Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gorica Mojović

Govori

Dakle, nisam imala dilemu da će naš amandman biti odbijen. Već sam obrazložila da sam zbog toga pokušala da preko matičnog odbora, odnosno Odbora za nauku, prosvetu i intelektualnu svojinu ponudim drugu verziju amandmana. Nisam ni tu naišla na razumevanje.
Ostajem pri tvrdnji i dalje da je ovde reč o jednoj ozbiljnoj, rekla bih dosta opasnoj, zameni teza, gde se u odbrani ove tačke, odnosno člana 171a. st. 5. i 6. u stvari manipuliše i koristi neka vrsta osetljivosti koju svi imamo za male zanatlije, zanatske radnje, a da pri tom zaista ne shvatamo da ovde otvaramo vrata i svima onima drugima o kojima sam već govorila. Dakle, i onima koji imaju prava, koji imaju mogućnosti i koji su u zavidnom i mnogo zavidnijem položaju na tržištu, kao što su već pomenute i pekare i frizerski saloni i modni saloni itd.
Onda se zaista objektivno postavlja pitanje, da li smo ovim članom zakona diskriminisali sve druge? Mogu da kažem da smatram da su izložbeni prostori takođe diskriminisani, ali ne bi se nikad zalagala da sada jedno po jedno oslobađamo različite vrste korisnika, prosto zato što mislim da onda dovodimo u pitanje elementarna svojinska prava, odnosno elementarno pravo privatne svojine, koju imaju autori.
Da ne dužim, žao mi je što je u ovoj diskusiji ta teška zamena teza, o tome šta su male zanatlije i ko će od ovog zakona imati koristi. Tvrdim vam da će najveću korist imati upravo oni koji imaju velike zanatske radnje, oni koji imaju dobre prihode na tržištu i nisam sigurna da od tog prihoda, s obzirom da je ministar Dinkić rekao da su oni bili uredne platiše, da zbog nedostatka tog prihoda neće ozbiljno biti oštećeni autori.
Naravno, vrlo je lako manipulisati ovim stavovima i proglašavati nekoga ko se zalaže da sva privatna prava budu ravnopravna, da je to njegovo političko i moralno pravo, odnosno da ja koja se zalažem da se prava autora, na određen način poštuju, da imam moralni problem.
Nemam nikakav moralni problem, zato što mi se čini da su ovi predlozi zakona, ne samo u suprotnosti, znači, ne možete privatno pravo jedne grupe, ostvarivati na račun privatnog prava druge.
Ono što je meni bilo jasno, da će se upravo zbog ovakve vrste zamene teze, da bude najblaža, da ne govorim neke teže reči, iskoristiti, da kažem argumenti kojima će ljudima biti jasno, pa će reći – pa da, pa naravno, eto i pekari, kao što smo sada čuli gospodina Dinkića, ustaju rano.
Pa nisam ja mislila na te pekare. Objasnila sam da sam pokušala upravo zbog mogućnosti manipulacije ovim amandmanom, da se briše u članu 171. stav 5. i 6, gde sam predlagala da se definiše šta je mali zanatlija. Ako govorimo o malim zanatlijama i pekarama i poslastičarnicama, to su one do 25 kvadrata. Sve preko toga, znači, nisu baš male i nisu baš, da kažem, nesposobne. Ali, naravno argumentacija, pekari ustaju rano, poslastičari rade čitavog života itd.
Gospodine Dinkiću, ja sam prošli put upotrebila jednu metaforu da objasnim šta je privatno vlasništvo. Potvrdili ste da se ovo odnosi i na frizerske salone i na modne salone. A što ne upotrebiste sada taj argument? Kažete - pa te male frizerske radnje. Ne, ja za te male frizerske radnje predlažem oslobađanje, ali ti velelepni modni saloni, za manikir, za pedikir, itd, a Mala galerija Kulturnog centra ili mala privatna, nastaviće da plaća, zato što se onda postavlja niz drugih pitanja.
Dajte da onda definišemo šta su sve ti mali, koji nemaju uslova da ustraju na tržištu, kojima to nije osnovna delatnost, kojima to nije osnov za obavljanje delatnosti i ti autobusi i ti mali ugostitelji i te male galerije, itd.
Znači, svi onda imamo argumente da govorimo - i te male lokalne radio stanice. Da govorimo o niz kategorija koje su možda zaslužile, takođe da budu izuzete ili da budu pod određenim uslovima, privilegovane. Samo govorim da je ovo jedna vrlo ozbiljna zamena teza i da se pozivanjem na te male zanatlije, uz to, ja ću ponoviti ono što sam i rekla u raspravi u načelu, ministar Dinkić se promovisao kao veliki zaštitnik zanatlija. Obećao je to u izbornoj kampanji, pa naravno da treba ispunjavati izborna obećanja.
Ta izborna obećanja, ukoliko su u suprotnosti sa Ustavom, Međunarodnim pravom, mene isto zanima šta će na kraju reći Evropska komisija za ove odredbe zakona, i sa pravilima struke i sa mišljenjem strukovnih udruženja, onda ta izborna obećanja treba upodobiti sa onim što jeste pravni sistem zemlje i međunarodni.
Naravno da niko nema ništa protiv, naprotiv, pohvaljujemo nastojanje da se ispune izborna obećanja, ali ne možemo da kršimo sva međunarodna prava i sve što smo se kao zemlja obavezali.
Naravno da odbijamo svaku mogućnost da nađemo neku vrstu, neki model gde ćemo ono što stalno potenciramo u svojoj odbrani ovog stava, da je reč o malim, o onima koji nemaju para, itd, mislim prosto da izazivamo tu vrstu osećanja, koja, da kažem, kod svakog normalnog čoveka, će biti potpuno, reći će – naravno, šta sad ovi pričaju, pa naravno da treba te ljude osloboditi. Vidi kako je ova Mojovićka nemoralna, ona traži da oni plaćaju. To ste vi meni poručili, a to prosto nije tačno.
To prosto nije tačno, zato što je to, i recite još jednom ovde pred svima, da li ovom odredbom ovog zakona, takođe oslobađamo velike frizerske salone i modne salone i kuće za negu lepote, itd. Što to ne upotrebite kao primer, nego jadne pekare koji ustaju u tri ujutru? Upravo sam predložila da se ti svi mali, do 25 metara kvadratnih oslobode. Hvala.
Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, kao što smo već čuli, postojeći Zakon o autorskim i srodnim pravima, koji je donet 2009. godine, osim što je naravno imao jednu veoma pozitivnu, rekla bih jednu od najpozitivnijih ocena Evropske komisije, samo njegovo donošenje nije izazvalo nikakvo nezadovoljstvo ni među autorima ni među korisnicima.
Bojim se da će eventualno usvajanje ovih izmena i dopuna Zakona o autorskim pravima za posledicu imati veliko nezadovoljstvo, i to autora, i kao što su već i sam ministar u uvodnom izlaganju, a i neke moje kolege poslanici, nagovestili, neće dobiti prelazne ocene od relevantnih evropskih institucija, pa, dakle, i Evropske komisije.
Naravno, bilo je, da tako kažem, izvesnih problema u primeni ovog zakona. Čuli smo od pojedinih kolega poslanika, da smo bili na dobrom putu da otklonimo te probleme, naročito kada je reč o visini nadoknada za javno saopštavanje, hajde da kažemo, za muzički dinar. Međutim, ono što se meni čini da je, umesto da popravimo, da učinimo sve što je moguće da se postojeći zakon na efikasan i odgovoran način primenjuje, mi pristupamo izmenama i dopunama Zakona i čini mi se, bar ja imam četiri osnovne primedbe, koje su po meni vrlo problematične.
Prva je ovo objedinjavanje naplate. O tome je već bilo reči, pa ne bih ponavljala.
Druga se tuče ukidanja Komisije za autorska srodna prava. Znam da je u tom delu bilo problema i da nije na odgovarajući način radila, ali čini mi se da je to bio jedan demokratski institut, odnosno Komisija je bila nadležna da daje mišljenja na tarife koje su kolektivne organizacije, odnosno strukovna udruženja predlagala. Možda to ona nije na odgovarajući način najefikasnije radila, ali prenošenje te vrste nadzora na Zavod za intelektualnu svojinu, po meni, u nekom smislu izaziva sumnju. Evo i zašto. Veoma uvažavam stručnost, kompetentnost, savest ljudi koji rade u Zavodu za intelektualnu svojinu. Smatram da je to jedna od najboljih i najpouzdanijih institucija koje imamo, ali osnivač Zavoda za intelektualnu svojinu je Vlada Srbije. Bojim se da otvaramo mogućnost da Vlada ili pojedini ministri u budućnosti mogu da izvrše neku vrstu uticaja na Zavod i onda nećemo imati ono što je trebalo da bude cilj, a to je upravo kontrola, odnosno nadzor nad ovim nadoknadama.
Osnovna moja primedba tiče se člana 6. ovog zakona i svih njegovih stavova. Prvo nije mi jasno, jer, koliko razumem ovaj član 6. i stavove 1. i 2, ovde imamo dve vrste korisnika koji javno saopštavaju, odnosno emituju muziku, jedni, kojima to nije nužno za obavljanje delatnosti i druge, kojima emitovanje muzike ili saopštavanje muzičkih dela, interpretacije i fonograma jeste bitno za njihovu delatnost. Ovima kojima to nije bitno, za njih se uvodi, osim visine od 1/12 itd. i vrlo jasna kategorizacija kada je u pitanju kvadratura, do 50 kvadrata, od 100 do 150, od 150 do 200, a za ove druge, kojima je za obavljanje delatnosti bitno emitovanje muzike, postoje samo dve kategorije – do 50 kvadrata i preko 50 kvadrata. Šesdeset kvadrata je takođe više od 50, ali i 600 kvadrata je mnogo više od 60 i od 50. Prema tome, mislim da nešto tu nije u redu sa tom kategorizacijom.
Po meni, već izrečene primedbe i pozivanje na ono što je ključna izmena u ovom zakonu, a nalazi se upravo u članu 6. naknada za javno saopštavanje muzičkih dela, interpretacije i fonograma u zanatskim radnjama se ne plaća, ovo je jedna velika zamka za sve nas.
Svi mi znamo, više puta je o tome bilo reči, zahvaljujem se gospodinu Obradoviću, on je korektan ministar, došao je ovde da brani ovaj zakon, ali svima nam je jasno da je stvarni predlagač ovog zakona ministar finansija. On je takođe najavljen da će biti jedan od ovlašćenih predlagača u ime Vlade. Svi mi znamo i već smo pominjali i ta predizborna obećanja, da se na neki način ministar finansija promovisao kao zaštitnik zanatlija. Svi mi koji budemo ukazivali na problematičnost ovakve odredbe, valjda ćemo biti proglašeni da smo protiv zanatlija.
Upozorila bih zanatlije da ne veruju Danajcima ni kada darove donose. Uvek ima neki "trojanski konj". Imali smo pre donošenja ovih finansijskih zakona danima, pa čak i nedeljama neverovatnu propagandnu akciju promovisanja ukidanja taksi za firmarine, za zanatske radnje, za mala i srednja preduzeća. Zaista mislim da je trebalo ukinuti neke takse, bilo ih je previše.
Zanatlije su srećne. Frizeri su davali izjave – divno, ukinuće nam takse itd, a onda je neprimetno usvojen Zakon o povećanju PDB.
Predlažem zanatlijama da se presaberu, koliko su godišnje izdvajali za razne lokalne takse, a koliko su sada kroz PDV morali da izdvoje za nabavku repromaterijala, za plaćanje usluga komunalije itd. Mislim da će doći na isto, ako ne i na gore su prošli. To je jedna stvar.
Druga stvar, slušala sam kolegu iz JS, koji kaže da je to u redu, gde će taj mali zanatlija da plaća muzički dinar. Problem je što kad mi kažemo zanatlije, zanatske radnje, u svojoj predstavi ima upravo te male obućarske radnje, radnje za popravku odeće, ali imamo i vrlo profitabilne pekare i pečenjare i poslastičarnice i salone lepote. Ako je trebalo da zaštitimo upravo te male zanatske radnje, te koje jedva preživljavaju, sigurna sam da su postojali načini i modeli da se to uradi, a ne ovako generalno ukidamo svima tu nadoknadu. Kome činimo uslugu? Onim najvećima i onima koji ostvaruju najveći prihod. To je jedna stvar.
Sledeća stvar, pokušavamo da zavadimo autore i zanatlije. Znate šta, pošto ministar Dinkić često pominje ove frizerske radnje, vezano i za ukidanje taksi i za ukidanje kasa, ako bismo kojim slučajem doneli predlog zakona kojim bi naložili frizerskim salonima koji imaju više od pet hauba za sušenje kose, da svaku tu viška ustupe malim frizerskim salonima koji imaju dve ili tri te haube, jer, bože moj, treba da budemo solidarni, treba da pomognemo malim zanatskim radnjama itd, šta bi nama rekao taj vlasnik? Kako vi to možete, to je moja privatna imovina, to sam sa svojih 10 prstiju zaradio?
Autorsko pravo je privatna svojina. To je svaki autor sa svojih 10 prstiju, svojom pameću, svojim talentom, svojim znanjem, svojim obrazovanjem zaradio i ne može mu niko pravo da pokloni ili se odrekne ili mu se ograniči upravo pravo na, da kažem, naplatu tog korišćenja, njegovo privatno pravo oduzeti. Ne može se ni zakonom to oduzeti.
Svi mi ovde znamo da je ministar Dinkić autor i da ima pristojne prihode od autorskih prava, ali nisam sigurna da li bi ovakav predlog stigao u Skupštinu da samo od toga živi. Zašto? Zato što 90% autora pripada kategoriju samostalnih umetnika. Onih 10 su ministri, profesori, nastavnici i imaju platu negde, rade. Znači, tih 90%, ako ne i više, samostalnih umetnika živi od ostvarivanja nadoknade za svoja autorska prava. Mi ćemo njih ovakvim zakonom najviše kazniti i još ćemo ih posvađati sa zanatlijama, umesto da nađemo pravo rešenje, da oni koji ne mogu to da plaćaju, to i ne čine.
Sve u svemu, teško je podržati ovaj zakon zato što je diskriminatorski, zato što su neke njegove odredbe u suprotnosti sa drugim odredbama samog Zakona o autorskim pravima, zato što su u suprotnosti sa Ustavom i zato što su u suprotnosti sa međunarodnim konvencijama, ugovorima i direktivama, sa svim onim što smo se mi, usklađujući svoj pravni sistem sa Evropom, obavezali.
Prema tome, ne bih sada ponavljala sve ono što su moje kolege rekle i dozvolila bih sebi samo da pročitam član 58. Ustava baš zbog toga što sam govorila o prirodi autorskih prava kao prava privatne svojine u kome stoji: "Pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne".
Pošto smo mi u Zakonu o autorskim pravima utvrdili pod kojim uslovima se može ograničiti to pravo, ove izmene i dopune zakona su u suprotnosti i sa samim zakonom, sa članovima zakona 32, 33, 41, 117. Mogla bih da nabrajam do sutra.
Ne bih sada ponavljala koje smo sve međunarodne obaveze, odnosno, ugovore, konvencije i direktive prekršili. Ali, u ovoj izjavi o usklađenosti sa propisima EU je prosto neverovatno da se na primer, a nije jedini slučaj, kada se govori o primeni jedne od direktiva kaže šta je trebalo da uskladimo, koji deo propisa? Autor isključivo ima pravo da drugome zabrani ili dozvoli izvođenje svog dela, kako to piše i u našem Ustavu.
Onda predlagač napiše potpuno usklađeno. Kako usklađeno? Znači, i ono što smo popunili, da smo navodno potpuno uskladili, nismo. U direktnoj je suprotnosti. Sve u svemu, želim da kažem da je bilo najbolje da smo povukli ovaj zakon iz procedure. Sada kada to nismo uradili, mene ohrabruje izjava ministra Obradovića da ćemo ipak saslušati primedbe evropske komisije i drugih međunarodnih organizacija i da će uvažiti neke od amandmana koje su poslanici dali. Sama pripadam onim poslanicima koji su podneli amandmane na ovaj zakon, te vas molim, mi smo već navikli da nam se zakoni vraćaju zbog neusklađenosti sa evropskim propisima, ali zašto to sebi da radimo kada možemo i sami. Dovoljno smo obavešteni, dovoljno smo pametni, dovoljno smo i edukovani da možemo sami svoje zakone da donesemo u skladu sa Ustavom i u skladu sa međunarodnim pravom. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče.
Prosto ne mogu da dozvolim da nešto o čemu sam i ja danas govorila u raspravi u načelu i nešto što sam imala prilike da čujem i sada u diskusijama ostane bez odgovora.
Zaista me ne čudi što stranka koja je stožerna stranka ove koalicije stalno prebacuje bivšem režimu kako je donosio pogrešne zakone i kako je u stvari doveo sve u problem, od ekonomije do kulture i autorskih prava, ali bih podsetila svoje bivše koalicione partnere da je DS u prethodnom mandatu imala nešto oko 60 poslanika, 62 – 63, da smo sa većinom od 126 odnosno 128 usvajali sve zakone, pa i ovaj Zakon o autorskim i srodnim pravima i da smo bili vrlo ponosni na to što smo i za taj, kao i za mnoge druge zakone, dobili pozitivno mišljenje i pohvale Evropske komisije.
Takođe, podsetila bih i na to da je, zbog tog stalnog pozivanja da je DS izgubila izbore, DS bila po broju glasova i po broju ostvarenih mandata druga na izborima. Naši koalicioni partneri su samo promenili stranu i odabrali neke druge partnere. Ništa im ne zameram, naprotiv, to je njihovo legitimno pravo, kao što smo i mi imali pravo da biramo svoje koalicione partnere. Ali, sada govoriti da je za sve to bila odgovorna samo jedna stranka koalicije u onoj parlamentarnoj većini koja je donosila ove zakone, prosto mislim da nije pošteno i nije pravedno, a ako hoćete nije ni moralno.
Kada je reč o samom zakonu, imali smo prilike da čujemo, između ostalog, da je prethodni zakon uneo, ovaj važeći zakon iz 2009. godine, nered i haos koji će ovim izmenama i dopunama biti ispravljen, jer će sada svi autori imati tačno evidentirano koliko će iznositi nadoknade za njihova autorska prava. Stvarno ne mogu da shvatim kako će to da se desi, kada smo sada tek umesto svih onih pojedinačnih strukovnih organizacija utvrdili da će jedna vršiti objedinjenu naplatu i ne vidim kako će autori i dalje moći da kontrolišu korišćenje njihovih autorskih prava, osim da se i dalje poštuju odredbe važećeg Zakona o autorskim pravima.
Opet da ne bude zabune, pokušala sam jutros da objasnim da ukidanje nadoknade za zanatske radnje dovodi u zabludu mnoge. Ovde se ponavlja po pedeseti put da je reč o malim zanatskim radnjama, što prosto nije tačno. Autorska naknada se ukida za sve zanatske radnje i upravo sam o tome govorila. Treba da zaštitimo te male, te obućare, te za opravku računske opreme i ne znam šta. Postoje načini i postoje modeli da to uradimo.
Mi ovim zakonom upravo štitimo one koji ne pripadaju toj kategoriji malih zanatskih radnji, malih radnji po gradovima i mestima siromašne Srbije, nego upravo štitimo one koji zaista mogu to i treba to da plate. U tom smislu sam govorila o potrebi kategorizacije i o mogućnosti da se izvrši neka vrsta drugačije raspodele obaveza u odnosu na one koji zaista nemaju dovoljno prihoda, ni dovoljno ekonomskih mogućnosti da to izvrše. Da ne bude zablude, ne odnosi se samo na male zanatske radnje. To je čist populizam i demagogija. Ukidamo svima. Šta ćemo sa onim velikim, luksuznim modnim salonima za pedikir, za manikir, solarijumi itd? To se i na njih odnosi. Prema tome, mislim da možemo da nađemo rešenje da se upravo ovi o kojima smo govorili drugačije tretiraju.
Još jedna stvar. S obzirom da sam govorila o predizbornim obećanjima koja se ovim zakonom ostvaruju, naravno da je svakoj stranci važno da ostvaruje svoja predizborna obećanja, ali kada uđete u proceduru donošenja pojedinih zakona, vi ste u odnosu na svoja predizborna obećanja dužni da konsultujete i struku i strukovna udruženja, da konsultujete i propise EU i Ustav Republike Srbije i postoji pravni sistem Republike Srbije, pa da onda kažete – dobro, dao sam ta predizborna obećanja, ali da vidim da li je to sada sve u skladu, a ne da u svim tim razgovorima kažete – ovo mora biti ukinuto. Šta onda mi ovde radimo? Fingiramo demokratiju, učestvujemo u raspravi, a u stvari zakon je već donet.
Dakle, pozdravljam svako nastojanje da se ostvare predizborna obećanja, ali kroz predloge zakona koji će biti u potpunosti usklađeni sa pravnim sistemom zemlje, sa međunarodnim pravnim sistemom i sa mišljenjem struke. Hvala.
Hvala. Podnela sam amandman kojim sam predložila da se dodatnih 500 miliona obezbedi za Ministarstvo kulture i informisanja i to za ekonomsku klasifikaciju 4.2.4. Dakle, reč je o programima i projektima, o stvaralaštvu u kulturi, o samoj suštini kulture. Upozorila sam u raspravi u načelu da ovakvo dramatično smanjenje budžeta za kulturu se posebno odrazilo upravo na ovu ekonomsku klasifikaciju i da je u odnosu na prethodnih pet, šest godina ova pozicija umanjena za više od 50%.
Takođe sam predložila da se sredstva za ove namene, odnosno za kulturu i informisanje obezbede sa Razdela 16 – Ministarstvo finansija i privrede i to sa ekonomske klasifikacije 6.2.1. i u obrazloženju navela da sam uvidom u rebalans budžeta, odnosno izmene i dopune Zakona o budžetskom sistemu ustanovila na ovoj
poziciji za 2012. godinu je bilo predviđeno tri milijarde 964 miliona, a za 2013. godinu se predlaže 8 milijardi i 800 i da smatram da tu ima prostora da se jedna deo sredstava usmeri prema kulturi.
U obrazloženju koje sam dobila zašto se ovaj amandman odbija piše nešto zbog čega rizikujem da će možda ministar i mene da proglasi za nekompetentnu i da ukaže i na moju nestručnost. Ali, zahtevam da mi se tačno odgovori na sledeće pitanje. Kako je moguće da u obrazloženju stoji da u stvari ovo što piše u rebalansu na poziciji 6.2.1. tri milijarde 964 odnosi se samo na ceo godišnji budžet, nego samo na period od trenutka donošenja rebalansa? To je razlog zašto se ovaj amandman odbija, a da u suštini za 6.2.1. za nabavku domaće finansijske imovine je u 2012. godini predviđeno u stvari 8 milijardi 762 miliona i da je to bilo u Ministarstvu ekonomije. Znam da je bilo u Ministarstvu ekonomije, preneto je u Ministarstvo finansija, nađite mi tačno gde u rebalansu stoji razlika između četiri milijarde, odnosno razlika od 4 milijarde i 798? Gde to piše da je u stvari u 2012. godini za ove namene bilo 8 milijardi i 700.
Još jedna stvar, kaže se da se moj amandman odbija zato što sa pozicije 6.2.1. ako se deo sredstava prenese za kulturu biće ugroženo poslovanje korisnika navedenih programa. Dakle, nema 500 miliona za kulturu, a onda se amandmanom Vlade sa iste te pozicije skida milijardu dinara. E sad kako to? Ako je potrebno preneti za kulturu 500 miliona to će ugroziti ove namene na 6.2.1. a kad Vlada sama skida milijardu to neće ugroziti? Zahtevam objašnjenje.
Gospodine ministre, bez obzira na ove pohvale, vi niste odgovorili na moje pitanje. Dakle, ja i dalje mislim, tvrdim, razuverite me ako nisam u pravu da su izmene i dopune Zakona o budžetu takođe budžet i da u njima, govorim o rebalansu, kako ja to mislim da znam, mora da se nađu sve pare jednog budžeta, sve pare Republike Srbije, da je to takođe godišnji plan, bez obzira što je donet u septembru.
Znam ja vrlo dobro, pozicija 621 bila je u Ministarstvu ekonomije, u onom osnovnom budžetu za te namene je bilo pet milijardi i nešto. Dakle, 621 nije postojalo Ministarstvo finansija. Po meni je logično, prenete su nadležnosti iz Ministarstva ekonomije u Ministarstvo finansija i privrede, preneta je pozicija 621 i prenete su pare. Ako nisu, odgovorite mi na vrlo konkretno pitanje. Tvrdite da je za ovo bilo predviđeno osam milijardi i 762 hiljade u 2012. godini i gde to piše? Ja sam samo videla tri milijarde i 965. Samo mi potvrdite da ne bih živela u zabludi, da nisam dobro pročitala rebalans budžeta.
Izvinjavam se, zaboravila sam drugi deo mog pitanja, kako je moguće kada se sa 621 predlaže da se 500 miliona usmeri za kulturu, a pri tom moj amandman je stigao pre amandmana Vlade, onda u obrazloženju kaže da će to ugroziti funkcija 621, a sama Vlada onda svojim amandmanom sa iste ove ekonomske klasifikacije 621 skida milijardu dinara. Tu mi neka logika nije jasna, tim pre što se sa 621 sredstva prebacuju na 451, na subvencije, na privredu, u okviru istog ministarstva i on to ne ugrožava ove namene koje ima pozicija 621.
Hvala, gospodine predsedniče.
Predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, poslušaću svog šefa poslaničkog kluba i govoriću o budžetu.
U uvodnom izlaganju ministra finansija izneto je nekoliko istorijskih momenata vezanih za ovaj predlog budžeta. Jedan od istorijskih momenata koji je u nekoliko navrata veoma hvaljen jeste okolnost da je ovaj budžet stigao na vreme, da je stigao u oktobru, umesto u decembru itd. To je za nas poslanike stvarno važno i to je dobro, ali nisam sigurna da će građanima od toga biti bolje.
Ima još jedna stvar. Ovde se zanemaruje činjenica da jeste predlog budžeta stigao u oktobru, ali je gomila amandmana Vlade stigla dan pre početka rasprave. Ti amandmani Vlade bitno menjaju strukturu ovog budžeta. Prvi amandman povećava prihod, čini mi se, za devet milijardi i šesto. Prema tome, šta bi se desilo možda da je budžet stigao dvadesetak dana kasnije? Možda biste pronašli još nekih 10 milijardi.
Drugi istorijski momenat, koji je takođe ovde često ponavljan, odnosi se na tzv. istorijski deficit, odnosno maksimum, istorijski maksimum kada je deficit u pitanju.
Stvarno to sada ne mogu da proveravam i da se vraćam unazad, naše je da gledam unapred, i gledamo unapred, ono što je sasvim sigurno, kada posmatramo Predlog ovog budžeta, na istorijskom minimumu, ako ovaj predlog bude usvojen, biće kultura Srbija. Kada se od ovog budžeta koji je predložen, deo sredstava koji je namenjen informisanju oduzme, kultura Srbije u 2013. godini će raspolagati sa nešto više od pola procenta budžeta Republike Srbije.
Zašto? Vidimo da je planirano da prihodi rastu i da će biti veći negde za 16% u odnosu na 2011. godinu. Ministarstvo kulture i informisanja u 2012. godini, prema rebalansu, raspolagalo je sa šest milijardi i 955 miliona. Prema planu budžeta, Ministarstvo kulture i informisanja u 2013. godini će imati na raspolaganju šest milijardi 23 miliona i nešto sitno. To je pad u odnosu na ovu godinu za 13,5%.
Da li smo svesni posledica ovakvog odnosa prema kulturi? Da li smo svesni da, pod jedan, kažnjavamo svoje građane, da ćemo im uskratiti da imaju nove knjige u bibliotekama, da gledaju nove filmove, predstave, da ćemo svoje kulturno blago, umesto da štitimo, prepustiti zubu vremena? Da li smo svesni da sami sebi uvodimo embargo, odnosno povlačimo se u izolaciju? S ovim parama za međunarodnu saradnju, Narodno pozorište neće moći da ode do Niša, na primer, a kamoli da pređe granicu.
Treće i najvažnije – ovakvim odnosom prema kulturi, stvaramo atmosferu da je kultura nešto nevažno, nebitno, tu nema para. Gde ima para? U zabavi i na estradi. Hoćemo li sve da pretvorimo u zabavu i u estradu? Hoćemo li tako brutalno da uvedemo tržišne principe i u kulturu, pa ćemo povećati cene ulaznica za kulturne programe i onda će moći da ih plati onaj koji ima para, ili ćemo sve baciti i udariti u tanke žice komercijale, pa neka gleda onaj koji nema baš zahtevan ukus, a to najčešće ide zajedno?
Da li ćemo se onda čudom čuditi i pitati, ako bude para za ta istraživanja i radila neka nova istraživanja, zašto mladi sve manje čitaju, zašto sve manje ide u pozorište, na koncerte, itd? Da li smo uopšte svesni koliko ugrožavamo duhovno zdravlje nacije? To je bolest koja dugo traje i još sporije se leči.
Stvarno ne bi htela da kvarim harmonične odnose u vladajućoj koaliciji, ali moram da ukažem na jednu činjenicu. Za kulturu je najviše smanjen, tj. prepolovljen na ovoj poziciji, zove se - ekonomska klasifikacija 4.2.4. specijalizovane usluge, gde su upravo pare za projekte, za programe, za kulturna nasleđa, za filmove, za pozorište, za muziku itd. Onda se pitam – nije li to možda zbog toga što ministar kulture nije više iz iste stranke iz koje je aktuelni ministar finansija? Stvari su bilo malo drugačije u prethodnom periodu, kada je ministar ekonomije bio takođe i potpredsednik Vlade. Reći ću – na toj poziciji je 2008. godine bilo milijardu i 66 miliona dinara, 2009. godine je bilo milijardu i 637 miliona, 2010. godine je bilo 985 miliona, 2011. godine je bilo milijardu i 181 milion, 2012. godine milijardu i tri miliona. Za 2013. godinu, novi ministar će moći da računa na 496 miliona za kulturu, tri miliona i nešto za informisanje. To je sve ukupno oko 500 miliona.
Predložila bih novom ministru da se svojski založi i da bude prihvaćen amandman koji sam podnela na ovaj predlog budžeta i tražila da se jedan deo sredstava umeri prema kulturi. Ako to ne uradi, najprijateljskije bi mu predložila da podnese ostavku. Ovako, sa parama koje će mu biti na raspolaganju, neće moći ništa da uradi, a sigurno neće hteti da ostane upamćen kao ministar kulture u mandatu u kome je kultura imala istorijski minimum izdvajanja iz budžeta Republike Srbije.
Da završim. Jedan od najpoznatijih svetskih antropologa Kliford Gerc, poznat po tome što je posebno proučavao odnose između kulture i društvenih procesa u zemljama trećeg sveta, napisao je: "Nema ništa što ne zavisi od kulture – čovek, društvo, ekonomija, politika. Nema bez ljudi kulture, ali bez kulture nema ni ljudi". Hvala.
Računajući na to da će biti neko opravdanje, ponela sam "Službeni glasnik" u kome je objavljen rebalans budžeta. Od šest milijardi, nisu vam dobro ministre rekli, od šest milijardi i 955 miliona, za digitalnu agendu u 2012. godini je bilo predviđeno 12 miliona i 860.000.
Pretpostavljam da ćete vi svaki put kada vam ukažem na to da niste tačno rekli, odgovoriti. Odgovorili ste mi – bilo je za digitalnu agendu. Onda vam kažem – za digitalnu agendu je bilo 12 miliona. Ako tako nastavimo, naći ćete uvek razlog da smanjujete i dalje budžet za kulturu. Ali, ne možete poreći činjenicu da je šest milijardi i 23 miliona u planu budžeta za 2013. godinu, kada se opet izuzme deo sredstva za informisanje – 0,58%. To je istorijski minimum i to ne možete poreći. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, pre nego što postavim svoje pitanje, morala bih da upozorim da postavljanje pitanja nije mesto da se iznose neistine.
Malo pre smo čuli jednu notornu neistinu, da Boris Tadić nikada nije posetio Bratunac. Opšte je poznata činjenica da je Boris Tadić bio u Bratuncu i poklonio se srpskim žrtvama. Onaj ko to negira, ili nije dobro obavešten ili namerno ne govori istinu.
Da pređem na pitanje, koje nameravam da postavim Ministarstvu kulture i informisanja, a tiče se rekonstrukcije Narodnog muzeja. Javnost je nedavno obaveštena od strane predstavnika ovog ministarstva i nove direktorke Narodnog muzeja da se od temeljne rekonstrukcije odustaje, nema para. Pre nekoliko godina, Ministarstvo kulture je takođe donelo odluku da se od glavnog projekta arhitekte Milana Rakočevića odustaje zato što je projekat skup, zato što nema para, iako su u tom trenutku bile pribavljene sve saglasnosti, građevinska dozvola, i to dva puta.
Moje pitanje se tiče sredstava, koja se od tog trenutka troše na ime rekonstrukcije Narodnog muzeja za, npr: angažovanje komisije eksperata, stručnjaka za različite poslove i oko izrade projekte dokumentacije i same rekonstrukcije, za raspisivanje novog arhitektonskog projekta, za novi idejni projekat Vlade "Lojanice", za iznajmljivanje i zakup skele koja već mesecima, ne znam da li je bilo kome jasno, stoji na zgradi Narodnog muzeja, za nadoknadu firmi "Kuls trans" za depoe izgrađene za potrebe Narodnog muzeja i smatram da je neophodno da konačno i javnost sazna koliko je Republika Srbija platila po tužbama koje je ova firma imala protiv Republike Srbije.
Nabrojala sam samo neke troškove. Očekujem da Ministarstvo kulture i informisanja detaljno obavesti parlament i javnost o tome koliko je para na ime rekonstrukcije Narodnog muzeja utrošeno od trenutka kad se pristupilo izradi nove projektne dokumentacije do trenutka kada je doneta odluka da se od te rekonstrukcije odustane. Hvala.
Hvala.

Nisam znala da je ovaj amandman prihvaćen. Nemamo izveštaj i nemamo obrazloženje. Naravno da mi je drago se zadržava pravo Saveta guvernera, ako je to tačno, da bira spoljnog revizora, jer smatram da ukoliko bi se i to pravo kontrole, odnosno izbora spoljnog revizora, prepustilo, kako je inače predloženo ovim izmenama zakona, komisiji koju bira skupštinski Odbor za finansije, onda bi sve ostalo po onoj narodnoj – kadija te tuži, kadija ti sudi.

Ono što me pomalo čudi, a možda me i ne čudi, možda mi je i jasno zašto, što tokom čitave rasprave o NBS, sučeljena su dva stava. Jedan koji iznosi opozicija, današnja opozicija, i ovaj koji iznosi sadašnji vladajući režim. Opozicija upozorava na smanjivanje samostalnosti i nezavisnosti NBS, a vladajući režim tvrdi da to nije tačno.

Izmene Zakona o Narodnoj banci se dešavaju dve godine nakon donošenja Zakona za koji smo zajedno glasali mi iz DS i stranke G 17 plus i koalicija okupljena oko SPS, mislim na PUPS, JS. Malo bi bilo neverovatno i dosadno da čitam zapisnike sa te rasprave. Podsećam, ovaj zakon je donet pre dve godine, ali ono šta ću podsetiti, to je da su i tada, skraćeno ću izneti ono što su preneli mediji, poslanici G 17 plus istakli da  Zakon o Narodnoj banci predstavlja korak napred u utvrđivanju samostalnosti i nezavisnosti NBS i da njegove odredbe garantuju da će ta institucija biti potpuno samostalna i kao najvažnije itd.

Isti stav je imala i SPS i tvrdila da će glasati, kao što jeste, za ovaj zakon, jer znači da se ovim zakonom jača institucija NBS i njena nezavisnost. Uopšte me ne čudi što SNS, predlagač ovog zakona, ovako danas govori, jer oni su ostali dosledni. Oni su se i prilikom donošenja tog zakona zalagali, vrlo jasno i vrlo eksplicitno, da se Narodna banka stavi pod veću kontrolu, ne samo Narodne skupštine, nego i Vlade Republike Srbije.

Naši bivši koalicioni partneri govore nešto drugačije, meni je to potpuno jasno, jer se dilema da li biti dosledan ili biti na vlasti lako razrešava opredeljenjem biti na vlasti. Još jednom da podsetim na jednu stvar, kad već govorim o doslednosti. Ono što su negde sve stranke i vladajućeg režima, makar deklarativno, pri čemu su ostale, to je poštovanje standarda i temeljnih vrednosti EU, ovo je četvrti zakon koji dobijamo za ovo kratko vreme koliko je novi saziv Skupštine počeo da radi u kome piše na kraju zakonskog predloga izjava usklađenosti propisa sa propisima EU da ne postoje odgovarajući propisi sa kojima je potrebno uskladiti tekst ovog predloga zakona, da ovaj tekst nije preveden ni na jedan službeni jezik EU.

Na pitanje pod brojem 7. – da li je bilo učešća konsultanata u izradi Nacrta zakona? Ne postoji čak ni odgovor, zato što ga nije bilo. Pošto smo mnogo kritikovali Narodnu banku i njen rad u poslednjih nekoliko godina, ne bih da mnogo obrazlažem, ali bih podsetila i vladajući režim, a i kolege iz bivšeg režima, koji su sada u novom, da je u izveštaju Evropske komisije, na osnovu kojeg je Srbija dobila statut kandidata za EU, pohvaljen rad Narodne banke i da u izveštaju piše da su vlasti koristile monetarnu politiku, kao instrument za održavanje makroekonomske i finansijske stabilnosti, naročito je pravovremeni odgovor NBS posle izbijanja finansijske krize bio koristan za brzo vraćanje poverenja u bankarski sistem Srbije. Slične su ocene i za 2009, 2010. i 2011. godinu. Da li će takve ocene, ne samo o Narodnoj banci, nego pre svega o zakonima koje ova skupština razmatra poslednjih nekoliko dana, biti u novom izveštaju Evropske komisije imaćemo prilike da vidimo uskoro. Nažalost, nisam sigurna da će biti takve kakve su bile u ovom prethodnom. Hvala.
Izgleda da nije baš bilo bez uticaja pominjanje doslednosti i kod jednog i kod drugog mog kolege iz G 17, odnosno URS i SPS.

Počela bih od kraja. Potpuno se slažem sa izjavom mog kolege Đorđa Miličevića, da ne postoji stožer koalicije, ali se on negde ne slaže sa sobom, jer je u prethodnom izlaganju sve vreme govorio, da, donet je zakon 2010. godine, ali mi smo vama tada rekli – tačno je, bilo je različite diskusije, ali mi smo zajednički za taj zakon glasali. O tome šta je ko kome tada rekao, imala sam ja brojne amandmane, kao i moje kolege iz DS, na zakone koje je naša vlada predlagala, neki jesu, neki nisu prihvaćeni, verovatno i SPS i druge stranke tadašnje vlasti. Prema tome, nije problem šta je ko kome tada rekao, nego je problem u tome da smo se mi zajednički opredeliti. To je jedna stvar.

Druga stvar, nemojte da dovodimo u pitanje nešto što je krajnje očigledno, da su predlozi novog zakona o NBS, neki od tih predloga, u direktnoj suprotnosti sa onim zakonom koji smo doneli 2010. U čemu tu može da bude doslednost. Jednom ćemo glasati za zakon koji znači korak napred u izgradnji nezavisnih institucija, drugi put ćemo malo pomeriti tu nezavisnost, vlast i kontrolu vlasti prema tim nezavisnim funkcijama. Nemam nikakav problem da to razumem. Imam problem samo da razumem, ja nikada nisam dovela u pitanje da je u prošlom sazivu bila sastavljena na jedan način, da je sad na drugi, da je novi koalicioni partner SNS uvela neke nove pojmove u obraćanju, bivši režim, sadašnji režim itd, da su nam vrlo jasno objasnili da u tome nema nikakve uvrede, prema tome, ni ja nisam imala nameru bilo koga da uvredim. Hvala.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, na Predlog zakona o dopunama Zakona o Vladi podnela sam tri amandmana u istovetnom tekstu.
Sva tri amandmana glase - "briše se" i nisam imala neku dilemu oko toga da treba da podnesem te amandmane sa ovim sadržajem. Zašto? Zato što smatram da je Predlog ovog zakona suvišan, protivustavan, suprotan Zakonu o državnoj upravi, a rekla bih i nedemokratski pa i antievropski. Takođe smatram da je u suprotnosti sa drugim zakonima koje je ova Skupština donela, zahvaljujući kojima su formirana nezavisna tela, institucije ove zemlje, a imenovani organi istih tih institucija, pa bih rekla da u dobrom delu Predlog ovog zakona derogira i samu Narodnu skupštinu, jer oduzima pravo da upravo u ovoj oblasti nastavi na isti način sa donošenjem zakona i formiranjem organa nezavisnih institucija i onda sam morala da se pitam šta je motiv za donošenje ovog zakona i pokušala da ga pronađem u obrazloženju i onome što piše u ovom predlogu zakona i u onome što smo imali prilike da čujemo od predlagača. Jedno vrlo zavodljivo objašnjenje daje se, a tiče se ukidanja različitih agencija za koje pretpostavljam …
Da li bi predsedavajuća mogla da mi omogući malo reda? Stvarno ne mogu da govorim.
Možda su ovde neki zaboravili da više nisu opozicija i da treba sada da se ponašaju kao pozicija.
(Predsedavajuća: Vesna Kovač): Molim narodne poslanike da saslušamo narodnu poslanicu.
Stvarno ne pravim nikada problem i ne dovikujem i ne galamim, pa bih molila da imam isti tretman.
Dakle, pretpostavljam da ni u ovoj sali, a i izvan ove sale ne postoji osoba koja ne smatra da Srbija ima previše agencija, da se nadležnosti tih agencija često prepliću, sudaraju sa nadležnostima ministarstava, da se različite takse, naplate itd. što rasipaju, što presipaju i prosipaju upravo zahvaljujući tim pomešanim nadležnostima i nije sporno.
Postojanje i nadležnosti svih tih agencija treba preispitati i naravno ukinuti. U čemu je problem? Najveći broj tih agencija osnovala je Vlada. Kako ih je osnovala tako može i da ih ukine.
Ono što jeste problem je to što se ovim Predlogom zakona stavlja pod kontrolu Vlade, odnosno stavljaju se pod kontrolu Vlade i svi imaoci javnih ovlašćenja na nivou Republike, dakle, ne samo neke agencije, ne samo ove koje su svima smetnja. Ko su imaoci javnih ovlašćenja na nivou Republike? Narodna banka Srbije, DRI, poverenik za zaštitu prava građana, poverenik za informacije, Komisija za zaštitu konkurencije, Agencija za borbu protiv korupcije, Fiskalni savet, Vlada AP Vojvodine, organi vlasti u gradu Beogradu, u lokalnim samoupravama, univerzitet, možda ne bi bilo prvo iskustvo i prvi put uvedeno u praksu da se ukida autonomija univerziteta, RRA itd. Sve su to institucije koje su osnovane posebnim zakonima koji je donela Narodna skupština, čiji su organi imenovani u ovoj Narodnoj skupštini i sve su to institucije nad kojima Vlada ne može i ne sme da ima kontrolu. Prema tome, ovim zakonom se nezavisnost tih institucija ukida, stavljaju se pod kontrolu Vlade i, kao što rekoh, dobrim delom se ograničava i nadležnost Narodne skupštine.
Imali smo prilike da čujemo od strane predlagača da neće baš ti, da neće Ombudsman. Gde to piše? Ne može se ostaviti na dobru volju, na časnu reč, na "majke mi" nećemo ove nego ćemo neke druge, koji nam se ne sviđaju ili koji nešto smetaju ili ometaju.
Naravno, nema niko iluzija da se nezavisne institucije obavljaju svoj posao na najbolji mogući način. Imali smo u prethodnom periodu priliku da čujemo da su mnoge nezavisne institucije nezadovoljne radom Vlade, pojedinih organa, da nemaju dobre uslove za rad, a ni vlast po nekad nije bila zadovoljna radom tih nezavisnih institucija i mislim da je sve to dobro za demokratiju. To i jeste proces demokratizacije našeg društva, to jeste proces koji smo započeli, koji je daleko od idealnog, ali bojim se da se ovakvim predlogom zakona taj proces zaustavlja i da nova vlast pokazuje opasnu tendenciju da sve stavi pod svoju kontrolu.
Da li su ove nezavisne institucije pod kontrolom i da li postoji mogućnost njihove kontrole? Naravno da postoji i ne razume zašto je bilo neophodno pored postojećeg Zakona o državnoj upravi, koji u članu 5, u članu od 51. do 57. predviđa vrlo precizne mehanizme i ovih institucija, donositi jedan zakon koji nas generalno stavlja pod kontrolu izvršne vlasti, odnosno Vlade Srbije.
Ono što je veoma zanimljivo to je da se kaže na kraju ovog predloga zakona da ovaj zakon ne treba usklađivati sa propisima EU. Smatram da su temeljni principi EU upravo nezavisnost institucija. Uostalom, videćemo za izvesno vreme. Pretpostavljam da će stići i novi izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije, pa ćemo videti da li će biti baš pohvaljen ovaj zakon ili će biti označen kao korak Srbije unazad. Hvala.
Hvala, poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, već smo 15 dana u drugom veku srpske kinematografije i kao što su moji prethodnici već rekli, obeležili smo 30. novembra prvi vek, odnosno 100 godina od prikazivanja prvog srpskog i balkanskog igranog filma, Život i delo besmrtnog vožda Karađorđa u režiji, takođe, besmrtnog Čiča Ilije Stanojevića.
Ova 2011. godina je, odlukom Ministarstva kulture, proglašena za godinu filma. Zar nema boljeg načina da tu godinu okončamo tako što ćemo konačno i za ovu oblast doneti zakon, Zakon o kinematografiji. Zašto nam je potreban ovaj zakon, rekla bih, jedan od veoma važnih zakona iz oblasti kulture?
Zato što je, kao što smo već čuli, ovaj prethodni star već 20 godina, zato što se u Srbiji, u kulturi i u kinematografiji sve promenilo, samo je zakon ostao isti, takoreći neprimenjiv. Važno nam je zato da donesemo ovaj zakon jer i u ovoj oblasti treba da uspostavimo sistem, pravila, procedure, da izbegnemo haos, improvizaciju, dovijanje, snalaženje. Nekada ni to nije loše, ali ne sistemski. Važno nam je da donesemo ovaj zakon zato što ne treba da budemo među poslednjim u Evropi koji ćemo imati zakon usaglašen sa društvenim, ekonomskim i tehnološkim promenama koje su se desile u svetu. Dugujemo ovaj zakon talentovanim scenaristima, rediteljima, snimateljima, montažerima, glumcima, kompozitorima, svima onima koji rade na srpskom filmu, a dugujemo to i publici koja voli film. Važno je da donesemo ovaj zakon zato što jesmo u oblasti kinematografije i u oblasti filma kao zemlja imali značajne uspehe, značajne rezultate, svetski priznate autore i brojne nagrade koje su ponela njihova dela.
Zato bih ja, kao i svako drugi ko se interesuje, a i ne mora baš da se interesuje za film, želela da, zahvaljujući ovom zakonu, dobijem odgovore na neka pitanja, ako ne i na sva, a najbolje na sva.
Pod jedan, koliko se tokom godine u Srbiji snimi filmova, koliko domaćih, koliko stranih, a koliko producentskih? Pod dva, da li će nam posle Rajfa Fajnsa, koga smo imali prilike da sretnemo i u hodnicima ovog našeg doma, doći, na primer, Brus Vilis, da snimi svoj film "Umri muški" enti deo, ili neki drugi producenti, ili će otići tu negde u blizinu, u Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku? Pod tri, kako su raspodeljena sredstva iz budžeta za snimanje filmova, kome su dodeljena, na osnovu kojih kriterijuma i ko je o tome odlučivao? Pod četiri, kojim parama, osim budžetskim, se finansira srpski film? Da li tu ima i nekih stranih fondova, da li ima nekih donacija? Pod pet, gde se u Srbiji, pa i u svetu, prikazuju ti filmove za koje smo kao država dali pare, na kojim to festivalima? Da li su tamo dobili neke nagrade, neka priznanja i, između ostalog, koje su to uopšte filmske nagrade koje mi kao zemlja imamo, kao što je inače poznato da imamo u kulturi dosta nagrada, da li znamo koliko imamo kada je film u pitanju? Šesto pitanje - kada će posle bioskopske premijere moći taj film da se prikaže na televiziji ili da ga kupimo na DVD, ali ne piratskom? Pod sedam, hoće li se u Srbiji, osim u proizvodnju filmova, neki dinar uložiti u obnavljanje bioskopa, njihovu modernizaciju? Pod osam, zna li se koliko gledalaca stvarno, a ne propagandno, ima svaki snimljeni film, koliko je prodata ulaznica, kome ide taj prihod, da li se nešto od tog prihoda vraća u budžet, odnosno onome ko je iz budžeta sufinansirao taj film? Pod devet, da li je u umetnosti, pa i u filmskoj, i to onoj koja je u javnom prikazivanju, baš sve dozvoljeno? Pod deset, ko će i kako da radi sve ove stvari iz oblasti kinematografije?
Evo mojih deset pitanja i sasvim pouzdano vam tvrdim da ćemo odgovore na sva ova pitanja dobiti ukoliko usvojimo zakon o kinematografiji. Znaćemo, naravno, odgovore i na neka druga pitanja. Znaćemo šta su nam ciljevi u ovoj oblasti. Znaćemo da nam je cilj podsticanje i proizvodnja i distribucija filmova, da nam je cilj očuvanje kontinuiteta, slobode i raznovrsnosti filmskog stvaralaštva, sve ono što piše u članu 10. ovog zakona. Znaćemo odgovor koliko je filmova snimljeno, da li su izvezeni, gde su prikazani i sve ovo što sam postavila kroz pitanja, jer je članom 20. predviđeno da filmski centar vodi jedinstvenu evidenciju o celokupnoj kinematografskoj delatnosti. Znaćemo da li će nam doći, odnosno, mislim da ćemo zahvaljujući članu 7. ovog zakona, koji predviđa da se stranom producentu, koji snima na teritoriji Srbije, može do 20% uloženih sredstava vratiti, zahvaljujući tome možemo očekivati i nekog sledećeg Rajfa Fajnsa, možda ponovo baš njega, možda još nekog drugog producenta i da ćemo možda biti malo konkurentniji nego zemlje u okruženju koje imaju iste ovakve stimulacije za strane producente.
Pošto su uvek najvažnija pitanja pitanja para, ovog puta, kada ovaj zakon bude počeo da se primenjuje, znaćemo kako će se ta sredstva deliti. Piše to u članu 17. Deliće se na osnovu javnog konkursa, dva puta godišnje, komisija stručna od pet članova, predlog, odluku, upravni odbor. I znamo, zahvaljujući članu 18, odakle će biti ta sredstva. Žao mi je što je moj kolega Vladan Jeremić sada izašao, mora da ima neku staru verziju zakona, ne, neće biti 0,1% od ukupnog budžeta Republike Srbije. Sredstva za kinematografiju će samo onim elementarnim osnovnim delom biti iz budžeta, ostala sredstva će biti obezbeđena od televizijske pretplate i dela taksi i naknada za emitere i operatore, naravno, i od ostvarivanja nekih usluga na tržištu, donacija itd. Dakle, neće se iz budžeta, pre svega, finansirati film i neće se finansirati, kako smo čuli, podoban film, odnosno filmsko delo, nego ono kako piše u članu 17, koje se ističe originalnošću, autentičnošću, ubedljivošću scenarija itd. Sve lepo to piše u članu 17. u tim kriterijumima.
Odmah da kažem, da ne bude zabune, nema dodatnih nameta za finansiranje kinematografije. Sve ovo što je nabrojano u ovom zakonu su postojeće obaveze iz kojih će se deo izdvajati za film.
Ono što je veoma važno, osim za snimanje filmova, opet na osnovu člana 17, sredstva će se ulagati i u druge oblasti kinematografije, jer će jednom godišnje biti raspisivan konkurs i za te druge oblasti, pa će tako za ta sredstva moći da konkurišu bioskopi, a naročito oni koji budu bar 30% svog repertoara pravili tako da na njemu imaju domaći i evropski film. Konačno ćemo znati koliko karata, koliko gledalaca, jer će svaka karta morati da bude obeležena i onog trenutka kada bude prodata, a to je član 25, biće evidentirana u elektronskom informativnom centru filmskog centra. Dakle, taj filmski centar, ustanova kulture, koju smo tek u pripremi ovog zakona uspostavili kao nacionalnu ustanovu kulture, obavljaće sve stručne poslove upravo za oblast kinematografije.
Postavila sam i pitanje da li je u ovoj oblasti, oblasti filma, kako se to inače kaže – u umetnosti je sve dozvoljeno? Pa i nije. Piše u članu 26. i 27. da se predviđa i zaštita maloletnika i zabrana diskriminacije i zabrana podsticanja nasilja i vređanja ljudskog dostojanstva, ali time će se baviti neki drugi organi, kako je i predviđeno zakonima koji se bave ovom materijom.
Odmah da kažem, nemam iluziju, a pretpostavljam niko, da će ovaj zakon rešiti mnoge probleme nagomilane u oblasti kinematografije. Neće ovaj zakon…
Molim vas, gospođo predsedavajuća, nikoga ne ometam dok govori, da i vi meni obezbedite da me ne ometaju kolege poslanici.
(Predsedavajući: Samo nastavite.)
Dakle, ovaj zakon neće rešiti neke od teških problema u oblasti naše kinematografije, neće nam vratiti privatizovane bioskope, ali zahvaljujući njemu omogućiće, kao što sam već rekla, da se u obnovu i modernizaciju tih bioskopa ulaže. Neće rešiti problem, kako je to rekao i kolega Jeremić, "Avale filma", ali ovaj zakon stvara uslove da se obnovi i unapredi tehnička baza srpske kinematografije.
Ovaj zakon ne bavi se poreskim olakšicama, ali se time bavi i to ću ovog puta zaista da istaknem, zato što i oko toga postoje zabune, postoje drugi zakoni koje mi nedovoljno koristimo. Dakle, Zakon o porezu na dobit pravnih lica, ova skupština je prošle godine usvojila amandman koji omogućava da svako preduzeće od ukupnog prihoda, ako to želi, izdvoji do 3,5% za kulturu, a pravilnikom je to omogućeno i za kinematografiju, da to što daje za kulturu bude obračunato kao rashod i na to ne plati porez. Isti član 15. tog zakona predviđa da takođe svako preduzeće, koje 5% uloži u reklamu, a film najčešće može da se koristi kao reklama za pojedina preduzeća, takođe ulazi u rashod i ne podleže oporezivanju.
Prema tome, mislim da treba da koristimo ne samo ovaj zakon, mi treba da imamo u vidu da sa ovim zakonom u saglasju jeste i Zakon o kulturi i Zakon o donacijama i Zakon o autorskim i srodnim pravima i Zakon o javnom i privatnom partnerstvu, koji smo takođe pre izvesnog vremena u Skupštini doneli, kao i Zakon o zaštiti kulturnih dobara. Zaista nam treba još samo zakon o kinematografiji.
Nadam se da i ovog puta, kao što se to pokazalo i prethodnih puta kada smo na dnevnom redu imali zakone iz oblasti kulture, neće biti politizacije, da ćemo razgovarati na temu, da ćemo govoriti o predmetu zakona i da ćemo svi mi, koji zaista mislimo dobro srpskoj kulturi, ovog puta i srpskoj kinematografiji, u danu za glasanje dati svoj glas za usvajanje ovog zakona. Hvala.