Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Siniša Kovačević

Siniša Kovačević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Gospođe i gospodo, dozvolite mi da se obratim lično, gospodinu Vesiću.

Uvaženi gospodine Vesiću, molio bih vas samo za malo koncentracije, budući da ovde nema premijera, nema ministra finansija, nema gospođe ministarke kulture, a znam vrlo dobro vašu respektabilnu prošlost kada je teatar amaterski u pitanju i to da se krećete kroz literaturu, a najlepše vas molim da, zahvaljujući svojoj inteligenciji, nadam se i dobrim namerama, ovo što ću ja sada reći prenesete nekome od ovih koji su danas odsutni. Ovo dakle, govorim bez imalo ironije i bez imalo cinizma. Nadam se da bi se cinizam, da sam imao nameru da ga imam osetio i ironija takođe.

Dakle, gospođe i gospodo, koju god metodologiju da koristite, da li je to pet ili osam promila, koje ste po budžetu predvideli za kulturu, uvredljivi su i za vas i samu kulturu i za ljude koji se njome bave. Kultura ima nameru da emigrira i ode zauvek iz ove zemlje, nemojte da joj to dozvolimo. Samo nekoliko rečenica o konceptu ovog budžeta i prioritetima jednog vremena i ljudima koji su ga kreirali. U kući obešenog se ne govori o užetu. Za praznim stolom se pred gladnom decom izbegava razgovor o prasetini. Ali, budućnosti radi, neka ostane i ovih nekoliko rečenica uz sve hendikepe koje je donelo ovo vreme ima i neke komparativne prednosti. Jedna od njih je da savršeno dobro pamti. Bilo je vremena koja su se mogla prekomponovati, mogle su se ukrasti i prepevati tuđe pesme, falsifikovati i izmisliti događaji kada su izmet koji je bacan na nekoga krvavi ispljuvci kome je neko obasipan mogli biti i zabašureni ili uklonjeni kada ste tragajući za nečim rečenicama morali provoditi sate po arhivima i bili srećni ako ih pronađete. Sada srećom nije tako. Jedan klik i sve je tu.

Dakle, imali li smisla u ovom trenutku govoriti o operi? O toj savršenoj umetnosti koja spaja sve prethodne arhitekturu, likovne umetnosti, literaturu, muziku. Izbegao bih ovaj diskurs da u budžetu predviđenom za narednu godinu nije ubačena jedna potpuno apsurdna beketovska stavka – nacionalni stadion.

A ima smisla i zbog toga što među poslanicima koji tvore vlast sede i dve operske pevačice, na koncu među vama sede ljudi koji se umetnošću bave u vidu zanata, tim hlebom školuju decu, hrane porodice. Ima među vama i onih koje sam sretao na sajmu knjiga, u pozorištima, na koncertima.

Beograd je poštovane dame i gospodo jedina evropska prestonica koja nema zgradu opere. Imaju je i Tirana, i Kišinjev, ima ljude koji se na vrhunski način bave ovom božanskom umetnošću kao podstanari u zgradi Narodnog pozorišta koju je Knez Mihajlo gradio sa sasvim drugom namenom, kada Beograd ima jedva deset hiljada stanovnika.

Taj višedecenijski, moglo bi se reći jednovekovni podstanarski status je jednako ponižavajući i za dramski ansambl i za članove opere. Neuslovna scena koja se deli sa ansamblom drame bez mogućnosti kontinuiranog repertoarskog igranja, sa nemogućnošću postavljanja ambicioznijih projekata, sa gotovo stalnom potragom za kartom više. Naravno, kada govorim o operi mislim tu i na odličan ansambl baleta, pola riba, pola devojka. Ni operski, ni dramski teatar, pri tome se u našoj zemlji na razdaljini od 70 kilometara, naravno da govorim o Novom Sadu i o Beogradu, u dve visokoškolske umetničke institucije školuju mladi umetnici, dirigenti, pevači, instrumentalisti. Kada se školovanje privede kraju diploma i instrument pod mišku, do duše, sa klavirom i harfom to ide malo teže, ali to će ih sačekati tamo kada polože audiciju, a polože uvek, jer su jako daroviti i dobro školovani, pa u beli, beli svet. Od Toronta preko Kelna, do Sidneja i Velingtona.

Postoji idealna lokacija za zgradu opere, prazan prostor na Trg republike, tako bi se dobila i savršena ambijentalna i funkcionalna, i arhitektonska i kulturna celina.

Ajmo sada na stadion. Preko 500 miliona evra sa izvesnim budućim korekcijama, dame i gospodo, taj nacionalni stadion koristiće se za četiri kvalifikacione utakmice nacionalnog tima, dve pripremne prijateljske za finale nacionalnog kupa i dva velika koncerta, ende. Plus proslava predsednikovog rođendana, naravno u državama koje ga slave. Ukupno devet termina godišnje za preko pola milijarde evra.

Dajte od tog novca po pedeset miliona evra Zvezdi i Partizanu, da srede svoje stadione i imaćete dva dobra stadiona. Pri tom ste i ovaj novi planirali na vodoizvorištu kao da tragate za pijaćom vodom koju treba upropastiti, a po projektu koji je izašao u javnost fasada tog stadiona treba da bude od prirodne vegetacije, ne preveliki estetski ugođaj, ogroman zalivni sistem, lišće koje opada, mnogo zaposlenih na održavanju, insekti, ptice, izmet. I uvek se zbog neumoljivosti klimatskih promena osuši južna i zapadna strana. Dakle, odustanite od tog preduzeća. Nepotrebno je u ovom trenutku.

Napravite operu i ono što ostane, prebacite Ministarstvu kulture. Tako će više knjiga otići u biblioteke, više dece će ići na folklor u amaterska pozorišta, u pozorišta na koncerte. Biće manje izvađenih slezina, manje poniženih profesora, manje prebijenih vršnjaka, manje samoubistava, manje droge.

Tako će 3.000 slobodnih umetnika izaći iz zone gladi i siromaštva. Nekako su mi draži oni mladi ljudi koji vreme provode u biblioteci od onih koji se formiraju na stadionskim šipkama.

Mada je najbolje kada se te dve stvari kombinuje sa još nekim. Ovako, ovo liči na porodicu u kojoj pater familias kada primi platu ne kupi ogrev i udžbenike, ne napuni frižider, nego kupi električni trotinet i svi zadovoljni, viču – bravo tata, jer naš tata je silno želeo taj trotinet, pa hajde da malo gladucnemo i da u cipele stavimo karton, neka đon bude tanak, samo neka tata bude srećan, kada je tati lepo kada vozi trotinet.

Gospodine ministre, gospodine ministre finansija? Gospodine ministre finansija! Gospodine ministre finansija!

Možete li da mi pomognete, uvaženi predsedniče?
Ja bih vam bio vrlo zahvalan, imao sam jednu dobronamernu rečenicu koju sam hteo da uputim lično gospodinu ministru, a vidite, bio potpuno ignorisan.

Dakle, uvaženi gospodine ministre finansija, jedino tako možete biti upamćeni, kao i knez Mihailo. Vreme se pamti po Bori Stankoviću, po Nušiću, po Mikelanđelu, Da Vinčiju, po Dostojevskom i Dikensu. Ni njihovi sunarodnici ne znaju ko je bio na vlasti u danima kada su stvarali, kada je Felini snimao Amakord, a Lubarda naslikao Kosovski boj. Treba malo hrabrosti, malo zdravog razuma i pred vama je crven tepih za ulazak u istoriju.

Vas, gospodine Vesiću, oslobađam odgovornosti koje sam vas molio na početku. Hvala vam.
Ja bih, gospođo, ako nemate ništa protiv. S obzirom da je amandman moj, pa onda bih ga ja i elaborirao.

Dakle, ja ću stati u red onih koji su pokušavali da vas ubede da je vrlo potrebno, usudio bih se da kažem neophodno, imati i ministarstvo za dijasporu iz nekolikih razloga.

S obzirom da Srbija spada u red zemalja čija dijaspora veća od matice, neophodna je da se formira ministarstvo za dijasporu kako bi se kontinuirano i organizovano održavao kontakt sa građanima Srbije koji su trajno ili trenutno u rasejanju zbog njihove stalne veze sa otadžbinom, omogućavanja povratka onima koji to žele, sadržajne kulturne i informacione razmene, očuvanja identitetske svesti, jezika i profesionalnih i poslovnih veza sa Srbijom zbog izjednačavanja sa stranim investitorima koji uz državnu pomoć investiraju Srbiji, pomoći koju iseljenici nesebično pružaju u afirmaciji Srbije u kontaktima sa političkim i privrednim činiocima zemalja čiji su danas građani.

Ovo ministarstvo bilo bi u obavezi da omogući sveobuhvatno glasanje na izborima svima koji imaju glasačko pravo i koji to žele.

S obzirom na višemilionski broj migranata, ali i njihov materijalni doprinos razvoju i napretku Srbije kroz doznake koje se mere milijardama evra, ovo ministarstvo bi u značajnoj meri unapredilo i institucionalizovalo saradnju sa građanima Srbije koji žive i rade van zemlje.

Drage kolege, srećne zemlje nemaju dijasporu. Oni imaju turiste. Dijaspora se javlja usled siromaštva, političke represije, ugrožavanja demokratskih, religijskih, nacionalnih prava. Drugim rečima, karta u jednom pravcu kupuje se za ne slobodu i glad. Primeri za to su Irska, jug Italije, Turska, Dalmacija, Poljska, Srbija danas.

Tamo gde je matica organizovano brinula o svojim iseljenicima, oni i u trećem ili četvrtom kolenu osećaju jaku emocionalnu vezu sa postojbinom. Spona su nove otadžbine i starog kraja. Od nas, poštovane kolege i koleginice, zavisi hoćemo li izgubiti dijasporu koja je trenutno obrazovanija, hrabrija i mlađa od nas.

Hvala lepo.
Zahvaljujem, uvaženi gospodine predsedniče.

Još samo par rečenica vezanih za ovaj amandman, potrebi da se formira ministarstvo za dijasporu. Naravno, koristiću vreme od grupe.

Vidite, uvažene koleginice i kolege sa druge strane, nisam primetio ni jednog trenutka nikakvu malicioznost sa strane opozicije koja je imala potrebu i nameru da ismeje vaše zakone, odnosno izmene Zakona o ministarstvima.

Dakle, niko, poštovane koleginice i kolege, nije predlagao „ministarstvo za smešan hod“ ili „ministarstvo za januarsko branje lubenica“. Trudili smo se da budemo kooperativni i da budemo u onoj meri kompatibilni da bi smo nešto što treba u naredne tri i po–četiri godine, da bude vrh ove zemlje, da to učinimo kompetitivnijim, da učinimo boljim, da učinimo funkcionalnijim. Dakle, o tome se radi.

Otkud potreba za ministarstvo za dijasporu? Dragi prijatelji, mi smo zemlja čija je dijaspora veća od matice. Vi možete eufemistički, uvažena gospodo, zvati Srbe u regionu Srbima u regionu, ali Srbi u BiH po međunarodnom pravu su dijaspora, Srbi u Crnoj Gori po međunarodnom pravu su dijaspora. Znate li, poštovani prijatelji, koliko trenutno ima Srba u Italiji, tamo gde dijaspora do pre 15 minuta u istorijskom smislu nije postojala - 42.000 ljudi sa dozvolom boravka, radnom dozvolom i sa državljanstvom. Dakle, ne govorim o onima koji su tamo ilegalno.

Znate li da ima 300.000 Srba, odnosno građana Srbije, ispraviću se, u Beču? Dakle, da biste živeli kvalitetno u Beču nema potrebe da znate nemački. Znate li da je, recimo, ne utvrđen broj između 300 i 500.000 Srba živi u Parizu i okolini Pariza? Znate li da je vrlo moderna destinacija ovog trenutka Norveška i nećete verovati - Island, pored već tradicionalno moderne Švedske, kada je Skandinavija u pitanju? Tim ljudima treba spona sa otadžbinom.

Bez namere opet da budem maliciozan, pa ne mogu pevači i pevačice iz opskurnih emisija biti jedina spona sa otadžbinom. Naravno, neka idu i oni, ali potrebno je nešto što je kontinuirana i jasno vođena politička i kulturna misao.

Na kraju krajeva, mislim da tih nekoliko miliona ljudi baš zahvaljujući činjenici da kroz te svoje doznake na jedan značajan način stipendiraju Srbiju, zaslužuju da imaju svoje poslanike ovde u parlamentu.

Mislim da je, s obzirom na novo vreme, na novi informacioni model, sasvim moguće omogućiti tim ljudima da glasaju, ne da idu iz Vankuvera u Toronto osam sati kolima da bi glasali - prosto. Posebno, ako uzmete u obzir činjenicu da su to ljudi koji su otišli juče i prekjuče i da naravno kao država koja treba da brine o svojim građanima treba da imamo intenciju da bar deo tih ljudi vratimo. Dajte da ih barem izjednačimo u modelu finansiranja sa strancima koji ovde imaju gomilu komparativnih prednosti kada investiraju. Dakle, o tome se radi.

Neće vam pasti kruna s glave ako prihvatite neki razložan amandman. Ne mora to biti amandman koji ja predlažem, koji su predlagale gospođe i gospoda iz drugih opozicionih stranaka. Prosto sticaj okolnosti je da je ovo koincidencija, da je najviše ljudi predložilo ovakav amandman. Usvojite nešto i u smislu popravke i korektiva nečega što će vama omogućiti da sutra kvalitetnije i bolje vladate.

Naravno da je 25 ministarstava mnogo, naravno da to podrazumeva još četiri potpredsednika i predsednika i verovatno neke ljude koji će biti bez portfelja. Pomnožite to sa dva pa ćete dobiti broj državnih sekretara i eto Vlade koja je ogromna. Kad vam neko predloži novo ministarstvo, to ne znači da to treba da bude 26-o ili 27-o, ali ukoliko ste tvrdo rešili da to bude 25 ministarstava, pa za ime Boga neće vam pasti kruna s glave ako prihvatite dva amandmana i formirate ministarstvo ne znam za Kosovo ili ministarstvo za dijasporu. O tome se radi.

Želim vam više sluha, ponoviću, u prepoznavanju nečega…

(Predsednik: Iskorišćeno vreme poslaničke grupe.)

…završavam, još tri reči bukvalno… što nisu rđave nego usudio bi se da kažem dobre namere. Hvala lepo.
Očekivao sam da će ipak gospoda koja reklamiraju Poslovnik dobiti pravo na reč pre nego što je date meni.

Zahvaljujem na toj velikodušnoj činjenici. Ganut sam time, verujte mi.

Dakle, gospođe i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine predsedniče parlamenta, uvaženi gospodine predsedniče Republike Srbije, obraćaću se najviše vama, jer ću kolege i koleginice, nadam se, viđati češće nego vas, obzirom da priroda vašeg posla neće dozvoljavati da prečesto boravite ovde.

Znam da znate da su Kosovo i Metohija mesto rođenja svakog Srbina i Srpkinje, pa i vaše, samo su nekima od nas pogrešni podaci upisani u dokumente.

Znam da znate da su na Kosovu i Metohiji rođene najlepše srpske žene i najlepše pesme. Ko je jednom čuo „Poletele ptice lastavice“ ili „Moj golube“ zna o čemu govorim.

Znam da znate, gospodine predsedniče, da je o Kosovu napisana najlepša srpska epika i lirika. Ko je jednom čuo „Na Gazimestanu“ zna o čemu govorim.

Znam da znate da su na Kosovu i Metohiji najlepše srpske crkve i najlepše freske. Ko se jednom prekrstio pod svodovima Gračanice ili Visokih Dečana zna o čemu govorim. Ko je jednom video suze u Simonidinim iskopanim očima zna i taj.

Znam da znate, gospodine predsedniče, da su kamenje za te bogomolje donosile lastavice u kljunovima, da ti manastiri leže na ramenima naših nerođenih sinova, a krstove drže u šakama naši mrtvi očevi.

Znam da znate da Pećka patrijaršija i Bogorodica Ljeviška nisu samonikli korov na kupusištu, a portreti ktitora nisu posteri kupljeni u obližnjem šoping molu.

Znam da znate da bi već u sledećoj generacija albanska omladina verovala da su to hramovi podignuti rukama njihovih neimara i da bi za te srpske svetinje bili spremni da ginu, ubeđeni da brane albansku prošlost, vlastitu istoriju i smisao za lepo.

Znam da znate da su Jevreji dve hiljade godina rasuti po celom svetu kao seme maslačka, bez države i otadžbine. Gde god da se sretnu kao siromašni mužici u ruskoj stepi, kao peštanski zlatari ili pariski i njujorški bankari, jedan drugog pozdravljali sa rečenicom – ove godine ovde, dogodine u Jerusalimu. Eno ih u Jerusalimu.

Zahvaljujući piscu Šolemu Alehemu i romanu „Sedam kćeri bez miraza“, koji će kasnije postati čuvena opera, odnosno mjuzikl „Violinista na krovu“, a kasnije i još čuveniji film, ovaj pozdrav danas je postao svetska baština. Koriste ga svi sužnji i bezotadžbinari, koristili su ga i Francuzi u Drugom svetskom ratu, preuzeli kao svoj španski republikanci, samo je ovde srpska verzija – „Ove godine ovde, dogodine u Prizrenu“, izvrgnuta podsmehu i ruglu. Ove godine ovde, dogodine u Prizrenu.

Znam da znate, gospodine predsedniče, da u istoriju vode dva puta, jedan koji daje odgovor na pitanje - šta si učinio za otadžbinu, na kraju drugog je odgovor na pitanje – šta nisi. Na kraju tog drugog, ako iza njega stoje kukavičluk, neznanje, loše namere, podlost, svesno nečinjenje ili pak svesni postupci da se naudi otadžbini, stoji tabla – „Dobrodošao izdajniče“.

Znam da znate, znam da to znate, ponoviću, i znate da vi birate svoju stazu, ili ste je već odabrali.

Znam da znate, gospodine Vučiću, da Srbije bez Kosova i Metohije nema, prestaje da postoji kao država, kao misao, kao identitet, pretvara se u trajnu frustraciju i permanentni osećaj stida, u san, a Srbi su najopasniji kada sanjaju.

Jedna generacija ga je izgubila, trudeći se na svaki način da ga sačuva. Potomci su ga odsanjanog vratili, bez srdžbe i sramote, što ga preci nisu sačuvali.

Mi kao generacija kojoj preti opasnost da ga izgubi, nosićemo beleg kukavičluka, istorijske neodgovornosti, nepodnošljivu težinu stida budućih sinova i kćeri, što su naši, što su ih preci lišili zakletve, dostojanstva, obeskorenili, obezljudili, ali će taj teret sramote biti neravnomerno raspoređen, baš kako i treba, svakome prema zasluzi.

Znam da znate da današnje generacije mladih Srba, ili značajan deo, vole Kosovo i Metohiju, bar onoliko koliko su ga voleli Rakić i Nušić.

Znam da znate da je iz svake bolje beogradske familije, iz svake bolje kuće, bar jedan od sinova, četovao i komitovao, u staroj Srbiji, naravno, uključujući i Milana Rakića.

Znam, takođe, da znate i da ste sigurni u to da bi se na nezavisnom Kosovu formirala srpska gerila u toku jednog popodneva. Znam da znate da to ne bi bilo dobro ni za Srbe, ni za Albance.

Znam da znate da Kosovo i Metohija pripada i Albancima koji su tamo rađali decu i sahranjivali roditelje, kao prostor večite, neprikosnovene i neotuđive zavičajnosti. Razlika je u tome što je Albancima otadžbina oko Tirane, baš kao što je i čestitim vojvođanskim Slovacima Vojvodina zavičaj, a Slovačka otadžbina, našim Mađarima otadžbina oko Pešte, a Subotica i Novi Sad dragoceni prostor rađanja, podizanja dece, na koncu večitog sna pod visokim Bačkim nebom.

Gospodine Vučiću, vama ova čaša nije zapala slučajno. Vi ste se za nju žestoko borili i otimali. Život nije što i poljem preći, kaže veliki Pasternak, i nije.

Ponesite taj teret, otimali ste se za njega. Znam da znate šta vam je činiti. Ali, jednako znam da ne znate šta vaš knez Potemkin radi kada kroz gradove i ulice, gde ispred polusrušenih kuća razapinje platnene kulise, na kojima su odštampane nove fasade, čak vam sa štampanih prozora mašu belozube lepotice.

Znam da ne znate da na svakom mitingu govorite pred istim ljudima, jer vaš Potemkin organizuje prevoz i prehranu za iste ljude. Ako biste se, gospodine Vučiću, zagledali u te ljude, primetili biste ista lica i u Subotici i u Surdulici.

Znam da ne znate, gospodine Vučiću, da vaš Potemkin betonske ploče farba u mermer, da na mrtvo drveće vezuje sveže odsečene zelene grane.

Znam da ne znate da su dali Valač i Gazivode, inače vi ne biste onako toržestveno, srčano i nepokolebljivo klicali – „ Ne dam Gazivode“.

Znam da ne znate da vaše lokalne spahije isteruju decu opozicionara iz obdaništa, a glumci igraju predstavu na livadi, dok se za to vreme u Trsteničkom pozorištu održava takmičenje u brzom jedenju zaponjaka. Ko zna šta sve još ne znate, ili možda znate?

Možda vas, uvaženi gospodine predsedniče, vaši Potemkini i vaše lokalne kabadahije i berije skreću ka onom putu na čijem kraju piše – dobrodošao izdajniče. Nemojte tamo, ne dajte se. Uprtite teret koji ste hteli. Sad je kasno da ga delite.

Dogodine u Prištini, gospodine predsedniče, ali bez nalepnice. U našoj Patrijaršiji, gospodine predsedniče.

Živelo srpsko Kosovo i Metohija! Živela Srbija!
Fasciniran, dakle, poznavanjem mog lika i dela, gospodine Vučiću. Od kada su to autocitati zabranjeni? Drugo, kada nešto citirate onda ne možete stvari vaditi iz konteksta, dakle, citirati jednu rečenicu - ja ću da bijem, a propustiti ceo kontekst. Vi to kao intelektualac treba, naravno, da znate pod uslovom da niste zastali negde u intelektualnom razvoju viseći na šipkama na severu dok su drugi ljudi bili na Bitefu ili na Festu i čitali one stvari koje je trebalo čitati, a koje su u određenim trenucima propuštene.
Ja vam tvrdim jednu stvar, a to je da će ova moja dva minuta brzo proći…
Za intelektualni razvoj?
Što vi mene prekidate?
Zašto mi otimate vreme? Zbog čega mi otimate vreme? To je permanentni princip kojim se bavite u ova dva dana da nekog ko reklamira Poslovnik ili ima pravo na repliku vi u 50 ili 17 sekundi prekidate. On potroši tih svojih dva minuta…
Ja vrlo vodim računa o tome šta govorim. Dakle, radi se o sledećem, vi ste, uvaženi gospodine Vučiću, ovde za ova dva dana sebi dali 60% vremena za razliku od svih drugih poslanika kojima ste velikodušno podelili 40%. Sve vreme…

Izvolite, lepa gospođo, šta ste hteli da mi kažete?

(Sandra Božić: Meni se obraćate?)

Da, vama, nešto mi pokazujete.
Pa ta lepa žena je lepa žena. Ona je i potpredsednik Skupštine, ali šta je loše u tome? Šta je loše u tome, pobogu? Molim vas, da li ste vi uvažena gospođo prepoznali bilo kakvu nepristojnost u obraćanju – lepa ženo?

(Sandra Božić: Uvek.)

To ne bi trebalo. To je kompliment.

Dakle, da završim. Ovo gubi smisao. Sad ćemo mi iz ovih hormonalnih eskapada preći na činjenicu da ću ja biti prekinut i da će mi se oduzeti pravo da govorim dok će uvaženi gospodin predsednik dobiti onoliko vremena koliko mu je potrebno.

Dakle, ova dva dana gledamo permanentno samosažaljenje, permanentnu muku. Vama je, gospodine Vučiću, najteže. (Isključen mikrofon.)
Dragi prijatelji i uvaženi gospodine Jankoviću, teško je govoriti posle ovakve filipike, koja naročito svojom energijom i emocionalnošću za mene predstavlja vrlo veliki hendikep ovog trenutka.

Pre nego što kažem bilo šta, želeo bih da se lično obratim gospođi Marini Raguš. Nadam se da nećete iskoristiti ovo za repliku. Dakle, ulepšali ste mi današnji dan i vrlo sam zahvalan. Očito da se ne bavim pogrešnim poslom i očito da ste vi žena sa rafinanom pozorišnim, tako da, ovo je bila muzika za moje uši.

Dakle, gospođe i gospodo, većina hramova svih svetskih, tradicionalnih religija smešteni su pod kupole, svejedno da li su u pitanju islamske, katoličke, pravoslavne ili neke druge bogomolje. Ako se ova kuća doživljava kao hram demokratije, a trebalo bi, onda i ova kupola nad našim glavama nije slučajno. Ovde bi trebalo da se prepoznaje demokratska zrelost građana jedne zemlje, izgrađuju demokratske navike, saopštava i vodi misao koja može biti dijametralno suprotna mišljenju većine, ali bi ona trebala da se sluša sa uvažavanjem i poštovanjem.

Ovde samo argumenti, intelektualna i politička ubedljivost, elokvencija i nešto malo besedničkog dara od ljudi pravi tribune ili predmet podsmeha i sprdačine.

Ovde građani jedne zemlje, preko svojih predstavnika, donose odluke vezane za sebe i svoje postojanje, svoje trajanje i budućnost. Otuda i latinska poslovica vox populi - vox dei, glas naroda je glas Bog, ili bi bar tako trebalo da bude.

Ovde bi trebalo da se vodi računa o svakom glasu, pod uslovom, naravno, da ti glasovi nisu kradeni, krivotvoreni, da se do rezultata nije došlo kupovinom, silom, pretnjama, ucenama, zloupotrebom medija ili uz pomoć bugarskih mašinovođa iz crnih džipova.

Zato, ta stolica, na kojoj ovog trenutka sedi gospodin Vladeta, treba da bude namenjena prvom među jednakima, starešini ove kuće, kao prvosvešteniku demokratije, da pripadne najboljem od nas, u ovom slučaju najboljem od vas, gospođe i gospodo iz vlasti, ili jednom od najboljih.

Sasvim je logično da stranka sa najvećim brojem poslanika da predsednika Skupštine. Doduše, dešavalo se i po svetu i kod nas da ta funkcija pripadne, u okviru nekog političkog dogovora kao bakšiš ili dogovoreni kusur, nekom od slabijih političkih partnera. Ovaj put, kao što to vidimo, to neće biti slučaj.

Predsednik parlamenta je, u zavisnosti od toga kako gledate na stvari, drugi ili treći čovek ove zemlje. Na čelu je vrhovnog zakonodavnog tela. Osoba koja u situacijama kada to izabrani predsednik nije u stanju preuzima njegovu funkciju. Zamislite da je, ne dao Bog, uspeo neki od onih brojnih atentata, hvala Bogu, ponoviću, pa nije, neki dan saznadoh od vašeg ministra da ih je do sada bilo 32. Zamislite bolest težu sa fatalnim ishodom. Ponoviću, hvala Bogu pa to do sada nije bilo potrebno.

To treba da bude ličnost sa autoritetom vladike i snagom sportiste, čija pomiriteljna reč treba da isceljuje i smiruje, da miri zavađene, neko ko će primeniti ovih dana vrlo modernu sintagmu „smirivanje tenzija“, neko ko požare neće gasiti benzinom, neko na čijem će grobu jednog dalekog dana u dalekim budućim godinama pisati – umro od viška razumevanja i viška poštenja. Neko ko će imati snage i kuraži da opomene i svoje ako pređu granicu pristojnosti, da oduzme reč i kazni i svog partijota. Za opoziciju se to, naravno, podrazumeva.

Uvaženi gospodin Orlić svakako jeste jedan od najboljih među vama. Nije, poput jednog od ranijih predsednika ovog doma iz vaših redova, studirao u Sava Centru. Kako se to kolokvijalno kaže, nije išao po diplomu kod Gige u šupu, nije doktorirao u Stakinoj vodenici ili, poput rodonačelnika vaše stranke, polagao sa superiornom lakoćom po nekoliko ispita u jednom danu, naravno sa najvećim ocenama, i to u danu kada je po službenim beleškama dva parlamenta boravio u Strazburu. Verovatno se teleportovao u Novi Sad.

Naprotiv, uvaženi gospodin Orlić je završio jednu od najprestižnijih srednjih škola u ovoj zemlji, matematička gimnazija to svakako jeste, sa uspehom studirao i završio vrlo težak državni fakultet, kao mlad čovek doktorirao, ne tražeći doktorat u Resavskoj školi ili na buvljoj pijaci doktorata, poput mnogih koje vi, dame i gospodo iz vlasti, poznajete.

Nisam imao zadovoljstvo da lično upoznam gospodina Orlića. Tamo gde on odlazi kao u svoju kuću, naravno, mislim na okupirani i oteti RTS koji je nekad, nećete verovati, malo bio i moj, tamo mene ne zovu. Na druge televizije gde uvaženog gospodina Orlića dočekuju na crven tepih, ja ne bih. Ergo, svi moji sudovi donešeni su na osnovu javnih nastupa gospodina Orlića ili u ovom domu ili u televizijskim pojavljivanjima koja mu nisu manjkala.

Dakle, po mom mišljenju i po mišljenju Narodne stranke, uvaženi gospodin Orlić nije čovek za ovu stolicu. Zašto? Zato što sve svoje političke neistomišljenike doživljava kao arhineprijatelje. Zato što prema njima iskazuje otvoreni animozitet, mržnju i prezir. Zato što svojim političkim bravurama, kako to nedavno reče jedan vaš ministar, za svoje političke oponente koristi izraze kao što su hulja, mufljuz, mutivoda, bitanga, lopov, fašista i muljator. Neka na ovom mestu bude i kraj citata. Zato što je u stanju da u apsolutno praznoj sali odglumi konferenciju za novinare pred nepostojećim i nevidljivim novinarima.

Plašim se da će sutra, ukoliko to okolnosti ili vođa od njega budu zahtevale, predsedavati praznim parlamentom, praveći u tom trenutku potrebni privid demokratije. Zato što je kao sagovornik ili zahvaljujući dobrom treningu, kao odraz potpunog nepoštovanja drugih učesnika u debati, potpuno u stanju da uporedo govori, ometa i dekoncentriše ili je kurs i predavač bio jako dobar ili uvaženi gospodin Orlić nije u stanju da kontroliše svoje logoreične solilokvije. Jednako je, dame i gospodo, tragično i jedno i drugo.

Naravno da ovaj spisak nije konačan, ali stanimo ovde da omogućim i drugim kolegama da kažu koju reč. Iz ovih razloga, dame i gospodo, Narodna stranka neće glasati za uvaženog gospodina Orlića, sa čvrstom verom da on neće u ovaj visoki dom uneti potrebnu pribranost, toleranciju i razumevanje. Gospođe i gospodo, hvala vam na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, gospođe i gospodo, moja generacija je iskreno volela Evropu. Čim smo poskidali pionirske marame, upalili smo radio Luksemburg, pošli u Trst kod Mešinovića po „Levis“ farmerke i u Beč na koncert Rolingstonsa.
Voleli smo je i zato što su tamo živeli Čerčil i De Gol, tamo su bili Lenon i Džeger, tamo je bilo svetla, najlon čarapa, ploča, tamo su živeli De Sika, Šabrol, Felini, Sid, Višiz, Kami i Sartr.
Odrastali smo uz američke i evropske filmove, englesku muziku, rusku literaturu i naše pesnike. Tek deceniju dve starije od nas, čitali Miljkovića, Popu, Branu Petrovića znali napamet, „Prokleta da si ulico“ od Rige od Fere, išli na Bećkovićeve književne večeri.
Za to vreme drugi deo naše generacije se svega toga gnušao. Oni su obožavali bronzani faust, zvani „štafeta“, išli na azijske manifestacije zvane „sletovi“, klanjali se „plavoj ljubičici“, pevali joj, pisali antologijsku udvoričku poeziju, radovali se kada Valter odbrani Sarajevo, zabranjivali knjige i pesnike, filmove i pozorišne predstave.
Dragi prijatelji, da bi čovek bio srećan, potrebno je da ima nekoliko zadovoljenih preduslova. Potrebno je da život ili bar što duži period života provede sa osobom koju voli, da radi posao koji voli, da bude zdrav i da bude slobodan, a mi nismo bili slobodni.
Uzgred, znate li kakav je danas odnos tvoraca bronze u erekciji prema Evropi? Niko je ne voli više od njih. Voleli smo je, mislim na Evropu, zato što su nam tamo studirali pradedovi, zato što nam je odande sa Davidovićem došla štampa, sa Šlezingerom muzičko obrazovanje, sa Dositejem i Sterijom prosveta i kultura, sa Jovanom Đorđevićem pozorište, odande nam je stigla železnica, pošta, moderna medicina, vrhunsko slikarstvo. Tamo se na televiziji mogla čuti kritika sopstvene vlade, tamo su novine otkrivale političke afere i smenjivali ministre, a rado nije prenosio samo kongrese i izveštaje o vodostanju.
Hteli smo u Evropu među uljuđene i nasmejane, hteli smo da živimo kao normalan svet, kao Evropljani sa vlastitim imenom i prezimenom, sa vlastitim identitetom kao svoj na svome. Evropa nas nije htela takve. Hteli su nas raskomadane, izbombardovane, snishodljive, bez ponosa i bez Kosova i eto mantre – Evropa nema alternativu. Dragi prijatelji, sve ima alternativu ili gotovo sve. Alternativa ratu je mir i obratno, da nije tako ne bi bilo Termopila, Mojkovca, Galipolja, Solunskog fronta, Vaterloa, Kosova. Alternativa životu je smrt, alternativa smrti je vaskrsenje. Alternativa ponosu je snishodljivost i unjkavost, samo porodica, otadžbina i vazduh su bez alternative, samo deca i nebo nemaju alternativu.
Da je neko vodio dnevnik uvreda, bilo bi to uvreda na hiljade, nekoliko hiljada strana, naslov – Antologija evropskih uvreda i poniženja. Ni trunke empatije, saučešća, potrebe da se pomogne posrnuloj državi i naciji, banke evropske, kamate zelenaške, kaišarske. Najveći u Evropi trgovinski lanci kao i banke ispumpavaju novac iz Srbije. Gde ide profit iz Merkatora, u Lapovo ili u Ljubljanu? Sve što se u Srbiji gradi, grade evropske firme koje zapošljavaju srpske građevince, dajući im afričke nadnice, kao vrane umirućem jelenu.
Demokratska stranka Srbije ne želi u takvu Evropu, ne želi među one koji nam otimaju teritoriju, koje sa razlogom smatrate oltarom države, ne želi u brod koji tone, neće da bude poput onih koji kupuju karte za Titanik u trenutku kada je Titanik uveliko nastanjen ribama. Ne postoji, dragi prijatelji, multikonfesionalna i multinacionalna imperija koja se nije raspala u krvi i pepelu. Od Vavilona do SSSR dva puta smo bili u takvim imperijalnim modelima. Kakvu smo korist kao narod izvukli od viševekovnog boravka u Otomanskoj i Austrougarskoj imperiji?
Demokratska stranka Srbije ne želi među one koji prvo podignu avione, bombarduju suverene zemlje, a onda smišljaju više ili manje uverljive razloge o odbrani ljudskih sloboda, ne želi među one koji mrtve lidere nezavisnih država, ma kakvi oni bili, izlažu u rashladnim vitrinama provincijalnih samoposluga, neće među one koji uriniraju po telima mrtvih protivnika.
Napokon, nećemo među one koji suspenduju demokratiju, smenjuju legitimno izabrane premijere i sa komitetskom superiornošću proglašavaju nove za koje ni jedan Italijan ili Grk nije glasao.
U neopozivo i večito vlasništvo, za tepsiju ribe ili prosjačku suzu, nadnacionalnim, uglavnom Nemačkim kompanijama, poklanjaju se vlastito nebo i zemlja, voda i obradive površine, prodajući tako u bescenje i vlastiti suverenitet i identitet. Nikada u svojoj istoriji, osim u vreme Hitlera i Napoleonovog ekspanzionizma, Evropa nije bila u takvoj moralnoj krizi i na takvoj moralnoj i istorijskoj stranputici.
Evropa je, dragi prijatelji grobnica za male narode, komforna, mermerna, ali ipak grobnica. Nemojte mi reći da sa jednakim pravom odlučivanja odlučuju i nastupaju jedna Slovenija ili Nemačka, Luksemburg ili Francuska, Malta ili Velika Britanija. Kako je u tom grobu pitajte Grke, pitajte Italijane, Mađare, Špance, Bugare, Rumune. Pitajte Islanđane zašto su prekinuli pregovore i odustali od ulaska, zašto je Velika Britanija zakazala referendum o izlasku za 2017. godinu.
Kada se to dogodi, šta onda, dragi prijatelji, ostaje od Evrope? Dame i gospodo - „četvrti Rajh“; sve ono što je marširalo na Staljingrad, Nemačka, Italija, Španija, Estonija, Austrija, Litvanija, Finska, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Hrvatska, samo nema Fon Paulusa, zato što ovaj pohod na istok se ostvaruje sasvim drugim sredstvima, zato je u stvari Brisel zamena za „Kominternu“, samo se ne govori ruski nego nemački. Danas o jeziku, mislima, postupcima, privredi ne odlučuje tovariš Staljin nego drugarica Merkel. Ono što CK Evrope donese kao Briselsku odluku, komesari ima da sprovedu bez pitanja i pogovora.
Tamo se donose ekonomske odluke. Tamo se propisuje veličina šargarepe. U tzv. političkoj korektnosti sakrivene su razne vrste misaonih, govornih i političkih opstrukcija. Odande se uvozi novogovor, rogobatni jezički izrazi poput dramaturškinje ili pedagoškinje, novi kulturni i supkulturni model.
Upravo zato će ova politička nakaza, smišljena samo da Nemačkoj bude bolje, da se uruši sama od sebe, kao i sve druge pre nje. Moraćemo da trpimo nove uvrede i nova poniženja. Sve za naše dobro, da se radujemo jarmu, a to što su nas malo ubijali i bombardovali, to što danas umiremo od raka i steriliteta nije, dragi prijatelji, ništa u odnosu na veličinu cilja kome stremimo.
Neka u tom smislu Gavrilo Princip i bude ubica i terorista, kao da je ubio tiranina na stepeništu carske palate u Beču, a ne na Vidovdan u Sarajevu u kome, uostalom, zar ne, u tom trenutku živi 95% Nemaca i samo 5% Srba, Hrvata i Muslimana. Trpećemo da je „Mlada Bosna“ teroristička organizacija, a ne nešto najbolje što južni Sloveni imaju u tom trenutku. Uživaćemo u reviziji istorije. Kapitulaciju Nemačke i njen poraz u Velikom ratu obeležavati kao dan primirja, a gle čuda, 9. maj, ne kao Dan pobede nad fašizmom, nego kao dan Evrope.
Dragi prijatelji, DSS će i dalje smatrati da je Evropa Zole i Igoa, Evropa kojoj treba težiti i dalje smatrati da su evropske tekovine, poput ljudskih i umetničkih sloboda, slobode štampe, manjinskih prava, bilo da su manjine konfesionalne, nacionalne, nešto što se mora bez rezervno preuzimati. Treba preuzeti sve evropske tekovine kada su u pitanju radne i higijenske navike, zaštita najugroženijih društvenih zajednica, naših najstarijih i najmlađih sugrađana, odnosa prema invalidima, prema svetosti svojine, ali neće glasati za ovu rezoluciju, jer ne želi da se vezuje za mrtvaca, ne želi da učestvuje u novom veliko germanskom projektu, ne želi da bude deo mega države u kojoj jutro zemlje neće biti srpsko, pre nego što otvorimo šampanjac i ispalimo vatromet u čast ulaska u Evropu ili da bismo bili potpuno jasni, da bismo govorili jezikom koji ćemo uskoro svi razumeti - nein danke. Hvala lepo.
Uvaženi gospodine Arsenoviću, gospodine ministre, dame i gospodo dragi prijatelji, danima traje rasprava o budžetu za 2014. godinu, smenjuju se govornici, napadaju se argumentovano i elokventno, prihodna i rashodna strana jednako ubedljivo se i brani. Sa razlogom se pominju privreda i poljoprivreda, subvencije, PDV, industrija, izvoz, BDP, uvoz, deficit, a baš niko, ako mi je promaklo, izvinjavam se tom brižnom čoveku, niko nije pomenuo prosvetu i kulturu. Verujem da svi znate ko su Dositej i Čika Jova Zmaj. Ne verujem da znate ime najvećeg srpskog proizvođača krompira u istoriji, što nikako ne umanjuje njegovu važnost i značaj.
U prosveti i kulturi ove zemlje, dragi prijatelji, neposredno učestvuje oko dva miliona ljudi. Dakle, svaki četvrti stanovnik Srbije. To su prvaci, osmaci, učitelji, nastavnici, tetkice, srednjoškolci, doktoranti, asistenti, profesori, kompozitori, glumci, pisci, slikari, bibliotekari, reditelji, pevači, elita jedne zemlje i u gotovo 90% njena mladost i njena budućnost, baš kao što ste i vi mladi, gospodine ministre. Kako se mi odnosimo prema toj neopozivoj činjenici?
Izvinjavam se, gospodine Arsenoviću, ako smetam gospodinu Stefanoviću i gospodi iz DS, da prekinem?
Stvarno se izvinjavam ako vam smetam, sačekaću da vi završite.