Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Ovaj amandman se tiče mera posebne zaštite, odnosno zaštićenog svedoka. Ako je sud podatke o istovetnosti zaštićenog svedoka uskratio braniocu i okrivljenom, zbog toga što je našao da bi njihovim otkrivanjem bilo dovedeno u pitanje život, sloboda, pravo nekog drugog lica, nezaštićenog svedoka ili njemu bliskog lica, onda se postavlja pitanje zašto se uopšte istovetnost zaštićenog svedoka otkriva, a posebno zašto se otkriva 15 dana pre samog glavnog pretresa i kako je predlagač zakona došao do saznanja da ta opasnost više neće postojati? Eto, to je pitanje koje mi upućujemo.
Možda ja prihvatam da ovo nisam najbolje razumela, ali iz obrazlaganja ovog amandmana mi baš apsolutno ništa nije jasno, tako da stvarno ne vidim razlog zašto bi se na taj način, ako bi ostalo rešenje kako je predviđeno u Predlogu zakona, samim tim zašto bi se dovodila u pitanje ova prava koja zaštićeni svedok ima. Znači, ne radi se o običnim pravima, radi se o onim najvažnijim pravima, pravo na život, na slobodu, na zdravlje, na sva druga prava koja su zagarantovana.
Dame i gospodo narodni poslanici, juče smo završili raspravu o Zakoniku o krivičnom postupku koji je toliko loš zakon da ga je trebalo povući iz skupštinske procedure i to je ono na šta smo ukazali juče u raspravi. Evo, danas smo počeli sa raspravom o jednom drugom procesnom zakonu koji nije uopšte toliko loš kao onaj prethodni, ali daleko od toga da su sva rešenja, koja su u njemu predviđena, adekvatno predviđena i regulisana.
Ovaj zakon se donosi, između ostalog, i zbog toga da bi se postiglo efikasnije i ekonomičnije postupanje pred sudovima i onda se postavlja pitanje, ako je stvarno bio cilj ovog predloga zakona zašto predlagač zakona nije krenuo od toga da definiše krajnje rokove za glavne procesne radnje u postupku?
Mi smo ovu grešku uvideli i predvideli smo niz amandmana koji upravo idu u ovom pravcu, znači, preciziranje rokova i određivanja krajnih rokova kako bi došlo do onemogućavanja neefikasnog vođenja sudskih postupaka.
Međutim, ono što smo i juče istakli, potpuno je opravdano težiti efikasnijem sudskom postupku, bez obzira da li se radi o parničnom ili krivičnom postupku, ali se ne sme nikako da ide na uštrb utvrđivanja istine.
Kad kažem ovo prvenstveno mislim na neke odredbe koje se odnose na regulisanje sporova male vrednosti, jer se radi o prilično kratkim sporovima kod kojih se čak ne održava ni pripremno ročište, odnosno kod kojih se tužba tuženom ne dostavlja na odgovor i radi se ono što je najvažnije o sporovima čija je vrednost spora ne prelazi iznos od tri hiljade evra u dinarskoj protivvrednosti.
Ono što je, po nama, kod regulisanja ovih sporova izuzetno sporno to je što stranke nemaju mogućnost da ulažu žalbu na presudu u kom će iznositi ove činjenice i predlagati izvođenje novih dokaza. Naša opravdana zabrinutost ide u tom pogledu što će, polazeći od realnog života, ovi procesi, odnosno ovi postupci biti najviše zastupljeniji postupci u parničnoj materiji i odatle naša bojazan da će, maltene, za najveći broj parničnih postupaka da se koriste ovi slučajevi, da se sudi u skraćenom postupku. To je nešto što nije dobro jer, kao što je moj kolega Jovan Palalić rekao, otprilike 80% ukupne parnične materije će biti svedeno na sporove male vrednosti.
Jednostavno, ovde je trebalo da se krene od realnog života i od sagledavanja da jedna petina građana Srbije danas živi dobro, a da četiri petine građana Srbije danas jedva da preživljava i da će ovi sporovi procentualno biti najzastupljeniji sporovi i zbog toga nije opravdano da za njih važe skraćene procedure, da za njih važi skraćeni postupak.
Sa druge strane, ako pođemo od tog realnog života, takođe je neprihvatljivo da je revizija dozvoljena samo za sporove vrednosti iznad 100 hiljada evra. Sto hiljada evra danas za mnoge građane u Srbiji je misaona imenica i sasvim je jasno da ovakvim određenjem mogućnosti ulaganja revizije, faktički ograničavate njenu mogućnost i svodite je na izuzetak. Znači, ovakvim određenjem ulaganja ovog vanrednog pravnog leka ona je potpuno, sem u nekim izuzetnim slučajevima, isključena iz upotrebe i stvoriće se stvarno na pravi izuzetak. Time se znatno ograničavaju prava stranaka u postupku i mislim da ste i vi toga svesni.
Međutim, čak i ako se pođe od onih dobrih rešenja koja su predviđena u ovom predlogu zakona, smatram da najveći problem, a to je problem neefikasnog funkcionisanja sudova, neće biti rešeno. Neće biti rešen zbog toga što je on još više pogoršan time što je ustanovljena nova mreža sudova koja je znatno otežala i onemogućila građane u jednakom pristupu pravdi. Ne samo to, već je funkcionisanje određenih sudova dovela u pitanje.
Recimo, danas najopterećeniji sudovi u Srbiji imaju osam puta veći priliv od onih sudova koji su najmanje opterećeni i danas je sigurno jedan od najopterećenijih sudova u Srbiji Prvi osnovni sud u Beogradu u kome postoji više od 200 sudija i negde oko 1000 zaposlenih lica. Ovaj sud danas jako loše funkcioniše ne zbog nesposobnosti sudskog kadra, ne zbog toga što nisu obučeni, naprotiv, u najvećem broju slučajeva radi se o izuzetno kvalitetnim sudijama koji svoj posao obavlja profesionalno, ali je problem što nemaju mogućnost da savladaju toliki priliv predmeta.
Kada smo pre dve godine ukazivali na to da će ovakva mreža sudova izazvati ogroman problem u funkcionisanju sudova. Tada niste uvažili naše argumente. Bilo je neophodno da 2010. godinu, bar na osnovu onog u izveštaja koji smo imali priliku da izvršimo uvid, saznamo da je negde nešto manje od milion predmeta rešeno u svim osnovnim sudovima u Beogradu, što direktno govori u prilog tome koliko je ova reforma neefikasna i nakon toga se pojavila informacija da će kompletna mreža sudova biti zamenjena, takvu odluku pozdravljamo, i da će određeni broj osnovnih sudova, mogu sada da vam nađem informaciju gde je gospođa Nata Mesarović to izjavila, da je mreža sudova danas neadekvatna i da će biti izmenjena i da se predviđa osnivanje nekoliko novih osnovnih sudova sa sudskim osnovnim jedinicama na teritoriji Grada Beograda. To je nešto što pozdravljamo. To je nešto na šta smo vam ukazivali i onda kada je ovaj zakon bio na dnevnom redu, ali jednostavno niste imali sluha da shvatiti da će on sam vas da dovede u problem, ali bez obzira, nismo sujetni, kao što znate, i mislim da je i posle dve godine koje ste faktički bacili, dobro je što su oni koji su predvodili ovu reformu shvatili da su ustanovljenjem ovakve mreže sudova u velikom problemu i da su došli na ono gde smo se našli pre dve godine, kada smo ukazivali da će doći do velikog problema u funkcionisanju pravosuđa.
Nakon povrede prava na suđenje u razumnom roku, danas pred sudom u Strazburu nalazi se negde više od pet hiljada tužbi protiv Srbije. Postoji 51 presuda koju je sud u Strazburu doneo, a samo tri presude idu u korist Republike Srbije i to je veliki problem. Znate da to mora da se reši, ali to ne može da bude rešeno samo i isključivo donošenjem jednog procesnog zakona, to mora da bude rešeno samo ukoliko potpuno sagledavate stanje i sve probleme koji opterećuju ovaj zahtev i problem koji treba da se reši.
To može da se reši ne samo donošenjem dobrih procesnih rešenja, već kompletno promenom ustanovljene sudske mreže i vraćanjem na posao velikog broja sudija za koje se kasnije ustanovi da nisu adekvatno cenjeni kriterijumi kod njih, prilikom odlučivanja o ponovnom izboru.
Mislim da bi sa takvim rešenjima trebalo da se krene prvenstveno na području KiM, jer je upravo na području juga Srbije, na području KiM, veliki broj nosilaca pravosudnih funkcija je ostao bez posla zbog tzv. reforme i mislim da bi, kao Ministarstvo pravde, kao predstavnik Ministarstva pravde, trebalo da pokažete jasnu želju koja će da govori u prilog tome da je neophodno da doprinesete i vi vašim radom da paralelne institucije na Kosovu, kako se nazivaju, odnosno srpske institucije na Kosovu, opstanu, a kao što znate, jedna od osnovnih takvih institucija na Kosovu je i sud u severnom delu Kosovske Mitrovice.
Znam da ste vi odobrili sistematizaciju za povratak 76 radnika pravosuđa u taj sud, ali je neophodno da iskoristite poziciju na kojoj se nalazite i da izvršite pritisak kod Ministarstva pravde, kako bi prosto ta odluka zaživela u praksi, jer je neophodno da Ministarstvo finansija da i finansijsku podršku za obezbeđenje plate za te radnike dole.
Jednostavno, ukoliko se to ne bi desilo, ukoliko bi vaša uloga u tom pogledu ostala pasivna, smatram da bi takvim ponašanjem samo kosovska vlast bila ohrabrena da ispunjava sve one ciljeve koje je naumila, a jednostavno osvajanje, kako da kažem, suda u Kosovskoj Mitrovici, je samo jedan u nizu ciljeva koje oni žele da ostvare. Hvala.
Hvala gospođo predsedavajuća.
Dame i gospodo narodni poslanici, moram da priznam da sam vrlo iznenađena ovom današnjom raspravom, tačnije odlukom da se rasprave koje su danas na dnevnom redu ne spajaju. To je nešto što je neočekivano, ali u svakom slučaju se radi o dobroj odluci koja zaslužuje svaku pohvalu.
Sa druge strane, vrlo mi je krivo što to isto ne mogu da kažem za Predlog Zakonika o krivičnom postupku, jer se radi o jednom izuzetno lošem zakonskom predlogu koji zaslužuje ozbiljnu doradu. Ovo naravno ne govorim samo kao predstavnik opozicije. Ovo govorim kao neko ko je duboko zabrinut za održivost pravosudnog sistema danas nakon svih onih potresa koje je pretrpelo posle reforme, tzv. reforme pravosuđa i naravno reizbora. Umesto da se rešava jedan po jedan problem u pravosuđu kojih ima preko glave, ovde se faktički otvaraju vrata za nove probleme i nikada da to prosto stane. Znači, nema kraja novim problemima, što ćemo ubrzo da vidimo i kada je u pitanju ovaj predlog zakonika o krivičnom postupku, jer on na jedan potpuno pogrešan način reguliše ono što bi trebalo da bude materija ovog zakona koja bi vodila ka efikasnijem, pravičnijem presuđenju, što treba da predstavlja i samu njegovu svrhu.
Verujem da ne postoji bilo ko u stručnoj javnosti ko bi imao da kaže i jednu reč hvale za ovakav predlog zakonika jer glavne karakteristike i glavna obeležja ovog predloga zakonika su potpuna eliminacija načela istine iz krivičnog postupka, potpuna pasivnost suda i potpuna neravnopravna uloga stranaka u postupku koja se očekuje potpuno inferiornom ulogom odbrane u odnosu na samog tužioca i onda se postavlja jasno pitanje da li je uopšte svrha krivičnog postupka ovde ispunjena i da li će na ovaj način biti zadovoljena pravda. Sada, dokaze umesto suda izvode same stranke koje su toliko ravnopravne da se na jednoj strani nalazi tužilac koji je deo državnog aparata, koji je deo izvršne vlasti i kao takav u toj ulozi može da računa apsolutno na svesrdnu podršku takvog istog državnog aparata, a sa druge strane nalazi se okrivljeni koji jedva da može da ima i pravo na željenog branioca.
Sada, kakve su njegove uopšte šanse za uspeh u jednom takvom postupku? Možda izgledne, ako se radi o finansijskom moćniku koji može da angažuje dobre advokate koji će mu nesumnjivo pružiti najkvalitetniju moguću odbranu, ali šta ako se radi o licu koje nema elementarne uslove za preživljavanje, šta ako se radi o čoveku koji nema tu privilegiju da danas bude bogat, a takvih ima i to svakim danom sve više i više? Šta se radi sa takvim licem i kakve su uopšte njegove šanse za uspeh u postupku?
Ovde je od ključnog značaja kvalitet odbrane koju pruža branilac i ovde je ona u najčešćim slučajevima povezana sa cenom te iste usluge. Nesumnjivo je i neminovno je da će samo jedan broj i to manji broj okrivljenih imati tu privilegiju da angažuje najbolje branioce koji će mu pružiti vrlo kvalitetnu odbranu, ali će takođe postojati ogroman broj onih koji neće imati nikakvu mogućnost za to. Takva odbrana se nesumnjivo razlikuje od one koju pruža i koju će pružati branilac po službenoj dužnosti u slučajevima koji su predviđeni ovim predlogom zakona, a znamo svi, to smo napominjali kada je u pitanju rasprava o Predlogu zakona o advokaturi, da se odbrana koju pruža branilac po službenoj dužnosti bitno razlikuje od odbrane koju pruža branilac koji je izabran od strane istog okrivljenog. Ovde, pored toga što neće biti motivisan za jednu takvu odbranu, postoje i oni nasleđeni problemi iz prakse, a to je što se naknade troškova i nagrade za njegov rad od strane suda jako teško isplaćuje. Mislim da je sud već sada, bar je takva bila ranije praksa, da kasne sa tim isplatama i više od godinu dana.
Koliko je važno pitanje kvalitetne odbrane najbolje se pokazuje na jednom primeru bivše ragbi zvezde O. Džej Simpsona, koji je oslobođen optužbe za dvostruko ubistvo, ubistvo svoje supruge i ubistvo njenog ljubavnika, prosto zbog toga što je kvalitet odbrane koji su pružali advokati koji su ga zastupali bio na neverovatno visokom nivou. Šta se desilo posle toga? Posle toga je došlo do objavljivanja knjige od strane istog tog okrivljenog, odnosno kasnije oslobođenog, u kojoj indirektno priznaje da je počinio to krivično delo da bi nedavno u jednoj emisiji Opre Vinfri faktički to delo i priznao. Znači, priznao je da je ubio svoju ženu u samoodbrani i jako je dobro znao da za takvo krivično delo neće moći da odgovara zato što je protiv njega za isto krivično delo vođen krivični postupak.
To je ono koliko je važna odbrana u jednom predmetu. Ovo ne govorim zbog toga da cilj krivičnog postupka treba da bude izbegavanje istine, kao što je predviđeno u ovom predlogu zakona, ovde sam htela da napomenem koliko je važno da svako u postupku ima adekvatnu odbranu.
Predlog zakona takođe predviđa i tužilačku istragu koja zamenjuje sadašnju sudsku istragu kojom rukovodi, do sada je rukovodio i rukovodiće još neko vreme, istražni sudija. Lično nemam ništa protiv koncepta tužilačke istrage i smatram da je dobra i da ima svoje prednosti u odnosu na sudsku istragu, ali ukoliko postoje jasna pravila postupanja.
Nije mi jasno zbog čega se od 2006. godine nije ništa radilo na obezbeđivanju materijalnih odnosno kadrovskih i tehničkih uslova za obezbeđenje jedne ovakve istrage. Prosto, znamo još od zakonika o krivičnom postupku iz 2006. godine da je tužilačka istraga neminovnost i da će morati da bude kad tad uvedena u naš krivični pravni sistem. Postavlja se pitanje zašto se na početku sprovođenja reforme i ovo pitanje nije uzelo u obzir i zbog čega ona tada nije bila rešena. Danas bismo imali mnogo rasterećeniji pristup suda u rešavanju ovog problema, imali bi već određene tužioce, raspoređene tužioce, imali bi adekvatne prostore za saslušavanje, odnosno za izvođenje celokupne tužilačke istrage.
S obzirom na to kako je celokupna reforma pravosuđa izvedena i kako se sprovodi nije ni čudo što ovo pitanje koje je u opsegu svih onih problema sa kojima smo se suočili u samoj reformi pravosuđa od manjeg značaja i zato ne čudi što nije rešeno. Podsetiću samo da je nekom kosmičkom računicom broj sudova, a samim tim i broj tužilaštava sveden na nerazuman broj, što se kasnije u praksi videlo da predstavlja ogroman problem.
Takođe, nakon toga je broj sudija se našao izvan pravosudnog sistema, a neki i danas nisu dobili obrazloženje zbog čega nisu podobni da se i dalje bave tim poslom. Napomenuću da postoje bivše sudije koje nisu dobile obrazloženje za takvu odluku. Kasnije je došlo do izveštaja Evropske komisije u kome se kaže, neminovno se podvlači kao problem reforma pravosuđa sa posebnim osvrtom na reizbor, gde se kaže da je neophodno da dođe do revizije celokupnog postupka za ne izabrane sudije. To se nekako prihvatilo kao argument i krenulo se u taj postupak. Nakon toga se oglasila i predsednik Vrhovnog kasacionog suda, koja je takođe rekla da je mreža sudova koja je uspostavljena ranije jednostavno nije dobra i da je zrela za izmene. To samo potvrđuje koliko se sa površnošću ušlo u celokupnu reformu pravosuđa, koliko je izvršena bez ikakve vizije i koliko je, moram da priznam, izvršena bez nekog potrebnog znanja.
Sada smo realno u problemu da ovo što predviđa ovaj predlog zakonika o krivičnom postupku, pitanje je da li će uopšte moći da bude na vreme sve ispoštovano, odnosno da li će sve ono što predlaže zakonik biti na vreme obezbeđeno.
Podsetiću da je rok za njegovu primenu za običan, tako da kažem, ako uopšte postoji takva vrsta terminologije, običan terminal, 1. septembar, ako se ne varam, 2012. godine i sada se postavlja pitanje da li će do tog termina biti obezbeđeni svi oni uslovi koji su neophodni da bi ovaj zakonik stupio na snagu? Prosto, imam neke određene rezerve u pogledu toga i sada želim da iskoristim prisustvo gospođe ministar i da pitam – da li se zna gde će Prvo osnovno tužilaštvo da bude izmešteno, pošto se podrazumeva, a verujem da to znate, da ono ne može da bude u istoj zgradi gde i sud, jer bi time još veća neravnopravnost između stranaka koja je ustanovljena ovim predlogom zakonika bila još više izražena? Ali, ovim tehničkim pitanjima, prosto, ostavljam vama da se bavite njima.
Vratiću se na Predlog ovog zakonika o krivičnom postupku, gde sam rekla da je tužilačka istraga nešto što zaslužuje u svakom slučaju moj pozitivan komentar, ali ukoliko je jasno određena, ukoliko je jasno definisana, čiji cilj treba da bude utvrđivanje istine, a ne bežanje od načela nepristrasnog utvrđivanja istine.
Naravno, da bi se sve to postiglo neophodno je da glavnu ulogu nakon završetka istrage, koja je neminovno u rukama državnog tužioca, ima sud. Tu je vrlo važno da on odlučuje o tome koji će dokazi da se izvedu, a koji ne. U raznim zemljama koje imaju sličan krivično-procesni sistem kao što imamo mi govori se upravo o tome da tamo gde je istraga u rukama državnog tužioca glavna uloga suda mora da postoji nakon završene istrage. Uputiću vas samo na krivično-procesni sistem, recimo, Nemačke ili krivično-procesni sistem Austrije što su nam nekada davno predstavljali uzore u našem krivično-procesnom konceptu.
Postavlja se pitanje – da li je uopšte predlagač pošao od tačne pretpostavke, kada je rekao da ako imamo državničku, odnosno tužilačku istragu, da li to nužno mora da pretpostavlja i taj adverzijalni, odnosno stranački koncept glavnog pretresa? Ovde se u Predlogu zakonika pošlo od toga da jedno drugo ne isključuje, odnosno da jedno nužno proizilazi iz drugog, sa čime se ne slažem, ne samo ja, nego i stručna javnost, zato što postoje slučajevi i to u najvećem brojem krivično-pravnih zakonika, gde je tužilačka istraga predviđena za samog tužioca, a kasnije, kada se završi istraga glavnu ulogu preuzima sud. Valjda svrha same istrage treba da bude odluka državnog tužioca o tome da li uopšte postoje elementi za podizanje optužnice ili ne.
Sada, verujem da niko od onih koji su ozbiljno pogledali ovaj predlog zakonika ne veruje da će tužilačka istraga da bude nepristrasna i da će ona na bilo koji način voditi računa o dokazima koji idu u prilog okrivljenog. U krajnjem slučaju, zašto bi to tako bilo?
Sa druge strane, imamo okrivljenog, imamo njegovog branioca, koji su sada po ovom predlogu zakona potpuno samostalni u prikupljanju dokaza, ali se postavlja pitanje da li će oni uopšte moći sami da prikupe sve dokaze koji su nužno potrebni za odbranu okrivljenog? Neće moći da ih prikupe zato što se tamo podrazumeva da lice nad kojim se vrši određena dokazna radnja mora da da svoj pristanak za to. Da li će ono dati svoj pristanak, recimo konkretno u saslušavanju svedoka? Mislim da to neće biti u praksi sprovodivo.
Čak i da bude, onda se postavlja pitanje – pred kim onda u takvom konceptu svedok polaže zakletvu, da li to radi pred okrivljenim ili pred kim drugim, ako su same stranke glavni nosioci dokaznog postupka u krivičnom procesu?
To su pitanja koja na žalost nisu rešena i mislim da je ovde, u situaciji kada okrivljeni nije u stanju da određenu dokaznu radnju preuzme sam, je bilo nužno predvideti ulogu sudije za prethodni postupak, ali ne na način kako je to predviđeno u Predlogu zakonika, jer se podrazumeva da je njegova uloga više nego izuzetna, nego je trebalo predvideti to da u svakom slučaju sudija za prethodni postupak ima obavezu i moranje da takvu dokaznu radnju preuzme sam, ako ništa zbog utvrđivanja istine u samom postupku. Od toga ne treba da se beži. Time u krajnjem slučaju i sam postupak bio mnogo pravičniji, bio bi efikasniji.
Onda se postavlja pitanje – šta ako kojim slučajem javni tužilac i preuzme radnju koju je od njega zahtevao okrivljeni, da li će on preuzeti na korektan i da li će na nepristrasan način to izvršiti? Imam velike rezerve da sumnjam da će to biti tako. Zbog toga smatram da je u ovom delu Predloga zakonika bila neophodna veća uloga sudije za prethodni postupak.
Naravno ne treba zaboraviti da je državni tužilac faktički deo državnog aparata, deo izvršne vlasti i da on u takvoj svojoj ulozi sigurno neće biti imun na mnoge pritiske koji dolaze sa te strane.
Sada, situacija na glavnom pretresu je još drastičnija. Tu se uloga suda, između ostalog, svodi na to da on može da da nalog stranci da preuzme određene dokazne radnje ili izuzetno da ih on sam odredi, samo onda kada su dokazne radnje koje su do tog trenutka izvršene protivrečne. Ovde ne postoji obaveza suda da preuzme određene dokazne radnje da bi dokazao istinu u krivičnom postupku. To sada više nikog ne zanima, to više nije predmet ove današnje rasprave i to je nešto što je naša najveća zamerka ovom predlogu zakona.
Ovde je takođe pokušano nešto što je neizvodljivo, a to je da se sa jedne strane istraga ponudi, da kažem, da se istraga poveri državnom tužioca, a da se svi dokazi koji su izvedeni u predkrivičnom postupku, odnosno u istrazi, kasnije mogu koristiti u toku samog glavnog pretresa. To je takođe nešto što apsolutno nema svoje utemljenje u krivično-procesnoj praksi, čak i u onim tipičnim adverzijalnim, da kažem, stranačkim postupcima, kakav je recimo američki sistem, istraga nije formalizovana. Ona jeste u rukama policije, ali retko šta od tih istražnih radnji može kasnije da se koristi u toku samog suđenja.
Nemojte zaboraviti da u američkom sistemu postoji porota. Kod nas ne postoji porota, postoje samo stranke. Danas ovakvim krivičnim zakonikom i predlogom potpuno je na videlo nešto što ne bi smelo nikad da se desi, a to je kompletno pretvaranje i pokušaj pretvaranja krivičnog postupka u nešto što on nije, koji mnogo više ima sličnosti sa paraničnim postupkom, nego sa krivičnim postupkom koji bi trebalo da izgleda potpuno drugačije.
Zbog toga što nemam dovoljno vremena samo ću ukratiko da ukažem na još neke velike probleme koji su se u ovom predlogu zakona našli i o kojima ću više da govorim u raspravi o pojedinostima. Recimo, vrlo je loše rešeno pitanje dostavljanja pismena. Vrlo loše je rešeno pitanje korišćenja nesudskih dokaza u toku celokupnog krivičnog postupka i vrlo loše je rešeno i pitanje pretpostavke krivice, jer sada više ne postoji pretpostavka nevinosti, već se ona zamenjuje pretpostavkom krivice. O tome, pošto nemam vremena, ne mogu sada duže da pričam, ali će biti vremena u raspravi o pojedinostima.
Na samom kraju, mogu da kažem da ovaj Predlog zakonika o krivičnom postupku obiluje velikim omaškama, velikim promašajima, i uopšte, propustima i zato bi najcelishodnije bilo da se on povuče iz skupštinske procedure. Mislim da on sigurno, ovako kako je koncipiran, neće obezbediti tačnu presudu, a bez tačne presude nema ni dobrog pravosuđa. Za pravosuđe znamo u kakvom je stanju. Ono je nakon tzv. reforme i reizbora, koji je faktički postavljen naglavačke, toliko ugroženo da u njega mogu da poveruju i da veruju samo oni koji su tamo pozvani da dele pravdu, ako je i to uopšte danas moguće. Smatram da ovakav predlog zakonika doprinosi daljoj kompromitaciji krivičnog postupka i da bi se to prosto izbeglo, neophodno je da se on povuče iz skupštinske procedure.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, za razliku od kolege Palalića, neću govoriti o konvencijama iz oblasti odbrane, zadržaću se na ovoj konvenciji protiv torture, dakle na ovom opcionom protokolu.
Odmah na početku moram da kažem da je jako dobro što se dopunom Zakona o ratifikaciji opcionog protokola određuje Zaštitnik građana za obavljanje poslova nacionalnog mehanizma za prevenciju torture zbog toga što je to najprirodnije rešenje, jer se u opisu njegovih poslova i bavi ovom temom iz ovog delokruga.
Po meni, kada govorimo o torturi, mislim da nema mesta da govorimo o tome da postoji uopšte tortura u našim zatvorima. Ne postoji ni kao institucionalna ni kao sistemska pojava, ali ono što postoji u našim zatvorima to su pojedinačne pojave nečovečnog odnosno nekad ponižavajućeg i surovog ponašanja. O tome ne izveštavaju samo sredstva javnog informisanja, o tome pišu u svojim analizama i izveštajima nevladine organizacije koje se bave ovom problematikom.
Ono što je, po meni, najvažnije i što je najveći problem u zatvorima to je prenaseljenost i prilično neuslovni uslovi boravka lica lišenih slobode u našim zatvorima jer oni se, slobodno mogu da kažem, mogu podvesti pod ponižavajućim.
Danas je kapacitet naših zatvora negde oko 7.000 lica lišenih slobode. Ako se ne varam, u njima danas boravi negde oko 12.000 lica i pri tom uslovi za njihov boravak nisu adekvatni. Kada kažem ovo onda prvenstveno govorim o tome da masa lica lišenih slobode nema elementarne uslove. Znači, ne postoje kreveti, spavaju na dušecima. Nije retka pojava da čak postoje kreveti na tri sprata.
Dodatni problem je što ova lica borave u prostorijama koje su vlažne, koje su neosvetljene, u kojima nema dovoljno dotoka ni svetlosti ni vazduha i ako bi primenili sve one norme koje su predložene zatvorskim standardima EU, a to bi značilo da na svako lice koje je lišeno slobode pripada četiri kvadratna metra i osam metara kubnih, to bi značilo da je kapacitet naših zatvora danas ne 12.000, koliko lica danas boravi, već je kapacitet 4.500 lica lišenih slobode. To je danas veliki problem sa kojim se Srbija suočava. Umesto toga, na svakog zatvorenika u zatvoru u Srbiji otpada oko dva metra kvadratna i nije retka situacija da u prostoriji od 20 kvadratnih metara boravi i do 10 lica.
Pored manjka prostora, veliki problem kada govorimo o ovoj kategoriji lica jeste i manjak osposobljenih stručnih kadrova koji rade u zavodima za izvršavanje kazne zatvora. Tu prvenstveno mislim ne samo od stražara, već i od lekara. Nije redak slučaj da, recimo, na 1.300 zatvorenih lica dolazi samo jedan lekar.
Imamo situaciju u Specijalističkoj zatvorskoj bolnici gde je njen kapacitet oko 300 pacijenata, a da u svakom trenutku u njoj boravi 700 pacijenata teških psihičkih bolesnika sa kojima dežura jedan lekar i tri medicinske sestre. To je situacija koja nije prihvatljiva, ali ovaj problem moramo da posmatramo i sa druge strane zato što su primanja lica koja rade u zatvorima izuzetno niska i nisu proporcionalna vrsti i težini poslova koji obavljaju i zbog toga je jako teško da se uopšte nađe adekvatan stručni kadar koji bi bio voljan da radi u ovakvim uslovima.
U Godišnjem izveštaju Zaštitnika građana, o kojem smo raspravljali ovde pre nekoliko dana, imali smo priliku da čujemo da se mera pritvora u Srbiji potpuno pogrešno shvata i da se pritvor shvata kao kazna pre samog suđenja, da se vrlo često izriče i da su prostorije koje su namenjene za boravak lica koji su u pritvoru apsolutno neadekvatne i da ih ima nedovoljno. To je ono što je pisalo, nisam citirala, parafraziram, u Izveštaju zaštitnika građana.
Koliko se pritvor učestalo određuje najbolje pokazuje podatak da je od 2008. godine, od ukupnog broja osuđenih lica i lica koja su primljena na izdržavanje kazne zatvora do tri godine, njih 34% je u toku krivičnog postupka bilo u pritvoru. Znači, ovde govorimo o prilično učestalom određivanju mere pritvora koja se kod nas, nažalost, potpuno pogrešno shvata.
Naravno, govoriću o tome da je u izveštaju Zaštitnika građana rečeno i to da su lica koja su maloletna, a koja su pritvorena u isto vreme smeštena sa punoletnim pritvorenim licima, što je takođe nedopustivo ukoliko ne postoji odobrenje nadležnog sudije za maloletnike. Sve ovo ukazuje na nezavidan položaj lica koja su lišena slobode i naravno da ukazuje na to da su njihova osnovna ljudska prava ovakvim neuslovnim boravkom u ovakvim prostorijama apsolutno ugrožena.
Vlada je donela 2010. godine strategiju o rasterećenju, ako se ne varam, kapaciteta u zatvorima, ali ta strategija se ne primenjuje, kao što se ne primenjuje ni niz onih drugih strategija od kojih ću samo pomenuti onu strategiju o podsticanju rađanja, primera radi, koja se takođe ne primenjuje, a predstavlja izuzetno dobru strategiju, ali ona se ne primenjuje i ona predstavlja, nažalost, mrtvo slovo na papiru. Ne primenjuje se zbog toga što su za nju potrebna određena sredstva.
U toj strategiji se takođe navodi da je neophodno da dođe do izgradnje novih smeštajnih kapaciteta. Da bi došlo do izgradnje novih smeštajnih kapaciteta neophodno je da za to postoje pare. Pare ne postoje zbog toga što se finansiraju ili greške, zato što pare ili novac koji je namenjen prvenstveno ili za ovakve slučajeve odlazi na finansiranje raznih grešaka reforme pravosuđa i na postojanje nekih institucija u ovoj državi, poput Republičkog tužilaštava za ratne zločine, koje umesto da rade svoj posao čine niz grešaka u svom radu koji ih do sada kvalifikuje, ali za apsolutno ukidanje.
Sada kada je i poslednji haški optuženik otišao u Hag, mislim da njihova misija treba da bude kompletno završena. Naravno, nikome, ni samoj stručnoj javnosti, pravničkoj javnosti ili uopšte srpskoj javnosti nije jasno šta je svrha njegovog postojanja, posle svih onih blamaža koje nam je nanelo. Setićemo se samo slučaja Purde, Jurišića, Ganića. Da li treba da pominjem sada poslednji slučaj Nade Šakić ili nedavno oslobađajuću presudu Šandoru Kepiru, koju je doneo mađarski sud, a doneo je zbog toga što je predmet koji je bio nadležnosti srpskog tužilaštva ustupljen mađarskom sudu?
Dalje se postavlja pitanje, ukoliko to Republičko tužilaštvo za ratne zločine treba da ostvari misiju zbog koje postoji – zašto nije ništa uradilo na procesuiranju svih onih zločina pripadnika OVK koji su vršili pravu torturu nad srpskim žrtvama u privatnim logorima i u privatnim zatvorima na teritoriji KiM?
Danas se već sasvim jasno zna, ovde imam podatke, da su privatni zatvori i logori u kojima su Srbi zlostavljani i mučeni, da se nalaze u selu Jezero kod Uroševca, u zgradi zemljoradničke zadruge sela Maćine kod Orahovca, u rejonu Batlovskog jezera kod Podujeva, u selu Mališevo, gde se tačno zna ko je upravnik tog zatvora bio. Bio je izvesni Jakob Foti iz Crnog Luga. Dalje, šta se dešava sa privatnim zatvorom u selu Labljane, gde su takođe upravnici tog zatvora bili braća Abdulji i Abazi?
Znači, pored našeg Tužilaštva za ratne zločine, ovo apsolutno nisu zločini koji zaslužuju njihovu pažnju, niti zaslužuju uopšte da budu procesuirani. To tužilaštvo takođe ništa nije uradilo ni na procesuiranju ni povodom trgovine ljudskim organima na KiM, a priznaćemo svi ovde da se radi o jednom od najmonstruoznijih zločina koji se dogodio u novijoj našoj istoriji. Da li postoji uopšte gora tortura od one koja je vršena mahom nad Srbima kojima su vađeni organi i tako su puštani da umiru u najstrašnijim bolovima i mukama?
Umesto da se sada, znači, kada već izveštaj Dika Martija postoji i da sada nakon izveštaja Dika Martija oni daju jedan određeni svoj podstrek i da prosto učine neki pomak u ovoj oblasti, ono šta radi? Ono sve glasnije zagovara da istragu za trgovinu ljudskim organima treba da preuzme EULEKS, iako sam zna da EULEKS nema nikakav kapacitet da procesuira ovakav zločin, niti ima bilo kakve nadležnosti da preuzima određene istražne radnje izvan KiM, niti ima bilo kakav program zaštite svedoka koji je ključan u ovom slučaju. Zato je neophodno da o ovom najmonstruoznijem zločinu koji je izvršen, gde se vodi jedna nezavisna istraga pod okriljem UN, tačnije Saveta bezbednosti.
Potpuno sam uverena da bi, ukoliko bi EULEKS vodio ovakvu istragu, ishod te istrage bio apsolutno isti ishodu onog slučaja za koji smo imali priliku pre nekoliko dana da vidimo kako se završio. Radi se o slučaju Šandora Kepira, koji je nažalost oslobođen svake vrste odgovornosti za svaki zločin izvršen u Drugom svetskom ratu. Radi se o jednom mađarskom nacisti. Ako želimo da ishod te istrage koju bi EULEKS eventualno vodio bude isti ovakav, onda naše Tužilaštvo za ratne zločine treba i dalje da insistira na tome da oni preuzmu vođenje ovakve istrage.
Naravno, ono što je mene šokiralo, kada je ovaj slučaj u pitanju, što niko od srpskih zvaničnika nije našao za shodno da reaguje povodom ovakve objavljene presude, već je predsednik Republike bukvalno bio nateran, nakon četiri dana od samog izricanja presude, da se ovim povodom oglasi. Ni za jednu ozbiljnu državu, za državu koja poštuje svoju istoriju, za državu koja drži do svog ugleda, kako u samoj državi, tako i izvan nje u međunarodnoj zajednici, ovakav ravnodušan stav prema sopstvenim žrtvama je apsolutno neprihvatljiv.
Zato je neophodno da pokažemo odlučnost i ono što je mnogo važnije - volju da svi zajedno istrajemo na tome da pokušamo na sve moguće načine da utičemo da se o ovom najmonstruoznijem zločinu u najnovijoj srpskoj, ne samo srpskoj nego i evropskoj istoriji, vodi jedna nezavisna istraga pod okriljem Saveta bezbednosti UN. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre par dana imala sam priliku da pročitam da je Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije, po ko zna koji put u poslednje vreme, šokiralo srpsku javnost.
Naime, ono je uspelo da određenom vrstom pravne akrobatike i neverovatnim umećem samoponiženja, podseti Srbiju da je ona zarobljena država, koju će svako sećanje na ratne zločine i na njene žrtve mnogo koštati, i u svakom slučaju njoj će to biti zabranjeno. Tako je naše Tužilaštvo pre nekoliko dana odlučilo da je bolje da predmet protiv Mladena Bajića, republičkog tužioca Hrvatske, gde se on tereti za stravičan ratni zločin progona srpskih civila u zloglasni hrvatski državni logor Lora, uputi upravo njemu, kako bi on sam o sebi u tom slučaju odlučivao.
Srpski tužilac je tako, odbijajući da procesuira ovaj slučaj, faktički svesno prikrio krivično delo, svesno prikrio zločin, čime je omogućeno da Mladen Bajić sam o sebi odlučuje.
Meni stvarno nije jasno šta je srpsko tužilaštvo u tom slučaju mislilo. Da li je mislilo možda da će Mladen Bajić da kaže, da, jeste, ja sam ratni zločinac, ja sam te 92. godine u svojstvu zamenika vojnog tužioca odlučivao koji će Srbi biti zatvarani u logoru Lora, ja sam odlučivao o tome kako će oni zverski biti mučeni, kako će biti zlostavljani i u krajnjem slučaju ko će od njih biti ubijen.
Zamislite samo o kakvom pravnom apsurdu se radi ovde, o kojoj količini drskosti, o kojoj količini odsustva elementarne nacionalne svesti i osećanja nikakve empatije prema žrtvama koji su sažete u jednoj ličnosti, u ličnosti srpskog tužioca za ratne zločine, gospodina Vukčevića.
Pomislila sam i nadala sam se istinski da će slučaj Jove Divjaka biti poslednji u nizu srpskih blamaža, ali odmah nakon toga pojavio se slučaj Božidara Vučurevića, ratnog gradonačelnika Trebinja, kojeg je Srbija uhvatila na svojoj teritoriji, gle čuda, po hrvatskoj optužnici.
Istinski verujem da ratni zločin ne treba da ima nacionalnost, ali ne mogu da ne primetim da je Srbija neverovatno ažurna i agilna kada je u pitanju hapšenje i procesuiranje Srba, pa makar oni bili nevini.
Znam, i u to sam sigurna da srpska javnost nije zaboravila slučaj Ilije Jurišića, koji je prvo optužen na kaznu od 12 godina zatvora, da bi mu kasnije Apelacioni sud istu tu presudu preinačio, odnosno ukinuo i pustio čoveka na slobodu, bez ikakve obaveze da se on srpskom sudu ikada više javi, odnosno da se pred njim pojavi.
Takođe znam da srpska javnost nije zaboravila slučaj Tihomira Purde, od čijeg je krivičnog gonjenja Tužilaštvo za ratne zločine, isto ovo, dakle, odustalo zbog navodnog nepostojanja dokaza. Takođe znam da se srpska javnost seća slučaja Ejupa Ganića, koga je sud u Londonu oslobodio, a to isto Tužilaštvo za ratne zločine nije našlo za shodno da protiv te odluke podnese žalbu, uz prosto neverovatno objašnjenje da bi ponovni postupak neverovatno mnogo koštao srpske obveznike.
Nakon svih ovih promašaja, mi kao narod imamo pravo samo da crvenimo zbog onoga što radi Tužilaštvo za ratne zločine, jer ili odustaje od krivičnog gonjenja, ili se izvinjava za podignute optužnice, ili čini to da predmet u kome za stravičan zločin optužen Mladen Bajić, republički tužilac Hrvatske, ustupa upravo njemu da on sam po svojoj krivici odlučuje. Nije li to potpuno neverovatno?
Ovom prilikom pozivam reformisano srpsko pravosuđe da ispita da li u ovakvom postupanju našeg tužioca za ratne zločine postoje elementi bića krivičnog dela nesavestan rad u službi i ovom prilikom postavljam pitanje da li igde u svetu postoji država, pravna država koja drži do svog dostojanstva, a koja se ponaša na ovakav način? Gde je kraj samoponiženjima i gde je kraj političkim nagodbama sa zločinima učinjenim prema Srbima.
Na kraju, postavljam pitanja, da li će i kada gospodin Vukčević da podnese ostavku zbog svih onih odluka koje su nas kao narod duboko ponizile?
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman o kome sada govorimo tiče se blanko ostavki. Blanko ostavke su ustanovljene i pojavile su se kao rešenje u jednom vremenskom periodu i da nismo uveli blanko ostavke tada, mi bismo legalizovali trgovinu mandatima i najočitiju političku korupciju.
Svi oni koji sede u ovom parlamentu, a bili su poslanici 2005. godine, doduše u onoj drugoj zgradi, znaju o čemu govorim, govorim upravo o tome da smo tada učinili nešto da sprečimo Bogoljuba Karića i par još tajkuna koji su bukvalno, po onim hodnicima, tumarali sa ogromnim kesama novca i najbukvalnije kupovali poslanike.
Šta se promenilo od tog trenutka do danas sem što smo postali mnogo siromašnije društvo u kome se ljudske vrednosti još manje cene i u kome je postalo najnormalnije da sve može da se kupi i da sve može da se proda? U tim okolnostima, kao i u okolnostima u kojima još uvek nije sazrela parlamentarna demokratija u Srbiji, kada još uvek nisu ustanovljena pravila parlamentarnog života i pravila ovog doma, mi ukidamo blanko ostavke i onda pozivamo iste one ljude, koji su 2005. godine činili to što su činili, da nam ponovo dolaze ovde i da najbukvalnije ugrožavaju parlamentarni život u Srbiji.
Da li je to nešto za šta se danas zalažemo i da li je to nešto što nam u ovom trenutku treba? Naravno da nije, ali nam još manje treba ono što vi danas radite, zadovoljavajući Evropsku komisiju time što činite mnogo više od onoga što ona sama od vas traži. Vi kršite sopstveni Ustav dajući prevagu jednom zakonu koji na potpuno drugačiji način reguliše materiju od one kako je sam Ustav propisao.
Sada šta mi činimo ovakvim rešenjem koje je predloženo u Predlogu zakona? Mi ovim rešenjem kao stranke, kao najvažnije činioce političkog života u jednoj državi, potpuno oslobađamo odgovornosti za razvoj parlamentarizma u Srbiji.
Ovakvim rešenjem se omogućava potpuno nesmetana promena i menjanje partijske i političke pripadnosti narodnih poslanika i faktički se dozvoljava politička korupcija i trgovina mandatima. Zbog toga ovo rešenje koje je predloženo nije dobro, a verujem i prosto sam uverena da ćete u najskorije vreme da se uverite i sami koje će rezultate ona dati.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo ministar, ako je cilj donošenja ovog zakona rešavanje zaista jednog velikog problema u našem pravosuđu, a to je sporost u postupku izvršenja pravosnažnih odluka, mi smatramo da ovaj predlog taj problem neće rešiti. Neće ga rešiti iz prostog razloga što je njime predviđeno jedno rešenje kojim će sadašnji, ionako spor, postupak i dalje ovim rešenjem biti usporen. Naime, to je ono na šta se i odnosi ovaj amandman.
Smatramo da umesto roka od tri dana, koji je bio predviđen i dosadašnjim zakonom, nije osnovano uvoditi rok od pet radnih dana, jer se tada postupak izvršenja neopravdano produžava. Nije mi jasno koja je logika svega toga bila. Ako znamo da se uvodi rok od pet radnih dana, on neminovno znači sedam dana. U slučaju nekog praznika, taj rok naravno može da bude i mnogo duži.
Ovo rešenje me prilično neodoljivo podseća na ono rešenje zbog koga se i krenulo u samu reformu pravosuđa, a to je postizanje veće efikasnosti u postupanju naših sudova. Ona ne da nije postignuta, već je upravo doživela potpuno svoju suprotnost. Umesto efikasnijeg postupanja sudova, mi smo dobili drastično smanjenje broja sudova, drastično smanjenje broja sudija i drastično povećanje broja predmeta po svakom postupajućem sudiji. Mislim da će slično rešenje biti i u ovom predlogu zakona u pogledu ubrzavanja postupka izvršenja.
Dalje, koji je problem ovde prisutan, jeste problem koji će dodatno usporiti postupak izvršenja, a to je neadekvatno regulisanje problema dostavljanja pismena izvršnom dužniku. Mi smo predložili amandman, za koji smatramo da ga je bilo potrebno prihvatiti, jer bi se na taj način mnogo bolje regulisalo ovo pitanje.
Kao što je i moj kolega Jovan Palalić u dosadašnjoj raspravi ukazivao na sve druge probleme koji su evidentirani u ovom predlogu zakona, samo ću pomenuti da je ogroman problem, po našem mišljenju, i prelazak, odnosno prenošenje tih javnih ovlašćenja na privatne izvršitelje, ali o tome je on mnogo više pričao, pa se ne bih na tome zadržavala.
Ako mi dozvolite, mislim da bi bilo dobro da iskoristim sada svoje vreme koje imam kao ovlašćeni predlagač i više se ne bih javljala danas po ovoj raspravi. Reći ću samo par reči o Predlogu zakona o javnom beležništvu. Jeste da smo juče raspravljali o tom zakonu, onako prilično podrobno, to je bila jedna kvalitetna diskusija, ali mislim da bi trebalo da dam neki svoj konačan osvrt na Predlog zakona u celini.
Zakon o javnim beležnicima, kao što sam rekla u načelnoj raspravi, jeste potreban zakon i dobro je da on bude donet. Mi podržavamo ideju donošenja zakona o javnim beležnicima, prosto iz razlog što smatramo da će na taj način ipak doći do jednog ogromnog rasterećenja sudova u pogledu svih onih radnji koje bi oni inače bili u obavezi da vrše, naravno, zbog unošenja veće sigurnosti u pravni promet i olakšanog dokazivanja.
Moram da izrazim svoje sumnje i svoje negodovanje da, ukoliko smo ovoliko dugo čekali na donošenje tog zakona, mislim da smo mogli da sačekamo još malo i da on u potpunosti bude dobro regulisan. Prvenstveno zbog toga što smatram da neki delovi ovog zakona nisu na najjasniji način formulisani, tačnije oni su neprecizni, dok su u drugim delovima ovog zakona oni prenormirani.
Mislim da je kao dobra osnova za izradu ovog zakona mogao da posluži i ovaj zakon o javnim beležnicima iz 1930. godine, koji ima svega par strana, koji je vrlo moderan zakon za vreme kada je donošen, koji je bio i jeste vrlo kratak, vrlo precizan zakon koji je uvažavao sve dobre osobine latinskog sistema notarijata. Mislim da je današnji predlagač zakona mogao ovaj tekst zakona da ima ispred sebe prilikom donošenja ovakvog zakona.
Naravno, naša najveća zamerka jeste, to je ono o čemu smo juče diskutovali, problem samog imenovanja javnih beležnika. Smatramo da ministar u tom pogledu ima ogromna ovlašćenja, ne samo kada je u pitanju imenovanje javnih beležnika, nego i kada je u pitanju regulisanje svih važnih pitanja iz oblasti javnog beležništva.
Prvo, predviđeno je da ministar rešenjem imenuje javnog beležnika, a da je faktički postupku imenovanja posvećeno svega par članova, tačnije pet članova, što smatramo da je jako loše. Takođe, nije dobro ni što mi danas ispred sebe nemamo zakon koji bi jasno citirao koji su to kriterijumi i koja su to merila koja ministar primenjuje u onom trenutku kada odlučuje o imenovanju javnih beležnika. Ako se ne varam, od tih pet članova u zakonu, ovome je posvećen samo jedan stav.
Posebno je problematično ono o čemu smo takođe sinoć diskutovali, a to je imenovanje prvih javnih beležnika i zašto se predlagač zakona opredelio za rešenje da ih imenuje sto u tom prvom ciklusu? Juče sam shvatila vaše protivljenje takvom jednom rešenju, ali niste me uverili argumentima da ste u pravu.
Posebno me niste uverili zbog toga što ste u samom Predlogu zakona predvideli da će prvih sto javnih beležnika da se bira, odnosno imenuje na osnovu kriterijuma teritorija osnovnih sudova. Ako ste to već napisali u samom zakonu, onda bi trebalo da se podrazumeva da ćete ih imenovati 34, koliko imamo ukupno osnovnih sudova u Srbiji.
Takođe, mislim da bi bilo mnogo racionalnije i, u svakom slučaju, opravdanije da smo ovaj postupak imenovanja javnih beležnika prepustili Narodnoj skupštini. Složićete se sigurno sa mnom da bi u tom slučaju postupak imenovanja bio mnogo transparentniji nego ovaj koji imamo danas.
S obzirom da je postupak imenovanja vrlo neprecizno regulisan, s obzirom da pruža i ostavlja mogućnost za veliku proizvoljnost u odlučivanju i s obzirom da ne otklanja sumnju u nepristrasnost prilikom samog izbora, naše je mišljenje da bi prisustvo Agencije za borbu protiv korupcije od samog početka ulaženja u ovaj postupak bilo neophodno.
Bilo bi neophodno, u krajnjem slučaju, i zbog toga da sam ministar pravde, kao neko ko je direktno nadležan za imenovanje javnih beležnika, ne bi bio u mogućnosti, odnosno u situaciji da kasnije, kada se celokupan postupak imenovanja javnih beležnika završi, dokazuje svoju nepristrasnost.
Zato smatram da je bilo vrlo važno da se predvidi prisustvo Agencije za borbu protiv korupcije, prvenstveno zbog toga što svi dobro znaju da je posao javnog beležnika izuzetno dobro plaćen, dobro će biti plaćen i kod nas, ali je dobro plaćen svuda, u svim zemljama gde ovakav institut postoji, i da će se neminovno prilikom samog imenovanja javnih beležnika ovde prelamati veliki interesi.
Pored svih ovih nepreciznosti u Predlogu zakona, nažalost nije posvećena dovoljna pažnja regulisanju javnobeležničkog ispita. Smatram da nije dobro da se ovo pitanje naknadno definiše pravilnikom, kojeg ćete vi doneti. Takođe nije jasan ni status onih lica koja su na Pravnom fakultetu u Beogradu završila specijalističke studije iz oblasti javnobeležničkog prava i koji su imali mogućnost da stiču svoja znanja od vrhunskih profesora koji su, u krajnjem slučaju, uzeli učešće i u pisanju ovog teksta zakona.
Takođe, smatramo da je potpuno neopravdano iz samog teksta predloga ovog zakona izostavljena i izbačena odredba o obaveznom pohađanju javnobeležničke akademije, jer smatramo da bi se tako jasno stavilo do znanja da je obezbeđivanje visoke stručnosti javnih beležnika neophodno.
Kada pogledamo celokupan ovaj predlog zakona, mi faktički ne znamo ni ko će da čini konkursnu komisiju. Juče je bilo polemike o tome. Podržavam ono što ste vi sinoć rekli i volela bih da tako bude, ali garancija u ovom predlogu zakona za tako nešto nema. Mi smatramo da bi konkursna komisija trebalo da bude sačinjena od predstavnika eminentnih pravnika, profesora pravnih fakulteta, sudija najviših sudskih instanci u zemlji.
Takođe, ne znamo ni na osnovu kojih kriterijuma će biti imenovani javni beležnici i kakvog će stručnog obrazovanja oni biti. Jedino što znamo iz ovog predloga zakona jeste da će ih imenovati ministar, na osnovu merila i kriterijuma koji će očigledno biti poznati samo njemu.
Zbog toga ovaj predlog zakona nije dobar, mi ga ne podržavamo. Ostavlja se jedna opravdana bojazan da će ova celokupna služba biti podređena izvršnoj vlasti, što takođe nije dobro.
Koristiću vreme ovlašćenog predstavnika. Zbog načina kako je organizovana ova sednica, zbog toga što su rasprave o četiri zakona, vrlo važna, faktički spojene u jednu raspravu, nisam imala mogućnost uopšte u načelnoj raspravi čak ni da se osvrnem na Predlog zakona o advokaturi.
Ne znam da li uopšte ima smisla govoriti o tome koliko se takvim načinom rada faktički narušava kvalitet rasprave u ovom domu i koliko smo mi, prvenstveno predstavnici opozicije, onemogućeni da sveobuhvatno raspravljamo o svim zakonskim predlozima koji su na dnevnom redu.
Kada je reč o advokaturi, moram da kažem da se radi o jednom izuzetno lošem zakonskom predlogu koji je, prvenstveno, rezultat pogrešne koncepcije u pogledu samostalnosti i nezavisnosti advokature. Ovde se prvi put vidi da država želi da ostvari potpunu kontrolu nad unutrašnjim funkcionisanjem advokature, kako to nikada do sada nije bilo predviđeno.
Advokatura je i ranije prolazila kroz svoje teže periode nego što je ovaj danas. Toliki uticaj i tolika potreba države da kontroliše sve ono što se dešava u advokaturi nije bilo zabeleženo kao što je danas.
Čak i u apsolutističkim režimima advokatura je bila slobodna, odnosno nezavisna i samostalna delatnost, u kojoj su propisi i kodeksi koji su se odnosili na samu advokaturu donošeni u okviru esnafa. Sada mi imamo situaciju da država, znači putem zakona, želi da ima apsolutni uticaj na to koji će organi da budu zastupljeni u samoj advokaturi, kako će oni da budu konstituisani, ko će da ih bira, na koji rok i kakav će njihov uopšte sastav da bude?
Ovde se toliko daleko otišlo da se čak i predvideo zakonski rok u kom moraju da budu raspisani izbori za Advokatsku komoru Srbije. Moraćete da priznate da je to prilično neuobičajeno i ne samo što je neuobičajeno, nego je i duboko protivustavno, jer je direktno suprotno odredbi Ustava, član 67. stav 2.
Dalje, ne mogu a da ne pomenem odredbu sadržanu u članu 6, koja je toliko diskriminatorna u odnosu na nosioce pravosudnih funkcija da se stvarno postavlja pitanje gde je kraj njihovom daljem obespravljivanju. Namerno govorim o ovome, iako znam da je deo našeg amandmana prihvaćen kroz tuđi amandman, ali prosto izražavam svoje čuđenje kako je ovakva jedna odredba uopšte mogla da nađe svoje mesto u ovakvom zakonu.
Prvo, ovde se ograničava upis bivšim nosiocima pravosudnih funkcija u imenik advokatske komore, i to u roku od dve godine od prestanka njihove dužnosti. Znači, prvo su neopravdano ostali bez posla, što će se dokazati i u reviziji samog reizbora u najvećem broju slučajeva, a sada im se faktički zatvaraju vrata za bavljenjem onim poslom koji je najsrodniji onom koji su ranije obavljali.
Ta zabrana od dve godine dobro je što je izbrisana, ali da nije izbrisana, ona bi vrlo lako mogla da bude pretvorena i u zabranu od pet godina. Kako? Tako što, recimo, imate situaciju da bivši sudija, nosilac pravosudne funkcije, zamenik javnog tužioca, nebitno, podnese zahtev za upis u imenik advokatske komore.
Prvo treba da čeka dve godine da bi prošao taj period od prestanka njegove dužnosti da bi uopšte podneo, a onda može da se desi da advokatska komora odbije njegov zahtev za prijem u advokatsku komoru. Posle tog odbijanja on je u obavezi da čeka još tri godine kako bi ponovo podneo zahtev za upis u tu istu advokatsku komoru.
Znači, mi imamo situaciju da lice koje je nekada davno, ranije obavljalo dužnost, funkciju nosioca pravosudnih funkcija, sada biva onemogućeno da u roku od pet godina nakon prestanka svoje funkcije bude u nemogućnosti da se bavi ovim poslom.
Kažem, dobro je što je deo našeg amandmana u tom pogledu prihvaćen, ali nije dobro što ovaj pretežni deo amandmana nije prihvaćen. Molim vas da još jednom razmislite o njegovoj opravdanosti i da nas o istom izvestite.
Podneli smo amandman na član 23, jer smatramo da nije opravdano da se visina naknade advokata određuje u zavisnosti od toga da li ga angažuje sud po službenoj dužnosti ili ga samovoljno angažuje klijent.
Mislimo da bi bilo mnogo opravdanije da u zakonu piše da advokati imaju pravo na nagradu i na naknadu troškova za svoj rad, u skladu sa tarifom koju određuje Advokatska komora Srbije. Ovakvo rešenje kakvo imamo sada u Predlogu zakona, kada bi ostalo, ono bi se odrazilo na sam kvalitet odbrane koju advokat pruža.
Značilo bi da advokat koji pruža odbranu klijentu po službenoj dužnosti, a koga je sud angažovao, imao pravo na drugačiji pristup klijentu, samo zbog toga što zna da on nije u takvoj poziciji i da se nalazi u lošem imovnom stanju, da njegova imovinska karta ne dozvoljava mogućnost da ga on plati. Tada neće biti angažovan, odnosno neće biti motivisan u onolikoj meri koliko bi bio, da zna da će klijent da ga iz sopstvenih sredstava plati.
Smatramo da nije opravdano propisivati dve različite tarife, jednu koju određuje Advokatska komora Srbije, a drugu koju određuje Ministarstvo pravde, posebno zbog toga što smatramo da angažovanje advokata i kvalitet odbrane ne treba da trpi, ona treba da bude uvek maksimalna. Da bi bila maksimalna, onda treba da postoji jedna tarifa, odnosno jedan honorar i jedna visina, ista visina honorara, bez obzira da li advokata angažuje sud ili stranka.
Ovde treba dodati još to da su advokati po službenoj dužnosti koje angažuje sud mnogo manje motivisani da rade zbog ovog problema o kojem je govorio poslanik Jojić, zbog toga što Ministarstvo pravde, znači, to je evidentan problem koji ne postoji od sada, nego postoji od ko zna kog vremena iz prošlosti, ne plaća na vreme honorare i ne isplaćuje honorare advokatima za njihov angažman.
DSS iz čistog previda nije podnela amandman na ovaj član predloga zakona. Smatramo da u njemu ima i te kako razloga za reakciju. Ovim članom je propisano postojanje Advokatske komore Srbije i još devet advokatskih komora u njenom sastavu.
Ako polazimo od toga da je advokatura samostalna i nezavisna služba, onda bi ona trebalo da ima pravo na svoju samoorganizovanost i u tom pogledu treba da bude potpuno zaštićena od uticaja države. Da to nije tako najbolje pokazuje i ovaj predlog zakona i mešanje u samostalnost i nezavisnost advokature. Najbolje se vidi u ovom članu, stav 2, gde se kaže da će se statutom odrediti područja nadležnosti advokatskih komora u njenom sastavu.
Postavlja se pitanje zašto statutom, zašto recimo ne idete na neku varijantu nekog sporazumnog akta ili nekog drugog akta? Zašto statutom ako već advokatura ima pravo na samoorganizovanje.
U stavu 4, koji je definitivno najproblematičniji, predviđa se da će u slučaju osnivanja nove advokatske komore u sastavu Advokatske komore Srbije ona svojim aktom, između ostalog, preneti na nju i javna ovlašćenja. Ako pogledamo član Ustava 137, gde se vrlo lako vidi da se poveravanje javnih ovlašćenja direktno i samo vrši zakonom. Ne možemo da javna ovlašćenja prenosimo statutom ili nekim drugim aktom Advokatske komore Srbije i zbog toga je stav 4. ovog člana protivustavan i mislim da zaslužuje brisanje.
Ako smo u članu 2. ovog predloga zakona advokaturu definisali kao samostalnu i nezavisnu službu pružanja stručne pomoći fizičkim i pravnim licima, onda se podrazumeva da je osnovni uslov za postojanje te samostalnosti upravo pravo advokature na samoorganizovanje.
Koje će organe advokatura, odnosno advokatska komora da ima treba ona sama o tome da odluči, koji će sastav da bude, koliki će uopšte mandat trajanja da bude, kako će da izgleda konstituisanje tih organa i sastav tih organa, treba da bude isključivo u nadležnosti advokature.
Nama je drago što je i predlagač zakona, prihvatajući amandman Odbora za pravosuđe, koji ispred sebe ovde nemam, ali sam imala priliku u međuvremenu da saznam na šta se odnosi, shvatio da je ovde prenormirao ovaj član zakona, odnosno Predloga zakona i što smo mi faktički u pravu koji sve ovo vreme tvrdimo da ipak advokatura treba da se samostalno samoorganizuje.
Odmah na početku javila se potreba da amandmanski reagujemo u članu 2. Smatramo da je potpuno neopravdano iz teksta Predloga zakona izostala odredba po kojoj se javno beležništvo definiše kao profesija, kao slobodna profesija.

Smatramo da ako već imamo nameru da u tekst zakona unesemo model latinskog sistema notarijata, onda bi ova definicija javnog beležništva trebalo da nađe svoje mesto u ovom predlogu zakona.

Slobodne profesije, kako u pravnoj nauci, tako i u samom zakonodavstvu, imaju određene karakteristike koje ih čine drugačijim u odnosu na druge profesije.

Recimo, jedna od takvih specifičnosti jeste i obavezno udruživanje nosilaca javnih profesija, kojim se članovi slobodne profesije drže stalno na okupu.

U većini stranih zakonodavstava ovakva definicija javnog beležništva stoji kao definicija i to ste prosto mogli da vidite uporednom analizom tih zakonodavstava.

Smatram da je potpuno neopravdano ova definicija izostala iz teksta Predloga zakona. Ona bi se na mnogo bolji način definisala i bilo bi mnogo jasnije šta ona podrazumeva.
Podneli smo amandman zato što smatramo da je ovde potrebno restriktivnije odrediti nedostojnost u stavu 1. tačka 2. Naš amandman nije prihvaćen, ali izražavamo zadovoljstvo što je, bez obzira na tu činjenicu, prihvaćen amandman kolega iz vladajuće koalicije. Mi nismo sujetni i pozdravljamo tako nešto, zato što smatramo da taj amandman definitivno popravlja tekst ovog zakona.
Dalje, u istom ovom članu stav 1. tačka 4, na koju nismo podneli amandman, ali smatramo da ovaj uslov treba brisati iz razloga što ga neće biti moguće ceniti. Potpuno je sporno kako neko unapred može da odredi da li će lice, koje je u postupku imenovanja savesno i pošteno, obavljati poslove javnog beležnika. Zbog toga smatram da ovaj stav treba brisati.
Ovo je jedna od ključnih odredbi koju mi napadamo u ovom predlogu zakona. Ne znamo, to sam pitala i u načelnoj raspravi, zbog čega nije razmišljano u tom pravcu da imenovanje javnih beležnika bude prepušteno Narodnoj Skupštini.
U toj situaciji bi imali mnogo transparentniji postupak samog izbora nego ovako, kada se ovim predlogom zakona daju ogromna ovlašćenja ministru u pogledu regulisanja svih važnih pitanja za javne beležnike, čime dovodimo ovu profesiju u situaciju da direktno bude potčinjena izvršnoj vlasti.
Kolika su ovlašćenja ministra kroz ovaj zakon reći ću samo u par rečenica. Ona su toliko široko postavljena da ministar sam određuje broj javnobeležničkih mesta, da čak određuje radno vreme beležnika, što smatramo da apsolutno nema nikakve potrebe, to treba da radi javnobeležnička komora.
Zatim, njegova su ogromna ovlašćenja u pogledu imenovanja. Da ne pominjem da je on isključivo nadležan za imenovanje ispitne komisije, da je isključivo nadležan za imenovanje konkursne komisije, a da ni dan-danas, koliko je vremena prošlo od načelne rasprave, ne znamo ko su članovi konkursne komisije.
U Predlogu zakona je napisano da konkursna komisija ima tri člana. Koja tri člana? To sam pitala i nisam dobila odgovor. Mislim da je vrlo važno pitanje i treba da dobijemo odgovor.
Dalje, da ne govorimo kolika su ovlašćenja samog ministarstva, koje direktno podređuje komoru svom uticaju. Ministarstvo je takođe nadležno za određivanje visine tarife. To su pitanja koja ne treba da spadaju u opseg ili delokrug rada ministra, odnosno ministarstva. Ovo treba prepustiti javnobeležničkoj komori, ukoliko želimo da na jedan korektan način obavljaju svoju dužnost.
U Predlogu zakona takođe nije dovoljno naglašena nezavisnost javnobeležničke službe. Smatramo da postoje odredbe koje upućuju na prenaglašenu zavisnost ove javne službe, odnosno profesije, od izvršne vlasti i to naravno nije dobro.
Mi nemamo nikakvu ambiciju da verujemo da će ovaj naš amandman biti prihvaćen, jer on koncepcijski kompletno menja ovaj tekst Predloga zakona, ali podnošenjem ovakvog amandmana želimo samo da istaknemo svoj stav da se ne slažemo sa tako širokim ovlašćenjima koje ministar ima u pogledu onoga što je najvažnije, onoga što je regulisano ovim zakonom.
Mislim da je u razloge za razrešenje definitivno trebalo uneti i tačku koja kaže da se javni beležnik razrešava ako njegovi poslovni odnosi ili način vođenja tih poslova ozbiljno ugrožavaju interese stranaka.
Ovaj predlog je bio predviđen u nacrtu teksta zakona koji je radila radna grupa i ne vidim razlog zbog čega je on iz ovog teksta zakona izostavljen, a ovo što smo dobili kao obrazloženje našeg amandmana od strane Vlade je potpuno neprihvatljivo.
Kaže se da Vlada ne prihvata amandman iz razloga što je rešenje predloženo amandmanom već sadržano u odredbi člana 31. stav 1. tačka 7). Tačka 7) kaže – ako obavlja poslove koji nisu spojivi sa ugledom i dostojanstvom javnog beležnika.
Mislim da se radi o potpuno dve različite stvari i ovaj amandman je zasluživao da bude prihvaćen, jer bi on još više precizirao ovaj član, a nikako ne bi odstupao, ne bi narušavao celinu datog člana.

Whoops, looks like something went wrong.