Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Pošto nije bilo reakcije na ovo što je cenjeni kolega Tomić rekao, ja ću da se vratim na amandman koji su zajedno podneli gospođa Đerić i gospođa Ilić. Takav amandman podržavamo i kao poslanička grupa dobro znate da nismo podneli nijedan amandman na ovaj tekst zakona, smatrajući da amandmanima ne može da se popravi.
Na prvi tekst zakona podneli smo 44 amandmana, ali smo videli kakva je bila njihova sudbina i kako se uopšte to završilo. Umesto da su predstavnici Vlade dali neko suvislo obrazloženje na ono što je napisano tim amandmanima, oni ih nisu našli za shodno čak ni da ih pogledaju.
Sa kakvom je površnošću i odsustvom elementarnih poznavanja u Srbiji, da ne kažem neznanjem, pristupljeno izradi zakona, ovog koji danas imamo ispred sebe, najbolje pokazuje činjenica da nije prošlo ni devet meseci, a on se već menja. Srbija će umesto sedam regiona, statističkih regiona, za koji dan biti podeljena na pet regiona. Nisam rekao na početku da ću koristiti vreme poslaničke grupe, a to se pretpostavlja.
Da li smo mi u načelnoj raspravi čuli jedan opravdani argument koji bi nas uverio da je ono što Vlada sada radi opravdano? Kakav je problem što bi Sjenica pripala Zapadnom, a Novi Pazar i Tutin centralnom regionu, ukoliko po sredi nije crtanje regiona i crtanje granica isključivo motivisano etničkim kriterijumima?
Da li mi ovde danas raspravljamo o Zakonu o regionalnom razvoju ili o samoj regionalizaciji? Mislim da ni predstavnicima Vlade tako nešto nije jasno. Umesto argumenata koji bi trebalo da predstavljaju rezultat jedne ozbiljne analize, mi razlog za donošenje ovakvih izmena nalazimo u rečima gospodina Dinkića, koji nam saopštava "da je uočeno da su statistički regioni nejednake veličine, imajući u vidu broj stanovnika". Dalje onda nabraja koja oblast, odnosno regiona ima stanovnika "i da su u centralnoj Srbiji ti regioni neujednačeni".
Da li je moguće da se Vlada, prilikom sačinjavanja ovakvog teksta zakona, nije rukovodila onim prvim i osnovnim kriterijumima, kojima je morala prilikom izrade ovog zakona? Da li to znači da Vlada pre devet meseci nije uspela čak ni da izračuna onaj broj stanovnika koji bi trebalo da bude zastupljen u jednom regionu, čije granice je sama pravila, pa je to sada konačno u mogućnosti? Da li je to poruka koju nam Vlada ovim putem i ovom prilikom saopštava?
Ako je greška napravljena prilikom ovog prvog osnovnog kriterijuma, šta je onda sa samom sadržinom, sa samom biti ovog zakona? Da li je on osnov za uravnotežen regionalni razvoj? Koji su to fiskalni instrumenti pomoću kojih će biti moguće finansirati nova ovlašćenja organa lokalne samouprave?
Kako uopšte možemo da govorimo o ravnomernom regionalnom razvoju, a da pri tome znamo da su organima lokalne samouprave transferna sredstva umanjena za 50% i da im još uvek nije vraćena njihova imovina? Šta je sa zakonom o javnoj svojini?
Ako se zna da je Srbija zemlja sa velikim razlikama u razvijenosti pojedinih područja, koje ponekad sežu, odnose se i kreću se u odnosu 1:15, onda je sasvim jasno – da ovaj predlog zakona neće moći takav problem da reši, između ostalog i zbog toga što je Vojvodina svojim protivustavnim Statutom dobila ovlašćenja koja nadilaze i prevazilaze njen Ustavni status i, uslovno govoreći, biva na taj način jača od samog regiona, kao što je to u krajnjem slučaju ista priča i za Beograd.
Ovde se potpuno otvoreno zastupa princip formalne jednakosti, a suštinske nejednakosti, koji postoji – od ravnomernog regionalnog razvoja i od smanjenja siromaštva nema ništa. Da se istinski krenulo u samu decentralizaciju, odnosno u samo poboljšanje situacije u lokalnim samoupravama, onda umesto ovog predloga zakona danas bi mi raspravljali o nekom, u kome je zastupljena sama decentralizacija, ali u ovom istinskom ekonomskom i fiskalnom smislu.
Umesto da se potpada pod pritiske bošnjačkih stranaka, kojima taj motiv, motiv "uravnoteženog regionalnog razvoja" sigurno nije bio prevashodan, kada su se i pobunili na taj način, tražili da dođe do izmena ovog zakona. Iz ovoga što smo danas rekli, što smo juče rekli, što smo rekli pre devet meseci – sasvim je jasno da niko u ovom parlamentu nema pravo da traži od moje poslaničke grupe podršku za ovakav koncept.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministri, od svih zakona koji su nevešto i bez mnogo smisla danas spojeni u jednu raspravu, baziraću se na zakonu o izmenama Zakona o opštem upravnom postupku.
Čak i da mi vreme dozvoljava, a naravno da mi ne dozvoljava, jer vreme koje mi stoji na raspolaganju je vrlo kratko, ne bih znala kako bih koncipirala svoj govor ukoliko bi se on bavio ovim zakonom, zakonom o danu žalosti, retkim knjigama, službenoj upotrebi jezika, a da ta rasprava bude smislena, da bude na neki način povezana i da se zna o čemu govorim.
Ovakvom praksom u radu parlamenta svaka ozbiljna diskusija je i te kako narušena, odnosno obesmišljena, vrlo često i iščezla. Ovo je manir vladanja ove vlasti koji, nažalost, tako nešto samo podržava. Stoga ću, da ne bih gubila vreme i trošila vreme na objašnjavanje koliko je loše ovo što radite, preći na sam zakon.
Poštovani ministre, najmanje što smo očekivali danas da vidimo ispred sebe jeste da raspravljamo o nepromenjenom Zakonu o opštem upravnom postupku. Ovaj predlog zakona je morao da bude usvojen, govorim o ovom predlogu koji se danas nalazi na dnevnom redu, još krajem 2008. godine, ukoliko ministar, a samim tim i Vlada, poštuju Ustav.
Pošto je danas već sredina aprila 2010. godine, moram prosto ministra da pitam – šta se toliko čekalo sa izmenama zakona koji danas imamo na dnevnom redu, koje su to toliko komplikovane izmene koje nisu mogle da budu predložene ranije i zbog čega mi ovaj zakon nismo bili u mogućnosti da na vreme uskladimo sa samim Ustavom?
Pored toga što ovakvim postupanjem legalizujete kršenje Ustava, ovakav predlog zakona ima za cilj i faktički nastavak, odnosno kontinuitet sa propisima jedne države koja odavno već ne postoji.
Moram da podsetim da je poslednji put Zakon o opštem upravnom postupku menjan 1996. godine, a sada je 2010. godina. Znači, u to vreme smo još bili SRJ. Da stvar bude dovedena do potpunog apsurda, mi danas donošenje ovog zakona predlažemo, odnosno Vlada ga predlaže po hitnom postupku. Koje su to štetne posledice koje mogu da nastupe po rad organa, odnosno samih organizacija? To što se krvni srodnik više ne naziva srodnikom po krvi ili tazbinski srodnik srodnikom po tazbini.
Da li ima veće štete od toga što ministar, samim tim i Vlada, ne mari mnogo za poštovanje Ustava? Ukoliko ministar ne poštuje Ustav, čemu nam onda služe svi ostali zakoni kojima želimo da omeđimo ponašanje svih građana u ovoj državi? Da li uopšte postoji bilo kakav smisao u ovome što mi danas radimo?
Predlog ovog zakona, sem jezičkog usaglašavanja, ne donosi nijednu novinu, ne donosi ništa što bi modernizovalo državnu upravu, ne donosi ništa što bi je učinilo efikasnijom, boljom, ekonomičnijom.
Šta se dešava sa elektronskim poslovanjem? Da li elektronsko poslovanje primenljivo u državnoj upravi? Naravno da jeste. Da li se ono primenjuje? Ne primenjuje se. Zbog čega? Zašto to nije moglo da bude jedna od novina koju će ministar danas da predloži u svom ekspozeu, koji, izvinjavam se, nije ni održao?
Zašto nije učinjen modernijim, bržim poslovni odnos između organa državne uprave i samih stranaka? Šta to stoji na putu ovoj vladi da predloži i na taj način omogući građanima da lakše komuniciraju sa organima državne uprave? Šta je to što stoji kao problem da građani dobijaju u elektronskoj formi izvod iz matične knjige rođenih, primera radi, izvode iz državljanstva, da plaćaju poreze, odnosno neke druge dažbine za koje je država i te kako zainteresovana, elektronskim putem?
Ništa od toga danas u ovom predlogu zakona nemamo. Građani u ovom slučaju, kako Vlada želi da vidi, i dalje će da čekaju, bespotrebno gubeći vreme, u dugim redovima, a da faktički ništa od samog poboljšanja u radu državne uprave neće moći da se ostvari.
To su promene o kojima smo želeli danas da raspravljamo, a ne o onim jezičkim, koje su nesumnjivo bitne, ali izuzetno mnogo se kasni sa njima. Umesto dobrih rešenja za građane, predlažete samo kozmetičke izmene zakona, koje ne donose nikakav boljitak građanima.
Ako se malo vratimo u prošlost, onda ćemo lako da se prisetimo šta je Vlada sve obećavala u ovoj oblasti državne uprave. Umesto smanjenja broja ministarstava, danas imamo najglomazniju Vladu u celoj Evropi, umesto racionalizacije državne uprave, danas ne radimo ništa na tom planu, iako su rokovi za racionalizaciju davno prošli, umesto decentralizacije, imamo novu podelu zemlje, umesto poštovanja Ustava, danas imamo najave njegovog menjanja.
Da na kraju budem potpuno jasna, ne protivimo se samom usaglašavanju ovog zakona sa Ustavom, samo smatramo da je ono toliko zakasnelo da se samo donošenje i usklađivanje ovog predloga zakona sa Ustavom obesmišljava.
Zalažemo se za promenu Zakona o opštem upravnom postupku kako bi građani videli boljitak od svega toga, za modernizaciju državne uprave i najave su išle u tom pravcu, ali od tih najava vidim da se, kao i sve što Vlada radi u tom pravcu, zadržava i završava na nivou samih obećanja. Hvala
Poštovani ministre, očekivala sam od vas mnogo kompetentnije odgovore na ono što sam postavila kao pitanje.
Nisam od vas tražila da elaborirate ono što treba tek da uradite, nego upravo ono što je trebalo da uradite davno, a to je usaglašavanje ovog zakona, ovog predloga zakona sa samim Ustavom.
Neprihvatljivo je da u samom obrazloženju pominjete rok do kada je to trebalo da uradite, a da sada vešto bežite čak i od pomisli da je to bila vaša obaveza.
To ne radite prvi put, to radite već nekoliko puta do sada, kada se obraćate poslanicima određene poslaničke grupe, konkretno govorim o poslanicima DSS i mislim na njih, kada ste držali konsultacije povodom nekih drugih zakona iz vaše oblasti, onda ste i te kako znali da hvalite ono što je urađeno u Ministarstvu koje ste nasledili, a sada kada govorite sa tog mesta i kada se obraćate svim poslanicima kritikujete.
Prosto bih vas zamolila da se saberete i kažete – šta je to što je dobro, a šta je to što je loše? Da li ste tada govorili istinu ili govorite sada?
Poštovani gospodine ministre, poslednje što od vas očekujem, a verujem i gospodin Lončar, jeste da mu vi budete, sa tako skromnim pravničkim znanjem, zastupnik.
Nemojte, gospođo Čomić, da reagujete na moje reči, jer niste reagovali kada se gospodin ministar upravo istim tim tonom, čak istim rečima obratio meni. Budite bar malo, što se kaže, parlamentarni, imajte iste aršine i za ministra i za poslanike, ako ne, onda bar za poslanike opozicije.
Ukoliko je Strategija bila toliko loša, zašto bazirate sve ono što radite u Ministarstvu upravo na toj strategiji? Zašto je niste promenili? Ako Zakon o državnim službenicima nije dobar, promenite ga kompletno, nemojte odlagati njegovo dejstvo ko zna koliko puta do sada. Ako su to loše stvari, preuzmite odgovornost na sebe i sačinite nešto bolje.
Za vreme naše vlasti, pokazali smo da imamo hrabrosti da se suočimo i sa nečim što su vrlo nepopularne mere, a odnosi se, konkretno, na racionalizaciju zaposlenih u državnoj upravi. Priznaćete da je za vreme vlade gospodina Koštunice, jedino tada i nikada posle, otpušteno 3.000 državnih službenika.
To nije sigurno stvar na osnovu koje treba da dobijemo neke poene, to nije bilo popularno, ali se na osnovu toga i na osnovu svega onoga što smo do sada uradili, kao odgovorna vlast, govori kako mi doživljavamo ovu državu i šta radimo na poboljšanju svega onoga što zateknemo kao loše.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo potpredsednik, dosadašnja diskusija govori u prilog tezi da su zakoni koji su danas na dnevnom redu trebalo da budu podeljeni u najmanje nekoliko grupa, ukoliko želimo da se svakom od ovih zakona na jedan ozbiljan način posvetimo.
Poljoprivreda je jedna vrlo važna oblast koja je, da je sreće, mudrosti i, rekla bih, pameti, trebalo da bude proglašena za stratešku granu, ali pošto već nije, onda je bar neophodno da mi ovoj temi u parlamentu damo jedan poseban značaj i da na jedan ozbiljan način pristupimo samoj raspravi o ovim zakonima.
Naime, pošto sam već rekla da vreme koje mi stoji na raspolaganju mi onemogućava da se svakom ovom zakonu posvetim, ja ću se u svojoj raspravi ograničiti na zakon o organskoj proizvodnji.
Dobro je što danas raspravljamo o ovom izuzetno važnom zakonu, čiji osnovni cilj treba da bude kako da dođemo do zdravije i kvalitetnije hrane, hrane visokog kvaliteta. U krajnjem slučaju, to je i cilj ovog zakona, pored samog razvoja održive poljoprivrede i očuvanja eko sistema.
Nažalost, ovaj predlog zakona o kojem mi danas raspravljamo i koji imamo priliku da vidimo ispred sebe nije najsrećnije rešenje i ne predstavlja dobar pravni okvir za regulisanje organske proizvodnje. Pored njegove nedorečenosti, govorim, naravno, o samom predlogu zakona, postoje određena mesta gde on i te kako odstupa od samih principa organske proizvodnje, ali o tome ću nešto kasnije reći, kada se budem bavila samim zakonom.
Srbiji je potreban dobar zakon o organskoj proizvodnji, kako bi se ova grana unapredila jer, kao što su svi do sada rekli, u njemu upravo leži izvozna šansa Srbije. Naime, Srbija ima visoke potencijale da se bavi organskom proizvodnjom, i kada je u pitanju sam kvalitet zemljišta, i kada je upotreba zaštitnih sredstava koja se koriste u poljoprivredi, i kada su, u krajnjem slučaju, u pitanju klimatski uslovi.
Mislim da je vrlo važno istaći da se kod nas već proizvode organske jabuke, organske kupine, maline, borovnice, sušeno voće, ali procenat njihove proizvodnje je toliko mali da je skoro zanemarljiv.
Prema podacima Privredne komore Srbije, od 4,1 milion hektara obradive površine u Srbiji samo je 15 hiljada hektara namenjeno organskoj proizvodnji. Ako to sada izrazimo u procentima, onda je to 0,37% ukupnog zemljišta u Srbiji, što morate da priznate da se radi o izuzetno malom broju.
Da li treba posebno da spominjem oblasti koje Srbija, hvala bogu, ima, a to su oblasti iznad 400 metara nadmorske visine? Da li posebno treba da govorim o Pešteru, Vlasini, o delu Kopaonika, o Javoru, o svim onim geografskim tačkama Srbije koje su više nego pogodne za samu organsku proizvodnju.
Moram da kažem da kod nas postoje stare sorte voća koje su toliko imune i otporne na biljne bolesti da ne zaslužuju i faktički nije neophodno da se uopšte na bilo koji način tretiraju, a donose prinose. Konkretno govorim o jabuci kolačari, koje ima u istočnoj i zapadnoj Srbiji, a koja je izuzetno važna i tražena roba na tržištima zapadne Evrope. Ovo sve govorim zbog toga što hoću da kažem koliko je Srbija pogodna za ovakvu jednu proizvodnju.
Organski proizvodi zauzimaju svega 1% ukupnog svetskog tržišta hrane. Nije ni čudo što su sve traženija roba u svetu. Uslovi za organsku proizvodnju jesu strogi i upravo u tome i leži osnovni razlog zbog čega je jaz između ponude i potražnje organskih proizvoda toliko veliki.
Pomenuću samo primer jedne Nemačke, koja se organskom proizvodnjom bavi od 1990. godine i od tada do sada oni su uspeli da svega 3% svog obradivog zemljišta privedu i prevedu u organsku proizvodnju. A koliko su imali koristi od tog malog procenta na kome su se bavili organskom kulturom govori najbolje činjenica da je potražnja za organskim proizvodima porasla za 30%.
Da bi zemljište dobilo sertifikat za proizvodnju organske hrane, neophodno je da ispuni niz strogih uslova. Prvenstveno, govorim o evropskim standardima, najmanje tri godine je neophodno da ne bude tretirano hemikalijama, da bude potpuno izolovano od izvora zagađenja i da bude navodnjavano vodom koja je prvog i drugog kvaliteta.
Naravno, kada govorimo o ovim uslovima i kada pogledamo tekst zakona koji se nalazi pred nama, od ovih uslova kod nas nema ništa. Zakon je nedorečen kada su u pitanju sami uslovi za organsku proizvodnju.
Zakon je nedorečen i u drugim oblastima koje se odnose na uslove obavljanja poslove kontrole i sertifikacije, što je izuzetno važna oblast ovog zakona. Zakon je loš i iz tog razloga što se ministru daju ogromna ovlašćenja. Ne morate da se toliko podrobno bavite suštinom ovog zakona da biste videli da skoro iza svakog člana piše – ministru se daje ovlašćenje da bliže uredi uslove, da bliže odredi i reguliše metode, da odredi trajanje vremena konverzije za prelazak sa konvencionalne na organsku proizvodnju itd. Ako se ovako piše zakon, onda se on piše ili sa malo znanja ili sa lošim namerama.
Moram da kažem da posebnu zamerku imam na član 6. ovog predloga zakona, koji govori o načelima organske proizvodnje, posebno treće načelo, gde se kaže – načelo strogog ograničenja upotrebe hemijskih sintetizovanih inputa. Znači, ne govori se o zabrani nego se govori o strogom ograničenju.
Gospodo, ukoliko mi dozvolimo da hemijski i sintetički inputi budu zastupljeni u najmanjoj mogućoj meri, onda od same organske proizvodnje nema ništa. Ovom odredbom se uništava bit ovog zakona.
Ukoliko sada ovaj tekst zakona pogledamo u kontekstu onoga o čemu je moja cenjena koleginica Aleksandra Janković pričala, a to je o najavljenim izmenama Zakona o genetski modifikovanim organizmima, onda je jasno da će dometi ovog zakona biti mali odnosno da neće pozitivni efekti njegove primene faktički ni postojati.
Srbija je mala zemlja. Ukoliko dozvolimo da mali broj proizvođača zaseje genetski modifikovano seme, vrlo je verovatno i izvesno da će u nekom najkraćem mogućem vremenu, putem oprašivanja, putem vetra, možda čak i zlonamerno, da se proširi na celokupnu teritoriju Srbije i onda se postavlja pitanje – o čemu mi danas ovde govorimo?
Posledice upotrebe genetski modifikovane hrane ili kako je mnogi nazivaju – Frankeštajn hrane, više su nego opasne. Rađena je jedna studija američke akademije za medicinu koja je pokazala da postoji izvestan rizik po zdravlje, naravno, studija je rađena na životinjama koje su tretirane genetski modifikovanom hranom, znači, hranjene su, i postoji ogroman rizik po zdravlje tih životinja a on se prvenstveno ogleda u neplodnosti, ogleda se u promenama na glavnim organima, u probavnom traktu, u problemima sa imunitetom i ubrzanom starošću.
O ovome danas govorim jer smatram da je izuzetno važno da se pre nego što ovaj zakon uđe u skupštinsku proceduru, a više je nego izvesno da će on da uđe, i ja ovom prilikom izražavam opravdanu bojazan da će, ukoliko se desi ovo o čemu ja pričam, Srbija će se susresti sa vrlo lošim efektima onoga što će tada uslediti.
Faktički sami efekti primene organskog zakona o organskoj proizvodnji biće nevidljivi. O ovome govorim ozbiljno zato što smo imali priliku na sajtu Ministarstva poljoprivrede SAD da vidimo jedan dokument u kojem se jasno kaže da su nakon više pritisaka američke vlasti ipak uspele da ubede srpske vlasti, prvenstveno mislim na Ministarstvo poljoprivrede, da izmene zakon o GMO i na taj način otklone svaku prepreku za ulazak Srbije u STO.
Ovo je vrlo proverljiva informacija. Vi možete da odete i da se sami uverite u ovo što pričam. Naravno, volela bih da grešim, ali mislim da ćemo u najskorije vreme biti suočeni sa ovim što danas govorim.
Na samom kraju moram da kažem da će poslanici DSS podržati svaku dobru ideju koja ide u pravcu poboljšanja svakog zakonskog teksta, pa i zakona o organskoj proizvodnji, ali ovaj zakon koji sada imamo ispred sebe ne vidimo kao dobru nameru vlasti i ne vidimo kao mogućnost da se živi u najboljem svom vidu. Hvala vam.
Koristiću vreme poslaničke grupe. Dame i gospodo narodni poslanici, upravo član 11. najbolje govori o tome koliko smo mi kao predstavnici zakonodavne vlasti u senci izvršne vlasti.
Umesto da su predstavnici radne grupe, koji su radili na izradi ovog teksta zakona, smogli snage da kažu da su direktni televizijski prenosi obaveza, oni su se dovijali sa nekim izrazima, koje mogu da pročitam, rekli su da se „javnost rada Skupštine obezbeđuje stvaranjem uslova za televizijske i internet prenose sednica Narodne skupštine“. Znači, ovde čak ne piše da se radi o direktnim prenosima. Ovakvo tumačenje ove odredbe stvara utisak da direktnih televizijskih prenosa neće ni biti.
I ranije sam, u načelnom pretresu, govorila o tome da ovaj zakon ne donosi ništa revolucionarno u pogledu onih prava i obaveza koje mi kao narodni poslanici i uopšte kao ova najviša, najvažnija državna institucija imamo, ali predstavlja dobru osnovu da i ono dobro što smo do sada imali na neki način izgubimo. Kada to kažem mislim upravo na direkte televizijske prenose, koje mi ovom odredbom člana 11. definitivno gubimo. Moram da kažem da su direktni televizijski prenosi nastali 1992. godine, ako se ne varam, kao rezultat višestranačja i kao takvi predstavljaju važan demokratski postulat, koji će na ovaj način, ovim tekstom zakona, biti konačno uništen i ugušen.
Mislim da se mi nalazimo u jednoj vrlo teškoj situaciji. Nismo smogli snage ni hrabrosti da očuvamo dostojanstvo ovog doma i ove najvažnije državne institucije, jer smo mi sami krivi za to što televizijskih prenosa neće ni biti, a neće ih biti zato što nismo imali hrabrosti da to jasno unesemo u ovaj predlog zakona.
Zbog takve situacije i zbog urušavanja svih institucija u državi mi se danas nalazimo u situaciji da nam Javni servis određuje redosled i raspored emitovanja sednica Narodne skupštine, kao prvo, a kao drugo, što imamo priliku da vidimo iz samog teksta zakona, odlučuje o tome da li će uopšte da bude TV prenosa. Mislim da je to jedna žalosna situacija koja, nažalost, ne doprinosi razvoju parlamentarne demokratije.
Mogu samo da kažem da se sve to uklapa u jednu opštu sliku urušavanja najvažnijih državnih institucija u samoj državi. Telo koje bi trebalo da predstavlja, ne samo po svojoj prirodi već i po ustavnom položaju, najvažnije telo u državi, pretvorilo se u slepog izvršioca naloga i na taj način gubi sve ono što je imalo od svog dosadašnjeg integriteta.
Mislim da je ovo žalosno, jer mi sami, kao predstavnici naroda, bilo da je u pitanju vlast ili opozicija, sami sebi na neki način uskraćujemo ono pravo koje smo do sada imali.
Mislim da je ovaj amandman gospođe Janković neophodno prihvatiti ukoliko želimo da sačuvamo minimum dostojanstva ovog doma. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, imamo konačno priliku da raspravljamo o jednom dugo najavljivanom zakonu o Narodnoj skupštini koji je, po mom uverenju, po slovu zakona, po slovu Ustava i Ustavnog zakona trebalo da bude donet, pre, ako se ne varam, nešto više od 14 meseci.
Predistorija donošenja ovog zakona je duga i rekla bih, kompleksna, jer čini mi se da vladajuća koalicija nije imala jasnu viziju, nije imala jasan stav o tome šta zapravo treba da stoji u ovom zakonu, šta on sve treba da obuhvati. To potvrđuje u krajnjem slučaju i nepotrebno, rekla bih, postojanje komisije za izradu teksta zakona, koja takoreći se nije sastala nijednom u roku od godinu dana.
To je upravo bio jedan od razloga zbog čega smo mi povukli našeg predstavnika iz te radne grupe, jer nismo želeli da snosimo odgovornost za nešto u čijem sastavljanju on neće učestvovati. Vidi se da smo tom prilikom bili u pravu, jer vladajuća koalicija je na kraju dobila konačan tekst zakona koji formalno samo treba da prođe skupštinsku proceduru.
Da je vladajuća koalicija znala u tom trenutku ono što zna sada, verovatno bi taj zakon bio donet mnogo ranije. On ne donosi ništa revolucionarno, u njemu ne postoji ništa što bi predstavljalo kamen spoticanja za vladajuću koaliciju i zbog toga upravo ne vidim nikakav razlog zbog čega se to toliko odugovlačilo sa njegovim donošenjem.
Koliko se lutalo pri samom donošenju ovog zakona, najbolje pokazuju napisi koje smo imali prilike da čitamo u novinama, od toga da poslanik treba da ima platu u visini pet prosečnih, do onih privilegovnih uslova za poslaničku penziju.
Ovaj zakon čini skup prepisanih članova Ustava i Poslovnika, ali bez ikakve razrade. On zbog toga predstavlja jedan ogoljen tekst koji se, sem zalaganja za samostalni skupštinski budžet, ne osvrće ni na šta drugo. On ne donosi nama ništa novo u odnosu na ono što smo već sada imali.
Mislim da bi bilo na neki način osveženje u radu ove Narodne skupštine da je kojim slučajem u njemu napisano da se predlozi koje podnosi opozicija moraju raspravljati, pa makar i u onim skraćenim rokovima. Mislim da takva praksa postoji u drugim parlamentima širom Evrope i na taj način se daje na važnosti samoj opoziciji. Ovako smo u mogućnosti da se naši glasovi apsolutno nikad ne čuju, nego samo onda kada napadamo zakone sa kojima se apsolutno ne slažemo.
Mislim da je dobro što uopšte postoji ideja o donošenju zakona o Narodnoj skupštini, mi to pozdravljamo, jer smatramo da materija koja treba da reguliše sam rad Narodne skupštine, koja treba da se bavi pitanjima prava i obaveza narodnih poslanika, treba da bude regulisana na jednom mestu.
Sada imamo situaciju da je materija koja se bavi ovom oblašću regulisana u nekoliko zakona. Mi smo očekivali da kroz ovaj zakonski tekst sva materija da bude obuhvaćena na jednom mestu. To nažalost nije slučaj. Nismo imali priliku da to vidimo u ovom predlogu zakona.
Mi smo kao poslanička grupa 3. juna 2009. godine podneli jedan tekst zakona, Predlog zakona o Narodnoj skupštini u skupštinsku proceduru, koji se nažalost nikad nije našao na dnevnom redu. Smatram da je mogao da koristi kao dobar osnov vladajućoj koaliciji za sačinjavanje konačnog teksta zakona o Narodnoj skupštini.
Da se on tada našao u samoj skupštinskoj proceduri i da smo mi kojim slučajem tada o njemu raspravljali, to bi na neki način predstavljao jedan jako dobar korak, jer bi on bio jedan od prvih zakona koji se usklađuju sa samim Ustavom. U međuvremenu, vladajuća koalicija je imala važnija posla i samim tim inicirala i donela mnogo zakona o drugim državnim organima izvršne i sudske vlasti. Ovaj zakon, koji je trebalo da bude prvi donet, verovatno i očigledno nije bio na spisku prioriteta.
Ovo se, nažalost, sve uklapa u jednu opštu sliku o urušavanju najvažnijih državnih institucija. Zbog toga nije ni čudo što se u Srbiji jedan čovek pita za sve. Zbog toga nije ni čudo što se ova Narodna skupština pretvorila u glasačku mašinu u kojoj apsolutno ne postoji nikakva ozbiljna rasprava o zakonskim tekstovima koji su podneti.
Zato nije ni čudo što se u Narodnoj skupštini na najružniji način piše u svim štampanim medijima i nije čudo što se o samim narodnim poslanicima piše na najružniji način. Prosto se utrkuju ko će više uvreda na račun narodnih poslanika da iznese.
Dok sve tako bude, mi nećemo imati mogućnosti da živimo u jednoj jakoj pravnoj državi, sa jakim institucijama koja, u krajnjem slučaju, kao takva treba da predstavlja osnov ekonomskog prosperiteta, nešto što je ovoj državi više nego potrebno.
Koliko smo mi u krajnjem slučaju kao predstavnici zakonodavne vlasti u senci izvršne vlasti najbolje pokazuje i to da nismo imali hrabrosti, sada ovo govorim u množini namerno zato što predstavnike radne grupe doživljavam kao naše kolege i svoje kolege, nisu imali hrabrosti da u tekst ovog predloga zakona unesu jednu odredbu koja vrlo jasno treba da glasi da su direktni televizijski prenosi obaveza.
Umesto toga predstavnici radne grupe su se dovijali raznim izrazima i na kraju su našli jednu formulaciju koja kaže da se javnost rada obezbeđuje stvaranjem uslova za televizijske prenose. To uopšte ne mora da znači da će televizijski prenosi postojati. Znači, mogu da postoje, a i ne moraju. Ne postoji nigde takva obaveza.
Direktan televizijski prenos, to što je rekao kolega Jugović, rezultat je višestranačja i kao takav predstavlja važan demokratski postulat koji ova vlast, ne želi nikog da uvredi, ali u nazivu demokratska, želi da ugasi.
Zbog neodlučnosti i neimanja hrabrosti da obezbedimo Narodnoj skupštini neophodno dostojanstvo, mi se danas nalazimo u situaciji da nam Javni servis diktira i pravi raspored o emitovanju skupštinskih sednica i da u krajnjem slučaju odlučuje da li će uopšte tih emitovanja da bude.
Sada pred vama pričam u 19.30 časova, a ovo će ko zna kada da bude prenošeno, verovatno se neće ni čuti jer će biti prenošeno u vremenu kada sav normalan svet spava.
Zbog svega ovoga bilo bi mnogo bolje da su predstavnici i vlasti i opozicije zajedno radili na izradi ovog zakona, a ne da je opozicija iz rada ovog zakona bila isključena. Nažalost, moje je mišljenje i takav mi je utisak da je to postala praksa u radu ove vladajuće koalicije. Takvim ponašanjem sigurno da nećemo unaprediti rad ove institucije, niti ćemo joj obezbediti neophodno dostojanstvo i nezavisnost, bez koje i nema same parlamentarne demokratije.
Dame i gospodo narodni poslanici, predstavnici Ministarstva, mi smo juče započeli još jednu sednicu, na kojoj je više od 50 tačaka dnevnog reda, a da na vreme nismo imali informaciju koje će tačke biti spojene i da li će uopšte biti spajanja. Smatram da je to loša praksa u radu ovog saziva Parlamenta i mogu samo da konstatujem da to ne doprinosi kvalitetu rasprave koja se u ovom domu očekuje.
Danas na dnevnom redu imamo par predloga zakona koji se usaglašavaju sa već donetim zakonima iz oblasti pravosuđa. To ne bi bio nikakav problem da oni u sebi ne sadrže niz nelogičnosti koje ih, kao takve, ne kvalifikuju za dobar osnov za reformu pravosuđa, već ih čine dobrim razlogom za produbljivanje još većeg haosa u pravosuđu i njegovu još dublju dezorganizaciju.
Meni je žao što predstavnici Ministarstva pravde nisu na vreme shvatili u kom pravcu će i kakav će sudski aparat stvoriti onog trenutka kada se svi ovi "reformski zakoni" usvoje, uprkos blagovremenim i dobronamernim reakcijama kako stručne javnosti, tako i uopšte, i celokupne opozicije u Parlamentu. Moj kolega i ja smo nekoliko puta, da ne kažem nekoliko desetina puta, o tome do sada govorili, ali, nažalost, nijedna naša suštinska primedba nije nikada bila usvojena.
Da bi javnosti bilo jasno o čemu se ovde danas radi, reći ću da se na dnevnom redu nalaze predlozi zakona koji se usaglašavaju sa već donetim zakonima, koji su toliko sporni da, uslovno govoreći, ni onom politički podobnom sudskom kadru neće biti jasno kako će oni moći da zažive a da se pravosuđe u potpunosti ne upropasti. S jedne strane, insistira se na reizboru kao mehanizmu raskida s dosadašnjim pravosudnim sistemom, a, s druge strane, sastav Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca se prepušta instituciji čiji se nestanak želi.
Meni stvarno nije jasno šta su predstavnici Ministarstva pravde ovim želeli da postignu i kakav su uopšte cilj imali na umu. S druge strane, drastično se smanjuje broj sudova, o tome smo govorili mnogo puta do sada, bez ikakvih kriterijuma, i to sve za posledicu ima izazivanje niza negativnih efekata.
Pored onog niza negativnih efekata o kojima smo govorili, ne znam da li se neko zapitao koliko će samo da potraje fizičko premeštanje predmeta iz jednog suda koji je prestao da postoji u drugi sud koji je preuzeo njegovu nadležnost. Možda je ovo nebitno pitanje, ali, verujte mi, u praksi će stvoriti mnogo problema. S druge strane, da li se neko zapitao uopšte koliko će predmeta u tom fizičkom premeštanju, svesno ili nesvesno, biti izgubljeno? Smatram da su ovde mogućnosti za zloupotrebu bezgranične.
Dalje, stalno se govori o tome da se nova sudska mreža i reorganizacija pravosuđa stvara da bi se postupanje u sudskim postupcima ubrzalo i da bi postalo efikasnije. Stvarno mogu da konstatujem da u ovu floskulu više ne veruju ni sami predstavnici Ministarstva pravde. Kako je moguće da dođe do ubrzanja postupaka u sudskim predmetima ukoliko će broj sudija biti manji, a priliv predmeta će biti veći, ili će ostati isti?
To znači da će na jednog sudiju neminovno doći bar jedna trećina predmeta više. Znači, on će imati za jednu trećinu predmeta više u radu. Možda to nije veliki problem za sudove u unutrašnjosti, ali za Beograd je to ogroman problem, jer ako neko ima 300-400 predmeta u radu, pa mu jednu trećinu još dodate, ne znam kako uopšte mislite da ostvari pola od zacrtane norme, a ne nešto više?!
S druge strane, postavlja se pitanje kako će postupanje po predmetima da bude efikasnije kada će se sudije, pored niza problema s kojima se i sada susreću, susresti s jednim problemom o kome niko nije ovde do sada govorio, a to je neminovno započinjanje velikog broja postupaka ispočetka, do same promene sudskog veća? Promena sudskog veća će biti neminovna, jer te sudije koje su ranije sudile više neće postojati. To je još jedan u nizu problema o kome niko nije progovorio reč ovde, a ne znam da li su se oni od kojih očekujemo to da urade toga i setili.
Neću se dalje zadržavati na objašnjavanju svih ovih nelogičnosti, jer smatram to izlišnim i beskorisnim, s obzirom na to da u trenutku kada je Ministarstvo pravde moglo da reaguje, to nije učinilo, a sada je za takvu reakciju kasno.
Na dnevnom redu je i Predlog zakona o Pravosudnoj akademiji, protiv čije ideje o osnivanju mi kao poslanička grupa nismo, ali smatramo da on sadrži neka rešenja koja nisu najsrećnija. Naime, ideja o postojanju Pravosudne akademije datira još iz vremena kada je ministar pravde bio gospodin Stojković i ona je svoje mesto našla i tada u strategiji reforme pravosuđa.
Činjenica je da budućim sudijama i tužiocima nedostaje praktično znanje. To mogu da kažem najbolje iz svog iskustva. U trenutku kada sam završila Pravni fakultet, a to je bilo pre deset godina, nije bilo uobičajeno da bilo ko od nas, svršenih studenata, zna da napiše tužbu, žalbu, a o presudi da ne govorim.
To je činjenica i veliki problem, ali ta znanja smo sticali, neko u sudovima, neko u advokatskim kancelarijama, i ono što je bitno, to je da je taj obim i nivo našeg znanja zavisio isključivo od toga gde obavljamo pripravnički staž i kod koga.
Upravo u tom smislu vidim dobru stranu Pravosudne akademije, jer ona, po mom mišljenju, predstavlja put za obezbeđenje kontinuiranog i ujednačenog obrazovanja budućih sudija i tužilaca. To je dobra strana.
S druge strane, mislim da ovakav predlog zakona sa sobom nosi jedan veliki problem, a to je da pravosudni ispit nikako ne bi smeo da bude uslov za upis na Pravosudnu akademiju. Mislim da je to nelogično, mislim da je to, stvarno, previše. Šta to znači? To znači da jedan student prvo treba da završi pravni fakultet, pa da obavi dve godine pravosudni staž, ili u sudu, ili u tužilaštvu, ili u advokaturi, potpuno je nebitno, da posle toga odvoji veliko vreme za polaganje pravosudnog ispita, koji je meni, govorim o svom ličnom iskustvu, bio teži nego ceo pravni fakultet, to govorim potpuno svesna šta govorim, da nakon toga polaže prijemni ispit za upis na Pravosudnu akademiju i da se tamo usavršava još dodatno 22 meseca, pa da tek nakon toga polaže završni ispit.
Mislim da je to stvarno previše. Volela bih da vidim odakle su predstavnici Ministarstva, gde su našli da postoji takvo rešenje.
Naravno, niko od nas nije protiv toga da sudije i tužioci treba da budu edukovani, ali onda čemu pravosudni ispit? Onda ga stavite na kraj, kao krunu svega toga, a izbacite ga kao uslov za upis na samu pravosudnu akademiju.
Mi smo ovde amandmanski reagovali i smatramo da ima osnova da se ovaj naš amandman prihvati. S druge strane, mislim da postoje još neke, uslovno govoreći, manje zamerke samom tekstu zakona, a odnose se, konkretno, na postavljanje direktora Pravosudne akademije, koji ne prolazi javni konkurs, a znamo da se javni konkurs, primera radi, raspisuje za polaznike, one koji treba da stiču znanja na toj pravosudnoj akademiji.
Zamerka je, takođe, što ne postoji nikakav nadzor nad zakonitošću trošenja novca Pravosudne akademije, koji nije mali. Mi znamo da tu postoje ljudi koji imaju stalno zaposlenje, postoje određene nadoknade za rad, a većina sredstava za rad Pravosudne akademije dolazi upravo iz budžeta Republike Srbije. Zbog toga smatram da bi Skupština trebalo da bude taj organ kome se podnosi godišnji izveštaj o radu Pravosudne akademije.
Moram da kažem i da ne znam koliko je rok koji ste predvideli, 1. decembar 2009. godine, za stupanje zakona na snagu, adekvatan, jer me zanima kako će sve radnje koje moraju da prethode stupanju na snagu zakona moći u tom roku da budu obavljene.
Na samom kraju, želim da iznesem neki generalni stav, da smatram da bi za naše pravosuđe bilo mnogo bolje da se zakoni ne menjaju na svaka dva meseca, već da predstavnici Ministarstva tom poslu pristupe planski, s nekom jasnom vizijom i strategijom, što do sada u svom radu nisu pokazali. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, od svih tačaka koje su danas spojene u jednu, ja ću se zadržati na onim tačkama koje se tiču sudske vlasti.
Bez obzira što pravosuđe nije danas na dnevnom redu ja ću iskoristiti ovu priliku, kao mogućnost, da kažem nekoliko reči, jer smatram da je stanje u pravosuđu alarmantno. Činjenica je da većina građana nije zadovoljna načinom na koji sudovi rade, ali se postavlja pitanje – da li su sudije jedini krivci za stanje u pravosuđu danas? Ja sam potpuno uverena da nisu.
Država danas konstantno vrši pritisak na sudstvo, tako što ga tretira, ne kao zasebnu granu vlasti, već ga tretira kao nešto što je podređeno njoj samoj. To se čini, između ostalog, i na taj način, što se pravosuđu nameću neka radikalna rešenja, koja na najlošiji način menjaju kako položaj zaposlenih, tako, uopšte, i celokupnu atmosferu u pravosuđu.
Setićemo se samo Zakona o uređenju sudova kojim se ukidaju 104 opštinska suda, a do dana današnjeg nismo saznali po kojim kriterijumima je to urađeno. Na samo da se na taj način odstupa od principa – da pravda mora da bude dostupna za sve, već se na taj način izaziva i jedan drugi niz negativnih efekata, od ogromnog otpuštanja radnika, do samog odumiranja velikog broja malih gradova, čiji će građani samim ukidanjem sudova gravitirati ka centrima. Na taj način ćemo doći do situacije – da će ideja o ravnomernom regionalnom razvoju i decentralizaciji biti potpuno napuštena.
Naravno, niko od nas ne poriče da je pravosuđu neophodna reforma, ali ona prvo mora da bude realna, izvodljiva i dobro osmišljena.
Još je važnije u ovom trenutku – da ista pravila, prilikom sprovođenja reforme, važe za sve. Želim ovde da kažem da zakon, odnosno organ koji smo sami zakonom formirali, a odnosi se na prvi sastav Državnog veća tužilaca i Visokog saveta sudstva, mora da ima apsolutno isti tretman kao i svi drugi sami organi. Naime, ne sme da ima privilegovan odnos i privilegovan status u odnosu na druge.
Ovo prvenstveno govorim sa pozicije reizbora, jer je činjenica, ako je već reizbor ustanovljen kao pravilo, uprkos protivljenju ogromnog broja stručne javnosti, onda se nameće kao pravilo da on mora da važi za sve – od samih sudija, pa i do samog tela koje će, danas, sutra, da bira sve te sudije i da vrši njihov reizbor.
Naravno, u ovom mom govoru se primećuje da se uopšte ne bavim kadrovskim rešenjima, jer smatram da su imena koja su danas predložena mnogo manje važna od samog principa koji je ustanovljen prilikom samog izbora. Činjenica je da je pravosuđe u Srbiji u vrlo ozbiljnoj situaciji. Po meni je najštetnije to što je stvorena jedna opšta slika u javnosti – da je celokupno pravosuđe korumpirano, da su sve sudije nestručne, nedostojne vršenja svoje funkcije. Jednostavno, iz dana u dan opada poštovanja prema sudijama i sudovima, kao vrlo važnoj instituciji. Stranke su postale toliko bahate da bukvalno nogom otvaraju vrata sudnice. Prete ne samo verbalno, nego i fizički nasrću na same sudije. Ovom prilikom ne želim da pominjem i niz tragičnih događaja koji su se desili u našem pravosuđu, ali nažalost, ima ih.
Sve ovo govorim zbog toga što smatram da je i to jedan od razloga i uzroka – zašto se danas u našem društvu susrećemo sa nekim vrlo nemilim, uopšte, posledicama i događajima kojih smo i danas svesni.
Zbog toga smatram da država prvenstveno treba da promeni odnos prema predstavnicima treće po jačini izjednačene grane vlasti i da zajedno sa njima pokuša da promeni sliku koja vlada u pravosuđu, umesto –da im se konstantno nameću radikalna rešenja koja i dalje imaju za cilj da još više destabilizuju sam sudski organizam.
Upravo, jedno u nizu tih radikalnih rešenja jeste i ogromno smanjenje broja sudija. Srbija danas ima oko 2.400 sudija, ali već od 1. januara 2010. godine taj broj će biti 1.838.
Primećujemo da će broj sudija da se smanji za 562. Jedan veliki broj sudija je zaplašen, i to s pravom, jer će ostati bez posla. Ovo možda nije toliko šokantan podatak ukoliko ga pogledamo u jednoj sveopštoj slici gde je u poslednje vreme u Srbiji ostalo bez posla 100.000 građana, ali je šokantan ukoliko posmatramo sa aspekta samog pravosuđa. Mi moramo da znamo da bi se stvorio jedan sudija da je potrebno vreme, potrebno je da on sam uloži ogroman napor kako bi savladao i stekao određena pravnička znanja i veštine, ali isto tako je neophodno i da država u njega ulaže. Zbog toga je sa ovog aspekta ovo jedan zabrinjavajući, po meni, podatak.
Smatram da reforma ni u jednoj državi nije sprovedena preko noći. Ono što se danas zove reformom, po mom mišljenju, više liči na lustraciju i pravljenje pravosuđa po političkom ključu. Ako je cilj reforme pravosuđa brže i efikasnije suđenje, onda s pravom postavljam pitanje – kako će to biti moguće u jednoj situaciji gde će evidentno broj sudija biti smanjen, gde će evidentno broj sudova biti smanjen, a priliv će ostati isti ili nepromenjen?
Mnogo puta do sada sam govorila o beogradskom pravosuđu, ali prosto o ovoj temi njega je nemoguće zaobići. Ono je tipičan primer jednog prebukiranog pravosuđa, pravosuđa koje je najopterećenije.
Danas imamo situaciju da sudija parničar ima u proseku 300 predmeta u radu, krivičar između 150 i 250, a istražni sudija oko 500 predmeta. Samo želim da pitam predstavnike Ministarstva pravde, koji danas nisu ovde, kako oni zamišljaju uopšte da će doći da smog bržeg suđenja i do efikasnijeg pravosuđe, ukoliko je sasvim jasno da će sudije koje ostanu da rade biti dodatno opterećene predmetima onih sudija koji će postati višak?
Naravno da je iz ovog svega jasno, ne da nećemo imati efikasnije pravosuđe iz samih ovih navedenih razloga, već će biti i mnogo manje prostora za samo suđenje. Beogradsko pravosuđe će umesto pet sudova imati faktički dva, a broj predmeta će ostati isti ili nepromenjen. Meni prosto ova matematika sa kojom predstavnici Ministarstva pravde izlaze u javnost svih ovih poslednjih dana, i uopšte poslednjih meseci, u nameri da će stvoriti efikasno i mnogo brže pravosuđe po pitanju suđenja, nije jasna.
Ako svemu ovome dodamo još i činjenicu da je naše administrativno osoblje u sudovima toliko nezadovoljno svojom materijalnom situacijom, da je potpuno destimulisano i demotivisano da radi, onda stvarno s pravom možemo da kažemo da je pravosuđe danas u jednom haotičnom stanju.
Mislim da je neophodno da predstavnici Ministarstva pravde, inače kreatori većine loših zakonskih predloga, umesto pretnji i svakodnevnih zastrašivanja, pokušaju da nađu zajednički jezik sa predstavnicima sudske vlasti i da konačno počnu da ih uvažavaju kako bi se povećala sama svest o neophodnom poštovanju državnih institucija među samim građanima. Hvala vam. (Aplauz.)
Amandman koji smo podneli na član 8. bavi se samim uslovnim otpustom. Naime, smatramo da odredba predloga o ograničavanju uslovnog otpusta licima koja su pokušala bekstvo iz zatvora ili su pobegla iz zatvora je potpuno nepotrebna, iz razloga što ne mogu da zamislim nijedan sud, a verujem niko od prisutnih u sali, bez obzira da li su pravnici ili ne, koji bi mogao da razmatra mogućnost za davanje uslovnog otpusta takvim licima.
Potpuno odgovorno tvrdim da takav sud u Srbiji ne postoji. Zato smatram da ovaj deo ovog člana treba prosto brisati.
Sa druge strane, ne postoje realni i osnovani razlozi za pooštravanje uslovnog otpusta, kada je opšti trend u svim evropskim pravima upravo širenje mogućnosti za njegovo izricanje.
U načelnoj raspravi sam govorila o tome da je ovakva odredba suprotna preporuci Saveta Evrope, koja govori o tome da kazne lišenja slobode, odnosno zatvaranja teško pogađaju u finansijskom smislu svaku državu i da u velikom broju slučajeva imaju potpuno suprotno dejstvo od očekivanog. Zbog toga se preporuka bavi mogućnošću za kraće trajanje izrečenih kazni zatvora.
Upravo jedno od osnovnih sredstava u ostvarenju ovog cilja jeste sam uslovni otpust. Zbog toga ne smatramo opravdanim da treba raditi ili u ovom članu predlagati pooštravanje uslovnog otpusta, jer je to potpuno suprotno opštem trendu u evropskim krivičnim zakonodavstvima.
Mi se protivimo rešenju da se uslovna osuda može izreći licu, odnosno učiniocu kome je utvrđena kazna zatvora u trajanju manjem od dve godine. Smatramo da je rešenje koje postoji u sadašnjem još uvek važećem zakonu potpuno opravdano.
Meni je potpuno jasna logika koju je predlagač imao prilikom predlaganja ovakvog člana. Ona je donekle i opravdana, ukoliko smatramo i znamo da smo mi prvi u Evropi po izricanju uslovnih osuda, i da se ona u našem krivičnom pravu vrlo često izriče i onda kada nema baš sasvim opravdanih razloga za to.
Predlaganjem ovog rešenja sigurno neće ići u pravcu sužavanja mogućnosti za njeno izricanje. Kada uporedimo, s jedne strane, ovo rešenje koje je predloženo u zakonu i, s druge strane, rešenje koje u krajnjem slučaju ima za cilj ponovo samo blagu kaznenu politiku, sad ću reći o čemu se radi, onda se vidi da predstavnici Vlade nisu imali tačnu nameru šta žele ovim da podstaknu.
Ako se kritikuje sudska praksa da vodi blagu kaznenu politiku, onda potpuno čudi proširivanje primene instituta dela manjeg značaja i za krivična dela za koja je zaprećena kazna zatvora do pet godina. Sadašnje rešenje je bilo do tri godine. Znamo koja su krivična dela za koja je zaprećena kazna do pet godina, ali je teško razumeti – u kom lakom obliku ona mogu da se pojave da bi im nedostajala protivpravnost, da bi ona mogla uopšte da prestanu da postoje kao krivična dela.
Upravo ova dva instituta su suprotna jedan drugom i na osnovu njih se ne vidi jasna namera šta je predlagač zakona uopšte ovakvom jednom promenom odredbe člana 15. želeo.
Ova odredba, kako je predviđena u Predlogu zakona o izmenama i dopunama, potpuno je prepisana iz hrvatskog krivičnog zakona, koji je u pogledu toga kako postavlja ovu meru bezbednosti originalan, ali nažalost u negativnom smislu.
Njoj nedostaje jedna od osnovnih konstitutivnih svojstava krivične sankcije, a to je da ona mora da pogađa, radi se o oduzimanju predmeta, samog učinioca krivičnog dela. Zbog toga smatramo da je rešenje koje postoji u sada važećem zakonu potpuno celishodno, jer kaže da se od njega može oduzeti predmet samo ukoliko je u njegovoj svojini.
Ovako kako je predviđeno izmenama i dopunama dovodi do zaključka da ova mera može da pogodi čak i treće lice, ili samu žrtvu, što je još gore. Recimo imamo situaciju kada se oduzima ukradeno vozilo koje je predmet izvršenja nekog krivičnog dela. Ta sankcija, odnosno mera ne pogađa isključivo učinioca, nego treće lice, čiji je i sam automobil. Zbog toga smatramo da je rešenje koje je sadržano u sada važećem zakonu potpuno bolje.
Kada je uopšte reč o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika, predlagač zakona pooštrava kazne za oko trećinu krivičnih dela. Mi smatramo, uz dužno poštovanje prema predstavnicima Ministarstva koji ovde sede, da se radi o nenaučnom i laičkom razmišljanju koje neće, nažalost, doprineti efikasnije suzbijanju kriminaliteta. Mislim da je ono više na liniji opšteg shvatanja nestručne javnosti koja zahteva represiju i koja zahteva strože kazne. Ovakve izmene i dopune mislim da su na liniji upravo prikupljanja političkih poena. Postavlja se pitanje da li smo mi najrepresivnije društvo u Evropi i da li mi zaslužujemo da imamo najstroži krivični zakonik u celoj Evropi.
Nepotrebne izmene Krivičnog zakonika su štetne, ne samo za krivično zakonodavstvo, već uopšte i za rad krivičnog pravosuđa, jer sledećih par godina sudska praksa će, zbog ogromnog broja izmena i dopuna, morati ponovo da se bavi pitanjem primene samog blažeg zakona. Zbog toga smatramo da je rešenje koje je predviđeno u sada još uvek važećem zakonu primerenije od ovoga koje se predlaže izmenama i dopunama.
Odredbe, odnosno sam institut tzv. kućnog pritvora za nas nije sporan, ali je vrlo sporan način na koji se on definiše.
Ovde se kaže da će sud voditi računa o tehničkim mogućnostima, kao i drugim okolnostima od značaja za odmeravanje kazne. Ako se ovako tumači, onda sam institut kućnog pritvora može da bude vrlo sporan. Šta to znači? To znači da će sud, ukoliko poseduje izvesne tehničke mogućnosti za nadzor osuđenih lica, moći da izrekne ovu kaznu, a ukoliko ne poseduje, on to neće biti u stanju.
Na ovaj način se osuđena lica dovode u potpuno neravnopravan položaj. Ovo je po nama jedna diskriminatorska odredba, jer ne možete poistovećivati u isto vreme kućni pritvor, koji nije najveće ograničenje slobode kretanja, sa samim zatvorom i upućivanjem lica na izdržavanje kazne zatvora u neki od kazneno-popravnih zavoda.
Radi se o potpuno dve mere. Po nama, kućni pritvor bi trebalo da bude jedna posebna kazna, ako ne i sankcija, jer sem jezičke sličnosti, između njih nema neke preterane druge sličnosti.
Takođe je sporna i odredba gde se kaže da će sud voditi računa o okolnostima od značaja za odmeravanje kazne. Šta to znači? To su otežavajuće i olakšavajuće okolnosti. Sud ne može da vodi računa o njima, jer samim tim onda takva odredba nije obavezujuća za sud. Sud mora da vodi računa prilikom izricanja kazne o otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, a ne da vodi računa, što je jedan blaži oblik same obaveznosti.
Koristiću i malo vremena, ako se slažete, poslaničke grupe. Po nama je ovo u svakom slučaju valjani institut koji treba primeniti, ali je neophodna izmena same definicije u samom stavu 7, koji odstupa od pravilne primene ovog instituta.
Ukoliko vi imate lice koje izdržava kaznu zatvora u nekom od kazneno-popravnih ustanova, ono je potpuno ograničeno u pogledu slobode kretanja. Ono ne može da opšti sa svojim najbližima, mora da se potpuno podvrgne kućnom redu krivično-popravne ustanove, odnosno zavoda, a ukoliko lice izdržava kaznu u kući, ono nije, na neki način, isključeno iz tog socijalnog života.
Ono obavlja komunikaciju sa svojim najbližima i, u krajnjem slučaju, ne prekida privatne i društvene kontakte, jer ne odlazi u ustanovu za izdržavanje kazne.
Upravo, na osnovu svega ovoga što sam do sada rekla, smatramo da postoje vrlo opravdani razlozi da se odredbe o kućnom pritvoru primenjuju, ali da se radi o posebnoj kazni.
Dame i gospodo narodni poslanici, upravo sam sada od cenjene potpredsednice, gospođe Čomić, dobila informaciju da će Vlada prihvatiti ovaj naš amandman. Na tome vam se zahvaljujem zato što postoji stvarno pravna logika između ovog amandmana i amandmana koji je već prihvaćen na član 35.
Pošto je reč o poslednjem amandmanu koji smo podneli, kako na ovaj predlog zakona, tako uopšte i na set pravosudnih zakona, više se kao ovlašćeni predstavnik neću javljati, a neće se javljati više ni moje kolege iz poslaničkog kluba. Moram da kažem da smo radu na ovom setu pravosudnih zakona pristupili vrlo ozbiljno, sa isključivom željom da ukoliko postoji mogućnost pokušamo da promenimo tekstove predloženih zakona nabolje.
Nismo podnosili mnogo amandmana, što ste imali priliku i da vidite, podnosili smo samo amandmane na one članove sa kojima nisko nismo mogli da se složimo. Neki od njih su prihvaćeni, kao što je upravo urađeno i sa ovim amandmanom, većina, nažalost, nije našla razumevanje kod predstavnika Ministarstva pravde.
Zahvaljujem gospodinu Homenu i gospodinu Ćosiću što prisustvuju današnjoj raspravi, ali po ko zna koji put izražavamo svoje nezadovoljstvo zbog odsustva ovlašćenog ministra i zbog nemogućnosti da na jedan argumentovan način vodimo interaktivnu raspravu. Nadam se da takvo ponašanje neće postati praksa ubuduće i još jedanput vam se ne tome zahvaljujem.