Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospodo ministri, pre nego što počnem sa analizom predloga zakona koji su danas na dnevnom redu, moram da izrazim svoje nezadovoljstvo zbog činjenice da su danas spojene tačke dnevnog reda koje nisu smele da budu spojene, prvenstveno zbog toga što ih ne spaja ništa zajedničko. Šta zakon o zabrani diskriminacije, koji je, istine radi, povučen, ima sa sprečavanjem pranja novca, odnosno finansiranja terorizma ili šta zakon o matičnim knjigama ima zajedničko sa pružanjem međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima?
Naravno da je razloga za spajanje tačaka možda i moglo da bude. Meni je bilo potpuno logično da su spojeni, primera radi, zakon o pružanju međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima sa zakonom o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma i sa svim drugim konvencijama koje su danas na dnevnom redu, jer bi to predstavljalo deo iste celine i bilo bi, u krajnjem slučaju, i logično da se spoje. U krajnjem slučaju je i sam cilj ovakvih zakona i donošenje ovakvih zakona njihovo usaglašavanje sa međunarodnim standardima i uopšte sa svim postojećim međunarodnim konvencijama u ovoj oblasti.
Pre nego što se osvrnem na zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma, pitala bih nadležnog ministra da mi odgovori na pitanje – koji će sud biti nadležan za postupanje po međunarodnim zamolnicama, pitanje se odnosi na beogradske sudove, s obzirom na činjenicu da je do sada to bio Prvi opštinski sud i on i danas ima takvu nadležnost?
Ovo pitanje se postavlja prvenstveno zbog činjenice da Zakon o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava tek treba da počne da se primenjuje. Upravo iz tog razloga smatram da mi odgovor na ovo pitanje nemamo i da ne bi bilo loše ukoliko bi nam nadležan ministar dao taj odgovor.
Kada se pogleda Predlog zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorizma, ono što prvo upada u oči jeste njegova preobimnost i u određenim situacijama njegova nejasnost koja iziskuje i iziskivaće dodatna tumačenja. Da bi jedan zakon bio lako sprovodljiv u praksi neophodno je da njegove odredbe budu jasne, da ne postoji potreba za dodatnim tumačenjima i ono što je u ovom slučaju najgore, to je da ne postoji potreba da jedan član upućuje na drugi, odnosno na treći član, kao što je primer sa ovim zakonima na više mesta.
Prvenstveno, mislim da ono što treba izbeći jeste stvaranje konfuzije kod lica koja treba da primenjuju ovaj zakon. Bolje je da to učinimo sada nego kada bude kasno.
Zakon se, pored sprečavanja pranja novca, bavi i sprečavanjem finansiranja terorizma, ali rekla bih vrlo skromno, samo kroz faktičko definisanje terorističke organizacije i lica koja se podvode pod pojam terorista.
Znači, nemamo nekog ozbiljnijeg pristupa ovoj materiji i zbog toga se čini, bar se meni čini da je on u ovom slučaju donet pro forme.
Jedna od velikih zamerki ovom predlogu, zakona bar što se tiče Poslaničke grupe DSS, jeste glava 3. koja se odnosi na radnje i mere koje su advokati i advokatska ortačka društva dužna da preduzimaju kada su u pitanju radnje otkrivanja, odnosno sprečavanja pranja novca i finansiranja terorizma.
Mišljenja sam da nikako ne bi smelo advokate i advokatska ortačka društva izjednačavati sa obveznicima u smislu ovog zakona. Ne može se njima nametati da preuzimaju ove mere, prvenstveno zbog toga što to može bitno da se odrazi na celishodnost njihovog poziva, prvenstveno imajući u vidu prirodu advokatskog poziva i specifičan odnos između advokata i njegovog klijenta.
S druge strane, iznela bih samo par zamerki kada su u pitanju pojedini članovi ovog zakona. Vreme mi ne dozvoljava da preterano duboko ulazim u ovakvu analizu, jer kao što sam rekla, spojili ste nespojivo i poslanici DSS na taj način nisu u mogućnosti da na jedan ozbiljniji način pristupe analizi ovih zakonskih predloga.
Prvenstveno kada je u pitanju član 3, on se bavi određivanjem pojmova koji se primenjuju u ovom zakonu. Mišljenja sam da bi svoje mesto u definisanju pojmova trebalo da ima Uprava za sprečavanje pranja novca. Ovaj pojam je neophodno bilo dodati i jasno definisati njegovu ulogu.
Smatram da pojam imovine nije na sveobuhvatan način regulisan. Stoga bi bilo dobro da je on proširen pojmom kao što su: plemeniti metali, umetnička dela i dragocenosti, jer bi na taj način njegovo tumačenje bilo sveobuhvatnije.
Takođe, smatram da izraz "kvazibanka" ili "pro forma banka" nije adekvatan. Naime, radi se o bankama koje se osnivaju u jednoj državi, ali u njoj fizički ne postoje niti obavljaju svoju delatnost. U bankarskom jeziku one se zovu "šel banke". Smatram da bi trebalo konsultovati nekog ko je stručan i da li bi Sekretarijat za zakonodavstvo ili neki drugi nadležni državni organ možda mogao da svoj doprinos da u pronalaženju adekvatnog termina za naziv ovakvih banaka.
Kada je u pitanju član 13. on može da nas dovede u zabunu zbog toga što on definiše način utvrđivanja identiteta lica, uz obavezno prisustvo lica čija se identifikacija vrši. Smatram da je ovaj član u koliziji sa članom 31, gde se govori da identitet može da se utvrdi i bez fizičkog prisustva stranke. Ukoliko bi pošli od tumačenja člana 13, to bi nas dovelo do toga da bi, faktički, bilo onemogućeno postojanje bilo kakve poslovne saradnje, ukoliko stranka nije fizički prisutna. Mislim da bi to dovelo do velikih konfuzija i uopšte do nemogućnosti obavljanja valjanog posla i zbog toga smatram da bi taj član, takođe, trebalo definisati.
Na kraju, u članu 77, smatram da rokovi nisu adekvatno određeni. Radi se o predugim rokovima za čuvanje dokumentacije. Oni su ovde određeni na rok od 10 godina. Mislim da ovaj rok treba upodobiti sa evropskom direktivom koja govori o roku "ne kraćem od pet godina". Ne vidim razlog za ovako duge rokove za čuvanje dokumentacije i smatram da ovo treba da se izmeni.
S druge strane, već sam ranije rekla da su poslanici DSS onemogućeni da na jedan možda još ozbiljniji način pristupe analizi ovih zakonskih predloga. S toga ću svoje učešće uzeti u raspravi o pojedinostima, a gospođi ministar i gospodinu ministru se zahvaljujem na pažnji. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, cilj ovog amandmana je isti kao i cilj svih prethodnih amandmana koje su podnele moje kolege iz DSS-a, a u krajnjem slučaju i svi poslanici koji su danas diskutovali.
Oni se najkraće mogu opisati kao protivljenje jednostranoj primeni Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU. Ovo je još jedan u nizu nerazumnih poteza Vlade, kojim će Srbija direktno od smanjenja stopa carina da izgubi više od 300 miliona evra budžetskih priliva, a indirektno još više.
Nema države u svetu koja bi u ovom trenutku izuzetno izražene ekonomske krize prihvatila da učini ovako nešto, prihvatila da donese ovakvu odluku. Umesto da svi mi uložimo zajedničke napore kako da čuvamo našu domaću privredu, koja je ionako vrlo krhka, mi ćemo ovakvim sporazumom, i to jednostranom njegovom pripremom, da stvar bude još apsurdnija, definitivno dovesti do toga da ćemo našu privredu da upropastimo.
Ovakvo razmišljanje prisutno je i kod nekih predstavnika vladajuće većine. Nažalost njih je malo. Citiraću neke izjave, konkretno ministra poljoprivrede, gospodina Saše Dragina, koji je rekao da - jednostrana primena Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU nije u interesu naše zemlje u ovom trenutku. Prvog dana primene ukinućemo carine za oko 1.000 proizvoda, u trenutku kada ni iz daleka nismo spremni za nadolazeću konkurenciju. Citiraću takođe i izjavu gospodina Pajtića, koji je takođe rekao da bi neoprezna primena Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU dovela srpskog seljaka u krajnje beznadežan položaj.
Pomenuću i da je poljoprivreda ubedljivo jedna od najvećih izvoznih snaga Srbije, da se godišnje izveze 1,2 milijarde evra srpskih poljoprivrednih proizvoda. Postavlja se onda pitanje, zar tih 300 miliona evra, koliko gubimo jednostranom primenom Prelaznog trgovinskog sporazuma sa EU, nije bilo dobro uložiti u samu našu domaću poljoprivredu, kako bi razvili sopstvenu proizvodnju i povećali izvozne potencijale? Ovo pitanje možda dobija još veći značaj ako se zna da je poljoprivreda jedina grana u Srbiji koja beleži trgovinski suficit. Ovakva odluka Vlade se apsolutno uklapa u sveopštu lošu ekonomsku politiku koju vodi ova vlada.
Neću da govorim o svim odlukama i pogrešnim ekonomskim potezima ove vlade, jer ne želim Skupštini da oduzimam vreme, ali ću se osvrnuti samo na one koje su možda u ovom trenutku najaktuelnije. Prvo, Vlada ne samo da nije adekvatno reagovala, već je to uradila sa velikim zakašnjenjem, kada je trebalo da preuzme mere za smanjenje negativnih efekata svetske, odnosno finansijske krize.
Pomenuću samo da u bankarskom sektoru, umesto da je odmah podigla nivo osiguranih depozita sa 3.000, koliko je bilo ranije, na neku cifru koju ona u tom trenutku proceni, nije morala da prihvati predlog DSS-a ukoliko smatra da on nije adekvatan, smatram da bi na taj način definitivno zaustavila ono što se desilo, a to je povlačenje 914 miliona evra štednih uloga iz banaka.
Drugo, smatram da Vlada nije trebalo da potpiše odluku o Proširenom dejstvu Opšteg kolektivnog ugovora u trenutku kada je kriza već postojala, u trenutku kada je znala da u kasi nema dovoljno novca za toliko velike izdatke. Podsetiću da je to vreme kada ceo svet razmišlja o tome kako da preživi sledeću godinu i kada je ceo svet već prinuđen da primeni razne krizne mere, jer je svima u tom trenutku bilo jasno da recesija neće biti kratkotrajna, već da postoji velika mogućnost da se ona produbi, da postane dugotrajna.
Istinski se nadam, ali nažalost ne mogu da ne kažem da ne postoji velika mogućnost da ona preraste u depresiju, koju smo imali prilike da vidimo početkom tridesetih, četrdesetih godina 20. veka.
Mislim da nikome u ovoj sali nisu jasni motivi koje je Vlada imala na umu i u vidu prilikom potpisivanja ovakve odluke. Smatram da ozbiljna vlada ne sme sebi da dopusti ovakav kiks. Ovo će, nažalost, ostati još jedno u nizu neostvarenih obećanja ove vlade, koje je ravno onome o povećanju radnih mesta za 200.000 novih, u trenutku kada ne samo da su počela otpuštanja, nego taj talas otpuštanja ne može da se zaustavi.
Upravo je to razlog zašto sam podnela ovaj amandman na vreme, da bih prosto sprečila da Vlada učini još jedan ekonomski promašaj. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo već drugi put u samo nekoliko dana imamo priliku da raspravljamo o ovom zakoniku o krivičnom postupku. Poslanici DSS su ko zna koliko puta do sada ukazivali na potrebu da Zakonik o krivičnom postupku treba da se promeni, odnosno da se odloži njegova primena, da je to nužno.
Stvarno nemamo razumevanje za to da se to čini u ovom trenutku, faktički u pet do 12, kada znamo da smo imali priliku da o ovom zakoniku raspravljamo u trenutku kada smo raspravljali o setu pravosudnih zakona. Tada je bilo vreme o njemu da se raspravlja, posebno ukoliko takođe imamo u vidu činjenicu da svi zakoni iz seta pravosudnih zakona stupaju na snagu odmah, ali se primenjuju u julu 2010. godine, a znamo da rok za primenu ovog zakonika faktički ističe sutra.
Znači, vi ste nas svojom neozbiljnošću doveli u situaciju da danas raspravljamo o odlaganju primene ovog zakonika, čija je primena trebala da bude odložena mnogo ranije. Naravno, očigledno da za to nije bilo ni volje, ni znanja.
Naravno, ovde je Vlada po ko zna koji put demonstrirala svoju neozbiljnost. To ste uradili i juče, kada niste bili u mogućnosti da izglasate sam budžet bez dobre volje opozicije. Da poslanici DSS nisu odustali od svojih diskusija po pitanju budžeta, vi ne biste bili u mogućnosti da izglasate ni taj najvažniji zakon koji Skupština mora da usvoji.
Naravno da je neophodno da se primena Zakonika o krivičnom postupku odloži zbog toga što nisu obezbeđeni ni materijalni, a ni tehnički uslovi za njegovu primenu. Znamo da istražni postupak iz nadležnosti sudstva prelazi u nadležnost tužilaštva i, da bi to bilo moguće, neophodno je da tužioci budu dovoljno kadrovski osposobljeni za tkao nešto. Znamo da se procesni položaj policije menja i da je za sve to bilo neophodno obezbediti nužne uslove.
Kao što sam rekla, nisu obezbeđeni ni materijalni, ni tehnički uslov. Oni se prvenstveno odnose na obezbeđivanje prostorija u kojima bi se sprovodila istraga u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, na obezbeđivanje nužne tehnike za tajni i optički nadzor osumnjičenih, za obezbeđivanje kamera i za ispitivanje lica koje se obavlja u samoj policiji. Nije obezbeđen, takođe, ni niz drugih uslova, kada su u pitanju naknade veštaka i drugih finansijskih preduslova.
Naravno da sve to ukazuje na potrebu da se primena Zakonika o krivičnom postupku odloži, ali ne možemo da imamo razumevanje za činjenicu da se to čini sada i da faktički svojim ponašanjem vi dovodite u jednu konfuziju i nesigurnost sve one koji treba da postupaju u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku, jer će biti potpuno sluđeni kada u noći između 31. decembra i 1. januara ne budu u prilici da znaju koji će zakonik da se primenjuje, ukoliko vi danas ili sutra, najkasnije, ne izglasate ovaj zakon.
Više puta smo ukazivali na činjenicu da vlast ima obavezu da do 31. decembra 2008. godine, do sutra, uskladi sve zakone sa Ustavom, to je njena zakonska i ustavna obaveza, to proizilazi iz Ustavnog zakona, tih zakona ima oko 50. Vlada nije nijedan od tih zakona uputila u skupštinsku proceduru, niti je bilo koji od tih zakona stavljen na dnevni red.
Kao što je opozicija juče bila vrlo konstruktivna kada se izglasavao budžet, mislim da ne bi bilo nikakvih problema da su i ovi zakoni stavljeni na dnevni red i da su do sutra faktički svi usvojeni. Time bi opozicija pokazala još jednom svoju konstruktivnost, a vladajuća većina i vlast svoju ozbiljnost.
Ali, o ovome ne vredi više govoriti, o Vladi govore njeni potezi i sve ono što čini od samog njenog formiranja i na samoj opoziciji je da na to ukaže i nemamo potrebu da se preterano trudimo kada govorimo o tome koliko Vlada ne radi dobro svoj posao.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman je takođe, kao onaj na član 1, povezan sa amandmanom na član 6. Osnovni cilj ovog amandmana jeste smanjenje budžetskog deficita.
Juče sam govorila o tome da projektovana stopa rasta društvenog proizvoda od 3,5% je nerealno da se ostvari. Ukoliko ne bude ostvarena, a nažalost svi pokazatelji govore tome u prilog, onda nećemo imati ni mogućnost da se budžet puni na onaj način kao što je to bilo i planirano.
Prihodi budžeta će se drastično smanjiti zbog jednostrane primene trgovinskog sporazuma sa EU i to negde, po rečima gospodina Đelića, u iznosu od oko 300 miliona evra. Ovo sve govori u prilog tome da budžetski deficit neće biti 1,5%, koliko je obećano MMF i radi koga je MMF bio u prilici da kaže da je spreman da u budžet Srbije ulije dodatnih 520 miliona dolara. Mislim da će ovaj budžetski deficit biti u svakom slučaju mnogo veći.
Smatram da Vlada, umesto što je povećala deficit u odnosu na 2008. godinu za 4,2 milijarde dinara, bilo je bolje da je pribegla merama javne štednje, odnosno smanjenja javne potrošnje. Imajući u vidu činjenicu da Vlada nije u ovom trenutku spremna za stezanje kaiša, koje bi trebalo da krene prvenstveno od državne administracije, a kasnije i od jednog opreznijeg predviđanja budžetskih priliva, koji su u ovoj situaciji kada je definitivno kriza pred vratima mnogo primereniji, imamo razloga da sumnjamo da će Vlada pribeći inflaciji kao sredstvu inflatornog oporezivanja građana da bi popunila budžetske rupe, koje je i sama napravila. Zbog toga projekcija inflacije od 8% će ostati nažalost samo jedno nedostižno obećanje ove vlade.
Mislim da bi bilo mnogo logičnije i da bi bilo dobro da je Vlada pokazala da javna potrošnja može da se smanji krenuvši od nje same i samim tim je mogla da smanji ovoliko veliki budžetski deficit.
Smatram da je trebalo da se krene od državne administracije, ali ne u ovom trenutku, u trenutku kada je krajnje nepopularno praviti rezove u državnoj administraciji, već je to trebalo da se uradi onog trenutka kada je Vlada formirana. Nije to je bilo u tako davnoj prošlosti da prosto ljudi koji se bave ekonomijom i finansijama nisu mogli da predvide u kom pravcu će sve ovo da se dešava. Zbog toga smatram da je neopravdano što je naša državna administracija ovolika.
Po glomaznosti Vlade smo definitivno balkanski rekorderi, a po učešću javne potrošnje u bruto društvenom proizvodu od 44% ubedljivo smo prvi u regionu. Ukoliko je naš bruto društveni proizvod iznosio u septembru 33 milijardi evra, to znači da su državni službenici i korisnici budžeta u ovoj godini potrošili 15 milijardi evra. Ako je zaista cilj Vlade u 2008. godini bio da se smanji javni potrošnja za 1,5%, onda se postavlja pitanje zbog čega to oni nisu uradili.
Prema analizama ozbiljnih ekonomskih stručnjaka kaže se da je državni aparat toliko veliki da je u njemu moguće godišnje uštedeti negde oko 150 miliona evra. Sam gospodin Đelić je u nekoliko navrata govorio o tome da se samo za plate zaposlenih u državnoj administraciji izdvaja negde oko 10% BDP i da je to u poređenju sa drugim državama, primera radi sa Bugarskom, tri puta više nego u toj zemlji.
Istina, jednim malim delom budžetski deficit bi mogao da se smanji i ukoliko bi se smanjili troškovi kabineta četiri potpredsednika Vlade, kabinet prvog potpredsednika Vlade, gospodina Dačića, povećan je četiri puta, troškovi za funkcionisanje kabineta gospodina Dinkića su povećani dva puta, sredstva za funkcionisanje kabineta gospodina Krkobabića su povećani svega pet puta.
Naravno, ova sredstva sigurno ne bi išla u prilog kvalitetnijeg rada gospodina Krkobabića i drago mi je što je ministar finansija, gospođa Dragutinović, shvatila da je neophodno da se njemu smanje sredstva i ovom prilikom joj se zahvaljujem što je prihvatila moj amandman na član 5, kojim je predviđeno da se sredstva gospodina Krkobabića smanje zarad povećanja subvencija privatnim preduzećima, odnosno izvoznicima, kao pomoć u cilju osvajanja stranih tržišta. Naravno, smatram da je u ovom budžetu bilo mesta da se reaguje na ovakav ili na sličan način još na nekim drugim mestima.
Ne bih više da govorim o amandmanu, ovom priliku bih se vratila na ono vreme koje je moj kolega gospodin Nikolić utrošio, na obrazlaganje svog amandmana. Mislim da argumenti koje sam iznela govore u prilog smanjenja budžetskog deficita, ali moram na kraju da kažem da poslanici DSS imaju u vidu da su rokovi za raspravu o budžetu minimalni, ali nisu skraćeni našom krivicom, već zbog toga što je Vlada kasnila sa upućivanjem ovog predloga budžeta u skupštinsku proceduru više od 40 dana.
Bez obzira što vlast nije pokazala ni po ovom pitanju dovoljnu dozu ozbiljnosti, to ne sprečava poslanike DSS da mi i po ovom pitanju pokažemo da nam je isključivo i samo na prvom mestu interes građana i da ćemo se u skladu sa tim i ubuduće ponašati.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo ministar, samo da se zahvalim gospođi ministar na tome što je faktički, prihvatanjem amandmana gospodina Aligrudića, prihvaćen i moj amandman.
Podneli smo amandmane, jer smo smatrali da je dobro da se izvrši drugačija preraspodela sredstava, imajući u vidu potrebu da Srbija treba da se decentralizuje i da se ravnomerno regionalno razvija. Moj amandman se odnosio na Zaječarski okrug i na preraspodelu sredstava opštinama Zaječar, Knjaževac, Boljevac i Soko Banja.
Izneću u par rečenica da je stanje privrede u Zaječarskom okrugu izuzetno loše, da mahom preduzeća posluju sa velikim gubicima i da proces privatizacije još uvek nije završen. Nezaposlenost je, kao i u većini opština, najveći problem. Za razliku od drugih opština u Srbiji nezaposlenost je iznad republičkog proseka i ona iznosi 23%.
Smatram da će ova sredstva koja sam predvidela u amandmanu, a koji amandman je i prihvaćen od strane ministra finansija, pomoći da se uloži u infrastrukturne projekte kojim će se stvoriti osnovni uslovi za dolazak novih direktnih investicija, čime će se pospešiti i sama zaposlenost.
Još jedanput se zahvaljujem gospođi ministar zato što je prihvatila amandman koji sam podnela na član 2. i zahvaljujem se još jedanput na tome što je prihvaćen i amandman koji sam podnela na član 5.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predstavnici Ministarstva, amandman koji sam podnela na član 1. je povezan sa amandmanom na član 6. kojim sam tražila da se stavka - usluge po ugovoru Ministarstva trgovine i usluga smanji za 15 miliona dinara, za koji isti iznos bi se kasnije smanjio ionako veliki budžetski deficit. Tačno je da je budžet Ministarstva trgovina i usluga smanjen za 4%, sa 2,9 milijardi na 2,8 milijardi, što bi bilo pohvalno da iz samog programskog dela budžeta nismo u prilici da vidimo na šta se troše ta sredstva.
Naime, ovo ministarstvo planira da potroši 174 miliona dinara u svrhu uređenja sistema trgovine i usluga. Ne vidim svrhu da se sistem trgovine i usluga tako i na taj način uređuje, a posebno ne vidim svrhu da se na takvu vrstu uređivanja potroši skoro dva miliona evra.
Isto tako, za usluge po ugovoru za uspostavljanje savremeno uređenog tržišta roba i usluga potrošilo bi se dodatnih dva miliona dinara. Ovde verovatno Vlada planira da angažuje neke posebne eksperte koji bi izgradili savremeno tržište robe i usluga.
Takođe, da stvar bude još čudnija, za istu namenu, uz malo promenjen naziv, sada se kaže - unapređenje savremeno uređenog tržišta roba, Vlada planira da utroši 21,2 miliona dinara. Za povezivanje subjekata iz oblasti usluga u klastere utrošiće se preko Ministarstva trgovine 10 miliona dinara.
Ovde je evidentno da bi Vlada, da ima volje i želje, mogla da uštedi preko 200 miliona dinara. Takođe je nejasno zašto se ova poslednja stavka duplira, jer Vlada preko Ministarstva ekonomije već finansira povezivanje preduzeća u klastere i za to se izdvaja 40 miliona dinara.
Smatram da je krajnje neracionalno ovakvo trošenje novca i da stvar bude još smešnija, na taj način se ne samo previše novca odvaja za svrhu gde sami preduzetnici, bez pomoći države, treba da nađu interes da se povezuju, već se ta potrošnja preko dva ministarstva duplira.
Upravo je i to bila svrha podnošenja ovog amandmana, da se smanjenjem ovolikih troškova Ministarstva trgovine, i tog malog dela, moram da kažem, u amandmanu kojim sam tražila, to je svega 15 miliona dinara, smanji i budžetski deficit.
Podsetiću da je projektovana stopa rasta društvenog proizvoda od 3,5% sada krajnje nerealna i da je neizvesno da li ćemo moći da je dostignemo. Ukoliko se ona ne dostigne, nerealno je očekivati da će budžetski prilivi biti u onom iznosu kao što je u ovom Predlogu zakona o budžetu predviđeno. Teško je predvideti da će u takvim okolnostima doći do porasta priliva od naplate PDV-a od 18%.
Moguće je da se prilivi od akciza povećaju, jer će Vlada povećati akcize za robe, čija je tražnja nefleksibilna u odnosu na samu cenu, ali će, sa druge strane, doći do drastičnog pada priliva od carina zbog jednostrane primene Trgovinskog sporazuma sa EU. Sve ovo dovodi u pitanje i proklamovani deficit od 1,5%.
Vlada je, po svaku cenu, trebalo da smanji javnu potrošnju, umesto što je za ovu godinu, u odnosu na 2008. godinu, predvidela porast deficita za 4,2 milijarde dinara. Tako ćemo doći u situaciju da će budžetski deficit ne samo da se smanjuje, nego ćemo doći u situaciju da se on i poveća.
Mislim da bi bilo vrlo opravdano da je Vlada na svom sopstvenom primeru pokazala da je moguće da se javna potrošnja smanji i to počev od državne administracije, preko kabineta potpredsednika, kojih je ionako previše, i umesto što je povećala troškove ovih kabineta, samo ću navesti primer potpredsednika Krkobabića, čija su sredstva za funkcionisanje kabineta povećana čak pet puta.
Sve ovo govori u prilog tome da je ovaj amandman vrlo smislen i da ga treba prihvatiti, zato što je njegova osnovna namera upravo ta da se smanji ionako ogroman budžetski deficit.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predstavnici Ministarstva, moram da priznam da sam ovaj predlog izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku očekivala mnogo ranije u ovoj skupštini. Poslanici DSS-a su u svojim načelnim raspravama o setu pravosudnih zakona nekoliko puta ukazivali na činjenicu da Zakonik o krivičnom postupku treba da počne da se primenjuje 1. januara 2009. godine i da bi bilo neophodno da se on odloži, ukoliko nisu ispunjeni osnovni uslovi za njegovu primenu.
Neshvatljivo je da mi u ovom trenutku raspravljamo o ovom tekstu zakona, kada je ovaj posao trebalo da završimo mnogo ranije. Takođe je neshvatljivo da je Vladi bilo potrebno ovoliko vremena da u skupštinsku proceduru uputi samo jedan jedini član ovog predloga koji je trebalo da se izglasa mnogo ranije.
Moram da napravim malu digresiju. Danas sam u dnevnim novinama "Blic" pročitala izjavu cenjenog sudije, gospodina Omera Hadžiomerovića, koji je rekao, i na neki način prebacio krivicu na same poslanike, zašto mi zagušenjem u kom se Skupština nalazi dovodimo u pitanje izglasavanje ove izmene i dopune Zakonika o krivičnom postupku i faktički dovodimo u neizvesnost da li će on biti odložen, da li će primena ovog zakonika biti odložena.
Prosto, zbog tačnosti i informacije, moram da kažem da poslanici ne snose nikakvu krivicu zbog toga što možda primena ovog zakonika neće biti odložena. Moram da napomenem da je Vlada Republike Srbije 17. decembra ove godine uputila u skupštinsku proceduru ovaj predlog izmene i dopune Zakonika o kojem mi danas raspravljamo i na samim poslanicima ne stoji nikakva odgovornost ukoliko se njegova primena ne odloži.
Znači, Vlada je ta koja je isključivo i jedino odgovorna za eventualno neodlaganje primene Zakonika o krivičnom postupku. To je prosto bilo zbog javnosti, da se zna o čemu se ovde radi. Naravno, moram da napomenem da Skupština nikada do sada nije brže stavila na dnevni red neki od zakona, nego upravo ovaj o kome mi danas raspravljamo.
S druge strane, ovo naravno nije ništa čudno, ukoliko imamo u vidu način na koji radi ova vlada, kasni se u svemu. Vladajuća koalicija nije u mogućnosti da obezbedi efikasan rad parlamenta. Takođe, ne postoji nikakav dogovor sa samom opozicijom ni oko jedne tačke dnevnog reda, ni oko bilo koje druge procedure i zadataka vezanih za rad ove skupštine. To sve zajedno nije dobro zato što posledice svega toga trpimo mi svi ovde zajedno.
Vladajuća koalicija, svojom nemogućnošću da obezbedi 126 poslanika, nedavno je mogla da dovede u pitanje i izglasavanje Zakona o putnim ispravama. Sada se dovodi u pitanje i izglasavanje samog budžeta, jer je sednica na kojoj se budžet raspravlja zakazana pre samo nekoliko dana. Na budžet je podneto 243 amandmana, što upravo govori o samom karakteru i uopšte kvalitetu takvog jednog zakonskog predloga.
Da je ova vlada ozbiljna i odgovorna, mi juče, 23. decembra, ne bismo raspravljali o budžetu, samo par dana pre 29. decembra, kada treba da bude završena ne samo ova sednica, nego uopšte redovno zasedanje. To su sve činjenice na koje opozicija svakodnevno ukazuje.
Mislim da će Vlada pokazati svoju konstruktivnost, da će obezbediti da se predlog budžeta izglasa i da državu neće odvesti u privremeno finansiranje, jer ukoliko se to desi, onda će još jednom, po ko zna koji put, da pokaže koliko nije sposobna da vodi ovu zemlju.
S druge strane, nekom se možda čini da ovde ne govorim o dnevnom redu, ali sve ovo iznosim samo zato što ukazujem da u uslovima u kojima vlast vlada i u uslovima u kojima vlast nije u mogućnosti da obezbedi normalne uslove za rad parlamenta, sumnjam da će se primena Zakonika o krivičnom postupku odložiti.
Jednostavno, tako ćete dovesti u nedoumicu i u samu konfuziju ne samo dežurnog istražnog sudiju i ne samo dežurnog javnog tužioca, koji će biti dežuran u noći između 31. decembra 2008. i 1. januara 2009. godine, jer neće znati koji će zakon da primenjuje, nego ćete dovesti u konfuziju celokupnu pravosudnu javnost, sve one sudije, sve one tužioce, sve one predstavnike i pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova koji svakodnevno u svom radu primenjuju Zakonik o krivičnom postupku.
Zakonikom je predviđena nova uloga javnog tužioca u krivičnom postupku. On bi trebalo da rukovodi pretkrivičnim postupkom. To znači onim postupkom pred organima unutrašnjih poslova i samim istražnim postupkom. Ovim predlogom se istražni postupak iz nadležnosti sudstva prebacuje u nadležnost tužilaštva. Jednostavno, da bi to bilo moguće, tužioci moraju da budu kadrovski osposobljeni da bi se prihvatili jednog takvog posla kao što je vođenje istrage.
S druge strane, predviđa se promena procesnog položaja policije u samom postupku, jer bez obzira na činjenicu što će javni tužilac i dalje da rukovodi krivičnim postupkom, pripadnici policije će moći samoinicijativno da preduzimaju sve one radnje i da rade na osvetljavanju i rasvetljavanju krivičnih dela, na pronalaženju učinilaca krivičnih dela i na obezbeđivanju samih tragova. Takođe, policija će moći sama da vrši uviđaj za krivična dela za koja je predviđena kazna zatvora do pet godina.
Da bi sve ovo zaživelo, da bi se sve ovo primenilo, neophodno je da svi ljudi i sva lica koja će biti ovlašćena za primenu ZKP-a, u svetlu novih ovlašćenja, moraće da budu prosto ovlašćena i osposobljena za njegovu primenu.
Takođe, pored toga što nisu obezbeđeni kadrovski uslovi, za koje je potrebno vreme, u kojem bi lica koja su ovlašćena za primenu ZKP bila osposobljena da ga na adekvatan i pravilan način primenjuju, nisu obezbeđeni ni tehnički ni materijalni uslovi za primenu ovog zakonika.
Što se tiče materijalnih i tehničkih uslova, moram samo da ukažem o čemu se radi - nisu obezbeđene prostorije u kojima će se sprovoditi istraga u skladu sa Zakonikom o krivičnom postupku. Takođe, nisu obezbeđeni ni nužni tehnički uslovi koji bi omogućavali tajno zvučno i optičko praćenje samih osumnjičenih lica.
Takođe nisu obezbeđeni ni nužni tehnički uslovi za snimanje ispitivanja lica u policiji, naravno i sredstva za same veštake i niz drugih faktora, ali sve to govori u prilog tome - da je neophodno da se primena Zakonika o krivičnom postupku odloži.
Postavlja se osnovno pitanje - zašto Ministarstvo pravde do sada nije potenciralo, odnosno bar iniciralo u krajnjem slučaju edukaciju kadrova koji će biti ovlašćeni da postupaju u skladu sa ovim zakonom. Mogu da imam razumevanja za činjenicu da materijalni uslovi za primenu ovog zakonika nisu obezbeđeni, ali prosto ukazujemo na vreme - na potrebu da se ova sredstva predvide u budžetu za 2010. godinu, kako ponovo ne bismo došli u situaciju da se opet odlaže primena ovog zakonika.
Čini mi se da se predstavnici Ministarstva pravde ležerno ponašaju kada je u pitanju Zakonik o krivičnom postupku, što u krajnjem slučaju dokazuje i datum kada su nam poslali u skupštinsku proceduru ovaj predlog zakona koji ima samo jedan član. Same poslanike su doveli u situaciju da mi sada nismo u stanju uopšte da predvidimo da li će primena zakonika biti odložena, zbog situacije u kojoj se nalazi Skupština, zbog toga što je Vlada zakasnila sa predlaganjem budžeta, zbog toga što je na budžet podneto 243 amandmana i na sve ostale finansijske zakone negde oko 500 amandmana, a rok kada treba da završimo ovu sednicu je 29. decembar.
Na samom kraju, po ko zna koji put, ukazujem ponovo na obavezu vlasti da primenjuje ono što piše u Ustavnom zakonu, a to je - da uskladi sve one zakone, kojih po mojim analizama ima preko 50, sa samim Ustavom.
Vlada po tom pitanju nije uradila ništa, nije ih čak ni uputila u skupštinsku proceduru. Radi se prosto o tehničkim zakonima. Radi se o zakonima koji su mogli da budu usvojeni u roku od jedan sat. Uverena sam da poslanici opozicije se ne bi javljali po njima, jer se radi o tehničkim zakonima i radi se o nečemu što proizilazi iz samog Ustava, što predstavlja našu ustavnu obavezu.
Smatram da je situacija još čudnija ukoliko imamo u vidu to da je i ovaj zakonik, o kome mi sada govorimo, upravo taj iz grupe 50 zakona koji treba da se usklade sa samim Ustavom i zato prosto ne razumem - zašto je Vlada, ako je već uputila u skupštinsku proceduru izmene i dopune ovog zakonika, zašto nije predvidela i one tehničke izmene koje ga na potpun način usklađuju sa samim Ustavom.
Mislim da to ne bi produžilo rad ove Skupštine, jer ako već dođemo do samog glasanja o ovom zakonu, onda bi na taj način završili kompletno njegovo usklađivanje sa samim Ustavom. Jednostavno, na ovaj način Vlada po ko zna koji put pokazuje - da nije dorasla poslu kojeg se prihvatila. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani članovi Vlade, teško mi je u ovo malo vremena koje je preostalo za poslaničku grupu DSS da pobrojim sve greške koje je Vlada učinila za ovo kratko vreme, da kažem šta je to što je trebalo a nije učinila i da ukažem na to šta je sve obećavano, a šta do sada nije ispunjeno.
Pitaću samo - šta je sa besplatnim akcijama? Da li je svaki od građana, kao što je bilo obećano, dobio 1.000 evra, kao što je govorio jedan od ministara koji trenutno nije ovde? Naravno da nije. Šta je sa obećanih 200.000 novih radnih mesta? Ništa.
Šta je sa stranim investicijama? Ništa. Šta je sa rastom penzija, koji je obećan na nivo od 70% od prosečne plate? Ništa. Šta je bilo sa odmrzavanjem privremenog sporazuma, odnosno trgovinskog sporazuma sa EU? Takođe ništa. Šta je bilo sa belom šengenskom listom? Daleko je.
Gospodo poslanici iz vladajuće koalicije, juče ste demonstrirali svoju nemoć, juče ste pokazali da ste pali na ispitu po ko zna koji put. Juče smo vas naterali da glasate o putnim ispravama, o nečemu za šta ste optuživali opoziciju duže vremena, za šta ste putem medija, koje sami kontrolišete, a i u ovoj skupštini, optuživali nas, da smo mi, zato što se javljamo po amandmanima, protiv interesa samih naših građana.
Juče smo vas naterali i odustali smo od svojih diskusija da bi glasali. Šta je bilo sa glasanjem? Nije vas bilo. Da li niste hteli ili niste mogli, ne ulazimo u razloge. U svakom slučaju, glasanje nije održano.
Reći ću samo da od ekonomskih mera, koje je u svom ekspozeu izneo gospodin Cvetković, takođe nije bilo ništa. Obećavali ste dinamičan rast privredne aktivnosti od 7%, rast zaposlenosti, povećanje standarda, ravnomeran regionalni razvoj. Sada mogu samo da vam kažem da je krajnje neizvesno da li ćemo postići rast čak i od 3,5%, kao što mnogi iz Vlade govore, posebno u situaciji kada ministar finansija uporno govori o rastu od 3%, a mnogi ekonomisti pominju rast od 2%.
Ukoliko se stopa od 3,5% ne ostvari, onda moram da vam kažem da ni samo punjenje budžeta, koje je predviđeno na način kako ste isplanirali, neće biti moguće. Prihodi od naplate carina su drastično smanjeni zbog jednostrane primene Trgovinskog sporazuma sa EU, sporazuma kome u ovom trenutku nije ni vreme ni mesto, sporazuma koji ispumpava iz samog budžeta 300 miliona evra, po rečima gospodina Đelića. Ovo, naposletku, dovodi u pitanje i sam proklamovani deficit od 1,5% koji ste obećali MMF i na osnovu koga se on obavezao da upumpa u budžet još 520 miliona dolara.
Umesto što je za 2009. godinu zacrtano povećanje deficita od 4,2 milijarde dinara, bolje bi bilo da je Vlada učinila sve da smanji javnu potrošnju, ali ne da je smanji na način na koji to čini sada, da ne radi ništa, da ne čini ništa, a da se otpuštaju radnici, da samo u poslednja dva meseca imamo situaciju da je otpušteno više od 5.000 radnika.
Mislim da Vlada svojim primerom treba da pokaže kako treba da smanji javnu potrošnju, da prvo krene od sebe, da smanji troškove raznih kabineta kojima su sredstava, ovim predlogom budžeta, povećana čak i do pet puta.
Nemamo razumevanja ni za činjenicu što je, usled neodgovorne i neadekvatne reakcije Vlade, iz banaka povučeno 700 miliona evra štednje.
Moram da kažem, i ne zamerite mi ako sam previše oštra, ali samo zbog sujete, vlast nije prihvatila predlog DSS da se odmah nivo osiguranih depozita poveća na 20.000 evra. Time bi sigurno bili u mogućnosti da sprečite ionako ogroman odliv sredstava i samih banaka i da koliko-toliko situaciju u državi učinite stabilnijom.
U ovo malo vremena koje mi je ostalo, osvrnuću se i na stanje u pravosuđu. Nedavno smo okončali maratonsku raspravu o setu pravosudnih zakona. Najviše nezadovoljstva je izazvao zakon o novoj mreži sudova, kojim se ukidaju 104 opštinska suda i isti toliki broj javnih tužilaštava.
Ono što je još gore u ovome jeste da se to radi bez ikakve unapred određene i utvrđene ozbiljne analize i bez ikakvih kriterijuma. To je izuzetno opasan amaterski pokušaj. Zašto kažem pokušaj? Zato što je svakom u ovom parlamentu jasno da taj zakon neće biti usvojen.
Imali ste i danas obraćanje nekih poslanika vladajuće koalicije, koji su upravo govorili u tom pravcu. Ministra pravde smo upozoravali, ne znam koliko puta, na ovakav ishod. Nije bilo sluha. Svakom od vas je jasno šta je sudbina ovakvog jednog zakonskog predloga i šta će biti posledica ukoliko, eventualno, neizglasavanje ovakvog predloga, šta će biti posledica u vašim ionako poljuljanim redovima vladajuće koalicije.
Plašim se da u ovom trenutku nemate dovoljno prostora za reakcije. Nisam sigurna da možete ovaj predlog zakona da povučete iz procedure. Mislim da ćemo morati da glasamo o njemu, a ishod ćete, nadam se, imati priliku da vidite u subotu.
Mnogo puta sam do sada govorila da se ovim predlogom zakona troškovi neće smanjiti, što je trebalo da predstavlja glavni razlog zbog čega se ovi zakoni donose. U njima ćete direktno biti odgovorni za pražnjenje rubnih područja, bićete odgovorni za odumiranje mnogih mesta u kojima je, moram da vas podsetim, najveći broj zaposlenih upravo zaposlen u ovim državnim organima.
Govorila sam i o opasnosti da će predstavnici nacionalnih manjina mahom odustajati od upotrebe svojih maternjih jezika zbog neadekvatnog prevoda, zbog toga što to ranije nisu morali da čine, ali će ovim zakonskim predlogom to biti u obavezi.
Govorila sam i o tome da će doći do ogromnog otpuštanja radnika i o masi drugih negativnih posledica, ali ministar pravde nije za to imao sluha. Ako zaživi ovaj zakon, stvorićete haos u beogradskom pravosuđu. Na dva miliona stanovnika i 17 opština, koliko u Beogradu ima, imaćemo samo dva osnovna suda.
Više puta smo pitali gospođu ministar da nam kaže - koji su je kriterijumi rukovodili da ovako nešto predloži samoj Skupštini? Objašnjavali smo joj da je nemoguće da postoji sud u kome će raditi 284 sudije i u kojem će biti 100 hiljada predmeta. Sve smo to sa ove govornice po ko zna koliko puta govorili, ali nije bilo sluha. Takođe smo je pitali u koju zgradu misli da smesti takav sud, u kome će biti 150 sudnica? Upozoravam vas da tako nešto u svetu ne postoji. To će dovesti do apsurda sami pravosudni sistem. Na vama je, vi se izborite sa činjenicom kako ćete da izađete iz ove situacije.
Na samom kraju, moram da kažem da, koliko je opasno razmeštanje Euleksa na teritoriji srpske južne pokrajine, najbolje će da pokaže prva presuda... (Predsednik: Vreme.) Euleks sudije koja će biti doneta tako što će biti primenjeni zakoni nezavisne republike Kosovo i nadam se da ćete tada postati svesni svi koliko je Euleks neutralan. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman na član 4. svoje utemeljenje nalazi u članu, odnosno u samom amandmanu na član 3. koji sam podnela i kojim sam tražila da i sada ostane ona mreža sudova koja postoji. Smatram da se to rešenje pokazalo kao dobro i da nema razloga da se menja.
Ne znam koliko puta do sada sam govorila o najnegativnijim posledicama ukoliko ovaj zakon zaživi. Ja ću to učiniti i sada, jer smatram da je gospođa Malović do sada shvatila težinu naših reči i da intenzivno razmišlja o povlačenju ovog predloga.
Amandmanom sam pokušala da intervenišem da se rešenje koje je predviđeno za Beograd ne prihvati. Smatram da nema nikakvog osnova da ono zaživi. Danima slušamo vrlo argumentovanu raspravu narodnih poslanika, koji su iznosili svoje primedbe na mrežu sudova, i smatram da ću na najbolji način ja to učiniti ukoliko govorim o ovom amandmanu koji se odnosi na Viši sud u Beogradu.
Ja ću na najprostiji način da ukažem zbog čega ovo rešenje za Beograd ne bi trebalo da bude prihvatljivo. U Beogradu postoji 17 opština, postoji dva miliona stanovnika, a ovaj predlog zakona je predvideo da postoje samo dva osnovna suda. Jedan za grad i drugi osnovni sud za prigradska naselja.
Po ko zna koji put upućujem pitanje i stvarno želim da mi gospođa Malović odgovori – koje je kriterijume Ministarstvo pravde imalo kada je predlagalo ovakvo rešenje? Meni i svim poslanicima koji su govorili o rešenju vezanom za Beograd nije jasno, ne mogu da shvatim da na ovo pitanje, koje postavljam po ko zna koji put, nismo dobili adekvatan odgovor.
Mnogo puta do sada sam govorila o situaciji u beogradskom pravosuđu. Mnogo puta sam govorila o tome da ćemo, ukoliko ovaj koncept zakona zaživi, imati haos u beogradskom pravosuđu. Mnogo puta sam govorila i o tome da je do sada rad u beogradskom pravosuđu bio jako opterećen ogromnim brojem predmeta, prebukiranošću svih sudova.
Na najjasniji način ću izneti podatke za svaki od pet opštinskih sudova koliko ih sada postoji u Beogradu. U Prvom opštinskom sudu, koji je najveći u Beogradu, ima 335 zaposlenih – 72 sudije i blizu 17.000 predmeta. U Drugom opštinskom sudu – 351 zaposleni, 62 sudije i 34.000 predmeta u radu.
Ovde moram da kažem da 17.000 predmeta odlazi na zemljišnu knjigu, pošto je Drugi sud zemljišno-knjižni sud, koji je nadležan za teritoriju celog Beograda, ali ovako to izgleda po odeljenjima. Parnica i radni sporovi imaju 10.000 predmeta, istraga – 3.500, krivica – 3.400, ostavina – 700, vanparnica – 500 i zemljišna knjiga – 17.000.
U Trećem sudu imamo 171 zaposlenog radnika, 41 sudiju i 12.000 predmeta. U Četvrtom sudu – 200 zaposlenih, 62 sudije. U Petom sudu – 160 zaposlenih, 48 sudija.
Da li mislite da Prvi osnovni sud, koji treba da važi samo za teritoriju grada, bez prigradskih naselja, može da primi 1200 zaposlenih, 284 sudije i preko 100 hiljada predmeta?
I ranije sam vam rekla da je to nemoguće i da ste to predvideli samo iz jednog razloga – da biste na bezbolan način otpustili ogroman broj radnika i da biste, pod izgovorom ponovnog izbora, ponovo otpustili ogroman broj sudija. Čak i da vam to nije namera, ja ću da na klasičnijem primeru objasnim kako bi po ovom rešenju trebalo da izgleda pravosuđe u Beogradu.
Pre par dana sam vam rekla i savetovala da treba da izgradite novi "Empajer stejt bilding". To sada isto govorim, najozbiljnije ovo tvrdim. Smatram da zgrada koja treba da primi toliki broj zaposlenih, toliki broj sudija i preko sto hiljada predmeta, ne da ne postoji na teritoriji Beograda, nego ne postoji na teritoriji Balkana, pa ni cele Evrope.
Zamislite samo rad u sudu koji treba da ima 300 sudija. Zamislite samo da svaki od tih sudija treba da ima jednu sudnicu. Da budemo racionalni, pa da kažemo da jednu sudnicu deli dvoje sudija. Svakom od njih treba da bude obezbeđen jedan kabinet, ili jedan da bude za dvoje sudija. Zamislite situaciju da treba da smestite u pisarnicu 100 hiljada predmeta. Kako treba da izgleda? Koliko kvadrata treba da ima takva pisarnica? Da li mi uopšte imamo takve prostorije na teritoriji Beograda?
Mnogo puta sam upućivala pitanje i stvarno smatram da je krajnje vreme da dobijem odgovor na pitanje gde će da bude sedište Prvog suda, gde će da bude sedište Drugog suda?
Shodno amandmanu koji sam podnela, verujem da vi ne znate gde će da bude sedište Višeg suda. Ovaj amandman prati nit koju sam imala u vidu kada sam predlagala amandman na član 3. ovog predloga zakona, koji predviđa da sadašnja mreža sudova ostane nepromenjena.
Osnovni cilj ovog amandmana je da konstatuje da Viši sud u Beogradu važi za područje prvog, drugog, trećeg, četvrtog i petog osnovnog suda.
Namerno neću više da govorim, jer sam govorila nekoliko puta da se ovim predlogom zakona neće smanjiti troškovi, da ćete ovim predlogom zakona direktno učestvovati u odumiranju mnogih mesta u Srbiji, da ćete ovim predlogom zakona da učestvujete u pražnjenju rubnih područja. Neću, isto tako, da govorim da će pripadnici nacionalnih manjina ovim predlogom zakona, mahom, odustajati od upotrebe svog maternjeg jezika, iz razloga o kome sam govorila nekoliko puta pre ovog današnjeg obraćanja. Neću da govorim o tome da ćete ovim predlogom zakona učestvovati u ogromnom otpuštanju radnika beogradskog pravosuđa, ali ne mogu da ne kažem da je koncept koji je predviđen za beogradsko pravosuđe najdrastičniji i najgori.
Kod svih drugih sudova niste uvažili veličinu i razuđenost same opštine, ali kod beogradskog pravosuđa niste uvažili nešto što su notorne činjenice, da se radi o glavnom gradu, koji ima dva miliona stanovnika, koji ima 17 opština i da u beogradskom pravosuđu imate primere gde sudija u toku mesec dana može da dobije i 90 novih predmeta u radu, što ne postoji nigde, ni u jednom sudu u Srbiji.
Šta ja o svemu ovome mislim, više puta sam vam rekla, ali smatram da smo vas kompletno i potpuno uverili u to šta treba vi da uradite.
Dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam jedan od 124 amandmana koliko je ukupno podneto na Predlog zakona o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava. Koliko je loša situacija sa ovim zakonom upravo pokazuje činjenica da ovaj predlog zakona ima 19 članova, a 124 amandmana. Radi se o najgorem iz seta pravosudnih zakona i smatram da je sasvim razumljivo što je on izazvao toliko negativnih reakcija ne samo kod poslanika, već i kod pravosudne javnosti.
Amandman sam podnela na član 3. gde tražim da se postojeće rešenje koje imamo u zakonu zadrži, jer smatram da se radi o dobrom rešenju koje je do sada pokazalo dobre rezultate i da ga zato ne treba menjati.
U raspravi o setu pravosudnih zakona poslanici DSS-a su isticali svoje primedbe, ali smo najviše napadali upravo ovaj predlog zakona zato što smatramo da će posledice njegove primene biti najnegativnije.
Više puta sam rekla da sam predlagač zakona nije uvažio realnost kada je uputio ovaj predlog zakona u skupštinsku proceduru, nije uradio ozbiljnu analizu koja je trebalo da da odgovor na pitanje da li je uopšte moguće da jedan ovakav predlog zakona zaživi. Ono što je najvažnije, nije odredio kriterijume za ukidanje 104 opštinska suda.
Smatram da je negde možda i moglo da bude opravdano da se određeni opštinski sudovi ukinu, ali je onda to trebalo jasno reći. Trebalo je utvrditi kriterijume za njihovo ukidanje. Ako je kriterijum mali priliv predmeta ili ukoliko je kriterijum, primera radi, da sud koji broji do pet sudija treba ukinuti, onda ne verujem da bi bilo ko od poslanika takvo rešenje argumentovano mogao da napadne. Ovako, vi to činite nasumice i bez uvažavanja osnovnih kriterijuma koji su morali da budu uvaženi. Radi se o kriterijumima koji se odnose na veličinu samog suda, na broj predmeta, na broj sudnica, na veličinu i razuđenost opštine, na razvoj putne infrastrukture. To su sve kriterijumi koje ste morali da imate u vidu kada ste predlagali jedno ovakvo rešenje.
U obrazloženju smo čuli da je razlog za uvođenje ovakve mreže sudova upravo racionalizacija mreže sudova i smanjenje troškova suda. Nekoliko puta do sada sam govorila da je nemoguće da se ti troškovi smanje, posebno ako znamo da će sudija morati da ima naknadu troškova službenog putovanja, zatim naknadu troškova za dnevnice, imaćemo naknadu troškova svedoka, veštaka, tumača, svih koji će morati da se odazovu pozivu suda, ukoliko se suđenje održava u sudskoj jedinici i ukoliko bude potrebno da oni pređu nekoliko ili 100 km, kao što imamo primer od Bosilegrada do Vranja ili od Vranja do Bosilegrada, da bi došli, u jednom pravcu, do suda.
Ukidaju se sudovi u mestima u kojima su se ranije suđenja odvijala na jezicima nacionalnih manjina. Juče sam govorila o tome da ovo može da izazove veoma opasnu posledicu, a to je da pripadnici nacionalnih manjina počnu da odustaju od upotrebe svog nacionalnog jezika, od svog maternjeg jezika, od nečega što je zagarantovano samim Ustavom.
Ukidanje sudova je političko pitanje i pored toga što će se tako otpustiti ogroman broj radnika može da izazove i mnoge druge negativne posledice.
Mene začuđuje da niko nije razmišljao o tome da će na ovaj način doći do pražnjenja rubnih područja. Znate da je u tim područjima zaposlenost izuzetno niska i da najveći broj ljudi radi upravo u ovim organima: u sudovima, zdravstvenim ustanovama, školama. Ukidajući sud u takvom mestu vi faktički učestvujete u odumiranju tog prostora. Imaćemo situaciju da će stanovnici iz tih krajeva da se upućuju u centralne opštine i da će sama ideja ravnomernog regionalnog razvoja i decentralizacije ostati mrtvo slovo na papiru. Smatram da je vaša ideja, naravno nenamerno, da stvorite u Beogradu jedan osnovni sud i pet miliona stanovnika, jer to će, nažalost, ovaj predlog zakona doneti.
Poseban problem predstavlja organizacija rada u beogradskom pravosuđu. Ne znam koliko puta sam o ovome do sada pričala, ali mislim da nije loše ponoviti. Ukida se pet opštinskih sudova, osniva se jedan osnovni koji će da pokriva teritoriju celog grada i drugi osnovni koji će da pokriva teritoriju prigradskih naselja. Prvi osnovni sud će obuhvatiti teritoriju svih ranijih pet opštinskih sudova i, nemojte zaboraviti, sve predmete.
Sad imamo situaciju da jedan parnični sudija, u proseku, u beogradskim sudovima ima u radu oko 300 predmeta; krivičar ima između 200 i 250; istražni sudija 500 predmeta. Kako mislite da se sa ovolikim brojem predmeta održi suđenje u razumnom roku? Prosto nemoguće, s obzirom na to da znamo da sudije sude svakog drugog, trećeg dana zbog nedostatka broja sudnica.
Pored svih mojih napora da shvatim i zamislim kako će da izgleda taj rad u beogradskom pravosuđu, meni prosto nije jasno da za sprovođenje ovog zakona predlagač zakona nije predvideo dodatna sredstva. Ta činjenica upravo pokazuje koliko predstavnici Ministarstva prosto ne poznaju situaciju u beogradskom pravosuđu.
Ukoliko stvarate jedan osnovni sud, onda se da pretpostaviti da je dobro da taj osnovni sud bude smešten u jednoj zgradi, ne samo zbog potrebe da uprava, krivična, parnična, pisarnica i uopšte svi predmeti budu na jednom mestu. Kada sam pokušala da zamislim koja bi to zgrada mogla da bude jedino što mi je palo na pamet jeste da vas dobro savetujem da porazmislite o izgradnji novog "Empajer stejt bildinga" zato što smatram da je to zgrada koja može da prihvati ovoliki broj predmeta i sve ono što uz to ide.
Vi kao ministar pravde morate da imate odgovor na pitanje gde ste planirali da smestite prvi osnovni sud, jer smatram da ukoliko ste ozbiljno pristupili ovom problemu i uopšte pravljenju nove mreže sudova onda je neophodno da odgovor na to pitanje date.
Ovo je pitanje od izuzetnog praktičnog značaja, ne samo zbog toga što je važno da predmeti budu na jednom mestu i da budu dostupni kako sudijama, tako i strankama u svakom trenutku, već da se ne bi stvarali dodatni troškovi.
S druge strane, ukoliko smatrate i ukoliko ste predvideli da prvi osnovni sud smestite u više zgrada, onda se postavlja jedno potpuno opravdano pitanje – zašto ste ukidali sve ostale opštinske sudove? Postavlja se pitanje kakva će biti situacija sa službom overe? Mi znamo koliki su sada redovi u Palati pravde da se overi jedan dokument. U sadašnjoj situaciji građani imaju pravo da overavaju dokumenta u pet opštinskih sudova. Znamo da se tu pitanje mesne nadležnosti ne postavlja. Ovim predlogom zakona vi ćete stvoriti samo jedan osnovni sud gde će biti moguće da građani overe ta svoja dokumenta. Koliko će da traje overa jednog dokumenta, ja to ne mogu ni da pretpostavim.
Ne tražim od vas da ovaj amandman prihvatite, jer je to apsolutno nemoguće, on uništava ceo koncept ovog zakona, ali tražim ono što su tražili svi predstavnici poslaničkih grupa i svi poslanici koji su se javljali za reč – da ovaj predlog zakona povučete, jer je amandmanski, ponavljam po ko zna koji put, ovaj predlog zakona nemoguće ispraviti.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman sam podnela, zajedno sa kolegom Petkovićem, na član 6. stav 1, gde se kaže - da je Republički javni tužilac po položaju predsednik Državnog veća tužilaca.
Smatram da bi bilo mnogo više opravdano da predsednik Državnog veća tužilaca bude neko od izbornih članova tog sastava, po mogućnosti neki tužilac.
Državno veće je samostalni organ i on prosto po svojoj prirodi treba da bude izdvojen iz tužilačke organizacije. Javni tužilac je nosilac uprave u javnom tužilaštvu, pa je shodno tome republički javni tužilac nosilac upravne funkcije u Republičkom javnom tužilaštvu, koji ga kao takav i predstavlja.
Ovde se postavlja pitanje da li je opravdano da republički javni tužilac u isto vreme predstavlja Državno veće tužilaca i Republičko javno tužilaštvo? Po mom mišljenju, ovde se radi o nespojivosti dve funkcije. Pored toga što ta činjenica govori o nespojivosti dve funkcije, mislim da ona može da izazove i mnoge druge sporne situacije.
Primera radi, sednicu Državnog veća tužilaca saziva predsednik, znači, saziva je Republički javni tužilac. U članu 13. se kaže da Državno veće tužilaca, pored niza drugih nadležnosti, odlučuje i o udaljenju Republičkog javnog tužioca, pa se onda s pravom postavlja pitanje, šta se dešava u situaciji ukoliko Republički javni tužilac, kao predsednik Državnog veća tužilaca, ne želi da sazove sednicu na kojoj će se raspravljati o njegovom udaljenju? Da li ćemo tada doći u situaciju - da će rad tog organa biti blokiran?
Upravo iz tog razloga je podnet ovaj amandman i smatram, da ne bismo došli u situaciju da imamo blokadu izuzetno važnih institucija, da ovaj amandman treba prihvatiti.
Amandman sam podnela i na član 13, kojim sam tražila da se alineja 12. briše.
Mišljenja sam da državno veće tužilaca ne bi trebalo da postavlja vršioca dužnosti Republičkog javnog tužioca, obzirom da ono nema ovlašćenja ni da bira javne tužioce, pa po prirodi svog postojanja ne bi trebalo da ima ni funkciju da postavlja vršioca dužnosti Republičkog javnog tužioca.
Republičkog javnog tužioca i javne tužioce bira Narodna skupština na predlog Vlade, a sa liste koju je utvrdilo Državno veće tužilaca. Zato smatram da bi bilo primerenije da v.d. Republičkog javnog tužioca bira ili Vlada ili da taj posao obavlja već postojeći, prvi zamenik Republičkog javnog tužioca.
Ovde je vrlo interesantno insistiranje na samostalnosti tužilačke funkcije od izvršne i zakonodavne vlasti, koja ide dotle da se radi o pokušaju uvođenja nezavisnosti tužilačke funkcije.
Javni tužioci i zamenici javnog tužioca ne mogu da budu nezavisni u obavljanju svoje funkcije. Ovde treba praviti razliku između tužioca i sudije. Sudija je nezavisan u obavljanju svog posla, u donošenju odluka, a javni tužilac i zamenik javnog tužioca ne mogu da budu nezavisni u obavljanju svojih poslova.
Takođe se u predlogu kaže da republičkog javnog tužioca bira Narodna skupština. Postavlja se pitanje - šta se dešava u situaciji ukoliko Narodna skupština ne izabere javnog tužioca, ili ga ne razreši, kao što smo imali slučaj sa gospodinom Jankovićem, koji je od decembra 2005. godine ispunio uslov za penziju, ali je razrešen tek u julu 2007. godine. Ili zbog toga što se dugo ne sastaje, neće biti u mogućnosti da raspravlja ovo pitanje?
Da li je to dovoljan signal za Državno veće tužilaca, da odmah postavi v.d. republičkog javnog tužioca? Da li ćemo i tada imati situaciju koju imamo sada, da v.d. republičkog javnog tužioca obavlja tu dužnost skoro dve godine?
Smatram da bi bilo mnogo opravdanije da posao v.d. republičkog javnog tužioca, u trenutku kada republički javni tužilac nije u mogućnosti da obavlja tu dužnost, vrši njegov prvi zamenik koji već u samom tom trenutku i postoji.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneli smo amandman na član 54. stav 1, gde se kaže da izbornim članovima prvog sastava iz reda javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca prestaje mandat danom stupanja na funkciju izbornih članova stalnog sastava, a najkasnije istekom mandata od pet godina.
Smatramo da je poslednji deo ovog stava "najkasnije istekom mandata od pet godina" suvišan. Prvo, odredbe ovog predloga zakona koje se bave izborom prvog sastava Državnog veća tužilaca su u najmanju ruku vrlo sporne. Ako se pažljivo analiziraju ti članovi, a posebno ako se obrati pažnja na rokove u kojima treba preduzeti određene radnje, onda se vidi da prvi sastav Državnog veća tužilaca ne prolazi reizbor.
Ukoliko je reizbor ustanovljen kao pravilo, onda on treba da važi za sve. Znači, ne postoji nijedan nosilac tužilačke funkcije koji treba da ostane po strani ili koji treba da bude privilegovan u odnosu na druge.
Postavlja se takođe pitanje samog legitimiteta u onom slučaju kada ti članovi biraju svoje kolege zamenike javnih tužilaca ili kada predlažu javne tužioce, odnosno republičkog javnog tužioca samoj Vladi. Takođe, smatram da nema osnova za produženje njihovog mandata nakon izbora stalnog sastava Državnog veća tužilaca.
Ova odredba je u direktnoj koliziji sa članom 56, gde se kaže - izborni postupak članova stalnog sastava Državnog veća iz reda javnih tužilaca i zamenika javnih tužilaca sprovešće se u roku od šest meseci od dana početka rada javnih tužilaštava određenih Zakonom o javnom tužilaštvu. Kada se prevede ova odredba znači - da izborni postupak treba da se završi najkasnije do jula 2010. godine.
Stvarno ne vidim razlog da se ovde produžava mandat prvom sastavu, s obzirom da znamo na koji način je izabran, da neće proći iste kriterijume izbora koje treba da prođe sledeći stalni sastav Državnog veća tužilaca. A kada se vidi član 13, gde se utvrđuje šta je sve nadležnost Državnog veća tužilaca, onda možemo da zaključimo - koje sve nadležnosti će imati ovaj prvi sastav koji neće proći kriterijum reizbora.
Dame i gospodo narodni poslanici, upravo ovaj amandman gospodina Srđana Spasojevića pokazuje koliko je ovaj predlog zakona loš.
U načelnoj raspravi sam govorila o svim primedbama koje DSS ima na ovaj predlog zakona, a ono što je najvažnije jeste da je za nas apsolutno neprihvatljivo da se ukidaju sva četiri opštinska suda, bez ikakvih kriterijuma, bez ikakve unapred urađene ozbiljne analize. Smatramo da će time bitno biti narušena dostupnost pravde građanima, jer ćemo imati situaciju da će građani morati da prelaze ko zna koliko kilometara da bi došli do suda.
Jednostavno, nije mi jasan koncept koji je predlagač zakona imao na umu kada je ovaj predlog zakona uputio u Skupštinu. Ako je cilj racionalizacija mreže sudova i ukoliko je cilj smanjenje troškova, to se sigurno ne postiže ovim zakonom. U načelnoj raspravi sam govorila da se troškovi na ovaj način neće smanjiti. Imaćemo situaciju, ako se recimo suđenje održava u sudskoj jedinici, da bi sudija mogao adekvatno da se pripremi za samo suđenje on će morati, da li on lično, ili će poslati vozača, da odlazi nekoliko puta u sudsku jedinicu gde će se nalaziti, pretpostavljam, pisarnica da bi se upoznao sa spisima predmeta. Ukoliko se pretres ili ročište održava u sudskoj jedinici, imaćete mogućnost odnosno obavezu da svi svedoci, veštaci ili eventualno tumači takođe odlaze u tu sudsku jedinicu radi njegovog održavanja. Nemojte zaboraviti da svako od njih ima pravo na nadoknadu troškova.
U mestima gde je ranije postojao sud i gde su se suđenja odvijala na jezicima nacionalnih manjina ovim predlogom zakona te sudove faktički ćemo ukinuti i imaćemo obavezu da u tim slučajevima angažujemo sudske tumače da bi bilo omogućeno da pripadnici nacionalnih manjina koriste u sudskom postupku njihove jezike.
Angažovanje adekvatnih sudskih tumača nekada može biti toliko problematično da će naterati same stranke da odustanu od upotrebe svog maternjeg jezika. O tome su, kako danas tako i u načelnoj raspravi, govorili mnogi narodni poslanici, prvenstveno predstavnici nacionalnih manjina i gospodin Riza Halimi.
Šta se ovim postiže? Ne samo da će se povećati troškovi angažovanjem sudskih tumača, koje ranije nije trebalo angažovati, već će to imati jednu opasnu posledicu a to je da će pripadnici nacionalnih manjina mahom odustajati od upotrebe svog maternjeg jezika. Njima će biti onemogućeno da koriste svoja prava koja su, između ostalog, zagarantovana i samim Ustavom.
Da sam u pravu potvrđuje primer da u Alibunaru imamo sudije koje su jedino osposobljene da vode sudski postupak na slovačkom i na rumunskom jeziku; konkretno u Kovačici imate sudije koje su osposobljene da vode sudski postupak na slovačkom jeziku, u Bosilegradu sudije koje vode postupak na bugarskom jeziku. Postavlja se pitanje, ukoliko ukinete ove sudove, gde ćete pronaći sudije koje su osposobljene da sude na jezicima nacionalnih manjina?
Dok je Demokratska stranka Srbije bila na vlasti mi smo i te kako vodili računa o pravima nacionalnih manjina. Setićemo se svi da smo doneli Zakon o izboru narodnih poslanika, gde smo predvideli da predstavnici nacionalnih manjina da bi bili predstavljeni i zastupljeni u Narodnoj skupštini nemaju obavezu da pređu cenzus, već da pređu samo prirodan prag. Takođe, doneli smo Ustav gde je jedna trećina odredaba posvećena upravo pitanju prava nacionalnih manjina i uopšte manjinskim pravima.
Ranije sam izrazila bojazan, a to činim i sada, da ovim predlogom zakona rad beogradskog pravosuđa neće biti organizovan na najadekvatniji način. Prosto, postavljam pitanje kako je uopšte predstavnik Ministarstva zamislio da se odvija rad u beogradskom pravosuđu? Umesto pet opštinskih sudova koje sada imamo imaćemo samo jedan osnovni sud, koji će biti nadležan za teritoriju celog grada i drugi osnovni sud, koji će biti nadležan za teritoriju prigradskih naselja.
Da podsetim, i sa svih pet opštinskih sudova koje sada imamo i sa svim sudijama koji postupaju u beogradskom pravosuđu vrlo je teško da se obezbedi suđenje u razumnom roku, ne zato što sudije ne žele da rade, ne zato što ne znaju da rade, već zato što im nisu obezbeđeni osnovni, elementarni uslovi da bi mogli adekvatno da rade. Nekoliko puta sam sa ove govornice uputila na problem koji tišti sve sudije u Beogradu. Oni nemaju dovoljan broj sudnica. To je razlog zašto se suđenja odvijaju svakog drugog ili trećeg dana, a kasnije se ročišta i pretresi zakazuju jako retko, pa onda na kraju svi dolazimo u situaciju da kritikujemo rad samih sudova.
Jednostavno, mislim da ni sami predstavnici Ministarstva nemaju odgovor na pitanja kolikim brojem sudnica će raspolagati beogradsko pravosuđe, koliko će sudnica imati krivično odeljenje, koliko će sudnica imati parnično odeljenje, gde će da se nalazi uprava a gde pisarnice. To su pitanja na koja mi u ovom trenutku, a ni sami predstavnici Ministarstva, nemamo adekvatan odgovor. Naravno, da se zaključiti da će broj sudija biti manji jer je javna tajna da svi govore o tome da se planira da se broj sudija smanji sa 2.400, koliko ih sada postoji, na oko 2.000. Prosto apelujem na predstavnika Ministarstva još jedanput da razmisli o povlačenju ovog predloga zakona, on je izuzetno loš i mislim da ne postoji nikakva mogućnost da se popravi amandmanima.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podnela je više tehničke nego suštinske prirode. Javni tužilac je nosilac javnotužilačke funkcije, a zamenik javnog tužioca samo zamenjuje javnog tužioca pri vršenju tužilačke funkcije, s tim da je dužan da postupa po obaveznim uputstvima. Dakle, radi se o tome da je celokupno tužilaštvo jedan hijerarhijski organ i da je hijerarhija jedno od osnovnih obeležja celokupnog tužilaštva i tužilačkog rada. Znači, mislim da zamenik javnog tužioca ne može da ima neku posebnu funkciju u odnosu na samog javnog tužioca jer on obavlja samo poslove koje mu je javni tužilac poverio.
U obrazloženju Vlade stoji da Narodna skupština za zamenika javnog tužioca bira lice koje se prvi put bira na ovu funkciju, a Državno veće tužilaca ga bira za stalno obavljanje te funkcije. Zanimljivo da je Vlada u obrazloženju koje je dala na ovaj podneti amandman citirala skoro ceo član 159. Ustava Republike Srbije, ali je izostavila da citira prvi stav ovog člana Ustava gde se kaže da "funkciju javnog tužilaštva vrši javni tužilac". Znači, nigde se ne pominje zamenik javnog tužioca.
S obzirom na to da je ovaj amandman više logičke prirode, dalje se ne bih zadržavala na njemu zato što je razjašnjenje za njega upravo dao i Ustav u ovom članu 159. Ali, kad već govorim o ovom amandmanu, osvrnula bih se i na amandman koji smo podneli zajedno gospodin Petković i ja na član 23. stav 2. i na taj način ću skratiti vreme Skupštini da dodatno ne raspravljam o njemu.
Naime, u članu 23. stav 2. se kaže da "zamenik javnog tužioca može bez posebnog ovlašćenja da preduzme svaku radnju na koju je tužilac ovlašćen". Smatram da ovaj stav treba dopuniti rečima "u granicama poverenih ovlašćenja". Ovde ne treba zaboraviti da je javno tužilaštvo hijerarhijski organ i da zamenik javnog tužioca ne može da postupa samostalno u odnosu na samog javnog tužioca, već postupa po njegovim obaveznim uputstvima.
Amandmanom sam samo htela da ukažem na tu činjenicu i da kažem da zamenik javnog tužioca zamenjuje javnog tužioca, ali pri tom mora da preduzima sve radnje u granicama poverenih ovlašćenja. Ukoliko se amandman ne bi prihvatio možemo da dođemo do zaključka da su javni tužilac i zamenik javnog tužioca izjednačeni u pogledu ovlašćenja. Da to prosto nije tačno pokazuju mnoga ovlašćenja i radnje koje preduzima kako javni tužilac samostalno, tako i zamenik javnog tužioca, samo u saglasnosti sa javnim tužiocem.
Primera radi, u nekim složenijim predmetima, recimo u predmetima gde se odlučuje o meri ukidanja pritvora ili u predmetima gde se odlučuje o odustanku od krivičnog gonjenja, po pravilu, zamenik javnog tužioca referiše predmet javnom tužiocu i u konsultaciji sa njim se donosi jedna odluka. Znači, zamenik javnog tužioca nije vlastan da samostalno donosi odluke bez konsultacije javnog tužioca u ovom slučaju.
Naravno, funkciju zamenika javnog tužioca ne treba mešati sa funkcijom samog sudije, jer sudija je po Ustavu i zakonu nezavisan i samostalan u svom radu. Znači, sudija može da donese kakvu god hoće odluku, a da li će ona biti prihvaćena ili će biti ukinuta zavisi od odluke višeg suda, ali zamenik javnog tužioca nije vlastan da postupa samostalno u odnosu na samog javnog tužioca.
Da sam u pravu potvrđuje još jedna radnja... U stvari, postoji više radnji gde je javni tužilac isključivo ovlašćen da samostalno preduzima radnju, bez konsultacije zamenika javnog tužioca. Znači, radi se o isključivoj nadležnosti javnog tužioca. To je, recimo, kada se potpisuje predlog za rešavanje sukoba nadležnosti.
Evidentno je da razlike postoje i amandman koji sam podnela ima za cilj da te razlike samo naglasi. Upravo je to svrha podnošenja ovih amandmana. Naravno, neću se javljati za reč povodom ovog amandmana na član 23, kada dođe na red, jer sam ga ovom prilikom već obrazložila.