Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivan Bauer

Ivan Bauer

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Zahvaljujem predsedavajući.

Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici i građani Republike Srbije, zatražio bih obaveštenje od dva ministarstva, odnosno da budem precizan od Uprave za veterinu Ministarstva poljoprivrede i zaštitu životne sredine i od Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave.

Svi smo bili svedoci jučerašnjeg događaja u Šapcu kada je pas rase staford terijer napao i prema nekim verzijama događaja, pošto se to dogodilo juče popodne, naravno, mediji su različito izvestili o ovom događaju, ali rekao bih da je ovo najautentičnija verzija u kojoj se kaže da je pas ove rase napao i izujedao troje maloletne dece uzrasta sedam i osam godina i to u dvorištu osnovne škole.

Ovo je prosto nedopustivo. Iz tog razloga, želim da upoznam javnost i kolege narodne poslanike sa Pravilnikom o načinu držanja pasa koji mogu predstavljati opasnost za okolinu i to naročito sa članom 7. st. 2. i 4. ovog Pravilnika. Inače, u članu 2. ovog Pravilnika se definiše koje su to rase pasa tzv. opasni psi. Naravno, ne treba vam kažem da se rasa staford terijer smatra opasnim psom.

Stav 2. člana 7. ovog Pravilnika glasi – vlasnik opasnog psa mora psa da drži u prostoru, odnosno objektu koji je odgovarajuće veličine i iz koga pas, naglašavam, ne može da pobegne.

Stav 4. glasi – ulaz u prostor ili objekat u kome se drži opasan pas mora se držati pod ključem, dakle, u konkretnom slučaju pas ne samo da nije bio u odgovarajućem pravilno obezbeđenom prostoru, nego se još i slobodno šetao ulicama i to bez brnjice, što je u suprotnosti sa članom 5. ovog pravilnika i ušao u dvorište osnovne škole.

Nažalost, ovo nije usamljen slučaj neodgovornog ponašanja pojedinih vlasnika ovih rasa pasa, tzv. opasnih pasa. I sam sam nedavno, pre nekoliko nedelja bio svedok slučaja kada je vlasnik jednog od tzv. opasnih pasa šetao Knez Mihailovom ulicom svoga psa bez brnjice i bez povodca. Da li možete da zamislite koliko se dece u tom trenutku nalazi u Knez Mihailovoj ulici, da ne govorim o odraslim osobama.

Dakle, mislim da se svi sigurno slažemo da se ovakvom ponašanju mora stati na put i da se moraju primeniti odgovarajuće mere spram ovakvih neodgovornih vlasnika pasa.

Da ne bih bio pogrešno shvaćen ovde, ne pozivam ni na kakav lov na veštice, niti na zabranu bilo koje vrste, odnosno rase pasa, jer nije naučno dokazano da je jedna rasa pasa najbolji čovekov prijatelj, a da je neka druga najveći neprijatelj, ali je praksa pokazala da određene rase pasa u rukama neodgovornih vlasnika mogu da postanu, da tako kažem, opasno oružje. Zato apelujem na nadležne organe da nalože da se preduzmu odgovarajuće mere, u smislu izdavanja naloga za pojačanu kontrolu nad neodgovornim vlasnicima, odnosno neodgovornim ponašanjem pojedinih vlasnika ovih opasnih rasa pasa, ali i da se preduzmu oštrije sankcije prema njima.

Takođe, mislim da bi bilo dobro razmotriti inoviranje odgovarajuće regulative, ovaj Pravilnik koji sam citirao iz 2010. godine, čini mi se, da bi ga trebalo revidirati i možda uvesti oštrije sankcije prema onima koji ih zaslužuju.

Molim ministarstva da me izveste o merama koje planiraju da preduzmu i koje će preduzeti u vezi sa ovim i sličnim slučajevima. Zahvaljujem.
Zahvaljujem predsednice.
Poštovani potpredsedniče Vlade, poštovani ministre, cenjene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, ja bih hteo da govorim danas o dva zakona, zakonu o potvrđivanju Sporazuma o zajmu sa Fondom za razvoj Abu Dabija o budžetskoj podršci i zakonu o potvrđivanju finansijskog ugovora „Apeks zajma za mala i srednja preduzeća“ između Evropske investicione banke i Republike Srbije, koju su zastupali Ministarstvo finansija i Narodna banka Srbije.
Nakon toga, u drugom delu rasprave, moj kolega Jovanović će govoriti o zakonu koji je vrlo važan za građane Kraljeva, grada iz koga on dolazi.
Prvo nekoliko reči o ovom zajmu koji smo sklopili sa Emiratom Abu Dabi, a koji vidim da je izazvao određene nedoumice ili kontroverze, kako hoćete, u javnosti.
Prvo mislim da treba da kažemo da se radi o nečemu što nije apsolutno novo. Dakle, rekao je i ministar, ovaj ugovor je potpisan pre dve godine. U budžetu za 2016. godinu je predviđeno zaduživanje na osnovu ovog ugovora. Prema tome, radi se o nečemu što je apsolutno poznata informacija, zbog toga što su se u javnosti pojavili određeni tekstovi o kojima se govori o tome kao da je to nešto što je potpuno novo i potpuno nepoznato.
Nakon što je stigao ovaj zakonu u zakonsku proceduru u Skupštinu, pojavili su se, dakle tako kažem, tradicionalnim medijima određene vesti, a rekao bih još više diskusije u društvenim, odnosno u novim medijima koji se sve vrte oko jedne teme, da parafraziram – šta će nama, otprilike, ovaj zajam kada imamo suficit u budžetu, a to se odnosi pretpostavljam na ono što je premijer više puta rekao, a to je da nakon dva kvartala imamo suficit, a evo, danas je i ministar finansija potvrdio da i dalje imamo suficit u budžetu.
Dakle, bez želje da uvredim bilo koga, meni ovo pitanje zvuči kao zamena teza i kao nedovoljno poznavanje razloga za zaduživanje. Kao prvi argument za ovo što sam rekao, hteo bih da vam pročitam nešto što piše u ovom zakonu – Ciljevi zajma - cilj zajma je podrška privrednom razvoju Republike Srbije putem smanjivanja troškova finansiranja, unapređenja ekonomske situacije u zemlji i doprinosa ostvarivanju planiranog razvoja. Dakle, ovde se ne radi ni o kakvom uzimanju zajma u trenutku kada nam on nije nizašta potreban, nego se radi o uzimanju zajma koji nam je i te kako potreban i koji možemo da koristimo za različite stvari, kao na primer, za refinansiranje određenih nepovoljnih kredita ili za finansiranje određenih obaveza iz prošlosti, ono o čemu je govorio ministar, koje su bile uzimane po daleko nepovoljnijim uslovima.
Isto tako, ukoliko sredstava imamo dovoljno mi možemo ovaj kredit da koristimo i za povećanje kapitalnih investicija i kapitalne investicije, odnosno nivo kapitalnih investicija je čini mi se jedna od retkih stvari, ako ne i jedina, zamerka Fiskalnog saveta našem budžetu u poslednje dve godine i to u smislu da su nedovoljne kapitalne investicije, odnosno da bi veće kapitalne investicije doprinele snažnijem razvoju naše ekonomije. Dakle, imamo više mogućnosti na koji način možemo ovaj zajam da koristimo.
Druga stvar koja nije potpuno jasna, a to je da se poziva na to da imamo suficit u ovom trenutku. To što ga imamo u ovom trenutku ne znači da ćemo ga imati do kraja godine i o tome u svom poslednjem izveštaju Fiskalni savet je vrlo jasno govorio, da ćemo do kraja godine imati deficit. To je danas potvrdio i ministar finansija.
Mi imamo dobar rezultat i imaćemo dobar rezultat. Imaćemo mnogo bolji rezultat nego što smo ga predvideli budžetom RS za 2016. godinu i inače u ekonomiji kada napravite neku projekciju i kada ona nije dobra, bez obzira na to da li ste projektovali manju ili veću sumu, uvek ste pogrešili.
Mislim da je budžet jedna od retkih stvari koji kada projektujete na način da vam je deficit manji nego što je predviđeno, to je dobro, jer to je znak da projektujete konzervativno. To je ono što smo grešili dugi niz godina kada smo projektovali stalan tako što smo pravili najoptimističkije moguće prognoze, a onda smo nakon toga morali da radimo rebalanse budžeta pa i po nekoliko puta. To je nešto što nam se u poslednjih nekoliko godina ne događa i to je nešto je za svaku pohvalu.
Dakle, zahvaljujući tome što imamo dobar rezultat mi možemo da vratimo recimo dug „Petrohemije“ od 105 miliona evra i to je nešto što je premijer najavio pre nekoliko dana na konferenciji za štampu. Možemo da otvorimo prostor za novo povećanje plata i penzija.
Na kraju godine bez obzira na to što sada imamo suficit ćemo imati deficit. Taj deficit mora iz nečega da se finansira. Zašto se ne bi finansirao iz sredstava koja se dobijaju po vrlo povoljnim uslovima?
Želim da podsetim narodne poslanike, naročito one koji nisu bili narodni poslanici u prethodnom sazivu da smo mi prošle godine povećali deficit na kraju godine tako što smo vratili akumulirane dugove „Srbijagasa“ prema NIS-u i tako što smo vratili dugove vojnim penzionerima koji su se prenosili iz godine u godinu.
Mi smo uradili ono što bi verovatno većina političara uradila, a to je da imamo što manji deficit, jer što manji deficit znači što bolju političku poruku. Ne, mi smo povećali deficit, ali smo time razdužili obaveze iz prošlosti koje smo stalnog godinama prenosili iz godine u godinu, da ne govorim o tome da je bilo mnogo godina u kojima smo te obaveze, da tako kažem, sakrivali, odnosno stavljali ih ispod crte i time opet, da se izrazim žargonski, štelovali naš deficit, odnosno veštački ga smanjivali.
Treća stvar koja mislim da je vrlo važna, a koju treba reći da bi se potpuno razumelo zašto ta teza da sad ne treba da uzmemo zajam jer imamo suficit ne stoji, jeste da izvršenje budžeta je jedna fluidna kategorija, kao što je rekao i ministar. Dakle, to što mi imamo suficit u nekom trenutku ne znači da u nekom drugom trenutku nam ne dolaze neke obaveze koje smo imali, koje smo preuzeli i koje moramo da servisiramo u tom trenutku kada su stigle.
Mi tada moramo da se zadužimo da bismo bili u stanju da tu privremenu nelikvidnost razrešimo. Upravo kada pogledate na koji način je koncipiran ovaj kredit, a on je koncipiran tako da se uzima u pet tranši po 200 miliona dolara, da te tranše su svakih šest meseci, vi vidite da apsolutno sve od ovoga što sam pobrojao dolazi u obzir. Vrlo je verovatno da će biti onako kako je rekao ministar, a to je da ćemo ga mi koristi da finansiramo neke kredite koje smo ranije uzimali, odnosno obaveze koje na osnovu tih kredita stižu, ali ukoliko budemo imali višak sredstava, mi ta sredstva možemo da plasiramo na različite načine i da time, bilo rešavamo probleme iz prošlosti, bilo da ulažemo određene investicione projekte, kakve jesu kapitalne investicije i da time doprinosimo onome što ovde piše o ciljevima zajma, a to je o rastu i razvoju ekonomije Srbije.
Kada pogledamo kretanja na međunarodnom finansijskom tržištu danas i kada pogledamo nešto što je vrlo važno, a to je kreditni rejting Srbije, onda možemo da zaključimo zaista da je ovaj kredit izuzetno povoljan. On ima kamatnu stopu od 2,25%, da ponovim, period dospeća je deset godina, a period počeka je pet godina. Dakle, za pet godina počinjemo da vraćamo ovaj kredit.
Da bi bilo jasno potpuno koliko je ovaj kredit povoljan, reći ću vam samo najnoviji podatak o zaduživanju Republike Srbije na sekundarnom tržištu za finansiranje obaveza po osnovu ranije emitovanih hartija od vrednosti. Dakle, prodali smo državne obveznice na sekundarnom tržištu po stopi prinosa od 4,2%. To će reći 2% više nego što je ovaj zajam. To su podaci od pre deset, petnaest dana.
Prema tome, mislim da zaista nema razloga da politizujemo temu ovog kredita. Mislim da je ovaj kredit zaista dobar i, naravno, poslanička grupa Socijaldemokratske partije Srbije će podržati ovaj Predlog zakona, kao i ostale predloge zakona o kojima razgovaramo.
Dalje, hteo bih da kažem nekoliko reči o malim i srednjim preduzećima i preduzetništvu apropo ovog zajma, Apeks zajma koji smo dobili od Evropske investicione banke. Oprostićete mi što ću napraviti jedan uvod u kome ću govoriti o ovom sektoru, jer mislim da je strašno važno da razumemo značaj ovog sektora za budući ekonomski razvoj Srbije.
Svugde u svetu je sektor malih i srednjih preduzeća i preduzetništva motor ekonomskog razvoja i glavni izvor inovacija u jednoj zemlji. Tako je naravno i u Srbiji, pa onda ne treba da vas čudi podatak da, ovo su najaktuelniji podaci, da među aktivnim preduzećima 99,8% preduzeća spadaju u sektor malih i srednjih preduzeća i preduzetnika, da ova preduzeća generišu dve trećine zaposlenosti, da ova preduzeća generišu dve trećine prometa i da ova preduzeća, odnosno ovaj sektor učestvuje sa jednom trećinom u kreiranju bruto domaćeg proizvoda.
Sektor malih i srednjih preduzeća i preduzetništva ima poseban značaj u zemljama u tranziciji, jer on u njima igra još jednu ulogu osim one koju igra, koju sam pomenuo u razvijenim zemljama, a to je apsorpcija nezaposlenosti koja nastaje u procesu tranzicije, odnosno u procesu restrukturiranja privrede.
Zaista, kada pogledate podatke iz 2008. godine, u periodu od 2004. do 2007. godine, sektor malih i srednjih preduzeća i preduzetništva kreirao je 149.000 radnih mesta, i na taj način gotovo je u potpunosti kompenzovao izgubljena radna mesta u procesu tranzicije. Nažalost, svetska ekonomska kriza je preokrenula ove trendove i od tada, pa do 2014. godine ovaj sektor beleži negativne rezultate po svim parametrima kojima se meri njihova efikasnost.
U 2014. godini smo imali rezultate koji obećavaju, koji daju nadu za optimizam. Imali smo u ovoj godini povećanje prometa, povećanje bruto dodate vrednosti, povećanje produktivnosti u sektoru malih i srednjih preduzeća, nažalost, i dalje smanjenje broja zaposlenih. To je nešto što prati čitav ovaj period, ali sa usporenjem ovog trenda smanjenja broja zaposlenih. I dalje u ovom sektoru ostaje onaj glavni problem, a to je manje mogućnosti za zaduživanje, odnosno za povoljno zaduživanje, bilo da se radi o započinjanju, bilo da se radi o proširenju posla kada govorimo o malim i srednjim preduzećima, odnosno o preduzetnicima.
Dakle, krediti su nepovoljni uglavnom zato što su kamatne stope previsoke, uglavnom zato što su visoki zahtevi za kolateralom i vrlo često zato što postoji nedostatak dugoročnih kreditnih sredstava, a ona su najvažnija za neki strateški razvoj ovih preduzeća, odnosno ovog sektora.
Ako pogledamo izveštaj o globalnoj konkurenciji za 2015/16 godinu, koji je radio Svetski ekonomski forum, videćemo da su oni prepoznali potpuno isti problem, a to je pristup izvorima finansiranja. Zaista, plasman naše zemlje, odnosno sektora malih i srednjih preduzeća, kako god hoćete, na ovoj listi je poražavajući. Dostupnost finansijskih usluga 97. u 140 zemalja, pristupačnost finansijskih usluga 111. od 140 zemalja, lakoća pristupa kreditima 120. od 140 zemalja.
Kao odgovor na ekonomsku krizu i kao odgovor na ove probleme o kojima govorim, Vlada Republike Srbije je u martu 2015. godine donela Strategiju razvoja sektora malih i srednjih preduzeća i preduzetništva sa pratećim akcionim planom za njeno sprovođenje i sa vrlo ambicioznim planovima koji kažu da se očekuje do 2020. godine značajno povećanje broja privrednih subjekata u ovom sektoru, značajno povećanje broja zaposlenih, povećanje prometa, povećanje BDV, povećanja raznih drugih kvalitativnih, još važnijih faktora kada govorimo o sektoru malih i srednjih preduzeća. Isto tako, ova strategija predviđa da se u ovom izveštaju, pomenutog Svetskog ekonomskog foruma, do 2012. godine popnemo vrlo visoko i da budemo u odnosu na ono gde se nalazimo sada i da budemo u prvih 60 zemalja. Ako pogledamo informaciju koju smo videli juče, a koja nam uliva optimizam, a to je da smo na „Duing biznis“ listi ponovo ostvarili napredak, odnosno da smo sada na 47. mestu, a podsetiću vas da smo pre samo dve godine bili 91, mislim da imamo razloga da budemo optimisti i kada se radi o napretku dostupnosti finansiranja, koji je vrlo važan za sektor malih i srednjih preduzeća i preduzetnika.
Kao najvažniji mehanizam, sada se vraćam na ono što je, hajde da tako kažem, konkretna tema, u Strategiji razvoja sektora malih i srednjih preduzeća i preduzetništva pominje se upravo Apeks zajam Evropske investicione banke. Dakle, Strategija je prepoznala da je ovo nešto što je u ovom trenutku najvažnije za Republiku Srbiju, odnosno za razvoj njenog sektora malih i srednjih preduzeća.
Ovde se radi o 150 miliona evra, radi se o zaduživanju pod povoljnim uslovima za sektor malih i srednjih preduzeća koji treba da doprinese njihovom rastu i razvoju, odnosno vraćanju na putanju rasta i razvoja kakav su imali do 2008, 2009. godine i ka konvergenciji svih najvažnijih parametara prema onima koji karakterišu zemlje EU.
Ovaj Apeks zajam donosi još jednu novinu, to je već pomenuo neko od mojih kolega ili koleginica, a to je inicijativa Poslovi za mlade zapadnog Balkana i mislim da je to naročito važno i da vredi pomenuti, jer se radi o posebnim olakšicama za zapošljavanje i samozapošljavanje mladih u Republici Srbiji, gde će za ove kredite biti obezbeđeni još povoljniji uslovi, odnosno još niža kamatna stopa.
Zaista, preduzetništvo je nešto što, čini mi se, mora biti jedan od najvažnijih strateških ciljeva Republike Srbije. Mi smo 2016. godinu proglasili godinom preduzetništva. Premijer je nekoliko puta govorio o tome i rekao je da će i naredne godine biti godine preduzetništva i mislim da je to ključna reč. Svaka godina mora da bude godina preduzetništva. Čini mi se da jedino tako Srbija ima šansu da se dinamično razvija u budućnosti i mislim da je ulaganje u ovaj sektor i ulaganje u razvoj preduzetničke kulture, to je nešto što mi, nažalost, nemamo razvijeno u društvu, odnosno u razvoj preduzetničkog duha kod pojedinaca, ključ za budući ekonomski razvoj Srbije.
Na koji način mi možemo da razvijamo preduzetničku kulturu u Srbiji, odnosno preduzetnički duh? Inače, ni sve države EU, odnosno sve države u Evropi ne karakteriše preterano, neke da, ali većinu ne, preduzetnički duh, to je nešto što je uglavnom vezano za SAD i to je nešto, čini mi se, na čemu mora da se radi od malih nogu sa novim generacijama koje dolaze, jer to je nešto što je ulaganje u narednih 50 godina u Srbiji.
Mi moramo da uvedemo preduzetništvo u celokupan obrazovni sistem Srbije, u bukvalno sve nivoe obrazovnog sistema i raduje me što sam čuo ministra prosvete da je jednom prilikom govorio upravo o toj ideji da se preduzetništvo uvede u obrazovni sistem Srbije. Ono što bih želeo da kažem ili da apelujem na ministra, jeste da, budemo vrlo oprezni u razmišljanju na koji način da preduzetništvo uvedemo u obrazovni sistem Srbije.
Preduzetništvo ne možemo da uvedemo kao predmet. U poslednje vreme smo imali vrlo čestu diskusiju o tome problem sa informatikom koja ove godine nije predmet, odnosno nije redovan predmet u nastavi, vrlo često se pojavljuje problem da deca iz informatike uče teoriju što je nešto što je potpuno nepromenljivo. Isto tako preduzetništvo ne može da bude predmet, ne može se odgovarati na temu preduzetništva.
Preduzetništvo mora da se uvede tako što imamo na umu o kom uzrastu govorimo i prilagođavamo ono o čemu se radi u tom uzrastu, a preduzetništvo približavamo mladima kroz različite mehanizme, bilo da su to raznorazni primeri iz prakse, bilo da su to neke radionice, bilo da je to pomoć za osnivanje đačkih kompanija ili raznorazne druge ideje.
Dakle, preduzetništvo treba da prožima sistem obrazovanja Srbije, a ne da ga uvedemo jednog dana kao predmet i da mislimo da ćemo tako rešiti problem trajno. Ne, na taj način ga sigurno nećemo rešiti.
I na kraju krajeva da bismo uspeli nakon ovoga, prvog koraka koji smo napravili, a to je da smo obezbedili povoljna sredstva za sektor malih i srednjih preduzeća i preduzetništva. Da bismo uspeli da ostvarimo dugoročni plan moramo i sa medijima da radimo na objašnjavanju koliko je ova tema značajna i koliko moramo da, naročito novim organizacijama, da objašnjavamo da je preduzetništvo nešto što nije bauk i da preduzetništvo jeste nešto što treba i mora da bude budućnost Srbije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, predsednice.
Poštovani ministre, cenjene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, verujem da oko nečega svi možemo da se složimo, podnosioci amandmana, a verujem i svi ostali narodni poslanici, a to je da je motivacija svih nas bila ista, a motivacija da podnesemo ovakav amandman jeste bila načelo ravnopravnosti.
Zaista bih voleo kada bismo malo češće u prvi plan stavljali stvari u kojima se slažemo, a ne samo one po kojima se razlikujemo.
Želeli smo da izjednačimo prava studenata osnovnih studija i studenata postdiplomskih studija, odnosno studenata magistarskih studija i doktoranata, mada istini za volju, nešto je teži posao završetak magistarskih studija, naročito izrada doktorske disertacije, nego završetak osnovnih studija, ali kažem, držali smo se načela ravnopravnosti i to je nešto što je ispravno.
Nisu prihvaćeni svi amandmani, ali takođe, nisu ni svi amandmani u istovetnom tekstu. Konkretno, amandman poslaničke grupe SDPS se razlikuje u nekoliko u svom tekstu u odnosu na amandman koji je podneo prof. dr Aleksandar Martinović i naravno da nije mogao biti prihvaćen i jedan i drugi amandman. Nije samo naš amandman taj koji se u tekstu razlikuje u odnosu na ovaj amandman koji je prihvaćen i samim tim postao sastavni deo zakona.
Što se mene lično tiče, a verujem da se i kolege iz moje poslaničke grupe slažu, za nas je najvažnije da je ovakav amandman postao sastavni deo zakona, odnosno da smo se pridržavali načela ravnopravnosti i da smo u ovim pravima izjednačili i magistrante i doktorante sa studentima osnovnih studija. To je mnogo važnije nego da li je, za mene bar, a verujem da se i kolege iz moje poslaničke grupe slažu, mnogo važnije nego da li će pisati da je prihvaćen amandman ovog ili onog poslanika.
Direktan povod za podnošenje ovog amandmana koji smo mi kao poslanička grupa, odnosno nekoliko poslanika naše poslaničke grupe podneli jeste bila komunikacija sa studentima, kao i profesoru Stojimiroviću i profesoru Atlagiću, i nama su se obraćali neki studenti. Konkretno, ja sam razgovarao sa jednim doktorantom i zbog toga bih hteo da podelim sa vama taj razgovor, ministre, iz razloga što upravo taj problem koji ima ovaj doktorant jeste jedan od razloga zašto smo došli u ovu situaciju. O čemu se radi? Ovaj doktorant je završio svoju doktorsku disertaciju, ispunio je sve formalne uslove za doktoriranje, odnosno da odbrani svoju doktorsku disertaciju, osim što je na fakultetu, koji je jedan od fakulteta na Beogradskom univerzitetu, su nešto drugačija pravila od onih koja ja kao neko ko učestvuje u univerzitetskom radu poznajem.
Dakle, pravila koja ja poznajem jesu da kada vam časopis, koji se nalazi na SCI listi, dakle, časopis koji je prihvaćen od strane Ministarstva prosvete, prihvati rad i da vam potvrdu da će taj rad biti objavljen, to se smatra kao ispunjen uslov, odnosno dva rada treba da imate, za odbranu doktorske disertacije. Konkretan fakultet to ne prihvata kao ispunjen uslov, nego zahteva da taj rad bude objavljen. Svako ko je bilo kada učestvovao u univerzitetskom radu zna da nekad može da prođe i šest meseci, pa čak i godinu dana, do objave određenog naučnog rada.
Ono što ja želim da kažem ministru, odnosno zbog čega želim da na njega apelujem. Jeste da osim ovog načela ravnopravnosti, koji uspostavljamo prihvatanjem amandmana koji je podneo prof. Martinović, ja bih voleo da još jedno načelo uspostavimo, a to je načelo predvidljivosti.
Nemam ništa protiv da određeni fakulteti opravdavaju ili kreiraju svoj elitni status time što postavljaju više kriterijume, bilo da se radi o kriterijumima za doktoriranje, bilo da se radi o kriterijumima za izbor u određeno znanje ili izbor u više zvanje. Molim vas, strogo formalne procedure, barem ja smatram, treba da budu iste na svim fakultetima. Zašto bismo razlikovali strogo formalne procedure od fakulteta do fakulteta? Ne uspostavlja se elitni status nekog fakulteta time što neku strogu formalnu proceduru napravite takvom da bude komplikovanija za studente.
Zašto bi neki doktorant na jednom fakultetu imao pravo da doktorira zato što ima objavljena dva rada, odnosno zato što će njegova dva rada biti objavljena u adekvatnom časopisu, a neki drugi student ne može da doktorira, odnosno ne može da bude izabran u više zvanje zato što njegovi radovi još uvek nisu objavljeni, jer kažem to nekada može da traje prilično dugo?
Dakle, ono na čemu insistiram, pod znacima navoda, jeste da vidimo sa fakultetima da li je moguće da napravimo sistem koji će važiti svugde isti, a to je sistem koji će obezbediti to načelo predvidljivosti, da suština, odnosno smisao bude iste forme, a nikako ne obrnuto. Zahvaljujem.
Zahvaljujem predsednice.
Poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, ja bih zatražio obaveštenje od Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, a ono će pretpostavljam dalje ovo pitanje proslediti onome koje nadležan, bilo da je to preduzeće „Putevi Srbije“ ili eventualno lokalna samouprava koja može biti nadležna za ovaj problem.
Problem sam uočio pre nekoliko meseci, a nakon toga su me kontaktirali stanovnici opštine Bajina Bašta, koji su mi potvrdili da taj problem zaista i postoji, da je nešto ozbiljniji nego što sam mislio i da on traje mnogo duže nego što sam mogao i da pretpostavim. O čemu se radi?
Pre nekoliko meseci sam prolazio putem Valjevo-Bajina Bašta i na deonici tog puta preko Povlena, odnosno preko Debelog brda, na spuštanju prema Drini, nisam mogao a da ne primetim da ni jedna serpentina, odnosno lakat krivina nije pravilno obeležena. Sa strane prema Valjevu moram da priznam da je možda sve, ako ne sve, onda velika većina ovih krivina bila obeležena. Dakle, radi se o jednom vrlo ozbiljnom problemu po imovinu, a što je još važnije po živote građana.
Kontaktirali su me i stanovnici opštine Bajina Bašta koji su mi rekli da je ova informacija tačna, ali da je isto tako put Bajina Bašta-Tara isto tako nije obeležen, odnosno lakat krivine takođe na ovom putu nisu obeležen, mada je ovaj put popravljen pre nekoliko godina i proširen je. Te lakat krivine su urađene nešto bolje nego što je to bio slučaj ranije.
Dakle, radi se o nečemu što apsolutno mora da se reši u najskorijem mogućem roku. Radi se o jednom vrlo važnom magistralnom pravcu. Radi se o putu koji ne samo da povezuje Zapadnu Srbiju, nego povezuje i Beograd, odnosno severnu Srbiju sa vrlo važnim turističkim centrima u Srbiji, sa Tarom, Mokrom Gorom, Zlatiborom, zatim sa Andrićgradom, Višegradom, istočnom Bosnom, istočnom Hercegovinom i nadalje, Crnogorskim primorjem.
Molim Ministarstvo građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture da ispita o čemu se radi, da kontaktira nadležni organ, bilo da su to „Putevi Srbije“, bilo da je lokalna samouprava i da proveri zašto ovaj problem postoji prema rečima stanovnika Bajine Bašte već više od 10-15 godina. Hvala.
Zahvaljujem.
Poštovani ministre sa saradnicima, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, poslanička grupa SDPS će podržati sve predložene zakone iz oblasti privrede i zdravlja koji se danas nalaze na dnevnom redu. Govoriću o Zakonu o javnim preduzećima, a moje kolege će se osvrnuti na neke od preostalih zakona koji su danas obrazlagali ministri Sertić i Lončar.
Aktuelna Vlada Republike Srbije je pretprošle godine započela procese fiskalne konsolidacije privrednih reformi i transformacije društva, koje je čini mi se nemoguće uspešno završiti bez rešavanja problema javnih preduzeća.
Javna preduzeća u Srbiji su na žalost generator ogromnih gubitaka i to nije jedini problem koji imamo danas sa javnim preduzećima. Zbog toga ona predstavljaju veliki balast za ovu generaciju, ali rekao bih i zbog tih nagomilanih dugova iz prošlosti i za neke naredne generacije. Zbog toga mislim da je rešavanje problema javnih preduzeća nešto što je imperativ, nešto što je hitno sprovesti u delo i rekao bih da to baš i nije tako teško zaključiti, s obzirom da nas na to poziva i struka, na prvom mestu Fiskalni savet, MMF i Svetska banka, ali svakako je najvažnije da konačno postoji politička volja da se ovaj vrlo neprijatan problem i rekao bih ne preterano politički popularan problem konačno reši.
Prvi korak u pravcu rešavanja nagomilanih problema u javnim preduzećima jeste donošenje, odnosno stvaranje temelja, odnosno kreiranje jedne dobre zakonske osnove za konačno započinjanje kvalitetnog poslovanja javnih preduzeća, odnosno stvaranje jednog racionalnog, efikasnog i profitabilnog sistema. Naravno, ovo poslednje kada govorimo o profitabilnom sistemu je nešto što je nemoguće napraviti preko noći, rekao bih da je za neka preduzeća verovatno nemoguće uraditi u srednjem roku. Na prvom mestu tu mislim na železnice, ali je svakako moguće za svako od tih preduzeća učiniti da posluju maksimalno racionalno i maksimalno efikasno.
Važeći zakonski okvir se u praksi pokazao nedovoljno kvalitetnim i zbog toga je bilo neophodno pristupiti izmenama i dopunama zakona koji je još uvek na snazi. Izmene i dopune su toliko velike da je na osnovu jedinstvenih metodoloških pravila bilo obavezno sačiniti novi zakon i mi danas imamo taj zakonski predlog pred nama koji je u javnosti ocenjen kao značajno bolji od prethodnog. Mislim da tu zaista nema nikakvog spora, čak ni u onom delu javnosti koji ima određene rezerve prema pojedinim rešenjima u ovom zakonu, o čemu je i ministar govorio u uvodnom delu svog izlaganja.
On je urađen u skladu sa nacionalnom borbom, Strategijom protiv korupcije Akcionim planom za njeno sprovođenje što je naglasila i Agencija za borbu protiv korupcije. Urađen je u saradnji sa PKS, sa MMF i Svetskom bankom, ali i uz uvažavanje primedbi, odnosno preporuka koje su stigle od nezavisnih tela.
Kada kažem uvažavanje to ne znači da su usvojene sve primedbe, ali su sve primedbe sa uvažavanjem prihvaćene i razmatrane. Neke od njih su usvojene, one za koje je predlagač smatrao da je u ovom trenutku moguće usvojiti.
Vi ste ministre krajem prošle godine prilikom predstavljanja ovog zakona u javnosti rekli, citiraću – da će Vlada u narednoj godini imati strožiju kontrolu poslovanja javnih preduzeća, jer joj je interes da uvede red u tim preduzećima. Ako dozvoljavate, nadovezao bih se na to i rekao da svako, a mi razmišljamo srednjoročno, a rekao bih i dugoročno, je jednostavno morao da posegne za ovim rešenjem, jer ova situacija u kojoj se trenutno nalazimo, u koju smo dovedeni je neodrživa.
Problem sa javnim preduzećima nije problem od juče, još je manje problem koji je nastao u vreme ove Vlade, rekao bih da je to problem koji kumulativno raste u poslednjih četvrt veka sa nekim boljim i lošijim periodima, ali svakako se ti najnegativniji efekti javljaju u poslednjih šest, sedam godina, otprilike od početka ekonomske krize, odnosno od 2008. godine.
Stoga je jasno da je nama za rešavanje ovako ozbiljnog problema i problema koji traje već nekoliko decenija potrebno sistemsko rešenje i da je nemoguće ovako ozbiljne probleme rešavati bilo kakvim partikularnim rešenjima, jer ona jednostavno nemaju kapacitet da daju rezultate.
Zakon o javnim preduzećima je samo jedan od potrebnih koraka na tom putu i on svakako zahteva nadogradnju. Na prvom mestu tu mislim na usvajanje kvalitetnih podzakonskih akata u zakonom propisanom roku. Kada to kažem mislim i na najavljeno i usaglašeno sa MMF jačanje kapaciteta jednog dela Ministarstva privrede koji će se baviti kontrolom javnih preduzeća i potpuna primena ovog zakona do njegovog poslednjeg slova. Samo u tom slučaju možemo da se nadamo da će naša javna preduzeća biti na putu ozdravljenja i da će na tom putu biti barem narednih nekoliko godina, mislim da ste rekli u narednih tri do pet godina je neki realan rok da najveći broj javnih preduzeća ozdravimo, da ih makar izvedemo na pravu putanju. Kažem, nisam siguran da će i u tom roku neka od njih moći da budu profitabilna, ali neka budu makar racionalna i efikasna.
Ovo jeste najvažniji korak i ovo jeste sistemsko rešenje kada su u pitanju javna preduzeća, ali mi smo istini za volju proces rešavanja problema javnih preduzeća na jedan indirektan način započeli još donošenjem novog Zakona o javnim nabavkama koji je prema ocenama Fiskalnog saveta već u prvoj godini doneo značajne uštede. Isto tako pretprošlogodišnje ukidanje i davanje garancija za javna preduzeća, zaduživanje za tekuće poslovanje je nešto što je doprinelo uvođenju reda u javna preduzeća u Srbiji. Počelo se i sa reformom najvećih sistema, na prvom mestu mislim na EPS, „Železnicu“ i „Srbijagas“. Takođe, radi se na smanjenju nelikvidnosti u privredi koju u priličnoj meri generišu javna preduzeća kroz donošenje Zakona o rokovima plaćanja itd.
Dakle, na reformi javnih preduzeća radi se već nekoliko godina, o čemu svedoče i njihove bolje performanse iz prošle godine. Vi ste pomenuli da imate određene podatke, nemamo još uvek kompletirane podatke za 2015. godinu, ali mislim da otprilike postoje podaci za nekih 11 meseci koji kažu da su prihodi javnih preduzeća bili ne tako značajno veći od plana, ali u svakom slučaju veći od plana, ali jesu troškovi bili, rekao bih, znatno smanjeni u odnosu na ono što je planirano.
Naravno, svakako najvažniji korak u ovom poslu jeste onaj koji se nalazi pred nama, a to je donošenje ovog zakona.
Kao što vi rekoste, odredbe zakona o javnim preduzećima odnose se na 728 javnih preduzeća, od čega 37 republičkih i 691 su javna preduzeća koje se nalazi na nivou AP, odnosno na nivo jedinica lokalne samouprave.
Prema analizi Fiskalnog saveta iz 2014. godine u ovim preduzećima u kojima je zaposleno oko 130 hiljada ljudi, operativni pokazatelji su na veoma niskom nivou. Takođe, prema toj istoj analizi ova preduzeća pate od internih neefikasnosti, pate od tekuće nelikvidnosti i od rastuće zaduženosti. To je nešto što predstavlja ozbiljan problem, rekao bih i posebnu brigu za državu jer preti da poništi efekte koje smo postigli merama fiskalne konsolidacije, koje su uglavnom bile usmerene na rashodnu stranu budžeta.
Dakle, sve nabrojane probleme nije moguće rešiti bez striktnije kontrole države nad javnim preduzećima, bez profesionalizacije u upravljanju koja podrazumeva uvođenje strategija i to i operativne i finansijske strategije poslovanja, isto tako razvijanje sistema integrisanog upravljanja performansama i, rekao bih, postavljanja i nakon toga ostvarivanja merljivih ciljeva, odnosno ključnih indikatora poslovanja.
Osim toga, mislim da je potrebno raditi predano na smanjenju neracionalnosti koje su vrlo izražene u javnim preduzećima i svakako nastaviti borbu protiv korupcije, koja je već u toku u javnim preduzećima.
Još jedna, mislim, vrlo važna stvar kada su javna preduzeća u pitanju jeste da zaista mislim da ne bi trebalo više, kao što je, čini mi se, to nažalost prečesto bio slučaj u prošlosti da javna preduzeća obavljaju socijalnu funkciju u društvu, jer, čini mi se, da time samo tereti, ne samo mi se čini nego sam prilično siguran, samo teret svog netržišnog poslovanja ravnomerno raspoređuju na bogate i siromašne što je siguran sam, složićete se svi, nešto što nije u redu i nešto što sasvim sigurno nije pravedno.
Dakle, u budućnosti moramo, i ja verujem da ćemo to i učiniti, da učinimo sve što je u našoj moći da socijalnu politiku, a to je nešto što SDPS podržava, a verujem i ova Vlada, vodi država, odnosno Vlada, a ne javna preduzeća, i da zaista socijalne mere se odnose samo na one ugrožene kategorije stanovništva kojima je bilo kakva vrsta socijalne pomoći potrebna.
U tom smislu bih dao jedan primer koji, ja mislim, dosta ilustrativno pokazuje kakva je razlika u efektima između netargetiranih mera socijalne pomoći, pod znacima, kada imamo nisku cenu koja je neekonomska i nekih targetiranih mera koje pogađaju samo, pod znacima navoda opet, one kojima je ta pomoć potrebna.
U tom smislu bih pomenu program energetski zaštićenog kupca koji je upravo usmerio određena sredstva prema onima kojima je teško bilo da podnesu povećanje cene struje, koje inače godinama se već nalazi na nivou koji je daleko ispod ekonomskog, odnosno ispod tržišnog, a sa druge strane nije pogađala sve grupe stanovništva, odnosno nije bila usmerena na one koji su bogati i koji mogu da podnesu i cenu struje koja jeste ekonomska.
Još nešto bih hteo da kažem vezano za ovu, uslovno rečeno opštu priču. Nećete mi zameriti što ću, verovatno nešto manje govoriti o konkretnim promenama u ovom zakonu, ali i vi ste govorili dosta opširno o tome, a verujem da će većina kolega govoriti opširno o tome šta se menja ovim zakonom. Mislim da je važno da se razume koja je opšta slika i zbog čega je važno promeniti ovaj zakon, a ne samo taksativno nabrojati, mada je i to važno, šta se sve u njemu menja.
Jedan fenomen bih takođe pomenuo, a mislim da ste i vi o tome govorili u javnosti u prethodnom periodu, on je vezan za to što javnost najčešće govori i razume probleme koji postoje u javnim preduzećima na republičkom nivou, što je doduše moram priznati logično i prirodno, s obzirom na finansijske, odnosno negativne finansijske implikacije koje ova preduzeća izazivaju.
Sa druge strane, to u ovom kontekstu može da zvuči paradoksalno, daleko će lakše biti uvesti red u javna preduzeća na republičkom nivou zato što je njih daleko lakše kontrolisati i zato što postoje daleko snažniji kapaciteti za kontrolu javnih preduzeća na nivou Republike nego što je to slučaj na nivou lokalnih samouprava.
Stoga mislim da je izuzetno značajno početi sa primenom ovog zakona čim pre, s obzirom na to da se dobar broj odredbi ovog zakona odnosi upravo na uvođenje reda i kada su javna preduzeća na lokalnom nivou u pitanju, što ranije nije bio slučaj jer ona su, čini mi se, imala malo previše slobode i u tom smislu pozdravljam što ovaj zakon stiže pred nas pre izbora. Mislim da je to strašno važno jer ovo je jedan od zakona koji nije mogao da čeka tri meseca.
Ne kažem da su neki drugi zakoni manje važni ili nevažni, ali mislim da je ovo jedan od krucijalnih zakona u ovom trenutku za RS i jedan od ključnih zakona za sprovođenje programa fiskalne konsolidacije jer bi bilo zaista jako loše ukoliko bismo poništili sve efekte velike žrtve koje su podneli građani RS time što su, da kažem, uslovno rečeno, pristali na smanjenje plata i penzija čime smo započeli ovaj težak proces fiskalne konsolidacije. Bilo bi jako loše kada bi javna preduzeća svojim neefikasnim poslovanjem pojela, pod znacima navoda, te uštede koje smo napravili ovim merama.
Dakle, javna preduzeća su, čini mi se, fokus u 2016. godini i u narednim godinama i tu ćemo pokazati pravu snagu ovog programa fiskalne konsolidacije.
Kao najvažniji dugoročni cilj donošenja ovog zakona, rekao bi da se izdvaja, transformisanje javnih preduzeća iz generatora problema u privredi ili gubitaka u privredi, kako hoćete, u jedan budući izvor rasta cene privrede. Ekonomska pravila koja važe za druge kompanije moraju konačno da počnu da važe i za javna preduzeća i ona ne mogu da budu večito zaštićena od tržišta i večito da posluju netržišno u različitom smislu te reči.
Želimo da značajno povećamo kvalitet poslovanja javnih preduzeća kroz predložene izmene zakona i ja ću nabrojati samo neke od njih. Vi ste ministre to vrlo detaljno obrazložili pa ja neću ulaziti u to ponovo, ali hteo bih da neke od njih naznačim kao one koje su meni, čini mi se, da su najvažnije ili sam ih ja barem tako doživeo.
Na prvom mestu mislim da je važno što se uvodi strateško srednjoročno i dugoročno planiranje koje nije moguće menjati osim u specijalnim slučajevima koji su vrlo jasno navedeni u zakonu i to sprovodimo kroz jedno realnije planiranje indikatora poslovanja, kroz bolje izveštavanje i kroz stvaranje jasnije slike o tome kakvo je stanje javnih preduzeća.
Sledeća vrlo važna stvar jeste unapređenje korporativnog upravljanja koje podrazumeva uvođenje novih poslovnih modela, koje podrazumeva bolju kontrolu od strane države, poboljšanje korporativne odgovornosti i savesnosti u poslovanju, ali i eventualno sankcionisanje u slučaju nepoštovanja te odgovornosti koja je na nekoga preneta.
Takođe, vrlo važna stvar jeste, koja ranije nije bila u toj meri prisutna, naročito ne na nivou javnih preduzeća u lokalnim samoupravama, jeste transparentnost u radu koja se ogleda u o obavezi izveštavanja i u obavezi poštovanja vrlo striktnih rokova u kojima se mora izveštavati, ali isto tako i informisanje javnosti u predviđenim rokovima kada su neke informacije od značaja za javnost.
Naredna stvar jeste povećanje odgovornosti i u radu depolitizacija javnih preduzeća kroz preciziranje i pooštravanje od uslova za izbor i načina izbora članova nadzornog odbora, direktora, izvršnih direktora, postavljanja v.d. direktora, preko kriterijuma za njihova razrešenje, do na kraju krajeva takođe vrlo važne stvari, a to je pomenuo ministar, radi se o kaznenoj politici za neispunjavanje zakonom propisanih obaveza.
Sledeća vrlo važna stvar jeste jasnije definisanje kontrolne uloge države i rekao bih da je to nešto što je i ključ, osim profesionalizacije onoga što ovaj zakon donosi. Tu mislim na prvom mestu na uvođenje sistema za sprečavanje zloupotreba i njihovo sankcionisanje. Nadam se da u budućnosti nećemo imati više slučajeve, koje smo nažalost u prošlosti vrlo često imali, a to je da smo imali nekontrolisano osnivanje javnih preduzeća na lokalnom nivou, da smo imali prenošenje svih zaposlenih javnih preduzeća iz jednog preduzeća u drugo, a ostavljanje dugova u drugim preduzećima, opet mislim na javna preduzeća na lokalnom nivou.
Dakle, mora da se uvede red u poslovanje javnih preduzeća na svim nivoima, kažem – ona na republičkom nivou verovatno više karakterišu problemi u smislu finansijskih implikacija njihovog lošeg poslovanja, ali su sasvim sigurno vrlo ozbiljan problem i javna preduzeća na lokalnom nivou. Na kraju, naravno, poboljšanje kvaliteta usluga poveravanjem obavljanja delatnosti od opšteg interesa kroz javno privatno partnerstvo i koncesije.
Na kraju, hoću da kažem da ove promene zakona predstavljaju jednu vrstu institucionalnog okvira za poboljšavanje finansijskih performansi javnih preduzeća, što treba da ih učini atraktivnim za neku buduću eventualnu potpunu ili delimičnu privatizaciju za javno-privatno partnerstvo ili, u krajnjem slučaju, za njihovo pojavljivanje na slobodnom tržištu i učešće u slobodnoj tržišnoj utakmici.
Njima se i obezbeđuje da se država konačno povuče iz javnih preduzeća u smislu profesionalizacije, odnosno u smislu upravljanje javnim preduzećima, ali da u isto vreme zadrži svoju kontrolnu ulogu, odnosno da sačuva interese države, ali istovremeno i interese građana, kroz očuvanje, odnosno mehanizama kontrole poslovanja javnih preduzeća i zaštite njihove imovine.
Dakle, da ponovim još jednom, poslanička grupa SDPS podržaće sve zakone koji se danas nalaze na dnevnom redu i zahvaljujem se na pažnji.
Zahvaljujem.
Samo nekoliko reči, poštovani ministre sa saradnicima, predložili smo da se izvrše izmene koje su više tehničke prirode, nego suštinske, čini nam se da je ova formulacija koju smo mi dali jasnija i preciznija i zahvaljujem ministru na razumevanju, našoj intenciji i podršci.
Zahvaljujem.
Poštovani ministre sa saradnicima, u ovom amandmanu smo reagovali na član 9. i predložili da se doda posle stava 2. stav 3. koji glasi – sredstva iz stava 2. ovog člana isplaćuju se najkasnije do 1. februara svake kalendarske godine za tekuću kalendarsku godinu.
Dakle, radi se o sredstvima koja se opredeljuju svake godine Savezu jevrejskih opština. Mi smo smatrali, s obzirom na to da u članu 24. stav 1. se kaže – da je Savez, misleći se na Savez jevrejskih opština, dužan da do 15. januara svake kalendarske godine sačini objedinjeni godišnji program upravljanja prihodima za tekuću kalendarsku godinu i da ga nakon toga dostavi odboru, gde se misli na Odbor za nadzor koji vrši nadzor upravljanja prihodima.
Mi smo smatrali da je svrsishodno da se odredi i rok do kada će ta sredstva biti uplaćena, s obzirom na to da ukoliko se ne odredi rok, verujući, naravno, u najbolju moguću nameru ministra, možda bi moglo da se desi da u nekoj budućnosti, za pet ili 10 godina, neko to što ne postoji takva formulacija, odnosno to preciziranje, to zloupotrebi i da sredstva ne budu prebačena u neko dogledno vreme, odnosno da budu prebačena krajem kalendarske godine za tu godinu. Dakle, to je bio razlog.
Razumem argumentaciju koju ste vi ponudili, nadam se da ćete uvažiti našu argumentaciju.
Zahvaljujem ministru na uvažavanju naših argumenata.
Ovde smo imali dve intervencije - jedna je više tehničkog karaktera, a druga je, čini mi se, malo važnija. Kada sam govorio u načelnoj raspravi o problemu koji se može pojaviti, a to je da će biti vrlo teško dokazati da su određeni pripadnici jevrejske zajednice zaista bili pripadnici te zajednice, s obzirom na to da ne postoje knjige jer su spaljene tokom Drugog svetskog rata, s obzirom na to da neki od njih nisu bili registrovani kao pripadnici jevrejske zajednice, mada su trpeli sve konsekvence te činjenice da su zaista i bili Jevreji.
Dakle, ono što sam intervenisao u stavu 4. jeste da rok koji se propisuje kada se pojavi neko naknadno kao naslednik imovine, rok koji se propisuje jevrejskoj zajednici, odnosno Savezu jevrejskih opština da se ta imovina vrati jeste mesec dana od dana podnošenja zahteva. Može se desiti da taj zahtev bude nepotpun ili da podaci koje je dostavio neko ko traži povraćaj imovine ne budu u potpunosti validni i čini mi se da, s obzirom na to da će se u tom slučaju vrlo verovatno raditi o osobama koje žive u inostranstvu, taj rok koji je propisan, od mesec dana, za rešavanje tog zahteva jednostavno nije dovoljno dug.
Zbog toga smo predložili da se, umesto mesec dana, Savezu jevrejskih opština da rok od 90 dana da reše ove zahteve. Čini mi se da je to razumno. Tih zahteva neće biti toliko mnogo i mislim da produženje roka sa 30 na 90 dana ne bi nešto dramatično promenilo, a mislim da bi dalo mogućnost da se ovakvi slučajevi reše putem ovog zakona, a bez potrebe da dolazi do bilo kakvih sudskih procesa.
Mi smo podneli na ovaj član amandman iz istog razloga kao i Odbor za pravosuđe, doduše, nešto drugačije, jer je ovim članom bilo predviđeno da se na osnovu šestomesečnog izveštaja koji ne može vršiti revizor, s obzirom da on vrši godišnju reviziju poslovanja Saveza jevrejskih opština, vezano za ova sredstva koja im se stavljaju na raspolaganje. Dakle, mi smo predložili nešto drugačije rešenje, ali mislim da je i ovo rešenje koje je predložio Odbor potpuno prihvatljivo, tako da u tom smislu možemo da povučemo ovaj amandman.
Zahvaljujem predsedavajući.
Poštovani ministre i gosti iz ministarstva, VSS i Državnog veća tužilaca, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, iskoristiću priliku u ovih 12 minuta koliko imam na raspolaganju da govorim o Zakonu o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika.
Dve su polazne tačke ovog zakona, prvo svakako želja Republike Srbije da se u članu 2. stav 2. ovog zakona, citiram – izrazi saosećanje, solidarnost i razumevanje Republike Srbije za stradanje evropskog naroda koje je nastalo na njenoj teritoriji tokom neprijateljske okupacije. Drugo izvorište ovog zakona jeste i tzv. Terezinska deklaracija koja je usvojena 30. juna 2009. godine.
Uz postiđenost zbog one po zlu čuvene izjave da je Beograd prvi grad bez Jevreja, koju je danas spomenuo čini mi se kolega Neđo Jovanović, a onda je bila više puta citirana ili možda upravo baš iz razloga postiđenosti zbog te izjave, mislim da treba makar napomenuti ako ne i naglasiti da Srbija ovaj zakon donosi kao matična država naroda koji je takođe pretrpeo strašne progone i strašna stradanja tokom Drugog svetskog rata.
Isto tako treba reći da je Srbija za vreme Drugog svetskog rata bila pod stalnom okupacijom i to se nalazila u nekoliko okupacionih zona, dakle, čak nije bila ni jedna okupaciona zona, o tome ću nešto više govoriti malo kasnije. Dakle, zakon donosimo rekao bih iz ugla naroda žrtve ili više naroda žrtava, s obzirom da nisu Srbi bili jedini ti koji su trpeli nacistički progon ili ako hoćete da se opet izrazim metaforički, države žrtve, što bih rekao da ovom zakonu daje posebnu težinu.
Pomenuo sam Terezinsku deklaraciju, nju je potpisao veliki broj država, gotovo 50 među kojima se i sve današnje članice EU i to treba naglasiti, ali i Srbija. Ideja koja je bila vodilja prilikom donošenja ove Terezinske deklaracije jeste da se obezbedi dobrobit budućih generacija i pozove na večno sećanje, na jedinstvenu istoriju nasleđa Holokausta koji je bukvalno zbrisao sa lica zemlje tri četvrtine evropskih Jevreja.
Ne treba da podsećam, mada vidim da niko od kolega to danas nije rekao, da je jevrejski narod trpeo nepravde i rekao bih vekovne progone i mnogo pre Drugog svetskog rata. Drugi svetski rat je bio samo kulminacija tog procesa. Zato mislim da ta činjenica dodatno daje na značaju donošenju jednog zakona koji posebno tretira ovu materiju bez obzira na to što mi imamo krovni zakon koji reguliše pitanje vraćanja oduzete imovine i obeštećenje.
Dakle, ovaj zakon predstavlja, nisam pravnik ali se toliko razumem u pravo, neku vrstu leks specijalisa, ali u najpozitivnijem značenju tog izraza. Usvajanje ovog zakona je predviđeno, to smo već danas čuli, nacionalnim planom za usvajanje pravnih tekovina EU u periodu od 2014. do 2018. godine, ali je važno reći da njegovo usvajanje ne predstavlja našu obavezu niti u procesu evropskih integracija ni našu međunarodnu obavezu. Rekao bih da svakako šalje jednu vrlo pozitivnu sliku o Srbiji u svetu i rekao bih da daje Evropskoj komisiji razlog više da na najpozitivniji mogući način oceni naše napore koje činimo da bismo unapredili prava manjinskih i ranjivih grupa, što će se siguran sam odraziti i na vrlo brzo otvaranje poglavlja 23 i 24.
Osim vraćanja oduzete imovine što je predmet ovog zakona, bilo da je do oduzimanja te imovine došlo za vreme Holokausta, bilo da je do njega došlo za vreme tzv. agrarne reforme odnosno nacionalizacije i konfiskacije, jeste i finansijska podrška koja je predviđena ovim zakonom Jevrejskoj zajednici u trajanju od 25 godina, a počev od 1. januara 2017. godine. To je nešto što je svakako u duhu Terezinske deklaracije, odnosno u saglasju sa njenim preporukama, ali ponovo nije naša međunarodna obaveza, već je rekao bih jedan akt dobre volje ili dobre namere, pokušavam da pronađem neki izraz koji neće zvučati pežurativno, jer ovo zaista nije nešto što bi se moglo nazvati kada bi neko bio zlonameran nekakvom milostinjom države Srbije, nego je upravo jedan akt dobre namere kojim želimo da pomognemo Jevrejsku zajednicu u Srbiji, naročito one njene ugrožene pripadnike i da damo svoj doprinos stalnom podsećanju na strašne žrtve Holokausta.
Mislim da je to tema koja ima poseban značaj na Balkanu, jer ne sme nikada da se zaboravi da su žrtve nacističkog progona tokom Drugog svetskog rata bili i drugi narodi, ne samo Jevrejski narod, naročito Srbi i Romi. Na žalost ta spirala zločina se nije završila završetkom Drugog svetskog rata na ovim prostorima, nego se nastavila i tokom 90-tih godina kada su stradali gotovo svi narodi na ovim prostorima. To je razlog zbog koga SDPS smatra da je posebno važno da se sećamo svih žrtava iz kog god naroda da one dolaze, ali isto tako i da osudimo one koji su na bilo koji način učestvovali u izvršenju tih zločina.
U tom smislu mi naravno ovakav zakon zdušno podržavamo, ali isto tako i koristimo priliku da podsetimo naše kolege, narodne poslanike da je naša poslanička grupa podnela Narodnoj skupštini Republike Srbije deklaraciju o osudi saradnika, okupatora koji su vršili zločine ili su učestvovali u vršenju ratnih zločina.
Što se tiče samog zakona, da se vratim ponovo na njega, smatramo da je njegova ideja vodilja za svaku pohvalu. Isto tako i ovo što sam ranije pomenuo, a to je finansijska podrška Evropskoj zajednici, ali bih rekao i da je za pohvalu propisana hitnost u rešavanju svih slučajeva, odnosno svih zahteva koji budu nastali na osnovu ovog zakona, a isto tako i oslobađanje od plaćanja poreza, taksi i ostalih dažbina za zahteve koji budu podneti za one slučajeve koji budu nastali kao posledica njegove primene.
Dakle, zakon je koncipiran tako da oni koji podnesu zahtev, njihovi zahtevi budu zaista rešeni brzo, efikasno i uz minimalne troškove za podnosioce zahteva. Moram da kažem da broj tih zakona neće biti mali. Samo nepokretnih stvari, dakle, bez pokretnih stvari i preduzeće, što je takođe sastavni deo ovog zakona, na teritoriji Nemačke, dakle, samo nemačke okupacione zone, ima negde oko 3.000. Kada na to dodamo zahteve koji će pristići iz mađarske okupacione zone, odnosno Bačke, zatim iz okupacione zone koja je bila sastavni deo Nezavisne Države Hrvatske, odnosno Srema, kada dodamo zahteve koji se mogu pojaviti na Kosovu i Metohiji, ili zahteve iz jednog dela istočne Srbije koji je bio Bugarska okupaciona zona, onda je jasno da broj tih zahteva neće biti baš tako mali.
Jeste tačno da je jedan deo ovih zahteva već rešen individualno, na osnovu Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, ali sam siguran da će priličan broj zahteva biti rešavan i po ovom zakonu koji smo danas doneli, po ovom zakonu, ponavljam, leks specijalisu, ali u najpozitivnijem značenju tog izraza.
Poslanička grupa Socijaldemokratske partije Srbije pozdravlja angažman i Ministarstva i ministra, kao i radne grupe koja je radila na izradi ovog zakona, i to moram da naglasim, vrlo tesno sarađujući sa Savezom jevrejskih opština, odnosno sa Jevrejskom zajednicom u Srbiji i iz tog razloga jasno je da će naša poslanička grupa podržati i ovaj zakon, kao uostalom i sve zakone koje je danas obrazlagao ministar Selaković, ali i sve ove predloge koje smo čuli od gospode iz Visokog saveta sudstva, odnosno Državnog veća tužilaca.
Mi smo podneli određeni broj amandmana, ali o tome ćemo razgovarati kada za to bude vreme, neću danas da zloupotrebljavam Poslovnik pa da govorim o amandmanima.
Imam jednu dilemu iz koje proističu dva pitanja koja bih postavio ministru, zato što mi se čini da smo ono drugo rešili amandmanima, a za ovo nisam siguran da li uopšte može da se reši amandmanskim putem ili je potrebno da eventualno naknadno ministar reaguje nekakvom vrstom podzakonskog akta? Naravno, ukoliko bude bio saglasan sa onim što mu budem rekao.
Ono što je problem, po mom mišljenju, ili po mišljenju poslaničke grupe, kako želite, jeste vezano za član 15. stav 1. tačku 5) Zakona, vezano za vraćanje imovine, odnosno dokazivanje pripadnosti evropskoj zajednici pre Drugog svetskog rata, odnosno tokom Drugog svetskog rata. Sada ću vam reći šta tačno piše u toj tački 5: „Dokaz o činjenici da je prethodni vlasnik bio pripadnik jevrejske zajednice, a ako je bivši vlasnik pravno lice, dokaz da je na bilo koji način bilo u funkciji jevrejske zajednice“. Dakle, treba da se dokaže da je neko bio pripadnik jevrejske zajednice. Ne znam kako to rešiti amandmanom, ali evo šta su potencijalni problemi u primeni.
Dakle, šta činiti u slučajevima kada su knjige koje je vodila jevrejska zajednica uništene tokom Drugog svetskog rata i samim tim postoji problem da neko ko je bio član jevrejske zajednice dokaže da je bio njen član? Moram da vam kažem, to su podaci koje sam dobio u konsultacijama sa pripadnicima jevrejske zajednice u Srbiji, da postoje neke jevrejske opštine, odnosno one više ne postoje, postojale su jevrejske opštine u Srbiji koje danas više uopšte ne postoje, odnosno nemaju nijednog pripadnika, a čak ne postoje ni knjige, jer su spaljene tokom Drugog svetskog rata.
Drugo pitanje – šta raditi u slučajevima Jevreja koji nisu bili članovi jevrejske opštine, a potpuno je jasan njihov status, s obzirom da jesu pripadnici jevrejskog naroda i jesu jevrejske vere? Oni su takođe bili predmet progona i trpeli sve strašne konsekvence kao i svi ostali pripadnici jevrejskog naroda, zato što su, da tako kažem, pod znacima navoda, bili otkriveni od strane nemačkih okupacionih vlasti?
Pošto imam vremena ja bih, ako mi dozvoljavate, dao i predlog na koji način smatramo da bi ovo moglo da se reši. Mislim da je nešto slično pomenuo moj kolega Omerović kada je govorio kao ovlašćeni predstavnik naše poslaničke grupe, a to je da su nemačke okupacione vlasti vodile vrlo preciznu evidenciju o oduzetoj imovini Jevreja tokom Drugog svetskog rata. Ja bih rekao, s obzirom da u tim papirima praktično imamo u suštini dokaz da je neko pripadnik jevrejske zajednice, čak ukoliko i ne postoje knjige, ili ukoliko on nije bio registrovani pripadnik jevrejske zajednice, samim tim što mu je imovina oduzeta i što je trpeo progon, verujem da je to sasvim dovoljan dokaz. Rekao bih da ovo može da bude korišćeno, da ti papiri mogu da budu korišćeni kao jedan verodostojan dokaz, ili, ako hoćete, kao legitiman dokaz. Zahvaljujem.
Zahvaljujem predsedavajući.
Poštovani ministri, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, da bi se govorilo o budžetu za 2016. godinu potrebno je upoznati se da tako kažem, fiskalnom predistorijom, odnosno onim što se događalo u poslednjih desetak godina, naročito u kontekstu rezultata koji je ostvaren u 2015. godini, koja predstavlja početak jednog tro, a sada bih rekao i četvorogodišnjeg programa fiskalne konsolidacije.
Parafraziraću nešto što je ministar Vujović rekao pre otprilike godinu dana, neposredno pred diskusiju o budžetu za 2015. godinu. On je tada rekao da je Srbija od 2005. – 2015. godine, tačnije do kraja 2014. godine na trajektoriji postojanog povećanja rashoda, smanjenja prihoda, povećanja budžetskog deficita i rasta javnog duga.
Posle visokog deficita u 2014. godini, koji je doduše nastao dobrim delom iz opravdanih razloga, odnosno zbog katastrofalnih poplava koji su nas pogodile, mi smo za samo godinu dana u potpunosti preokrenuli fiskalni rezultat i zahvaljujući tome je imao pravo da u 2016. godinu uđemo sa optimizmom, ali ipak smo optimizmom da očekujemo da možemo da u određenoj meri relaksiramo fiskalnu politiku, da možemo da se nadamo da ćemo ostvariti rast bruto domaćeg proizvoda veći nego ove godine i da možemo čak da očekujemo i blagi rast životnog standarda stanovništva što nismo imali, rekao bih, priličan broj godina.
Pre nego što pređem na diskusiju o budžetu za 2016. godinu, hteo bih da kažem nešto o budžetu za 2015. godinu, jer ne možemo posmatrati budžet za 2016. godinu u nekom vakumu kao poseban dokument, s obzirom da je ovo jedan program trogodišnje fiskalne konsolidacije i definitivno ono što radimo ove godine jeste direktno povezano sa onim što je urađeno u 2015. godini.
I prvo pitanje koje se nameće kada se govori o budžetu za 2015. godinu jeste zašto je uopšte moralo da se ide na ovako teške mere, i rekao bih, za građane bolne, zar nije moglo da se nastavi sa politikom fiskalnom kako je vođeno u ranijem periodu ili da se primene neke malo manje bolne mere za građane?
Odgovor na to pitanje je da nije bilo moguće, osim ukoliko nismo želeli da 2018. godine imamo javni dug koji će biti otprilike oko 90% bruto domaćeg proizvoda i koji bi i dalje imao uzlaznu putanju zbog toga što bismo imali visoke fiskalne deficite negde u rangu između 6% i 7% bruto domaćeg proizvoda i zbog, naravno kumulativnih efekata koje proizvodi rast kamate kada dug raste.
Ja mislim da je i jednom prosečno informisanom građaninu potpuno jasno iz nekih naših prijateljskih zemalja iz okruženja, kako izgleda fiskalna politika kada se dovedete u takvu situaciju, odnosno kada imate tako visoke javne dugove u procentima bruto domaćeg proizvoda.
Dakle, tada više, čini mi se, prvo ne vodite samostalnu fiskalnu politiku, nego rekao bih da neko drugi vodi za vas fiskalnu politiku, dakle, on vam određuje koje ćete mere primenjivati. Pri tom, nisam siguran da su efekti tih mera potpuno jasni, jer vidimo na primeru te zemlje da primenjuju prvo daleko teže mere od onih mera koje mi primenjujemo danas, a drugo da se sve više zadužuju, što će reći, imaju, sa jedne strane, neku vrstu fiskalnih poboljšanja, sa druge strane, imaju neku vrstu fiskalnog otežanja u budućnosti.
Ono drugo pitanje koje bih hteo da postavim, a na koje mislim da treba dati odgovor, jer je vrlo važno za diskusiju o budžetu za 2016. godinu, jeste šta je od onog što je obećano pre godinu dana urađeno u međuvremenu?
Prva stvar i najvažnija jeste da smo mi u 2015. godini planirali smanjenje budžetskog deficita za 2%, a da danas govorimo o tome da smo budžetski deficit smanjili za 2,6% i to čak ne računajući ove vanredne rashode za koje smo se odlučili na kraju godine da ih uključimo u budžet zato što smo imali dobar fiskalni rezultat, a ako njih ne bismo uključili u budžet, odnosno bez uključivanja ovih fiskalnih, ovih vanrednih rashoda, odnosno isplaćivanja obaveza prema „Srbijagasa“, prema „NIS“ i starog duga prema vojnim penzionerima, mi bismo imali smanjenje fiskalnog deficita od čak 3,6% u prvoj godini trogodišnjeg fiskalnog programa koji je predviđao smanjenje fiskalnog deficita od 4%.
Dakle, pojednostavljenim jezikom govoreći, naravno to nije tačno zbog toga što to nije strukturno smanjenje od svih 3,6%, negde smo mogli reći da smo ostvarili 90% posla u prvoj godini.
Naravno to nije tačno zato što fiskalno, strukturno smanjenje negde oko 3,4% i 2,5%, ali to je i dalje jako dobar rezultat koji nam omogućuje da u naredne dve godine budžet smanjujemo otprilike strukturno za nekih 0,75% bruto domaćeg proizvoda.
Šta nije bilo previše očekivano ili šta nije bilo uopšte očekivano ostvareno u 2015. godini? Na prvom mestu, svakako najvažnije rast bruto domaćeg proizvoda od 0,8% i to u uslovima, rekao bih, u poslednjih 10-ak bar godina, ako ne i više nezapamćene suše, u uslovima usporenja prehrambenoj industriji i u uslovima negativnih trendova u automobilskoj industriji.
Dakle, govorimo o tri, rekao bih, ključne izvozne grane naše privrede. To je ostvareno na prvom mestu zahvaljujući tome što smo imali izuzetno jak rast industrijske proizvodnje i zahvaljujući tome što smo imali snažan oporavak, pa 7,9% jeste izuzetan rast. I snažan oporavak građevinske industrije što je sve ostvareno zahvaljujući strukturnim reformama koje su urađene na osnovu čega je poboljšan investicioni ambijent i na osnovu koga smo mi u stvari faktično olakšali investicije u građevinski sektor.
Šta je jedino čega se ne pridržavamo iz našeg programa prve godine primene trogodišnjeg fiskalnog programa? Jedino čega se ne pridržavamo jesu fiskalna pravila. Fiskalna pravila vrlo jasno kažu da se plate i penzije ne mogu povećavati, plate dok ne padnu ispod 7% bruto domaćeg proizvoda i penzija dok ne padnu ispod 10% bruto domaćeg proizvoda.
Dakle, zašto je ovo jedina stvar od koje smo odstupili nakon godinu dana? Zato što su primenjene kao što već rekoh vrlo teške, a za građane rekao bih i bolne reforme koje su u prvoj godini davale toliko dobre rezultate da mi možemo sebi da dozvolimo, da tako kažem, taj luksuz da bez obzira na to što nismo mogli da pretpostavimo na početku primene ovog programa, da povećamo plate i penzije, jer u krajnjem slučaju najveći teret fiskalne konsolidacije jesu podneli upravo građani i oni zaslužuju da vam kažem pod znacima navoda za to budu nagrađeni.
Nije ta nagrada velika i naravno oni koji kritikuju ovaj budžet će reći da su ta povećanja mala. Ona jesu između dva i 4% kada govorimo o plata u javnom sektoru i 1,25% kada govorimo o penzijama, ali to predstavlja 0,3% BDP. Dakle, mi povećavamo deficit u sledećoj godini za 0.3% BDP.
Ako znamo da nam je cilj u 2016. godini da strukturno prilagodimo budžet za 0,75% BDP sa ovih 0,3% mi već povećavamo ono što moramo da uradimo na 1,05. Dakle, gotovo za 50% povećavamo našu obavezu strukturnog prilagođavanja našeg budžeta za 2016. godinu.
Koje su to mere koje se primenjuju u 2016. godini? Svakako najvažnija mera jeste smanjenje mase plata za 3% što će se postići nečim što nije mnogo popularno, a to je racionalizacija zaposlenih u javnom sektoru i već u januaru moramo da smanjimo broj zaposlenih za nekih 14,5 hiljada. Ja mislim, a ispraviće me ministar ako grešim da je baš ministarka Udovički rekla da već negde oko 12 hiljada ljudi ispunjava uslove za penzionisanje od tih zaposlenih. Dakle, hajde da kažemo recimo da u januaru će taj posao biti nešto lakši. Do kraja godine moramo da otpustimo, odnosno da kroz neke socijalne programe smanjimo broj zaposlenih za 20 hiljada u javnom sektoru. To će ići sigurno mnogo teže i mislim da tu moramo da prihvatimo one sugestije Fiskalnog saveta koji je rekao da u to moramo ući jako dobro pripremljeni sa jako dobrim planovima jer ne sme da nam se desi da šaljemo u penziju ili da pravimo programe za ljude na radnim mestima koja su nam potrebna nego da racionalizaciju moramo raditi tako što ćemo u najvećem broju slučajeva, da ne kažem u ogromnom broju slučajeva oslobađati radna mesta koja u nekoj budućnosti nisu u prevelikoj meri potrebna.
Nadalje, naravno nastavlja da se primenjuje pravilo da se na pet oslobođenih mesta u javnom sektoru može zaposliti samo jedno lice i naravno nastavlja se sa praksom daljeg smanjenja troškova i povećanje efikasnosti na svim nivoima.
U tom smislu, ostaje zabrana zapošljavanja u 2016. godini, ostaje nabrana isplate netransparentnih bonusa, nagrada i sličnih naknada. Ide se i dalje u toj racionalizaciji jer postoji preporuka da se preispitaju naknade za učešće u različitim komisijama i radnim telima u javnom sektoru.
Ono što mislim da je takođe vrlo važno kada je reč o budžetu za 2016. godinu jeste da ni ove godine kao ni 2015. godine nemamo značajnih promena u poreskoj politici, odnosno da nastavljamo da imamo stabilnu poresku politiku i predvidivu poresku politiku, a to je pokazalo se vrlo važna stvar kada se radi o naplati poreza i obuhvatu poreza, ali i o budućem prilivu investicija.
Mi bez obzira na to očekujemo dalji rast prihoda od poreza, naročito od akciza i to prevashodno od akciza na naftne derivate i akciza na struju.
Sa MMF je dogovoreno da se povećaju akcize na naftne derivate u ovom budžetu za 2016. godinu i to je učinjeno iz dva razloga. Prvi razlog je taj što čini mi se da ne postoji ili bar nije postojao bolji trenutak za povećanje akciza na naftne derivate, s obzirom na istorijski minimum cene nafte barem u poslednjih 20 ili 30 godina i verovatno je u ovom trenutku najmanje bolno da se te akcize povećaju.
Drugi razlog je što je alternativno rešenje bilo povećanje PDV, a povećanje PDV je daleko lošija mera zato što prvo narušava stabilnost i predvidivost poreskog sistema koji smo rekli da je vrlo problematična. Drugo, zbog valitilnosti PDV povećanje stope PDV je vrlo teško predvideti kakve bi efekte imalo u prvoj godini.
Moglo bi da se desi da, bez obzira na povećanje stope PDV-a, imamo i dalje istu naplatu, pa čak i lošiju naplatu, što se događalo u prošlosti. Dakle, PDV ne bi bio dobro rešenje, a da ne govorimo o tome da povećanje PDV-a daleko više pogađa siromašne građane od povećanja akciza na naftne derivate.
Ono što je dobro, jeste da i ove godine nastavljamo sa praksom konzervativnog ili opreznog prognoziranja, odnosno projektovanja budžetskih prihoda. To je bila, u krajnjem slučaju, jedna od ključnih determinanti, zahvaljujući kojoj imamo toliku razliku između onoga što smo projektovali da će biti budžetski deficit i ono što ćemo ostvariti kao budžetski deficit.
Da ne bi građani bili u zabludi, nije loše kada imate budžetski deficit koji je mnogo manji od onog koji ste projektovali. Kada je mnogo veći, to je loše. Kada je mnogo manji, to znači da ste jako dobro i jako konzervativno projektovali. Ja verujem da zahvaljujući konzervativnom projektovanju možemo da očekujemo da ćemo i u 2016. godini imati bolji rezultat od onog koji smo projektovali, odnosno da možemo da ostvarimo i budžetski deficit manji od četiri...
Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, cenjene koleginice i kolege narodni poslanici, građani Republike Srbije, kada se javne finansije jedne zemlje nalaze u vrlo teškoj situaciji, da ne kažem na ivici kolapsa na kojem smo se mi nalazili, onda jedna država koja želi da bude ozbiljna i odgovorna mora da sprovede oštre mere kojima će pokušati da taj problem reši.
Striktne mere fiskalne konsolidacije koje Vlada Republike Srbije primenjuje su, rekao bih, jedini mogući odgovor u ovom trenutku na tu tešku situaciju u kojoj se nalazimo. Međutim, to je samo prvi korak. Naredni koraci koje moramo da primenimo jesu u stvari usmereni na jačanje privredne aktivnosti, odnosno na donošenje i sprovođenje mera koje će omogućiti privatnom sektoru, koji se u ovakvim situacijama najčešće i sam nalazi u vrlo teškoj situaciji, da stane na noge i da prestane da razmišlja, što se vrlo često događa, o preživljavanju, odnosno da počne da razmišlja o rastu i razvoju. Jedino takav miks mera koje država donosi, a to je miks sa jedne strane restriktivnih mera, a sa druge strane stimulativnih mera, može da stvori uslove da se država nađe na putanji rasta i razvoja koja je ostvariva. Rekao bih da ova tri zakona o kojima danas razgovaramo jesu upravo usmerena na to da se ostvari dugoročni cilj koji imamo pred sobom, a to je cilj rasta i razvoja Republike Srbije.
S obzirom na to da je moja koleginica, profesorka Besarović, govorila o Zakonu o ulaganjima vrlo iscrpno i na ograničeno vreme koje mi stoji na raspolaganju, ja ću govoriti o preostala dva, ništa manje važna zakona, Zakonu o sporazumnom finansijskom restrukturiranju i izmenama i dopunama Zakona o Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika.
Kao što sam već rekao, vrlo loša pozicija javnih finansija Srbije preslikala se prethodnih godina i na poslovanje privatnog sektora, koji karakteriše nesigurnost u naplati potraživanja i prilično visoka stopa nelikvidnosti, a u krajnjoj istanci i veliki broj blokiranih računa. Vrlo je zabrinjavajući podatak koji smo dobili od Narodne banke Srbije, prema kome u 2015. godini, kada posmatramo ukupnu masu, dakle, ne broj preduzeća, nego ukupnu masu sredstava koja su blokirana, vidimo da je čak 85% tih sredstava blokirano više od godinu dana, a da je više od trećine, odnosno gotovo 35% sredstava blokirano više od tri godine. Ta finansijska pozicija srpskih preduzeća se preslikavala, naravno i dalje se preslikava, odnosno utiče na njihovu sposobnost, a rekao bih pre na njihovu nesposobnost da servisiraju svoje preuzete kreditne obaveze.
Visoka stopa problematičnih kredita nije, međutim, problem sa kojim se Srbija suočava od juče, to je problem koji traje već dugi niz godina i koji, nažalost, ima vrlo izraženu tendenciju rasta. Zato je zakonodavac 2011. godine, donošenjem Zakona o sporazumnom finansijskom restrukturiranju privrednih subjekata, pokušao da stvori jedan pravni okvir koji će te probleme rešiti. Međutim, trend rasta nenaplativih kredita je nastavio da bude takav kakav je bio i do tog trenutka, te tako imamo u 2012. godini da je učešće problematičnih kredita u ukupnim kreditima 18,6%, 2013. godine 21,4%, a 2014. godine čak 23%. Ako posmatramo samo sektor privrede, ti podaci su još više poražavajući, jer je u sektoru privrede procenat nenaplativih kredita čak 27,3%.
Ako na to dodamo podatak da osim u relativnim vrednostima i u apsolutnim vrednostima imamo rast nenaplativih kredita, a da sa druge strane u tim apsolutnim vrednostima imamo smanjenu kreditnu aktivnost, onda je jasno da zakon iz 2011. godine nije ispunio očekivanja ili, hajde da tako kažemo, da se blaže izrazim, nije doneo očekivane rezultate, odnosno pokazao se nedovoljno primenljivim, rekao bih neefikasnim i, što je najgore od svega, vrlo slabo korišćenim u praksi.
Zato je Privredna komora Srbije 2013. godine, čini mi se da ste baš upravo vi, ministre, bili na čelu Privredne komore Srbije, u saradnji sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj, pokrenula jednu sveobuhvatnu analizu pravnog okvira koji reguliše oblast sporazumnog finansijskog restrukturiranja i, naravno, svih onih praksi koje smo do tada imali, odnosno svih iskustava koje smo imali iz dotadašnjih praksi. Rezultat te gotovo dvogodišnje analize je bio da očigledno moramo da menjamo taj zakon, te je stoga ta preporuka koja je otišla od Privredne komore Srbije bila prihvaćena od Ministarstva privrede. Ministarstvo privrede je formiralo radnu grupu koja je u saradnji sa, mislim da je to takođe vrlo važno reći, konsultantima međunarodne finansijske korporacije upravo krenula da radi na izradi izmena i dopuna zakona. Broj izmena i dopuna je praktično zakonodavca naterao da izađe sa novim zakonom, a ne sa izmenama i dopunama, tako da se ne može reći da je onaj prethodni zakon bio toliko loš, odnosno da ništa iz prethodnog zakona nije nasleđeno u ovom zakonu, odnosno da je u potpunosti izmenjen zakon.
Međutim, ovaj zakon o kome danas razgovaramo, odnosno koji je danas na dnevnom redu, donosi određena poboljšanja u odnosu na još uvek važeći propis. Među mnogobrojnim poboljšanjima koja postoje, ja bih izdvojio nekoliko. Jedno je da se sva ona nedovoljno precizna rešenja koja su postojala u prethodnom zakonu ovim izmenama koje su unete u novi zakon dodatno preciziraju. Tu bih kao primer izdvojio nedovoljnu razdvojenost, odnosno nejasnu razdvojenost između sporazumnog finansijskog restrukturiranja i stečaja koja je bila prisutna u prethodnom zakonskom rešenju, što je izazivalo određene konfuzije u primeni sporazumnog finansijskog restrukturiranja.
Druga stvar koja mislim da je vrlo važna, jeste da su se određena rešenja u praksi iz prethodnog zakona pokazala previše krutim, te je postojala potreba da se donesu nova rešenja koja će biti daleko fleksibilnija. Jedan od primera za tako nešto bi bio novi ugovor, odnosno nova forma ugovora, odnosno nepostojanje forme ugovora između poverilaca i dužnika, čime praktično želimo da na još jedan način stimulišemo poverioce i dužnike da uđu u taj odnos na vreme, odnosno da se praktično jednim lekom kojim se bolest leči u njenoj najranijoj fazi, kakav je sporazum o finansijskom restrukturiranju, da se tom leku pribegava u što većem broju slučajeva, što ranije nije bilo tako, između ostalog zato što je ta forma bila previše kruta i previše striktna.
Sledeća stvar koja je vrlo važna, jeste da su proširene ingerencije Privredne komore Srbije, koja se i ranije pojavljivala kao medijator u ovom procesu, utoliko što će ona sada kontrolisati sve ove ugovore, na osnovu toga, naravno, davati preporuke za poboljšanje procedura, vršiti statističku obradu podataka, čime ćemo opet dobijati nove informacije, a na osnovu kojih ćemo moći da povećamo kvalitet ovih postupaka.
Dakle, kada saberemo sva ova preuzeta dobra rešenja iz prethodnog zakona, a ne sporimo da ih je bilo, unapređena rešenja iz tog zakona i, naravno, nova rešenja koja donosi ovaj zakon, onda mislim da možemo da kažemo da se stvara jedan okvir na osnovu koga možemo da očekujemo da će on delovati stimulišući na oporavak i konsolidovanje ovih preduzeća koja se očigledno nalaze u ozbiljnim finansijskim teškoćama, kao i, naravno, na smanjenje broja problematičnih kredita.
Dakle, jednom rečju, mi hoćemo da stimulišemo preduzeća, naravno, to je bila intencija i prethodnog zakona, ali on se očigledno nije u praksi pokazao dovoljno dobrim, da ih stimulišemo da tog, pod znacima navoda, bolesnika preduzeća počnemo da lečimo u onoj fazi u kojoj to lečenje ima šanse da ima dobre rezultate, pre nego što budemo prinuđeni da pribegnemo agresivnijim metodama, kakve predstavljaju stečaj i bankrotstvo.
Kada već govorimo o stečaju, moram da kažem da regulativa iz oblasti stečaja nad privrednim subjektima je generisala, čini mi se, jednu vrstu dualizma, odnosno konfuzije u primeni i neefikasnosti u primeni, koja se primetila kod nadležnih subjekata za sprovođenje postupka stečaja. Dakle, dok smo s jedne strane imali Agenciju za licenciranje stečajnih upravnika kao nekog ko je sprovodio stečaj nad…
Deveti je minut, a imam 12 minuta, izvinite.
Ona je samo minut govorila duže.

Whoops, looks like something went wrong.