Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Odmah na početku zahvaljujem se gospodinu Jeremiću što mi je ustupio mesto i time mi dao prednost. Polazeći od činjenice da su moje kolege iz DSS već vrlo podrobno govorile o Predlogu zakona o elektronskoj trgovini, zarad vašeg i svog vremena neću se zadržavati na njemu, već ću svoju diskusiju bazirati samo na Predlogu zakona o opštoj bezbednosti proizvoda.
Smatram da onog trenutka kada je vladajuća koalicija spojila ove dve tačke, mislim da je to jedan od retkih primera gde je bila u pravu. Ova dva zakona i imaju neke sličnosti, po mom mišljenju oni i predstavljaju jednu celinu. Za razliku od ovog dobrog primera, postoji jedan vrlo loš primer, gde je 15 zakona iz oblasti poljoprivrede spojeno u jednu diskusiju i na taj način smatram da to ne doprinosi ni kvalitetu diskusije, a ni samoj efikasnosti rada parlamenta.
Demokratska stranka Srbije podržava ideju o donošenju zakona o elektronskoj trgovini i zakona o opštoj bezbednosti proizvoda. Osnovni cilj Predloga zakona o opštoj bezbednosti proizvoda trebalo bi da bude potpuno sprečavanje i onemogućavanje da se bilo koji opasan proizvod nađe na samom tržištu i samim tim sprečavanje svih eventualno štetnih posledica po bezbednost i zdravlje ljudi.
Smatram da ovaj osnovni cilj zakona nije u potpunosti ispunjen i zbog toga smo mi i amandmanski reagovali u članu 1, smatrajući da opšta bezbednost proizvoda treba da se utvrdi još i u periodu pre stavljanja proizvoda na samo tržište, da bi se potpuno otklonilo postojanje eventualnih štetnih posledica po zdravlje i bezbednost ljudi.
Kada kažem da smo amandmanski reagovali u tom smislu da smo tražili da se bezbednost utvrđuje i pre stavljanja proizvoda na tržište, tu sam prvenstveno imala u vidu primer kada se proizvodi uvoze u našu zemlju. Većini ili većem delu naše javnosti je poznato da su u poslednje vreme uvezene i kancerogene igračke dečije i odeća koja u nekom dužem kontaktu sa kožom može da izazove izuzetno teška oboljenja. Za ovakve slučajeve ono što je neprihvatljivo – Ministarstvo nije bilo na vreme obavešteno. Smatram da će donošenjem ovog zakona verovatno ta greška, odnosno nedostatak moći da bude i otklonjen. Setićemo se takođe slučaja dečije igračke, dečije lutkice „jagodica bobica“, gde je postojala velika opasnost i šteta za decu, jer se krzno koje je jagodica imala na svom odelu linjalo, tako da je moglo da dođe vrlo lako u sam dečiji organizam, a boja na odelu je bila nepostojana i u kontaktu sa dečijom pljuvačkom se rastvarala.
Ovakvih slučajeva je bilo mnogo. Pomenuću samo niz slučajeva vezano za farbe za kosu, koje su takođe bile kancerogene i nije postojala adekvatna reakcija Ministarstva. Podsetiću samo da je Evropska unija zabranila prodaju dečijih plastičnih igračaka u kojima su bili sadržani materijali koji su tu plastiku dodatno omekšavali, jer se kasnije ispostavilo da su ti materijali izuzetno štetni, kako za odrasle, jer kod njih izazivaju neplodnost, tako i kod dece, jer izazivaju teško oštećenje kako jetre, tako i bubrega.
Međutim, moram da kažem da potrošači u Srbiji ne mogu da budu sigurni u kvalitet proizvoda koji se nalaze na samom tržištu, bez obzira što izdvajaju možda u određenim situacijama i slučajevima mnogo više novca nego građani razvijenih evropskih zemalja, koji za taj isti novac dobijaju mnogo kvalitetniju robu, potpuno bezbednosno ispravnu robu. Mislim da bi vrlo pozitivnu ulogu u pritisku na državu mogle bi da imaju potrošačke organizacije. Takvih potrošačkih organizacija u razvijenim evropskim zemljama je do sada dosta. One postoje decenijama i ono što je njihova osnovna uloga jeste da ukazuju potrošačima, i to blagovremeno, na kvalitet proizvoda koje koriste.
Primera radi, kod nas ispitivanje robe obično plaćaju trgovci, odnosno sami proizvođači, što u nekom slučaju baca sumnju na samu objektivnost takvih utvrđenih analiza. Zbog toga, između ostalog, smatram da bi bilo dobro da se omogući potrošačkim organizacijama formiranje fondova, kako bi njihove organizacije mogle da dobijaju sredstva za ispitivanje tih proizvoda.
Moram da kažem da su potrošačke organizacije u svetu izuzetno moćne. Imali smo primer u poslednjih par godina, mislim da su bile potrošačke organizacije u Nemačkoj, koje su dovele u pitanje održavanje svetskog prvenstva u fudbalu zbog nebezbednosti samog stadiona.
Imamo i poznat slučaj gde su potrošačke organizacije u Mađarskoj izdejstvovale da se desetak sumnjivih proizvoda sa tržišta EU potpuno povuku.
Kod nas mnoge domaće i strane kompanije su mogle da se obogate samo tako i samo zbog toga što su striktno poštovale propise koji kod nas vladaju. Pravilnici o bezbednosti proizvoda su stari više od 30 godina.
Moram da kažem da u EU postoji 15.000 standarda kvaliteta. Kod nas, ako se ne varam, mislim da postoji negde više od 13.000 standarda kvaliteta, ali ono što predstavlja zaprepašćujući podatak jeste da je samo 2,5% od tih 13.000 standarda kvaliteta usaglašeno sa EU.
Stoga imamo situaciju da smo jedina zemlja u okruženju koja, primera radi, na deterdžentu za veš nema obavezan žig Ministarstva ekologije, koji bi bio neophodan, jer bi na taj način svi bili potpuno sigurni da taj proizvod nije štetan za životnu sredinu. To su standardi koji su odavno uvedeni u EU, ali su uvedeni i u zemljama u samom okruženju.
Moram da kažem da je dobro što mi usvajamo zakon o opštoj bezbednosti proizvoda, koji će dodatno uvesti red na samom tržištu i koji će onemogućiti uvoz nekvalitetne robe koja odavno ne nalazi svoje mesto na policama EU.
Nije dobro ukoliko ovaj zakon ne bude primenjivan i nije dobro ukoliko ovaj zakon bude selektivno primenjivan.
Takođe moram da kažem da je vrlo loše što smo dopustili da budemo među poslednjim zemljama u Evropi koje usvajaju ovaj zakon i koji na taj način pokazuju očiglednu nebrigu za zdravlje i bezbednost svojih građana.
Zarad javnosti pročitaću ovaj amandman. Propisani iznos poreza na upotrebu motornih vozila umanjuje se za vozila preko pet godina starosti, i to: za 15% kod vozila preko pet do navršenih osam godina starosti, za 25% kod vozila preko osam do navršenih deset godina starosti, za 40% kod vozila preko 10 do navršenih 15 godina starosti, za 60% kod vozila preko 15 do navršenih 20 godina starosti i za 70 kod vozila preko 20 godina starosti.
Ovaj amandman ima za cilj da dovede u ravnotežu starost vozila, njegovu tržišnu vrednost i realni iznos poreza. Predlagač je ovde zanemario činjenicu, tačnije model koji je ponudio može da dovede u situaciju da građani, kada plate registraciju i kada plate porez u određenim situacijama, mogu da premaše vrednost samog automobila.
Naš amandman koji je ovde predviđen ima za cilj da čak olakša i da doprinese boljem punjenju budžeta, iz razloga što će građani biti zainteresovani da plaćaju ovaj porez zato što će imati registrovana vozila, a u suprotnom bi sve ovo što je ovde predloženo dovelo do toga da ćemo imati veliki broj vozača koji neće registrovati zbog nemogućnosti da to urade zbog finansijske situacije. Neće registrovati vozila, voziće neregistrovana i to će dodatno dovesti u pitanje bezbednost u saobraćaju.
Moram da kažem da sam bila vrlo iznenađena kada sam u ovoj knjižici gde je Vlada davala mišljenje o podnetim amandmanima pročitala da je amandman koji smo podneli gospodin Šami i ja odbijen, tim pre što je amandman gospodina Markićevića, koji je u istovetnom tekstu, prihvaćen.
Sada mi je vrlo neprijatno jer me Vlada stavlja u poziciju da iznosim argumente u prilog mom amandmanu, kojih je ministar svestan jer je upravo na bazi tih argumenata i odlučio da amandman gospodina Markićevića prihvati. Mislim da najmanje što ministar može da uradi jeste da prihvati sve ostale amandmane koji su istovetni sa amandmanom gospodina Markićevića, jer je to nešto što je najlogičnije u ovom trenutku.
Nije tačno da je ranija vlada, vlada gospodina Vojislava Koštunice, unela jedan potpuno drugačiji princip odlučivanja u situaciji kada je podneto više amandmana koji su istovetni, a Vlada odluči da prihvati jedan. Koliko se sećam, u toj situaciji su bili prihvaćeni svi amandmani, a ne ono što je gospodin ministar na početku govorio – da se prihvatao jedan, a da su drugi odbijani, jer tu prosto nema pravne logike.
Razlog zašto mi insistiramo na prihvatanju već prihvaćenog amandmana nije stvar sujete, već je stvar osnovne pravne logike. Hvala.
Osnovna namera koju smo imali u vidu kada smo predlagali da se broj osnivača stranke sa 5.000 poveća na 10.000 bila je, ako već stranke prolaze taj pooštreni kriterijum za samu registraciju, da bi bilo neophodno osloboditi stranke obaveze sakupljanja potpisa za učestvovanje na predsedničkim, republičkim, lokalnim i pokrajinskim izborima. Smatramo da bi to bilo logično, jer bi se stranke na taj način oslobodile obaveze nepotrebnog gubitka kako vremena tako i novca, koji u tom trenutku nije zanemarljiv.
Pored toga što bi se politička scena uozbiljila, možda bismo na taj način rešili još jedan problem koji možda nije toliko važan kao ovaj prethodni, a to je problem zagušenja u sudovima koji vlada za vreme održavanja predizbornih kampanja i u trenutku kada se ovi potpisi overavaju. Mi smo i u načelnoj diskusiji rekli da je ovo naš ključni amandman, koji će, na neki način, uticati na to kakav će biti ishod našeg glasanja o samom zakonu, ali moram da kažem i to da smo mi kao poslanička grupa vrlo zahvalni ministru što je od osam amandmana koje smo predložili prihvatio pet i da nam je drago što je razumeo razloge koji su nas rukovodili, a koji su išli isključivo u cilju popravke ovog predloga zakona.
Ovim amandmanom precizira se obaveza kojom se podaci iz evidencije o otpadnom azbestu dostavljaju, umesto Ministarstvu, Agenciji za zaštitu životne sredine.
Smatramo da bi trebalo rasteretiti Ministarstvo da ne odlučuje baš o svakom pitanju iz ove oblasti i da bi Agencija za zaštitu životne sredine trebalo da bude nadležna za odlučivanje, uslovno govoreći, o manje važnim pitanjima, tim pre što je Agencija za zaštitu životne sredine do sada pokazala da dobro radi svoj posao i bilo bi sasvim korektno da joj se ovo pitanje stavi u nadležnost. Hvala.
Zajedno sa svojim kolegama, podnela sam amandman na član 19. Ovaj amandman ima za cilj da se lanac koji se sastoji od preuzimanja, sakupljanja i razvrstavanja, privremenog skladištenja ambalažnog otpada, proširi terminom – transport. Postoje slučajevi kada je neophodno da se ambalažni otpad, da bi došao uopšte do privremenog skladišta, transportuje. Zbog toga smatramo da je to dobro predvideti zakonom, tim pre što je to predviđeno kao obaveza u članu 48. stav 6, pa bi bilo normalno da bude predviđeno i u samom članu 19. stav 1. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, DSS podržava ideju o donošenju novog zakona o političkim strankama. Sada važeći Zakon o političkim strankama donet je 1990. godine i pisan je u jednom potpuno drugačijem političkom i društveno-ekonomskom uređenju. On je po mnogo čemu zastareo i, u krajnjem slučaju, nije usklađen sa Ustavom iz 2006. godine. To je jedan od osnovnih razloga zbog čega je neophodna njegova promena.
Važeći Zakon o političkim strankama je imao jasnu nameru da izigra, da obesmisli višestranački sistem, jer faktički ne predviđa nikakav formalni uslov za osnivanje stranaka. Svako od nas može da pozove svoje prijatelje, komšije, da skupi 100 potpisa i da osnuje političku stranku. To je sve rezultiralo time da danas u političkom životu, na političkoj sceni Srbije postoji oko 600 političkih stranaka, od kojih je možda 10 - 20 politički aktivno, a za ostale niko nikad nije ni čuo. Smatram da se na ovaj način nepotrebno unosi nered na političkoj sceni i dobro je što se ovaj zakon donosi.
Mi kao stranka imamo zamerke i smatramo da konkretno stranke nisu i ne bi trebalo da budu u obavezi da prijavljuju svaku promenu koja se odnosi na teritorijalnu organizaciju i promene u samim opštinskim odborima. Opštinski odbori nisu pravna lica. Smatram da stranku treba osloboditi takve obaveze.
S druge strane, smatramo da je dobro što se podiže broj osnivača političkih stranaka sa 100, koji još uvek važi. Mi smo podneli amandman kojim tražimo da se ovaj uslov još zaoštri. Tražimo da se taj broj osnivača podigne na 10.000. Mislimo da ćemo na taj način doći do jednog realnog broja postojećih političkih stranaka, koji na neki način odgovara broju politički aktivnih stranaka na političkoj sceni.
S druge strane, mi smo ovim amandmanom, pod pretpostavkom da bude usvojen, predvideli još jednu mogućnost, a to je da one stranke koje već ispune jedan takav opšti uslov, sakupljajući 10.000 potpisa za samo osnivanje, budu oslobođene kasnije obaveze prikupljanja potpisa za parlamentarne i za predsedničke izbore. Smatramo da se radi o nepotrebnom gubitku, kako vremena tako i novca, i da je ovaj uslov sam za sebe dovoljno oštar. Ovaj amandman, u krajnjem slučaju, vrlo je smislen i treba ga prihvatiti.
To bi dodatno uvelo red u višestranački sistem. Znali bismo tačno koliko političkih stranaka postoji. Što je najvažnije, sprečile bi se zloupotrebe koje bi eventualno mogle da postoje u toku izbornih procesa. Znamo da se određen broj političkih stranaka kandiduje samo iz razloga da bi na taj način mogli da finansiraju svoje predizborne kampanje.
Reći ću da je iz prethodnog budžeta oko pet miliona evra bilo namenjeno za finansiranje predizbornih kampanja, a milion evra bilo je raspoređeno na sve stranke podjednako, za sve one koje su bile kandidovane. Četiri miliona evra je bilo raspoređeno na stranke srazmerno broju osvojenih mandata. Ako govorimo jezikom brojki, to znači da je svaka stranka, bez obzira na to da li je osvojila jedan glas ili 25% glasova, dobila iz budžeta više od 40.000 evra. Morate da priznate da ovo nije mali iznos i da mnoge stranke upravo u ovome vide motiv za svoje kandidovanje.
Da bi bilo još jasnije o čemu govorim: na prošlim izborima smo imali 14 stranaka, od kojih više od polovine uopšte nisu prešle cenzus, a od tih 14 stranaka 12 je dobilo manje glasova od broja potpisa koje su morale da prikupe da bi se uopšte kandidovale.
Podržavam ideju mojih prethodnika koji su govorili da bi bilo mnogo bolje da se o ovom zakonu raspravlja u okviru seta zakona koji bi kompletno regulisao ovu materiju, a pri tome se mislilo na zakon o finansiranju političkih stranaka.
Demokratska stranka Srbije je podnela osam amandmana na ovaj predlog zakona. Apelujem na predstavnika Ministarstva da ih uzme vrlo ozbiljno u razmatranje, jer njihov cilj jeste bio da se poboljša kvalitet ovog teksta zakona. Odnos Ministarstva prema našim amandmanima će, u krajnjem slučaju, opredeliti naš odnos prema tekstu Predloga zakona. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsednice, odmah na početku da kažem da je dobro što Srbija, odnosno Srpski parlament danas raspravlja o Predlogu zakona o izgledu i upotrebi grba, zastave i himne. Dobro je što to činimo upravo na ovom mestu.
Nije dobro, da ovu sednicu započinjemo u ovako lošoj atmosferi. Nije dobro što se tenzije iz dana u dan, u ovom parlamentu, podižu. Nije dobro, što vladajuća koalicija, ne može da pronađe zajednici jezik sa opozicijom, od trenutka njenog formiranja. Nije dobro, što vladajuća koalicija nije u stanju da obezbedi elementarne uslove za rad ovog parlamenta. To je tipičan primer nepoštovanja državnih institucija, mislim prvenstveno na Srpski parlament.
Smatram da je jedan od najdrastičnijih primera nepoštovanja ovog parlamenta učinjen juče, upravo zato što je sednica započeta u jednoj atmosferi koja nije dostojna ovog doma, kada je Predlog zakona koji se nalazi na dnevnom redu obrazlagao ministar, koji ni po jednom osnovu nije smeo da bude ovlašćeni ministar za ovu tačku dnevnog reda. To bi bilo isto kao da je ministar vera obrazlagao predlog zakona o hartijama od vrednosti.
Podsećam da Predlogu zakona o izgledu i upotrebi grba, zastave i himne ima izuzetan značaj za Republiku Srbiju i mislim da se Vlada po ovom pitanju pokazala i ponašala prilično neozbiljno. Sve to govori o stanju u kojem se nalaze naše državne institucije, sve to govori o stanju u kojem se nalazi naša država danas. Smatram da je upravo zbog toga najbolji način izlaza iz ovakve situacije, u kojoj se kao država generalno nalazimo, raspisivanje novih izbora. Ipak želim da se vratim samom Predlogu zakona.
Ovaj predlog zakona je trebalo usvojiti mnogo ranije. Umesto zakona koji je trebalo da reguliše ovu materiju, mi smo do sada imali preporuku Narodne skupštini iz 2004. godine i zaključak Vlade Republike Srbije o korišćenju državnih simbola.
Ovaj predlog zakona ne tretira drugačije ovu materiju od preporuke i od zaključka Vlade.
Smatram da je on u najboljem smislu potpuno identičan, samo se u određenom smislu upotpunjuje onim pravilima upotrebe državnih simbola prilikom međunarodnih susreta. Grbom, zastavom i himnom se predstavlja Republika Srbija, izražava se pripadnost Republici Srbiji. To je samo simbolički značaj ovih državnih obeležja. Smatram da mi kao deo države i država u najširem smislu reči treba da svojim ponašanjem znatno doprinese podizanju svesti, prvenstveno među mlađom populacijom, o suštinskom značaju ovih simbola.
Volela bih da grešim, ali utisak mi je da značajan deo naše populacije nije potpuno siguran u izgled naših državnih simbola. Mislim da država prvenstveno putem obrazovanja, kroz osnovne škole pa nadalje, treba da ima ključnu ulogu u podizanju svesti o suštinskom značaju ovih simbola i da se njen najveći udeo ogleda u podizanju patriotske svesti koja je kroz niz godina i teška vremena kroz koje je Srbija prolazila poprilično izgubljena.
Danas su primetni i vidljivi pokušaji skrnavljenja svega što ima nacionalni prizvuk u državi. Mislim da tolerisanje takvih pojava, posebno putem medijskog favorizovanja doprinosi značajnom smanjenju onih najprimarnijih osećanja koje građani treba da imaju prema svojoj državi. To je poprilično raširena pojava kod nas. Smatram da država svojim primerom i jednim ozbiljnim radom treba da povrati veru građana u državu.
Mogla bih redom da nabrajam države, zemlje razvijenog Zapada koje i te kako drže do svojih državnih simbola, i te kako poštuju i vole svoje državne simbole. Mislim da su SAD tu najdalje otišle i da u ovom slučaju taj primer, briljantan primer, mi treba da sledimo kada govorimo i kada se odnosimo prema našim državnim simbolima.
Mislim da ne postoji nijedan Amerikanac koji ne poznaje ili ne zna šta znači svaka zvezdica na američkoj zastavi. Mislim da su taj zavidan nivo nacionalne svesti Amerikanci sticali dugim nizom godina. Primera radi, kod njih još u osnovnoj školi deca pre početka nastave prisustvuju intoniranju himne i podizanju zastave. Na taj način se od najranije životnog doba stvara i razvija odnos prema državi putem državnih simbola. Takođe, ne postoji nijedna, takoreći, kuća u Americi koja nema vidno izloženu ili pobodenu američku zastavu. Prema njoj se, faktički, odnose kao prema svetinji.
Kod nas je, nažalost, potpuno drugačija situacija. Kod nas se državne zastave retko viđaju i na zgradama državnih institucija i često se nalaze u stanju koje im ne dolikuje. Na jugu centralne Srbije, u Preševu i u Bujanovcu, redovna je pojava da se albanska zastava podiže prilikom svake lokalne manifestacije. Oni su čak otišli toliko daleko da za Dan albanske zastave srpsku zastavu spuštaju i podižu albansku zastavu.
Smatram da je nedopustivo da država toleriše takve pojave. Smatram da je nedopustivo da se u državi Srbiji, na tlu Srbije, potpuno ne poštuju državni srpski simboli i da se zakonom zabranjena upotreba stranih obeležja na tlu Srbije na ovaj način toleriše.
Pored ovih ekstremnih primera, mi u našem političkom životu imamo primere da političari nose značke, umesto sa državnim simbolima, nose značke sa obeležjima svojih političkih stranaka. To nas bitno razlikuje od zemalja razvijenog Zapada, od zemalja koje se na potpuno drugačiji način ophode prema svojim državnim simbolima.
Na samom kraju, moram da kažem da je dobro što je Srbija kao jedna od najstarijih evropskih zemalja, koja je svoju državnost započela još u sedmom veku, uspela Ustavom iz 2006. godine da povrati svoja državna znamenja koja je izgubila šest decenija pre toga. Moram da kažem i to da Srbija svoja državna znamenja u onom izvornom obliku nije imala samo za vreme komunizma i pod Turcima. Hvala vam. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj današnji dnevni red vidim kao nastavak diskusije koju smo vodili prošlog novembra o setu pravosudnih zakona. Tada je diskusija, kako u načelu, tako i u pojedinostima, jako dugo trajala. Prosto, mnogo toga je tada bilo rečeno. Poslanici DSS-a su izneli niz ozbiljnih zamerki na ovaj set zakona. One koje su najvažnije su odsustvo ozbiljne analize koja bi se bavila ispitivanjem trenutnog stanja u pravosuđu i nesagledavanje efekata novopredloženih zakonskih rešenja koji mogu da budu izazvani u samoj praksi.
Potpuno sam uverena da predstavnici Ministarstva pravde koji su u tom trenutku radili na izradi seta pravosudnih zakona, s obzirom na to da je prošlo neko određeno vreme od trenutka kada su oni doneti, sada mogu potpuno da razumeju koliko su ta zakonska rešenja loša. Ovde prvenstveno mislim na novopredloženu mrežu sudova i tužilaštava, koja će na najozbiljniji način da poljulja sam sudski organizam iznutra.
Sa druge strane, mislim prvenstveno na način na koji se bira prvi sastav Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, verujem da se većina poslanika seća da smo mi poslanici DSS-a tada najviše napadali nekonzistentan način izbora prvog sastava Državnog veća tužilaca i Visokog saveta sudstva u odnosu na svaki naredni izbor sudija i tužilaca.
Tada smo rekli, ako je već opšti reizbor ustanovljen kao pravilo, da li je moguće da ova dva pravosudna tela, koja u formalnom i suštinskom smislu predstavljaju vrh pravosudne piramide, ne prolaze kroz isti? Gde je tu logika? Da li oni koji nisu "reformisani" mogu uopšte da reformišu pravosudni sistem? Ako za njih važi pojednostavljen, lak način izbora, onda se postavlja pitanje kako oni uopšte mogu da imaju, odnosno kako mogu da steknu određeni nivo poverenja, autoriteta, poštovanja od strane svojih kolega, od strane predstavnika iste branše?
Smatram da ovakav način izbora nije smeo da se predvidi u samom zakonu, jer on obesmišljava svaki naredni korak koji bi možda čak i išao u pravcu poboljšanja stanja u samom pravosuđu. Ove sudije i tužioci koje danas biramo imaju za cilj da naprave čistku u pravosuđu. Umerenije govoreći, oni imaju obavezu da odluče ko će od 2.400 sudija, odnosno od 800 sudija za prekršaje, ostati u sudstvu, da utvrde tačan broj sudija, da utvrde kriterijume za reizbor, da predlože predsednika Vrhovnog kasacionog suda i sve sudije. Ne sumnjam da će oni to sve da urade, ali postavljam pitanje – sa kojim stepenom legitimiteta? Ovo pitanje se postavlja zbog toga što oni prolaze kroz jedan lakši način izbora od svih onih koje će kasnije da biraju, odnosno predlažu.
Kao što se primećuje, u svom izlaganju se ne bavim kadrovskim rešenjima, iako smatram da među ovim predloženim kandidatima ima par vrlo kvalitetnih kandidata. Ovde se bavim principom, jer smatram da su imena koja su predložena mnogo manje važna od principa koji je zauzet prilikom samog izbora.
Smatram, takođe, da ovde nije poštovano osnovno pravilo, u krajnjem slučaju i evropski standard, koje je trebalo ovde poštovati, a ono se odnosi na najširu predstavljenost sudstva.
Što se tiče Visokog saveta sudstva, mogu da kažem da je beogradsko pravosuđe, koje je sa 60% prvostepenih predmeta i više od 30% drugostepenih predmeta, predstavljeno samo jednim predstavnikom. Ako to uporedimo sa dva predstavnika opštinskog sudstva sa područja apelacije u Kragujevcu, koje, usput, ima duplo manji broj sudija, onda se vidi da matematika nije tačna. Ako svemu tome dodamo i činjenicu da sa juga Srbije, odnosno jugoistoka Srbije nije izabran niko da bude kandidat za Visoki savet sudstva, odnosno Državno veće tužilaca, onda to debelo baca sumnju na ovakav izbor.
Nažalost, situacija ni sa Državnim većem tužilaca nije drugačija. U Beogradu i u beogradskom sudstvu postoji 80 zamenika tužilaca. To je, otprilike, jedna petina od ukupnog broja zamenika tužilaca u celoj Srbiji. Postavlja se pitanje zar niko od tih 20% ukupnog broja zamenika tužilaca u Srbiji nije mogao svojim kvalitetima da se nađe među kandidatima za Državno veće tužilaca?
Ako se tome doda još i informacija, i ako je u krajnjem slučaju tačna informacija, da okružno tužilaštvo nije održalo kolegijum gde bi predstavilo svog kandidata za Državno veće tužilaca, onda to još više baca sumnju na ovakav izbor.
Pravosuđe u Srbiji je u vrlo ozbiljnoj situaciji. Iz dana u dan nivo poštovanja prema sudovima, prema nosiocima pravosudnih funkcija opada. Stranke bukvalno nogom otvaraju vrata sudnice, prete, fizički nasrću na nosioce pravosudnih funkcija. Pre neki dan smo imali u Knjaževcu, nažalost, nemili događaj, za samo godinu dana je ponovljen; ovog puta nije ubijen sudija, ubijena je supruga sudije za prekršaje.
Smatram da ovom alarmantnom stanju u pravosuđu mora da se stane na kraj, mora da se iznađe rešenje da se iz ovoga izađe, ali to se ne postiže, nažalost, tako što se nameću rešenja koja imaju za cilj da samo dalje destabilizuju sam sudski organizam.
Slobodno mogu da kažem da je za trenutno stanje u pravosuđu najodgovornije Ministarstvo pravde. Ono, da li zbog nesposobnosti, da li zbog nestručnosti predstavnika Ministarstva pravde, da li iz nekog drugog razloga, nije u stanju da izgradi sopstveni autoritet i da snagom sopstvenog autoriteta pokuša da reši stanje u pravosuđu. Umesto toga, Ministarstvo pravde Vrhovnom sudu Srbije pre neki dan šalje dopis državnog sekretara Ministarstva ekonomije kojim se traži da se prekine postupanje u radnim sporovima i da se zastane sa izvršenjem pravosnažnih sudskih odluka u radnim sporovima.
Ne znam da li vi razumete o čemu se ovde radi, ovo je svojevrsni skandal. Ovako nešto nije zapamćeno nikada ranije. Jednostavno, Ministarstvo pravde je uputilo dopis Vrhovnom sudu Srbije, gde se po dopisu državnog sekretara, izvesnog gospodina Ćirića, traži da sudovi ne rade ono zbog čega su faktički i osnovani. Šta je to? To je, u krajnjem slučaju, posrnuće zdravog razuma, to je posrnuće demokratije, to je ubijanje pravne države, a sve zarad toga što je neko ko je jako finansijski zadužio ovu vladu to tražio.
Na samom kraju, ne želim da se bavim kadrovskim rešenjima koja su ovde predložena, posmatrajući loš princip izbora kandidata za Visoki savet sudstva i Državno veće tužilaca mogu da kažem da čovek može da bude manje nego optimističan da će stvari u pravosuđu na bilo koji način da se poprave. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandmanom koji smo podneli tražimo brisanje stavova 4. i 5. člana 21. ovog predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji. Mišljenja smo da bi na ovaj način bar delimično bilo sprečeno osujećenje, izigravanje pojma eksproprijacije, koja nikako ne bi trebalo da znači mehanizam za sticanje nekog drugog privatnog interesa. Čak i ukoliko bi bili prihvaćeni svi amandmani DSS nisam sigurna da bi se izigravanje ovog pojma na taj način sprečilo.
Mi smo se, kako kroz podnošenje samih amandmana, tako i kroz rasprave o samim amandmanima, negativno opredelili prema proširenju kruga korisnika eksproprijacije. Podsetiću da su korisnici eksproprijacije, pored Republike Srbije i AP, gradovi, grad Beograda, opštine, javni fondovi i privredna društva odnosno privredna društva koja osnivaju javna preduzeća.
Smatramo da se širenjem kruga korisnika eksproprijacije i na ova lica dolazi do situacije da svi ovi korisnici mogu da zahtevaju da se jedno lice odrekne nekog svog privatnog prava i upravo u tome vidimo mogućnost za mnoge zloupotrebe.
Takođe nam nije jasan ni način ni sam princip koji je predlagač imao na umu kada je proširio krug korisnika eksproprijacije i to je jedan od osnovnih razloga zbog čega mi, pored svih drugih primedbi na zakon, ne možemo da podržimo ovaj predlog. Hvala.
Koristiću vreme za amandman i koristiću nešto vremena koje je opredeljeno za Poslaničku grupu.
Na početku, moram da kažem da se ne slažem s načinom na koji vladajuća koalicija tumači nove odredbe Poslovnika koji je donet u ovoj skupštini, prvenstveno u delu koji se odnosi na objedinjenu raspravu u pojedinostima.
Na stranu to da je vreme od dva minuta koje podnosilac amandmana ima na raspolaganju prekratko, verujem da među nama postoje poslanici koji su u stanju da u roku od dva minuta sažmu svoje misli i da potpuno obrazlože svoj amandman, ali sam mišljenja da ovakvo neprimereno ograničenje diskusije ne ide u prilog kvalitetnoj raspravi.
Sada da nešto kažem i o amandmanu. Amandman sam podnela na član 3. Predloga zakona, koji reguliše, ili bi trebalo da reguliše sve pojmove koji se upotrebljavaju u Predlogu zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma. Konkretno, amandman se odnosi na proširenje pojma imovine, na taj način što bi se proširio rečima: umetnička dela, plemeniti metali i druge dragocenosti.
Mislim da bi na taj način pojam imovine bio, u svakom slučaju, detaljnije opisan. Takođe sam mišljenja da svoje mesto u članu 3. treba da nađe i Uprava za sprečavanje pranja novca. Tačno je da je definisana članom 52, ali ako govorimo o samim pojmovima, onda bi bilo sasvim celishodno da on bude preciziran i definisan u svim delovima, odnosno na onom mestu u zakonu gde su definisani ostali pojmovi.
Kada sam govorila o kvazibanci u načelnoj raspravi, rekla sam da se ne slažem da je taj izraz adekvatan, da je bilo potrebno pronaći neki izraz koji više odgovara duhu našeg jezika. Pored toga što se ne slažem sa samim izrazom, ne slažem se ni sa definicijom koja je upotrebljena za kvazibanku, jer kvazibanka ne znači ono što je opisano u samom Predlogu zakona. Kvazibanka nije banka koja je registrovana u jednoj državi, a u kojoj ne vrši svoju delatnost, već je kvazibanka banka koja je registrovana u jednoj državi u kojoj fizički ne postoji. To je mnogo preciznija definicija. Mislim da bi predlagač ovog zakona trebalo da uzme ovo u obzir.
Takođe, smatram da je izraz "bezgotovinska transakcija i elektronski novac" trebalo da nađe svoje mesto u određivanju pojmova u smislu ovog zakona.
Sve ovo ukazuje da zakon nije na najbolji mogući način regulisao pojmove koji se primenjuju u njemu, samim tim, ono što mogu da iznesem kao generalnu primedbu, zakon nije koncizan, nije jasan na mnogim mestima i u određenim situacijama je preobiman.
Mogu da kažem da ovo, konkretno, iznosim kada je u pitanju, recimo, član 91. ovog predloga zakona.
Meni je, kao diplomiranom pravniku, s položenim pravosudnim ispitom, bilo vrlo teško da ga shvatim i u potpunosti sagledam, zato što sam član 91. Predloga zakona upućuje na 10 različitih članova. Da biste bili u mogućnosti da sagledate šta je sve propisano u članu 91, njegovu pravu suštinu, koji se, usput govoreći, bavi prekršajnim kažnjavanjem advokata, bilo bi neophodno da uzmete u obzir svih 10 prethodnih članova na koje on ukazuje.
Smatram da ovo nije dobro i da je sada vreme da ovakve stvari ispravimo, jer će, u krajnjem slučaju, izazvati mnoga dodatna tumačenja u samoj praksi, a mislim da to nije cilj predlagača zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman na član 51. predstavlja deo iste celine s amandmanom koji je podneo gospodin Palalić na član 50. Mi smo mišljenja da bi indikatore za prepoznavanje sumnjivih lica i transakcije trebalo da sastavlja Uprava za sprečavanje pranja novca.
Samim tim, vrlo je osetljivo i sporno da li advokati, odnosno advokatske komore treba da učestvuju u izradi indikatora za prepoznavanje lica i transakcija za koje postoji osnovana sumnja da se radi o finansiranju terorizma i pranju novca, s obzirom na prirodu advokatskog poziva i na jedan specifičan odnos poverenja koji vlada između samog advokata i njegovog klijenta.
Razumem da se ovde radi o zaštiti opšteg interesa, ali postavlja se pitanje koliko će uopšte taj interes moći da bude zaštićen ukoliko lica, koja su obavezna u smislu ovog zakona, nerado sprovode nametnute obaveze?
Pretpostavljam da predlagač ovog zakona nije želeo da nas vrati na primenu odbačenih teorija kada je govorio o tome šta sve advokat treba da ima u vidu da bi za neko lice rekao da je sumnjivo. Smatram da nije bila njegova namera da nas uputi na polje kriminalne antropologije, jer je to nešto što je zastarelo i nešto što, apsolutno, nije primenljivo u našem pravnom sistemu. Smatram da bi bilo mnogo uputnije da se advokati oslobode ove obaveze i da ovu obavezu preuzme Uprava za sprečavanje pranja novca, jer to i po prirodi stvari predstavlja njen delokrug. Hvala.
Koristiću vreme za amandman i vreme koje ima Poslanička grupa.
Hvala vam. Amandmanom koji sam podnela tražim brisanje člana 91. Predloga zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma, jer, kao što sam ranije iznela, ne smatram za opravdano da advokati budu izjednačeni s obveznicima u smislu ovog zakona, niti nalazim bilo kakvo opravdanje da oni budu prekršajno kažnjavani ukoliko na propisan način ne utvrde identitet lica, odnosno ukoliko ne provere lica i sve transakcije.
Te provere nekada mogu da budu toliko teške da zadiru u same lične, odnosno najličnije sfere samog klijenta, a nekada, i pored najbolje volje, advokat nije u mogućnost da dođe do određenih dokumenata, odnosno samih dokaza.
Član 91. Predloga zakona predviđa da će advokat da bude prekršajno kažnjen ukoliko na propisan način ne utvrdi identitet stvarnog vlasnika pravnog lica, odnosno ukoliko to ne utvrdi na propisan način, i to uvidom u dokument koji nije stariji od tri meseca.
Postavlja se pitanje, da li se zna šta sve advokat treba da učini da bi došao do stvarnog vlasnika pravnog lica? Po sada važećem zakonu, on treba da utvrdi sve vlasnike koji imaju udeo preko 10%, pa zatim da u okviru tih 10% utvrdi sve druge vlasnike koji potpadaju pod taj iznos i, na kraju, da dođe do konačnog pojedinca, svih onih koji imaju vlasništvo iznad 10%.
Dobro je, moram da priznam, što je ovaj predlog zakona predvideo promenu iznosa vlasništva sa 10 na 25%, ali se postavlja pitanje – da li to na bilo koji način olakšava obavezu kako advokata, tako i drugih obveznika u smislu ovog zakona?
Kada sve to učini, onda treba da vodi računa da izvrši uvid u original dokument, ili overenu kopiju dokumenta, izvoda iz javnog registra, koji ne sme da bude stariji od tri meseca.
Prvo, sama odredba u praksi nije našla svoje utemeljenje i mnogi odstupaju od njene primene, prosto se gleda kroz prste ukoliko je taj izvod stariji od tri meseca, jer je to vrlo problematično kada se radi, recimo, o stranom pravnom licu.
Ovaj član će toliko da optereti advokatsku profesiju da će advokati biti prinuđeni da, umesto da budu koncentrisani na ono što predstavlja njihov delokrug, izigravaju privatne detektive ili istražne sudije, kako ne bi došli pod udar ovog člana. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman sam, zajedno s kolegom Aligrudićem, podnela na član 4. Predloga zakona o eksproprijaciji. Smatramo da bi bilo mnogo logičnije da umesto reči – gradskom građevinskom zemljištu, stoji – ostalom građevinskom zemljištu. Ako bi ostalo ovako kao što je predlagač zakona predvideo, onda bi značilo da se ranijem sopstveniku zemljišta isplaćuje naknada za javno zemljište.
To nije logično i nije moguće. Ovim amandmanom tražimo da se ranijem sopstveniku isplati naknada za prava koja je prestao da ima kao sopstvenik na ostalom građevinskom zemljištu, koje je prešlo u režim javnog.
Naravno da razumemo potrebu za donošenjem novog zakona o eksproprijaciji, s obzirom na to da je 1995. godine donet, da od tada nije menjan u Skupštini, ali smo očekivali da će ovim izmenama i dopunama Zakona biti rešeni svi oni problemi koji su se javili u praksi.
Do toga nije došlo. Umesto toga, dobili smo jedan nejasniji zakon, koji će izazvati niz drugih problema u samoj primeni. On je nejasan iz razloga što je u potpunoj suprotnosti sa Zakonom o izgradnji i planiranju. Naime, Zakon o izgradnji i planiranju predviđa modalitete na osnovu kojih zemljište može da bude pretvoreno u državnu svojinu. Jedna od tih mogućnosti i modaliteta jeste eksproprijacija, ali ono što predviđa kao obavezan uslov jeste postojanje planskog akta.
S druge strane, izmene i dopune Zakona o eksproprijaciji ne podrazumevaju, kao obavezu, postojanje planskog akta, već dovode do toga i daju mogućnost da zemljište može da bude pretvoreno u državno, ukoliko Vlada, na osnovu ugovora, kaže da za to postoji javni interes.
Upravo zbog ove odredbe, mi protestujemo protiv ovakvog zakona, jer smatramo da ova odredba o kojoj sam sada govorila daje mogućnosti za mnoge zloupotrebe. Hvala.