Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gorica Mojović

Govori

Ovim amandmanom bilo je predloženo da se sredstva koja su predlogom budžeta bila namenjena za obeležavanje godišnjice Prvog svetskog rata u iznosu od 680 miliona preusmere na programe i projekte. Moram da kažem da smo vrlo pažljivo radili ovaj amandman. Nekih 533 miliona smo raspodelili na skoro 20 pozicija. Onda je ovaj amandman, kao i drugi amandmani koji su se ticali kulture i informisanja postao besmislen, jer je u međuvremenu stigao amandman Vlade.
Ovo nije amandman, ovo je potpuno novi budžet. Ovo slučaj bez presedana u parlamentarnoj praksi. Dobijete predlog budžeta, a onda Vlada napravi amandman kojim u potpunosti izmeni taj budžet i na taj budžet poslanici nemaju pravo da reaguju i svaki amandman postaje besmislen.
Sada bi ja, valjda, trebalo da budem zadovoljna, zato što je ovaj amandmanski budžet u najvećem delu, u dobrom delu sledio logiku i našeg amandmana, sledio logiku i primedbe koje smo iznosili na Odboru za kulturu da je neracionalno planirati da se skoro 25 miliona evra potroši na investicije i mašine i opremu, jer to, verujte mi, ne može ni „Srbijagas“ u jednoj godini da potroši, a nije poznat baš po tome da poštuje javne nabavke. Naravno, Ministarstvo je to uvažilo i ta sredstva namenjena za investicije preraspodelio uglavnom na programe i projekte.
Ali, i tu ima jedan problem i ne mogu da budem zadovoljna kako je to učinilo. Ako pogledate tu preraspodelu, npr. i za zaštitu kulturnog nasleđa i za savremeno stvaralaštvo, ima po 11 miliona, po devet miliona, po 17, 25 itd, ali zato za jednu poziciju koja se zove izdavaštvo i književno stvaralaštvo 306. miliona. Zašto? Zašto je ostalo 620 miliona za obeležavanje Prvog svetskog rata?
(Predsedavajući: Vreme.)
Samo da završim. Bez obzira što su ovde povećana sredstva za programe, neće imati ko da ih realizuje, jer smo zabranili nova zapošljavanja i limitirali angažovanje po Ugovoru o kulturi do 10%. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam amandman na član 1. Zakona o budžetskom sistemu st. 6. i 7.
Molim vas, gospodine predsedavajući, da mi omogućite da u normalnoj atmosferi govorim. Pre neki dan sam kažnjena zato što sam imala neku sugestiju za ministra, pa sam dobila kaznu.
Moj amandman se tiče dva stava člana 1. Jedan stav se odnosi na potrebu da se broj stalno zaposlenih u organizacijama koje se finansiraju iz budžeta, da se napravi presek sa datumom 31.12.2010. godine, zato što je po Zakonu o maksimalnom broju zaposlenih u republičkoj administraciji bio krajnji rok da se usklade sistematizacije i sve druge obaveze. Mislim, nisam predložila ni po babu, ni po stričevima, ni po bivšem, ni po novom režimu, nego da se poštuje postojeći zakon.
Podnela sam, takođe, amandman na drugi stav istog ovog člana, a to je da se ustanove kulture izuzmu iz obaveze da mogu po različitim osnovama, odnosno po drugim osnovama, da nije stalno zapošljavanje, odnosno po osnovu ugovora da angažuje najviše 10% stalno zaposlenih. U odgovoru Vlada kaže da ovaj moj amandman ne može da bude prihvaćen iz razloga, ovo što je vezano za usklađivanje sa ukupnim brojem zaposlenih do 31.10, nije moguće primeniti, jer je u međuvremenu došlo do nekih promena kod ministarstva i onda ćemo zato što smo promenili ministarstva kazniti one koji su poštovali zakon, a nagraditi one koji su zakon kršili. O ovoj temi je bilo već dosta reči i mnogi poslanici su o tome govorili.
Sada bih o ovom drugom stavu koji se tiče ustanova kulture. Na taj stav Vlada nije dala nikakvo objašnjenje. Vrlo elegantno, pošto je ovaj prvi stav ne prihvatljiv, onda se ceo amandman ne prihvata. Prosto, iz tehnologije, koja nam je poznata, kako se pišu amandmani – jedan poslanik može da podnese samo jedan amandman na jedan član. Da je bilo dobre volje, mogli smo da napravimo dogovor, kao što je to bilo i ranije, pa da se uradi tehnička ispravka amandmana, da matični odbor predloži član, ali nije bilo volje i nije bilo spremnosti da se kultura izuzme iz ove obaveze, a to je mogućnost da angažuje više od 10% od broja stalno zaposlenih.
Pošto nemam mnogo vremena, ne znam da li uopšte vredi da pričam, jer sam pokušala u obrazloženju amandmana da navedem neke dramatične primere. Kako će „Zvezdara teatar“ sa 1,9% angažovanih, pošto ima 19 zaposlenih, nema stalni ansambl, da pravi repertoar. Valjda će Duško Kovačević da igra jednu dramu čitavu godinu, a tek crni Branko Kockica sa 1,1%.
Hajde sada da navedem neki drugi primer, koji će mi poslužiti za jednu širu sliku kada je Srbija u pitanju. Kako će Kulturni centar Beograda i Dom Omladine sa 4,4%, odnosno 5,6% ukupnog broja koje mogu da angažuju po ugovorima da realizuju na stotine programa, koncerata, izložbi, tribina, promocija, filmskih projekcija.
Ove primere navodim zbog toga što je u Srbiji od svih ustanova kulture najviše ovakvih institucija – domova kulture, domova omladine tzv. polivalentnih kulturnih centara. Njih je 51% od ukupnog broja ustanova kulture. Šta oni rade? Organizuju isto ovakve programe, imaju desetine izložbi, promocije, književne večeri itd. Kažem ministar prekjuče – nagomilavali su se ti angažovani po ugovoru. Verovatno je mislio na te domove kulture, na te centre za kulturu. Sada ćemo ovom merom da ih lepo svedemo na jedan, dva programa godišnje i šta ima veze, i to je dovoljno. Znači, nema potrebe da se nagomilavaju ti silni programi i ti silni ugovori, jer za svaki taj program ustanove kulture su morale da potpišu ugovor.
Znate šta, ne znam da li uopšte ima smisla govoriti o onome što je suprotno samoj prirodi kulturne delatnosti kada mi se čini da ova vlast sve više ispoljava ne samo nerazumevanjem, nego jednu vrstu nepoverenja, jednu vrstu nipodaštavanja kulture.
Početkom 90-ih godina bile su velike demonstracije opozicije na ulicama Beograda. Poslanik Zoran Đinđić je, a parlament je normalno radio, samo tada u Kralja Milana, tada upozorio vladajuću koaliciju, koja je bila u nekom sličnom sastavu kao i današnja, da ne mogu da budu tako indiferentni, da će prestati sa radom pozorišta, muzeji, galerije. Na tu njegovu opasku začuo se smeh iz sale, rekla bih podsmeh, u smislu – koga se to tiče, koga to briga. Danas neće prestati da rade ustanove kulture zato što će neko da demonstrira i protestuje. Prestaće da rade zato što će ovim merama Vlade biti ugrožene, a onaj ko ima malo više sluha i dalje će čuti odjek tog smeha i podsmeha iz 90-ih. Hvala.
Gospodine ministre, ja inače slušam ovih dana da vi i na Odboru za finansije, a evo i sada, govorite da sve ove mere, pominjući i budžet, treba da pomognu kulturi.
Ne znam, vi ste mlad čovek, da li ste imali u osnovnoj školi za lektiru Kočićevu pripovetku „Jazavac pred sudom“. Kaže David Štrbac, koji je došao na taj sud – o, mi smo vrlo zadovoljni, pritisnulo nas dobro sa sviju strana, od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo.
Vi sada kažete – to je sve dobro za kulturu. Prvo, što se tiče broja zaposlenih, gospodine ministre, vi ste meni rekli da imate podatak o 6.800. Ja sam poslanik opozicije, nikada nisam radila u ministarstva, nikad nisam radila u Vladi, nikada nisam imala tu obavezu da znam tačno i ne znam odakle nam taj podatak od 17.000 zaposlenih.
Samo vidim da ste se vi u dogovoru sa ministrom kulture upravo odlučili na ovu meru da kontrolišete sve u kulturi Srbije. Nemam ništa sa tim, niti mi je sporno da imate preciznu evidenciju, pošto vidite da se razlikuju moje neke pretpostavke, znam da ima u republičkim ustanovama 2.600, ako nisu u međuvremenu povećani u Narodnom pozorištu, da u Beogradu ima oko 1.200. Na osnovu tih brojki sam došla do nekog zaključka i vi ste imali neki podatak.
Ono što je jeste pogubno, to je što vi pod vidom evidencije uvodite u stvari jednu vrstu nadzora i kontrole i ovlašćujete neke organe i ministra da on bude taj koji će odlučivati koliko, kada i ko će biti oslobođen. Rekli ste i sami, da kažem, selektivno. To znači – po nekom kriterijumu odabira, po božijoj milosti ili po milosti ministra.
Sve u svemu, ako mi nađete još jedan primer u Evropi i svetu da se ovakve mere sprovode, ja ću onda biti za to da ste vi u pravu. Hvala.
Gospodine ministre, malo čas ste govorili o tome da je bilo prevelikog zapošljavanja, pa verovatno i u kulturi. Ja moram da skrenem pažnju da zbog zakona o kojima smo više puta govorili, vezano za maksimalni broj zaposlenih u lokalnoj samoupravi, da je najveći broj lokalnih samouprava, upravo poštujući ovaj zakon, otpustio najveći broj ljudi iz kulture.
Kada sam 2001. godine došla u Skupštinu grada Beograda, ja sam zatekla 1.600 zaposlenih u kulturi Beograda. Tada je bilo 29 institucija. Danas ih ima 36 a imaju manje od 1.200 stalno zaposlenih. Po Zakonu o kulturi, a nadali smo se da će to biti i opredeljenje ove države, pa i ove vlasti, najveći broj ljudi će biti angažovan po ugovorima. I da vam kažem, stvarno ne znam odakle vam taj podatak od 17 hiljada, ali, nije to vaš problem, nije to naš problem, nisu ti ljudi iz kulture koji primaju platu po 15, 20, 25 hiljada, znate li koliko ima prvak jednog od najvećeg pozorišta u Beogradu – 65 hiljada, veći problem su javna preduzeća. Zaustavite taj trend, rekla bih taj megatrend zapošljavanja savetnika i savetnica po ministarstvima, po raznim agencijama, po raznim javnim službama, itd. Nije vama problem kultura.
To kako govorite i odnosite se prema kulturi, čuli smo malo pre i od prethodnog diskutanta, jer je na neki način potcenjujemo, pružamo narodu razlog da kaže – ma, pusti ove iz kulture, samo hoće neke pare, samo se nešto žale, stalno su nešto nezadovoljni, ništa ne rade.
Odavno nisam čula nijednog predstavnika vlasti da je makar kao frazu izgovorio ono – mi smo ponosni na naš uspeh u kulturi i sportu, kako se uvek kaže. Imamo razloga, imamo uspeha, ali izgleda da više ponosa nemamo, bar u vlasti.
Poštovani gospodine predsedniče, gospodine ministre, predstavnici ministarstva, gospodo narodni poslanici, pre neko veče u televizijskom dnevniku čujem izveštača koji kaže da se naš novi ministar finansija, gospodin Lazar Krstić, brzo upoznao sa političkom situacijom i vešto se u tom snalazi. Mislim da je to u ova dva dana pokazao. Mislim da bi bilo bolje da se ministar bolje upoznao sa finansijskom i ekonomskom situacijom i da se u njima bolje snalazi.
Čini mi se i ovaj paket zakona i budžet, o kojem nam rasprava tek predstoji, najmanje daju neke ohrabrujuće ekonomske mere, a meni ponajviše liče na kaznene mere za građane Srbije. Šta su drugo, nego kaznene mere, povećavati poreze, smanjivati plate, zabranjivati zapošljavanje, odlagati restituciju itd. Ima još jedna stvar, kažete to je realno. Kaže ministar, kažu i predstavnici vladajuće koalicije. Da li je realno dalje ovoliko zaduživanje? Da li je realno? Kako reče ministar juče, kakve veze ima 100 miliona za dokapitalizaciju Komercijalne banke? Da li su realne neke druge stvari? Nisu. Izgleda da je važno da umesto muva i komaraca sada leti novi Eirbasov polovni avion, kažu, uskoro čitava flota. Koliko to košta Srbiju? Ko se to usuđuje da pita? Šta piše u tom ugovoru sa Etihadom? Da li ćemo to ikada saznati? Izgleda da ne bismo čak ni sa onim zatamnjenjem, kao u onim tajnim dosijeima, mogli da ostvarimo uvid u taj ugovor. O onim milijardama investicija i kapitalnih ulaganja možemo, čini mi se, samo da sanjamo. Kuku nama kad se probudimo.
U ovoj skupštini kao da se nekako ustaljuje jedan običaj, da se umesto novih i sistemskih zakona donose postojeći. U više navrata su poslanici pominjali, 2009. godine smo doneli dva zakona o maksimalnom broju zaposlenih. Jedan u republičkoj administraciji, a drugi u lokalnoj samoupravi.
Moram da kažem da je ovaj u republičkoj administraciji bio daleko racionalniji, pa rekla bih i humaniji. Odnosio se na ono što se u kolokvijalnom rečniku zove birokratija. On se u ovom Predlogu zakona o budžetskom sistemu odnosi na sve, ne samo na tu republičku birokratiju, odnosi se i na profesore, nastavnike, vaspitačice, na umetnike.
U Zakonu o lokalnoj samoupravi, upravo na temu donošenja istih, već postojećih zakona, u Zakonu o maksimalnom broju zaposlenih u lokalnoj samoupravi u članu 3. piše, molim da pratite, Predlog zakona o budžetskom sistemu, član 1, stav 38. i videćete da je potpuno isti, ukupan broj zaposlenih na određeno vreme zbog povećanog obima posla lica angažovanih po ugovoru o delu, ugovoru o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinske i studentske zadruge, lica angažovanih po drugim osnovama, ne može biti veći od 10% od broja zaposlenih na neodređeno vreme u lokalnoj administraciji, stav 1, stav 3. ograničenje iz stava 1. ovog člana ne odnosi se na ustanove u oblasti kulture.
Dakle, ko je pratio Predlog zakona o budžetskom sistemu, vidi se da je ovo potpuno isti tekst, osim ovog poslednjeg stava, ne odnosi se na ustanove kulture. Ovim zakonom o budžetskom sistemu ne izuzimamo ustanove kulture iz obaveze da mogu da zaposle samo do 10% ljudi po ugovorima i po drugim osnovama u odnosu na ukupan broj zaposlenih.
Baš bih volela da vidim kakav bi performans povodom predloga ovakvog zakona napravio bivši direktor Beogradske filharmonije, gospodin Ivan Tasovac, kada bi saznao da on može da angažuje po različitim ugovorima samo 9,6 umetnika i to samo umetnika, ne drugih. Filharmonija ima 96 zaposlenih. On je tu kvotu ispunio već za mesec dana, četiri dirigenta i pet solista i nema više. Šta sad treba da radi? Da piše nadležnom ministru. Pri tom, nije ni sigurno da li je ove dirigente i ove soliste pribavio po Zakonu o javnim nabavkama.
Sada se pita da li prvo da piše direktoru Uprave za javne nabavke, da mu odobri postupak sa pogađanjem, restriktivni ili koji god postupak, da može da angažuje dirigente i soliste ili da piše nadležnom ministru, da mu odobri da može da angažuje preko kvote od 10% od ukupnog broja zaposlenih. Mora da piše i jednom i drugom, pa onda čeka, pa prođe osam, 15 dana, dođe drugi mesec, Filharmonija mora da ima koncerte, mora da ima redovne programe. Onda mora da piše novo pismo, vita jela, zelen bor, čekam brzi odgovor Kancelariji za brze odgovore.
Vidim, za tu kancelariju neće važiti ovi zakoni. Za nju je planirano 54 miliona i 800 i nešto hiljada, od toga 40 za plate. Znači, u njoj će biti novog zapošljavanja. To sve u smislu ušteda, racionalizacije i smanjivanja administracije. Onda ta Kancelarija za brze odgovore mora, jer to sve mora da bude proceduralno u redu, piše nadležnom ministru – što vi niste Filharmoniji odobrili tih preko 10% od ukupnog broja zaposlenih? Oni odgovaraju – kako ćemo, ne postižemo, ne hvatamo zjale, nego imamo mnogo posla. Tražićemo i mi da nam odobrite nove zaposlene, jer ne možemo da stignemo na vreme da odgovorimo na tolike zahteve za nova zapošljavanja.
Još se nije rodio taj Franc Kafka koji bi opisao ovaj naš proces, odnosno procedure, a sve u svrhu reformi, discipline, kontrole i ušteda. Kakva kultura, ovo je diktatura. Nemojte se štrecati, nisam na to mislila. Mislila sam na diktaturu birokratije. Zato, dole birokratija, živela kultura.
Gospodine ministre, kao i kada je bio u pitanju Zakon o javnim nabavkama i ovog puta ponavljate činjenicu da će ustanove kulture morati nekoga da pitaju da dobiju saglasnost, da ćete vi doneti uredbu, neki akt itd. Na kraju ste rekli jednu stvar – hoćemo da imamo kontrolu. To je u suštini cilj, da imamo kontrolu. Netačno je to što ste rekli, da su se u ustanovama kulture nagomilavali angažovani ljudi po ugovorima i po drugim osnovama, a ne po osnovu stalnog zapošljavanja. Možda ste mislili samo na Narodno pozorište.
Inače, u ustanovama čiji su osnivači lokalne samouprave krajem 2009. godine je otpušten veliki broj ljudi upravo zato da bi se taj zakon poštovao o maksimalnom broju zaposlenih u lokalnoj samoupravi, zato što je kazna za to bila smanjivanje transfera. Isto vas pitam – koje ćete sad kazne da primenjujete? Ove novčane koje predviđate ovim zakonom ili ove koje stoje u ova dva zakona, odnosno u ovom zakonu o maksimalnom broju, pošto predviđaju smanjivanje transfera? Neki zakon morate da ukinete. Ne mogu da važe i jedan i drugi.
Ne govorite istinu. Nije tačno da su se u ustanovama kulture nagomilavali ugovori i angažovani ljudi po ugovoru, jer takođe, vrlo dobro treba da znate, ako vam nisu rekli, budžeti za kulturu iz kojih su se i ti angažovani po ugovoru finansirali, su iz godine u godinu smanjivani i padali. Jedina ustanova koja je preko svake mere zapošljavala je bila Narodno pozorište.
Pre neki dan je postavljeno poslaničko pitanje, videćemo kakav će odgovor biti. Tvrdim vam – za godinu dana bar 80 novozaposlenih. Imamo još jednu činjenicu, Srbija ima ogroman broj samostalnih umetnika. Ti samostalni umetnici, jedini način njihovog angažovanja su ugovori, autorski ugovori, povremeni, privremeni poslovi. Hoćemo li i njih ostaviti bez mogućnosti da bilo gde rade, da bilo šta zarade?
(Predsednik: Vreme.)
Nemojte govoriti ono što nije tačno i nemojte vređati ljude iz kulture i prebacivati na njih teret prekomernog zapošljavanja po partijskoj liniji. Da vam kažem, osim zapošljavanja u administraciji i tehničkoj službi, u umetničkoj delatnosti ta linija ne funkcioniše, jer uvek će se pokazati da samo onaj ko ima talenat može da radi umetnički posao.
Postaviću tri pitanja.
Prvo pitanje upućujem Ministarstvu kulture i informisanja – kada će Narodnoj skupštini Republike Srbije biti dostavljen Predlog nacionalne strategije razvoja kulture u Srbiji? Rok za donošenje tog dokumenta istekao je pre tri godine. Za to vreme promenili smo četiri ministra kulture i očigledno da kulturna politika u Srbiji po najviše zavisi od ličnih afiniteta ili animoziteta ministara, a manje od jednog temeljnog koncepta koji treba da bude utvrđen Nacionalnog strategijom i zato imamo improvizaciju i toliko promena na kulturnoj javnoj sceni Srbije.
U vezi sa tim i sledeće pitanje. U prethodne tri godine kako su povremeno do javnosti stizale informacije na izradi ovog dokumenta, bilo je angažovano više eksperata, radnih grupa itd. Svi oni su za to vreme imali određene nadoknade iz budžeta, bili plaćeni ne samo članovi radnih grupa, nego su u toku priprema i izrade tih nacrta Strategije trošena sredstva i za druge namene. Moje pitanje Ministarstvu kulture – koliko je u poslednje tri godine u svrhu navodnih priprema za izradu Nacionalne strategije u kulturi utrošen budžetskih sredstava?
Drugo moje pitanje upućeno je Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. U ovoj oblasti postoje četiri nacionalna saveta. Tri koje je imenovala Skupština Srbije - Prosvetni savet, Savet za obrazovanje odraslih i stručno obrazovanje, Savet za visoko školstvo i Nacionalni savet za nauku i tehnološki razvoj.
Pitanje Ministarstvu prosvete i nauke – koje sve uslove i kakve ovo ministarstvo obezbeđuje za rad ovih nacionalnih saveta i kolike su nadoknade članovima ovih nacionalnih saveta? To pitanje postavljam zato što smo ovih dana suočeni sa pokušajem Ministarstva kulture da se dovede u pitanje status Nacionalnog saveta za kulturu, da se ospori njihov rad i naravno da se sve to podvede pod pitanjem troškova budžeta. Naravno da znam da svi ovi nacionalni saveti, koji rade u oblasti prosvete, imaju dobre uslove za rad. To mi je i ministar prosvete potvrdio. Imaju takođe i nadoknade za svoj rad i nemam ništa protiv toga. Ali, smatram da država ne može prema nekim nacionalnim savetima da bude majka, prema drugima maćeha i čini mi se ako dobijemo odgovore na ova pitanja od Ministarstva prosvete da ćemo svi zajedno onda nastojati da ujednačimo položaj svih nacionalnih saveta.
Treće pitanje upućujem republičkim fondovima zdravstvenog osiguranja i Republičkom fondu penzionog i invalidskog osiguranja. Da li, koliko i u kom vremenskom periodu Grad Beograd po osnovu uplata doprinosa za samostalne umetnike duguje ovim fondovima? Pre neki dan smo imali da čujemo od jednog mog uvaženog kolege iz poslaničke grupe SPS da stotine samostalnih umetnika imaju problem zbog toga što Grad Beograd kasni sa uplatama za doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje, što 2002. godine otprilike je to tada ukinuto itd. Pošto vrlo dobro znam da Grad Beograd ne samo da kasni sa uplatama, nego, naprotiv je 2002. godine je izmirio sva dugovanja nastala od 1994. godine, kad je tadašnjim Zakonom o kulturi ukinuta obaveza plaćanja doprinosa samostalnom umetniku i baš se pitam ko je tada bio ministar iz koje stranke i koja poslanička većina je donela takav zakon. Ali, svejedno i bez pravnog pravnog osnova i bez zakona svojim odlukama Grad Beograd je 2002. godine izmirio sve obaveze prema samostalnim umetnicima i od tada svake godine uplaćuje na ime novih obaveza između 80 i 100 miliona dinara godišnje. Ako je to nebriga, onda ja zaista ne znam kolika je briga? Pošto se ovo pitanje iz iste poslaničke grupe i od kolega iz te stranke često pojavljuje u javnosti, nadam se da nakon što dobijemo zvanične odgovore od ovih fondova više neće biti zabuna i nesporazuma. Hvala.
Dame i gospodo, ovo je još jedan pokušaj, rekla bih i molba vladajućoj koaliciji, rekla bih i vapaj za pomoć kulturi koja se, zahvaljujući donošenju Zakona o javnim nabavkama, našla u velikom problemu.
Navešću samo nekoliko primera kojima ću ukazati da je Zakon o javnim nabavkama, kada je kultura u pitanju, doveo do blokade ove delatnosti, doveo do konfuzije u tumačenju Zakona o javnim nabavkama, a rekla bih i izazvao izvesna fingiranja primene ovog zakona, jer drugačije ne može.
Dame i gospodo iz vladajuće koalicije, da li znate da od donošenja Zakona o javnim nabavkama, odnosno stupanja na snagu, od aprila meseca, ni jedna biblioteka u Srbiji nije nabavila nove knjige za svoje fondove? Ovo što je ministarstvo uradilo ovih dana na javan način, to su konkursi koji su raspisani po Zakonu o kulturi, a ne po Zakonu o javnim nabavkama. Nadam se da ministar neće zbog toga odgovarati.
Da li znate da je Narodno pozorište pozvalo preko stotinu umetnika koji su angažovani po autorskim ugovorima i nisu stalno zaposleni, da donesu potvrde da nisu krivično gonjeni, da su platili porez i niz drugih dokumenata, da bi mogli da obnove svoje ugovore za predstave koje su već na repertoaru? Pitam vas – da li ćete bivšeg direktora Beogradske filharmonije, a današnjeg ministra kulture, prozvati zato što je pet vrhunskih dirigentkinja pozvao da diriguju u sezoni na visokim potpeticama Beogradske filharmonije, a nije ih izazvao na tenderu? Pitam vas – da li ćete okriviti Filmski centar, upravni odbor i direktora zato što su raspisali konkurse za izbor filmova za produkciju i postprodukciju po Zakonu o kinematografiji, a ne po Zakonu o javnim nabavkama?
Sve ovo o čemu govorim, ovi primeri su pretežno, odnosno osnovna delatnost kulture. Predlog ovog zakona o izmenama i dopunama ne predviđa da se oslobode one nabavke koje se tiču štampanja, nabavke repromaterijala, nabavke sijalica, reflektora itd. Tiču se pretežne delatnosti.
Nekoliko reči o konfuziji. Da li znate da je Uprava za javne nabavke Republike Srbije poslala mišljenje JDP da se na pozorišne predstave ne primenjuje Zakon o javnim nabavkama, jer se predstava smatra proizvodom za dalju prodaju, da to mišljenje ne uvažava Narodno pozorište, jer se ono navodno odnosi samo na gradske ustanove? Da li vidite da sam uz ovaj zakon dobila izjavu našeg Odeljenja za evropske integracije, da je zakon u skladu sa Evropskom direktivom 2004/18, a da sam od premijera dobila pismo u kome stoji da nije u skladu sa istom tom direktivom?
Gospodo iz vladajuće većine, prekinimo ovu konfuziju, ovu blokadu u radu ustanova kulture. Nemojte da nas upućujete na pogađanja, na male nabavke ili na male finte. Usvojimo izmene i dopune Zakona o javnim nabavkama i dozvolimo normalno funkcionisanje delatnosti kulture. Hvala.
Mislim da je važno da bar na kraju ove diskusije makar pomenemo oblast kulture, jednu od najzanimljivijih ličnosti koja je predložena za ministra u ovoj rekonstruisanoj Vladi.
Odmah da kažem da mislim da je Ivan Tasovac potreban kulturi Srbije, očigledno da je potreban i ovoj Vladi. Nemam dilemu da on može mnoge dobre stvari da uradi za kulturu Srbije, ali pitanje je – šta će ova rekonstruisana Vlada uradi Ivanu Tasovcu?
Da li će mu pomoći da raščisti sa čini mi se, nečim što je bilo najgore u prethodnom mandatu, bar kada je kultura u pitanju? Nije budžet na istorijskom minimumu, ni nedostatak medijske i kulturne strategije, ni imenovanje po partiji itd. Po meni najgori učinak prethodnog ministarstva kulture je stvaranje jedne atmosfere podele na patriote i izdajnike, obnavljanje tih starih, novih podela, zagovaranje najkonzervativnijeg tradicionalizma i mitilogizovanih vrednosti iz one bajke o nebeskoj Srbiji.
Da li će Ivan Tasovac imati podršku da promeni tu atmosferu i da se izbori sa onim sastavljačima spiskova nepodobnih medija, sastavljačima spiskova nepatriotskih umetnika, antisrpskih filmova, sa onim autorima naučnih tekstova o srboljupcima i srbomrscima, jer ne verujem da bi Ivan Tasovac bio njihov izbor, ali nažalost oni su već izabrani, oni su članovi upravnih odbora, oni su članovi stručnih komisija, oni su članovi žirija.
Da li će rekonstruisana Vlada Srbije dati podršku Ivanu Tasovcu? Naravno, Ivanu Tasovcu, koji je na sasvim drugoj strani od tog umuljanog kvazipatriotizma, koji je svojim profesionalnim i životnim angažmanom pokazao nešto sasvim drugo. Da li će Vlada Srbije potrošiti Ivana Tasovca, a sa njim potrošiti i naše nade da u kulturi Srbije može biti bolje ili će mu pomoći i podržati ga da i kao što je on i na njegovom primeru upravo i u kulturi kao u svim segmentima …
Gospođo predsedavajuća, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da je veoma dobro što je prihvaćen ovaj amandman. Zahvaljujući ovom amandmanu ustanove kulture neće biti u obavezi da sopstveni prihod od 1. januara 2014. godine uplaćuju u budžet. Pored svih nevolja koje su zadesile ustanove kulture, mislim da ova obaveza dovela do potpune blokade rada ustanova.
Zamislite sada neki mali muzej koji obezbedi neka sponzorska sredstva da štampa pozivnice i katalog za neku izložbu, pa mu taj sponzor uplati pare, pa onda on ta sredstva uplati u budžet i dok se pare iz budžeta vrate u ustanovu kulture, niti pozivnica, niti izložbe. Zamislite biblioteke, koje naplaćuju članarinu po nekoliko stotina dinara, da moraju svaki put kada neko dođe da se učlani u biblioteku i plati tu članarinu od par stotina dinara, tih par stotina dinara moraju da uplate u budžet. Imali smo već situaciju da su neki strani donatori pozvali neke ansamble, pozorišne trupe da gostuju, obezbedili sredstva za nabavku avionskih karata i zamislite te pare dođu na budžet ustanova, a one u budžet i karata više nema.
Sve u svemu, mi imamo jedan, kada su u pitanju budžetska sredstva, užasno sporovozan sistem. Od trenutka kada se donese odluka da se neka sredstva iz budžeta odvoje za rad ustanova kulture do trenutka kada ta sredstva stignu na žiro račun ponekad prođe, ne nekoliko nedelja, nego i nekoliko meseci. Zamislite kada bi još i sopstveni prihod morali da vraćaju u budžet.
Još jedna stvar, i dalje Ministarstvo kulture ne obraća pažnju na pripremu zakona u Vladi Srbije. Upozoravali smo ih više puta na zakone iz drugih oblasti. Ovo je još jedna potvrda da Ministarstvo kulture, što bi se reklo, ne pazi na času, odnosno ministar na Vladi ne pazi na odredbe zakona koje se tiču kulture. Više puta smo ih na to upozorili i ovaj zakon je potvrda toga da ministarstvo ne reaguje na pravi način i ne štiti interese kulture.
Moja replika je ustvari možda jedna mala ispravka.
Ovaj amandman je usvojila Vlada Srbije, ne Ministarstvo finansija.
Razumem potrebu da poslanici URS hvale svoje ministarstvo, ali bih takođe podsetila koleginicu Plavšić da smo na Odboru za kulturu imali žestoku raspravu upravo povodom Zakona o budžetskom sistemu, kada su predstavnici Ministarstva finansija po svaku cenu branili upravo rešenje koje ovim amandmanom menjamo. Toliko sam samo htela da kažem.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ne želim da ovu argumentaciju, koju su iznele moje koleginice, širim, ali imam jedno pitanje. Pošto u obrazloženju piše da je nemoguće sa ovih pozicija deo sredstava preusmeriti za ove namene, pitala bih ministra finansija, verujem da on, sve ovo što je vezano za poljoprivredu i kroz druge resore, možda ne može da dâ prave odgovore, rekao je – nismo dobili zahtev za protivgradne rakete, nismo dobili zahtev za ovo, nismo znali da će to biti tako, pa nismo ni izdvojili sredstva. Ali, sigurno će znati da mi odgovori – kako to ne može sa pozicije 6.2.1. Ministarstva finansija da se deo sredstava usmeri iz ove namene, jer tamo, između ostalog, piše da će ova sredstva biti namenjena za ulaganja od posebnog značaja?
Bavim se kulturom i čula sam samo za manifestacije od posebnog značaja, a za privredna ulaganja od posebnog značaja nisam. Pošto ovde ima najveći broj stavki, odnosno obrazloženje sadrži da će svih ovih 7.430.000.000 biti raspodeljeno po posebnom aktu Vlade, to mogu da razumem, ali ne mogu da razumem šta su to ulaganja u oblasti finansija i privrede od posebnog značaja za Srbiju.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, naravno da podržavam amandman svojih kolega, ali moram da kažem da i obrazloženje koje smo dobili i još više obrazloženje koje smo imali prilike da čujemo upravo od gospodina Mlađana Dinkića stvarno nije dostojno ne samo ove Skupštine, nego nije dostojno i ne odgovara ni prirodi ni težini ovog pitanja. Ne mislim da je prvo obrazloženje, da je prvi razlog za ovakvo njegovo obrazloženje – ovde se vodi politika. Mislim da na ovom pitanju niko ne vodi politiku. To je jedna stvar.
Druga stvar, ne može se reći – tražim podatke o svima, o onima iz sela, o onima iz gradova. Šta to znači? Ili svi, ili niko. Upravo se slažem sa gospođom Plavšić, ako je to samo jedan život i ako postoji mogućnost, pogotovo kada su deca u pitanju, ne treba, to je tek po meni politizacija i demagogija – ili svi, ili niko, na ovim pitanjima nema – ili svi, ili niko. Na ovim pitanjima je, pogotovo kada su deca u pitanju, svako i jedno, i svako dete, i svaki ljudski život važan. Pogotovo ne može ako je to samo 60 dece. Nije to samo, to je strašno mnogo dece.
Prema tome, pretpostavljam da i ovo licitiranje da li Fond za zdravstvo, da li su mogli ranije, da li mogu danas, da li ministar finansija treba da zna – to sve, da tako kažem, ne ide, ne govori na pravi način o onome što jeste veliki problem. Problem postoji i problem se može rešiti sredstvima. Ono što bih apelovala je da ovu diskusiju koja je do sada vođena, u smislu obrazloženja koje smo čuli od strane gospodina ministra, prekinemo i da za apel koji je uputio i predsednik Skupštine nađemo rešenje da se i za 60, i za jedno, i za dvoje dece, i svih onih koji imaju i ova teška oboljenja, nađe novac i taj problem reši.
Gospodine ministre, upravo ste ponovo pokazali ovakvim obraćanjem i meni i ovakvim argumentima da vi politizujete ovu temu. Nismo je mi politizovali. Predsednik Odbora za zdravlje i svi drugi ljudi koji su govorili na ove teme svih ovih dana iznose činjenice, iznose tešku situaciju i niko nije pominjao politiku. Vi ste sve to vraćali na – zašto vi to niste rešili?
Mene ne vređa vaš napad na DS, mene je uvredilo vaše obrazloženje – dajte mi podatke za sve bolesne, ili za sve, ili za nikog, ako je to samo 60 dece, onda ćemo to da rešimo, ili ćemo teško da rešimo. To mene vređa. Ne pogađaju mene vaši napadi na DS. Bili ste i vi u toj vladi i imali ste svih ovih godina ministra zdravstva. Svih ovih godina. Neću time da se bavim i ne želim više da učestvujem, jer ako neko ovde politizuje, to ste učinili upravo vi. Samo sam kao osoba, kao majka, bila uvređena vašim obrazloženjem – ili svi bolesni, ili niko, ili samo 60, ili svih 60, ili niko, i ako je onda to samo 60, onda ćemo uspeti, ako je to samo 400 miliona, onda to nije problem.
Tako se ne razgovara o ovoj temi. To je ono što me je uvredilo, a ne da li je bio ministar ili je bio direktor Republičkog fonda za zdravstvo onaj ili ovaj iz neke stranke. Nismo rešili, rešimo ga. Jeste težak, rešićemo ga. Tako se razgovara.
Hvala gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, moja generalna zamerka na dokument o kome danas govorimo je što ovaj rebalans nema obrazloženja, obrazloženja za stavke koje se smanjuju, a još više za obrazloženja za stavke koje se povećavaju. U tom smislu, govoriću o rebalansu budžeta namenjenom kulturi, s obzirom da je, kako je ministar rekao, kako smo svi imali prilike da vidimo, ovaj budžet povećan za 319 miliona dinara, ali nema obrazloženja zašto.
Verovatno bih sada i ja i svi oni koji smo se zdušno zalagali da budžet za kulturu bude veći, trebalo da budemo zadovoljni, ali pravo da vam kažem, ne znam da li da se smejem ili da plačem ili možda samo da se prekrstim, mada nama ni Bog ne pomaže. Zašto? Zato što mislim da su konačno isplivale iz tih budžetskih i tekućih rezervi pare za Milanski edikt, za jednu rekla bih, megalomansku, bogatu, pa možda i bahatu proslavu koja ništa posebno nije donela srpskoj kulturi, a tek ništa manje nije značajna u međunarodnim razmenama.
Šta smo mi naučili iz te proslave? Umesto da smo tim mladim ljudima držali časove po školama, pravili emisije, dokumentarne serije i građane Srbije naučili da je Milanski edikt akt o toleranciji, razumevanju i priznavanju različitosti, mi smo i ovu proslavu iskoristili da iskopamo nove-stare rovove i da podelimo umetnike na podobne i nepodobne, na patriote i izdajnike. Gledajući šta smo imali prilike da čujemo od zvaničnika i onih koji su bili zaduženi za ovu proslavu i da vidimo koji su programi pripremljeni, možda su građani Srbije razumeli, a videli smo u nekoj anketi da jedva 3% zna šta je uopšte Milanski edikt, posle svih ovih velikih manifestacija.
Jedino što mogu da razumem je da je taj car Konstantin bio neki veliki Srbin, da je prešao u hrišćanstvo i najverovatnije odmah i direktno u pravoslavlje, najverovatnije u svetosavlje, a možda je komponovao i Aidu, pošto je i ona izvedena u čast Milanskog edikta. Izvedena je i Deveta simfonija Betovena, ali to smo već naučili. Taj kompozitor je svirao gospodinu Draganu Markoviću Palmi, i ne možemo da ga pobrkamo sa Konstantinom, jer Palma sigurno nema 1700 godina.
Samo mogu da izrazim svoju nadu da je od ovih 140 miliona više za nevladine organizacije, udruženja, zaštitu kulturnog nasleđa, da je bar deo toga namenjen za nišku Medijanu i da je bar deo od ovih 119 miliona više namenjen zaista lokalnoj samoupravi, verujem, Nišu za program u okviru "Milanskog edikta".
Ima u ovom rebalansu budžeta još stvari za pevanje i plakanje. Vidim da je tamo, u delu gde su ustanove kulture, pozicija 424 – Programi, povećana za 170 miliona. Nadam se, uverena sam, da je to namenjeno Filmskom centru u Srbiji i da će konačno Filmski centar Srbije dobiti za proizvodnju srpskih filmova nešto para. Ali, ono što nije dobro i zbog čega sam tužna, to je što su te pare skinute sa pozicije 511 – Investicije u kulturi i nema ništa, gospodo, ni od rekonstrukcije, ni od sanacije Narodnog muzeja, verovatno ni od Muzeja savremene umetnosti. Tvrdim vam da je ovih 225 koje je ostalo na poziciji investicija, neće biti utrošeno do kraja godine.
Sada, naravno, slušajući šta priča vicepremijer, šta priča ministar za kulturu, ko je kriv za Narodni muzej, kriva je DS. Neće biti! Krivi ste upravo vi, gospodo iz vladajućeg režima, mislim, vaši ljudi, vaši stručnjaci, eksperti. Mi smo samo odgovorni zato što je Zoran Đinđić pokrenuo inicijativu da se obnovi najznačajnija ustanova kulture Srbije - Narodni muzej. Pripreme su počele 2003. godine, okončana 2004. godine, a u naredne dve godine su urađeni projekti, pribavljene dozvole, potpisan ugovor sa austrijskom firmom "Kunst trans" za depoe.
Ko je bio najodgovorniji u Ministarstvu kulture, čiji je tada ministar bio Dragan Kojadinović, njegov pomoćnik za zaštitu kulturnog nasleđa i najodgovornija osoba za Narodni muzej? Miladin Lukić. Ko je danas pomoćnik ministra kulture Bratislava Petkovića i najodgovorniji za zaštitu kulturnog nasleđa i Narodni muzej? Kako nas je sam ministar obavestio, Miladin Lukić. Nije isto ime i prezime, isti je čovek. Onda je gospodin Nebojša Bradić, kao ministar u našoj Vladi, rekao da je taj gospodin sve to neovlašćeno potpisivao, ta neka dokumenta, da ti projekti ne valjaju ništa, sve to bacaju kroz prozor. Zajedno su kroz prozor otišle i desetine miliona uloženih dinara u te projekte. Onda se pristupilo izradi novih projekata i korišćenju, odnosno trošenju novih miliona. Onda je nova vlast rekla – mi ćemo sad sve iz početka, mi ćemo u sanaciju, mi ćemo da zakrpimo i okrečimo. Ni to nije bila sposobna.
Nije reč o tome da su odavde skinute pare zato što ne postoji volja i što ne postoji svest o tome da treba obnoviti Narodni muzej. Ne postoji sposobnost, znanje, kompetentnost. Jul je mesec, gospodo, letnji su raspusti, ove pare bi ostali mrtvi kapitali na poziciji 411, jer ne postoji ni ideja, ne postoje ni projekti, nisu sprovedene procedure, ne znamo šta će biti sa Narodnim muzejom. Nije kriva DS. Ona je uglavnom bila odgovorna za neke, naravno, manje muzeje u Beogradu. Obnovili smo Pedagoški muzej, Muzej Nikole Tesle i Muzej automobila.
Na tom primeru hoću da vam kažem nekoliko stvari, u čemu se mi razlikujemo. Svi znate da je vlasnik te zbirke gospodin Bratislav Petković, suosnivač je grad Beograd. Ta demokratska vlast i DS je rekonstruisala, adaptirala prostor za Muzej automobila. Ta demokratska vlast je svih ovih godina plaćala troškove tog muzeja i platu direktoru Bratislavu Petkoviću. Nije odustala od toga ni kada je taj isti direktor, zajedno sa gospodinom Aleksandrom Vučićem protestovao ispred Skupštine grada protiv prvo Nenada Bogdanovića, a onda Dragana Đilasa. Neće odustati ni ubuduće. Imamo odličnog novog ambicioznog mladog direktora Bogdana Petkovića. Demokratska vlast će nastojati da njegove ambicije ostvari. U tome je, gospodo, razlika između nas i vas u vladajućoj koaliciji. Zato što mi ne gledamo po principu zbrini užu i bližu rodbinu i partijske poslušnike, nego gledamo šta je dobro za kulturu, za Beograd, za Srbiju. Muzej automobila jeste važan za kulturu Beograda i Srbije i nastojaćemo na svaki način da mu i dalje pomažemo.
Da završim, nisu uvek problem samo pare. To najbolje vidimo upravo na primeru para za investicije u kulturi. Važno je i znati, važno je biti stručan i najvažnije je biti odgovoran. Hvala.