Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Krenula bih od samog obrazloženja koje kaže da Vlada ne prihvata moj amandman jer je iz pravno-tehničkih razloga nepodoban za razmatranje. Ako je nepodoban za razmatranje, onda se amandman ne odbija, onda se on odbacuje. Mislim da je to osnovno pravno znanje. Neću na tome da se zadržavam, to je jednostavno odluka same Vlade, ja ću da kažem par reči o ovoj odluci koju sam žestoko napadala u načelnoj raspravi; to ću da učinim i sada.
Smatram da je potpuno neopravdano, i sa aspekta ljudskih prava i sa aspekta sudske prakse, produžavati pritvor u skraćenom postupku sa osam na trideset dana. Suština skraćenog postupka jeste upravo brzo okončanje postupka. Tu su rokovi skraćeni zbog toga što se podrazumeva da se radi o lakim krivičnim delima, za koja vrlo lako možemo da dođemo do samog okončanja sudskog postupka i gde sama istraga po pravilu nije potrebna. Ne osporavamo mogućnost da do određenih istražnih radnji dođe, ali se podrazumeva da postoji dovoljno dokaza, dovoljno prikupljenih dokaza za neposredno optuženje.
Zbog toga se ovim produženjem roka, tačnije pritvora, sa osam na trideset dana obesmišljava sama suština skraćenog krivičnog postupka. To sam vrlo detaljno obrazlagala u načelnoj raspravi i to sada činim po ko zna koji put, ali moraću da kažem još nešto. U skraćenom krivičnom postupku obično se izriču... To nije pravilo, ali ako pogledamo sudske statistike, obično se izriču ili sudske opomene ili uslovne osude ili novčane kazne, zbog toga što krivična dela nisu teška, radi se o lakim krivičnim delima.
Sada ću dokazati svoju tezu, o kojoj sve vreme govorim a koja je ključna teza kada su u pitanju promene ovog zakonika, a to je da je pritvor ovde kazna. Uzmimo situaciju da je pritvor određen protiv lica i da mu je određen pritvor u trajanju od trideset dana. Ono je izdržalo to, odnosno okončan je pritvor, okončan je i sudski postupak i na kraju smo došli do samog izricanja kazne, odnosno krivične sankcije. Znači, izrečena mu je sudska opomena, uslovna osuda ili novčana kazna. Vreme koje je provelo u pritvoru ne može da mu se uračuna u onu krivičnu sankciju koja mu je izrečena. Faktički ispada da će, iako nije osuđeno na kaznu zatvora, izdržati kaznu zatvora.
To je ono što ne razumeju samo oni koji neće da razumeju. Nije potrebno pravničko znanje da bi se došlo do ovakvog zaključka. Moram da kažem da se i u ovoj i u prethodnoj izmeni menjaju standardi koji važe godinama unazad, koji važe decenijama; u bilo kojoj normalnoj zemlji bi bilo nezamislivo da se promene. Jednostavno, trebalo je da pogledamo kako stvari stoje u razvijenim društvima, sa dugom krivično-pravnom tradicijom, i da kopiramo neka rešenja iz njihovih zakonodavstava koja bi išla u prilog poboljšanju našeg krivičnog postupka, prvenstveno u cilju njegove efikasnosti.
Mi bismo rado podržali takvo rešenje, ali nažalost, ova rešenja idu u potpuno suprotnom smeru. Mi smo jedinstven primer u Evropi po mnogo čemu, ali najviše po tome što svesno ulazimo u razgradnju sopstvenih institucija i instituta. To činimo danas ovim izmenama zakona, to činimo svakog dana. Na kraju ću samo da kažem da se tako ne vodi država, ona se slabi, a ono što se želi postići izmenama ovog zakona, to je da se nasilje povećava.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici vlasti, Vlada nas danima obasipa nekim vrlo čudnim odlukama. Poslednja u nizu tih vrlo čudnih odluka je i ova danas. Od nas se traži da Zakonik o krivičnom postupku menjamo zbog jednog društvenog događaja, zbog jedne utakmice koja tek treba da bude odigrana. Da li je to normalno? Da li smo mi uopšte normalna zemlja ako takve stvari činimo? Da smo banana država, da smo neka bantu država, gde ne postoje zakoni i gde državi na raspolaganju ne stoje nikakva druga sredstva, ja bih ovo razumela.
Gospodo, podsetiću vas, mi smo država u kojoj je na snazi najrigorozniji zakon, Zakon o sprečavanju nasilja na sportskim utakmicama. Osnovni problem je samo u tome što se on ne primenjuje. Ja sada upućujem pitanje, ne samo ministru pravde, već uopšte predstavnicima vlasti, zbog čega se on ne primenjuje? Šta je to toliko sporno u njemu da bi se primenio?
Podsetiću vas da je za vreme naše vlasti taj zakon izmenjen. Izmene su izvršene u skladu sa engleskim modelom i on je postao najrigorozniji. To je urađeno za vreme naše vlasti. Država, da želi i da hoće, može da obezbedi da svaki sportski događaj u državi prođe mirno. Zašto se to ne radi? Ne radi se samo zbog toga što pod udar tog zakona mogu da dođu i sami sportski klubovi, gde sede predstavnici naše vladajuće većine. Sada pitam prvenstveno ministra pravde da li je to ključni razlog zbog čega se on ne primenjuje?
Takođe ću da vas podsetim da u tom zakonu postoji jedna odredba koja kaže da je moguće da se licu za koje policija ima saznanja da će da čini nasilje na sportskim priredbama, odnosno utakmici, i koje poseduje kriminalni dosije, izrekne mera udaljenja sa sportske priredbe. Da predočim javnosti šta to znači: ukoliko ona bude izrečena (izriče je sud), sam nazoviizgrednik bi imao obavezu da se javi u policiju neposredno pre same utakmice i da iz te iste policijske stanice posmatra utakmicu preko televizije, ukoliko je za to zainteresovan.
Ponovo ću da uputim pitanje gospođi ministru – da li je ova mera prema ikome izrečena? Ako jeste, priznajem da možda nemam informaciju o tome. Neka nam samo odgovori protiv koliko lica je ona trenutno na snazi.
Gospođo ministre, u ovoj oblasti se ne radi ništa, sem što se daju jake senzacionalističke izjave. Naravno da razlozi za to postoje, upravo sam ih objasnila pre par minuta, ali mi nije jasno da se apsolutno ništa ne radi, iako mogućnosti za to postoje.
Umesto primene zakona, vi posežete za promenom Zakonika o krivičnom postupku, gde se pritvor pretvara u krivičnu sankciju. Jako dobro znate da pritvor nije kazna i da je to izuzetna mera i da ne može da se primenjuje kao pravilo. Ovom izmenom Zakonika o krivičnom postupku vi činite da ona postane pravilo. Znam da ste vi imali u vidu da se ovo pravilo odnosi na izgrednike, ali ovakvom izmenom Zakonika o krivičnom postupku vi ste nam dali pravo da se ono primeni protiv svih lica i protiv svih krivičnih dela za koja su propisane kazne zatvora više od pet godina. Ako je namera bila da se prvo lica pritvaraju, pa da se protiv njih traže dokazi dok su u pritvoru, hajde onda da ukinemo sudove. Šta će nam sudovi, neka policija hapsi, neka privodi, neka ona presuđuje.
Da li je to cilj ove države? Da li smo mi dostigli taj nivo demokratskog razvoja da nam je to cilj? Nažalost, ovo podseća na neke neuspešne akcije iz nedavne prošlosti, gde su se flagrantno kršila ljudska prava. Nadam se da ovde nije takav cilj. Ne bi trebalo da nam ovakve izmene predstavljaju ponavljanje nečega što se u istoriji pokazalo da nije dobro.
Takođe ću da vas podsetim da su kapaciteti naših pritvora 12.000; znači, 12.000 lica može da bude pritvoreno, odnosno zatvoreno u isto vreme u našim zatvorima. Trenutno kaznu zatvora... Znači, pravosnažne presude kojima su izrečene kazne zatvora izrečene su protiv 16.000 lica. Zaključujete sami da 4.000 lica čeka na izdržavanje kazne zatvora. Da li je to tendencija koju treba da sledimo ovakvim izmenama?
Takođe, nisam sigurna da su ova rešenja u skladu sa međunarodnim standardima. U ovo sam imala prilike još više da posumnjam onog trenutka kada sam u obrazloženju pročitala da ovakva rešenja nisu u suprotnosti sa međunarodnim standardima. Moraćete da priznate da je to vrlo čudna formulacija, koju nismo imali do sada prilike da vidimo u obrazlaganju naših zakonskih predloga. Naravno, to je, onako nesigurno i za samog predlagača, napisano u poslednjoj rečenici.
Nije mi bilo teško, imala sam vremena da pogledam kako stvari stoje u drugim državama, prvenstveno u državama u samom okruženju. Uzećemo primer BiH, gde se kaže: „U vanrednim okolnostima, ako je reč o krivičnom delu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna“. Govorim o prvoj izmeni ZKP. Zatim, Hrvatska: „Istražni zatvor je nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog dela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora“. Ako pročitate na šta se odnosi dugotrajni zatvor, kroz sam zakon videćete da se on odnosi upravo na ona dela za koja su propisane kazne zatvora iznad deset godina. Crna Gora – isto deset godina.
Dalje, uzeću jednu evropsku državu, Norvešku. U članu 172. se kaže: „Pritvor će se odrediti prema licu koje je osumnjičeno za krivično delo za koje je predviđena minimalna kazna od deset godina zatvora“.
Znači, šta mi ovde činimo? Mi ovde činimo nešto što nije u skladu sa međunarodnim standardima, što nije u skladu sa evropskim zakonima.
Druga izmena Zakonika o krivičnom postupku tiče se skraćenog postupka i ovde se pritvor sa osam dana produžava na trideset dana. Podsetiću sve da je uloga skraćenog postupka da se postupak brže okonča. Znači, podrazumeva se da već imamo dokaze na osnovu kojih je moguće neposredno optuženje, na osnovu kojih postoji mogućnost da se direktno optuži, odnosno da se podigne optužni predlog. Sama istraga je u toj situaciji preskočena. Naravno, postoji mogućnost da sudija, istražni sudija, predvidi određene istražne radnje, ali to su istražne radnje, one se završavaju, predmet se vraća. Znači, suština skraćenog postupka je upravo brzo postupanje. Ovim izmenama Zakonika o krivičnom postupku vi obesmišljavate sam smisao skraćenog postupka. Ne radi se to na takav način. Iza ove odredbe stoji samo neznanje, stoji nesposobnost da se u roku od osam dana preduzmu sve neophodne mere za samo postupanje.
Ovako se, nažalost, prvenstveno mislim na ovu prvu izmenu Zakonika o krivičnom postupku, i na ovu drugu koja je vezana za sam skraćeni postupak, menjaju međunarodni krivično-pravni standardi. Menja se nešto što postoji decenijama unazad i što jedna normalna, stabilna, pravna država sebi nikad ne bi smela da dozvoli.
Dalje, umesto da se ugledamo na neke stare evropske zemlje sa dugom krivično-pravnom tradicijom, u kojima je, naravno, nezamislivo menjanje ovih standarda, mi smo se odlučili da promenimo ZKP zbog jedne utakmice.
Da bi javnosti bilo jasno o čemu govorim, samo ću da se pozovem na neke krivične zakone koji su važili, ili još uvek važe, dugi niz godina. Recimo, nemački zakon važio je od 1871. do 1950. i neke godine. Je l' vi shvatate koliko je to vreme? Francuski – od 1810. do 1994. godine, znači 180 i nešto godina. Holandski, sa nekim izmenama, pošto to vreme samo nalaže, još važi, od 1886. godine. U Danskoj je na snazi zakon iz 1930. godine, a u Švajcarskoj iz 1942. godine.
Zašto sve ovo govorim? Govorim zbog toga što efekti promene jedne odredbe u krivičnom pravu ne mogu da se vide odmah, oni se vide za dvadeset, odnosno više godina. Vi tek na osnovu toga možete da znate da li je neko rešenje dalo ili nije dalo rezultate.
Zato je potpuno besmisleno ad hoc menjati zakon, a još besmislenije je menjati same krivične standarde. Ovim pokazujete, naravno, da nemate viziju, da nemate znanje i da nemate stručnost kako određeni problem, koji vam se pojavio u društvu, da rešavate. Nije isključivo cilj i način represija. Ne može se samo represijom rešavati nasilje. Ono na taj način postaje veće, ono se samo produbljuje.
Vlast treba prvenstveno da stvori uslove za bolji život. Vlast treba da stvori bolje društveno-ekonomske uslove u samoj državi, umesto što obećava da će nekad, za dvadeset-trideset, možda i duže, biti bolje. Ta nerealna obećanja su nas dovela do toga da je danas, za dve godine više od 250.000 ljudi ostalo bez posla, da imamo najnižu prosečnu platu u regionu, nižu nego u Albaniji i da je 650.000 ljudi bukvalno na ivici gladi. To su pogubne činjenice koje opisuju beznađe situacije u Srbiji.
Nasilje je nesumnjivo nešto pred čim crveni celo društvo, nikom od nas nije bilo prijatno da gleda one scene iz Đenove, ali ono se ne može posmatrati izolovano, izopšteno od sveukupnog društvenog konteksta. Zato je neophodno da se svi zajedno potrudimo da nam bude drugačije društvo, prvenstveno mislim na preventivno delovanje kroz ulogu porodice, škole, medija, sportskih klubova.
Takođe ću vas podsetiti da u Zakonu o sprečavanju nasilja postoje odredbe koje jasno apostrofiraju edukativnu ulogu sportskih klubova. Da li su sportski klubovi ikada do sada održali bilo koje predavanje, tribinu, pa, recimo, seminar o tome kako treba da se ponašaju lica na samoj utakmici? Naravno da nisu.
Nekome ovo deluje vrlo smešno, ali to je izuzetno važno za one koji prvi put dolaze na fudbalske utakmice. Vrlo je važno da shvate kodeks ponašanja koji ne sme da se krši.
Sudovi i policija su poslednja karika u ovom lancu. Oni na raspolaganju imaju samo zakon, koji je dobar, samo je potrebno da se primeni. Nažalost, rekla sam zbog čega se ne primenjuje – i zbog toga što bi možda pod njegov udar došli i neki predstavnici vladajuće koalicije. Sada se, na kraju, od „reformisanog“ pravosuđa traži da primenjuje ovaj ZKP, i to od subote. Vrlo zanimljivo.
Moram da kažem da je pravosuđe kao takvo vrlo negativno apostrofirano u izveštaju Evropske komisije. Da li će možda i zbog primene ovih odredaba o pritvoru, koje ne nalaze svoje mesto ni u jednom zakonodavstvu evropske države, pravosuđe da trpi kritike Evropske komisije, videćemo u samom izveštaju.
Naravno, jedno je sigurno, da Evropska komisija ne gleda blagonaklono na postupak reizbora. Smatraju da on nije izvršen u skladu sa evropskim standardima i, naravno, da je pravosuđe, to smo imali priliku svi da čitamo u poslednje vreme, na vrhu najnegativnijih učinaka ove vlade i najveća zamerka Evropske komisije. Da li će i ono da nađe svoje mesto u izveštaju, ostaće da vidimo 9. novembra.
Na kraju, da zaključim, Demokratska stranka Srbije podržava svaku odlučnu akciju države, uopšte društva, da se problem izgrednika i nasilnika potpuno, jednom za svagda, stavi ad akta. Smatramo da za to postoje zakonske mogućnosti i da država, odnosno sudovi i policija treba da primenjuju ono što već imaju na raspolaganju.
Mi smo kao stranka, protiv koje se u poslednje vreme vodi najbrutalnija kampanja upravo kada je ovo pitanje na dnevnom redu, vrlo zainteresovani da se ovo pitanje reši, ali ako je način da se rešava putem onoga što danas predlažete, onda ste na pogrešnom putu.
Vrlo je čudno, ukoliko već postoji najrigorozniji zakon u našoj državi, koji na efikasan način može da se obračuna sa samim izgrednicima i nasilnicima, da uopšte nemamo nikakve rezultate ili da su rezultati tog obračuna jedva vidljivi.
Smatram da je povređen član 107. Prvenstveno moram da vam kažem, gospodine Ristiću, da vi uopšte ne znate o čemu pričate. Mi smo ovde govorili o Zakoniku o krivičnom postupku, a vi nam objašnjavate neke stvari o Krivičnom zakonu. To je potpuno neverovatno. Krivično pravo jeste jedna grana, ali morate da znate u svakom trenutku o čemu pričate. Vi ste rekli… (Isključen mikrofon.)
Ne znam da li imam pravo da obrazložim razlog zbog čega se javljam?
Želim da obrazložim razlog zbog čega se javljam. Da li imam prava na to?
Da li vi meni uskraćujete pravo da se javim po osnovu replike, s obzirom na to da su moje reči potpuno…  (Isključen mikrofon.)
Dame i gospodo narodni poslanici, spremajući se za ovu tačku dnevnog reda pročitala sam jednu neverovatnu izjavu kolege iz vladajuće koalicije, koji je rekao da ako je neko kriv, kriva je opozicija što je opstruisala rad Odbora za trgovinu i zbog toga ova Komisija za zaštitu konkurencije nije mogla da bude formirana u zakonskom roku.
Ovo je stvarno neverovatna izjava jer kolega iz vladajuće koalicije očigledno drugačije gleda na demokratiju i na prava opozicije u ovom parlamentu od onog koje bi trebalo da bude uobičajeno. Međutim, ova izjava ima u sebi nešto istinito. Ona u najkraćem opisuje stanje u ovom parlamentu, koji iz dana u dan sve manje liči na demokratski jer se u njemu konstantno prava opozicije unižavaju ili čak ograničavaju do te mere da ona postane potpuno nevidljiva.
Meni je prosto fascinantno kako je uopšte moguće da vlast za svaki svoj poraz, za svaki svoj neuspeh ima hrabrosti da optuži opoziciju, odnosno opozicione stranke, koje su bar po idejama za koje se zalažu toliko udaljene jedna od druge da su one, bar neke od njih, toliko, kao nikad ranije, bliske vlasti.
Naravno, čak i u takvoj situaciji, u situaciji u kojoj je opozicija raznim promenama Poslovnika, sumanutim odlukama o izgledu odbora, potpuno obespravljena, ona biva optužena od strane vlasti da je ona jedino kriva za neformiranje nezavisne institucije, čiji je jedini cilj da slobodna tržišna privreda u najvećem i najsvetlijem izdanju zaživi. To je stvarno licemerje neviđene razmere.
Moram samo da kažem da je vlast kojim slučajem bila manje osiona, bahata i arogantna, ovaj problem ne bi ni postojao kao takav ili čak ako bi se javio u samom svom početku, on bi verovatno vrlo lako i brzo mogao da bude prevaziđen.
Mislim da je ovde mnogo važnije od samih kadrovskih rešenja o kojima danas raspravljamo to da li smo mi bili u situaciji, da li mi imamo hrabrosti da u Srbiji stvorimo takav ambijent da nezavisne institucije nesmetano funkcionišu.
Imali smo prilike da slušamo da se mnogima od njih preti u javnosti i moram da kažem, dok god takve pretnje postoje, nažalost mi ne možemo da se pohvalimo da živimo u demokratskom društvu jer je to za pravi demokratski poredak potpuno nepojmljivo.
Mislim da je mnogo značajnija ova druga i treća tačka dnevnog reda, izvinjavam se ako sam napravila možda propust u samom redosledu, ali mislim na kadrovska rešenja vezano za javne nabavke. Javne nabavke su nesumnjivo jedna oblast u kojoj se svakodnevno susrećemo sa raznim nepravilnostima i u kojoj nekako korupcija najviše cveta.
Svakodnevni problem u javnim nabavkama je taj što ponuđač namerno ponudi nižu cenu da bi na taj način dobio na tenderu, a onda kroz razne anekse toliko se izbilduje ta cena da na kraju ona ne da postaje udvostručena, nego čak možda i mnogostruka. Tipičan primer za to je renoviranje Aerodroma "Nikola Tesla" 2003. godine, gde je cena nabavke na kraju bila nekoliko puta veća od one koja je ugovorena.
U Srbiji se na javne nabavke potroši negde oko četiri milijarde evra godišnje, a procena je da se 800 miliona evra odlije raznim koruptivnim kanalima. Ovo upravo govorim zbog toga što smatram da je komisija koja treba da kontroliše ovu oblast od izuzetne važnosti.
Ali, mislim da to nije jasno kolegama iz vlasti, prosto iz tog razloga što moram da podsetim da je ovaj zakon donet u decembru 2008. godine, da je stupio na snagu, čini mi se, 6. januara 2009. godine i da je u roku od šest meseci od 6. januara trebalo da bude formirana komisija koje još uvek danas nemamo.
Postavlja se pitanje takođe – da li uopšte kašnjenje u formiranju ove komisije od 15 meseci može da se objasni i opravda na bilo koji način? Znači, nemamo komisiju, koja faktički ne postoji 15 meseci, i sa druge strane, što mislim da je vrlo važno, mi danas ne znamo ni koga postavljamo, odnosno biramo u samu komisiju.
Ovo govorim zbog toga što ni za jednog kandidata, kako za kandidata za predsednika komisije, tako ni za kandidata za članove komisije, mi kao narodni poslanici, jedino ovlašćeni da sudimo o izboru njihovom, nismo dobili ni jednu njihovu biografiju.
Onda se postavlja pitanje – da li mi imamo uopšte procesne uslove da danas raspravljamo o ovoj temi? Ja ću samo da se pozovem na član 102. Zakona o javnim nabavkama, koji jasno kaže da za predsednika republičke komisije može da bude birano lice koje ispunjava uslove potrebne za izbor za sudiju opštinskog suda i koje ima radno iskustvo od tri godine u oblasti javnih nabavki, a za člana republičke komisije može biti birano lice koje je diplomirani pravnik, sa radnim iskustvom od dve godine u oblasti javih nabavki ili sedam godina radnog iskustva u struci.
Da li mi o kandidatu za predsednika komisije bilo šta pouzdano znamo? Imali smo prilike da u novinama čitamo u najnegativnijem svetlu o njegovoj radnoj biografiji, o njegovoj ličnosti.
Naravno, nisam ovlašćena da sudim o opravdanosti ovakvih navoda, ali u nedostatku biografije, u nedostatku onoga bez čega mi danas nismo mogli da se upustimo u rad i raspravu da smo normalan parlament, ne mogu ništa drugačije da pomislim nego da postoji velika verovatnoća ti navodi, o kojima smo imali prilike da čitamo u novinama, dobiju dimenziju mogućeg.
Vrlo je zanimljivo da je čovek sa istim imenom i prezimenom, ne mogu sada da tvrdim ovde da se radi o istom čoveku jer ne znam, nemam biografiju ispred sebe, ne znam ni koji mu je matični broj, a ne nešto više od toga, pojavio se kao predlog u ovoj skupštini u martu ove godine, ako se ne varam, i onda je zbog pritiska javnosti on sam povukao svoju kandidaturu.
Takođe smo imali prilike da pročitamo da će kandidati za članove te komisije takođe da se povuku u slučaju da se on nađe kao izabran na mesto predsednika komisije, jer osporavaju njegovu stručnost, osporavaju njegov profesionalizam i smatraju da s njim rad komisije neće biti transparentan i da ona više neće moći da bude nezavisno telo kao što to u samom zakonu postoji kao njena definicija.
Moram da kažem da je komisija vrlo ozbiljna institucija i da ljudi koji treba da je sačinjavaju treba da imaju određeni nivo stručnosti, profesionalnosti, određeni dignitet i, naravno, njihove biografije bi trebalo da budu bez ijedne jedine mrlje. Da li je to danas tako? U suprotnom, radilo bi se o ozbiljnom pokušaju uništavanja institucija u samom društvu.
S obzirom da biografiju, ne samo za predsednika nego ni za jednog člana, nemamo ispred sebe, da imamo samo novinske napise koji u najnegativnijem svetlu govore o kandidatu za predsednika, mogu da budem prilično uverena da se radi i da je na delu vrlo loše kadrovsko rešenje.
Još jednom moram da kažem da još jedanput pokazujemo da živimo u jednom nedemokratskom društvu u kome se osnovna demokratska načela izbora ne poštuju, u kojem se svako kadrovsko rešenje čini tako da ono mora da bude isključivo po volji vladajuće većine i, nažalost, ono se vrši po kriterijumima koji su daleko od onih koji su propisani u samom zakonu.
Sve dok bude tako, ovde neće biti i ne može da bude reči o bilo kakvim reformama, o bilo kakvim evropskim standardima, primeni evropskih vrednosti, ne može da bude reči ni o primeni principa slobodne tržišne utakmice, ne može da bude reči ni o samim demokratskim načelima i sve to postaje jedna gola priča koja nema veće domete od samih mantri i floskula.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Visokog saveta sudstva, poštovani predstavnici Državnog veća tužilaca, da je srpsko pravosuđe istinski i valjano počelo da se reformiše, mi bismo danas bili u prilici da o izboru ovih novih sudija raspravljamo u kontekstu nastavka reforme pravosuđa. Ali, pošto znamo da se na tom putu i na tom polju našlo mnogo nedostataka, prosto nisam u mogućnosti da o reformi pravosuđa u Srbiji pričam na pozitivan način.
Ovde ću se, u svojoj diskusiji, više osloniti i osvrnuti na rad onog organa Visokog saveta sudstva koji je ključni za celokupan postupak reizbora i izbora samih sudija. Neću ulaziti u ocene kandidata koji su danas predloženi da se biraju prvi put za sudije jer o njima stvarno, na osnovu onoga što smo dobili u samom materijalu, ne možemo ništa ni da zaključimo. Smatram da je za kvalitet rada pravosuđa presudna uloga onog organa koji ih je predložio i zbog toga će moja diskusija biti upravo koncentrisana na to.
Prošle nedelje smo raspravljali o izboru poslednjeg člana prvog saziva Visokog saveta sudstva iz reda profesora pravnih fakulteta i moram da kažem da o tom predlogu još uvek nismo glasali (o njemu je glasanje, koliko znam, zakazano sutra), tako da je Visoki savet sudstva i ovaj formalni predlog uputio i sačinio u potpuno nepotpunom sazivu.
Podsetiću da je Visoki savet sudstva u nepotpunom sazivu doneo odluku o potrebnom broju sudija bez nekih naročito jasnih kriterijuma, da je doneo odluku i sproveo celokupan postupak reizbora. Znači, radi se o odlukama koje su vrlo sporne, ali nažalost presudne za srpsko pravosuđe i koje su na neki način trasirale ceo postupak i put srpskog pravosuđa.
To je trebalo da predstavlja reformisani "put" i put reformacije samog pravosuđa, a da li je ono kao takvo dalo očekivane rezultate? Naravno da nije. Stanje u pravosuđu je danas, ako ne isto, onda i gore u odnosu na ono vreme kada je celokupan postupak "reformisanja pravosuđa" započeo. Ono je toliko loše da je čak i Evropska komisija tom prilikom morala da se oglasi i pozove srpski vrh da preispita celokupan postupak reizbora kako samih sudija, tako i tužilaca.
Naime, u izveštaju Evropske komisije se navodi da u postupku reizbora postoje ogromni nedostaci i manjkavosti, koje se prvenstveno ogledaju kako u samom sastavu, tako i u nezavisnosti Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, u primeni objektivnih kriterijuma, same transparentnosti postupka i njegove pouzdanosti. Ovaj izveštaj, ukoliko Srbija i dalje ide ka EU, treba da predstavlja prekretnicu za reformu srpskog pravosuđa.
Postavlja se pitanje da li je bilo osnova da ovaj izveštaj bude ovoliko negativan. Mislim da je rad Visokog saveta sudstva i te kako pokazao da ima materijala za ovakav izveštaj. Naime, kako drugačije, ako ne samom nesavesnošću postupanja, objasniti da se među ponovo izabranim sudijama našao sudija koji je ranije preminuo, kako objasniti činjenicu da su se dve sudije u isto vreme našle izabrane na po dva različita mesta, kako objasniti činjenicu da je jedna osoba u isto vreme bila izabrana kako za samog sudiju, tako i za zamenika tužioca?
Da li treba da dodam da su se bar dva člana Visokog saveta sudstva našla u direktnom sukobu interesa? Da li treba da govorim o tome da je jedan bio u direktnom sukobu interesa jer je učestvovao u izboru i promovisanju svog sina u višu sudsku instancu, a drugi jer je učestvovao u izboru svoje supruge na mesto sudije? Da li treba dodati da Visoki savet sudstva svoje odluke o reizboru i takoreći neizboru, da ne kažem razrešenju, nije doneo i dostavio samim sudijama i da oni i dan-danas ne znaju koji su razlozi zbog čega su izgubili radna mesta?
Napomenuću da se danas pred Ustavnim sudom nalazi 800 ustavnih žalbi neizabranih nosilaca pravosudnih funkcija, o kojima još uvek nije odlučeno. Postavljam pitanje predsedniku Visokog saveta sudstva – da li je to dobra poruka koju mi šaljemo kako domaćoj javnosti, tako i međunarodnoj zajednici kada je u pitanju sama reforma srpskog pravosuđa?
Visoki savet sudstva je dužan da odgovori i na pitanje – da li je tačno i, ako jeste, kako je moguće da se među izabranim sudijama nađu one sudije koje su 1996-1997. godine učestvovale u lažiranju izbornih rezultata?
Kako je moguće da se među izabranim sudijama nađu dve sudije opštinskih sudova koje su izabrane za dve instance viši, apelacioni sud, a da su prethodno predložene Narodnoj skupštini za razrešenje zbog nesavesnog i nestručnog rada?
To su pitanja koja uvek postavljamo Ministarstvu pravde. Nikada nismo dobili odgovor do sada. Nadam se da će sada situacija biti drugačija, jer ovde ipak sedi predstavnik Visokog saveta sudstva.
O Državnom veću tužilaca nemam šta da dodam, zato što smatram da je tu stanje potpuno drugačije. Oni su imali sluha da uvaže kritiku stručne javnosti i njihovo postupanje je potpuno drugačije.
Na samom kraju samo da kažem o izboru ovih kandidata o kojima danas raspravljamo. Nisam se unosila u njih, u njihove biografije, njihovu stručnost, zato što sam smatrala da je mnogo važnije da se nešto više kaže o organu koji ih je predlagao, a na osnovu moje diskusije sasvim je jasno da mi, kao poslanička grupa DSS, izražavamo sumnju u ispravnost svakog predloga koji dolazi od strane Visokog saveta sudstva, pa i ovog. Hvala vam.
Prepoznala sam se u diskusiji gospodina Ristića, zato što je pomenuo izraz "reizbor", koji sam ja ovde ciljano i jasno upotrebila, i potpuno sam na stanovištu da je on vrlo sproveden. A prepoznala sam se prvenstveno u onoj rečenici kada je rekao da on dolazi iz struktura koje žele da opstruišu rad pravosuđa.
Samo želim da mu odgovorim da ne postoji neko ko će više da opstruiše ono što se danas naziva reformom pravosuđa od samih onih koji u tome učestvuju, a ovde prvenstveno mislim na člana Visokog saveta sudstva po funkciji, koji dolazi sa mesta predsednika Odbora za pravosuđe.
Dalje, ovde se želi ''argumentovano obrazložiti'' zbog čega sudije nisu dobile pismeni otpravak same odluke o tome da li su ponovo izabrani ili ne. Gospodine Ristiću, vi možete samo neargumentima takvo pravo da branite. To ne poznaje nijedna pravna nauka.
Vrlo dobro znate da su sami predstavnici u Visokom savetu sudstva bili obavezni da svakom sudiji dostave obrazloženu presudu u kojoj će biti na jasan način objašnjeno koji su razlozi koji ih kvalifikuju da se više ne nalaze na tom radnom mestu. To je osnovno pravo.
Prvo, takvom argumentacijom vi njima jednostavno iz ruku oduzimate najosnovnije pravo, a to je pravo na pravni lek. Druga je stvar da vas je na to, u krajnjem slučaju, upozorila i sama Evropska komisija i mislim da se po tome već sada postupa. To je, u stvari, najbolji argument koliko sam ja u pravu.
Gospodine Ristiću, cenim vaš trud da izađete iz ove zamršene situacije, ali, nažalost, argumenti ne stoje na vašoj strani. Mislim da i najprostija odluka suda sadrži pravnu pouku, pa je zbog toga sasvim bilo primereno da i ona odluka kojom sudije nisu više izabrane da obavljaju tu dužnost sadrži takvu pravnu pouku. Na to ste, prosto, i upozoreni od strane Evropske komisije. Mislim da ste vi to donekle i shvatili, jer se po tome, koliko sam shvatila, već počelo da se postupa.
Ne vidim razlog zbog čega neargumentima branite ono što je apsolutno neodbranjivo u ovom slučaju, a to je da je ovaj reizbor sproveden bez ikakvih kriterijuma, da uopšte celokupna reforma pravosuđa nije osmišljena na pravi način i da sama analiza postojećeg stanja u pravosuđu, kao nešto što je trebalo da prethodi samoj reformi pravosuđa, takoreći nije ni izvršena.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj zakon o kome mi danas raspravljamo je, nažalost, još jedan u nizu zakona koje je vlast donela, a koji se ne primenjuju.
Ovo je danas jedna od najvažnijih tačaka dnevnog reda na ovoj sednici Skupštine, ali je u isto vreme ovo jedan od najlošijih zakona koje ova Skupština donosi. On je pun konfuznih odredaba, on je pun jednostavno nepreciznosti, nejasnosti. On se, nažalost, kvalifikuje kao zakon koji stvarno, možemo da kažemo, zaslužuje da se vrati predlagaču i da se uputi jedan valjan tekst ponovo pred nas da o njemu zauzmemo svoj stav.
Koliko je samih konfuznih odredaba u ovom zakonu sadržano, nejasnih, najbolje potvrđuje činjenica da amandmane koje smo mi podneli na ovaj predlog zakona i odsustvo svake mogućnosti da predlagač ovog zakona shvati suštinu amandmana. Moram da pokažem svoje iznenađenje da danas, kada smo dobili mišljenje Vlade, vrlo sam iznenađena što nije nijedan amandman, pa čak ni onaj koji je bio tehnički, nije prihvaćen. Naravno, nismo očekivali nijedan suštinski amandman da bude prihvaćen, ali bar onaj tehnički, bilo je osnova za to.
Koliko je konfuzan zakon najbolje ću pokazati ukoliko prođem kroz par odredbi ovog zakona. Odmah na početku, to je član 15, gde se kaže da direktor Agencije daje mišljenje i uputstva za sprovođenje ovog zakona. Da li je to normalno? Valjda je intencija svakog predlagača zakona da zakon bude, pored toga što treba da bude smislen, a ovaj to nije, da bude i jasan, da izbegnemo raznorazna tumačenja koja možda nekad mogu da budu toliko oprečna da dovode samu primenu zakona u pitanje, kao što je slučaj sa ovim zakonom.
Mogu da tumačim ovu odredbu na dva načina. Na jedan način, da je sam predlagač shvatio koliko je ovaj zakon konfuzan, da je morao da predvidi ovakvu jednu odredbu, a drugi razlog zbog čega to vidim i zašto je to predviđeno jeste taj da se na samog direktora Agencije prebaci odgovornost i da on odluči da li se na, izvinite zbog izraza, ali sitnog profitera, sa ogromnim ucenjivačkim potencijalom, ovaj zakon primenjuje. Ovo je jedna potpuno besmislena odredba, ali nažalost nije jedina.
Dalje, ukoliko krenemo po samom tekstu zakona, nailazimo odmah na član 28. Predloga zakona. I u načelnoj raspravi sam govorila da je ovo ključni član, po mišljenju DSS, kojim se, protivno Ustavu, ozakonjuje sukob interesa.
Osnovna namera ovog člana 28. jeste da se pokrajinskim poslanicima omogući da vrše sve druge funkcije, sem funkcije koja je predviđena u Ustavu, odnosno sem funkcije narodnog poslanika. Time se samo stvara privid da se nešto u Vojvodini rešava. Time se samo stvara privid da oni nisu u sukobu interesa. Sam predlagač zakona ovom odredbom potpuno jasno staje na stranu kršenja samog Ustava.
Moram da kažem da ovaj član 28. kaže u stavu 2. da funkcioner izabran na javnu funkciju neposredno od građana može, bez saglasnosti Agencije, da vrši više javnih funkcija na koje se bira neposredno od građana, osim u slučajevima nespojivosti utvrđenih Ustavom.
Ponoviću, jer očigledno nije bilo mnogo jasno, da u ustavno-pravnom sistemu Srbije postoje samo četiri položaja na koje se građani biraju, odnosno funkcioneri, neposredno od samih građana. To je odbornik, pokrajinski poslanik, narodni poslanik i predsednik Republike.
Ustav tretira samo jednu stvar, poziva se na narodnog poslanika. Ostale funkcije ne dira, već daje mogućnost samom zakonu da reguliše ovu materiju. Zakonodavac, odnosno predlagač zakona se, protivno Ustavu, odriče te mogućnosti. Sada imamo situaciju da ta situacija nije rešena. Faktički, mi nemamo ni u ovom zakonu, a ni u samom Ustavu mogućnost da predvidimo koje su to situacije koje jednog funkcionera podvode pod sukob interesa.
Sam član Ustava, mislim da se radi o članu 6, predviđa da sukob interesa reguliše i Ustav i zakon. Koji to zakon reguliše sukob interesa? To nije ovaj koji danas donosimo, zato što se on samo poziva na nešto što je već regulisano samim Ustavom.
Moram da napomenem da u praksi imamo situaciju da nijedan pokrajinski poslanik nije narodni poslanik. Tu je očigledno uslov potpuno ispunjen, ali postoje činjenice koje kazuju da su većina pokrajinskih poslanika u sukobu interesa zato što su na mnogim funkcijama u izvršnoj vlasti.
Ovde prvenstveno mislim na pokrajinske sekretare, mislim na predsednik upravnih odbora raznih javnih preduzeća, mislim prvenstveno na članove upravnih odbora. Šta se dešava s njima? Da li ovaj zakon, o kome mi danas raspravljamo, govori o njima? Po mom mišljenju, apsolutno ne, a volela bih da čujem i suprotno mišljenje.
Dalje, idemo na sledeći stav člana 11, gde se u stavu 2. kaže da funkcioner koji je izabran, postavljen ili imenovan na drugu funkciju i očigledno namerava da vrši više funkcija, sada traži saglasnost od same Agencije za tako nešto, ali u onom trenutku kada je on već stupio. Znači, imamo situaciju da on već vrši dve funkcije i da zakon takvu mogućnost predviđa.
Zar nije bilo normalno da on samu saglasnost da li će da stupi na tu funkciju traži pre samog stupanja na samu funkciju? U takvoj odredbi bi se onda tačno videlo da predlagač zakona ima jasnu želju i cilj da spreči gomilanje funkcija, odnosno da spreči eventualni sukob interesa. Od toga se odustalo, to više u zakonu kao mogućnost ne postoji.
Dalje, stav 8. Moram prethodno da se pozovem na stav 7. istog člana, gde kaže da funkcioneru koji je izabran, postavljen ili imenovan na drugu javnu funkciju suprotno odredbama ovog zakona, kasnija funkcija prestaje po sili zakona.
Sledeći stav ovaj prethodni stav razrađuje. Da li je uopšte normalno da ga razrađuje, kada je stav potpuno jasan? Ovde se sada odstupa od norme da ona kasnija funkcija na koju je funkcioner stupio prestaje po sili zakona, već se kaže da onaj organ koji je izabrao funkcionera donosi odluku o tome da li je on u sukobu interesa.
Postavlja se pitanje same pravne prirode takve odluke. Ona može da bude samo deklarativnog karaktera i da kaže da ona po sili zakona prestaje, a ne da se donosi nova odluka, jer se onda potpuno prethodni stav čini ništavim.
Naravno da se sama suština ovog zakona izigrava i time što se direktoru Agencije, ne samoj Agenciji, podzakonskim aktima daje mogućnost da pobroji sve javne funkcije koje funkcioner obavlja bez saglasnosti Agencije. Zar nije sama suština zakona da on predvidi mogućnost da ne dođe do sukoba interesa, da dođe do deakumulacije funkcija, a ne da ga još nagrađuje zato što će mu ''možda'' Agencija uskratiti pravo da neku funkciju obavlja.
Sada dolazimo i do onog ključnog člana o kojem je danas mnogo toga rečeno, a to je član 82. kojim se predlaže retroaktivna izmena. Taj član se menja, tačnije menja se onaj koji je bio vrlo jasan i koji je predviđao da do 1. aprila funkcioneri, koji su u očiglednom sukobu interesa, moraju da se opredele za funkciju koju će da zadrže, odnosno koje će da se odreknu.
To niko nije uradio, uradila je nekolicina funkcionera. Naravno, ono što je najstrašnije, niko za to nije odgovarao, niko nije snosio sankciju za tako nešto.
Sada se predviđa druga situacija, određuje se naknadni rok od 1. septembra, ali ne da se oni odreknu funkcije za koju se smatra i za koju svi znaju da su u sukobu interesa, nego se njima predviđa novi rok gde kaže samoj Agenciji, a to Agencija ne zna, koje oni funkcije sve vrše.
Podsetiću ministarku pravde da je svaki funkcioner prilikom podnošenja prijave o svojoj imovini dužan da navede koju funkciju obavlja. Znači, Agencija već poseduje informacije na kojim funkcijama se nalazi funkcioner. Zašto izigravati samu suštinu zakona?
Šta je predlagač ovog zakona želeo da postigne, svima je nama jasno i svi mi to znamo, ali nemojmo da se zavaravamo i da bilo ko, kako od strane vladajuće koalicije, tako i od strane ministra, na bilo koji način brani bilo koju odredbu ovog zakona, jer ona je potpuno neodbranjiva.
Na kraju da kažem i to da član 82, čija se retroaktivna izmena traži, nije u skladu sa članom 197. stav 2. Ustava, kojim se predviđa da pojedine odredbe zakona mogu da imaju povratno dejstvo samo u onoj situaciji kada za to postoji opravdan opšti interes i kada je to utvrđeno prilikom donošenja samog zakona. Prilikom donošenja zakona takav razlog nije ni postojao, zato što je bilo jasno i svako od nas je to smatrao za obavezu da će 1. april biti krajnji rok kada ćemo završiti sa pričom o sukobu interesa.
Sada ovom odredbom, koja je ovde predviđena, i propisivanjem tog člana autoritet same Agencije je bitno narušen, da ne kažem da je potpuno iščezao. Ona nije bila u stanju, a nije imala ni snage da sprovede ovaj zakon u delo, prvenstveno mislim na ovu odredbu, pa joj se ovom odredbom pruža još jedna šansa. Njoj se veštački vraća autoritet. Autoritet Agencije je, nesprovođenjem ovog člana u delo, faktički izgubljen.
Pozvaću se još na jedan član, koji takođe zaslužuje komentar, a to je član 56, gde se kaže da državni službenik može da podnese prijavu Agenciji samo ukoliko je u dobroj nameri i ako opravdano veruje da postoji korupcija u organu u kome radi.
Na ovaj način se, faktički, lica koja rade u organu onemogućavaju da podnesu krivičnu prijavu, odnosno da pokrenu postupak. Zašto ovo kažem? Zato što je potpuno jasno da će oni ovakvim diskriminatorskim stavom imati strah od toga da li uopšte ispunjavaju uslove da u dobroj nameri podnose krivičnu prijavu i da postoji opravdana vera da postoji sama korupcija. U krajnjem slučaju, ko je taj koji procenjuje da li je došlo do samog ispunjenja ovih uslova?
Mislim da je ova odredba koja, nažalost, nije trebala da stoji u ovom zakonu, kao što sam to navela i u drugim odredbama zakona. Ovo je, kao što sam rekla, jedan jako loš zakon koji korupciju podstiče, koji je ne sprečava, a moramo da se setimo da samo tolerisanje sukoba interesa predstavlja, nažalost, temelj same korupcije.
Dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o izboru poslednjeg člana prvog saziva Visokog saveta sudstva, tela koje je uveliko konstituisano, a da faktički i dan-danas nisu izabrani svi njegovi članovi.
Ovo je telo koje je imalo najvažniju ulogu u postupku reizbora sudija. Podsetiću da je ono donelo odluku o potrebnom broju sudija, da je ono predložilo kandidate za sudije koji prvi put stupaju na dužnost, odnosno koji se prvi put biraju i da je ono imalo najvažniju ulogu u postupku samog reizbora.
Sve ove radnje su poodavno završene, a da u njima nisu učestvovala dva člana Visokog saveta sudstva, jedan iz reda advokata, a drugi iz reda predstavnika pravnih fakulteta.
Visoki savet sudstva je doneo vrlo sporne, ali u isto vreme, nažalost, presudne odluke za srpsko pravosuđe i to u nepotpunom sazivu. Čini mi se da ta informacija, da je on sve vreme radio u nepotpunom sazivu, nije nešto što preterano zaslužuje pažnju javnosti i nešto čemu se pridaje veliki značaj, iako je to informacija koja dovodi u sumnju celokupan postupak izbora i validnost izbora sudija koji su sada izabrani u Srbiji.
Koliko je manjkavosti u postupku reizbora sudija najbolje pokazuje i izveštaj Evropske komisije, koji je ukazao na zamerke koje se prvenstveno odnose na sastav i nezavisnost VSS i Državnog veća tužilaštva, koje se odnose na primenu objektivnih kriterijuma prilikom samog izbora i na sam postupak, odnosno otvorenost, transparentnost samog postupka i pouzdanost postupka. Ovo je potpuno s pravom srpska javnost doživela kao veliki šamar kada je srpsko pravosuđe u pitanju.
Sada, koliko je VSS savesno radio i vršio ulogu koja mu je bila dodeljena kada je reizbor sudija u pitanju, najbolje pokazuje činjenica da se među ponovno izabranim sudijama nažalost našao sudija koji je nedavno, pre samog izbora, preminuo, da su se dve sudije u isto vreme našle izabrane na dva različita mesta u Srbiji, da se jedna osoba našla izabrana prvo za sudiju, a kasnije i za zamenika tužioca.
Da li treba da pominjem da su dva člana VSS, bar dva člana, u direktnom sukobu interesa, jer su učestvovala, jedan od njih, koji je u svojstvu predsednika VSS učestvovao u izboru i unapređenju svog sina u višu sudsku instancu, a drugi član VSS je učestvovao u izboru svoje supruge za sudiju?
Da li treba da govorim o tome da je VSS imao obavezu, ali da je nekako to zaboravio, da svoje odluke pismeno izradi, da uradi pismeni otpravak takve odluke i da ih dodeli pojedinačno onim sudijama koji prvenstveno nisu prošli reizbor i onim sudijama koji su ponovno izabrani.
Na ovaj način se izigralo pravo onih sudija koji nisu izabrani da ulože pravni lek. Zbog toga i otuda celokupan ovaj haos koji sada imamo na relaciji VSS i Ustavni sud.
To su kardinalne greške u funkcionisanju VSS, koji zaslužuje da bude razrešen, ali zakon takvu mogućnost nažalost ne predviđa. Ovo telo zakonom nije predviđeno kao telo koje može da se razreši, pa makar činilo i ovakve stvari, tačnije, ono je nesmenjivo.
Tačno je da njima mandat ističe uskoro, ali ukoliko se ne razreše, ne postoji zakonska mogućnost za to, podrazumeva se da su radili potpuno u skladu sa zakonom.
Prvi saziv Visokog saveta sudstva je, da podsetim, izabran po jednoj posebnoj, privilegovanoj proceduri. Napominjem da članovi Visokog saveta sudstva nisu prolazili reizbor i da imaju privilegovanu funkciju u tom smislu što onog trenutka kada im prestane mandat u VSS, ne samo da su osigurali svoju poziciju kao sudije, već su osigurali svoju poziciju da postanu sudije u višoj instanci.
Prilikom samog izbora Visokog saveta sudstva mnogo se vodilo računa da oni nekako jednako razmišljaju, da tu nema preteranog iskakanja, bar kada je njihovo razmišljanje i mišljenje o pojedinim kandidatima u pitanju. To je možda razlog zbog čega smo ovoliko dugo čekali na popunjavanje sastava Visokog saveta sudstva, prvenstveno mislim na članove iz reda advokature i na članove iz reda profesora pravnih fakulteta.
Član iz reda advokature je nedavno izabran, ali njegov izbor je sporan zbog toga što ga nije predložila ona institucija koja je bila po zakonu nadležna da to uradi, to je prvenstveno Skupština Advokatske komore, već je to uradio Upravni odbor Advokatske komore i na taj način je direktno povređen član 36. Zakona o Visokom savetu sudstva.
Radi se o advokatu iz Niša. Mislim da je ova odrednica mnogo važnija od njegovog imena i prezimena. Da stvar bude još čudnija, i današnji kandidat, o kome lično nemam ništa protiv, takođe dolazi iz Niša. Ako se svemu ovome doda još jedna informacija – da je predsednik Odbora za pravosuđe Narodne skupštine takođe iz Niša, a po funkciji je i član VSS, onda se da zaključiti da je nekako Niš u poslednje vreme postao pravi rasadnik najkvalitetnijih pravničkih kadrova.
Kada je član Visokog saveta sudstva iz reda predstavnika struke, prvenstveno mislim na profesore pravnih fakulteta, on je mogao da bude izabran još u oktobru 2009. godine, ali pošto je na zajedničkoj sednici dekana svih pravnih fakulteta u Srbiji za jedinog kandidata predložen prof. Zoran Tomić, zbog toga što ili nije odgovarao vladajućoj većini ili nije odgovarao sastavu VSS ta je tačka, bez preterano mnogo reči, skinuta sa dnevnog reda Narodne skupštine.
Kada je današnji kandidat u pitanju, verujem da će ishod biti nešto drugačiji, jer za razliku od prethodnog kandidata, ovaj profesor i kandidat dolazi iz Niša, što smatram da je mnogo važnija odrednica i što se danas najviše ipak ceni kada je u pitanju izbor članova Visokog saveta sudstva.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Ministarstva, ovaj zakon o kome mi danas raspravljamo bi trebalo da predstavlja jedan od najvažnijih zakona u sferi borbe protiv korupcije, ali nažalost on to nije uspeo. Nije uspeo zbog toga što su oni koji su  donosili ovaj zakon pokazali kako je legalno da se zakon koji su sami doneli ne poštuje.
Ove izmene i dopune na najbolji način pokazuju odnos vlasti s jedne strane prema korupciji, a s druge strane prema davno utemeljenim pravilima demokratskog poretka i vladavine prava.
Kada je rasprostranjenost korupcije u pitanju, jasno je da se Srbija nalazi na pravom praktično evropskom dnu. Postavljam pitanje – šta Vlada radi da to stanje popravi? Da li to na bilo koji način nju zabrinjava? Da li je ona uradila bilo šta da popravi naš položaj na toj skali?
Ovim izmenama i dopunama, Vlada na direktan način još više ugrožava naš položaj tako što faktički korupciju podstiče, a ne sprečava je. Upravo primer za to su i ovakve izmene i dopune zakona. Moram da kažem da ne treba zaboraviti da je samo tolerisanje sukoba interesa i postojanje sukoba interesa temelj i osnov same korupcije.
Da podsetim, ovaj zakon je donet u oktobru 2008. godine, a počeo da se primenjuje 1. januara 2010. godine. Prvog aprila 2010. godine je istekao rok kada su sami funkcioneri morali da se odluče koju će funkciju da zadrže, a koje će funkcije da se odreknu. Da podsetim, to nije uradila ogromna većina, uradilo je svega par samih funkcionera i, ono što je najvažnije, niko za to nije bio sankcionisan.
To je poslalo vrlo jasnu poruku funkcionerima da zakon koji je donet i nije u obavezi da se sprovodi i apsolutno su u mogućnosti da se po tom pitanju postave onako kako oni to žele. Sada javnost je u međuvremenu potpuno upoznata s tim što se dešava i javnost potpuno otvoreno zbog toga negoduje.
Zbog toga Vlada predlaže ove izmene i dopune zakona, ne bi li samo prividno situaciju rešila, a osnovni cilj i interes donošenja ovog zakona jeste izlaženje u susret zahtevima armije sitnih profitera, koji ili imaju ogroman ucenjivački potencijal, ili su, da budem potpuno ironična, članovi iste stranke.
Sada kada je ovaj predlog zakona u pitanju, ovde je ključni član 11. Predloga zakona, kojim se faktički protivno Ustavu ozakonjuje sukob interesa, a sve samo sa jednom namerom: da se pokrajinskim poslanicima omogući da obavljaju sve druge funkcije sem funkcije narodnog poslanika. Tako bi se politički, ali ne i pravno stvorio privid rešavanja situacije u Vojvodini, gde su pokrajinski poslanici, uz zaštitu vladajućih stanaka kojima oni pripadaju, pokazali da su jači od zakona i da zakon u svakom trenutku mogu da izigraju.
Naravno, neko bi mogao da bude ironičan, pa da kaže da se trud u pogledu izigravanja samog zakona, na kraju, ipak isplatio. Sada, ovde je vlast u istom ovom članu 11. Predloga zakona pokazala da kada je aboliranje pokrajinskih poslanika u pitanju, vlast ne preza čak ni od povrede Ustava.
Celo moje izlaganje je vezano za član 11. Predloga zakona, smatram da je on ključni u svemu ovome. Naime, član 11. zakona omogućava da funkcioner koji je izabran na javnu funkciju neposredno obavlja i druge javne funkcije na koje neposredno izabran od strane građana, ukoliko to nije u direktnom sukobu sa samim Ustavom.
Podsetiću da naš ustavno-pravni sistem predviđa samo četiri funkcije na koje funkcioner može da bude neposredno izabran od samih građana: radi se o odborniku, pokrajinskom poslaniku, narodnom poslaniku i naravno predsedniku Republike.
Ustav, dalje, u članu 102. govori da narodni poslanik ne može da bude u isto vreme pokrajinski poslanik, da ne može da bude član izvršnog organa, niti da bude funkcioner u pravosuđu, odnosno da vrši druge poslove, zadatke i dužnosti koji su po zakonu u sukobu interesa.
Šta to znači? To znači da je zakonodavac u ovom predlogu zakona imao obavezu da razradi dati član Ustava, to je član 102, i da predvidi i druge funkcije koje su nespojive sa javnom funkcijom, a protivno zakonu faktički zakonodavac se odrekao da to uradi. Mi sada imamo situaciju koja je potpuno nerešena.
Podsetiću da u praksi nije sporno, jer kao takav ne postoji nijedan pokrajinski poslanik koji u isto vreme obavlja dužnost narodnog poslanika, ali postoji mnogo spornija situacija, gde pokrajinski poslanici obavljaju mnogo funkcija u izvršnoj vlasti i upravo je to situacija koju smo mi očekivali od zakonodavca da reši, a on je ovim izmenama i dopunama Zakona faktički nije ni rešio.
Sada, da stvar bude još gora, ući ću samo u analizu ovih stavova člana 11, gde ćete da vidite koliko su oni sami po sebi neprirodni sa samim duhom ovog zakona.
Naime, u članu 11. stav 2. takođe je neprihvatljivo da funkcioner koji je izabran, postavljen ili imenovan na drugu funkciju i koji namerava očigledno da vrši više funkcija traži sada saglasnost u roku od tri dana Agencije za to.
Imamo situaciju da je jedan funkcioner već izabran i da je stupio i na drugu funkciju, i da je očigledno došlo do akumulacije samih funkcija, a postoji mogućnost i samog sukoba interesa i da onda kada je stvar već završena on traži saglasnost Agencije. Pa zar nije prirodno logično i normalno da on saglasnost Agencije traži pre samog kandidovanja na tu funkciju, kao što je bilo predviđeno još uvek važećim zakonom?
Znači, svako ko ima bilo kakvu nameru da sukob interesa ne dozvoli, morao je da predvidi ovakvo rešenje.
Naime, u stavu 8. takođe odstupa se od jasne norme da funkcioneru koji je u sukobu interesa po sili zakona prestaje funkcija na koju je kasnije izabran. Ovde sada imamo situaciju da takva norma više ne postoji gde će sam funkcioner da zatraži mišljenje od Agencije, Agencija će da donese odluku o tome.
Koliko se izigrava sama suština ovog zakona najbolje pokazuje i odredba gde se kaže da će se podzakonskim aktima, ne od strane Agencije, već od strane direktora Agencije, mimo zakona, napraviti ili takoreći odrediti sve one javne funkcije koje javni funkcioner može da vrši, a da za to ne traži saglasnost agencije.
Mislim da ovo nije trebalo da bude namera ovog predloga zakona, nego da je trebalo da na jasniji način formuliše šta je to sukob interesa i šta je to deakumulacija samih funkcija.
Takođe, predlaže se retroaktivna izmena člana 82. Podsetiću da je član 82. onaj član koji je govorio da je 1. april zadnji rok do kada svaki funkcioner mora da se opredeli koju će funkciju da obavlja, a koju će da napusti.
Niko od funkcionera, ili ukoliko je urađeno to je urađeno od strane pojedinaca, i to par, to nije uradio, a za to nije bio ni kažnjen. Znači, sada predlagač zakona na ovaj način hoće da ozakoni rešenje koje je u samom startu već davno značilo prekršaj. Zbog toga više ne postoji takva vrsta odgovornosti kada je ni sam predlagač zakona ne predviđa, a naravno ni autoritet same Agencije, koja je morala da poštuje ovu odredbu zakona i da faktički postavi jasno pravilo da nema njegovog kršenja.
Koliko je uopšte konfuznih odredbi u ovom predlogu zakona i koliko je odstupanja od pravne logičnosti u ovom predlogu zakona sadržano, mislim da je sasvim jasno i nekom osrednjem pravniku. Ovako, nažalost, izgleda igra demokratije u Srbiji danas i ovako izgleda poigravanje sa osnovnim načelima koja bar, dok je ove ovlasti, moraju da budu tako skrojena da su im apsolutno podređena.
Žao mi je što gospođa ministar uvek mora da brani neodbranjivo i što je vruć krompir i danas u njenim rukama, ali moram da budem potpuno iskrena, da mi je mnogo žalije posledica koje takvi postupci na društvo proizvode.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlogu ovog zakona ću pristupiti sa aspekta nekoga ko je četiri godine radio u beogradskom pravosuđu i imao priliku da se svakodnevno susreće sa radom veštaka. Da to ne bude jednostran pristup, pristup sa sudskog aspekta, o ovoj temi u načelnoj raspravi će govoriti moje kolege: gospodin Dimitrijević sa aspekta bivšeg veštaka sudsko-medicinske struke, kolega Palalić sa aspekta advokata.
Naravno da veštačenje kao sudsko-procesna radnja predstavlja tekovinu modernog pravosuđa ne samo kod nas, nego uopšte i u svetu. Da bi neko mogao da obavlja ovu važnu dužnost, on bi morao i trebalo bi da bude prvenstveno stručno lice koje ispunjava niz suštinskih i formalnih uslova da bi obavljao ovako važan i odgovoran poziv.
Od samog nalaza i mišljenja veštaka zavisi, odnosno od samog njegovog kvaliteta, zavisi i tok sudskog postupka, a neretko i sam ishod sudskog postupka.
Ono što treba da predstavlja zadatak samog veštaka jeste da on brižljivo razmotri sam predmet veštačenja, da potpuno tačno iznese svoja zapažanja i da nepristrasno na kraju da svoj sud o onome što treba da predstavlja predmet veštačenja.
Sada, neretko u praksi stvari ne izgledaju tako. Neretko su veštačenja subjektivna, nalazi, mišljenja nedovoljno utemeljeni u samoj struci, odnosno u samoj nauci i zbog toga su, takva je bar ocena nekvalitetni.
To se direktno odražava ne samo na presudu, odnosno na odluku suda, već i na samo pravosuđe. Ovde treba pojasniti da veštaka angažuje sud iz razloga što sudija nije stručan da obavi ovo veštačenje, odnosno da svoje mišljenje da o onome što predstavlja zadatak veštačenja, na osnovu čega će se doći do same relevantne činjenice koja je ključna za utvrđivanje istine u datom sudskom postupku.
Same sudije često nisu u situaciji da ocene dati nalaz i mišljenje veštaka kao nepristrastan, jer one u toj oblasti nisu stručne i zato mu obično pridaju veru, odnosno poveruju mu. Zbog toga je vrlo važno da samo veštačenje, posebno ova oblast koja se odnosi na veštake, da se u zakonu apostrofira odgovornost veštaka. To je nešto što je vrlo važno, a, nažalost, u ovom predlogu zakona, o kome danas raspravljamo nema baš mnogo reči o samoj odgovornosti veštaka.
Sada je još uvek važeći zakon iz 1987. godine. Tačno je da je on anahron, neusaglašen jezički, kako sa samim propisima, tako i sa Ustavom. Tačno je da on tretira organizacije koje već duže vremena ne postoje, ali moram da iskažem svoje mišljenje da je on mnogo razrađeniji, da je on precizniji i da je obuhvatniji u odnosu na ovaj koji danas imamo ispred sebe. To nije samo moje mišljenje, to je mišljenje veštaka sa kojima sam se konsultovala prilikom pripreme za raspravu o ovom predlogu zakona.
Dobra je stvar i to treba pohvaliti, to je nešto što je vrlo važno što se unosi ovim zakonom, a to je registar samih veštaka. Uvodi se on i postaće obavezan. Ono što je važno jeste da će biti dostupan samoj javnosti.
Međutim, nažalost, loše strane ovog zakona prevažu. Prvo, ne postoji stručno telo koje ispituje stručnost, koje ispituje iskustvo, tačno koliko je neko vešt u onome što radi i, nažalost, moralni kredibilitet koji je vrlo važan, s obzirom na poziv koji se obavlja.
Druga stvar, kao što sam već ranije rekla, nisu dovoljno definisane odredbe koje se odnose na samu odgovornost veštaka. Ovde je dosadašnje iskustvo pokazalo, kako u samom pravosuđu, da je odsustvo odgovornosti nešto što predstavlja najveću manu, kada su veštaci u pitanju.
Još uvek ne znam da je bilo koji veštak odgovarao, iako zakon takvu mogućnost poznaje, kada je načinio određeni propust, na osnovu čega je nastupila nenadoknadiva šteta. Mislim da naše sudstvo ne pamti takav primer odgovornost sudskog veštaka.
Takođe, konsultujući i neka druga zakonodavstva, koja se tiču i odnose na ovu oblast, imala sam priliku da vidim da je u mnogim zakonodavstvima predviđeno, odnosno u zakonima koji se tiču ove oblasti, da veštak ima licencu. Mislim da bi bilo dobro da je to ugrađeno i u naš zakon.
U modernim državama veštak je ekspert u datoj oblasti. On je akreditovan, on je licenciran, jer prolazi više faza obavezne edukacije na osnovu koje stiče jedan od pet rangova. Kako sam uspela da nađem to je: početnik, akreditovani član, akreditovani stariji procenitelj, licencirani procenitelj i ekspert procenitelj.
Ovakav ozbiljan pristup rangiranju stručnih znanja veštaka nam govori da nije dovoljno da veštak, pored toga što ispunjava određene formalne uslove, preda dokumentaciju Ministarstvu pravde i onda, prosto, samo čeka kada će od ministra pravde da bude imenovan.
Ovo rangiranje stručnih znanja nam govori još i to da nije svaki veštak u pogledu svoje struke isti. Imala sam priliku da izvršim uvid i u Nacrt zakona o sudskim veštacima, koji, nažalost, nije ušao u ovu proceduru. Mislim da su neka rešenja u njemu mnogo bolja.
Sa druge strane, u praksi je primećen jedan vrlo važan problem. To je, da mahom jedan sudija angažuje uvek iste sudske veštake za određenu oblast. To je nešto što je trebalo popraviti. Da li je to moglo da se uradi na osnovu toga što će se sudski veštaci angažovati na osnovu unapred utvrđenog redosleda iz kompjuterskog programa ili na neki drugi način, to je bilo na samom Ministarstvu da proceni koja je najbolja varijanta za to. Ovo je upravo problem i ono na šta će vam svi ukazati kada je u pitanju rad samih veštaka.
Na ovom, da tako kažem, sadejstvu između sudije i samog veštaka, postoji veliki problem i prostor za eventualnu, ne tvrdim, ali moguću korupciju i, naravno, postoji prostor za ne davanje samog nepristrasnog nalaza i mišljenja.
Takođe, postupak imenovanja sudskih veštaka, malo je promenjen u odnosu na one koje sada imamo. Naša ključna zamerka, Poslaničke grupe DSS, jeste što ne postoji stručna komisija koja bi izvršila, na neki način, razgovor sa samim kandidatima za veštačenje, na osnovu onih referenci i dokumentacije koje je već kandidat za veštaka podneo Ministarstvu pravde, i što nije izvršena neka vrsta trijaže samih kandidata. To je nešto što je loše, jer na taj način veštaci pre samog imenovanja ne prolaze potrebnu stručnu proveru.
Mislim da je postojanje stručne komisije ranije bilo u prethodnom Predlogu zakona, ali je šteta što ona više ne postoji.
Od nekih predstavnika Ministarstva pravde, čuli smo, u medijima smo imali prilike da čitamo da je ovaj Predlog zakona predviđao postojanje disciplinske komisije koja bi bila sastavljena od predsednika Visokog saveta sudstva, Državnog veća tužilaca i predstavnika Ministarstva pravde, a čiji bi cilj bio ispitivanje osnovanosti svih onih predstavki koje dolaze na rad sudskih veštaka. Naravno, oni bi kao takvo telo imali mogućnost da izriču određene sankcije, kako od same novčane opomene, preko suspenzije, pa do razrešenja.
Bez obzira što bi svako od nas ovde imao priliku šta da kaže, kada je u pitanju sastav te komisije, jer bi je činili mahom isti oni ljudi koji su najodgovorniji za neuspelu reformu pravosuđa, čije su posledice, već, više nego evidentne u praksi, smatramo da sama ideja postojanja disciplinske komisije nije loša i da je trebalo uneti u sam Predlog zakona. Ovako, imamo situaciju da veštaci ne prolaze dovoljnu proveru njihove struke ni prilikom samog imenovanja, a kasnije, ni u toku obavljanja svog poziva.
Ovde treba biti potpuno objektivan i reći da nalaz i mišljenja sudskog veštaka, odnosno sa aspekta njegovog kvaliteta, ne zavisi isključivo od stručnog znanja sudskog veštaka, iako je ono presudno. Vrlo važan problem u praksi jeste taj što su sudske naredbe za veštačenje neprecizne, što se ne određuje tačno predmet i zadatak samog veštačenja, pa se često dešava u praksi da se veštaci ne bave onim zadatkom veštačenja na osnovu koga bi trebalo da proiziđe relevantna činjenica koja će se kasnije dokazivati u samom dokaznom postupku, već se bave nekim drugim manje važnim tačkama i manje važnim stvarima vezano za samo veštačenje.
Pošto sam iznela, rekla bih, objektivan prikaz, sa mog aspekta, stvari kada je u pitanju ovaj predlog zakona, onda se da zaključiti da sem registra, što je, ponavljam, vrlo dobra stvar i treba je podržati, mislim da ovaj zakon, nažalost, ne donosi ništa preterano novo, niti će na najbolji način ovu stvar i ovu oblast da unapredi.
Na samom kraju ovog predloga zakona vrlo čudi razlog za hitno donošenje i vrlo čudi obrazloženje ovog predloga zakona koje kaže, da će, u slučaju da se ovaj zakon na vreme ne usvoji, to biti razlog za eventualne negativne posledice koje će pravosuđe da trpi.
Prosto, uvaženu gospođu Malović moram da pitam – da li ima veće štetne posledice od šamara koje je srpsko pravosuđe dobilo od strane Evropske komisije, kada je u pitanju reizbor sudija i kada je u pitanju sastav i nezavisnost Visokog saveta sudstva? Činjenica je da su posledice takve jedne reforme u pravosuđu vrlo vidljive. Činjenica je da je poverenje naših građana u sudski sistem do te mere opalo, da, faktički, ne postoji. Činjenica je da će drastičnim smanjenjem broja sudija i drastičnim povećanjem broja predmeta po jednom samom sudiji, pravosuđe u pogledu njegovog funkcionisanja biti dovedeno do samog ruba funkcionisanja.
Na samom kraju, pozabavila bih se onim što smo mi podneli u vidu amandmana. Prvenstveno, reagovali smo već u članu 6, gde smo tražili dopunu uslova za obavljanje poslova veštačenja. U članu 7, gde smo tražili da se unese odredbe o postojanju stručne komisije, kako bi se na bolji način proverila stručna kvalifikacija samog kandidata za veštake. U članu 10, tražili smo da se pored nabrajanja državnih organa koji mogu da izvrše veštačenje nađu, pored fakulteta, instituta i zavodi. Prvenstveno smo ovde mislili na Gradski zavod za veštačenje, koji postoji oko 35 godina i koji je formiran od strane Skupštine grada, a za potrebe beogradskog pravosuđa i kao takvo, bar u ono vreme dok sam bila u pravosuđu, predstavljalo je renomiranu instituciju. Čak, ukoliko i postoji određenih problema u njegovom funkcionisanju, nije problem da se ono reformiše. Smatramo da je vrlo važno da je ono trebalo da nađe svoje mesto u ovom zakonu.
Takođe, kod razloga za razrešenje, u članu 19, tražili smo da se tačka 7) briše, iz razloga, da bi javnosti bilo jasnije o čemu se radi, ova tačka 7) govori da će veštak da bude razrešen ukoliko u roku od osam dana ne obavesti Ministarstvo pravde o eventualnoj promeni svoje adrese ili o bilo kojim drugim podacima koji se upisuju u registar. Ovakav podatak ne bi trebalo da zasluži, da nađe svoje mesto kao razlog za razrešenje, pored odredbe koja kaže da će veštak biti razrešen, ukoliko nestručno i neuredno obavlja svoje veštačenje. Prosto, po rangu, ta dva razloga za razrešenje nisu izjednačena i ne vidim razlog kako bi to moglo da postoji kao razlog za razrešenje, to, ukoliko on u roku od osam dana ne obavesti Ministarstvo pravde o promeni same adrese, prebivališta ili telefona. To su potpuno irelevantne stvari u pogledu onoga što treba da predstavlja samo veštačenje.
Naravno, kada sam govorila o disciplinskoj komisiji, mislim da je vrlo važno da je ona bila uvrštena u ovaj Predlog zakona, jer bi disciplinska komisija u ovom slučaju, pretpostavljam, mogla, recimo, da uputi, odnosno da ga novčano kazni, da ga opomene ili, ukoliko posle druge opomene on to ne izvrši, naravno, da ga suspenduje ili bilo šta drugo.
Razrešenje je vrlo, po meni, oštar razlog za ovo s obzirom na to da razlog za razrešenje ovde u ovom slučaju ne postoji. Takođe, to se odnosi i kod samih pravnih lica u pogledu samog brisanja.
Mi nismo, kao što vidite, podnosili mnogo amandmana. Podneli smo šest, ukupno. Moram da kažem da, čak, ukoliko, verujem da ćete ih razmotriti, ih prihvatite, kvalitet ovog zakona neće biti dovoljan. Mislim da je u samom Predlogu zakona trebalo predvideti neke novine o kojima sam govorila, prvenstveno mislim na disciplinsku komisiju, prvenstveno mislim na stručnu komisiju koja će da proverava znanje i stručnost određenog veštaka i, naravno, odredbe koje bi se odnosile na samu odgovornost veštaka da bi on bio kvalitetan u samom svom postojanju. Hvala vam. Toliko. (Aplauz)
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Ministarstva, Poslanička grupa DSS nije protiv ovih izmena Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Smatramo da je potrebno doneti ovakve izmene jer se uloga Poverenika dodatno ojačava, posebno u pogledu njegove kontrolne i korektivne funkcije, kada je u pitanju sprovođenje prava na pristup informacijama od javnog značaja. Nama samo nije jasno zašto ove izmene nisu usvojene u decembru prošle godine, kada je ovaj predlog zakona i bio na dnevnom redu.
Da budem jasnija, nije mi jasno zbog čega nisu prihvaćeni amandmani moje poslaničke grupe koji su na isti način kao što to sada čini Predlog zakona tretirali ovu materiju. U krajnjem slučaju, mogli smo da postignemo to da već malo više od pet meseci ove izmene postoje u zakonu i ovakva rasprava danas ne bi bila neophodna.
Da li razlog treba da tražimo u tome što je svaki suvisao predlog koji dolazi od strane opozicije unapred osuđen da bude odbijen ili je razlog u nečemu drugom? To naravno nije dobro, kako za odnose između vlasti i opozicije, tako ni za sam predlog zakona čiji se kvalitet osujećuje jer se ne dopušta mogućnost da on na taj način bude popravljen.
Takođe pomalo iznenađuje i ova hitnost u njegovom donošenju, upravo iz razloga koji sam sada objasnila. Naravno, tada nije postojala svest o važnosti donošenja ovih izmena zakona, ali je sada preko noći naprasno ta svest postala vidljiva i shvaćeno je da su ove izmene zakona danas više nego potrebne. Bilo kako bilo, važno je da Poverenik konačno dobije ovlašćenja koja se ovim izmenama njemu daju, a odnose se na ovlašćenja da može da izvršava administrativna rešenja koja je doneo u drugom stepenu.
Međutim, današnja tema koja je na dnevnom redu, a tiče se ovog predloga zakona, otvara jedno drugo pitanje, koje je, rekla bih, mnogo važnije od samih izmena ovih zakona, a odnosi se na odnos države prema nezavisnim telima u državi, koja u najvećem broju ili u većini demokratskih društava treba da predstavljaju četvrtu granu vlasti kojoj je u opisu posla da po nalozima građana ili u ime građana vrši kontrolu i nadzire ostale tri grane vlasti.
Kada govorimo o tome, situacija u Srbiji je malo drugačija. Dovoljno je samo da pobrojim nekoliko nezavisnih tela kao što su, recimo, Državna revizorska institucija, Komisija za zaštitu konkurencije, Visoki savet sudstva, Državno veće tužilaca, pored toga imamo i Poverenika, o kome danas govorimo, ombudsman i ranije Odbor za sprečavanje sukoba interesa, da zaključimo da one ili nisu dobile adekvatna ovlašćenja koja ih na taj način čine nejakim i poprilično nevidljivim u javnosti ili su, s druge strane, pod izrazitim nadzorom izvršne vlasti.
Da ne govorim o tome da mnoge od ovih nezavisnih institucija ni dan-danas nemaju adekvatne uslove za rad, da ne poseduju prostorije i da još uvek kadrovski nisu osposobljene. Uzeću za primer samo Državnu revizorsku instituciju. Zakon o Državnoj revizorskoj instituciji donet je pre pet godina, ali ona još uvek ne funkcioniše u svom punom kapacitetu. Koliko je meni poznato, DRI ima šest revizora, nekoliko saradnika, a da bi obavljala svoju dužnost onako kako bi to trebalo da bude delotvorno i efikasno, neophodno je da bar u ovom trenutku ima pet, šest puta više revizora nego što je to danas. Da ilustrujem samo: koliko je to mali broj revizora najbolje pokazuje činjenica da finansijski izveštaj jedne banke kontroliše deset revizora za mesec, odnosno mesec i po dana.
Naravno, kada govorimo o DRI, onda ne bi bile suvisle ni tvrdnje koje idu u pravcu kritike DRI, a to je da je ona za vreme svog mandata, od trenutka kada je formirana pa do danas, znači, tiče se izveštaja za 2008. godinu, uspela da kontroliše samo petinu državnih institucija.
Ne bih se više zadržavala, pošto je ovo sledeća tačka dnevnog reda, ali ću nekoliko reči reći o drugom nezavisnom telu. Radi se o Komisiji za zaštitu konkurencije, čija predsednica je rekla da su toj komisiji faktički u Srbiji vezane ruke kada je antimonopolska borba u pitanju, jer nemaju mehanizme za razbijanje tih monopola. U krajnjem slučaju, zakon koji se bavi ovom oblašću i zakon koji je reguliše, Zakon o zaštiti konkurencije, jeste donet, ali on nije primenjiv zato što podzakonska akta još uvek nisu doneta, što onemogućava njegovu primenu, odnosno onemogućava da sama komisija izriče mere, zbog čega je ona faktički i formirana.
S druge strane, ova komisija radi u krnjem sastavu još od 2. aprila 2009. godine. U decembru prošle godine je raspisan konkurs za članove Saveta i za predsednika Saveta ove komisije, ali sam parlament još uvek nije našao za shodno da se izjasni o ovim predlozima i da konačno Komisiji za zaštitu konkurencije omogući nesmetan rad.
Kada govorimo o svim ovim nezavisnim institucijama postavlja se pitanje da li posle svih onih negodovanja i kritika treba bilo šta govoriti o Visokom savetu sudstva, odnosno Državnom veću tužilaca, s obzirom na to da znamo da oni od samog svog početka rade u krnjem sastavu i da su ceo proces reforme pravosuđa izvršili u krnjem sastavu?
Naša javnost je dobro upoznata sa neuspelom reformom pravosudnog sistema koja je kao takva potvrđena i od strane predstavnika EU. Naime, predsednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo je u svom izveštaju rekao da je sam proces reizbora sudija otkrio mnoge nedostatke u pogledu samog sastava, a naravno i nezavisnosti Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca. U svom izveštaju je dalje naveo da je od predstavnika srpske vlasti tražio da se ceo postupak izbora sudija i tužilaca ispita na jedan način koji je adekvatan, jer on nije sproveden transparentno, nezavisno i nepristrasno.
Naravno, neću sada da govorim o svim onim nedostacima koje je Visoki savet sudstva u ovom slučaju evidentno pokazao, ali ću reći – da li Visoki savet sudstva, pored svih nedostataka o kojima je javnost imala mogućnost da se informiše na vreme, može i dalje da nosi epitet nezavisnog i stručnog tela?
Dalje, koliko se uvažavaju odluke ranijeg Odbora za sprečavanje sukoba interesa, a danas Agencije za borbu protiv korupcije, kada su u pitanju dvojne funkcije? Imamo primer vojvođanskog parlamenta: znamo da veliki broj funkcionera, odnosno poslanika u vojvođanskom parlamentu i dalje ima dvojne funkcije i da im, bez obzira na to što je rok za određivanje da li će da zadrže jednu ili drugu funkciju davno prošao (rok je bio 1. april), ne pada na pamet da se povuku sa jedne od te dve funkcije.
Naravno, to nije zabrinjavajuće. Zabrinjavajuće je ono što radi, odnosno ne radi Agencija za borbu protiv korupcije. Agencija ili ne radi ništa ili čini nedovoljno, te time samo ojačava pozicije vojvođanskih poslanika. Na taj način ne samo što se uvode dvostruki standardi jer zakon, s jedne strane, važi za neke poslanike, a s druge strane ne važi, već se dovodi u pitanje sam domet Agencije za borbu protiv korupcije.
Nemam drugi razlog nego taj da me navede na misao da Agencija namerno zaobilazi onu odredbu koja kaže da poslaniku ili bilo kom drugom funkcioneru koji je u sukobu interesa, a njih sada ima već preko 2.000, prestaje po sili zakona ona funkcija na koju je kasnije stupio. Rok od 1. aprila je davno prošao, a i dalje imamo 2.000 funkcionera u Srbiji koji su u sukobu interesa i ne pada im na pamet da se odreknu jedne od tih funkcija.
Ovo je jedan vrlo kratak prikaz funkcionisanja nezavisnih tela u Srbiji i najbolje govori u prilog tome koliko su ona ili nejaka ili pod velikim uticajem politike. Naravno da će radi pridruživanja Evropskoj uniji srpska vlast učiniti sve da ova nezavisna tela jako dobro izgledaju na papiru, ali su u praksi njihovi dometi skoro nepostojeći. Hvala vam.