Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Siniša Kovačević

Siniša Kovačević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Najljubaznije vas molim da mi nadoknadite vreme.
Blagodarim.
Dakle, ponoviću, elita jedne zemlje u gotovo 90% i njena mladost i budućnost. Kako se mi odnosimo prema toj budućnosti i prema toj činjenici? Bojim se ignorantski i gotovo sa prezirom. Novac namenjen za kulturu, uvaženi gospodine ministre, nažalost meri se promilima. Novac namenjen prosveti, nauci i tehnološkom razvoju jedne zemlje jedva da je 17%.
Uvaženi gospodine ministre, niko od vas ne očekuje da u ovakvim vremenima odvojite novac za zgradu filharmonije, koju jedini u Evropi nemamo. Niko od vas, uvaženi gospodine ministre, u ovakvim vremenima ne očekuje da odvojite novac za zgradu nacionalne opere, koju jedini u Evropi nemamo. Ali, ako delimo siromaštvo, onda ga ne delimo tako da jedni budu siromašni, a drugi bedni.
Uvaženi gospodine ministre, razlika između siromaštva i bede, priznaćete, ogromna je. O tome najbolje svedoči Viktor Igo, koga, složićete se, ne pamte kao fabrikanta rigel brašna, nego kao pisca „Jadnika“. Uostalom, ako je Evropa to ishodište svih ishodišta, taj sveti politički oltar, prema kome tako nezaustavljivo puzimo, nešto na šta se u svemu ugledamo, zašto ta refleksija, dragi prijatelji nestaje kada su prosveta i kultura u pitanju? Ili je Evropa poput kapi za nos, uzimamo je samo onda kada je politički neophodna?
Uvaženi gospodine Lazare, vaš veliki imenjak, sa čudnim prezimenom Paču, verovatno ili gotovo sigurno najuspešniji ministar finansija koga je ova zemlja ikada imala, kada mu je kralj Petar unapred tražio apanažu za narednu godinu da popravi krov kuće koji je prokišnjavao, odgovorio je kralju – vaše veličanstvo, ne dam. Dakle, ne eufemistički, bez ikakvih eufemizama, ne – nemamo, nije trenutak, vaše visočanstvo, nego – ne dam. Kada mu je Petar Prvi rekao da zna da je nedavno dao novac za univerzitet, veliki Lazar Paču mu je odgovorio – veličanstvo, država bez krune može, teško, ali može, a bez prosvete ne.
Možete li vi, gospodine Krstiću, a ja vam to od sveg srca želim, da vašem visočanstvu kažete – ne dam?
Uvaženi gospodine ministre, znam da ste Nišlija. Sada ste se svrstali u red onih po kojima se grad Niš prepoznaje. Znate li ipak ko je najpoznatiji stanovnik Niša? Niste to ni vi, ni dva premijera iz Niša, čak ni Konstantin, ni mnogi drugi. Najpoznatiji Nišlija je Nišlijka i zove se Zona Zamfirova. Ona je kao literarna fikcija velikog Stevana Sremca ušla u srce svih pismenih Srba. Najpoznatija srpska slava nije Sveti Nikola, nego Ivkova slava. Njih dvoje, Ivko i Zona više proslavljaju Niš i otadžbinu nego svi drugi zajedno. Oni ne samo da svedoče o svom vremenu, nego postaju svevremena insignija jednog mentaliteta, jednog prostora, jednog grada, jednog jezika, jedne nacije.
Došli smo bijeni i poniženi od strane velike braće, farmera u saradnji sa Sulejmanom i ostalim pašama i bimbašama, ponovo u situaciju da opet pričamo turski, ponovo da na ovih nekoliko stotina turskih reči koje koristimo dodajemo nove, kombinujući ih sa indijskim i portugalskim.
U naše živote, uvaženi gospodine ministre, ušle su indijske neveste, meksički veleposednici, turski brodovlasnici, a izašli Dučić, Šantić, Zmaj, Jakšić, Njegoš, čiju 200-godišnjicu nismo uspeli, nismo hteli ili nismo smeli da obeležimo nijednim jedinim takmičenjem u bilijaru.
Sada smo u uvredljivoj i potpuno paradoksalnoj situaciji, ubeđujemo i pitamo jedni druge da li nam je kultura i prosveta uopšte potrebna? Kao da smo u sukobu sa kolagenom i silikonima unapred pristali na poraz, prešli u defanzivu, odustali od ideje i stava da se jedno vreme ne pamti po Milki Planinc nego po Ivi Andriću, ne po vašem zemljaku premijeru Dragiši Cvetkoviću nego po Branislavu Nušiću.
Uostalom, ko danas, dragi prijatelji, zna ko je bio premijer kada je Crnjanski pisao „Seobe“? Nismo u stanju, gospodine ministre, da nas potomci zapamte po novim zgradama Srpske filharmonije ili opere, po novim fakultetskim zdanjima, školama, rektoratu. Ali, ne moraju nas pamtiti ni kao generaciju koja je poput grobara zakucala poslednje eksere u sanduk pre nego što je ove dve rođene sestre sahranila u istu raku. A ako sahranimo umetnost i kulturu, ko će nam govoriti ko smo, odakle idemo i kuda smo krenuli? Zahvaljujem.
Uvaženi gospodine Arsenoviću, gospodine ministre, dame i gospodo dragi prijatelji, danima traje rasprava o budžetu za 2014. godinu, smenjuju se govornici, napadaju se argumentovano i elokventno, prihodna i rashodna strana jednako ubedljivo se i brani. Sa razlogom se pominju privreda i poljoprivreda, subvencije, PDV, industrija, izvoz, BDP, uvoz, deficit, a baš niko, ako mi je promaklo, izvinjavam se tom brižnom čoveku, niko nije pomenuo prosvetu i kulturu. Verujem da svi znate ko su Dositej i Čika Jova Zmaj. Ne verujem da znate ime najvećeg srpskog proizvođača krompira u istoriji, što nikako ne umanjuje njegovu važnost i značaj.
U prosveti i kulturi ove zemlje, dragi prijatelji, neposredno učestvuje oko dva miliona ljudi. Dakle, svaki četvrti stanovnik Srbije. To su prvaci, osmaci, učitelji, nastavnici, tetkice, srednjoškolci, doktoranti, asistenti, profesori, kompozitori, glumci, pisci, slikari, bibliotekari, reditelji, pevači, elita jedne zemlje i u gotovo 90% njena mladost i njena budućnost, baš kao što ste i vi mladi, gospodine ministre. Kako se mi odnosimo prema toj neopozivoj činjenici?
Izvinjavam se, gospodine Arsenoviću, ako smetam gospodinu Stefanoviću i gospodi iz DS, da prekinem?
Stvarno se izvinjavam ako vam smetam, sačekaću da vi završite.
Najljubaznije vas molim da mi nadoknadite vreme.
Blagodarim.
Dakle, ponoviću, elita jedne zemlje u gotovo 90% i njena mladost i budućnost. Kako se mi odnosimo prema toj budućnosti i prema toj činjenici? Bojim se ignorantski i gotovo sa prezirom. Novac namenjen za kulturu, uvaženi gospodine ministre, nažalost meri se promilima. Novac namenjen prosveti, nauci i tehnološkom razvoju jedne zemlje jedva da je 17%.
Uvaženi gospodine ministre, niko od vas ne očekuje da u ovakvim vremenima odvojite novac za zgradu filharmonije, koju jedini u Evropi nemamo. Niko od vas, uvaženi gospodine ministre, u ovakvim vremenima ne očekuje da odvojite novac za zgradu nacionalne opere, koju jedini u Evropi nemamo. Ali, ako delimo siromaštvo, onda ga ne delimo tako da jedni budu siromašni, a drugi bedni.
Uvaženi gospodine ministre, razlika između siromaštva i bede, priznaćete, ogromna je. O tome najbolje svedoči Viktor Igo, koga, složićete se, ne pamte kao fabrikanta rigel brašna, nego kao pisca „Jadnika“. Uostalom, ako je Evropa to ishodište svih ishodišta, taj sveti politički oltar, prema kome tako nezaustavljivo puzimo, nešto na šta se u svemu ugledamo, zašto ta refleksija, dragi prijatelji nestaje kada su prosveta i kultura u pitanju? Ili je Evropa poput kapi za nos, uzimamo je samo onda kada je politički neophodna?
Uvaženi gospodine Lazare, vaš veliki imenjak, sa čudnim prezimenom Paču, verovatno ili gotovo sigurno najuspešniji ministar finansija koga je ova zemlja ikada imala, kada mu je kralj Petar unapred tražio apanažu za narednu godinu da popravi krov kuće koji je prokišnjavao, odgovorio je kralju – vaše veličanstvo, ne dam. Dakle, ne eufemistički, bez ikakvih eufemizama, ne – nemamo, nije trenutak, vaše visočanstvo, nego – ne dam. Kada mu je Petar Prvi rekao da zna da je nedavno dao novac za univerzitet, veliki Lazar Paču mu je odgovorio – veličanstvo, država bez krune može, teško, ali može, a bez prosvete ne.
Možete li vi, gospodine Krstiću, a ja vam to od sveg srca želim, da vašem visočanstvu kažete – ne dam?
Uvaženi gospodine ministre, znam da ste Nišlija. Sada ste se svrstali u red onih po kojima se grad Niš prepoznaje. Znate li ipak ko je najpoznatiji stanovnik Niša? Niste to ni vi, ni dva premijera iz Niša, čak ni Konstantin, ni mnogi drugi. Najpoznatiji Nišlija je Nišlijka i zove se Zona Zamfirova. Ona je kao literarna fikcija velikog Stevana Sremca ušla u srce svih pismenih Srba. Najpoznatija srpska slava nije Sveti Nikola, nego Ivkova slava. Njih dvoje, Ivko i Zona više proslavljaju Niš i otadžbinu nego svi drugi zajedno. Oni ne samo da svedoče o svom vremenu, nego postaju svevremena insignija jednog mentaliteta, jednog prostora, jednog grada, jednog jezika, jedne nacije.
Došli smo bijeni i poniženi od strane velike braće, farmera u saradnji sa Sulejmanom i ostalim pašama i bimbašama, ponovo u situaciju da opet pričamo turski, ponovo da na ovih nekoliko stotina turskih reči koje koristimo dodajemo nove, kombinujući ih sa indijskim i portugalskim.
U naše živote, uvaženi gospodine ministre, ušle su indijske neveste, meksički veleposednici, turski brodovlasnici, a izašli Dučić, Šantić, Zmaj, Jakšić, Njegoš, čiju 200-godišnjicu nismo uspeli, nismo hteli ili nismo smeli da obeležimo nijednim jedinim takmičenjem u bilijaru.
Sada smo u uvredljivoj i potpuno paradoksalnoj situaciji, ubeđujemo i pitamo jedni druge da li nam je kultura i prosveta uopšte potrebna? Kao da smo u sukobu sa kolagenom i silikonima unapred pristali na poraz, prešli u defanzivu, odustali od ideje i stava da se jedno vreme ne pamti po Milki Planinc nego po Ivi Andriću, ne po vašem zemljaku premijeru Dragiši Cvetkoviću nego po Branislavu Nušiću.
Uostalom, ko danas, dragi prijatelji, zna ko je bio premijer kada je Crnjanski pisao „Seobe“? Nismo u stanju, gospodine ministre, da nas potomci zapamte po novim zgradama Srpske filharmonije ili opere, po novim fakultetskim zdanjima, školama, rektoratu. Ali, ne moraju nas pamtiti ni kao generaciju koja je poput grobara zakucala poslednje eksere u sanduk pre nego što je ove dve rođene sestre sahranila u istu raku. A ako sahranimo umetnost i kulturu, ko će nam govoriti ko smo, odakle idemo i kuda smo krenuli? Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća.
Uvažena predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, najpre čestitke na toj vrsti hrabrosti i izdržljivosti koju ste danas pokazali, naročito kada se uzme u obzir činjenica da je ovde danas trebao da sedi i gospodin premijer, pretpostavljam da se pakuje za Brisel, za svoj sutrašnji put, a u isto vreme i gospodin Vučić, koji nas je udostojio sa svojih sat i po vremena i onda opet, ponet nekim državnim obavezama koje su daleko važnije od sedenja u parlamentu, verovatno otišao. Nadam se da je u Leskovcu i da otvara „Roštiljijadu“.
Voleo bih da polemišem sa njim, naročito o iskazanom stepenu prisnosti sa DSS, o čemu ja ne znam ništa kao član predsedništva, ali moguće je da postoje stvari koje ja ne znam. Nakon ovakvog ispada i istupa, kako god hoćete, samo mogu da postavim pitanje - kada ćemo se mi to uzeti? Isto tako bih rado polemisao i sa tezom da su sve naše primedbe nedobronamerne.
Dragi prijatelji, držim da u ovom parlamentu ima 250 dobronamernih ljudi koji su sa svojim primedbama uvek dobronamerni i uvek u interesu Srbije, pa čak i onda kada te primedbe nisu tačne, kada su pogrešne.
Jedan veliki američki satiričar jevrejskog porekla Artur Buhvald, ima jednu svoju humoresku koja se zove „Promena posteljine“, u kome on piše ingeniozno, kako samo Jevrejin sa autocinizmom prema rođenoj naciji može da piše tu humoresku, i kaže – u jednu baraku, u jednom konc. logoru ulazi SS oficir, vrata se otvaraju sa treskom i on kaže – promena posteljine, Jevreji ustaju sa svojih kreveta, uzimaju posteljinu, SS Štrunban Firer dodaje - baraka jedan menja sa barakom dva, baraka tri menja sa barakom četiri. O takvoj se, dakle, promeni posteljine radilo. Meni se čini da je ova naša rekonstrukcija vrlo slična toj promeni posteljine.
Ovo višemesečno zavlačenje, moderno rečeno spinovanje, ima samo jedan smisao, a to je da se izbegnu izbori. Šta fali izborima, dozvolite da postavim jedno retorsko pitanje. Dakle, oni traju mnogo kraće od ovoga što se zove rekonstrukcija. U isto vreme, mislim da su daleko čestitiji, daleko demokratskiji i daleko jednostavnije…
(Meho Omerović, s mesta: Ovo je ismejavanje.)
Izvinite, a čega je to ismejavanje? Dozvolite mi da završim…
(Meho Omerović, s mesta: Ovo je ismejavanje žrtava holokausta.)
Kojih žrtava holokausta, citirao sam Jevreja koji je napisao tu humoresku?
(Meho Omerović, s mesta: Napadate i ismejavate holokaust.)
Ko napada i ko ismejava holokaust?
Dozvolite mi da govorim, sprečite ova nepristojna dobacivanja.
Sprečite ova potpuno stupidna dobacivanja, molim vas lepo. Na šta to liči?
Moji su stradali u holokaustu, nemojte vi braniti žrtve holokausta od mene, molim vas. To je uvredljivo što vi radite.
Dakle, oduzmite mi od ovog vremena, molio bih vas najljubaznije.
Šta je bilo još jednostavnije, uvaženi gospodine Selakoviću? Pa, da ste napravili zamenu, da ministar poljoprivrede uđe u kabinet ministra kulture, da ministar kulture uđe u kabinet ministra poljoprivrede i obratno. Znaju proceduru, znaju sistem vrednosti i bilo bi daleko jednostavnije.
Šest meseci mi ovde slušamo priču o rekonstrukciji Vlade da bismo dočekali sutrašnji dan a da ne znamo ko su ministri. Hoćete li nam reći? Hajde nama kao narodnim poslanicima saopštite, molim vas, ko su ministri kulture, ko su ministri poljoprivrede.
Posao od nekoliko dana obavijen je velom misterije i velom tajne sa jako mnogo nagađanja, kao da se trguje heroinom. Tabloidi anticipiraju, otvaraju se kladionice ko su ministri, kakvi ministri, ko će biti ministri itd. Dakle, u tom principu sportskih analogija umorni smo i mi koji volimo sport. Znate, umorni smo i mi koji volimo sport, prolazna vremena, lestvice itd.
Pre samo godinu dana izrikom je rečeno da koalicija pred parlament i pred Srbiju iznosi najbolje što ima. Sad odjednom imamo situaciju da ima bolje od najboljeg. Izuzimajući neke poteze u borbi protiv korupcije, ova vlada je za godinu dana iskazala potpuni fijasko. Otvoreni autoputevi se mere desetinama metara, ali bukvalno desetinama metara. Investicija nema. Od one demografske obnove sa kojom smo tako elokventno započeli svoj premijerski ekspoze ovde, ništa, bukvalno ništa. Čak ni članovi Vladi, kojih ima mnogo mlađih od nas, kojima su ostale samo uspomene i topao vazduh, nisu se potrudili da bar svojim primerom naprave mali iskorak u svemu tome. Znate, u staračkim domovima kreveti ne škripe, ma koliko da su luksuzni. Dakle, Srbija je prazna. Trideset hiljada sahrana više od rođenja. Oni stolari koji prave mrtvačke sanduke imaju, a oni koji prave kolevke nemaju hleba da jedu.
Vojvodina je potpuno prazna. Svaka druga kuća je prazna. O istočnoj Srbiji da ne govorim. Škole se zatvaraju. Dakle, ako nas nema, ničega nema. I šta se za tih godinu dana dogodilo? Ništa, osim što smo spinovani sa tom rečenicom fantastičnom – strukturalna ili ne znam kakva rekonstrukcija.
Uspelo se u još jednoj stvari, da se u jednom istorijski neverovatno kratkom periodu napravi kult ličnosti i zato mi je žao što je gospodin Vučić otišao. Rado bih polemisao s njim i toj polemici se unapred radujem. Ovog puta ću izbeći da o tome govorim zato što držim da prosto nije korektno govoriti o tome kada čovek kome imate nameru da kažete da je dužan da sa svojim intelektualnim asortimanom bori protiv tog kulta ličnosti, nije ovde, a da je taj kult ličnosti prisutan, moraćete samnom, dragi moji prijatelji, da se složite, postoji jedan čovek koji sa lakvidarnom lakoćom u ovoj zemlji rešava probleme aflatoksina u mleku, rešava probleme bolesne dece, rešava probleme zoologije i botanike, hrastova, sportskih klubova itd. Dakle, od svega toga ostalo je samo da se pojave knjige – prvi potpredsednik i lekovito bilje, prvi potpredsednik i pčele. Taj smo slučaj imali. Po toj smo livadi, dragi prijatelji, hodali i zaista očekujem od gospodina Vučića jednu polemiku na tu temu i zaista ću sada prekinuti da govorim o tome iz vrlo prostog razloga, što me na to upućuje građanska pristojnost, on nije ovde, a rado bih polemisao oko svega toga.
Ovde je suština, dragi prijatelji, u nečem drugom. Dakle, izađite vi, dragi moji naprednjaci, na izbore. Uzmite svojih 60% i formirajte vlast i u Beogradu i u Srbiji i povedite nas prema tom bezpogovornom horizontu, prema tim fantastičnim svetlima Evropi. Zašto to ne uradite? Da li se možda plašite istorijskog suda ili suda svoga naroda?
Imali smo mi jedan sličan slučaj kada je jedna stranka imala ovde tu većinu, imala je 180 poslanika u parlamentu, pa smo videli kako je to završilo – ili se nema dovoljnog političkog, poetičkog, etičkog ili kadrovskog potencijala. Zašto se toliko izbegavaju izbori? Šta je ostalo? Završiću da bi moje kolege mogle da govore. Ostalo je da se proda Kosovo, da se preda Kosovo, da se prvi put u modernoj političkoj istoriji jedna država odrekne dela vlastite teritorije, uprkos protivljenju vlastitih sunarodnika, a onda ćemo u drugom delu naredne godine imati ponovo rekonstrukciju, samo, uvaženi gospodine Meho, nećemo ovaj put menjati posteljinu, nego ćemo menjati gaće i čarape.
(Predsedavajuća: Molim vas, gospodine Kovačeviću, nemojte direktno da se obraćate narodnom poslaniku.)
Izvinjavam se. Hvala lepo.
Moram zloupotrebiti vašu pažnju samo par minuta. Dakle, teško je tumačiti umetničko delo, znate. Moj citat je više nego precizan, više nego tačan.
Pozvao sam se na čoveka koji je Jevrejin. U humoresci „Promena posteljine“ se očituje, uvaženi gospodine Šajn, znam da ste Rom i znam da je i vaša populacija, vaš narod, preciznije ću se izraziti, takođe snažno stradala. Dakle, govori se o bespogovornom cinizmu jedne sile koja je u stanju da se sa samrtnicima ruga i igra na tako beskrupulozan način.
Za to ne treba previše inteligencije da se to shvati, znate, a ova moja metafora je iskorišćena u kontekstu nečega što je podrazumevalo uzaludnost posla ovog kojim se bavi Vlada. Dakle, jedna potpuno nepotrebna promena prljave posteljine, u kojoj će se sistem vrednosti vrlo brzo vratiti na staro, uvažavajući čak i činjenicu da su angažovani neki novi ljudi.
Mladi Lazar Kostić, kome želim svaku sreću i svaki uspeh, želim da bude uspešan koliko i njegov imenjak Lazo Paču, dolazi iz jednog uređenog društveno-političkog i finansijskog sistema u jedan karakazan, u jedan potpuni haos. Hoće li on imati snage da se tome odupre? Hoće li imati snage da kaže gospodinu Pavloviću - ne dam?
Onda se tu postavlja još jedno retorsko pitanje, dragi prijatelji - sistem vrednosti u prosveti ove zemlje. Vi imate šest oficijelnih državnih ekonomskih fakulteta od Subotice do Niša, sa jednom respektabilnom i dugom tradicijom. Verujem da su mnogi od vas možda završili te fakultete ili možda predaju na njima. Nekoliko stotina univerzitetskih nastavnika od docenata do emeritusa predaje na tim fakultetima. Šta im poručujete tom činjenicom? Šta poručujete onim ambicioznim studentima čiji su proseci 10, ili koji se vrte oko 10, tako što ćete dovesti čoveka sa druge strane sveta koji nije bio devet godina ovde? Moja koleginica je maločas rekla, ne bude mesec dana kod kuće njena se avlija promeni.
(Predsedavajuća: Vreme, gospodine Kovačeviću.)
Hvala lepo gospođo. Računam na vašu dobru volju.
Zahvaljujem. To je dovoljno vremena da kažem ono što sam želeo.
Dragi prijatelji, uvažena predsedavajuća, gospodo ministri, kažu Latini Vox populi, vox dei - glas naroda - glas Boga. U ovakvim okolnostima, kada je sudbina države u pitanju, ništa logičnije, ništa mudrije, ništa umnije, ništa pametnije nego da se posluša glas naroda. Ta čarobna reč je referendum, ali referendum na kome pitanje svakako neće definisati gospodin File, već referendum na kome će gospoda Dačić i Vučić dokazati svoje već poslovično poštenje i neće zloupotrebljavati svoje pozicije, neće se useliti na televizije sa nacionalnom frekvencijom, nego će taj referendum oslikati emocionalni, socijalni i politički momenat ovog trenutka, onakav kakav jeste, neopoziv, definitivan i pre svega pošten.
Što se tiče tog glavinjanja, kako se to kolokvijalno kaže, odnosno srljanja ka toj neopozivoj činjenici koja se zove EU, moram samo da izrazim svoje žaljenje što je to tako i što u svemu ovome nema ni daška anticipacije, ni trunke nečega što predstavlja političku vrstu anticipacije, pa da se prisetimo toga da nijedna multikonfesionalna imperija nije opstala, da su se sve urušile u krvi i pepelu. Austrougarska, taj imperijalni model koji nasleđuje EU, izgrađuje jedanaest milenijumskih kula, slaveći hiljadu godina svoje carevine. Jedna od tih milenijumskih kula je i kula Sibinjanin Janka. Nekoliko godina nakon toga ona se raspala, nestala je u krvi i pepelu. Šta treba da se dogodi da shvatimo da je Evropa projekat koji je propao, da je to Titanik u koji uveliko ulazi voda? Čak je i onaj gudački kvartet, koji je svirao sve dok im voda nije došla do bokova, napustio brod i ukrcao se na čamac za spasavanje, a samo mi hrlimo prema tom Titaniku. Samo mi zajapureni veslamo prema tom bivšem brodu, prema tim vlasnicima bivše sreće koji će uskoro završiti na dnu okeana. To je ono što je zastrašujuće.
Dakle, ovo je ponovo put bez alternative. Ovo je ideja bez koncepta. Šta ako se Evropa raspadne? Ona je već usrećila Bugarsku, usrećila Irsku, usrećila Mađarsku, et cetera, et cetera. Nema Kipranina koji je ne proklinje. Nema Irca koji je ne proklinje. Nema Španca koji je ne proklinje, a mi uporno i uporno idemo i srljamo prema EU. To je prosto neverovatno. Taj dnevnik uvreda koji smo odande dobili ima nekoliko hiljada strana. Ta usrećiteljka je usrećila Siriju, Libiju, Irak, Egipat. Treba li toj vrsti usrećenja da verujemo, za ime Boga? Da li može ponižen čovek biti srećan? Postoji nekoliko traktata o sreći, šta je potrebno da se bude srećan. Sada nemam vremena da o tome govorim. Potrebno je da provedete život sa osobom koju volite, da radite posao koji volite, da budete zdravi i potrebno je da budete dostojanstveni. Može li čovek koji kleči i lapće pomije iz čamčeta biti srećan? Može li čovek zavisiti od punog frižidera? Može li njegova sreća zavisiti od punog frižidera čak i onda kada je taj frižider napunila sedamnaesto godišnja ćerka čije je radno mesto ulica? O tome se radi, dragi moji prijatelji.
Dakle, važno je da je čamče sa pomijama puno i to je ono što je suština. Kako bi rekao veliki Đura Jakšić: "Nažalost, mi živimo vreme jarećeg pečenja". Nijedan ideal osim jaretine nije ostao ovoj nesrećnoj zemlji. Neko je rekao danas – poslanici koji su rođeni na Kosovu. Mislim da je jagodinski korifej, ako se ne varam.
Neka mi se oprosti ukoliko grešim. Svi smo mi rođeni na Kosovu. Svima nam pišu pogrešni podaci u ličnim kartama. Svima je mesto rođenja Kosovo i Metohija. To je praprostor srpske države, praprostor misaonog, emocionalnog, poetičkog, političkog, svega onoga što čini identitet. To je Kosovo. Na Kosovu su rođene najlepše srpske pesme, najlepše srpske žene, najlepše srpske mitologeme. To je Kosovo i sad vam se to otima. Otima se nešto što je identitet, nešto, dragi moji prijatelji, što se gradi sedam hiljada godina. Onoliko godina koliko traje civilizacija. To i takvo Kosovo, taj bahati evropski hirurg vam je odsekao bez anestezije, ubeđujući vas da ste sada lepši i zdraviji. Čak su mu naši bolničari, naše medicinske sestre zdušno pomagale, a mi sada sa promenjenom svešću, kako insistira velika Evropa, moramo da pristanemo na to kao da smo mi uzurpatori, kao da smo mi došli iza sitnih konja i sitne stoke. Kao da je Gračanica samonikli bršljan. Kao da je Devič nikao na kupusištu. Kao da je sve ono što je iskon srpski nekom oteto. To je ono što je suština i to je ono što ne razumemo.
Neće Srbija propasti ako odbije ovaj sporazum. Nemojte mi reći da nismo u stanju kao misleća država, kao sistem vrednosti koji se izgrađuje u modernoj Evropi već 200 godina, da formiramo vlastitu državu. Hoćemo li se lečiti, ako ne uđemo u EU, ponovo mlevenim kopitima i mokraćom udovica? Koješta.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Dakle, suština je u sledećem. Oni koji su nas bombardovali, oni koji su ubijali Srbe, oni koji su ozračili celo Kosovo treba sada da budu zaštitnici svega toga. To je kontradiktorno, to je paradoks koji se otima zdravom razumu. Ti isti su štitili i 17. marta 2004. godine…
(Predsedavajuća: Vreme, gospodine Kovačeviću.)
Dozvolite mi samo jednu rečenicu, molim vas.
(Predsedavajuća: Već sam vam dozvolila pola minuta duže.)
Dozvolite mi jednu rečenicu, kao što ste dozvolili gospodinu Halimiju, bukvalno jednu rečenicu.
Dakle, ničija sreća se ne može praviti na tuđoj nesreći. Dostojevski kaže: "Ako sudbina celog čovečanstva, sreća celog čovečanstva zavisi od jedne dečije suze, neka ta dečija suza ne padne". Ne možemo mi unesrećiti kosovsku decu da bi našoj deci namazali kiflu sa puterom. Hvala lepo.
Zahvaljujem.
Dame i gospodo, dragi prijatelji, moje pitanje je upućeno gospodinu premijeru i odnosi se na ekonomske odnose Srbije i Hrvatske. Odnosi između ove naše dve zemlje opterećeni su teškom prošlošću, sukobima i krvlju, ali i većina problema nastalih na višku sličnosti. Te odnose treba dovesti do nivoa građanske pristojnosti, na način na koji su to uradili Nemačka i Francuska ili Austrija i Italija, naročito ako uzmete u obzir činjenicu da ćemo večito biti susedi i komšije ili susjedi i komšije. U tom smislu, ti odnosi su dobrodošli i zbog Hrvata koji žive u Srbiji, zbog ostataka srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj, zbog onih mešovitih brakova, zbog onih izbeglica ovde koji i dalje gledaju na Hrvatsku kao zavičaj, namerni da se tamo vrate, ako ni zbog čega drugog, bar da legnu pored roditelja.
Hoće li ti odnosi ikada biti dovedeni do te pristojnosti o kojoj sam govorio? Ako uzmete u obzir da Duhanska industrija izvozi u Srbiju 62 miliona evra, a Duvanska industrija izvozi u Hrvatsku jedan miliona evra, 62:1. Pritom, Duhanska industrija nije ni malo veća od Duvanske industrije, naprotiv. Hoće li ti odnosi ikada biti dovedeni u red ako se zna da izvesni Todorić u Srbiji ima oko 700 malih prodavnica, osam šoping molova, nekoliko hiljada hektara najkvalitetnije vojvođanske zemlje i da zapošljava oko sedam hiljada zaposlenih?
Ako tome dodate i ostale hrvatske veletrgovce, dolazite do jednog fascinantnog podatka. Zanima me – ima li Srbija svog Todorića u Hrvatskoj? Ima li Srbija svoju ideju u Hrvatskoj? Isto tako me zanima i rektorski – šta mislite, dragi prijatelji, gde ide profit iz tih prodavnica? Da li ostaje u Lajkovcu i Stalaću, u Lapovu, Ćupriji, Somboru i Inđiji, ili ide u varoš Sesvete? Hoće li ti odnosi ikada biti dovedeni u red, ako se zna činjenica da je hiljade tona vojvođanske šećerne repe ove godine izvezeno u Hrvatsku?
Nekim čudom, šećerana u Sremskoj Mitrovici, odakle dolazim, zvrji prazna. Nekim drugim čudom, opet, nije ušla u ona tri evra, za koje su šećerane u Srbiji kupovane. Iz tih hrvatskih šećerana, u Srbiji na rafove i na police tih i stih šoping molova se vraćaju hrvatski šećer i hrvatske čokolade.
Ako uzmete logiku ekonomske neumitnosti i ako se tako nastavi, jednog dana će sva šećerna repa iz Vojvodine ići u Hrvatsku, a sve police hrvatske u hrvatskim šoping molovima u Srbiji će biti prepune isključivo i samo hrvatske čokolade i hrvatskog šećera.
Hoće li ti odnosi ikada biti dovedeni u red, ako uzmete u obzir činjenicu da se Tašmajdan, hvala bogu, uskoro obnavlja, taj prelepi, predragi, svima mili Tašmajdan na kome smo svi odgledali neki koncert ili neku sportsku manifestaciju, i obnavlja se, gle čuda, bračkim mermerom? To ništa ne bi bilo čudno da taj mermer nije krečnjački i da u Srbiji ovog trenutka ne postoji 11 kamenoloma koji proizvode kvalitetniji i bolji mermer od bračkog, primera radi, Aranđelovac ili Zlatibor. Sve bi to bilo u redu da tu ne postoji taj vrhovni cinizam u činjenici da Tašmajdan, nećete verovati, na turskom znači majdan kamenovi, rudni kamen.
Dragi prijatelji, nećemo u Beogradu, u Novom Sadu, na "Egzitu" ili u Guči nikada ugostiti onoliko hrvatskih turista, koliko će srpskih turista posetiti Dubrovnik ili Rovinj, i tako treba da bude, naročito ako uzmete u obzir da im sad gotovina tamo ne treba, ona ih čeka tamo.
Jednako tako, valjda premijer i Vlada ove zemlje mogu da insistiraju da se na policama hrvatskih robnih kuća i prodavnica nađe bar jednaka količina Radovanovićevih, Kovačevićević, Živanovićevih ili Kišovih vina, kakvih ovde imamo, kao hrvatske ekvivalente. Jednako tako ne vidim razlog da srpska Vlada i srpski premijer ne insistiraju na tome, da se jednaka količina Vegete nađe na srpskim rafovima, kao i Začina C na hrvatskim. Da li bi tamo bili kupovani, o tome neću da govorim, jer to je pitanje ne ekonomije, nego stanja svesti.
Pitanje o pjevačima i pjevačicama i pevačima i pevačicama ću ostaviti za neki drugi put.
(Predsednik: Vreme.)
Moje rektorsko pitanje za premijera ove zemlje glasi – može li se iz ovakve ekonomske imperiornosti izbeći kolektivna frustacija ? Može li se na osnovu frustacije praviti odnos na kome treba da insistiramo i mi i Hrvati?
Još jedna stvar koja više nije rektorska…
(Predsednik: Molim vas, gospodine Kovačeviću, pet i po minuta.)
Dajte mi, molim vas, onih 15 sekundi kojih sam oćutao, pokušavajući da doprem do vas i gospođe ministarske kada ste pričali, dajte mi to.
Dakle, šta će srpska Vlada učiniti da se ovakav debalans izmeni, da ga više ne bude. Napokon, dragi gospodine predsedniče, Hrvatska nije Nemačka, bar još malo. Hvala lepo.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo, gospođe i gospodo ministri, imao sam potrebu i nameru da se obratim i gospodinu premijeru i predsedniku države, vidim da ih, nažalost, nema, ali ću bar izostati srdžba premijerska, budući da, kako se približava trenutak kada Pepeljuga treba da izgubi cipelicu, a konji treba da se pretvore u miševe, a kočija u bundevu, srdžba našeg premijera prema DSS raste, tako da u tom smislu je možda i dobro što nije ovde.
Ne mogu da se otmem utisku, dragi prijatelji, da je najčešće pominjana sintagma u ovoj rezoluciji upravo EU, istupanje, odstupanje, dolazak, prilazak itd. Samo ću vam na brzinu reći da, recimo, u drugoj alineji preambule se kaže – postupanje EU, pa se onda kaže u tački 1. u članu g) – razgovori sa predstavnicima u Prištini i svaki dogovor koji budu postigli, treba da daju doprinos evropskim integracijama Republike Srbije, pa se onda u tački 4. kaže – Republika Srbija pristupa dijalogu sa Prištinom svesna značaja koji bi postizanje obostrano prihvatljivog rešenja imalo da se ubrzaju integracije čitavog zapadnog regiona u EU itd.
Sa svojim skromnim obrazovanjem i pameću bio sam, dragi prijatelji, ubeđen da ova rezolucija treba da sačuva teritorijalni integritet otadžbine, da treba da sačuva njenu celovitost, da treba da sačuva suverenitet i dostojanstvo, da ponudi ruku pomirenja Albancima, insistirajući na činjenici da je KiM zauvek, oduvek i večito srpska, kao i praprostor nastanka srpske države, vere, crkve, jezika, identiteta, da je kao takvo rodno mesto srpske nacije i svakog Srbina pojedinačno, da Gračanica, dragi prijatelji, nije samonikli korov na kupusištu, a da Simonida nije zidni tapet kupljen u obližnjem "Merkatoru".
Nažalost, nema gospodina premijera i nema gospodina predsednika i ja to ne mogu da im kažem. Reći ću još jednu stvar. Uz sve te činjenice, na to i takvo Kosovo, potpuno zavičajno pravo polažu i svi oni Albanci koji su tamo rađali svoju decu i sahranjivali svoje roditelje. Po mom skromnom razumevanju stvari, ova rezolucija trebalo je da govori o neminovnosti istorijskog sporazuma dva zavađena naroda, da bi ubuduće živeli bez zađevica, bez krvi, trgovine narkoticima i unutrašnjim organima. Zaista, apsolutno ne razumem kakve to veze ima sa priključenjem EU.
Ova rezolucija treba da spreči novu spiralu nasilja, pojavu srpske gerile na Kosovu, na severu Kosova, da spreči ukus gorčine i kolektivnu frustraciju da je Kosovo izgubljeno, da eliminiše jednom zauvek ideju o tome da se Kosovo može izgubiti, jer, dragi prijatelji, Kosovo nije dugme da može da se izgubi.
Ono je, kao što vam je, pretpostavljam poznato, oteto, a kada se nešto preotima, to ne čine preotimači, nego oslobodioci. Samo što iza oslobodilaca, iza njihovih belih konja ili belih tenkova, svejedno, idu ili pesnici ili snimatelji, a odmah iza njih ide osveta. U tom smislu taj circulus viciosus trebala je da spreči ova rezolucija. Zato je, napokon, valjda i pisana, a ne zbog priključenja EU. Kucate na vrata i prosite, dragi prijatelji evrofiličari, udatu i već odavno isprošenu devojku. Brod koji se zove Evropa uveliko tone. Putnici ga u prepunim čamcima za spasavanje napuštaju potpuno upaničeni, a samo srpski čamac sa zajapurenim veslačima i usplahirenim kormilarom, ushićenim kormilarom jednako koliko i usplahirenim, uveliko i energično veslaju prema olupini. Ni jedna, dragi prijatelji, multiprofesionalna i multinacionalna imperija nije opstala. Neće ni ova.
Da vas podsetim na Sovjetski Savez, da vas podsetim na britansku imperiju, rimsku imperiju, otomansku, austrougarsku. Sve su se raspale u krvi i pepelu. Na tu lomaču, bar kada su u pitanju Turska i Austrija, i mi smo, verovali ili ne, dodali ponešto cepanice.
Evropa je konforna grobnica za male narode. Pa, ne mislite valjda da glas jednog Luksemburga ima jednaku snagu kao glas jedne Francuske. Da glas jedne Slovenije ima jednaku snagu kao glas jedne Nemačke. Dragi prijatelji, kada Angela govori, Janez trepće, tiho i nečujno. Doduše, kad Angela govori, svi trepću, tiho i nečujno.
Srbija na ta vrata kuca prekasno i Srbija tamo nije dobrodošla. Evropa se, dame i gospodo raspada. Pitajte Grke, Portugalce, Irce, Mađare. A vi govorite o istančanom smislu za realnost. Realnost nije konstanta. Najmanje je politička konstanta. Da je tako, mi bismo i danas agama šetali opanke i pristajali na pravo prve bračne noći. Da je tako, Hitler bi i danas bio u Parizu, a Hrvatska i Slovenija još bi bile u Jugoslaviji. Kad ste bolesni, dragi prijatelji, ne pristajete na realnost. Lečite se. Kad vam je dete, ne daj bože u kandžama narko mafije, ne pristajete na realnost, nego zovete rođake, prijatelje, lekare, psihologe. Nećete ga, svakako, uvažavajući realnost, ostaviti na milost i nemilost narko dilerima i sačekati da ga overenog pronađu u nekom skvotu ili nekom haustoru, nego ćete pozivajući lekare, porodicu, psihologe, psihijatre, ako treba zakucati na vrata i premijera i predsednika i zvati vojsku i vatrogasce, pod uslovom da imate vojsku i da imate vatrogasce.
Čekaćemo kao Jevreji, čeznuti za božurima i čekati da se realnost promeni, bez venecuelanskog kompleksa da se baš nama zalomilo da rešimo ovaj viševekovni konflikt, da po svaku cenu moramo istorijske čitanke, čekaćemo da se političke okolnosti promene, da Amerikanci odu u Venecuelu, da splasne albanski trijumfalizam, da deca pametnija uzmu stvari u svoje ruke, kao što su čekali Kiprani, kao što je čekao Kutuzov, kao što čekaju Škoti, kao što čekaju Kinezi. Nije brzina uvek vrlina.
Skratiću pošto moje kolege treba da govore, ali imao sam još nešto važno da vam kažem. Dakle, ukoliko se i vi opredelite za onu ranije toliko puta ponovljenu mantru – Evropa nema alternativu, Evropa nema alternativu, Evropa nema alternativu, i ako to bude politička matrica i vas sada na vlasti, mogu da zamislim jedan susret pod zvezdanim nebom Košutnjaka u kome on moli da mu ona da, a ona kaže – ništa pre braka. On kaže – daj mi, molim te, a ona kaže – ništa pre braka. On kaže – daj mi, ženiću te, a ona kaže – ništa pre braka. Onda on kaže – daj mi, to će nas približiti Evropskoj uniji. Dragi prijatelji, da li mu je dala, šta mislite? Živela Evropska unija!
Zahvaljujem gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre, u dva minuta može stati samo lament, najljubaznije vas molim da pomognete da se ovo što ste vi sa razlogom nazvali "podela sirotinje" u ovakvom jednom kriznom vremenu, ne pretvori u to da neko bude siromašan a neko bedan, jer je razlika, verujte mi na reč, između siromaštva i bede ogromna.
Bićemo svi, a verujem i vi, u situaciji da negde u regionu, kako se to sad moderno govori, za jedan prostor koji se nekad zvao Jugoslavija, razgovarate sa svojim kolegama ministrima, sa ljudima iz njihovih vlada i na pitanje koliko je u vašoj zemlji opredeljeno za kulturnu politiku, vi ćete gospodine ministre reći šest promila. To je na nivou skandala.
Pri tom ste i vi čovek, apelujem na vaše prisustvo u toj kulturnoj matrici ove zemlje. Vi ste relativno ili apsolutno uspešan kompozitor, to pripada jednom pop kulturnom obrascu, u kome se ta kriza ne oseća toliko, ali ako kod vas ne dobijemo tu vrstu, rekao bih, saučešća, onda prosto ne znam gde ćemo dobiti.
Znate, život na vrhu prstiju je krvav život. To je život u krvavim patikama. Znate li kako izgleda jedan radni dan jednog filharmoničara? Ustaje da vežba, ide na probu da vežba, vrati se sa probe da vežba, ide da svira i vrati se kući da sanja kako vežba. Tiraži naših knjiga su 300 primeraka naših vrhunskih pesnika. Prosto, apelujem da pomognete. Žao mi je što nema ovde ministra kulture.
Da li ste pratili možda nekoga na neku svadbu ovih dana? Naše su ćerke, dragi prijatelji, na maturskim večerima obučene kao striptizete – pripravnice. Naši sinovi su na tim istim maturskim večerima obučeni kao telohraniteljski početnici. U vokabularu se koristi pet reči, od kojih su najčešće "vrh", "brate", "ekstra", i šta beše peto?
(Predsedavajuća: Vreme.)
Dozvolite mi.
Dakle, ovde se radi o apelu za pomoć. Završavam gospođo predsedavajuća. Najljubaznije vas molim da mi benevalentno date još 10 sekundi.
Tamo gospodine ministre, gde nema 2,4% nacionalnog budžeta u kulturi, smatra se da je politika svedena na nivo incidenta, da nema kulturne politike, da je kultura nivo incidenta.
I na kraju krajeva, ako zbog jedne slovne greške odbijate ovaj amandman, najljubaznije vas molim, skinite to sa onih 300.000 strana koje će se prevoditi na jugu Srbije, pri tome, dakako, ne pada mi na pamet da kažem da ne treba dati pravo ljudima da studiraju na matičnim jezicima. Hvala gospođo predsedavajuća na razumevanju.
Zahvaljujem, gospodine predsedniče.
Dame i gospodo, dragi prijatelji, gospodine predsedniče, pre izvesnog vremena sam postavio dva pitanja na koje, nažalost, u predviđenom roku, nisam dobio odgovor. Podsetiću u najkraćem da su to bila pitanja vezana za jednu krajnje nemilu situaciju, koja je primećena u dosadašnjem radu Ministarstvu kulture, da je postojao određeni broj stipendiranih filmova koji su dobili značajne donacije od Ministarstva kulture, a da pri tom nikada nisu niti započeti, ili eventualno nisu završeni, dakle, nikada nisu izašli u javnost.
Postavio sam pitanje – o kolikim se sredstvima radi? Postavio sam pitanje – ko su producenti i koji su to filmovi? Dakle, nisam dobio odgovor na to pitanje. Najljubaznije molim resorno ministarstvo da mi na to pitanje da odgovor.
Čini mi se da je to pitanje vrlo bitno, ne samo za jedan uži krug ljudi koji se time bave, nego, prosto, ona je paradigma jednog pomerenog sistema vrednosti u kojem smo svi duboko zagazili i na tom principu tih malih pomaka, iz tog paradigmanskog modela, od malog ka velikog, od pojedinačnog ka opštem, možemo doći do nečega što predstavlja neke suštinske istine.
Drugo pitanje je bilo vezano za funkcionisanje i rad, nerado govorim, javnog servisa, radije ću reći nacionalne televizije, koja je u jednoj dubokoj krizi, kako krizi rukovođenja, tako i konceptualno, ako hoćete i političkoj i moralnoj, i čini mi se da, pored toga što je loše vođena i pored toga što apsolutno nema nikakav program, osim onih nekoliko plavuša koje se smenjuju vodeći ga, menadžmentu te kuće niko nije rekao da su se u Srbiji dogodile određene političke promene. U tom smislu sam i postavio pitanje, obzirom da se grca u jednoj flagrantnoj besparici a javna je tajna, koja je neopozivo tačna, kao uostalom i sve čaršijske priče u Srbiji, da nacionalna televizija, ili, ružno rečeno, javni servis, raspolaže ogromnim marketinškim i finansijskim kapitalom od nekoliko miliona sekundi, koje, gle čuda, u bescenje prodaje određenim firmama, lišavajući se tako ogromnog profita.
Moje pitanje je bilo – koje su to firme? Da li je tačno da su to firme gospodina Đilasa i gospodina Šapera? O kojem se projektovanom gubitku televizija radi, odnosno o kojoj se projektovanoj dobiti dotičnih firmi radi, kao i – da li u takvim sklopljenim ugovorima ima elemenata krivičnih dela? Na ta pitanja nisam dobio odgovor.
Najljubaznije molim ministra kulture, uvažavajući sve probleme sa kojima se suočava i uvažavajući činjenicu da je suočen sa gomilom obaveza, da nađe vremena da odgovori na ovako važno pitanje.
Znate, dragi prijatelji, u ovakvom sistemu vrednosti, nacionalna televizija je stub i nosač kulture jednog naroda. Ukoliko takva kuća nema mogućnost da se suprostavi ovoj najezdi indijskih "Nevesti", "Sulejmana Veličanstvenog" i slično, bojim se da ćemo biti suočeni sa jednim gorkim porazom, čijih posledica, nažalost, bojim se da nismo svesni.
Ovaj uvod i podsećanje, mala reminiscencija na ranija postavljena pitanja služi da postavim još jedno pitanje istom ministarstvu, Ministarstvu informisanja i kulture. Naime, juče smo saznali da se Milorad Mišković povukao iz vlasništva u pisanim medijima, odnosno, konkretno, povukao se iz "Presa", velikodušno ustupivši svoj kapitalni udeo novinarima te iste kuće. To je jako dobro za demokratiju u Srbiji, to je jako dobro za te novinare, budući da će se njihova socijalna mapa značajno korigovati i popraviti. Međutim, problem je druge prirode. On nastaje, ako se podsetite da je samo pre nekoliko nedelja isti gospodin tvrdio da nema nikakvog učešća u tim novinama, jednako tako o učešću u tim novinama, odnosno vlasništvo, učešća u tim novinama. Dakle, mudro ćuti i gradonačelnik Đilas.
Postavljam pitanje – ako vi koncentrujete tu poziciju moći u ruke jednog čoveka, a to je politička moć, koja će se sutra očitovati u činjenici da ćete biti, nedaj bože, predsednik stranke i imate ogroman finansijski kapital i kontrolišete medije. Koji su to onda reperni sistemi koji su kočnice da se takva jedna užasna pozicija moći zloupotrebi? Maršal Maklon, jedan veliki teoretičar medija kaže – javno mnenje je, ako pravilno koristite medije, otprilike kao testo u rukama veštog pekara, pa voljno, ako hoćete burek, hoćete perece, hoćete kiflice, dakle, sve je moguće.
(Predsednik: Vreme, gospodine Kovačeviću.)
U tom smislu i postavljam pitanje – pošto je u Srbiji očito na delu koncentrovanje te moći, a nemojte da vas podsećam do koje mere je koncentrat te moći poguban.
(Predsednik: Gospodine Kovačeviću, samo da vas upozorim na vreme. Prekoračili ste već 30 sekundi.)
Dragi predsedniče, izvinite zbog toga. Da mi je odgovoreno na prethodna dva pitanja koja sam postavio pre mesec dana, ne bih imao potrebu da prekoračim vreme, tako da uz izvinjenje završavam.
Dakle, pitanje je sledeće – ko su stvarni vlasnici medija u Srbiji, i ono nije preopširno budući da javno mnjenje u Srbiji zanima osam dnevnih novina, tri nedeljnika i šest televizija? Ko su paravanski, a ko stvarni vlasnici medija?
(Predsednik: Gospodine Kovačeviću, moram da vas prekinem. Već minut ste prekoračili vreme.)
Hvala. Izvinite.
Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, postaviću dva pitanja. Dakle, postojala je dobra praksa od 2000. godine da Ministarstvo kulture premira određeni broj filmova da bi se oni lakše snimili i da bi tako na kulturnom mapi Srbije ostavili neki arhivski trag koji treba da svedoči o nekom vremenu. No, kako se sve stvari kod nas mogu, od najboljih namera, pretvoriti u nešto što je potpuno suprotno, postavljam pitanje ministru kulture da mi odgovori – koliko je filmova od 2000. godine premirano, a da nikada nije snimljeno?
Verujem da ova pitanja iz kulture nisu preterano zanimljiva kao pitanja o asortimanu menze u Skupštini, ali bih voleo da mi se da odgovarajući prostor gospođo predsedavajuća.
Dakle, koliko je filmova dobilo stipendije, a da nikad nije snimljeno, da nikada nije započeto ili da nikada nije završeno? Koji su to filmovi? O kom se iznosu radi i koji su to producenti? Da li će Ministarstvo kulture išta preduzeti da se ta sredstva vrate?
Vrlo često je bio običaj da se ti Potenkinovi filmovi u formi lažnog prvog snimajućeg dana započnu, lupi se klapa, popije se viski, odigra rastur kolo a film se ne snimi nikada. To je prvo pitanje.
Drugo pitanje je vezano za rad RTS. Ne znam iz kog razloga velika grupa narodnih poslanika voli da ga zove - Javni servis. Dakle, poznata je činjenica da je RTS u ogromnim dugovima, da jedva vezuje kraj sa krajem, da se honorari i plate ne isplaćuju u isto vreme. Radio televizija Srbije ima jedan ogroman kapital u nekoliko miliona reklamnih sekundi. Dragi prijatelji, to su one sekunde koje kao reklame vidite i primećujete pre dnevnika, posle dnevnika, pre serije, u toku serije, u poluvremenu raznih sportskih utakmica itd. Tu se radi o nekoliko miliona sekundi ako to podelite na prvi i drugi televizijski program.
U isto vreme, naplata pretplate je spala na jedva 30%. Za razliku od Hrvatske gde je ta naplata preko 95%. Da li su Hrvati više skloni svojoj nacionalnoj televiziji, da li je više vole nego mi našu? Da li je hrvatski program znatno bolji od ovog našeg? Dakle, to su sve pitanja koja traže odgovor i koja su retorska. Moje osnovno pitanje – da li je tačno da se taj ogromni marketinški i finansijski potencijal unapred, po desetostruko ili višestruko manjoj ceni, prodaje odgovarajućim firmama, agencijama ili preduzećima? Ako je to tačno ko su vlasnici tih firmi? Da li je tačno da su to, u prvom redu, gospoda Đilas i Šafer? O kom se projektovanom profitu, odnosno o kom projektovanom gubitku radi i da li tu ima elemenata krivičnog dela?
Duboko sam ubeđen da ukoliko bi tu vrstu naplate, kao što je to nekada radila pre pojave programskih ideja ovoga tipa, pre pojave kompjutera, televizija je na mastiljavu olovku sama naplaćivala i prodavala ove programe. Bojim se da se ovde radi o značajnim sredstvima, a naročito u trenutku kada je nacionalna televizija Srbije, rekao bih dragi prijatelji, pred gašenjem. Neću govoriti previše o tome koji je značaj nacionalne televizije, do koje mere ona treba da bude brana kiču i šundu koji nas preplavljuje sa svih strana, do koje mere je ona stub nosač nacionalne kulture.
Još jedno retorsko pitanje za kraj, gde ćete vi to videti Mocartov rekvijem, gde ćete vi to videti novogodišnji Bečki koncert, gde ćete videti dobar film, dobar tok-šou program, dobru školsku, dobru dokumentarnu emisiju, ako ne na nacionalnoj televiziji. Na našoj, ne svakako, zato što nema koncept, nema ideju, nema stav, nema jasno vođenu repertoarsku misao.
Prošli put sam govorio šta mislim o programu nacionalne televizije, ali se bojim da su ova sredstva o kojima govorim ogromna i da idu u ruke određenoj grupi ljudi koja se pri tom ponaša kao vlasnik tog prostora dozvoljavajući ili ne dozvoljavajući nekome da propagira svoje proizvode bilo da su oni političke prirode, bilo da se radi o paštetama. Hvala lepo.