Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo Mesarović, danas raspravljamo o spisku kandidata za stalni sastav Visokog saveta sudstva, tela koje bi trebalo da ima nesumnjivo najveću odgovornost u pogledu otklanjanja svih nedostataka reizbora sudija, a da pri tom nismo sigurni da li su oni predloženi na osnovu onih zakona koji su prethodili današnjoj raspravi i uopšte procesu samog izbora, u tom smislu što ne znamo da li su ti zakoni u skladu sa samim Ustavom.

Ovo govorim zbog toga što se pred Ustavnim sudom nalazi nekoliko inicijativa i predloga za ocenu ustavnosti. Ustavni sud još uvek nije doneo odluku o tome da li je ovaj novi set pravosudnih zakona iz septembra 2010. godine u skladu sa Ustavom. Ne samo da nije doneo tu odluku, nego nije doneo odluku ni o tome da li je Zakon o sudijama iz 2009. godine, prema kojem je došlo do prekida stalnosti sudijske funkcije, u skladu sa Ustavom.

Kada je situacija u pravosuđu već takva, onda se kao logično nameće pitanje – zar nije bilo logično na neki način odložiti primenu Zakona o sudijama na neko određeno vreme, dok Ustavni sud ne donese odluku o njegovoj ustavnosti? Kad ovo kažem nemam nikakvu nameru, a ponajmanje ambiciju da se mešam u rad Ustavnog suda, ali govorim zbog toga što je stanje u pravosuđu više nego ozbiljno i što se evidentne greške, do kojih je došlo u samom postupku reizbora, ne mogu otkloniti time što će se na jedan problem kalemiti drugi problem. Mislim da možemo da dođemo do rešenja samo ukoliko se prvenstveno jedan problem evidentira i tek nakon toga, ukoliko imamo snage, svi zajedno uđemo u rešavanje tog istog problema.

Na to koliko je Zakon o sudijama loš mi smo u načelnoj raspravi kao poslanička grupa ukazivali, maltene napadajući svaki njegov član. Podsetiću da smo najviše napadali član 5. kojim je predviđeno da stalni sastav Visokog saveta sudstva preispituje odluke prvog sastava Visokog saveta sudstva. Ovako kako je napisano ne bi bilo sporno, bilo bi apsolutno prihvatljivo za nas, da celokupan postupak predlaganja i odlučivanja prvog sastava VSS nije bio pun nepravilnosti.

Kada VSS odlučuje u nepotpunom sastavu, kada je u VSS nekoliko članova u direktnom sukobu interesa, kada VSS, mimo zakona i mimo Ustava, donosi odluku o tome da svoj rad proglasi tajnim, kada VSS ne primenjuje načelno raspravnosti, a to je bio u obavezi, kada nije formirao rang-listu kandidata za sudije, onda se da zaključiti da je taj postupak otišao toliko daleko u pogledu nepravilnosti da mu nikakvo preispitivanje tih odluka neće pomoći, već je bilo neophodno da se izvrši kompletna revizija postupka reizbora neizabranih sudija.

Najdrastičnija povreda Ustava, po našem mišljenju, učinjena je onda kada je rečeno da se postupci po žalbama i postupci po ustavnim žalbama koje su sudije koje nisu reizabrane podnele Ustavnom sudu obustavljaju stupanjem na snagu ovog zakona i da se ti predmeti imaju dostaviti na razmatranje, od sada, Visokom savetu sudstva, a sve uz onaj dodatak da se žalbe i žalbe koje su podnete Ustavnom sudu od sada imaju smatrati prigovorom.

Po našem mišljenju, to je suprotno svakoj ideji prava, to je suprotno osnovnoj pravnoj sigurnosti i ideji o podeli vlasti. Ovim se direktno negira osnovno individualno pravo, između ostalog, pravo na efektivni pravni lek. U ovoj odredbi je u najboljem prikazano kolika je samovolja zakonodavca koji je usvojio i ovaj predlog zakona koji je sada na snazi. To nas, duboko sam uverena u to, mnogo udaljuje od pravne države i vladavine prava.

Da konačno kažem nešto o ovome o čemu danas raspravljamo, ali argumentovano i sa osvrtom na nedostatke koje smo mi kao poslanici imali mogućnost da uočimo.

Pre nego što se krenulo u sam izbor stalnog sastava VSS, mislim da je bilo neophodno rešiti i otkloniti neka prethodna pitanja koja su se pojavila kao takva, ali ne na način kako je to od onih koji danas vode pravosuđe očekivano, znači ne arbitrarno, već isključivo na osnovu određene pravne logike i na osnovu činjenica.

Reći ću da nije jasno kako je moguće da 840, ako baratam pravilno brojem, reizabranih sudija nije bilo u mogućnosti da učestvuje u izbornom procesu VSS, ukoliko je jasno da odluka o njihovom statusu još uvek nije doneta. Zamolila bih vas da mi odgovorite na to pitanje.

Dalje, ako je sudijama koje se prvi put biraju na sudijsku funkciju, i to ne za stalno nego na period od tri godine, onemogućeno da učestvuju u izbornom postupku za stalni sastav VSS, postavlja se pitanje kako je moguće da to pravo imaju sudije prekršajnih sudova, koje se, da podsetim, prvi put biraju na sudsku funkciju, i ne za stalno nego na period od tri godine? Znači, ovde je u pitanju primena istog principa na dva različita načina. Ovde se govori o donošenju odluka na osnovu dvostrukih aršina.

Naravno, ovo govorim tim pre što Ustavni sud, i pored predloga sudije izvestioca da se ova odredba proglasi neustavnom, još uvek nije doneo odluku o tome da li je ova odluka u skladu sa Ustavom.

Dalje, postavlja se pitanje zašto izborna kampanja nije bila organizovana i uređena na taj način da su sami kandidati za članove VSS imali mogućnost da se predstave kolegama u svojim sudovima? Nije dovoljno da njima dajete mogućnost da par dana pre samog izbora imaju pravo da svoje biografije istaknu na sajtu VSS. Bilo je neophodno da se sudije upoznaju sa njihovim viđenjima stvari u VSS i zbog toga je bilo važno da se oni, na osnovu određenog oblika njihovog organizovanja, predstave svojim sudijama.

Podsetiću na činjenicu da, recimo, Prvi osnovni sud u Beogradu, ako se ne varam, ima 192 sudija i da je vrlo moguće da se mnogi od njih između sebe ne poznaju i da je bilo neophodno organizovati, kroz određene skupove, tribine ili na bilo koji način, što je u interesu, nadam se, i VSS i same sudske struke, da se predstave oni kandidati koji su imali pravo i mogućnost da se kandiduju za VSS.

Takođe je loše i to što nije obezbeđeno predstavljanje sudija u pogledu stepena, vrste i broja sudija i sudova iz kojih dolaze. Ovo govorim prvenstveno zbog toga što nije dobro da među kandidatima za sudije VSS imamo tri kandidata iz AP Vojvodina (naravno, ti kandidati su kasnije prošli kao predlog za članove VSS), tim pre što znamo da je na teritoriji AP Vojvodina jedna četvrtina od ukupnog broja sudija u Srbiji.

Šta se onda dešava kao posledica toga? Kao posledicu toga imamo situaciju da uopšte nismo imali mogućnost da vidimo kandidate sa područja Apelacionog suda u Kragujevcu, ni Apelacionog suda u Nišu. Mislim da to nije dobro za pravosuđe i nadam se da se sa mnom u ovome slažete.

Ono što ostavljam za kraj i što mislim da je vrlo važno i što na neki način odskače od jednog pravilnog izbornog ciklusa, to je što na biračkim mestima nisu istaknuti zapisnici koji bi govorili koliko je sudija iz tog suda imalo biračko pravo, koliko je izašlo sudija. Tačno je da su, ukoliko se ne varam, istaknuta samo imena, odnosno prezimena i sud iz kog dolazi sudija koji je dobio najveći broj glasova, i drugi kandidati za članove Visokog saveta sudstva, ali nemamo informaciju o tome koliko je sudija izašlo na izbore i koliko je sudija imalo biračko pravo.

Zbog svih tih proceduralnih stvari koje sam ovde navela, a nadam se da se većina slaže sa ovim što sam iznela, jedino ukoliko ne želi da bude pristrasna, mislim da je bilo neophodno to otkloniti pre nego što ste ušli u postupak predlaganja kandidata za Visoki savet sudstva. Zbog svih tih proceduralnih razloga ne možemo da podržimo ovakav predlog za stalni sastav Visokog saveta sudstva. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsednice, mi jesmo ukazali na povredu Poslovnika zbog toga što danas predstavnik Ministarstva nije ovde, ali nismo insistirali na toj povredi iz prostog razloga što i kada je predstavnik Ministarstva pravde prisutan ispada kao da nije prisutan. Nikad nismo bili u situaciji da s njim vodimo dijalog, nikada nismo čuli njegove odgovore ili njegovo mišljenje o podnetim amandmanima ili da na naše kritike eventualno da odgovor, tako da je za nas potpuno svejedno da li je on danas prisutan ili nije i zbog toga smo pristali da idemo u ovu raspravu bez predstavnika Ministarstva pravde.  
Od svih tačaka koje su danas na dnevnom redu zadržala bih se na ovoj koja se odnosi na Treći protokol uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji. Ukoliko je cilj ove konvencije da se postupak ekstradicije ubrza, odnosno da se skrati, onda je to nešto što je dobro, nešto što treba podržati, ali se postavlja pitanje da li će postupak ekstradicije biti skraćen ukoliko je uslov ono što piše u članu 4. ove konvencije, a u članu 4. piše da je pristanak traženog lica za izručenje neophodan. Onda se opravdano postavlja pitanje koliko će lice čije se izručenje traži biti u prilici da da jedan takav pristanak?
Zamislite samo jednog Srbina koji traži da mu se sudi u Zagrebu, ili zamislite jednog Hrvata koji insistira da mu se sudi u Beogradu! Bar u našim okolnostima, gde su sećanja na nesrećne devedesete izuzetno prisutna, gde su negativne strasti i prekor jednog naroda prema drugom svakodnevna pojava, verujem da nećemo biti u situaciji da slušamo o velikom broju pristajanja lica čije se izručenje traži.
Zamislite samo kako bi bila brzo izvršena ekstradicija Ganića ili ekstradicija Purde da su oni dali pristanak da im se sudi u Srbiji. Ne samo da je neverovatno očekivati da će oni dati pristanak za izručenje, nego je neverovatno pretpostaviti da će Srbija biti u prilici da odustane od krivičnog gonjenja prema njemu. Verujem da na ono na šta Srbija pristaje danas ne pristaje ni jedna jedina država u svetu.
Postavlja se pitanje, koliko smo mi kao država svesni da posedujemo određeno dostojanstvo i samopoštovanje? Kada nekoliko puta pristanete, za manje od godinu dana, na razna poniženja, onda se stvara vrlo loš utisak o vašoj državi, onda će svaka naredna optužba koja dođe na dnevni red biti sagledana kao neargumentovana, kao neubedljiva i na dokazima nezasnovana.
Ovde se po ko zna koji put zaljuljalo dostojanstvo i međunarodni kredibilitet same države. Hajde sada malo u prošlost, da vidimo o čemu ja to govorim. Dana 1. jula 2003. godine, u Mađarskoj je po srpskoj poternici uhapšen Hašim Tači i odmah nakon toga je pušten. Dana 11. maja 2007. godine u Beogradu je uhapšen Ilija Jurišić, zbog slučaja tuzlanske kolone. Osuđen je na 12 godina zatvora, da bi Apelacioni sud iz potpuno neverovatnih razloga ukinuo presudu i pustio ga da čeka prvostepeno suđenje na slobodi. Treba reći da Ilija Jurišić formalnopravno nema nikakvu obavezu da se posle ovakve presude javi srpskom sudu i da verovatno nećemo biti u mogućnosti da ga više pred srpskim sudom vidimo.
Slično se desilo i sa oslobađanjem nekadašnjeg člana ratnog predsedništva BiH Ejupa Ganića, kojeg je srpsko tužilaštvo optužilo za napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992. godine, kada je poginulo, ako se ne varam, 50 vojnika i 73 su ranjena. Sud u Londonu ga je oslobodio, a Tužilaštvo za ratne zločine je odustalo od žalbe, možete misliti iz kojih razloga – zbog toga što bi to jako mnogo koštalo srpske obveznike!
Dalje, 24. juna 2009. godine Agim Čeku je uhapšen u Bugarskoj, da bi samo jedan dan nakon tog hapšenja bio pušten.
Naravno, dolazimo do 5. januara 2011. godine kada je uhapšen Tomislav Purda, nekadašnji pripadnik „Zengi“, na osnovu srpske poternice, da bi srpsko tužilaštvo naprasno odustalo od njegovog krivičnog gonjenja.
Nakon ovolikog odustajanja mi smo kao narod dovedeni u situaciju da crvenimo zbog onoga što radi srpsko Tužilaštvo za ratne zločine, jer ono ili odustaje od krivičnog gonjenja ili se izvinjava za podnete optužnice. Da li se tako ponaša ijedna pravna država u svetu koja drži do svog dostojanstva? Gde je kraj samoponižavanju? Gde je kraj tim jalovim izjavama, koje su nas toliko degradirale kada je u pitanju navodno pomirenje u regionu? Ako nam je zaista stalo do tog pomirenja u regionu, zbog čega sada Srbija ne insistira na tome da se ispitaju sve optužbe protiv Srba u Hrvatskoj i BiH, kada smo već pristali na toliko velika poniženja?
Podsetiću vas da se stotine Srba i danas nalaze u zatvorima širom Hrvatske i širom BiH samo na osnovu iznuđenih priznanja koja su dali u zloglasnim logorima, poput Lore ili Kerestinca.
Da li državu zanima slučaj Ivice Vuletića, državljanina Srbije, koji je tri puta osuđen na po dvadeset godina zatvora za navodni zločin u Vukovaru, gde, usput da kažem, nije nikada ni bio? Na sudu je negirao krivicu, ali je sud dao veru njegovom iskazu datom u istrazi, naravno pod prinudom, i on je, bez da je izvršio zločin, odležao u zatvoru 15 godina!
Naravno, državu taj slučaj ne zanima, kao što je ne zanima ni svaki zločin koji je učinjen protiv srpskog naroda, jer su, po pravilu, takvi slučajevi predmet političke nagodbe i trgovine.
Do pomirenja u regionu nećemo doći samo tako što se Srbija stalno izvinjava, što Srbija stalno odustaje od krivičnih gonjenja ili što Srbija stalno popušta. Do pomirenja u regionu možemo da dođemo samo ukoliko postoji bar elementarni reciprocitet u političkim i diplomatskim odnosima.
Ako nam je istinski stalo do pomirenja u regionu, zašto se onda vlast prvo ne pomiri sa sopstvenim narodom? Da li vlast ima snage da podrži peticiju 45.000 izbeglih Srba iz Krajine, koji ne traže ništa više nego samo da im se poštuju elementarna ljudska prava, imovinska prava, stanarska prava i sva ostala ljudska prava? Da li je moguće da Srbija i srpska vlast nisu u stanju da izglasaju rezoluciju o poštovanju ljudskih prava izbeglog srpskog naroda? Postavlja se pitanje da li bi srpska vlast bila u situaciji da ovakvu jednu rezoluciju donese da su potpisnici, kojim slučajem, drugi narodi iz regiona a ne Srbi? Tako se ne brane državni i nacionalni interesi, tako se, nažalost, ne vodi računa o sopstvenom narodu.
Posle svih ovih odustajanja i posle svih ovih poniženja srpsko Tužilaštvo za ratne zločine i srpska vlast imaju još jednu šansu, to je poslednji test ozbiljnosti, kada je u pitanju slučaj Jovana Divjaka. Postavlja se pitanje da li će država na ovom slučaju pokazati da poseduje elementarno dostojanstvo i samopoštovanje ili će i ovaj predmet i ovaj slučaj biti predmet političke nagodbe i trgovine? Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, ovaj član zakona kojim se ministrima nalaže da u javnosti zastupaju stavove Vlade, najbolje opisuje kakvo je stanje unutar same Vlade, najbolje pokazuje o kakvom stepenu nepoverenja se ovde radi, najbolje pokazuje razjedinjenost i najbolje pokazuje o kakvom strahu se unutar same Vlade radi.
Verujem da nikome nije jasno koliki stepen nepoverenja mora da postoji unutar same Vlade da bi uopšte nekome palo na pamet da ovakvu odredbu unese u zakon. Ova odredba istinski vređa svakog ko je pročita, zbog toga što je suprotna zdravom razumu i što ne bi uopšte ni trebalo da bude napisana u ovom zakonu. Ja se istinski divim hrabrosti onoga ko je ovu zakonsku odredbu uvrstio u tekst zakona, a želim da verujem da to nije ovde prisutni gospodin Marković.
Ovom odredbom Vlada vređa ne samo sebe, jer ona ne postoji radi sebe same, već vređa građane, zbog kojih i treba da postoji. Ova vlada vređa i ponižava građane svakodnevno, između ostalog i onom čuvenom pričom o rekonstrukciji, zbog toga što ta priča ništa dobro i ništa novo Srbiji neće doneti.
Prvo, postavlja se pitanje šta će uopšte rekonstrukcija u samoj izbornoj godini. Drugo, da li će rekonstrukcija na način kako se ovde sprovodi doneti bilo kakvu uštedu u javnoj potrošnji, u situaciji kada se poslovi iz delokruga ministarstva koje nestaje pripajaju ministarstvu koje opstaje. Ako je interes i cilj ovih izmena da se javna potrošnja smanji za samo par ministarskih plata, onda se postavlja pitanje zbog čega smo mi uopšte, kao država, ulazili u ovu farsu koja se naziva rekonstrukcija Vlade.
Vladi je, najdublje to mislim, umesto rekonstrukcije neophodna potpuno drugačija ekonomska politika. Danas u svetu ne postoji nijedna vlada koja se u prva dva meseca ove godine zadužila maltene onoliko koliko će da dobije od prodaje "Telekoma". Danas u svetu ne postoji nijedna vlada čija je industrijska proizvodnja upola manja nego što je bila '80-ih godina prošlog veka.
Danas ne postoji nijedna vlada koja ima najveću stopu inflacije u Evropi. Podsetiću da je stopa inflacije u Srbiji negde oko 10% i po toj stopi mislim da smo najgori u Evropi. Danas ne postoji nijedna vlada koja ne može da izbroji broj nezaposlenih, ali su drugi izračunali da je od njenog dolaska do sada ukupno 400.000 ljudi ostalo bez posla umesto onog njenog čuvenog obećanja da će pola od toga zaposliti.
Zbog svega ovoga što sam sada rekla, da ne ulazim u druge segmente rada Vlade, da ne ulazim u one segmente gde smo kao država i narod toliko poniženi i omalovaženi da mislim da istorija to ne pamti, da se zadržim samo na ovim ekonomskim pokazateljima, mislim da je za Vladu bilo mnogo važnije da bar delimično reši ove probleme, a ne da se isključivo i samo bavi sobom, disciplinskom odgovornošću svojih članova i veštačkom izgradnjom autoriteta svoga premijera.
Pravo na repliku. Mislim da sam pomenuta…
Da ste slušali šta je gospodin Milivojević govorio, možda bih imala…  
Pošto mi ne date pravo na repliku, naravno da ću koristiti vreme poslaničke grupe.
Da bi neko bio ponižen, on mora da ima elementarno dostojanstvo. Možda gospodin Milivojević nije ponižen, ali su definitivno poniženi građani Srbije, zbog toga što oni koji imaju privilegiju da primaju platu, primaju je u toliko niskom iznosu da je ona najniža danas u Evropi. Ponižen je sav narod koji živi u Srbiji, a koji je u ogromnom broju – milion ljudi danas u Srbiji živi ispod granice siromaštva, i poniženi su oni koji snose teret plaćanja najskuplje administracije u Srbiji.
Tačno je da su neke zemlje htele da prodaju svoja ostrva da bi izašle iz krize, ali je tačno i ono što se dešava…
Gospođo Čomić, koristim vreme poslaničke grupe.
Ne znam da li se mi razumemo šta govorimo ovde danas.
Upravo govorim o tome koliko je ovaj član ponižavajući za parlament i celokupno društvo, iz prostog razloga što se ovde definiše nešto što bi jednu normalnu vladu trebalo da okupi i ne bi trebalo da bude uopšte sporno i definisano.
Govorim o tome da su neke zemlje htele da prodaju svoja ostrva da bi izašle iz krize, a Srbija prodaje svoju teritoriju, odnosno svoju pokrajinu, a svakim danom sve dublje ulazi u tu krizu. To je suština.
Kasno ste se setili.
Dame i gospodo narodni poslanici, prva stvar koju ovde treba razrešiti je da li se popis stanovništva zaista odlaže za šest meseci ili se odlaže u nedogled? Ovo prvenstveno pitam zbog onoga što je napisano u samom obrazloženju zakona, koje govori u prilog tome da je vrlo neizvesno da li su te pare u budžetu obezbeđene, da li će i na koji način popis uopšte moći da bude finansiran. Naime, jasno je da u budžetu te pare do sada nisu obezbeđene.
U obrazloženju se kaže da će deo sredstava biti obezbeđeni iz donacija EU. Takođe se kaže u obrazloženju ovog predloga zakona da za finansiranje popisa stanovništva nije potrebno izdvojiti dodatna sredstva. Onda se kao logično pitanje nameće, ako nije potrebno izdvojiti dodatna sredstva, kako će popis biti finansiran i u tom odloženom roku od šest meseci?
Neprihvatljivo je da Vlada ne zna način kako da finansira sam popis. Neprihvatljivo je što tih sredstava u budžetu nema. Imali bismo razumevanja za činjenicu da para nema, ukoliko su te pare iskorišćene, recimo, za rast privredne proizvodnje, rast zaposlenosti, stimulisanje zaposlenosti ili smanjenje zaduženosti. Ali, na delu imamo potpuno drugačiju i suprotnu situaciju od one koju sam maločas navela. Naime, samo u januaru i februaru ove godine Vlada se dodatno zadužila za milijardu evra. Industrijska proizvodnja je danas na nivou nižem od onog koji je bio 1990. godine, a broj onih koji su ostali bez posla, samo za ove dve i po godine, koliko traje mandat ove vlade, popeo se na 400.000.
Sada se postavlja jedno logično pitanje – zbog čega je važno izvršiti popis? Zbog toga što će nam on, nažalost, pokazati koliko smo se kao narod smanjili od prethodnog popisa, koliko nas je manje, kako izgledaju pogranični delovi naše države, kako izgledaju određene oblasti, prvenstveno u jugoistočnom i istočnom delu naše teritorije, koje su potpuno demografski počele da se prazne, kako izgleda naše selo, koliko je samo škola po selima zatvoreno zbog toga što nema ko da ih pohađa i koliko je, u krajnjem slučaju, mladih stručnjaka iz zemlje otišlo zbog toga što u svojoj rođenoj zemlji ne mogu da nađu zaposlenje.
Demografska obnova zemlje je danas najvažniji zadatak, zadatak koji bi trebalo da predstavlja prioritet svake vlade, i ove vlade. Ali, moram da kažem da ništa nije toliko bitno kao što je ova tema i da nijedna stvar nije toliko važna, ukoliko nas u nekom doglednom trenutku u budućnosti ne bude više ili nas ne bude dovoljno da postojimo kao narod.
Šta država radi da spreči ona vrlo negativna predviđanja da će 2052. godine Srba na ovom prostoru da bude manje za dva miliona ili da će 2032. godine stanovnika Srbije da bude manje nego tri decenije pre toga? Ona svojim delovanjem, nažalost, zaustavlja rađanje. Ovde ću prvenstveno pomenuti onu famoznu uredbu po kojoj su porodilje, preduzetnice, bile u obavezi da vrate celokupan iznos zarade, naknade na koju su imale pravo i koju su primale dok su bile na porodiljskom odsustvu, samo zbog toga što u trenutku kada su otišle na trudničko bolovanje nisu odjavile svoju radnju, odnosno nisu odjavile svoju firmu, a po toj uredbi, sa kojom su tek kasnije bile upoznate, to su morale da urade. Tako se ne vodi računa o natalitetu jedne države, tako se ne podstiče rađanje.
Moram da kažem da je dobro što je država, ova vlada napravila Strategiju podsticanja rađanja, ali je vrlo loše što se ta Strategija podsticanja rađanja apsolutno ne primenjuje. To nije dobar način i dobar pokazatelj kako država treba da rešava ovaj danas najvažniji problem. Zato, naravno, ne čudi što nas je svake godine 30.000 manje i što smo samo zbog tog trenda od 1992. godine do danas izgubili 377.000 stanovnika.
Fenomen nedovoljnog rađanja je danas centralni problem demografskog razvoja Srbije i demografske slike Srbije. Stopa rađanja je za 30% ispod potrebne da bi uopšte došlo do prostog obnavljanja stanovništva. Ogroman problem je, naravno, i negativan prirodni priraštaj, koji je u Srbiji prisutan još od 1992. godine. Frapantan je podatak da je negativan prirodni priraštaj ili nulti prirodni priraštaj, od 165 opština u Srbiji, prisutan u 158 opština! U čak 42 opštine stopa negativnog prirodnog priraštaja je toliko visoka da demografi upozoravaju, ukoliko se ta stopa nastavi i taj trend nastavi, da će doći do nestajanja tih opština. Ti procesi demografskog pražnjenja su vrlo vidljivi u pograničnom delu naše teritorije i, naravno, u jugoistočnom, odnosno istočnom delu.
U takvim prilikama, u takvim okolnostima, nedopustivo je da država ćuti i da nema nikakav odgovor na takve negativne demografske trendove. Država bi trebalo da sprovodi jednu jasnu, efikasnu populacionu politiku, koja bi trebalo bar, ako ništa, ono u početku da zaustavi taj negativan trend. Ali, ukoliko to ne radi, onda bi trebalo da konačno shvati ozbiljnost ovih demografskih negativnih trendova i da shvati da posledice ovakvih negativnih demografskih kretanja mogu da budu pogubne za celokupan narod.
Za razliku od Vlade, Demokratska stranka Srbije je vrlo ozbiljno shvatila ove negativne trendove i izradila program demografskog razvoja koji predviđa određeni niz kako edukativnih, tako i ekonomskih mera i koji kao takav predstavlja dobru polaznu osnovu za suočavanje sa ovakvim, rekla bih danas najvažnijim, problemom koji se nameće državi.
Ako ništa drugo, mislim da je neophodno da se za sam početak obezbede sredstva za finansiranje ovog popisa, kako bismo se što pre pripremili za preuzimanje jedne proaktivne uloge, tu apelujem na sve, kako bismo svi zajedno uspeli da promenimo ovako lošu demografsku sliku Srbije.
Naravno, danas je na dnevnom redu izmena Zakona o popisu poljoprivrede. Reći ću par reči i o tome. Pozdravljam ideju što se popisuje poljoprivreda, s obzirom na činjenicu da ona nije popisana od 1960. godine. Meni samo nije jasno, i tražim odgovor na to pitanje, zbog čega se ne vrši istovremeno popis poljoprivrede i popis stanovništva? To prvenstveno ističem zbog toga što smatram da bi se određena, ako ne i značajna, finansijska sredstva na taj način uštedela, a s druge strane, bili bismo u prilici da rezultate tog popisa poljoprivrede dobijemo u neko dogledno vreme, a ne da čekamo 2014. godinu da bi nam se kazalo koliko to zemljišta u Srbiji ima, odnosno koliki je broj poljoprivrednih gazdinstava.
Ovako se popis odlaže za godinu dana, a ne za šest meseci, kao što je to sa popisom stanovništva. Stvarno ne vidim razlog. Ili, ako se dovoljno razumem u ovu temu, mislim da je trebalo u samom obrazloženju bar da se kaže zbog čega ova dva popisa nisu mogla da idu istovremeno.
Za jednu agrarnu državu, kakvu bi Srbija trebalo da predstavlja, vrlo je važno da zna koliko poljoprivrednih gazdinstava ima, koliki je njen zemljišni fond, koliko hektara obradive površine ima, da bi na osnovu svih tih relevantnih podataka mogla da planira kako će da izgleda njena poljoprivredna proizvodnja i kako će ona da se razvija.
Srpsko selo danas najbolje prikazuje kakvo je stanje u poljoprivredi. Srpska sela danas zamiru, nestaju, seosko stanovništvo migrira ka većim gradskim sredinama. Srbija danas, kao što je neko danas rekao, ima 4.800 sela, a prognoze govore da će za deceniju i po, ukoliko se nastavi ovakav trend, imati 25% sela manje, odnosno 1.200 sela, zbog proste činjenice da je u tim selima danas prosek starosti 60 godina. Danas već imamo 200 sela u kojima nema nijednog stanovnika koji je mlađi od 20 godina, a 190 sela, ako se uopšte tako mogu nazvati, u kojima nemamo ni jednog jedinog stanovnika.
S obzirom na činjenicu da opet govorimo o tome da bi Srbija trebalo da bude agrarna država, poljoprivreda bi morala da bude izvozna i razvojna šansa Srbije, ali u toj situaciji bi trebalo, ako ništa, bar da definišemo samu agrarnu politiku. Da je poljoprivreda, kao što to mnogi govore, strateška grana privrede danas, onda ne bi bilo moguće da za agrarni budžet danas bude izdvojeno samo 2,5% ukupnog republičkog budžeta.
Rezultat te činjenice, a i činjenice da država ne vodi računa o poljoprivredi je nestašica mleka, ulja, šećera, uništavanje stočnog fonda, nekontrolisano kretanje cena i naglo poskupljenje osnovnih prehrambenih proizvoda u Srbiji, koji su kao takvi osnovni generator same inflacije.
Samo u prošloj godini stočni fond je smanjen za 110.000 grla stoke. U poslednje dve decenije ukupna stopa smanjenja stočnog fonda kreće se između 3 i 4%, a proizvodnja mesa je pala sa 600.000 tona na 457.000 tona. Koliko je loša situacija u stočarstvu najbolji je pokazatelj to da od devet hiljada tona junetine koliko je iznosila izvozna kvota, što je Evropska unija odobrila Srbiji, mi nismo uspeli da izvezemo čak ni jednu petinu. Ako se ne varam, 1.600 tona junetine smo uspeli da izvezemo.
Ovo govorim zbog toga što Srbija nema nikakvu strategiju kada je u pitanju poljoprivreda. Nemamo ni zemljišnu politiku, koja je osnov same agrarne reforme. Proizvodnja u današnjem poljoprivrednom gazdinstvu je isključivo namenjena ličnoj potrošnji, a ne i tržištu. To govorim zbog toga što u Srbiji svake godine ostaje 600.000 hektara neobrađenog zemljišta i što Srbija u poslednje vreme uvozi ono što se ranije nije moglo zamisliti da će moći da bude uvezeno.
Govorim o tome da je samo u 2009. godini, odnosno početkom 2010. godine uvezeno poljoprivrednih proizvoda za milijardu i trista miliona evra i da su prednjačili luk, krompir i jabuke. Da stvar bude još tužnija, mi smo uvezli i 400 tona maline! Maline, koja predstavlja sam izvozni brend Srbije, izvozni adut.
Pored toga što Srbija ipak ostvaruje suficit u izvozu hrane, FAO nas upozorava da ćemo postati zavisni ukoliko nastavimo sa ovakvom praksom uvoza hrane. Danas imamo ovakvu situaciju jer država ne vodi računa o poljoprivredi, o poljoprivrednoj proizvodnji, što je velika šteta. Država Srbija se, za razliku od zemalja EU, nalazi u jednom povlašćenom položaju. Moram da kažem, za one koji ne znaju, da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja po glavi stanovnika ima 0,6 hektara obradivog zemljišta. Kada bismo koristili samo tu prednost na način da to bude produktivno i profitabilno, Srbija bi danas mogla da bude poljoprivredna velesila. Nažalost, to nije tako.
Ostaviću još pet minuta za kraj, zato ću ovde da završim, ali vas molim da mi odgovorite na pitanje s početka: zbog čega ova dva popisa nisu mogla da se sprovedu istovremeno, zbog čega se popis poljoprivrede odlaže za godinu dana, ukoliko nam je u interesu da znamo kakva je struktura nacionalne poljoprivrede da bismo na osnovu toga mogli da planiramo svoju poljoprivrednu proizvodnju?
Dame i gospodo narodni poslanici, posle ovako nadahnutog govora punog paušalnih ocena, sa mnogo marketinških izjava, jako je teško vratiti se temi, ali, za razliku od kolege koji je ovde govorio, ipak ću da pokažem da poštujem proceduru i da poštujem Poslovnik koji je, u krajnjem slučaju, danas i tema dnevnog reda.
Vrlo me raduje tema o Poslovniku o kojoj mi danas ovde raspravljamo, iz više razloga: prvo, zbog toga što ćemo mi kao predstavnici opozicije moći još jedanput da ukažemo na njegovu manjkavost; drugo, zbog toga što su predstavnici vladajuće koalicije vrlo brzo uvideli koliko ovakav poslovnik nije izraz demokratske težnje, kakvoj se ovde svakodnevno stremi; treće, ono što je možda najvažnije, jeste i zbog samih izmena koje se predlažu u ovoj odluci o izmeni Poslovnika, a koje samo delimično otklanjaju nedostatke kada su u pitanju nezavisna tela.
Mene ni najmanje ne raduje činjenica što se u ove izmene Poslovnika pristupa nevoljno, već samo isključivo po diktatu Evropske komisije. To je ono što je danas glavna tema kada govorimo o Poslovniku. Izmenama Poslovnika se ispravlja jedna greška, koja, da je svesti i znanja o tome kako demokratija u jednoj zemlji, posebno u zemlji bez preterano velikog parlamentarnog iskustva, treba da izgleda i treba da se razvija, nije smela da bude ni načinjena.
Da se opozicija danas uvažava, ako ni zbog čega drugog, ono zbog činjenice da bez nje parlamentarna demokratija u Srbiji danas ne bi postojala, da joj se ne ograničavaju i uskraćuju osnovna prava govora u Skupštini Srbije, mi bismo danas verovatno o ovim izmenama Poslovnika vrlo brzo završili raspravu i nadam se da ona ne bi ovoliko trajala koliko traje već sada, ali u ovakvim okolnostima je to nemoguće.
Podsetiću vas da su i ranije postojale vladajuće većine, da je i ranije postojala neka opozicija, ali da su odnosi između vlasti i opozicije bili bitno drugačiji. Mnogo se više raspravljalo, mnogo se više razgovaralo, što formalno, što neformalno. Jednostavno, obezbeđivao se konsenzus po najvažnijim državnim pitanjima, ne samo jedanput, nego, uvek kada su ta pitanja bila na dnevnom redu. Opozicija je imala mogućnost da svoj doprinos da u izgledu i kreiranju određenih zakona, ali od svega toga danas nema ništa.
Jednostavno, bilo je utemeljeno jedno pravilo koje je bilo nepisano, a koje je predstavljalo pravi primer kako se opozicija u jednoj državi poštuje. To je pravilo koje je govorilo da su na čelu najvažnijih skupštinskih odbora bili predstavnici opozicije, najjačih opozicionih stranaka u ovom parlamentu. Podsetiću vas da je na čelu Administrativnog odbora, na čelu Odbora za odbranu i bezbednost uvek bio predstavnik opozicije. Šta se danas dešava sa tim pravilom? To pravilo je danas iščezlo, ono je potpuno nepostojeće, ono je, u krajnjem slučaju, do te mere devalvirano da je vladajuća većina, kako bi ostvarila pravu prevlast u funkcionisanju ovog parlamenta, išla toliko daleko da je čak donela odluku po kojoj u svakom odboru ima većinu, kako bi mogla da preglasava samu opoziciju i kako bi na taj način obesmislila rad svakog skupštinskog odbora.
Nije samo opozicija ta čiji rad jako želi da kontroliše vlast i nije samo opozicija ta gde vlast zadire u njen rad. U ovom paketu, nažalost, nalaze se i nezavisna tela, ono o čemu mi danas ovde govorimo. Koliko je tek njihov rad devalviran, najbolje pokazuje odnos prema Agenciji za borbu protiv korupcije. Agencija za borbu protiv korupcije prinuđena je da primenjuje zakon koji je izglasan u ovoj skupštini, a kojim se ozakonjuje sukob interesa, kojim se legalizuje sukob interesa. Podsetiću vas da je sukob interesa i njegovo tolerisanje, u ovakvom obliku kako to danas imamo, temelj same korupcije. Onda ne treba da čudi situacija koju trenutno imamo u državi, a to je da je korupcija više nego rasprostranjena pojava, da je, uprkos gromoglasnom zalaganju, deklarativnom zalaganju za obračun sa korupcijom, Srbija i dalje na evropskom tlu i dnu, kada je u pitanju rasprostranjenost same korupcije.
Na osnovu odnosa vlasti prema Agenciji za borbu protiv korupcije mi možemo potpuno jasno da zaključimo da je preslikan odnos i prema samoj korupciji. Vlast je, što svojim činjenjem što svojim nečinjenjem, faktički u ovoj državi podstiče. Da li treba da pominjem duple funkcije, da li treba da pominjem način kako se u Skupštini postiže većina, da li treba da pominjem ucenjivački kapacitet raznih ministara unutar Vlade? Zar sve to nije koruptivno delovanje?
Hajde da vidimo sada kakva je situacija sa drugim nezavisnim telima. Recimo, za primer, uzeću Državnu revizorsku instituciju kao telo koje je pokušalo, takođe, da uvede red u do sada nekontrolisanu oblast javnih računa. I šta se dešava onog trenutka kada je Izveštaj sazreo, kada je o njemu trebalo da se raspravlja u ovom Parlamentu? Da li smo o tom izveštaju ikada raspravljali, zašto vladajuća koalicija nije imala hrabrosti da tu tačku dnevnog reda stavi na raspravu i zbog čega nikada o njoj nismo raspravljali? Na taj način je vladajuća koalicija pokazala kakav je njen odnos prema samom nezavisnom telu koje, napomenuću, treba prvenstveno da vodi računa o načinu na koji se državne pare troše.
Hajde da vidimo, možda sam u krivu, kakva je situacija sa Komisijom za zaštitu konkurencije. Da li je ona imala bilo kakvog uspeha kada je u pitanju samostalni rad? Jedanput se samo desilo da je Komisija za zaštitu konkurencije pokazala da nezavisno posluje, odnosno deluje i to onog trenutka kada je proglasila jedan trgovinski lanac za lanac koji ima dominantan položaj u samom društvu. Šta se desilo nakon toga? Ministar koji je bio nadležan za tu oblast, za taj resor, pokazao je, brže bolje, kako to nije tačno. Pravila same Komisije inicirana su od strane Vlade, znači promena, i na kraju je došlo samo do izmene u sastavu Komisije.
Zašto sve ovo govorim? Zbog toga što nezavisna tela, njihova mišljenja, preporuke, rešenja treba ipak da imaju nekog uticaja na one na koje se odnose, a ne da se na taj način devalvira njihov uticaj i samim tim se i obesmišljava njihovo postojanje. Tako da bi bilo bolje da je danas na dnevnom redu same Skupštine, pored ovih izmena o kojima danas raspravljamo, i nešto što bi se kvalitativno odnosilo na sam rad opozicije, na povećanja njenih prava unutar samog parlamenta, ali tih izmena ovde danas nema.
Smatram da nama kao predstavnicima opozicije jedino preostaje da pribegnemo određenim merama pritiska, jer pritisak je jedino što vlast razume i to je jedino na šta ona reaguje, ako ništa, ono bar u ovom trenutku kada znamo da su odnosi unutar vladajuće koalicije prilično poljuljani i da je ona sama kao takva nestabilna. Hvala. (Aplauz)
Poštovana koleginice Kolundžija,  vrlo vas poštujem kao šefa jedne velike poslaničke grupe, ali sam u vašem nastupu očekivala da će ozbiljnost nadvladati nervozu zbog činjenica i zbog istine koje su upućene prvenstveno na račun vladajuće koalicije, a u pogledu onoga kako danas izgledaju odnosi između vlasti i opozicije.
Smatram, takođe, da moram da odgovorim na ono što ste vi rekli, a konkretno odnosi se na to da opozicija ne želi da učestvuje u svim onim odborima, odnosno u predlozima koji su upućeni od strane vladajuće koalicije.
Naravno da opozicija ne želi da učestvuje zbog toga što vaši predlozi idu u kontekstu – uzmi ili ostavi. To je jedino na šta možda možete da dobijete pozitivan odgovor od strane jedne nazoviopozicione stranke, a koja je debelo u samoj vlasti, bar po onome što radi u samom parlamentu.
A, o tome kako danas izgledaju odnosi između vlasti i opozicije najbolje pokazuje činjenica da po amandmanu opozicija ima pravo da raspravlja samo dva minuta, o tome kako izgleda predlog za spajanje rasprava kada, recimo, konkretno 11 ili 17, bio je i taj radikalan primer, predloga zakona, mi imamo jedno vreme za raspravu i onda tu dolazi do izražaja ono što ne bi trebalo da dođe do izražaja ni u jednom parlamentu, a to je, kvalitet same rasprave unutar parlamenta.
Na ovaj način, objedinjavanjem rasprave raznim predlozima za hitnost u postupku, vi direktno utičete na kvalitet rasprave unutar samog parlamenta i to nije sporno, nadam se da nećete u tome da se sporite sa mnom, jer je to više nego izraženo kroz samu činjenicu kolikom se brzinom zakoni u ovom parlamentu usvajaju. Hvala. (Aplauz)
Zbog načina na koji je organizovana ova sednica, zbog činjenice da je šest zakonskih predloga iz oblasti pravosuđa spojeno u jednu raspravu, u načelnoj diskusiji, nažalost, nisam imala mogućnost, zbog nedostatka vremena, da o ovom predlogu zakona koji je danas na dnevnom red, u o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora za krivična dela organizovanog kriminala, kažem bukvalno jednu jedinu reč. To je postala praksa u radu parlamenta, mi prosto svakodnevno ukazujemo na te probleme i smatram da je osnovni cilj takvog načina rada da se opoziciji onemogući da ukaže na sve probleme i loša rešenja koja postoje u zakonskim predlozima. Mislim da takvim radom parlament i kvalitet rada ovog saziva parlamenta je pod velikim znakom pitanja.

Mi smo podneli amandman na član 2. Predloga zakona, smatrajući da je rešenje koje sada imamo u važećem zakonu bolje. Mislimo da nije potpuno osnovano upućivati lice u posebno odeljenje bez njegove saglasnosti, posebno ukoliko se zna o kakvoj specifičnoj instituciji se ovde radi. Ako znamo da poslovi u posebnom odeljenju zahtevaju najviši stepen odgovornosti, stručnosti i obučenosti, onda se postavlja pitanje - kako je uopšte moguće da najbolja lica budu upućena na rad u posebno odeljenje, ukoliko oni tamo odlaze potpuno nevoljno? Mislim da na taj način oni ne da neće biti motivisani, nego neće prosto biti ni podstaknuti da daju najbolje od sebe.

Moram da podsetim da se ovde radi o pitanju koje je izuzetno važno. Ovde se radi o radu sa najtežom kategorijom osuđenika i da greške kod zaposlenih u tom slučaju nisu dozvoljene ili čak ukoliko se dese, one se vrlo skupo plaćaju. Šta se dešava ukoliko lice nije psihofizički stabilno, odnosno nije potpuno spremno za rad sa takvom kategorijom osuđenih lica? Šta ukoliko takve osobine dođu na videlo prilikom rada sa najtežim osuđenicima? Ko će da snosi bilo kakvu posledicu ukoliko dođe do takve greške? Mislim da o tom pitanju treba voditi računa, koristim vreme poslaničke grupe, mislim da je neophodno da se vodi računa o tome da i da je po našem mišljenju vrlo važno da se zaposleni upućuju na rad u posebno odeljenje isključivo voljno. Znači, govorim prvenstveno o tome zato što se zna da se radi o specifičnoj kategoriji lica, da se radi o specifičnom režimu i specifičnoj ustanovi.

Takođe, moram da kažem da mi je potpuno jasno da danas postoji veliki problem kada je u pitanju broj zaposlenih u krivičnim, odnosno kazneno-popravnim zavodima, svesna sam tog problema, znam takođe da ima i onih drastičnih slučajeva kada na sto, pa čak i do 140 zatvorenih lica, ovde govorim i o pritvorenim i osuđenim licima, dolazi jedan stražar. To je zaista veliki problem, ali mislim da tom problemu treba prići i sa jedne druge strane.

Postavlja se pitanje – kako danas izgledaju naši zatvori? Jasno je da su oni prebukirani. Danas u našim zatvorima, znači u svim kazneno-popravnim zavodima, se nalazi blizu 11.000 osuđenih, pritvorenih i prekršajno kažnjenih lica, a da kapaciteti naših zatvora, ukoliko želimo da poštujemo sve one evropske standarde, iznose 7.000 osuđenih lica.

Mislim da neću pogrešiti ukoliko kažem da je Srbija po broju pritvorenih lica prva u Evropi. Nije redak slučaj da u zatvorima na 20 metara kvadratnih boravi deset lica, da se koriste ne samo kreveti na sprat, nego čak kreveti na tri sprata i da zatvorena lica vrlo često spavaju čak i na podovima.

Mislim da zbog manjka samih finansijskih sredstava je vrlo neizvesno ili, da kažem, nerealno očekivati da će novi kapaciteti u najskorijem periodu biti izgrađeni ili će to biti vrlo teško. Zbog te činjenice smatram da država na jedan adekvatan način mora da pristupi rešavanju prebukiranosti samih zatvora.

Podsetiću da u našim zakonskim rešenjima postoji način kako ovo pitanje može da se reši, prvenstveno sistemom uslovnog otpusta ili primenom alternativnih sankcija. Ona postoje u zakonskim rešenjima, ali se u praksi prosto ne primenjuju. Postavlja se pitanje - zbog čega? Takođe znamo da je u praksi vrlo retko da se primeni sistem uslovnog otpusta, čak i u situaciji kada sud odobri osuđenom licu molbu i čak kada se pristupi samom rešavanju po datoj molbi. Postupak traje dugo, tako da njegovo skraćenje kazne zatvora u tom slučaju je vrlo malo, odnosno beznačajno.

Zbog toga smatram da je krajnje vreme da se država na jedan adekvatan način pozabavi ovim problemom i da predloži rešenja koja će prevazići sve ove probleme o kojima smo govorili.
Podneli smo ovaj amandman jer smatramo da nije osnovano osuđenom licu uskraćivati pravo na specijalistički lekarski pregled, a takođe nije osnovano uskraćivati to pravo u onoj situaciji kada je on voljan da taj pregled plati.

Zašto ovo govorim? Zbog toga što su u poslednje vreme rađene mnoge studije koje su pokazale da osuđena lica u Srbiji i srpskim zatvorima nemaju adekvatnu medicinsku pomoć. Naravno da je poznato da se medicinska pomoć ukazuje u onim situacijama kada se mere prinude, uslovno govoreći, koriste u skladu sa zakonom, ali šta ćemo u onim situacijama kada je na delu klasično zlostavljanje? Svesni smo svi mi ovde u sali i svi oni koji se malo bave ovim pitanjem da se ljudska prava u srpskim zatvorima ne poštuju u onom obliku kako bi to trebalo i da sami primeri zlostavljanja i surovog ponašanja nisu nažalost retka pojava.

Ovde treba takođe reći da je ohrabrujuća činjenica da se ipak vremenom broj samih slučajeva surovog postupanja smanjuje, da se smanjuje broj prekoračenja ovlašćenja samih stražara i nasilja, ali ipak postoje slučajevi pojedinačni surovog postupanja.

Treba praviti razliku između kazneno-popravnih zavoda otvorenog i zatvorenog tipa, jer u otvorenom tipu ti slučajevi zlostavljanja takoreći da ne postoje, ali treba pogledati isto i kakva je situacija recimo u kazneno-popravnom zavodu u Požarevcu, a posebno kakva je situacija u istom tom kazneno-popravnom zavodu kada su žene u pitanju. Zbog toga smatram da ovaj amandman koji smo podneli ima osnova. Treba da bude prihvaćen i mislim da njegov doprinos u prevenciji samog zlostavljanja sigurno neće biti zanemarljiv i zbog toga vas molim još jedanput da ga razmotrite.