Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Radović

Govori

Poštovani gospodine ministre, ovim amandmanom mi smo tražili da se državni organi izjednače sa privatnim firmama u pogledu cene zaduživanja dinarskim obveznicama. Naime, time bi se dala mogućnost i drugim pravnim licima da izdaju dinarske obveznice, neopterećeni porezom, čija bi se cena zaduživanja smanjila, jer je ionako previše velika, visoka.
Sa druge strane, amandman ide u prilog dinarizaciji o čemu svi pričaju toliko mnogo i lično mislim da prebacivanjem privredne aktivnosti na dinare bi se smanjila izloženost deviznom riziku. Ovo što ste napisali u obrazloženju zbog čega odbijate amandman, zaista jeste suvislo i to su argumenti koji stoje, ali ja i dalje ističem, da ako ovakvo zakonsko rešenje ostane u tekstu zakona, na taj način se obeshrabruju privatni investitori da ulažu u privatni sektor, koji je danas u mnogo većoj krizi, nego javni sektor i zato ne znam da li je ovo u interesu sa onim što želimo da postignemo. Hvala.
Ovim amandmanom sam tražila da se nabavna cena za svrhu određivanja kapitalnog dobitka drugačije definiše od one kako je predviđeno u Predlogu zakona.
Naime, mišljenja sam da bi takvo rešenje, koje je predviđeno u našem amandmanu otklonilo eventualne mogućnosti zloupotrebe, koje na ovaj način postoje kao mogućnost.
Umesto jedne godine, kao što je predviđeno u Predlogu zakona, ja sam predvidela pet godina, kao raspon u kom bi se utvrdila, ili najniža cena bi se utvrdila kao relevantna.
Ono što sam htela da napišem u amandmanu, možda je najbolje da objasnim putem primera. Recimo, uzmimo za primer da je lice uzelo investitor i kupio akciju pre pet godina za hiljadu dinara, on tu istu akciju koju je kupio za hiljadu dinara, sada pet godina, nakon toga prodaje za iznos od 3000 dinara.
Najniža cena u poslednjih godinu dana, te iste akcije, govorim primera radi o akciji "Imleka", je bila 2600 dinara, a najniža cena u poslednjih pet godina je bila 1000 dinara. Šta je za državu veći interes? Da li poreska osnovica od 2000 dinara ili poreska osnovica od 400 dinara, kao što je predviđeno ovim vašim predlogom zakona?
Zašto sam rekla sam da postoji velika mogućnost zloupotrebe? Zato što onaj investitor koji je kupio, primera radi, tu akciju, a izgubio je potvrdu o kupovini te akcije, on uvek može da koristi tu mogućnost kao izgovor.
Naravno da je obaveza, da bi bilo dobro da je predviđeno da je obaveza berze, u situaciji kada je lice izgubilo potvrdu o sticanju odnosno kupovini te akcije, da je obaveze berze da tu istu potvrdu dostavi, ali ja znam da je to materija drugog zakona – Zakona o tržištu kapitala, ali s obzirom da govorimo o vrlo važnoj stvari, mislim da bi trebalo da imate malo više razumevanja za amandman. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine Đurđeviću, meni je drago što ste vi danas ovde jer vas lično cenim i imala sam priliku sa vama mnogo puta do sada da radim ali mi je žao što danas nije gospodin Selaković jer bih imala priliku da ga pitam mnogo toga što nam u poslednje vreme nije jasno. S tim u vezi, moj govor danas će biti nešto drugačiji od onog što sam planirala.
Ako se ne varam, mi danas raspravljamo za samo par meseci treći put o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku. Situacija koju danas imamo u zemlji je takva da na jednoj adresi u Ustaničkoj ulici u Beogradu važi jedan Zakonik o krivičnom postupku, u Palati pravde važi drugi Zakonik o krivičnom postupku, a u biti se radi o potpuno dva različita teksta zakonika. Mi smo nedavno ovde u Skupštini odložili primenu Zakonika o krivičnom postupku na 1. oktobar 2013. godine, a da smo morali, to je moje mišljenje i mišljenje moje poslaničke grupe, da tada raspravljamo o jednom kompletno novom tekstu Zakonika o krivičnom postupku koji je u krajnjem slučaju i Ministarstvo pravde spremilo i koje postoji kao gotov tekst koji smo imali priliku na sajtu Ministarstva pravde da vidimo u formi nacrta i koji u krajnjem slučaju kud i kamo je bolji zakonski tekst od ovog zakonika čiju primenu smo odložili nedavno.
Sada, mi danas raspravljamo o jednom zakoniku, tačnije, ponovo parcijalnoj izmeni Zakonika o krivičnom postupku, tačnije, samo o jednom članu Zakonika o krivičnom postupku koga je podnela poslanička grupa SPO i DHSS. Ne bih htela da prosto budem pogrešno shvaćena, radi se o jednoj dobroj izmeni koju ćemo mi podržati ali moram da kažem da zaista ne mogu da nađem ni jedno racionalno opravdanje, objašnjenje, argument zbog čega ovu intervenciju Ministarstvo pravde s obzirom da smo već imali nekoliko zakona odnosno promena Zakona o krivičnom postupku, nije uvrstilo u neku od tih zakonskih predloga ranije. To bi prosto bilo racionalno, ne samo u finansijskom smislu nego bi bilo racionalno jer ne bi danas gubili vreme na nešto što je trebalo da predstavlja sastavni deo zakonskog rešenja o kome smo već ranije raspravljali.
Meni se čini da Ministarstvo pravde nema ni jasan plan, nema ni jasnu strategiju šta treba da radi sa Zakonikom o krivičnom postupku i činjenica da mi danas raspravljamo o ovoj parcijalnoj promeni ovog zakonika je najbolji dokaz za to. Naravno, ovim predlogom koji je podnela poslanička grupa SPO i DHSS se precizira ko ne može da bude osuđeni saradnik i kao što sam rekla, jako je dobro precizirano jer zakon ovako kako danas glasi zaista može da izazove određene štetne posledice raznoraznim slobodnim a mogla bih u isto vreme da kažem – i pogrešnim tumačenjima onih koji su nadležni za primenu tog zakona.
Naravno, ovim tekstom se precizira da osuđeni saradnik ne može da bude lice, znači, osuđeni organizator kriminalne grupe niti lice koje je pravosnažno osuđeno na kaznu zatvora od 40 godina. U krivično-procesnom pravu osuđeni saradnici ili okrivljeni saradnici imaju jako važnu ulogu, prvenstveno u pogledu toga što omogućavaju efikasnije vođenje krivičnog postupka, ne samo za krivična dela već i za krivična dela iz klasičnog kriminala, ratnih zločina itd.
Kada se govori o nagodbi, o krivici, onda princip efikasnosti vođenja krivičnog postupka ne bi smeo da zanemari ili čak da potisne princip pravičnosti. U tom smislu, ovu intervenciju koju su podnele moje kolege, smatram zaista vrlo važnom jer ona na ovaj način takvu jednu mogućnost i otklanja. S druge strane, postavlja se pitanje da li bi pravda bila zadovoljena da lice koje je osuđeno na maksimalnu kaznu zatvora, recimo 40 godina za višestruko svirepo ubistvo, ubistvo deteta ili za bilo koje drugo teško krivično delo, da li bi pravda bila zadovoljena da se to lice nakon nekog određenog vremena nađe na slobodi, samo zato što je samo odlučilo da sarađuje sa tužilaštvom? Mislim da u tom slučaju ne bi mogli da govorimo o bilo kakvoj pravdi i o zadovoljenju pravde. U tom smislu smatram ovu odredbu vrlo značajnom.
Krivično-procesno pravo je poslednjih godina, da kažem u poslednjoj deceniji, često menjano. Zakonsko rešenje koje je važilo do 2009. godine a koje se odnosilo na svedoka saradnika je predviđalo čak i mogućnost da tužilac odustane od krivičnog gonjenja i zaista, to je rešenje koje se retko gde nalazi u modernim evropskim zakonodavstvima. Tada oštećeni, u toj situaciji, nije imao čak pravo ni da traži naknadu štete od države, a država nije mogla da oduzme imovinsku korist koju je okrivljeno lice steklo izvršenjem krivičnog dela.
Kao što sam rekla, ovako blagonaklon odnos prema okrivljenima, teško da možemo da nađemo negde u nekom modernom evropskom krivično-procesnom zakonodavstvu. U Nemačkoj postoji Institut krunskih svedoka, ali u toj situaciji se tom okrivljenom kazna mogla umanjiti, ali se nikako nije moglo desiti da lice bude oslobođeno od krivičnog gonjenja, ili da bude oslobođeno od kazni.
Sa druge strane, to zakonsko rešenje je kasnije promenjeno zakonom iz 2009. godine, gde je rečeno da se lice uvek oglašava krivim, znači ne može više da bude nevin kao što je u prethodnom zakonskom rešenju važilo i tada je oštećeni mogao da uputi zahtev za naknadu štete državi, a država je mogla da oduzme imovinsku korist koja je stečena izvršenjem krivičnog dela.
Sa druge strane, 2011. godine, kada smo izvršili ponovo promenu krivičnog zakonodavstva je vraćeno na ranije rešenje, vraćeno je rešenje koje smo imali faktički do pre 2009. godine, da je tužilac mogao da odustane od krivičnog gonjenja ukoliko, naravno, okrivljeni da neki kooperativan iskaz.
Zakonik o krivičnom postupku, po mom najdubljem uverenju, je potpuno pogrešno koncepcijski izmenjen, iz prostog razloga što on sada sadrži niz loših, niz nelogičnih i čak protivustavnih odredbi. Zbog toga naše, možda dosadno insistiranje na tome da je neophodno da se novi tekst Zakonika o krivičnom postupku nađe na dnevnom redu Skupštine.
Njegova najznačajnija loša karakteristika je, što se iz krivičnog postupka potpuno eliminiše načelo istine, bez koje sud faktički ne može da postoji. Istina je oduvek bila nerazdvojno povezana sa sudom, a sada imamo situaciju da je ona apsolutno eliminisana iz krivičnog postupka.
Dalje, tim rešenjem se ne nanosi samo šteta građanima, već se nanosi šteta državi i volela bih, s obzirom da još uvek taj zakonski predlog, on je stupio na snagu, ali se ne primenjuje, da ne dođemo u situaciju da se suočimo sa štetnim posledicama koje može da izazove.
Naravno, njegova druga, jako loša karakteristika je ta, što je na vrlo loš način definisao proceduru vođenja tužilačke istrage. Mi, kao stranka, nismo protiv vođenja tužilačke istrage, ali smatramo da ona mora da bude mnogo jasnije definisana. Ovako, kako je predviđeno je, otprilike od tužioca se očekuje da on bude nepristrasan, da bude objektivan prilikom vođenja krivičnog postupka, a ako pogledate njegovu ustavnu definiciju, onda je to nemoguće. Nemoguće je iz razloga što tužilac po Ustavu je potčinjen izvršnoj vlasti. On, kao što je koleginica Popović rekla, nije nezavistan, ali je samostalan organ. U tom smislu ne možemo od njega da očekujemo da bude nepristrasan i objektivan u tužilačkoj istrazi, kada je to u potpunoj suprotnosti sa njegovim ustavno-pravnim položajem.
Naravno, ovo su samo neke najkrupnije zamerke ZKP o kojima ćemo, nadam se, imati prilike mnogo više da govorimo kada nov tekst Zakonika dođe na dnevni red. Mi ćemo glasati, kao što sam rekla, za ovu izmenu Zakonika o krivičnom postupku, zato što smatramo da ona zaista precizira na jedan bolji način član koji je predviđen sada u Zakoniku, ali u isto vreme izražavamo jedno svoje negodovanje zbog odsustva svake vrste strategije i svake vrste vizije kada je u pitanju Ministarstvo pravde, jer Ministarstvo pravde, rekla bih, danas nema baš najjasniju viziju šta treba da radi sa Zakonikom o krivičnom postupku, jer za jednu modernu demokratsku državu, ako mi možemo tako da se nazovemo, nije prihvatljivo da svaka dva meseca raspravljamo o parcijalnim izmenama Zakonika o krivičnom postupku.
Kada je u pitanju ovaj drugi zakon, to je Zakon o objavljivanju Zakona i drugih propisa i akata, i lično smatram da je on morao u nekim odredbama da pretrpi pravno-tehničku redakciju, pa tek onda da bude upućen u skupštinsku proceduru. Kada to govorim, mislim prvenstveno na to da on sadrži određene kategorije koje Ustav prepoznaje čitajući zakon i zaista, nisam mogla u trenutku da shvatim šta je to ustavni amandman, a onda sam tek kasnije shvatila da je predlagač mislio akt o promeni Ustava, a međunarodni sporazum takođe Ustav ne spominje, on spominje međunarodni ugovor i iz tih razloga koji možda na prvi pogled deluju da su tehničkog karaktera, mislim da je njihova važnost mnogo drugačija, da prevazilazi tehnički smisao i da je neophodno izmeniti do njegovog usvajanja ove tačke.
Rekla bih još nešto što možda nije direktno vezano sa ovim zakonom, ali se odnosi na objavljivanje zakona uopšte.
U našoj domaćoj zakonodavnoj praksi je rasprostranjeno, uzelo je maha činjenica da mi kada donosimo zakone, mi predviđamo jedan rok za stupanje zakona na snagu, a drugi rok za njegovu primenu. Mislim da je to rešenje koje nije u skladu sa Ustavom, jer Ustav takva rešenja prosto ne poznaje. Ovo nije moje mišljenje, ja sam o ovome čitala kod mnogih pravnih teoretičara i pozvala bih se na prof. Grubača koji smatra da ta dva momenta, momenat stupanja na snagu zakona i momenat otpočinjanja njegove primene ne bi smelo da se odvajaju.
Ne bi smelo da postoji u pravnom životu određeni zakon ili određeni propis, a da pri tom on nije stupio na snagu, ali da se ne primenjuje.
Sada mi pada na pamet Zakonik o krivičnom postupku.
Zakonik o krivičnom postupku, ponovo se vraćam na prethodno izlaganje, mi smo usvojili, on je stupio na snagu, ali se ne primenjuje.
Znači, njegovu primenu smo nekoliko puta do sada odlagali i imamo za ključnu posledicu to da na dve adrese u Beogradu konkretno važe dva različita Zakonika o krivičnom postupku, što apsolutno smatram neprihvatljivim.
Neću više da dužim, mišljenja sam da naša zakonodavna aktivnost treba mnogo više da uvažava struku, a mnogo manje politiku, jer najbolji dokaz šta se dešava sa pravom kada politika nadgleda i reforma pravosuđa.
Nadam se da ćemo svi zajedno smoći snage, jer vreme izmiče, već je godinu dana, imamo izabranog ministra pravde, a još uvek nismo krenuli u otklanjanje ni jedne greške koja je proizvedena ili koja je načinjena u reformi pravosuđa.
Nadam se da će prilikom otklanjanja tih grešaka koje su proizvedene u reformi pravosuđa, mnogo veću ulogu ili glavnu ulogu imati stručnjaci, mislim na sudije i tužioce, advokate, a manje političari, jer bi to značilo da faktički nastavljamo put srljanja iz greške u grešku, što u ovom trenutku, a nadam se i nikada nikome ne bi trebalo da bude cilj. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici ministarstva, mi smo ovaj amandman podneli i tražili smo njime da krivično gonjenje za krivična dela protiv polne slobode prema maloletnim licima ne zastarevaju. Naša amandman nije prihvaćen, ali je prihvaćen amandman Odbora za pravosuđe. Mi vam se ovim putem zahvaljujemo na tome. U stvari nije prihvaćen, ali će biti prihvaćen jer imali smo sednicu Odbora za pravosuđe, gde je taj amandman prihvaćen. Ostalo je samo da ga Vlada formalno prihvati.
Razloga za ovaj amandman ima, naravno mnogo, ali ja ću da kažem da onaj koji je najvažniji. Svaki oblik seksualnog zlostavljanja nad decom je traumatično i bolno iskustvo za svaku žrtvu, a posebno za maloletno dete, koje naravno ostavlja traumatične posledice na njegovo, ne samo zdravlje, nego na njegov psiho-socijalni razvoj. U tom smislu smatramo da žrtva ovakvog seksualnog delikta ne treba da bude ograničena bilo kakvim vremenskim rokom u njenoj oceni da li će i kada da se obrati sudu i da pokrene krivični postupak protiv učinioca krivičnog dela. Zbog toga smatramo da dete treba da stekne određeni nivo zrelosti, određeni nivo samostalnosti, da bi moglo sasvim slobodno, da kažem bez ikakvog straha od odmazde, i bez ikakvog straha od ucene, da se suoči sa svojom prošlošću.
Meni je drago što će amandman Odbora izaći čak i izvan okvira Lanzarot konvencije, koja predviđa da zastarelost za ova krivična dela počinje da teče od punoletstva. Drago mi je što će verovatno Vlada prihvatiti ovaj amandman, i što ćemo pokazati koliko smo mi svesni težine ovog krivičnog dela. Hvala vam.
Hvala vam, gospođo predsedavajuća.
Samo ću vas zamoliti da mi oduzimate vreme od ovlašćenog predstavnika, ako može sad i za prethodno javljanje, da bi ostavili vreme poslaničke grupe.
Kao što je moj kolega Mihajlov rekao, mi smo ovde predvideli novu pravnu posledicu osude. Pored prestanka vršenja javne funkcije, pored prestanka radnog odnosa, zabrane sticanja javne funkcije i zabrane zasnivanja radnog odnosa u institucijama gde se podrazumeva rad sa maloletnim licima, predvideli smo i zabranu brisanja osude iz krivične evidencije.
Niste prihvatili ovaj amandman, sa obrazloženjem da se podaci koji se nalaze u posebnoj evidenciji vode trajno i da oni ne mogu da se brišu. Mi ovakvo obrazloženje ne prihvatamo, jer smatramo da se radi o dve potpuno različite stvari. Podaci koji se vode u posebnoj evidenciji su jedna stvar, a podaci, odnosno osude koje se vode u krivičnoj evidenciji su druga stvar i ne možemo da ih izjednačavamo.
Rehabilitacijom se briše osuda, brišu se sve pravne posledice osude i ono što je najvažnije, lice se smatra neosuđivanim. Onda se postavlja pitanje – da li može uopšte da se smatra kao društveno opravdana činjenica da, recimo, lice koje je izvršilo jedno krivično delo protiv polne slobode prema maloletnim licima, bez obzira da li se radi o krivičnom delu silovanja, obljube nad maloletnim licem ili obljube nad nemoćnim licem, može bilo kad da se smatra neosuđivanim bez obzira na njegovo vladanje nakon izdržane kazne zatvora ili nakon zastarele ili oproštajne kazne, posebno ako znamo da su 70% učinilaca, ako ne i više, ovih krivičnih dela povratnici.
Ako ono nije izvršilo krivično delo u trenutku ili u određenim vremenskom roku od izrečene kazne zatvora, to nije nikakva garancija da on to delo neće izvršiti nekada kasnije. Šta ćemo onda da dobijemo? Onda će da mu se sudi i to delo za koje je on ranije bio osuđen, a kazna mu izbrisana, neće se tretirati kao otežavajuća okolnost. Tu je upravo suština našeg amandmana i zbog toga smo predvideli ovako nešto i smatramo da za to ima osnova. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, vidimo da je ova materija izazvala široku polemiku poslanika. Jedni predviđaju da trajanje pravnih posledica treba da traju mnogo kraće od onog što je predviđeno Predlogom zakona, a neki smatraju da treba da traju duže. Mi imamo jedan amandman koji zaista pooštrava tekst zakona i predviđa da pravne posledice osude treba da traju trajno.
Moram da pojasnim i da prosto javnosti objasnim o čemu se ovde radi. Ovde se radi samo o dve pravne posledice – zabrana sticanja javne funkcije i zabrana zasnivanja radnog odnosa u ustanovama gde se podrazumeva rad sa maloletnim licima. Znači, radi se samo o dve pravne posledice.
Postavlja se pitanje da li je lice koje je izvršilo krivično delo silovanja ili krivično delo obljube nad maloletnim licem dostojno sticanja javne funkcije? Po našem mišljenju – naravno da nije.
Sa druge strane, ako je ovo lice jednom izvršilo krivično delo protiv polne slobode prema maloletnim licima, koja je garancija da to lice neće izvršiti ponovo krivično delo ako znamo da je procenat povratnika izuzetno visok? Samim tim što mu omogućavamo da radi sa maloletnim licima, posle čak i određenog vremena od 20 godina, mi povećavamo rizik ponavljanja ovakvog krivičnog dela. I to je upravo ono o čemu mi danas govorimo.
Moram da ukažem na još nešto. Mi smo među prvima ratifikovali Lanzarot konvenciju i ako želimo one pravne standarde koji su u njoj sadržani da dosledno pretočimo u zakonske odredbe, onda moram da ukažem na još jednu obavezu. U toj konvenciji se kaže da profesionalci u svim sektorima koji rade sa decom ne smeju da budu osuđena lica. I u tom pravcu naš amandman upravo predviđa da trajna posledica zasnivanja radnog odnosa sa maloletnom decom odnosno u ustanovama gde se podrazumeva rad sa maloletnom decom treba da traju trajno, jer na taj način apsolutno poštujemo međunarodne standarde predviđene u Lanzarot konvenciji koju smo mi i ratifikovali. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je jedan vrlo važan amandman koji se nadovezuje na amandman koji je moja poslanička grupa podnela na isti član zakona.
Naime, njime se predviđa ko vrši nadzor nad posebnom merom zabrane posećivanja mesta na kojima se okupljaju maloletna deca. Ako on ne bi bio prihvaćen, mislim da niko od nas ne bi bio zadovoljan sa efektom koji bi ovakva odredba zakona proizvela. Šta u stvari podrazumeva mera zabrane posećivanja mesta na kojima se okupljaju maloletna lica i ona kao takva predstavlja samo deklarativno ograničenje kretanja slobode ovih lica, ali nigde se ne predviđa ko je ovlašćen da sprovodi nadzor nad ovakvom jednom merom.
Mi smo predvideli da nadzor nad ovom merom vrše pripadnici OUP i posebno školski policajci. Smatramo da je vrlo važno da ova odredba stoji u tekstu zakona, jer ne može da se očekuje od samih učinioca ovih krivičnih dela da se on uzdržava od posećivanja ovih krivičnih dela. Ne može da se očekuje zato što on to prosto nije u stanju. Da je u stanju, on verovatno ne bi odlazio na takva mesta. Znači, moramo da preuzmemo određene mere prevencije da bi upravo prevenirali ono što će kasnije da se desi. Mora da se zna ko vrši nadzor nad ovom posebnom merom zabrane posećivanja mesta na kojima se okupljaju maloletna deca.
Mislim da ne možemo uspešnost sprovođenja ove mere, ona ne sme da zavisi od volje samog učinioca krivičnog dela, već država mora da preuzme kontrolnu ulogu i država mora da bude ta koja će da odredi ko vrši nadzor. U načelnoj raspravi sam rekla da postoje dve opcije. Jedna je da to budu predstavnici MUP i školski policajci. Pre neki dan imali smo toliko da kažem monstrouznih slučajeva vršačkog nasilja, čini mi se u Kragujevcu, gde smo mogli da čujemo da je jedan školski policajac nadležan za četiri škole, a to je potpuno neprihvatljivo. Znači, mi na ovaj način moramo da se suočimo sa tim da se posledica ne desi. Moramo da predvidimo jednostavno zaštitu od onoga što će da usledi kasnije i zato smo podneli ovaj amandman.
Kažem, u načelnoj raspravi jedna od mogućnosti je bila ta da nadzor nad sprovođenjem ove mere vrše pripadnici MUP, a druga mera koju sam naravno samo u načelnoj raspravi pomenula jeste narukvice za elektronski nadzor. Znam da bi ona kud i kamo bila bolje, efikasnije rešenje, s obzirom na to da ne bi morali da se angažuju pripadnici MUP da 24 časa nadgledaju ova mesta o kojima je reč u ovom članu zakona.
U svakom slučaju ona bi iziskivala određena finansijska sredstva. Imajući to u vidu, imajući u uvidu situaciju u kojoj se država nalazi kada su u pitanju finansije, mi smo samo iz tog razloga predložili ovaj amandman. Ali, mislim da je neophodno da se o njemu još jedanput razmisli, jer čini mi se, ukoliko ne bi bio prihvaćen da bi ovakva odredba zakona imala samo deklarativno dejstvo koje bi se odnosilo na samo deklarativno ograničavanje kretanja učinilaca krivičnog dela.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je poslednji amandman koji smo podneli na ovaj predlog zakona. Tražili smo da nadležna organizaciona jedinica policije je dužna da inostranim organima dostavlja obavezno izveštaj iz krivične evidencije lica koje je učinilac dela protiv polne slobode. Smatramo da ovakva dužnost države mora da postoji. Vlada nije prihvatila amandman jer je rekla da je to već regulisano jednim drugim članom ovog predloga zakona. Mi jednostavno ne smatramo da je to dovoljno dobro obrazloženje iz razloga što insistiramo na obaveznosti dostavljanja izveštaja ISK, a ne o mogućnosti dostavljanja jer zemlja u kojoj lice putuje mora da bude informisana o tome koje je krivično delo lice učinilo, koja je kazna na koju je lice osuđeno jer s obzirom na to da se radi u ogromnom procentu o povratnicima kada su u pitanju ova krivična dela, ta lica predstavljaju potencijalno opasne kategorije lica i treba da postoji jedno budno oko javnosti i državnih organa nad njima i njihovim ponašanjem. To je suština ovog našeg amandmana gde se insistira na obavezi dostavljanja izveštaja ISK.
Ovo je poslednji amandman koji smo podneli na ovaj set zakona. Želim da kažem da je ovaj zakon u svakom slučaju nešto što je potrebno našem društvu. Pozdravljamo i podržaćemo ovaj predlog zakona. On predstavlja prvi korak u zaštiti dece protiv seksualnog zlostavljanja i sa razradom određenih amandmana o kojima smo danas imali prilike da raspravljamo mislim da će on predstavljati dobru osnovu i zakonsku branu za ponavljanje ovih krivičnih dela.
Skupština je dala svoj prvi korak kada je u pitanju ovaj pokušaj. Na svim drugim državnim organima je, mislim na sudstvo, MUP, da svi zajedno, Skupštinu koja ima nadzornu ulogu kada je u pitanju sprovođenje ovog zakona, treba da damo svoj maksimum da se ovaj zakon apsolutno i maksimalno primenjuje. Hvala.
Hvala predsedavajući. Mi smo podneli jedan jedini amandman na ovaj predlog zakona, smatrajući da je rešenje koje je predviđeno u važećem  zakonu mnogo bolje od ovog rešenja koje predviđa predlog zakona. Naime, smatrali smo da branilac u složenim krivičnim predmetima treba da poseduje određene godine staža, kao ispunjavanje osnovnog formalnog uslova za kvalitetniju odbranu. Naravno da će moja sada diskusija izazvati verovatno gnev mnogih advokata koji su u sali, jer će tumačiti ovo vladino rešenje kao otklanjanje diskriminacije koja je ranije postojala između advokata. Ja jednostavno tako mišljenje ne prihvatam. Smatram da nije svejedno da li okrivljenog u krivičnom postupku, i naglašavam, u složenim krivičnim postupcima, zastupa neki advokat koji je , primera radi, juče položio pravosudni ispit, ili neki advokat koji već ima određene godine staža.
Naravno, mlade kolege advokati treba da stiču iskustvo u manje složenim krivičnim predmetima, a ne da stiču svoje iskustvo u složenim krivičnim predmetima, gde bi došlo i moglo da dođe u pitanje kvalitet odbrane koju oni pružaju okrivljenom. Prosto, ako ovu odredbu stavimo u kontekst Zakonika o krivičnom postupku koji treba da stupi na snagu 1. oktobra 2013. godine, onda ćemo uvideti sve njegove mane. Jer, znamo da taj izuzetno loš, ponavljam, Zakonik o krivičnom postupku, pored niza loših karakteristika, odlikuje i ta karakteristika da je iz njega potpuno eliminisano načelo ističe, potpuno imala pasivnu ulogu suda i neravnopravnost stranaka u postupku, koje se iskazuje kroz inferiornu ulogu branioca u odnosu na tužioca koji na svojoj strani ima kompletan državni aparat.
Mi smo, naravno, očekivali, kada je reč o ovom predlogu zakonika, da će u skupštinsku proceduru ući onaj predlog, odnosno onaj nacrt koji se nalazi već duže vreme na sajtu Ministarstva pravde, koji je kud i kamo bolje rešenje od onog koji će se primenjivati 1. oktobra 2013. godine. Iz tog razloga smo očekivali da će doći do njegovih radikalnih promena izuzetno lošeg Zakonika o krivičnom postupku, ali se nada da se od njega nije odustalo. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, u poslednje vreme vrlo je primetna jedna intezivna aktivnost Ministarstva pravde i svih organa koji su povezani sa Ministarstvom. Iz te aktivnosti mogli smo da čujemo nedavno, a i danas, da će nacionalna strategija za reformu pravosuđa da bude uskoro gotova, da će ona uskoro da se nađe pred poslanicima.
Takođe, smo čuli da je Venecijanska komisija uglavnom pozitivno ocenila tri nacrta zakona o sudijama, tužiocima, uređenju sudova. Čuli smo jednu zabrinjavajuću vest kada je u pitanju DSS da će da se najverovatnije menja Ustav. Čuli smo jednu ohrabrujuću vest da će se pozivaju članovi Visokog saveta sudstva iz reda sudija da podnesu ostavke.
Naravno, meni je drago, ja izražavam zadovoljstvo ukoliko se ova poslednja vest ostvari, jer bi to značilo da se naš predlog o kome sam ja najviše ovde u Skupštini govorila, a to je da je neophodno utvrditi odgovornost svih članova Visokog saveta sudstva, konačno će biti delimično i indirektno usvojena.
Naravno, on bi bio u potpunosti usvojen kada bi bio donet nov zakon o Visokom savetu sudstva i kada se ne bi ostavio prostor da bivši članovi Visokog saveta sudstva, čija je odgovornost nesumnjivo najveća kada je u pitanju neuspeh reforme pravosuđa, prosto, ne prođu ocenu odgovornosti, da najblaže iskažem ono što želim.
Mislim da bi ukoliko se to desi, to bi bila još jedna potvrda, da smo bili u pravu kada smo govorili da je potpuno neprihvatljivo da najviša nezavisna sudska institucija u državi daje sebi za pravo da ne poštuje Ustav i da ne poštuje zakone. Onda se postavlja, s pravom pitanje – kakva se poruka šalje običnom građaninu, ako je tako nešto dozvoljeno u Visokom savetu sudstva. To je nešto što mi podržavamo i smatramo da je dobro.
Međutim, to zadovoljstvo ne mogu da, naravno, podelim sa onom informacijom koja je došla upravo od vas, a to je da je promena Ustava neminovna iz svih razloga, koji su javnosti poznati kada je u pitanju Demokratska stranka Srbije. Smatramo, da bi to u ovom trenutku, bilo potpuno kontraproduktivno i štetno rešenje za Srbiju. Ali, posle ovog uvoda preći ću odmah na predloge zakona o kojima danas raspravljamo.
Rekla bih nešto o Zakoniku o krivičnom postupku.
Za mene je, moram da priznam, iznenađenje što danas raspravljamo o ovim parcijalnim izmenama Zakonika o krivičnom postupku, prvo, zbog toga što je već jasno da taj Nacrt zakona, maltene gotov, stoji već spreman i zaista mi nije jasno zašto ste se odlučili da danas raspravljamo, da taj jedan izuzetno loš Zakonik o krivičnom postupku parcijalno menjamo, umesto da ga potpuno radikalno promenimo.
Naravno, za ovo moje obrazloženje postoje mnogi argumenti. Jedan od osnovnih argumenata je taj, što je taj Nacrt zakonika o krivičnom postupku već duže vremena dostupan javnosti, nalazi se na sajtu Ministarstva pravde, vi ste ga u javnosti nekoliko puta hvalili, koliko je meni poznato, mislim da je dobio i pozitivno mišljenje Evropske komisije i sve su to razlozi za njegovo pod hitno ulaženje u skupštinsku proceduru.
Prosto nema razloga da se sa tim čeka, jer danas na snazi, odnosno, zakon je usvojen, Zakonik o krivičnom postupku, koji je izuzetno loš. Znači, nema potrebe da se čeka sa naravno, tim izmenama koje bi trebalo da uslede, jer već imamo gotov tekst zakona. Znači, ne postoji ni jedan razlog zašto o njemu danas ne raspravljamo i ja bih volela da vi nama na ovaj način ne šaljete poruku da se od njega odustalo. Jer, ako se od njega odustalo, onda bi to bilo jako loše rešenje.
Takođe, ne smatram da je odredba koja je sadržana u ovom predlogu zakonika o krivičnom postupku, a koja se odnosi na ukidanje obaveznog staža za branioce koji postupaju u složenim krivičnim predmetima, od tolike važnosti, da bi i ovaj zakon morao da bude donet po hitnom postupku i da se raspravlja, pre raspravljanja sveobuhvatnih izmena Zakonika o krivičnom postupku.
Mi se naravno, sa ovom odredbom ne slažemo, smatramo da je rešenje koje je prisutno u sadašnjem važećem Zakonu bolje, jer ne možemo da se složimo sa tim da je svejedno ako okrivljenog, za neko teško krivično delo, znači, u složenim krivičnim postupcima zastupa advokat koji je primera radi, juče položio pravosudni ispit. Znači, nije svejedno da li ga zastupa on ili ga zastupa neko ko već ima određenog iskustva.
To je osnovni razlog zbog čega ne podržavam ovu odredbu, mi smo ovde podneli jedan amandman, i takođe se ne slažem sa obrazloženjem koje ste vi dali uz ovaj Predlog zakonika o krivičnom postupku, gde se kaže, koja maltene ide u pravcu izjednačavanja kvaliteta odbrane lica, znači, okrivljenog koga zastupa advokat, sa ili bez iskustva.
Znači, složićemo se da mlade kolege, mladi advokati, imaju mogućnost da stiču znanje i da takoreći, tako peku zanat u nekim manje složenim krivičnim postupcima i u tom smislu podržavam odredbu koja stoji ovde u ovom predlogu zakona, gde se kaže da branioca može da zameni advokatski pripravnik, ukoliko se radi o krivičnom postupku za krivično delo do pet godina zatvora. To je nešto što je potpuno prihvatljivo, ali ne možemo da izjednačimo advokata, sa i bez iskustva, a posebno ne na ovakav način.
Prosto moram da vam postavim jedno pitanje, sagledajte samo tu odredbu koju ste predvideli u ovom predlogu zakonika o krivičnom postupku, u kontekstu tužilačke istrage, ili recimo u kontekstu sada važećeg, izuzetno lošeg Zakonika o krivičnom postupku, koga pored niza loših osobina i karakteristika, karakteriše i to, da sud ima apsolutnu pasivnost i karakteriše ga jedna neravnopravnost stranaka u postupku, koja se iskazuje kroz inferiornu ulogu branioca, u odnosu na tužioca, koji naravno, na svojoj strani ima ceo državni aparat. Znači, mislim da je rešenje koje imamo u važećem Zakoniku o krivičnom postupku, kud i kamo bolje.
Dalje, kod izmena Zakona o organizaciji nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, vrši se samo usklađivanje sa novo donetim krivičnim zakonikom i Zakonom o tajnosti podataka, mi zaista tu nemamo šta da dodamo, mi imamo samo jedan amandman, koji smo na taj predlog zakona doneli i naravno ne bi se zadržavala na njemu, ali moram da kažem nešto o Zakonu o oduzimanju imovine, proistekle iz krivičnog dela.
Ovaj predlog zakona zaista predstavlja korak unapred u odnosu na rešenje koje je sada važeći zakon predvideo. Naime, smatramo da ovaj zakon u svakoj zemlji predstavlja najjače oružje protiv organizovanog kriminala, ali ponavljam, da bi on postigao svoj puni efekat, neophodno je da ustavna prava okrivljenih budu apsolutno poštovana.
Ovo govorim iz toga, što je po važećem Zakonu predviđeno da postupak trajnog oduzimanja imovine počinje od trenutka stupanja optužnice na pravnu snagu. Znači, podrazumeva se da se radi o jednoj jako ranoj fazi krivičnog postupka, kada mi još uvek nismo sigurni, niti možemo da pretpostavimo da li će lice biti krivo, oglašeno krivim, ili ne. Zbog toga, u toj odredbi Zakona je sadržana sva ona naša rezerva koju smo imali prema tom zakonu, gde smatramo da su, bez obzira na samu odluku Ustavnog suda, koji je ovaj zakon proglasio ustavnim, naše rezerve su u tom slučaju bile prisutne, jer smo smatrali da se tu dovodi u pitanje pretpostavka nevinosti.
Tačno je, da je ovaj važeći zakon, da je po njemu oduzeta, što privremeno, što trajno, imovina u vrednosti od više stotina miliona evra i tačno je da je Ustavni sud razmatrajući više inicijativa za ocenu ustavnosti ovog zakona, našao na kraju da je ovaj zakon ustavan, ali podsećam, da ta odluka nikako ne može da spreči lice kome je imovina oduzeta, a nije oglašen krivim, da se sa pravom obrati Evropskom sudu za ljudska prava i da zahteva štetu, odnosno odštetu od strane sopstvene države.
Volela bih da se ne suočimo sa takvim slučajevima, ali mislim da će to biti situacija koja će biti vrlo izvesna. Svaka čast što ovaj predlog zakona tu praksu će da prekine.
Moram takođe da podsetim da naše iskustvo kada je u pitanju Evropski sud za ljudska prava, nisu dobra, da mi nemamo, tako da kažem, ni sreće ni uspeha pred Evropskim sudom za ljudska prava, i da broj predstavniki naših građana, pred tim sudom stalno raste.
Ako se ne varam 2012. godine, je sud presudio na štetu Srbije u 64 slučaja, od 75 slučajeva i dodelio je dva miliona evra odštete u korist srpskih državljana, protiv sopstvene države. Ovaj predlog zakona, svakako otklanja tu grešku, koja je bila sačinjena u prethodnom, odnosno još uvek važećem zakonu, tako što predviđa da postupak za trajno oduzimanje imovine počinje nakon pravosnažnosti presude za krivično delo za koje je moguće da se oduzme imovina, i on na taj način otklanja mogućnost vođenja dva paralelna postupka, znači krivičnog postupka i postupka za oduzimanje imovine, čime se dosledno ide ka poštovanju pretpostavke nevinosti.
Mi smo na ovaj predlog zakona podneli, čini mi se, pet ili šest amandmana, i nadamo se da će te ih pažljivo razmotriti.
Naravno, po nama, najvažniji zakon o kome danas raspravljamo, jeste Zakon o posebnom merama za sprečavanje vršenja krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnim licima, ili zakon koji će u javnosti biti nazvan "Marijin" zakon, po devojčici, koja je nažalost žrtva jednog monstruoznog zločina.
O tom zakonu se dosta govorilo u našoj javnosti pre nego što je on faktički ušao u Skupštinsku proceduru i javnost s pravom od njega očekuje mnogo. Mi naravno podržavamo donošenje tog zakona. Smatramo da je on potreban za društvo u kakvom smo mi danas i smatram da je on pozitivan korak, ako ništa ono bar u pravcu formalne zakonske brane ka sprečavanju vršenja ovih krivičnih dela u budućnosti.
Takođe, moram da kažem da svaki zakon i dometi svakog zakona su limitirani, pa su nažalost dometi i ovog zakona limitirani i ovde je, kao što jedan veliki stručnjak prava kaže – najveća prevencija je upravo najoštrije kažnjavanje. Zbog toga mislim da svi treba da zagovaramo, koliko je to naravno u našoj nadležnosti kao narodnih poslanika, jednu pooštrenu kaznenu politiku jer i danas su nažalost slučajevi da se za krivična dela silovanja dobija svega par godina zatvora.
Jedan od možda najboljih odlika ovog zakona je zabrana ublažavanja kazne, zabrana uslovnog otpusta i to je nešto mi smatramo kao izuzetno dobro rešenje. Meni je drago i ovde moram da kažem, što je ministar prilikom rasprave o Krivičnom zakoniku prihvatio moj, tačnije amandman DSS, o zabrani ublažavanja kazne za krivična dela silovanja i za pedofile i neizmerno mi je drago što je ova odredba zakona izvršena, odnosno uključena i u ovaj predlog zakona.
Slušala sam pažljivo diskusiju gospođe Popović, koja smatra da je neophodno da ovaj zakon sadrži i odredbu o zabrani zastarevanja krivičnog gonjenja za ova krivična dela, ja moram da kažem i javno da pozovem gospođu Popović, ako je to jedina rezerva koju ima prema ovom zakonu, da smo mi podneli upravo takav jedan amandman kojim smo tražili da krivično gonjenje za ova krivična dela ne zastareva. Ukoliko ona smatra da je to jedina mana ovog zakona, može prosto da ga podrži podrškom našeg amandmana koji smo mi na ovaj predlog zakona podneli.
Mi smo pored njega podneli još sedam amandmana, ukupno osam amandmana na ovaj predlog zakona. Jedan od tih amandmana se odnosi i na pravne posledice osude. Naime, mišljenja smo da one kako su ovako regulisane u ovom predlogu zakona, ne bi trebalo da traju 20 godina, već treba da traju trajno. Podsetiću da se radi o kategoriji lica koja su u 70% slučajeva povratnici, koja ne mogu da se, prosto, obuzdaju od vršenja i nastavka vršenja ovih krivičnih dela i da naš amandman ide u pravcu toga da posledice koje se odnose na zasnivanje radnog odnosa i na, hvala vam gospođo Plavšić, i na zabranu sticanja javnih funkcija traju trajno.
Imamo hiljadu slučajeva danas, da recimo lica koja, ne u našoj zemlji jer obično naša zemlja se ne osuđuju tako velike i visoke kazne, da i čak posle 20 godina provedenih u zatvoru izađe i recimo, drugi dan nakon toga izvrši isto krivično delo. Znači, ne bi trebalo da trajne posledice traju 20 godina, već trajne posledice treba da traju trajno, po našem mišljenju, a posebno što se one odnose samo na ovo zasnivanje radnog odnosa u ustanovama u kojima se radi sa maloletnom decom. Znači, ima toliko mnogo drugih radnih mesta gde bi oni mogli da se zaposle, a ne da im dozvolimo ponovo pravo da taj rizik na taj način povećavaju.
Dalje, mi smo takođe mišljenja da kod zabrane posećivanja mesta na kojima se okupljaju maloletna lica, treba predvideti u ovom predlogu zakona, ko sprovodi nadzor nad ovakvom jednom merom. Mislim da u Predlogu zakona to definitivno nije regulisano, mi smo predvideli da nadzor nad sprovođenjem ove mere vrši država, u tom smislu što određuje posebne službenike OUP-a i školske policajce koji će biti nadležni da dvadesetčetvoročasovno vrše kontrolu na mestima gde se okupljaju maloletna lica. Možda ovako deluje nesprovodivo u praksi, ali s obzirom da se radi o vrlo važnom krivičnom delu, odnosno o delikatnim društvenim pojavama, neophodno je da država preuzme na sebe sprovođenje nadzora nad ovim krivičnim delima.
Takođe, ovde postoje dve opcije. Prva je ova, znači da država odredi posebne pripadne OUP-a, a druga opcija je narukvica sa elektronskim nadzorom, što lično smatram mnogo efikasnijim i boljim sredstvom, ali mislim i plašim se da ona iziskuje određena finansijska sredstva koje država u ovom trenutku nije u stanju da sprovede.
Podsetiću da recimo u Americi postoje, oni se zovu nadzornici uslovnog otpusta koji vode vrlo detaljne evidencije o tome gde se ova osuđena lica, znači gde se kreću, gde žive, da li zasnivaju radne odnose, sa kim se viđaju i u svakom slučaju, u svakom trenutku imaju jako detaljnu analizu i evidenciju svih kretanja. Ja imam informaciju, ne znam koliko sam u pravu, da će kod nas da se uvedu poverenici za sprovođenje ili staranje nad primenom uslovne osude za zaštitnim nadzorom. Ako smo moje informacije tačne, onda bi mogli da razmišljamo u pravcu da im se obim posla proširi upravo kontrolom i nad ovim osuđenim licima. Znači, radi se o pedofilima i radi se o silovateljima.
Takođe, zabrinjavajući je podatak da na jedno prijavljeno silovanje, dolazi ukupno do pet i 10 ne prijavljenih silovanja i da žrtve silovanja zbog osuda ili straha zbog osude javnosti ili zbog straha od jednog javnog žigosanja, ne žele da prijave ovo krivično delo. Zabrinjavajući podatak je takođe da se 70% silovatelja su povratnici i da oni ponovo čine ta krivična dela, bez obzira na težinu kazne, bez obzira na dužinu vremena koje su proveli u zatvoru.
Kada sve ovo znamo, ja moram da kažem i ovo, govorim u svoje ime, ne govorim kao stav poslaničke grupe kojoj pripadam, da je hemijska kastracija nešto što bih ja odmah prihvatila, bez obzira na oprečna pravnička shvatanja u pogledu njene efikasnosti. Takođe sam slušala vrlo detaljno, koleginicu Batić, koja je imala izlaganje na ovu temu i apsolutno podržavam sve što je rekla. Zaista postoji veliki broj zemalja, ne samo u EU, nego širom Evrope koji su prihvatili jednu ovakvu meru, do duše kao dobrovoljnu kastraciju, od Norveške, Švedske, Danske, Velike Britanije, Izraela, itd. Čak, imamo situaciju i određene zemlje u Evropi kao što je Poljska, koja ima obaveznu kastraciju za lica koja su izvršila silovanje nad članovima svoje porodice i koji su izvršili silovanje deteta ispod 15 godina.
Takođe, imam informacije da zemlje poput Italije i Francuske intenzivno razmišljaju o uvođenju hemijske kastracije, upravo zbog povećanja broja pedofila i silovatelja. Naravno, ja ću da ponovim da je najbolja prevencija najoštrije kažnjavanje učinilaca ovih krivičnih dela i u tom pravcu govorim o hemijskoj kastraciji, ali ne govorim o njoj kao kazni, nego kao o terapeutskoj meri.
Na kraju, pošto mi je vreme isteklo, samo vas molim da završim jednu rečenicu, ovo su sve, činjenica, vrlo važni zakoni. Mi ćemo da podržimo zakon, tzv. "Marijin zakon", ali smatramo da je krajnje vreme da je neophodno da se uhvatimo u koštac sa svim onim problemima koji su proistekli iz tzv. "reforme pravosuđa" i da je neophodno da pred poslanike dođe prvi u nizu tih zakona koji će da uradi temelje jednom novom pristupu. Zbog toga vas molim da nam date informacije dokle se stiglo sa Zakonom o mreži sudova?
(Predsedavajući: Molim vas, vreme.)
Hvala vam, evo završavam, jedna rečenica, dokle se…
(Isključen mikrofon.)
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, podneli smo ovaj amandman kojim smo predvideli da jednog kandidata ispituje svih pet članova ispitne komisije. Smatrali smo da je to sasvim opravdano iz razloga što ste već smanjili broj članova ispitne komisije sa šest na pet.
U načelnoj raspravi obrazložila sam zbog čega sam mišljenja da je ovo rešenje bolje. Prvenstveno, zato što na taj način obezbeđujemo da svaki kandidat za javnog beležnika, odnosno kandidat koji se prijavljuje da polaže ispit za javnog beležnika, treba da ima isti pravni tretman, odnosno isti tretman prilikom polaganja tog ispita, a sa druge strane se otklanja eventualna mogućnost zloupotrebe svojstva člana ispitne komisije. To su bili razlozi zbog čega smo mi podneli ovaj amandman.
Ono što ste napisali u obrazloženju kojim odbijate ovaj amandman, naprosto nije tačno. Rekli ste da samim tim što postoje pet članova izborne komisije da se to podrazumeva da oni polažu ispit pred petočlanom komisijom. To jednostavno nije tačno. U zakonu ne postoji nigde ograničenje da, recimo, samo dva člana ispitne komisije ispitaju ili ispituju jednog kandidata za javnog beležnika. Ako ćemo strogo formalno, potpuno smo u pravu.
Sa druge strane, zamolila bih gospodina ministra za minut pažnje, jer mi nije jasno, naknadno sam tek videla, u predlogu zakona koji nam obrazlažete naveli ste, pročitaću rečenicu, članom 4. zakona menja se član 146. Zakona o javnom beležništvu tako što se predviđa da ispitnu komisiju za polaganje javnobeležničkog ispita čini pet članova, umesto šest, kako je sada propisano, s tim da bi jednog kandidata ispitivalo svih pet članova komisije. To ste naveli u obrazloženju ovog zakona.
Znači, sada, kao podnosilac amandmana, ne vidim šta je problem sa našim amandmanom koji smo podneli, a koji je u potpunoj korelaciji sa onim što ste imali nameru i što ste u predlogu zakona napisali. Molim da mi date obrazloženje zbog čega se naš amandman ovom prilikom odbija. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, mi smo već dva puta od 2011. godine u situaciji da menjamo zakon koji je donet, Zakon o javnim beležnicima, a da faktički u međuvremenu ni jednog jedinog javnog beležnika nismo imenovali. To, naravno, govori o tome da Vlada, prvenstveno prethodna, ovoj materiji nije pristupila na ozbiljan način i nije na sveobuhvatan način sagledala materiju koju zakon reguliše.
Ako se ne varam, mi smo krajem avgusta 2012. godine raspravljali o ovom predlogu zakona i tada je grupa od 61 narodnog poslanika SNS predlagala da se izmeni ovaj zakon, u tom smislu što će se odložiti njegova primena za 1. mart ove godine. Ako se sećate, u stvari vi se ne sećate jer tada niste bili ovlašćeni predstavnik, iako smo mi to iščekivali, tada su poslanici DSS sve vreme ukazivali na to da rok koji je postavljen, tačnije rok od šest meseci, nije realan rok i da nije realno očekivati da će ministarstvo koje je nasledilo ogromne probleme biti u mogućnosti da obezbedi primenu ovog zakona o javnim beležnicima.
Takođe smo smatrali da Zakon o javnim beležnicima u celokupnom tom haosu, u kom se našla i reforma pravosuđa i uopšte Ministarstvo pravde, koje je nasledilo ogromne probleme, neće staviti Zakon o javnim beležnicima kao svoj prioritet. Da smo bili u pravu i ova današnja rasprava potvrđuje.
Ovde želim da ukažem na jednu vrlo važnu činjenicu, da su poslanici DSS, bar kada je oblast pravosuđa u pitanju, sve što smo do sada govorili i sve primedbe koje su iznosili, ne samo u ovom sazivu, nego i ranije, bili apsolutno u pravu. Da su nas slušali, da su jednostavno shvatili sa koliko ozbiljnosti i sa kolikom ozbiljnošću pristupamo svim ovim zakonima o kojima raspravlja Skupština, mislim da ni kao država ne bi bili danas u ovakvoj situaciji.
Setićete se, takođe, da nismo samo u pravu kada je ova današnja rasprava u pitanju, nego smo bili u pravu i kada smo prošli put raspravljali o prestanku funkcije predsedniku Vrhovnog kasacionog suda, jer smo na vreme ukazivali da je odredba po kojoj se bira neustavna. Ovo, naravno, ne govorim da bi likovali, jer nam to nije cilj, ovo govorim prvenstveno zbog toga što želim da ukažem na osnovanost, argumentovanost i ozbiljnost naših nastupa u Narodnoj skupštini.
Sada ću takođe morati da vam ukažem i na još jednu grešku koja se potkrala u ovom predlogu zakona, koji ima svega sedam članova. Naime, radi se o članu 6. koji se odnosi na član 182. zakona. U tom članu se kaže da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku" Republike Srbije, a primenjuje se od 1. marta 2014. godine. Tačno je da ste vi u članu 7. rekli i predvideli da ovaj zakon stupa na snagu sledećeg dana, ali je neophodno amandmanski reagovati i izmeniti ovu odredbu zakona, da ne bi došli u situaciju da u istom zakonu imamo dve kontradiktorne odredbe. Mi smo podneli amandman u tom smislu. Nisam sigurna da li će on biti pravno moguć, iz razloga što se član 6. odnosi striktno na promenu jezičke, odnosno vremenske odrednice. Nisam sigurna da li će biti moguć, ali vas molim da prosto ovu grešku ispravimo na bilo koji način, da li prihvatanjem našeg amandmana ili na drugi način. Da li to može da uradi Odbor za pravosuđe, potpuno je sve jedno, ali ova odredba ne sme da stoji u ovom predlogu zakona, jer ćemo doći u situaciju da sve ono zbog čega se danas nalazimo u Skupštini, a to je odlaganje primene ovog zakona, neće biti moguće.
Takođe smo mišljenja da ako smanjujemo broj članova ispitne komisije sa šest na pet članova, onda je neophodno da svih pet članova ispituju jednog kandidata.
Zašto ovo smatram? Prvenstveno zbog toga što bi na taj način obezbedili da svaki kandidat za javnom beležnika ima potpuno isti tretman, jer ga ispituju svih pet članova ispitne komisije. Sa druge strane, otklonili bi eventualnu mogućnost, eventualne zloupotrebe člana ispitne komisije. Zbog toga smatram da i taj amandman je vredan vaše pažnje. To su ujedno i dva amandmana koja smo mi podneli. Nismo imali više mogućnosti za podnošenje amandmana, jer ovaj prvi član, koji ste predvideli je potpuno u saglasnosti sa onim što i mi mislimo.
Sve u svemu, ovaj predlog zakona je, po našem mišljenju, tehničke prirode. Njime se ne regulišu neke veće izmene i to sam upravo iz vašeg uvodnog izlaganja i zaključila da i vi niste potpuno saglasni sa tekstom zakona ovako kako on danas izgleda i da je u tom smislu potrebno da pretrpi neke određene izmene.
Mislim da je važeći Zakon o javnom beležništvu, a to smo govorili i u trenutku kada se on usvajao, nije najbolja garancija za postojanje samostalne i nezavisne javnobeležničke struke. Zašto to mislimo? Zbog toga što je javnobeležnička struka pod prenaglašenim uticajem izvršne vlasti. Ako pogledamo osnovni tekst zakona, onda zaključujemo da ministar ima isključivo ovlašćenje u regulisanju svih onih pitanja koja se odnose na javne beležnike. Znači, od samog izbora ili predlaganja konkursne komisije, do predlaganja izborne komisije, kao što to vidimo danas i, naravno, do samog imenovanja prvih 100 beležnika koje su u isključivoj njegovoj nadležnosti. To smatramo da, jednostavno, po našem mišljenju taj princip rada ne bi trebalo da bude prihvatljiv. Mislimo da se tu narušava osnovni princip javnobeležničke struke, a to je upravo njena nezavisnost i njena samostalnost.
Ako ostanemo pri tome da ministar imenuje, svojim rešenjem, prvih 100 javnih beležnika, onda možemo da dođemo u situaciju da će on maltene imenovati više javnih beležnika nego što će to činiti javnobeležnička komora onog trenutka kada bude formirana. U tom smislu, mi smatramo da taj princip rada ne bi trebalo da opstane kao član zakona.
Još veći problem, naravno, od ovih koje sam sada iznela, je taj postupak imenovanja javnih beležnika. On je, u svakom slučaju, sada bar potpuno netransparentan. Mislim da nisu razrađeni ni merila, a ni kriterijumi za samo imenovanje javnih beležnika. Ako se ne varam, u osnovnom zakonu je samo pet članova predviđeno, koji se bavi samim postupkom imenovanja, a od tih pet članova, samo jedan stav tog jednog člana govori da u situaciji kada se bira između dva ili više kandidata za javne beležnike, uzeće se u obzir rezultati na javnobeležničkom ispitu, rezultati na pravosudnom ispitu i, naravno, rezultati na radu kandidata za javnog beležnika. Mislimo, da je to nedovoljno i da se ostavlja ogroman prostor za jedno, rekla bih, proizvoljno odlučivanje i ne otklanja se sumnja u nepristrasan izbor. Zbog toga smatramo da su ove odredbe osnovnog zakona o javnom beležništvu morale da budu predmet današnje rasprave.
Mi, naravno, kao poslanička grupa, a to smo radili i ranije, podržavamo ideju donošenja jednog dobrog, modernog, mnogo boljeg zakona o javnom beležništvu, prvenstveno zbog toga što uviđamo sve dobre osobine javnog beležništva, odnosno javnobeležničke struke, zbog toga što smatramo, prvenstveno, da će na taj način doći do rasterećenja sudova. Sudovi više neće biti u obavezi da rade sve one radnje koje bi inače morali da rade, onog trenutka kada dođe do formiranja notarijata u Srbiji. Takođe, smatramo da se već sigurnost u pravni promet unosi i olakšava se dokazivanje. To su tri ključna razloga zbog čega mi smatramo da notarijat mora da zaživi u Srbiji.
Podsetiću vas, takođe, da smo mi davne 1930. godine imali Zakon o javnim beležnicima, koji je imao svega par strana. Ja sam ga jedanput pokazivala u ovom domu. On je za to vreme bio jedan napredan, izuzetno moderan zakon, koji je na jasan način regulisao sva pitanja koja mi očigledno danas nismo u mogućnosti da učinimo. Prosto, želim da kažem, ako smo tada, pre više od 80 godina, imali jedan zakon koji je bio moderan, napredan zakon za to vreme, onda me zaista brine ako danas, 2013. godine, mi to nismo u mogućnosti. Danas, mi takav zakon definitivno nemamo.
Pozivam vas da obratite pažnju na predloge koje mi iznosimo, na primedbe koje imamo na osnovni tekst zakona, kako bi zajednički došli u situaciju da donesemo zakon koji Srbija u ovom trenutku zaslužuje. Hvala vam.
Gospodine ministre, ne mogu sa vama da se složim u potpunosti zato što je očigledno da imamo problem čak ako i tako tumačite ovu odredbu člana 6. Sve bi bilo drugačije da ste vi u odredbi člana 6. pored ovih vremenskih promena predvideli i to da se umesto reči "osmog dana" stavljaju reči "narednog dana". Onda problem ne bi imali. Ovako ćemo definitivno imati problem. Nije bilo potrebno da članom 7. dalje intervenišete.
Mislim da u tom trenutku, kada ste član 7. predvideli kada ovaj zakon stupa na snagu "narednog dana od dana objavljivanja", što je u stvari neophodno jer 1. mart je blizu. Faktički za tri dana mi imamo primenu zakona koji mi danas odlažemo. Da ne bi došli u tu situaciju neophodno je da prosto ovaj član Zakona promenite u ovom pravcu.
Može, naravno, ja nemam nameru da naš amandman branim, a znate iz kog razloga. Jer, sam samo htela na ovaj način da ukažem da postoji jedna tehnička greška koja se verovatno potkrala u Predlogu zakona, a mi smo voljni i radi da ona bude ispravljena, ne kroz prihvatanje amandmana, nego prosto kroz ukazivanje na problem.
Prosto je nelogično, da u jednom zakonu imamo dva člana koji govore o tome kada zakon stupa na snagu.       
To je upravo bio razlog moje, odnosno naše intervencije, ali, ako vi mislite da problem ne postoji, još manje sam zainteresovana da ga rešimo, ukoliko on nije tu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, prisutni članovi Visokog saveta sudstva, bila bih vrlo zadovoljna da je ovaj nivo stručne rasprave koji se mogao čuti u prethodnom delu zasedanja mogao da se čuje prilikom donošenja Zakona o sudijama, jer da smo imali taj nivo stručne rasprave tada danas ne bi bili u situaciji u kojoj se danas nalazimo.
Moram da kažem da je ova rasprava pre nego što je otvorena u Narodnoj skupštini poprimila razmere jedne neakademske rasprave i rekla bih ličnog obračuna nekoliko pojedinaca, verovatno smatrajući da je ova tema vrlo plodotvorna za ubiranje političkih poena. Mi to tako ne gledamo i naš stav po pitanju ovog i svakog sledećeg principijalnog pitanja će biti potpuno drugačiji. To je nešto što nikako nije smelo da se dogodi, jer se principijalno pitanje od suštinske važnosti za funkcionisanje pravosudnog sistema svodi na nivo čaršijskih prepucavanja, senzacija i krupnih medijskih nastupa, što ima za suštinu i svrhu da i onako loše stanje u pravosuđu još više uruši. Zbog takvog tretiranja ove teme svako u ovom društvu se osetio slobodnim i vlasnim da se uključi u ovu raspravu, da da svojevrstan pečat razumevanju ove teme, što najdublje smatram neprihvatljivim jer se na taj način postiže samo jedno, podriva se značaj institucija ove države, a i šire da se dovodi do slabljenja celokupnog državnog sistema i to je nešto što poslanici DSS nikada neće raditi. To nismo radili ni u prošlosti, to nećemo raditi ni sada.
Zbog toga ćemo sa jednom dozom neophodne ozbiljnosti pristupiti ovom današnjem pitanju vođeni isključivo argumentima i principima. Danas ćete konkretno od poslanika DSS najčešće čuti diskusiju koju je gospođa Nata Mesarović obavljala, a ne njeno ime jer njeno ime i ono šta je ona radila i kako je radila nije tema za današnju raspravu. Svako od nas ima pravo da ulazi u takvu vrstu rasprave, ali mi smo to na vreme ukazivali. Da ste slušali nas, ne vi gospodine ministre jer tada niste bili u mogućnosti da nas čujete već je to bio prethodni ministar, danas bi imali pravno perfektnu situaciju.
Moramo da pođemo od početka. Ova Narodna skupština je 30. novembra 2009. godine donela odluku o izboru predsednika Vrhovnog kasacionog suda bez prethodno pribavljenog mišljenja opšte sednice Vrhovnog kasacinog suda, što je predstavljao jedan od osnovnih preduslova da bi uopšte do takvog izbora moglo i da dođe. Podsetiću vas da u tom trenutku Vrhovni kasacioni sud u sistemu sudske vlasti nije ni postojao. On je tek mesec dana nakon izbora predsednika Vrhovnog kasacionog suda oformljen, 1. januara 2010. godine kada je na snagu nastupila i nova pravosudna mreža. Gospođa Nata Mesarović nije izabrana na ustavan i zakonit način, što ova odluka ne konstatuje i to je dobro jer bi onda doveli u pitanje pravnu važnost svih odluka koje je do tada potpisivala, nego je izabrana za sud koji u tom trenutku ne postoji. Ona je bila predsednik suda nepostojećeg u periodu od 30. novembra 2009. godine do 1. januara 2010. godine.
Na ove pravne manjkavosti, to moram sa velikim zadovoljstvom danas da konstatujem, su ukazivali samo poslanici DSS. Mi smo danas jedini poslanički klub u ovom sazivu parlamenta koji je ukazivao na pravne nedostatke. Gospodin Arsić se ljuti. Bila sam vrlo precizna da kažem da poslanički klub SNS nije bila predstavljena pod takvim imenom. Mi smo ukazivali na pravne nedostatke, nelogičnosti ovakvog jednog izbora.
Naravno, to u tom trenutku nikoga nije zanimalo. Da vas je zanimalo, treći put danas ponavljam, ne bismo se našli u ovoj situaciji. Danas, tri i po godine nakon izbora, mi pokušavamo da ispravimo grešku koju smo mi u ovom parlamentu doneli kao lošu, ali, gospodo, mi to danas opet ne radimo na pravno perfektan način. Predlog koji imamo ispred sebe, to je predlog Visokog saveta sudstva, nije pravno perfektan način da dođemo do zadovoljavajuće odluke. Visoki savet sudstva, uz dužno uvažavanje prisutnih članova Visokog saveta sudstva, i obrazloženje koje nam je ministar dao ne mogu da budu predlagač jednog akta, jer je nadležnost u ovom slučaju Visokog saveta sudstva definisana Zakonom o Visokom savetu sudstva, gde se može pojaviti kao predlagač za izbor ili razrešenje.
Nadam se da mi danas ne raspravljamo o razrešenju, jer govorim da bi u toj situaciji doveli u pitanje sve odluke koje je gospođa Nata Mesarović potpisivala dok se nalazila na poziciji predsednika Vrhovnog kasacionog suda. Znači, danas moramo da konstatujemo prestanak njene funkcije na pravno zadovoljavajući način.
Imam puno pravo ovo da govorim, jer sam pre nego što je ova sednica bila zakazana ili pre nego što je počela tačka ovog dnevnog reda na sednici Odbora za pravosuđe ponudila jedno pravno prihvatljivo rešenje, a to je da Narodna skupština, s obzirom na odluku Ustavnog suda samo konstatuje prestanak mandata predsednika Vrhovnog kasacionog suda. U toj situaciji bi imali pravno perfektnu situaciju i niko danas ne bi se pozivao na eventualne nezakonitosti donošenja jedne ovakve odluke. Mi bi smo bili apsolutno pravno čisti. To prosto iznosim kao svoje mišljenje, da lično u ovoj raspravi ne bih učestvovala, a verujem da bi to bio stav i većine narodnih poslanika.
Ne znam iz kog razloga to nije prihvaćeno. Jako mi je žao što do tog ishoda prosto nije došlo. Moram da kažem jednu stvar, ta sve te pravne manjkavosti na koje smo mi tada ukazivali, a koje naravno nisu uzete u obzir i argumenti koji se danas ulažu kada je u pitanju prestanak ili konstatacija prestanka funkcije predsednika Vrhovnog kasacionog suda, ne mogu da nazovem principijelnim, nego ih nazivam direktno neprincipijelnim. Slobodno mogu da kažem da sve takve navode nazivam licemernim iz prostog razloga što ako nekome u trenutku izbora gospođe Nate Mesarović nije smetao način na koji je izabran, kako može da se danas poziva na pravne manjkavosti i nedostatke u ovom trenutku kada govorimo o pravnoj perfektnosti. To lično smatram neprihvatljivim.
Ova odluka o izboru predsednika Vrhovnog kasacionog suda bez pribavljanja mišljenja opšte sednice Vrhovnog kasacionog suda i bez postojanja suda u trenutku kada je do samog izbora došla je izazvala niz nezakonitih odluka Visokog saveta sudstva i njima poslužila kao alibi za takvo postupanje.
Reći ću vam i to da ponovim u ovom parlamentu ko zna koliko puta, da je naš stav po pitanju postupanja Visokog saveta sudstva jasan od početka. Mi smo na to ukazivali onda kada je bilo vreme da se na to ukaže. Smatramo da svojim postupanjem su doveli u zakonitost ne samo kada je u pitanju reizbor sudija, već su pod udar njihovog postupanja došle i mnoge druge odluke. Znači, ne samo da je reizbor izvršen na netransparentan način, uz odsustvo svakog normalnog merljivog kriterijuma, nego moram da vam kažem da je Visoki savet sudstva često postupao u nepotpunom sastavu, gde su sudije bile manjina, što je direktno suprotno odluci Ustavnog suda koji je govorio o tome da je neophodno da postoji većina članova Visokog saveta sudstva iz reda sudija.
Da li treba da pominjem to danas u Srbiji više od tri godine nemamo izabrane predsednike sudova, nego da se većina njih nalazi u v.d. stanju? To su sve bile odredbe, odnosno odluke koje su morale da budu donete od strane Visokog saveta sudstva. Da ne govorim o tome da čak ni telo koje je vrednovalo sudije neizabranog, niti su napravljeni kriterijumi i merila na osnovu kojih su se sudije, sudski rad ili sudijska dužnost vrednovale.
I ranije sam iznosila svoj stav o Zakonu o Visokom savetu sudstva. Smatram to i danas, da je neophodna njegova promena kao bi se kompletan sastav Visokog saveta sudstva promenio, jer je nemoguće pravnu državu graditi sa onima koji su konstantno kršili i ogrešili se o principe funkcionisanja te iste pravne države.
Pored svega toga, ne mogu da se složim sa konstatacijom koja bi danas trebala da preteže u ovoj raspravi, a to je da je Nata Mesarević jedini krivac za krah reforme pravosuđa i za jako loše stanje u pravosuđu koje je danas. Njena odgovornost je nesumnjiva i to mora da se zna, ali ona je jedna karika u nizu drugih odgovornih za krah reforme pravosuđa.
Plašim se da se insistiranje na njenoj, isključivo njenoj odgovornosti zabašuruje odgovornost onih pravih odgovornih za krah reforme pravosuđa, a to je DS i bivši ministar pravde, gospođa Malović.
Ako je namera amnestiranje odgovornosti onih koji su najodgovorniji, to smatram isključivo kao politički neprincipijeno, politički providno i rekla bih kratkovido. Mislim da je neophodno da danas svako u državi snosi posledice i odgovornost za ono što je činio. Odgovorne moramo da nazovemo pravim imenom. Moramo svi da insistiramo na odgovornosti, jer jedino tako možemo da postanemo bolje društvo.
Kada je u pitanju odluka Ustavnog suda Srbije, ona za poslanike DSS je očekivana, ali moram da kažem da je ona zakasnela. Ako smo mi prilikom razmatranja Zakona o sudijama, pored ove odluke i odredbe koju je Ustavni sud proglasio neustavnom, ukazali i na neke druge odredbe istog tog zakona, izrazili sumnju u njegovu nezakonitost, i ako smo mi to znali tada, onda je Ustavni sud Srbije morao da zna mnogo pre nas da je ta odluka neustavna.
Naravno, nismo izrazili sumnju samo u pogledu odredbi tog zakona, nego smo izrazili sumnju u ustavnost i zakonitost maltene svake faze u procesu reforme pravosuđa, ali ovde se postavlja jedno drugo pitanje. Pitanje je da li bi Ustavni sud Srbije uopšte odlučivao o ovoj stvari da nije došlo do promene vlasti? To je ključno pitanje. Kakva je ustavno pravna sudbina uredbi koje su proizašle iz briselskih sporazuma? Da li će možda i ta odluka da se nađe na dnevnom redu Ustavnog suda jednog dana kada dođe do promene vlasti?
Nas konkretno zanima da li je za Ustavni sud važnije ime i prezime podnosioca predloga za ocenu ustavnosti ili je važnije rešavanje ustavno pravne stvari? Čini mi se da tom selektivnošću u odabiru predmeta po kojima je dozvoljeno postupati, sam Ustavni sud narušava principe odbrane ustavnosti i zakonitosti mnogo više nego bilo koji pojedinac danas.
Vrlo bi bilo zanimljivo čuti odgovore na pitanje koji su to kriterijumi koje Ustavni sud Srbije navodi na hitnost u postupanju. Da li je moguće da je odluka u ovoj pravnoj stari zahtevala mnogo veću hitnost u odlučivanju od pitanja državne granice? Da li je to danas moguće?
Sa druge strane, poštovani gospodine ministre, mi smo nekoliko puta ukazali da Ustavni sud nije smeo da zastane u pogledu utvrđivanja ustavnosti i zakonitosti one četiri sporne uredbe koje su proizašle iz briselskih sporazuma. Posebno nije mogao da zastane u postupku na nalog Ministarstva pravde, jer ministar pravde se u tom postupku tretira kao neovlašćen organ.
Ne samo da je zastao u tom pogledu, nego je odbio da odluči o privremenoj meri za koju je bio dužan da postupi sa hitnošću jer se radilo o privremenoj meri. Još drastičniji primer je odluka o Statutu Vojvodine koji čeka više od tri godine da se uzme u razmatranje. Mi smo pre neki dan ušli u četvrtu godinu a da Ustavni sud još uvek nije dao ni jednu jedinu reč u pogledu ovog pitanja. Sve to govori da Ustavni sud u svom radu ne radi po mandatu zaštite ustavnosti i zakonitosti, već zaštiti volje izvršne vlasti i to je nešto što je jako loše.
Na samom kraju odluka Ustavnog suda Srbije ma kakav njegov sastav bio i ma u kakvoj proceduri ona doneta, mora da se poštuje. Nju danas niko u ovoj sali ne sme da dovede u pitanje. Ono što je na nama kao narodnim poslanicima jeste da iznađemo pravno valjan način da je uvažimo. Ne zbog toga što insistiram na tome da budemo pravno perfektni, ovde prvenstveno govorim o dobroj nameri, nego iz razloga da danas-sutra ova odluka Narodne skupštine ne bi došla pod udar onih kojima je u ovom trenutku to vrlo veliki cilj, a pozivajući se na zakonitost u našem odlučivanju.
Mislim da je cilj svih danas ovde da se potrudimo da obezbedimo institucijama da funkcionišu slobodno, da budu neopterećene i da se ne vode strahom od eventualnog prekora izvršne vlasti. jedino tada možemo da stvorimo pravnu državu u kojoj zaista caruje vladavina prava jer će na taj način pravo svakog pojedinca i jedino u toj situaciji moći da bude zaštićeno. Nadam se da će ova današnja rasprava koja bi trebalo da predstavlja otklanjanje grešaka koje smo mi, poslanici u ovoj Skupštini doneli i načinili jer načinili smo grešku usvajanjem lošeg zakona, sve nas načiniti da budemo mnogo odgovornija politička bića. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.