tih osnovnih parametara mi ne možemo na ovaj način da rešavamo problem. Jer, najlakše je uraditi ovo što Vlada predlaže, a to je da se po računici dužnika danas Narodna skupština izjasni o tome, da sve obaveze Javnog preduzeća "Putevi Srbije" preuzmu građani na svoj teret.
Nemojte imati bilo kakvu iluziju. Za ovo nećemo glasati iz razloga koje sam navela napred.
Krajem prošle godine, tačnije u decembru 2012. godine, ovde smo raspravljali o Zakonu o preuzimanju obaveza zdravstvenih ustanova prema veledrogerijama. Jedan od osnovnih razloga moje poslaničke grupe, zbog čega nismo glasali za taj zakon, je taj što nismo imali ispred sebe jasan papir kome se duguje, koliko se duguje i ko nam garantuje da će visina javnog duga koji smo tada usvojili biti tolika. Nismo dobili odgovor na to pitanje. Insistirali smo amandmanima i u pojedinačnoj raspravi, ali od toga nije bilo ništa i mi danas imamo situaciju da taj zakon koji smo ranije usvojili, u decembru 2012. godine, danas menjamo i menjamo ga u onom delu u kome su upravo poslanici DSS upozoravali da Vlada ne zna koliki je dug zdravstvenih ustanova prema veledrogerijama.
Smatrali smo tada da ne postoji ništa prirodnije od toga da mi znamo i da prilikom usvajanja tog zakona dobijemo spisak svih dužnika, da dobijemo spisak svih ustanova koje duguju veledrogerijama da bi znali o kojoj visini javnog duga mi govorimo. Naravno, preko toga se prešlo i danas ispravljamo te greške, ali ja kažem ispravljamo samo trenutno.
Sećam se, da je taj zakon imao jedan član, čini mi se da je on isti kao i član 5. koji je predviđen u ovom predlogu zakona, koji je predviđao da će Vlada nekim naknadnim aktom utvrditi iznos svakog pojedinačnog potraživanja veledrogerije prema zdravstvenim ustanovama. Onda nas je navelo na razmišljanje, na zaključak, da Vlada u tom trenutku uopšte nije znala koliko faktički zdravstvene ustanove duguju veledrogerijama i na osnovu kog parametra je onda utvrdila iznos ukupnog duga koji je Narodna skupština usvojila. To što smo govorili tada i na šta smo ukazivali ispostavilo se da je tačno danas. Danas na dnevnom redu imamo taj isti zakon, ali sa bitno drugačijim iskazanim iznosom javnog duga koji treba da usvojimo. Umesto 13 milijardi, mi sada govorimo o pet milijardi dinara.
Kada je reč o ovom drugom predlogu zakona, o Predlogu zakona o preuzimanju obaveza Javnog preduzeća "Putevi Srbije" čini mi se da se pravi ista greška. Upravo zbog toga što se preuzima dug od oko jednu milijardu i 350 miliona dinara, a da se ne zna kom putarskom preduzeću se koliko duguje i na osnovu kojih dokumenata mi možemo danas da usvojimo ovaj predlog zakona. To je vrlo neozbiljan pristup jednom vrlo ozbiljnom problemu. Mi ovde danas ne govorimo o tome da li ćemo da izdvojimo pare za kupovinu jedne avio karte. Mi ovde govorimo o tome da se javni dug Srbije poveća za značajna sredstva. Zaista ne mogu da verujem da se sa takvom neozbiljnošću pristupa izradi i nameri usvajanja ovakvog jednog teksta.
Znate zbog čega je taj pristup još neozbiljniji? Neozbiljniji je zbog toga što se u tom istom zakonu, koji je očigledno tipski zakon, kao onaj koji smo usvajali u decembru prošle godine, u članu 5. se kaže da će Vlada naknadno utvrditi visinu svakog pojedinačnog potraživanja putarskog preduzeća. To me onda navodi na zaključak da Vlada uopšte ne zna koliki je iznos koji mi ovde treba da usvojimo. To je ta neozbiljnost sa kojom mi postupamo na svakom polju kada je bilo koja oblast društvenog života u pitanju, a mislim da bi bar rebalans koji smo usvojili trebalo da nas upozori da se radi o vrlo ozbiljnim stvarima.
Mnogo veći problem od ovoga, o kome ja danas govorim, je pitanje koje danas nije, čini mi se, otvoreno na pravi način, a to je pitanje na koji način funkcionišu "Putevi Srbije"? Da li vi, gospođo Grubješić, znate da se u Srbiji milijarde i milijarde dinara ulažu u održavanje puteva, a da mi faktički do sada nismo imali raspisan ni jedan tender, ni jedan tender, ponavljam, niti je primenjen Zakon o javnim nabavkama. Da li je to moguće? Da li to bilo ko u ovoj državi ozbiljno shvata. Da li vi znate koji je to propust? Ni jedan tender do sada.
Da li vi gospođo Grubješić znate, izvinjavam se što vam se lično obraćam, ali sam očekivala da će biti gospodin Dinkić ili gospodin Mrkonjić, da "Putevi Srbije" rade na osnovu ugovora, evo ga ugovor, iz 1992. godine. Naziv ugovora je Ugovor o obavljanju radova na održavanju i zaštiti magistralnih i regionalnih puteva. Ugovor iz 1992. godine, danas je 2013. godina, aneksiran nekoliko puta. Da li vi, gospođo Grubješić, znate da je održavanje puteva u Srbiji danas najskuplje, a da je broj saobraćajnih nesreća u Srbiji drastičan?
Takođe, imam informaciju, a to je javna informacija koja je objavljena na sajtu "Puteva Srbije" da je 2003 godine ugovoren jedan tender koji je finansiran sredstvima Svetske banke, a koji se odnosio na dve pilot teritorije – Mačvu i Kolubaru, koji je realizovan i koji je pokazao da bi uštede, kada bi se sve u putarskoj privredi odvijalo na osnovu toga, mogle da budu veće od 50% u odnosu na ugovor po kojem danas putarska preduzeća rade. Šta se desilo sa svim ljudima koji su ukazivali da je to neophodno? Nema ih više u "Putevima Srbije". Gde su oni danas? Da li bilo koga to u ovoj državi zanima?
Ovo nam govori da ima, i te kako, mesta za uštede. Bitno je da se Vlada, da se država ozbiljno pozabavi ovim problemom. Važno je da se analizira ono što je najvažnije pitanje danas, kada govorimo o ovom zakonu, kako se troše pare u "Putevima Srbije"?
Mnogo važno pitanje za ovu raspravu je i to – zašto je održavanje puteva u Srbiji danas najskuplje? Najskuplje je zato što mi pravimo danas najgore puteve, a ti najgori putevi najviše koštaju. Kod nas se ne poštuju osnovni standardi i osnovni principi kada je u pitanju izrada jednog puta. Ako se dobro ne uradi ta donja podloga, pa se donja podloga asfalta smanji dodatno, onda ne treba da čudi što će za nekih šest do sedam meseci da se vrši sanacija na istom tom putu. Da li mi možemo na osnovu toga da zaključimo koliko košta izrada jednog metra puta u Srbiji? Ne možemo zato što investicija košta kao sanacija. To je nemoguće da se izračuna. Jako se dobro zna koliko od te delatnosti neko zarađuje u ovoj državi. Jako se dobro zna da ako se deblina asfalta smanji za jedan centimetar na kilometru puta, tada je investitor oštećen za milion do milion i 200 hiljada dinara, i to kod običnog puta. Kod autoputa, taj iznos štete može da dođe i do 100 hiljada evra. Da li to nekog u ovoj državi zanima?
Koliko smo mogli da uštedimo i koliko smo mogli da izradimo puteva, najbolje od 2001-2012. godine, hajde da uzmem taj period, najbolje pokazuje jedna uporedna analiza Srbije i Hrvatske u tom periodu. Naime, od 2001-2012. godine u Srbiji je izgrađeno 36,5 kilometara autoputa punog profila i 260 kilometara polu autoputa za iznos od oko 1.300.000.000 evra. U tom istom periodu, znači od 2001-2012. godine, u Hrvatskoj je izgrađeno 581,4 kilometra autoputa i to je sve koštalo tri milijarde evra. Zar nam ovaj podatak ne govori da je krajnje vreme da država ozbiljno počne da razmišlja u pravcu toga da krene sa analizom onoga što se radi u "Putevima Srbije"?
Meni je drago što je rešeno pitanje, što putarina neće poskupeti, jer bi to bilo potpuno nekorektno u odnosu na kvalitet i stanje na našim putevima i u odnosu na to što bi se tranzitni saobraćaj kroz Srbiju drastično smanjio, jer stranci više ne bi koristili naš autoput. Mnogo bi veću atraktivnost dobio Koridor četiri kroz Rumuniju.
Isto tako bih jako volela da se reši ovo pitanje dugovanja "Puteva Srbije", kada je u pitanju neplaćanje PDV u iznosu od oko 200 miliona evra. Bila bih vrlo srećna da se to reši, ali ne bih bila srećna da se to reši na način na koji danas rešavamo obaveze JP "Putevi Srbije" prema putarskim preduzećima. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, amandmanom sam tražila da se iznos subvencija javnih preduzeća, tu sam prvenstveno imala na umu "Železnice Srbije", smanji za jednu milijardu i da se taj iznos preusmeri za unapređenje rada Službe za zdravstvenu zaštitu žena u oblasti reproduktivnog zdravlja i planiranja porodice.
Naime, kao što i sami vidite, ovaj amandman nema ambiciju da bude prihvaćen, ali njegova namera je da ukaže na potpuno pogrešan izbor prioriteta kada je u pitanju ovaj rebalans budžeta.
Da li treba i dalje da izdvajamo sredstva da bi gubitaše subvencionirali da bi oni i dalje pravili gubitke ili treba da uložimo pare u nešto što je u ovom trenutku najpotrebnije, što predstavlja primarni cilj Republike Srbije, a to je izmena demografske slike Srbije?
Mislim da, ako je najavljeno smanjenje subvencija javnih preduzeća, ono treba da bude vidljivo. Nije dovoljno smanjiti subvencije javnim preduzećima, tačnije "Železnici Srbije" za 10%, jer se na taj način ne rešava problem, niti se postižu neki značajniji dobici, odnosno uštede.
Lično mislim da je to preduzeće koje jako loše posluje, koje je do sada svojim neracionalnim i neefikasnim poslovanjem stvorilo gubitke, koje bi možda mogao da izdrži i neki budžet najrazvijenijih zemalja sveta, ali nikako budžet Republike Srbije.
I pored toga što evidentno ne znaju da posluju, oni ne znaju ono što je najstrašnije – da povuku sredstva sa kredita koji je već ranije ugovoren i zbog toga Srbija plaća pet miliona evra penala, zbog kašnjenja prilikom realizacije kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. Ako je to već tako, ako oni ne znaju da ta sredstva treba da ulože u modernizaciju saobraćajnica, odnosno pruga u Srbiji, a podsetiću vas, vi to jako dobro znate, da se danas prosečan voz u Republici Srbiji kreće brzinom od 42 kilometra na sat, onda im, uz dužno poštovanje, pare i ne trebaju. Što im onda opredeljujemo bilo šta drugo? Zar nije onda pametnije te pare uložiti u nešto što vapi za novcem u ovom trenutku, a to je upravo unapređenje Službe za zdravstvenu zaštitu žena u reproduktivnom periodu, planiranje porodice. To je uslov, ja vas podsećam, bez koga nema prirodne obnove jedne nacije, bez kog nema izmene demografske slike Srbije u ovom trenutku.
Meni se čini da je i zadatak ove Vlade, to je bar tako napomenuto u ekspozeu ministra, odnosno premijera Dačića, da je upravo taj cilj jedan od primarnih ciljeva koje će Republika Srbija imati, a čini mi se da na tom polju nismo do sada uradili ništa. I ako nam to danas, u ovom trenutku, nije jasno ja se plašim da nam neće biti jasno nikada. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Ministarstva, mi danas raspravljamo o dva vrlo važna dokumenta koja bi trebalo da ukažu na put i pravac koji će država da zauzme kada je u pitanju reforma pravosuđa i kada je u pitanju borba protiv korupcije. Ovo su pitanja od ogromnog značaja, ne samo za vladavinu prava, već za sveukupnu demokratski i ekonomski razvoj države.
Moram da priznam da sam zaista očekivala od ovih dokumenata, prvenstveno od Nacionalne strategije reforme pravosuđa, da će ponuditi jasan odgovor na pitanje kako mi danas da izađemo iz vrlo teške situacije u kojoj se pravosuđe nalazi. Nažalost, umesto toga, mi smo dobili jedan prazan akt koji je pun načelnih stavova i koji čak ne polazi od tačnog, preciznog i jasno utvrđenog uzroka za loše stanje u pravosuđu danas.
Ova strategija, po mom mišljenju, kao da je pisana za neko idealno vreme. Kao da je pisana za vreme kada mi tek treba da krenemo u reformu pravosuđa, čiji bi cilj bio da ionako već efikasno pravosuđe učinimo još efikasnijim. Jako mi je žao što kreatori ove strategije nisu sa dužnom pažnjom i ozbiljnošću pristupili analizi stanja u pravosuđu danas, jer, da su to uradili, ova strategija bi danas bila mnogo konkretniji dokument.
Mi kao da prenebregavamo činjenicu da od 2008. godine nismo imali jedno katastrofalno lošu reformu pravosuđa koja je u pravom smislu reči skrhala pravosudni sistem. Naravno, očekivala sam da tvorci ove strategije postanu svesni ozbiljnosti i težine stanja u pravosuđu danas. Žao mi je što je takav pristup danas izbegnut, ili je nekako izostao.
Kao rezultat prethodno sprovedene reforme pravosuđa koju je karakterisao ogroman, nepodnošljiv upliv izvršne vlasti i nepodnošljiv politički pritisak, mi smo danas dobili pravosuđe u kom su sudije i tužioci zastrašeni, dobili smo pravosuđe gde sudije i tužioci rade u atmosferi straha i nesigurnosti za svoje pozicije, dobili smo pravosuđe koje je izrodilo mrežu sudova koja je takva da, recimo, jedno lice, kada treba da se obrati sudu, iz jednog mesta mora da prođe čak i do 100 km u jednom smeru da bi podneo najobičniji podnesak.
Naravno, kao rezultat takve reforme pravosuđa mi smo dobili i to da su sudovi danas neopravdano i rekla bih potpuno preopterećeni prilivom novih predmeta. Kada ovo govorim imam na umu prvenstveno beogradsko pravosuđe.
Mi smo kao rezultat jedne takve strategije i reforme pravosuđa dobili da je pravo na pravično suđenje danas ugroženo, da je pristup građana pravdi potpuno otežan. Naravno da je neefikasnost postupanja sudova drastično povećana.
Naravno, da ne govorimo o nedopustivim troškovima koje je takva reforma pravosuđa proizvela upravo zbog toga što mi ovde u parlamentu izglasavali zakone. Kada kažem mi, mislim na većinu koja je u tom trenutku postojala, a DSS je bila stranka koja je uvek glasala protiv svakog tog zakona koje je ranije ministarstvo predlagalo, jer smo shvatili ozbiljnost težine situacije koja će nastati nakon izglasavanja tih zakona.
Mi smo tim usvajanjem zakona finansirali neverovatnu količinu neznanja onih koji su takve zakone upućivali u Skupštinu i rekla bih da smo finansirali jednu samovolju, koja se temelji na potpunom odsustvu bilo kakve strategije, u kom pravcu treba da nas to što su učinili dovede.
Ako svemu ovome dodamo i to da je reizbor sudija izvršan na netransparentan način, da je izvršen na potpuno nelegalan način, da smo preko noći ostali bez jedne trećine pravosudnog kadra u sudovima, a da smo nekoliko godina nakon toga dobili odluku Ustavnog suda Srbije, koji je tu trećinu sudija i tužilaca, radi se negde oko hiljadu njih, nosilaca pravosudnih funkcija, vraća u pravosudni sistem, onda to na najplastičniji i najjednostavniji način pokazuje kolika je bila pogubnost takve reforme pravosuđa.
Naravno, postavlja se pitanje zašto sve ovo govorim? Zbog toga što smatram da je došlo vreme da se podvuče crta i da se kaže ko je kriv za takvo stanje u pravosuđu, da li će bilo ko da snosi posledice zbog niza loših poteza koje je takva reforma pravosuđa izrodila. Mislim da je to neophodno. Mislim da je strategija morala sa jasnom analizom da ukaže na uzrok šta je dovelo do toga da mi danas imamo ovakvo stanje u pravosuđu. Naravno, o tome u strategiji nema ni reči.
Nesumnjivo je da su danas najodgovorniji za stanje u pravosuđu upravo bivši članovi Visokog saveta sudstva i Držanog veća tužilaca i sadašnji članovi Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, koji su svojim postupanjem teško ugrozili pravosudni sistem Srbije.
Kada to kažemo i konstatujemo, a ne konstatujem samo ja, nego govori o tome cela stručna javnost, onda je bilo za očekivati da ti članovi ne budu angažovani na donošenju strateških odluka, a svakako da je nacionalna strategija reforme pravosuđa jedna od takvih pitanja.
Oni su, kao prvo, izgubili poverenje svojih kolega, jer znate na koji način su izabrani, da jedna trećina ljudi u pravosuđu nisu imali pravo da govore o njihovom izboru, odnosno da se izjasne. Izgubili su poverenje građana Srbije.
Meni je bilo za očekivati da će oni koji tvore ovu strategiju, da će oni koji su ti koji nam danas predlažu usvajanje ovakvog akta, biti svesni da je nemoguće pravnu državu graditi sa onima koji se konstantno oglušuju o principe na kojima ta pravna država počiva. Žao mi je što je takav pristup izostao.
Naravno, ministru se posebno izvinjavam zbog toga što toliko uporno insistiram na ovom pitanju, a to radim isključivo i samo zbog toga što smatram da je neophodno da uverim predstavnike Ministarstva pravde da je ovo prvo pitanje koje morate da rešite kada govorimo o naknadnoj reformi pravosuđa, odnosno popravljanja stanja u samom pravosuđu.
Ovo je prethodno pitanje bez koga bilo koje naknadno pitanje, odnosno rešenje ne može da bude trajno i ne može da opstane dugo.
Meni je drago što je na drugoj strani strategije konstatovano da kapaciteti ključnih aktera pravosuđa izazivaju zabrinutost. Naravno, ovde se govori o članovima Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, ali moram da priznam da mi nije drago što se samo konstatuje zabrinutost. Ne predviđa se ni jedan, da kažem, izlazni element, izlazni mehanizam kako da dođemo do toga da pravosuđe učinimo boljim, i kako da dođemo do toga tu zabrinutost otklonimo i da načinimo stvari u pravosuđu bolje. Jednostavno nije dovoljno izraziti zabrinutost, a ne predvideti mere za njegovo rešavanje, jer se tako stvara utisak u javnosti da su oni koji su bili najvažniji za kreiranje pravosuđa ranije, faktički umesto da im se utvrdi odgovornost, bivaju nagrađeni za ono što su radili, i to je naravno loše.
Pored toga što ova strategija ne predviđa rešenje osnovnog problema u pravosuđu, ona u svom tekstu ima zaista, neke vrlo čudne konstatacije. Recimo, kaže se nova strategija, treba da obezbedi kontinuitet reforme pravosuđa, itd, itd. Znači, da li tvorci strategije zaista smatraju da je ono što je do sada urađeno uspešno? Vi ste sami ovde u parlamentu govorili da ste zatekli ruševinu. Kako onda možemo u jednom strateškom načelnom dokumentu pišemo da je cilj strategije da se obezbedi kontinuitet reforme pravosuđa? Ko je pisao ovu strategiju? Ministre, ja znam, poznavajući vas, da vi niste pisali ovu strategiju. Ovu strategiju su pisali neki koji nemaju baš mnogo veze sa pravom i sa stanjem u pravosuđu danas.
Zatim, dalje, na strani 2. se kaže – radi uspešnijeg sprovođenja reformskih mera potrebno je najdalje u roku od godinu dana od dana usvajanja strategije sprovesti sveobuhvatnu funkcionalnu analizu pravosuđa u Srbiji. Valjda, hajde ovde ne treba da budemo pravnici, valjda se radi prethodno analiza da bismo dobili strateški dokument. Nije valjda da je strategija pisana a da prethodno nismo izvršili stanje, i analizu stanja u pravosuđu danas? Nemojte, molim vas, ovakve rečenice da imamo u strategiji, ovo su zaista krupne greške. Ko je pisao strategiju, ja zaista molim od vas odgovor na ovo pitanje? Mene ovakve rečenice ponižavaju. Ja sam šokirana kad sam ovo pročitala.
Dalje, kaže se, ima tu još mnogo naravno stvari koje su po meni nelogične, ali na strani osam kaže se – da pojedina opredeljenja ove strategije zahtevaju promenu Ustava. Onda se postavlja jedno najlogičnije pitanje. Bez obzira kakav je moj odnos prema tome da li Ustav treba menjati ili ne, to ostavljamo sa strane, to u ovom trenutku opšte nije bitno, ali se postavlja jedno logično pitanje – kako onda ova strategija koja nudi niz rešenja koja podrazumevaju promenu Ustava može da bude u skladu sa Ustavom. Kako je i na osnovu čega Odbor za ustavna pitanja zauzeo stav da ova strategija je u skladu sa Ustavom. Ja kažem opet, ovde ne treba da budete pravnik, da bi razumeli kolika je ozbiljnost ovoga što ste napisali, u negativnosti, što ste napisali u strategiji.
Ova strategija ne može da bude u skladu sa Ustavom ako predviđa niz rešenja koja podrazumevaju promenu Ustava. Valjda ta rešenja treba da se nadovezuju na rešenja koja daje ustavni okvir. Čini mi se da je ovde došlo i do nekog nelogičnog redosleda u potezima. Da li se strategija donosi da bi se menjao Ustav ili se Ustav menja da bi se donela strategija? Ovakve greške oni od kojih očekujemo da imaju aktivno učešće u izgradnji pravne države po meni su zaista nedopustive.
Kada dalje govorimo o načinu na koji je izrađena strategija, moram da iznesem svoje mišljenje, shvatanje i stanovište. Zaista mi je žao i mislim da je štetno što Udruženje tužilaca i udruženja sudija nisu učestvovala u izradi
strategije. Bilo je neophodno vrlo ozbiljno prihvatiti argumente koje su oni iznosili, od kojih polaznih osnova treba krenuti kada se piše ovakva jedna strategija.
Nije dovoljno da strategija samo ponudi ključna načela koja su prirodni nastavak onih načela na kojima se temeljila prethodna strategija i nije dovoljno da ova strategija ponudi samo strateške ciljeve. Morala je da ponudi odgovor na pitanje – kako da dođemo do ostvarenja tih strateških ciljeva? Govorim o nizu načela, nemam vremena da sve analiziram, ali ću reći da li je načelo nezavisnosti pravosudnog sistema koje je ovde prvo načelo, moguće ostvariti sa sadašnjim sastavom VSS i Državnog veća tužilaca, sa telom koje je tako reći, svaku odluku iz procesa reizbora sudija, donosio na nelegalan način. To nije moj lični stav, i sami znate da postoji odluka Ustavnog suda Srbije.
O ovome o čemu govorim, govori cela stručna javnost, govori u Izveštaj Poverenik za informacije od javnog značaja, čiji smo Izveštaj pre neki dan ovde usvajali. Takođe govori Zaštitnik građana čiji je Izveštaj briljantno opisao stanje u pravosuđu i sve ono što se u međuvremenu dešavalo, sa jasnim apostrofiranjem svih onih koji su za ovako teško stanje u pravosuđu krivi. O tome govori Evropska komisija, Evropski parlament u svojoj rezoluciji iz marta 2012. godine, o tome govori Evropski savet, odnosno Parlamentarna skupština Saveta Evrope, u svojoj rezoluciji iz januara 2012. godine. dakle, o tome govore svi bitni i relevantni, kako domaći, tako i međunarodni činioci koji su vrlo zainteresovani za stanje u pravosuđu danas.
Kada pogledamo šta su oni napisali u svojim izveštajima postoji jedna zajednička konstanta. Oni ove članove VSS, što bivše, što sadašnje, karakterišu kao lica koja su nesposobna, nedostojna i nestručna. Mislim da je to moralo da predstavlja neku polaznu osnovu od pisanja ove strategije i prvenstveno od cilja koji se želi postići i načina na koji je to moguće izdejstvovati.
Ako se ne varam, vi ste od evropskih eksperata, negde u decembru prošle godine dobili predlog reformskih mera i ako se ne varam jedna od tih prvih mera je izbor člana VSS i Državnog veća tužilaca.
Kada je reč o načelu odgovornosti, da li mislite da radna verzija pravilnika o kriterijumima za vrednovanje sudija, koji je još uvek radna verzija, mislim da taj pravilnik nije usvojen, da li mislite da treba i može da predstavlja garanciju kvaliteta rezultata rada sudija? Mislim da ne. Iz prostog razloga, jer ako pogledamo taj nacrt pravilnika za vrednovanje rada sudija, onda vidimo da će on sudije pretvoriti u mašine za štancovanje presuda, koje će mnogo manje voditi računa o tome da se svakom predmetu posvete na pravi način, nego će zbog toga da bi dobili što veći broj poena ili bodova, primat davati rešavanju onih slučajeva koji su laški. Teže slučajeve će ostaviti sa strane.
Zašto to govorim? Zašto to taj pravilnik ne polazi od razlike u strukturi i u složenosti predmeta. On potpuno izjednačava lake predmete sa onim teškim spornim odnosima. Svaki sudija, čak i da sam ja na mestu sudije, primat bih davala lakšim predmetima, jer mi od toga zavisi moje mesto u pravosuđu, da li ću ostati ili neću. To se na kraju svodi kao jedan od osnovnih kriterijuma za uspešnost u radu. Mislim da je to jako loše, mislim da ne treba da damo primat kvantitetu, nego treba da bude dat kvalitetu kojim se određene stvari rešavaju.
Ovaj pravilnik takođe ne polazi ni od načina kako da iznađemo rešenje za rešavanje starih predmeta? On takođe polazi od idealnih uslova. Pogledajte samo beogradsko pravosuđe, pogledajte sa koliko predmeta u radu se svaki sudija u beogradskom pravosuđu danas suočava. U takvoj situaciji kada predvidite idealne uslove za rešavanje starih predmeta mislim da to neće imati preteranog efekta.
Dalje, kada je reč o načelu efikasnosti i uspostavljanju delotvorne mreže sudova, vidimo da Ministarstvo pravde u ovom pogledu malo luta. Nedavno smo u skupštinskoj proceduri imali Zakon o mreži sudova, tačnije Zakon o sedištima i područjima sudova i tužilaštava, koji između ostalog predviđa i postojanje sudova na teritoriji KiM.
Kada se proces, da kažem, briselskih pregovaranja i pregovora približavao tom njegovom nesrećnom kraju, brzopotezno je iz skupštinske procedure bio povučen predlog zakona koji je ranije bio u skupštinsku proceduru upućen. Naravno, on je povučen samo iz jednog razloga što je taj briselski pregovor, odnosno briselski sporazum došao do zaključka da je neophodno da se ukinu srpske institucije, tačnije institucije Republike Srbije na Kosovu, a prva koja treba da se ukine jeste Osnovni sud u Kosovskoj Mitrovici i sa tim procesom treba da se nastavi.
Mene zaista zabrinjava ovo što sam pročitala u strategiji, a to je da mi mrežu svojih sudova treba da upodobimo sa Briselskim sporazumom. Znate šta, onaj ko se sa takvom lakoćom odvaži na to, da takvu jednu stvar stavi u nacrt ili, da kažem, predlog nacionalne strategije za reformu pravosuđa, to samo pokazuje da mi kao država ne zaslužujemo ni za pedalj bolji status u međunarodnoj zajednici, međunarodnim odnosima, ne zaslužujemo bolji status ni kod te Nemačke, koja se danas za naš status mnogo pita, upravo zbog toga što mi sami ne poštujemo sebe. Ako se ne varam, taj Briselski sporazum je usvojen u formi izveštaja baš ovde, u samoj Skupštini. Šta mi radimo? Na koji način mi pravimo nacionalnu strategiju za reformu pravosuđa?
Na današnji dan vidimo da bez obzira na sve to i bez obzira na de facto priznanje nezavisnosti Kosova, mi danas ne dobijamo datum. Ne dobijamo datum i šta god da smo učinili nećemo ga dobiti, jer EU jasno šalje poruku da ne želi Srbiju u svom članstvu. To treba reći javno i bilo bi jako dobro da su naši predsednici sa razumevanjem shvatili poruku koju su danas dobili.
Pošto mi vreme ističe, nemam vremena više da se bavim ovom drugom strategijom, koja je u značajnom mnogo je bolji tekst od ove prethodne, a to je strategija za borbu protiv korupcije.
Moram da kažem da mi ovakav tekst nećemo prihvatiti, zbog toga što smatramo da je to prazan akt, koji ne rešava i ne nudi ni jedan jasan odgovor za prevazilaženje teškog stanja u pravosuđu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Agencije za borbu protiv  korupcije, DRI, zaista sam bila uverena da nakon sednice o poreskim zakonima će doći kraj, biće stavljena tačka na ovakav način sazivanja sednice jedan dan unapred ali očigledno je da takav način rada postao manir vladajuće većine i čini mi se da nas to pomalo udaljava od nekog sređenog društva u kom institucije neometano funkcionišu slobodno i kvalitetno donose svoje odluke. Ako se naravno ne varam ovo je drugi put da mi raspravljamo o izveštajima nezavisnih državnih organa i regulatornih tela iako su nezavisni organi, regulatorna tela tri izveštaja do sada podneli.
Prvi i jedini put mi smo raspravljali 2011. godine. Možda nije toliki problem što nismo raspravljali o tim izveštajima 2012. godine, koliki je problem taj što preporuke i odluke koje su odbori dostavili Narodnoj skupštini, a i sami nezavisni državni organi, što te preporuke i te odluke nemaju svog efekta i nemaju svoju primenu u samoj praksi.
Naravno, da u tom smislu, mislim da je neophodno da Narodna skupština mora da pronađe mehanizme za nadzor nad primenom mera koje je sama donela. U protivnom, našom inertnošću, našim rekla bih, nedostatkom hrabrosti i nedostatkom možda ambicije, da vršimo nadzornu funkciju Narodne skupštine, postajemo najodgovorniji za to što je nivo i stepen poverenja građana u parlament na jako niskom nivou.
Kada govorio o izveštaju Agencije za borbu protiv korupcije, ja moram da kažem da ćemo mi podržati izveštaj Agencije za borbu protiv korupcije. Član sam Odbora za pravosuđe, koja nisam glasala za zaključak koji je Odbor za pravosuđe usvojio, upravo zbog toga što je on u svom zaključku izostavio sve one preporuke koje je Agencija za borbu protiv korupcije dala, i zbog toga je naša oznaka na ovim papirima koje imate ispred sebe protiv, ali ćemo za sam izveštaj naravno glasati.
Ono što smo uspeli da vidimo iz ovih izveštaja, jasno govori da je Agencija potpuno uspešno obavila svoj deo posla, sve ono što joj je stavljeno u nadležnost. Ona je u svom izveštaju navela da je uspešno okončala postupanje u čak 90% svih predmeta koji se odnose na oblast sukoba interesa i nespojivosti funkcija. Da je čak četiri puta povećala svoju efikasnost u pogledu obrade i objavljivanja izveštaja o imovini, i o prihodima, što naravno pozdravljam.
Kada je u pitanju kontrola finansiranja političkih stranaka, odnosno političkih subjekata, tu smo dobili informaciju da je od 83 stranke, da je 69 stranaka podnelo svoj godišnji izveštaj, odnosno izveštaj o finansiranju, da ste primili negde oko 1035 izveštaja o troškovima u izbornoj kampanji i da ste na osnovu svega toga podneli 53 zahteva za pokretanje prekršajnog postupka. Mislim da se radi o vrlo zadovoljavajućim rezultatima rada.
Meni je jako drago što je Agencija za borbu protiv korupcije javno reagovala za vreme, odnosno nakon izborne kampanje, što se od nje i očekuje, ali je i ukazala na određene nepravilnosti prilikom finansiranja izborne kampanje i što je javno rekla da se ne slaže sa tim da se kao donatori političkim strankama pojavljuju određene firme koje su formirane neposredno pred izbore koje su beležile ogromne gubitke, negde oko 50 miliona dinara, koje čak nemaju ni jednog zaposlenog, ali su se našle kao donatori određenih političkih stranaka, koje su danas u vladajućoj koaliciji.
Takođe mi je drago što je Agencija za borbu protiv korupcije javno progovorila o tome da je potpuno neprihvatljivo da se određene političke stranke po mnogo povoljnijim uslovima od drugih kreditiraju, odnosno dobijaju kredite od nekih drugih banaka, pa su sa dve blanko menice dobile kredit od jedne banke, od nekoliko miliona evra.
Meni je drago što je Agencija ovim putem ukazala na nepravilnosti koje su se potkrale, ali bih jako volela da Agencija putem promene zakona, Agencija za borbu protiv korupcije, dobije veća ovlašćenja i da umesto javne osude ovakvog ponašanja, ona ima u svojim rukama mehanizam za reakciju i upravo u tom pravcu ide razlog i argumenti zbog čega nisam glasala za zaključak Odbora za pravosuđe. Zbog toga što smatram da on ne uvažava sve one preporuke koje je Agencija od njega tražila.
Bez obzira na očigledne napore koje Agencija za borbu protiv korupcije ulaže u suzbijanje korupcije u javnoj upravi, danas ne mogu da govorim o tome da se Srbija nalazi u situaciji, gde se vodi sistemska borba protiv korupcije. Kada bismo vodili sistemsku borbu protiv korupcije onda bi morali prventstveno da otklonimo sistemske uzroke korupcije a to bi značilo bi prethodno morali da stvorimo ambijent u kome će takva korupcija biti za početak otežana. Zato je neophodno da insistiramo prvenstveno kao narodni poslanici, na tome da se obezbedi veća javnost u radu državnih organa, da se preporuke nezavisnih državnih organa i regulatornih tela uvažavaju i ne samo da se uvažavaju nego i da nadzornu funkciju nad njima ima skupština da one imaju neki efekat i primenu u praksi.
Kada govorimo o borbi protiv korupcije, najvažnije je nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe, što danas Srbija nažalost nema. To govorite i u vašim izveštajima na jedan posredan način. Srbija je među zemljama sa najvećim stepenom korupcije, zauzimamo neko 80 mesto od ukupno 186 zemalja koje su bile obuhvaćene tim istraživanjem.
Od 2007. godine nismo napredovali, nismo popravili svoje mesto po indeksu percepcije korupcije i to je nešto što je jako loše. Sa tako visokim stepenom korupcije kakav Srbija danas ima, teško da će bilo ko od investitora doći u Srbiju da ulaže, teško da ćemo imati onih obećanih deset milijardi evra na godišnjem nivou, o kojima su govorile određene političke stranke, jer u situaciji gde pravosuđe ne funkcioniše na pravi način, ovakva obećanja postaju besmislena i smešna.
U zemlji koja ima dramatičan problem sa korupcijom, u zemlji u kojoj korupcija maltene ulazi u svaku poru društva, neshvatljivo je i nezamislivo da mi još uvek nemamo donet zakon o zaštiti uzbunjivača. Lica koja ukazuju ili sumnjaju na određene koruptivne akte, delatnosti nekih drugih, moraju da imaju adekvatnu zakonsku zaštitu. Oni na taj način izlažu svoj lični integritet, svoj život, život svojih porodica određenom riziku i nije dobro ovo što se danas radi. pozdravljam ideju što postoji pravilnik, ali mislim da pravilnik ne obezbeđuje dovoljnu zaštitu za uzbunjivače.
Najbolji primer je onaj koji vi jako dobro znate, gospođe Valentine Krstić, koja je dobila status uzbunjivača 2012. godine, zato što je ukazivala na određene malverzacije, zloupotrebe u Kazneno popravnom domu u Nišu, ali je nekako taj status izgubila. Umesto da bude zaštićena tog trenutka kada je dobila status, ona je ostala bez posla i protiv nje je pokrenut disciplinski postupak. Nažalost ovo nije jedini slučaj.
Takvih slučajeva ima još. Setićemo se Gorana Miloševića, čoveka koji je razotkrio drumsku mafiju i koji je uštedeo državi ko zna koliko miliona evra. Šta se desilo sa njim? Kako je on nagrađen? Tako što je tri godine nakon toga ostao bez posla i pod pritiskom javnosti, odnosno medija je vraćen na svoj posao.
Takođe setićemo se doktorke Bokorov, koja je ukazala na malverzacije u Institutu onkologije Vojvodine, koja je rekla da se tamo javno trguje listama čekanja. Ona od tog trenutka kada je ukazala na takve stvari je postala žrtva maltretiranja na svom poslu.
Zašto ovo govorim? Govorim zbog toga što zaista želimo da utičemo na to da ovaj zakon što pre uđe u skupštinsku proceduru. On je jedan od niza koraka koje je neophodno ispuniti da bi došli do uspešne borbe protiv korupcije. Nadam se da ovi primeri neće uticati na one druge ljude da ih odvrate od toga da prijavljuju sumnju na određene koruptivne delatnosti u organima u kojima rade, ali je neophodno da imaju mnogo veći stepen zaštite. Uspešnu borbu protiv korupcije ne možemo da imamo dok ne stvorimo profesionalizovanu javnu upravu i dok ne dobijemo nezavisno, odgovorno i efikasno pravosuđe.
Dobra uprava je upravo brana korupcije, a pravosuđe sve ono što vidi što se u društvu dešava, što je loše može da sankcioniše i zbog su te dve stvari neophodan uslov za efektivno i prilično uspešnu borbu protiv korupcije.
Do sada, bez obzira na javna hvaljenja, mi nemamo značajne napretke u procesuiranju predmeta u oblasti korupcije. Broj donetih osuđujućih presuda je izuzetno mali. U procesima koji se odnose na korupciju negde oko 40% osuđenih lica je kažnjeno uslovnom osudom, a čini mi se jedna petina, to sam našla u nekom izveštaju, je kažnjena efektivnom kaznom zatvora i to do šest meseci. Znači, izuzetno niske kazne su u pitanju.
Lično mislim, pošto sam radila u pravosuđu i znam, a posebno posle reforme koja je tragično sprovedena, da pravosuđe nije osposobljeno još uvek da se bavi na ozbiljan način borbom protiv korupcije i mislim da je neophodno da u tom smislu napravimo određene rezove sa onim što je bilo loše u prošlosti i mislim da je Srbija danas jedina, vi me ispravite ako mislite da grešim, zemlja koja faktički nema nijednog tužioca koji je specijalizovan za borbu protiv korupcije i možda odatle upravo odgovor na ono pitanje – zašto i kako je moguće da 15.000 ili 13.000 krivičnih prijava, koje je mahom podnela policija tužilaštvu u najvećem procentu bude odbačeno? Čak 77% tih krivičnih prijava je odbačeno. Zaista se radi o izuzetno visokom procentu odbačenih krivičnih prijava i mislim da bi pravosuđe u ovom smislu, a mi smo tu da mu pomognemo, naravno, stvarajući uslove za njegovu nezavisnost, moralo da radi drugačije.
Na samom kraju zaključujem time da je uslov za uspešnu borbu protiv korupcije svakako nezavisno odgovorno i efikasno pravosuđe, a da bez ozbiljno shvaćene reforme pravosuđa ne možemo da govorimo ni o uspešnoj borbi protiv korupcije. Hvala vam puno.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre dva dana posmrtni ostaci kralja Petra II Karađorđevića, kraljice Aleksandre Marije i kraljevića Andreja su pohranjeni u porodičnoj grobnici na Oplencu, uz najviše državne počasti.
To je svakako jedan od vrlo značajnih istorijskih događaja za Srbiju danas. I u svakoj državi koja drži do svog ugleda, koja drži do svoje reputacije, do svoje istorije, do svoje tradicije, to bi u svim informativnim programima, možda ne na komercijalnim televizijama, ali na nacionalnim televizijama i javnim servisima, sigurno bila jedna od najznačajnijih i, takoreći, prva vest tog dana. Međutim, našim medijima to očigledno nije bilo toliko zanimljivo.
Zamislimo samo šta bi radio jedan BBC u situaciji kada bi se posmrtni ili zemni ostaci nekog davnog ili dalekog člana kraljevske porodice preneo u Veliku Britaniju. Tada bi u toj situaciji sigurno bilo organizovano toliko mnogo informativnih programa, dokumentarnih emisija, koje bi imale za cilj očuvanje nacionalnog identiteta i negovanje nacionalne istorije, odnosno tradicije.
Za naše medije je mnogo važnija bila pobeda koalicije okupljene oko DSS u Kosjeriću. To je informacija koja je u tom trenutku bila najznačajnija. Da budem potpuno jasna, da sam ja i da smo mi kojim slučajem stranka koja političke interese stavlja na prvo mesto i koja se isključivo rukovodi time, bili bi vrlo zadovoljni takvim načinom izveštavanja. Ali, ovde jedna vest lokalnog karaktera zamagljuje vest od nacionalnog interesa. To je nešto što apsolutno nije prihvatljivo.
Možda bi ovaj događaj i predstavljao prvu vest na javnom servisu, da kojim slučajem obraćanje predsednika Vlade i obraćanje predsednika Republike nije bilo propraćeno ogromnim zvižducima i uzvicima.
Svakako da na Oplencu nije bilo mesta za takvo negodovanje, ali svakako i takođe da Oplenac nije mesto gde će da se drže neumesni politički govori, gde će da dođe do veličanja ličnosti i to upravo onih koji su misleći da jednu istorijsku nepravdu i greh otklanjaju i da su otklonili čine upravo drugo.
Moje pitanje, pošto mi vreme ističe, će biti naravno povezano za ovim o čemu sam govorila, sa načinom na koji je ovaj događaj bio propraćen u medijima i odnosiće se na ono o čemu se u poslednje vreme mnogo pisalo. Pitanje je upućeno prvom potpredsedniku Vlade, gospodinu Aleksandru Vučiću i ministru finansija gospodinu Dinkiću, a pitanje se odnosi – na koji način će država ili Vlada rešiti problem finansiranja RTS? Ovo ne postavljam samo kao građanin, kao poslanik već postavljam i kao član Programskog odbora RTS. Vrlo sam zabrinuta zbog toga što u poslednje vreme dolaze poprečne informacije. Pre neki dan videli smo da ministar finansija govori da RTS neće moći da bude finansira iz budžetskih sredstava, jer iznos od 80 miliona evra je veliki udar za budžet. Sa druge strane, prvi potpredsednik Vlade je na svojim profilima na društvenim mrežama rekao da je konačno stvar presekao i da će televizijska pretplata biti ukinuta.
Mene jako zanima – da li će gospodin Vučić istrajati na onome što je rekao, posebno u kontekstu one informacije koja je obznanjena juče u dnevnom listu "Danas", a gde je rečeno da se EU jako protivi ukidanju televizijske pretplate? Da li će ovo upozorenje EU postati i obavezno uputstvo za ponašanje naših ministara i da li će ono otkloniti svaku eventualnu sumnju koja postoji u pogledu rešavanja ovog problema?
Mislim da javnost zaslužuje da dobije odgovor na pitanje i da mi kao članovi parlamenta znamo da li ćemo imati javni servis i dalje. Hvala.