Hvala, uvaženi kolega Milićeviću.Dame i gospodo narodni poslanici, moram da se osvrnem i na prethodnu raspravu i da kažem da je kolega iz opozicije, dakle, prethodni govornik u fokusu ovde rasprave već nekih sat vremena.
Mi smo jednu debatu imali na ovoj televiziji koja podržava bivšu američku administraciju. Vodili smo jednu veoma kulturnu debatu. Dakle, to je bilo pre nekih devet meseci. Međutim, ono što je suština, da ja nisam čuo od kolege ni jednu jedinu reč o ovoj temi današnjeg dnevnog reda, a to je povećanje penzija. To je jedna ozbiljna rasprava o tome kako da učinimo boljim život penzionera, ddakle, najstarijih građana Republike Srbije, kojih ima negde oko 1.700.000.
Znači, devet meseci je njegova politika da li neko ima pravo ili nema pravo da predlaže amandmane u Narodnoj skupštini. Pa, šta će drugo da radi, nego da radi u odborima, da predlaže amandmane i da svojim diskusijama doprinese da predlozi zakona budu što bolji, da budu primenjivi u praksi, da budu u korist svih građana Republike Srbije?
Prethodni govornik je istraživač javnog mnjenja i vrlo dobro poznaje političku situaciju i konstelaciju političkih, ekonomskih i svih drugih odnosa u našoj zemlji. Zna da nas podržava više od 60% građana Republike Srbije i znam da je vrlo teško da raspravljamo o tome u situaciji kada je Srbija druga u Evropi po privrednom rastu sa 4,9% u prvih šest meseci odmah iza Poljske koja ima 5,1%.
Teško je raspravljati o tome kada povećavamo penzije, kada se pripremamo da, u skladu sa ekonomskom moći i ekonomskim uspesima, povećavamo plate u javnom sektoru, kada imamo sve više i više investicija znam da je teško argumentovano raspravljati i davati neke konstruktivne predloge, ali ipak pozivam moje kolege da zarad interesa građana, zarad njihovog boljeg života razgovaramo možda o tome da li dinamika gradnje Beograda na vodi treba da bude brža ili ne, da li smo dovoljno napravili autoputeva u 2017. godini, a bilo ih je 110 kilometara.
Slažem se, možda je moglo da se napravi i 120 i 130 kilometara autoputeva, ali govorimo o tome da ova rasprava u parlamentu treba da ide ka tome da učinimo zajedno da građani Srbije dobro i lepo žive.
Ja znam da vi nemate argumenata i znam da je jedini argument – mi nemamo dovoljno prostora. Pa kako nemate dovoljno prostora? Pogledajte nedeljnike, pogledajte štampane medije.
Situacija u Srbiji je identična situaciji u SAD. Osamdeset posto mejnstrim medija tamo je usmereno na kritiku Trampa, na kritiku njegove politike zato što su oni koji to sada rade i kritikuju izgubili svoje privilegije, izgubili svoj uticaj. Tako je to sada i ovde i onda vi, usled nedostatka argumenata, usled nedostatka ono što je suštinski problem parlamenta i političkog života u Srbiji.
Usled nedostatka politike vama je najveći problem zašto vladajuća koalicija podnosi amandmane. Pa i ja sam lično podneo amandman na izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju i neka kaže ministar i izjasniće se ako budemo imali vremena da li je amandman dobar, da li će popraviti Predlog zakona ili ne, ali nemate ni jedno pravo da nas nazivate fantomima i da nazivate ovde preko 160-170 ljudi kukavicama i ljudima koji ne rade u interesu svoje zemlje. A šta vi radite? Osudili ste rasnu diskriminaciju, osudili ste polnu diskriminaciju. Da, rekli ste – osuđujem. Da li je to dovoljno? Pa, da je to neko od njih ovde levo uradio, pa razapeli bi ga kao Hrista na Golgoti.
Molim vas da nastavimo sa jednom konkretnom raspravom. O konkretnim stvarima mi ovde pričamo, o vrlo, vrlo ozbiljnoj temi. Povećavamo penzije i činimo da naši najstariji građani bolje, bezbednije i kvalitetnije žive i to jeste rezultat politike predsednika Vučića, to jeste rezultat politike Vlade Republike Srbije i naše većine ovde u parlamentu i, naravno, sa takvom politikom ćemo i nastavite.
Naravno, vi nastavite oko amandmana, nastavite oko trivijalnih stvari i ostaćete, kao i Dimitrije LJotić. On je 1938. godine 1%. To je verovatno i sada isti red veličina i ovde. Hvala.