Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gorica Mojović

Govori

Poštovana gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, predstavnici Zavoda za intelektualnu svojinu, pre nego što kažem nešto konkretnije o samom sadržaju zakona koji su na dnevnom redu posebno bih želela da, za razliku od nekih mojih kolega, istaknem i pohvalim obrazloženja koja su data uz ove zakone.
Mislim da u skupštinskoj proceduri skoro nismo imali ovako temeljna, sveobuhvatna i precizna obrazloženja koja sadrže ne samo obrazloženja zbog čega se ovi zakoni donose i pozivanje na domaće i međunarodne propise, konvencije i direktive (pre svega na one koje je naša zemlja potpisala i obavezna je da ih poštuje), nego i pozivanje na one konvencije, ugovore i direktive koje sledimo upravo poštujući neke standarde EU.
Ono što mi se čini da je takođe važno, bez obzira na primedbe koje su se u ovoj raspravi čule, vezano za veliki broj članova koji se nalaze u istovetnom sadržaju i u postojećim zakonima, jeste upravo nešto što bih takođe pohvalila, a to je razlog da se ovi zakoni menjaju, koji nalazimo u primeni postojećih propisa.
Ta primena je pokazala da postoje određeni problemi i da zbog toga i treba u odnosu na te probleme i primedbe koje se pojavljuju u javnosti izvršiti korekciju pojedinih odredaba zakona koji su doneti 2004. i 2005. godine.
Posebno želim da istaknem nastojanje predlagača i autora, odnosno najaktivnijeg učesnika u donošenju predloga ovog zakona, a to je Zavod za intelektualnu svojinu, da se kroz javnu raspravu (a izveštaj o njoj takođe je sadržan u obrazloženju zakona) dođe do što boljih rešenja, kao i navođenje svih onih predloga iz javne rasprave koje je Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja prihvatilo i ugradilo u zakonski predlog.
Naravno, uz Predlog zakona u obrazloženju su dati i brojni primeri iz prakse koji ukazuju na nedostatke postojećih rešenja, kao i niz zanimljivih podataka i efekata primene postojećih zakona, kao, na primer, da je SOKOJ, organizacija koja se bavi naplatom autorskih prava za autore muzičkih dela, u 2008. godini naplatila naknadu na ime tih prava u iznosu od 412.272.593 dinara, ali da je za sopstveni rad potrošila 125.433.000, odnosno 33%, što smatram izuzetno visokim procentom.
Ako se ima u vidu da su ta sredstva neka vrsta, da ne bude preterano, ali jesu, provizije za obavljanje posla u ime autora muzike, kao i okolnost da toj organizaciji to nije jedini izvor prihoda, onda se postavlja pitanje da li je taj iznos za obavljanje poslova izuzetno visok?
Ali, to nije naš problem, to je problem kojim treba da se pozabave i upravni odbor ove organizacije, ali i ostali organi SOKOJ-a, i autori koji su im dali punomoćje da u njihovo ime naplaćuju ovu nadoknadu.
Ono što smatram pozitivnim, to je uvođenje obavezne revizije kada je u pitanju rad ovih organizacija. Pročitala sam u obrazloženju da su one to i do sada radile dobrovoljno, a to sad postaje obaveza.
Ono što je zanimljivo, u ovako preciznom navođenju podataka o radu organizacija koje su registrovane za obavljanje delatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskih i srodnih prava nema podataka već više puta pominjane Organizacije proizvođača fonografa Srbije, koja je od donošenja prethodnog zakona iz 2004. godine ubirala jedinstvenu nadoknadu za emitovanje i javno saopštavanje fonograma i na njima zabeleženih interpretacija.
Mislim da tu leži jedan od suštinskih razloga zašto se ovaj zakon menja. Primedbe koje su se na račun ove organizacije čule i danas, i u javnoj raspravi, i u praksi i u životu bile su jedan od važnih razloga zašto je ovim zakonom predloženo drugačije rešenje kada je u pitanju određivanje organizacije koja će se baviti naplatom jedinstvene nadoknade.
Detaljan izveštaj koji smo dobili u obrazloženju ovih zakona o sprovedenoj javnoj raspravi ukazuje, što se mene tiče, na jednu veoma interesantnu činjenicu – na potpuno odsustvo zainteresovanosti umetničkih udruženja za ovu materiju. Nedavno smo imali raspravu i usvojili Zakon o kulturi. Za taj zakon umetnička udruženja su bila veoma zainteresovana, vrlo aktivno su uzela učešća u donošenju tog zakona, a za ove skoro niko.
To mi donekle daje pravo da pretpostavim da su umetnici, odnosno oni koji ih predstavljaju kroz umetnička udruženja, mnogo više zainteresovani za to kako će im se kroz institucije sistema i iz budžeta obezbediti neka vrsta sigurnosti, a mnogo manje kako da tu sigurnost obezbede kroz naknade za svoj rad, odnosno autorsko pravo i kako organizacije koje u njihovo ime naplaćuju te prihode to i čine. Koliko je samo bilo rasprava o obezbeđivanju sredstava za uplatu socijalnih doprinosa za umetnike, a sve u očekivanju da će se ta sredstva obezbediti iz budžeta, što je na kraju i utvrđeno Zakonom o kulturi.
Malopre sam pročitala koliki je bio prihod, na primer, SOKOJ-a; ta sredstva takođe mogu biti korišćena za poboljšanje socijalnog, zdravstvenog ili penzijskog statusa autora.
Interesantno je i to što se na javni poziv za debatu o Predlogu zakona o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna nije odazvalo ni uključilo Udruženje likovnih i primenjenih umetnika i dizajnera Srbije, koje okuplja najveći broj autora. Nisu svi oni umetnički dizajneri, najveći broj njih se bavi industrijskim dizajnom.
Imajući u vidu odsustvo te zainteresovanosti umetničkih udruženja, Odbor za kulturu i informisanje organizovao je 30. oktobra javnu raspravu o ovim zakonima. Javnoj raspravi prisustvovao je i predsednik Odbora za nauku i tehnološki razvoj. Moram da kažem da se tom prilikom pojavio samo jedan predstavnik umetničkih udruženja.
Ta rasprava, kao i prethodne u postupku formulisanja predloga zakona, najviše se bavila autorskim i srodnim pravima, i to onim najbitnijim novinama koje ovaj zakon donosi.
Neke od njih ću pomenuti. Neke su u dosadašnjoj raspravi pomenute. Tiču se upravo organizacije koja će ubuduće imati pravo da naplaćuje jedinstvenu nadoknadu za emitovanje i javno saopštavanje izdatog fonograma i interpretacije na takvom fonogramu.
Mislim da je ovo rešenje koje je zakonom predloženo veoma dobro jer predviđa dogovor i ugovor. Ono što mu nedostaje, to je – a šta ako ugovora ne bude? Nadam se da će naš matični odbor za ovaj zakon predložiti amandman kojim će i ta situacija biti predviđena i ta opasnost otklonjena.
Imali smo i do sada prilike da čujemo da se korisnici najčešće žale na visinu tih nadoknada. Zakon donosi jednu od najbitnijih novina, vezano za to da će ubuduće i korisnici, a njih je zaista mnogo, od organizatora koncerata, organizatora kulturnih manifestacija, do već pomenutih vlasnika frizerskih, ugostiteljskih i drugih radnji, imati pravo da utiču na donošenje tarifa za jedinstvenu nadoknadu, i to ne samo kroz pregovore sa organizacijom koja će tu nadoknadu naplaćivati, već i kroz rad komisije za autorska prava.
Mislim da je jedna od veoma važnih novina koje ovaj zakon donosi formiranje komisije za autorska prava, koju Vlada Srbije formira i koja će biti sastavljena od predstavnika svih zainteresovanih.
Nažalost, ni u ovom slučaju zakon nije predvideo šta ako se ne postigne sporazum o jedinstvenoj tarifi o kojoj komisija, prema Predlogu zakona, ima samo pravo da daje mišljenje. Takođe očekujem da ćemo da usvojimo amandman koji će rešiti situaciju u kojoj neće biti dogovora.
Ima još mnogo značajnih novina kada je u pitanju ovaj zakon, ali bih istakla još samo jednu, a tiče se ograničenja autorskih prava u korist osoba sa invaliditetom. Zahvaljujući upravo rešenjima u ovom zakonu, omogućiće se lakša dostupnost autorskih dela i ovim osobama.
Zakon o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna definitivno uvodi i u zakonsku materiju termin koji je uobičajen čak i u praksi – reč je o industrijskom dizajnu. Dopušta pravo na žalbu i vođenje drugostepenog postupka u odnosu na odluke koje donosi Zavod za intelektualnu svojinu.
Ovde Zavodu još jedna pohvala što je i u ovom zakonu, kao i u zakonu o žigovima, predložio oduzimanje neke vrste sopstvenog monopola, odnosno omogućio da se u drugostepenom postupku ostvari pravo na žalbu u odnosu na njihove odluke.
U celini gledano, rešenja u ovom zakonu, kao i u zakonu o žigovima, imaju za cilj jačanje pravne zaštite nosilaca prava na industrijski dizajn (ili nosilaca žigova) i postizanje veće efikasnosti u pravnoj zaštiti industrijskog dizajna i nosilaca žigova.
Još da kažem jednu rečenicu, vezano za zakon o žigovima. Ono što mi se čini bitnim jeste da su osim slučajeva zaštite žigom, predviđeni slučajevi zabrane zaštite, i to naročito u slučajevima kada se koriste državni simboli, ili komercijalizacije, kada se koriste religijski simboli u nekim situacijama.
Zaista mi predstavlja istinsko zadovoljstvo da pozovem svoje kolege i koleginice narodne poslanike da glasaju za ove, po meni veoma dobre, zakone, kao što će to učiniti Poslanička grupa ZES. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, Odbor za ravnopravnost polova Narodne skupštine Republike Srbije je na sednici održanoj 27. oktobra, većinom glasova, podržao zakon o ravnopravnosti polova u načelu.
Zašto su podržali ovaj zakon i zašto nam je potreban zakon o ravnopravnosti polova? Zato što je, to je i sam ministar Ljajić u svom uvodnom izlaganju rekao, politika jednakih mogućnosti, rodna ravnopravnost i razvoj strateškog partnerstva između žena i muškaraca osnovni faktor koji doprinosi ukupnoj modernizaciji i evropeizaciji Republike Srbije. Unapređenje rodne ravnopravnosti, koja osnažuje ulogu žena u društvu, nije zahtev za posebnim privilegijama, već predstavlja uspostavljanje ravnoteže među polovima i izgradnju harmoničnih odnosa kao uslova za ostvarivanje dobrobiti čitavog društva.
Primedbe koje su se na ovaj zakon mogle čuti na sednici Odbora, a i u javnim debatama i diskusiji povodom ovog zakona, odnose se uglavnom na deklarativnost pojedinih odredaba, na opštost pojedinih članova zakona, na to da su pojedine odredbe zakona date u formi preporuka, na blagu kaznenu politiku i na nesankcionisanje nekih mera, koji ugrožavaju principe rodne ravnopravnosti.
Sasvim sam uverena da će usvajanjem pojedinih amandmana, kako je to ministar već naglasio, neke od ovih primedaba biti otklonjene.
Kada govorimo o opštosti zakona i o tome da on ne pokriva čitavu materiju rodne ravnopravnosti, treba da imamo u vidu da su ova skupština, kao i Vlada Republike Srbije, donele čitav niz zakona i propisa kojima se oblast ravnopravnosti polova reguliše; mislim na zakone i propise u oblasti rada i zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja, na zakone koji se odnose na porodicu, brak, ali i na sve propise antidiskriminatorske prirode. Ovim zakonom formira se osnova za sveobuhvatnu politiku jednakih mogućnosti za ostvarivanje prava na ravnopravnost, za preduzimanje posebnih mera u odnosu na žene, za bolje korišćenje stručnosti i kreativnosti i, naravno, za zaštitu od diskriminacije.
U odnosu na postojeće zakone, o kojima je bilo reči u uvodnom izlaganju, koje sam i ja pomenula govoreći o oblastima u kojima su doneti, ovaj zakon donosi neke bitne novine.
Neću pominjati one koje je pominjao ministar Ljajić, ukazaću samo na još dve-tri. Predviđene su posebne mere i garancije zaštite od diskriminacije na osnovu pripadnosti određenom polu, posebno zbog trudnoće, roditeljstva, a naročito mere zaštite od seksualnog uznemiravanja. Utvrđene su, kao što smo već čuli, mere socijalne i zdravstvene zaštite i potvrđen je još jednom, i u ovom zakonu, ravnopravni tretman u pravima i obavezama supružnika i vanbračnih partnera.
Ono što je bitno u oblasti i kulture i sporta, to je obaveza, koja se prvi put uvodi ovim zakonom, da se u sastavima upravnih i nadzornih odbora nađe 30% članova manje zastupljenog pola. Naravno, ova obaveza se odnosi i na druge javne službe.
Bez obzira na primedbu koja se odnosi na blagonaklonu, da kažem, kaznenu politiku, koja je u izvesnom smislu i ovim zakonom regulisana, ali i drugim propisima iz oblasti pravosuđa, deo zakona koji se na taj deo odnosi, u najvećem delu se tiče građansko-pravne zaštite. Posebno su predviđeni uslovi za ostvarivanje neophodne brzine u postupanju, naročito kada je reč o nasilju u porodici, ali i druge mere efikasne zaštite od diskriminacije.
Da zaključim, donošenjem ovog zakona, Srbija će biti korak bliže ostvarivanju jednog od osnovnih kriterijuma demokratije, a to je ravnopravnost žena i muškaraca. Taj cilj je prepoznala i većina u Odboru za ravnopravnost, a sasvim sam sigurna da će to učiniti i većina poslanika u Narodnoj skupštini. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću o ova dva zakona koji se odnose na određivanje maksimalnog broja zaposlenih u državnoj administraciji i lokalnoj samoupravi i o tome kako se oni reflektuju na oblast kulture. S tim u vezi, imam jedno pitanje i jednu pohvalu.
Pitanje se odnosi na sledeću okolnost – zakon o ograničavanju i određivanju maksimalnog broja zaposlenih u državnoj administraciji ne odnosi se na ustanove kulture, a kad je u pitanju lokalna administracija obuhvaćene su i ustanove kulture. Mislim da pravljenje razlike između ustanova kulture čiji osnivač je Republika i onih čiji je osnivač lokalna samouprava nije dobro iz više razloga.
Prvo, u ustanovama kulture čiji je osnivač Republika ima oko 2.400 zaposlenih; u ustanovama kulture čiji su osnivači lokalne samouprave ima ih približno toliko. Inače je vrlo dobro poznato da u mnogim ustanovama kulture čiji je osnivač Republika ima zaista viška zaposlenih. Da navedem samo primer čuvenog Narodnog pozorišta, koje ima više zaposlenih nego deset pozorišta čiji je osnivač grad Beograd. To nije dobro iz tog razloga. Nije dobro i zato što se najveći broj republičkih ustanova kulture nalazi u Beogradu, pa sad imamo situaciju da npr. u Narodnom pozorištu važe jedna pravila i propisi, a stotinak metara dalje, u Pozorištu na Terazijama ili u Ateljeu 212, važe druga pravila i propisi.
Ovo nije jednini zakon po kome se razlikuju načini poslovanja ustanova kulture čiji je osnivač lokalna samouprava ili Republika Srbija. To je to pitanje, zašto se uspostavljaju takve razlike.
Pohvala se odnosi na član 3. zakona o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj samoupravi, zato što je tim članom 3. predviđeno da oblast kulture bude izuzeta iz obaveze da može po ugovorima i po različitim osnovama na određeno vreme biti zaposleno više od 10% u odnosu na broj stalno zaposlenih. To nije samo zbog prirode delatnosti kulture, nego i iz drugih razloga. Nedavno smo doneli Zakon o kulturi koji predviđa da najveći broj zaposlenih u kulturi bude upravo zaposlen po ugovorima. To je bitan razlog.
Drugi bitan razlog je što bi, ukoliko ne bi bilo ovog izuzeća, nakon usvajanja ovog zakona prestale sa radom mnoge ustanove kulture. Navešću neke primere. Jedina muzička agencija u Srbiji „Jugokoncert“ ima petnaest stalno zaposlenih, zaposlenih na neodređeno vreme. Godišnje organizuje preko dve stotine koncerata. Naravno, sa svim učesnicima tih koncerata potpisuje ugovore. Da ne pominjem „Bemus“, na kome učestvuje po stotinu i dve stotine umetnika sa kojima se takođe potpisuju ugovori. Ako ne bi bila izuzeta, definitivno bi aktivnost „Jugokoncerta“ morala da prestane.
Da pomenem, na primer, Zvezdara teatar, Pozorištance „Puž“, koji imaju po petnaest, odnosno dvadeset zaposlenih, a čitav njihov repertoar se zasniva upravo na angažovanju umetnika i ljudi po ugovorima.
Sve u svemu, smatram da ova odredba kojom se kultura izuzima, odnosno ova alineja kojom se kultura izuzima iz ove obaveze od 10% nije privilegija, nego podržavanje jedne bitne intencije, jednog novog modela organizovanja u oblasti kulture, gde je u stvari broj stalno zaposlenih sveden na minimalnu meru, a gde su svi ostali, upravo zbog prirode te delatnosti, angažovani po ugovorima.
Da zaključim, smatram da će primena ovih zakona umnogome zavisiti, mnogi su o tome govorili, od poštenja i odgovornosti, mogli bismo uslovno reći, poslodavaca, tj. odgovornih ljudi u državnoj upravi i u lokalnoj samoupravi, ali, naravno, vreme je i da zaposleni u upravi shvate da stolice zaposlenih u državnoj upravi nisu baš tako stabilne i udobne, već da mogu da budu i klimave i da žuljaju.
Prema tome, iz svih ovih razloga Poslanička grupa ZES, kojoj pripadam, glasaće za ove zakone, nadajući se da će jedan broj amandmana koje su podneli poslanici Narodne skupštine Republike Srbije biti usvojen. Hvala.
Poštovani gospodine predsedniče Vlade, poštovani ministri, pošto imam nameru da se držim današnje aktuelne teme, dozvolićete mi da citiram par stavova iz čl. 86. i 87. Ustava Republike Srbije. U članu 86. stoji: ''Javna svojina je državna svojina, svojina autonomne pokrajine i svojina jedinice lokalne samouprave'', a stav 4. člana 87. glasi: ''Imovina autonomnih pokrajina i jedinica lokalne samouprave, način njenog korišćenja i raspolaganja, uređuju se zakonom''.
Dakle, pretpostavljam da je jasno moje pitanje – da li je i u kojoj fazi, da li je uopšte u planu donošenje zakona o javnoj svojini, tj. da li neko ministarstvo obavlja bar pripremne radnje za donošenje ovog zakona?
Smatram da bi bilo suvišno da danas obrazlažem, iznosim argumente zbog čega je ovaj zakon, ne samo zbog poštovanja Ustava Republike Srbije, nego zbog kojih političkih, ekonomskih razloga je neophodno da konačno u Srbiji prestane da važi Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije i donese se zakon o javnoj svojini.
Ne bih to bliže elaborirala, ali bih iznela jednu jednostavnu i, rekla bih, racionalnu okolnost.
Mislim da u ovoj sali ne postoji niko ko je ikada imao bilo kakve kontakte sa organima lokalne samouprave da ne može da ispriča neku svoju tužnu priču vezanu za Direkciju za imovinu Republike Srbije vezanu za spore procese dobijanja saglasnosti na iznajmljivanje poslovnog prostora, prenosima itd.
Nije samo pitanje da je neko u Direkciji za imovinu neodgovoran, neažuran, nego je prosto nemoguće na celoj teritoriji Republike Srbije obavljati one poslove za koje je Direkcija za imovinu zadužena.
Dakle, makar iz tog racionalnog i jednostavnog razloga mislim da su politički, ekonomski i ustavni razlozi mnogo bitniji i u tom smislu – da li se priprema zakon o javnoj svojini?
Hvala.
Govoriću o ovom amandmanu zato što iz izvešata vidim da Vlada nije prihvatila amandman, iz razloga kako kaže - amandman se ne prihvata zato što član 11. Predloga zakona predstavlja odredbu kojom se načelno utvrđuje način vršenja finansiranja ili sufinansiranja kulturnih programa i projekata, a što se detaljnije reguliše odredbama Glave IV Predloga zakona.
Naprotiv, mislim suprotno, da se ovim članom 11. kaže - da će se finansiranje ili sufinansiranje kulturnih programa obavljati putem javnih konkursa, i stav 2 – da se konkurs iz stava 1. ovog člana raspisuje za svaku narednu budžetsku godinu, najkasnije do 1. oktobra tekuće godine.
U članu 75, koji bi trebalo preciznije da definiše oblast finansiranja, kaže se, stav 1 - najmanje jednog godišnje ministarstvo, odnosno drugi osnivači raspisuju javne konkurse radi prikupljanja predloga za finansiranje ili sufinansiranje projekata u kulturi, kao i projekata umetničkih, odnosno stručnih i naučnih istraživanja u kulturi.
Što se mene tiče, utvrđivanje datuma, 1. oktobar je mnogo preciznije od ovoga "najmanje jednom godišnje", a u nekom smislu je i kontradiktorno: ili najmanje jednom godišnje ili je do 1. oktobra. Tako da ni ovo obrazloženje nije tačno, prvo zato što je član 11. precizniji, iako se zaista nalazi u odeljku načelnih, a član 75. u glavi koja treba da reguliše konkretnu oblast finansiranja.
Ako prekoračim vreme dozvoljeno za amandman, molim vas da mi to vreme računate kao  predstavniku poslaničke grupe ili kao poslaničkoj grupi. Zašto mislim da ću možda prekoračiti vreme? Zato što smatram da je pitanje formiranje nacionalnog saveta za kulturu je jedno od važnih pitanja ovog zakona i jedno od bitnih novina, inače sistemskog zakona o kulturi.
Naravno, podnela sam amandman na tekst koji je predložen u zakonu, ali pošto u izveštaju Vlade vidim da je prihvaćen amandman narodnih poslanika Snežane Stojanović-Plavšić i Saše Milenića, jedino što smatram da je ovim amandmanom mojih kolega, narodnih poslanika, koji je prihvaćen, poboljšano u odnosu na tekst iz osnovnog predloga, to je broj članova nacionalnog saveta.
Jer svi učesnici i javnih rasprava i inače u javnosti je zaista bio veliki broj primedbi na broj članova nacionalnog saveta. Sve drugo je ostalo isto kao u osnovnom tekstu Predloga zakona, a po meni je veoma problematično. Zašto?
Narodna skupština Republike Srbije je do sada imala prilike da formira tj. izabere više nacionalnih saveta: u oblasti prosvete, u oblasti visokog školstva, sudstva, RRA itd. Nijedan nacionalni savet...
(Žagor u sali.) Da li ja govorim ili neko drugi ovde govori?
Nijedan nacionalni savet nije formiran na predlog isključivo Vlade. Svi nacionalni saveti, pogledajte prosvetni savet, pogledajte savet visokog školstva, sve druge koje sam pomenula i koje nisam, bar smo mi u ovom sazivu glasali za nekoliko tih saveta, formirani su tako što su ovlašćeni predlagači Narodnoj skupštini uputili svoje predloge.
Naravno, svojim amandmanom predvidela sam i postupak predlaganja i vreme, i koliko najviše kandidata može da se da za nacionalni savet i naravno o tome bi na kraju odlučila Skupština Srbije. Prema tome, ovom amandmanu, sada bi to trebalo da bude amandman koji je u stvari na predlog Vlade, nedostaje upravo to, ta vrsta demokratičnosti.
Dalje, sad moram da govorim u odnosu na amandman koji je Vlada prihvatila, a ne u odnosu na ovaj predlog, iako i moj amandman podrazumeva identične predlagače, samo ne na ovaj način kako je kod mojih kolega poslanika, šta je dalje problematično?
Za mene je stvarno problematično ako od 19 članova saveta, izuzimajući naravno predstavnike Srpske akademije nauka, Univerziteta umetnosti i nacionalnih manjina i one koje direktno predlaže Vlada, imamo samo dva predstavnika iz ustanova i šest predstavnika iz udruženja, četiri iz reprezentativnih i dva iz ostalih.
Znate šta, ovo je ipak jedno državno ministarstvo. Ono je pre svega i po postojećem, a i po novom zakonu, zaduženo da brine i da ostvaruje javni interes u oblasti kulture, a on se pre svega utvrđuje i definiše kroz rad ustanova kulture koje formira Republika Srbija, autonomna pokrajina ili lokalna jedinica lokalne samouprave.
Ne vidim potrebu da se šest predstavnika udruženja, tim pre što gospodin ministar, a i mi svi koji se na bilo koji način bavimo kulturom, znamo vrlo dobro da od osamnaest umetničkih udruženja, ako govorimo o reprezentativnim, koja su regulisana, koja su u stvari predviđena kao reprezentativna postojećim Zakonom o samostalnom obavljanju umetničke delatnosti, bar četrnaest nema ni podršku svojih članova.
Šta će se onda desiti ako usvojimo ovaj amandman ovako kako predlaže Vlada? Dobićemo predloge za nacionalni savet od rukovodstva umetničkih udruženja, a ta rukovodstva neretko, rekoh bar u 14 slučajeva od 18, možda i više od 14, izabrao je jako mali broj članova umetničkih udruženja.
Da navedem primer, Udruženje likovnih umetnika Srbije ima navodno, prema njihovoj tvrdnji, hiljadu i po članova. U njihovom sopstvenom izveštaju u Biltenu piše da je rukovodstvo udruženja izabralo 80 prisutnih na Skupštini.
Udruženje dramskih umetnika Srbije takođe ima nekoliko stotina članova. Nekoliko desetina je izabralo rukovodstvo, evo i gospodin ministar je član tog udruženja, pa bi mogao da kaže kad je poslednji put bio na nekoj skupštini Udruženja dramskih umetnika, pogotovo na izbornoj.
Hoću da kažem, ovim zakonom se uvažavaju do te mere umetnička udruženja, a da ih i sami umetnici, svaka čast izuzecima, i rekla sam ima nekoliko pravih izuzetaka kada su umetnička udruženja u pitanju, ali i sami umetnici, koliko istaknutih umetnika, značajnih umetnika za kulturu Srbije, nisu ni članovi udruženja, još manje su angažovani.
Mi u stvari tim rukovodstvima, pa da ne budem i pomalo pakosna, njihovim stručnim službama, koje su takođe dobrim delom birokratizovane, prepuštamo da nam predlažu šest članova nacionalnog saveta.
Ustanovama kulture, i to ovde ima još jedan problem, piše samo u ovom prihvaćenom amandmanu iz reda direktora. Zašto direktora? Zašto samo direktora? Zašto ne bi neki odličan konzervator, koji nije direktor, bio član Nacionalnog saveta, nije direktor ustanove? Zašto ne bi neki običan reditelj, koji nije direktor, bio u nacionalnom savetu, zašto samo direktor?
I to koji direktor, kojih ustanova? Onih čiji je osnivač Republika. A čiji su osnivači neki drugi? Smatram da treba sve ustanove kulture Srbije da daju svoje predloge i da imaju svoje predstavnike u nacionalnom savetu, i to na način kako sam predložila, jedan da bude iz oblasti zaštite kulturnih dobara, jedan iz bibliotečke delatnosti, jedan iz scensko-muzičke, jedan iz kulturno-obrazovne, što su kulturni centri, filmski centri, muzički, galerije itd.
Slušala sam pažljivo, a i iščitala amandmane koje su moje kolege poslanici dali. Žao mi je što više njih nije prihvaćeno, osim amandmana koji je dao gospodin Dejan Radenković, a odnosi se na to da Savet učestvuje u izradi predloga strategije razvoja kulture i daje ocenu izvršenja.
Isti ili sličan amandman je dao Radiša Ilić. Koliko znam po Poslovniku, ako su amandmani slični po suštini usvaja se onaj koji je prvi podnet, nisam sigurna, meni se čini da je tako, ili koji najbolje odražava..., tako da mislim da nema razloga ovde da se gleda ko je podneo, nego prosto šta znači.
Žao mi je što još neki od ovih predloženih amandmana nisu usvojeni, zato što mi se čini da, ako već formiramo nacionalni savet za kulturu, da treba da mu omogućimo da daje mišljenje, predloge, s obzirom da retko šta on utvrđuje ili odlučuje, na što veći broj onoga što predstavlja suština, što je bitno za rad ustanova i za čitavu kulturnu delatnost.
U tom smislu, podnela sam amandman koji od 12 podzakonskih akata koje na osnovu ovog zakona treba da donese ministar, odnosno Ministarstvo, da bar na tri svoje mišljenje, ne da odluči, ne da utvrdi, nego da da mišljenje, da i nacionalni savet. Odnosi se na davanje mišljenja na predlog liste umetničkih, programskih i stručnih poslova koji će se prema ovom zakonu obavljati po ugovoru na tri godine. Reč je o merilima i kriterijumima za izbor projekata koji će se finansirati, ne šta će se finansirati, nego samo kriterijumi i merila.
Ono što vidim da je Vlada usvojila, to je da Savet daje mišljenje za sticanje statusa ustanova kulture od nacionalnog značaja, što smatram da je elementarno. Ako već postoji nacionalni savet, da vrlo dobra rešenja ovog zakona koja se odnose na statuse nacionalnih ustanova, da bar u tom pogledu imamo i mišljenje nacionalnog saveta.
Ovaj član 19. je ujedinio sve poslaničke grupe u smislu da smo svi dali slične amandmane kada je u pitanju trajanje strategije. Nije mi jasno, a sada čujem i koleginicu Donku Banović i Nenada Prokića – da je amandman Mome Čolakovića usvojen.
Koliko vidim nije usvojen – u izveštaju piše. U izveštaju koji smo dobili od Vlade, nisam imala priliku da čujem da je ministar nešto drugo rekao, sve vreme sedim ovde i pažljivo slušam, nažalost čak ni amandman poslanika Mome Čolakovića nije usvojen.
Interesantno je, odnosno moram da upozorim na obrazloženja koja Vlada daje – zašto ne prihvata ove amandmane vezano za strategiju. Uglavnom se kod svih onih poslanika koji su dali amandmane na član 19. poziva na obrazloženje upravo za neprihvatanje amandmana Mome Čolakovića koji se odnosi na nadležnosti organa.
Ne komentariše se rok trajanja strategije. U obrazloženju za odbijanje amandmana koji sam dala stoji sledeće – amandman se ne prihvata iz razloga što je, imajući u vidu da se planira donošenje budžeta na tri godine, najracionalnije da se strategija razvoja kulture Srbije donosi za period od tri godine.
Ne računam stvarno sebe u neobaveštene poslanike, ne znam da se planira donošenje budžeta, ali nevezano od budžeta, strategija koja se bavi i koja sadrži analizu postojećeg stanja, osnovne postavke kulturnog razvoja, strateške pravce i instrumente kulturnog razvoja, koja sadrži planove realizacije tih pravaca razvoja, kriterijume, indikatore i postupke evaluacije, ne sadrži u toj meri, znam da je i Ministarstvo finansija imalo izvesne primedbe, ali ne sadrži apsolutno u toj meri finansijske planove da bi bilo smetnji da se donese na period duži od tri godine.
Potpuno se slažem sa gospođom Donkom Banović da to nije strategija, već je to onda neki kratkoročni, srednjoročni ili ne znam kakav već plan i onda da je nazovemo pravim imenom u zakonu ili da prihvatimo bar jedan od ovih amandmana koje su očigledno dale sve poslaničke grupe, potpuno svesne da tri godine je potpuno je nedovoljan period za donošenje nečega što se zove strategija.
Na ovaj zakon sam podnela 23 amandmana. Ako neki od tih 23 amandmana smatra važnim, ključnim i bitnim za ovaj zakon, to je upravo ovaj amandman, jer njime pokušavam, nastojala sam da bar na neki način uspostavimo neki pravni osnov za 45 ustanova zaštite na teritoriji Republike Srbije. Reč je o 12 regionalnih zavoda za zaštitu i 33 arhiva koji pokrivaju teritoriju većeg broja opština, koje ne znaju ko su im osnivači, kakve su im nadležnosti, ko ih finansira itd.
Ne smatram da je obrazloženje kojim se obrazlaže zašto je moj amandman odbijen apsolutno relevantno, naprotiv. Kaže se - amandman se ne prihvata iz razloga što Predlog zakona sadrži zajedničke odredbe za sve ustanove kulture. Nije tačno. Za ove ustanove ne sadrži, tim pre što postojeći tekst zakona u članu 23, mislim da je to stav 4, kaže sledeće - zakonom se mogu utvrditi posebni uslovi za osnivanje ustanova u pojedinim delatnostima u kulturi.
Upravo sam ovim amandmanom utvrdila posebna četiri uslova za formiranje ustanova u pojedinim delatnostima, to je zaštita kulturnih dobara, takvih ustanova koje nijednim drugim članom zakona nisu predviđene. To su ustanove koje imaju nadležnost na teritoriji većeg broja jedinica lokalne samouprave.
Ne mislim da postoje ni pravni, ni finansijski, ni bilo koji drugi razlozi da se ovaj amandman odbije, tim pre što se zakonom samo predviđa donošenje posebnog osnivačkog akta za ove ustanove, e ne bili se tim osnivačkim aktom jednom, posle 20 godina i ne znam koliko one već rade, da im se ne zna da vise ni na nebu ni na zemlji, da bar i posle toliko vremena utvrdimo status.
Stvarno ne razumem zašto toliki otpor prema službi zaštite, zašto ostavljamo regionalne zavode, moram sada da navedem primer, ministar je nedavno bio u okviru manifestacije "Noć muzeja" na Kozniku.
To je kulturno dobro, tvrđava, koja potiče iz 1381. godine. Nalazi se u opštini Brus. Za opštinu Brus i to kulturno dobro, i to je samo kulturno dobro, iako verujem da kad bi bilo prilike, i para i spremnosti da se istraži, moglo bi da dobije i višu kategoriju, u smislu od velikog značaja. Za to kulturno dobro je nadležan Regionalni zavod za zaštitu spomenika Kraljeva.
Stvarno je sad pitanje - da li opština Kraljevo ima interese da finansira stručnjake zavoda Kraljevo da istražuju na Kozniku, da eventualno rade nešto na revitalizaciji, i ministarstvo, ako sada treba za neki projekat da odvoji sredstva za Koznik, ali pitanje je - da li kroz redovnu delatnost, kroz programe ustanova zaštite mogu ovakva kulturna dobra uopšte da se istražuju? Podsećam da ovo kulturno dobro već 20 i nešto godina nikakve vrste istraživanja, nikakvi radovi nisu obavljani, a takvih je još na stotine i hiljade po Srbiji.
Koristim vreme poslaničke grupe. Moram da upozorim na još jednu okolnost, bez ikakvih političkih konotacija. Imala sam prilike povodom ovog amandmana i zakona da pogledam registar kulturnih dobara Srbije, pogotovo zbog amandmana koji sam dala na član 6, a koji je, zahvaljujem, usvojen, vezano za kulturna dobra, zato što on ispravlja jednu nepravdu koja je bila predložena, a to je da se opšti interes ostvaruje samo kada su u pitanju kulturna dobra od velikog i izuzetnog značaja.
Kada pogledate registar kulturnih dobara Srbije koja su od velikog i izuzetnog značaja, ogroman procenat, mislim negde između 60 i 70% nalazi se na teritorije AP Vojvodina. To ne samo zato što se na teritoriji Pokrajine Vojvodina zaista nalaze i isključivo na toj teritoriji kulturna dobra od velikog i izuzetnog značaja, nego pre svega zato što na toj teritoriji deluju dva zavoda koja imaju jasno definisana osnivačka prava i nadležnosti finansiranja. To je Zavod Novi Sad i to je Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika.
Od Beograda, pa dole prema jugu Srbije, nijedan drugi zavod za zaštitu spomenika, a ni arhiv nema definisan status. I zato kulturna dobra Srbije u ovom delu Srbije ne mogu da steknu te uslove da dobiju tu višu kategoriju, da budu od velikog i izuzetnog kulturnog značaja, a naravno, da ne govorimo o kulturnoj baštini koja je na listi svetske kulturne baštine, izuzimam Sopoćane i kompleks manastira na Kosovu, koji su 2006. godine tek stavljeni na listu svetske kulturne baštine.
U tom smislu ne vidim razloga, to je prosto i moja molba, ako hoćete i neka vrsta, kako bih rekla, pošto sam i ovde navela u obrazloženju da se agonija ovih ustanova prekine, i neka zaista velika molba da bar ovim amandmanom i na ovaj način uvedemo u zakon o kulturi jedan ogroman broj ustanova kulture zaštite Srbije, koje predstavljaju nešto što je temeljno kada je u pitanju ne samo zaštita kulturnih dobara, nego i kultura zemlje uopšte.
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ova dva zakona o kojima danas govorimo, iako su iz različitih oblasti, jedan su izmene i dopune zakona, drugi je sistemski zakon, ipak imaju nekoliko dodirnih tačaka.
Mislim da prva ta dodirna tačka jeste da oba zakona uvode, u izvesnom smislu, red u oblastima na koje se odnose. Druga dodirna tačka jeste ta što bez obzira na to što je ovde bilo izvesnih nesporazuma vezanih za učešće strukovnih organizacija, asocijacija, institucija i strukovnih udruženja, da je zaista u pripremi jednog i drugog zakona bilo i konsultacija i učešća upravo struke.
Treća dodirna tačka jeste to, samim tim što smo na početku ove rasprave već dobili amandmane na predlog izmena i dopuna Zakona o informisanju koje je usvojila Vlada, što očekujem da će predlagač i zakona o kulturi imati sluha za jedan broj amandman i da će predlozi zakona o izmenama i dopunama Zakona o informisanju i zakon o kulturi uvažiti sve one amandmane koji će značiti poboljšanje tekstova oba ova zakona.
Želim samo da kažem da, slušajući danas diskusiju vezanu za izmene i dopune Zakona o informisanju, da imam utisak da čak i oni koji su protiv, u stvari su na neki način deklarativno, jer koriste u svojim diskusijama neke argumente koji se tiču motiva, atmosfere koja vlada u društvu, okolnosti, a ne suštinskih zakonskih odredbi. Jer, ono što je bitno, ove izmene Zakona o informisanju ni na koji način ne ugrožavaju osnovna načela propisana Zakonom o informisanju, a tiču se slobode izražavanja misli i dela, prava na informisanje, slobodu informisanja u interesu javnosti, na zabranu cenzure, na nezavisnost medija itd.
Bilo je dosta primedbi i prigovora na visinu kazni koje se menjaju, ali ako imamo u vidu da su dosadašnje kazne predviđene Zakonom o informisanju već unapred mnogih medija bile ukalkulisane u kršenje zakona, onda je potpuno jasno zašto se ide na povećanje tih kazni, mada, koliko vidim, po amandmanima koje je usvojila Vlada i one će biti manje u odnosu na predloženi tekst.
Ono o čemu bih malo duže govorila, tiče se zakona o kulturi i naravno, ponovila nešto što se već čulo u ovoj diskusiji, da je Srbija posle 17 godina, konačno, dobila sistemski zakon u ovoj oblasti. Prethodni zakon, donet 1992. godine, zauzeo je dve i po strane "Službenog glasnika".
Ovim zakonom načinjen je ozbiljan pokušaj da se u oblasti kulture sistematizuju i regulišu opšti interes u kulturi i kod definisanja tog opšteg interesa mislim da je napravljena jedna nenamerna greška, odnosno jedan previd, da su izostavljena kulturna dobra iz tog opšteg interesa i da je utvrđeno da je samo opšti interes kulturna dobra od izuzetno velikog značaja i kulturna dobra sa liste kulturne baštine. Pretpostavljam da ćemo to amandmanima ispraviti.
Ono što je novo u ovom zakonu, između ostalog, i smatram to isto tako veoma bitnim, to je donošenje strategije kulturnog razvoja; javni konkursi kako za projekte i programe, tako i za izbor direktora u ustanovama kulture.
Isto tako, priznanja i nagrade koje se uspostavljaju zakonom za doprinos nacionalnoj kulturi. Veoma važna oblast koja reguliše pitanje statusa, pojmove samostalnog umetnika, položaj, prava umetnika, umetničkih udruženja, njihovu reprezentativnost itd.
Da budem iskrena i poštena, mislim da ovaj zakon, konačno, reguliše jedno pitanje koje je najčešće u oblasti kulture izazivalo polemike i bilo jedno od onih neuralgičnih tačaka, a to je plaćanje socijalnih doprinosa za penziono, invalidsko i zdravstveno osiguranje samostalnih umetnika. Konačno imamo propis i odredbe koje će tu oblast regulisati. Naravno, i u ovoj današnjoj diskusiji, a i jeste ono što je novo u ovom zakonu o kulturi, to je formiranje nacionalnog saveta za kulturu. Kultura je, mislim, jedna od retkih oblasti društvenog delovanja koja još uvek nema nacionalni savet za kulturu. Naravno, i nije ga bilo moguće imati, nismo imali zakon, ali ono što izaziva polemike, to je i broj, sastav, ali i način izbora nacionalnog saveta.
Ne mogu samu sebe da čujem, ne znam kako me drugi čuju. Ono što u ovom zakonu nedostaje i o čemu ćemo verovatno razgovarati kada budemo razmatrali amandmane, tiče se dve, po meni, veoma značajne oblasti. Jedna je oblast privatizacije, oko koje postoje zaista vrlo kontradiktorna mišljenja, ali mislim da ćemo i na Odboru za kulturu, pa i u raspravi o amandmanima, da kažem, raščistiti neke dileme koje se po tom pitanju pojavljuju. Druga oblast za koju apsolutno nema smetnje da bude regulisana ovim zakonom, tim pre što se u postojećem članu zakona 23. predviđa da se zakonom mogu utvrditi posebni uslovi za osnivanje ustanova u pojedinim delatnostima kulture, a odnosi se pre svega na regionalne zavode za zaštitu spomenika kulture i tzv. međuopštinske arhive – 12 regionalnih zavoda, 33 opštinska, tzv. međuopštinska arhiva. Govorim tzv, jer je to neki naziv iz prethodnih vremena, koja su ni na nebu ni na zemlji.
Reč je o nekim od najznačajnijih ustanova kulture koje ova država ima, ustanova kulture koje čuvaju kulturno blago Srbije, a koje nemaju rešen ni status, ni način finansiranja, ni definisanja nadležnosti i mislim da je krajnje vreme da tako značajnu oblast i tako značajne institucije, bar u nekoliko osnovnih pitanja, a to je pitanje osnivačkog akta, pitanje uređenja načina finansiranja se nađu i u ovom zakonu. Naravno, mislim da ima još jedan broj članova zakona o kulturi koje treba precizirati, definisati, objasniti, i u tom smislu bih istakla da je bila veoma značajna javna rasprava, odnosno javno slušanje zakona o kulturi, koje je organizovano pod ovim krovom.
Za razliku od nekih diskusija, da sam kao narodna poslanica i kao građanka Srbije bila veoma ponosna što se pod krovom ovog doma okupilo skoro 200 istaknutih kulturnih radnika, direktora, predsednika umetničkih udruženja.
Dozvolićete mi, i kao neku vrstu zahvalnosti, a i kao neku vrstu uputstva da moramo poslušati i njihov glas, govorim o tome da su njihovi iskazi, njihove diskusije, dobrim delom ugrađeni u jedan broj amandmana poslanika Skupštine Srbije.
Dozvolićete mi da samo pročitam, onim redom kako su se javljali, učesnike u diskusiji, naravno, ne svih 200, nego one koji su govorili.
Miroslav Tasić, sekretar Etnografskog muzeja; Vesna Ćirić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Valjevo; Živorad Ajdačić, sekretar Kulturno-prosvetne zajednice Beograd; Slobodan Živković, sekretar Narodnog muzeja; Branka Kavaja, sekretar Muzeja nauke i tehnike; Branko Cvejić, direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta; Milivoje Mlađenović, direktor Srpskog narodnog pozorišta; Ivan Tasovac, direktor Beogradske filharmonije; Branka Kulić, Galerija "Matice srpske", Novi Sad; Sreten Ugričić, direktor Narodne biblioteke Srbije; Radoslav Zelenović, direktor Jugoslovenske kinoteke; Vera Pavlović-Lončarski, direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika; Dragan Srećkov, pomoćnik pokrajinskog sekretara za kulturu; Mihajlo Vukobratović, direktor Pozorišta na Terazijama; Branka Prpa, direktor Istorijskog arhiva Beograda; Slađana Tomić, sekretar Muzeja primenjene umetnosti; Slobodan Đurović, pomoćnik direktora Narodnog pozorišta; Ana Marković, direktor Centra za kulturu, Grocka; Nina Milanović, direktor Narodne biblioteke, Kragujevac; Mila Živančević, direktor Centra za konzervaciju Srbije; Vesna Danilović, glavni urednik Kulturnog centra Beograda; Anja Suša, direktor Pozorišta "Duško Radović"; Duško Paunković, Udruženje književnih prevodilaca; Ljubivoje Ršumović, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije; Ljiljana Đurić, predsednica Saveza dramskih umetnika Srbije; Zoran Đuričić, predsednik Sindikata kulture "Nezavisnost"; Dragan Todorović, predsednik Samostalnog sindikata kulture; Predrag Ćirić, predsednik Udruženja likovnih umetnika; Stojan Boškov, Savez amatera Srbije; Borka Božović, Galerija "Haos"; Ivana Avžner, gradski sekretar za kulturu Beograda; Dragoslav Krnajski, Inicijativni odbor umetničkog udruženja; Darka Radosavljević, Nezavisna umetnička radionica "Remont"; Laslo Joža, predsednik Saveta mađarske manjine; Aleksandar Denić, predsednik Udruženja likovnih i primenjenih umetnika; Nenad Marinković, Unija sindikata i izvođača; Ilija Radulović, Savez estradnih umetnika; Smiljka Isaković, Udruženje muzičkih umetnika; Božidar Vitez, Foto savez Srbije; Sonja Lapatanov, Udruženje baletskih umetnika; Mirjana Danilović, sekretar Udruženja primenjenih umetnika Vojvodine; Biljana Stepanović, predsednik Udruženja likovnih umetnika Vojvodine i Dragan Marča, Nacionalni savet rumunske manjine.
Svi oni su dali veoma stručne, veoma kompetentne predloge za ovaj zakon. Svoje vreme ovlašćenog predlagača sam iskoristila da pročitam njihova imena, da im se još jednom zahvalim, da iskažem svoje očekivanje da će predlozi koje su oni dali, a koji su uobličeni amandmanima poslanika NS, naći svoje mesto u konačnoj verziji zakona o kulturi i na taj način ćemo dobiti konačno kao zemlja dobar i sveobuhvatan zakon o kulturi.
Hvala, gospodine predsedavajući. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo ministarka, želim pre svega da se zahvalim Ministarstvu finansija i Vladi Republike Srbije zbog toga što su na jedan efikasan način reagovali na primedbe koje su se pojavile u kulturnoj javnosti Srbije povodom usvajanja izmena i dopuna Zakona o porezu na dohodak građana i na ozbiljne, obrazložene, utemeljene analize kulturne javnosti, kulturnih institucija i udruženja, ne samo na saopštenja i floskule koje su izrečene u pojedinim sredstvima informisanja, nego upravo na ono što je bila analiza efekata primene zakona koji je stupio na snagu 8. maja.
Nažalost, mi poslanici, pa ni ja sama, i to sebi upućujem kao kritiku, nismo reagovali na pravi način, u pravom trenutku, kada smo imali priliku da u okviru rasprave o rebalansu budžeta i sedam zakona ustanovimo kakvi će biti efekti ovog zakona. Moram da kažem da to nije ni jednostavno, kada se radi o različitim metodologijama po kojima se računaju procenti rasta ili pada.
Ovde se zaista ne radi o povećanju poreske stope. Poreska stopa i dalje ostaje 20%, kao što su ostali i doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje 22%, odnosno 12,3%. Ovde se zaista radilo o povećanju osnovice za oporezivanje na autorske honorare. Ta zakonska obaveza je najviše pogodila kulturu, i to ne samo, kako je gospođa ministarka rekla, zato što je došla naglo, nego zato što je došla u trenutku kada smo imali neke druge negativne okolnosti. Pre svega, budžet Ministarstva kulture za 2009. godinu je smanjen 26%.
Da ne ponavljam ono što već svi znamo, i vrapci na grani –mi se zaista nalazimo u uslovima teške ekonomske krize. Ako ustanovama, institucijama kulture, umetničkim udruženjima uskratite jedan deo budžetskih prihoda i usmerite ih ka tržištu i ostvarivanju prihoda na tržištu, a na tom tržištu vlada kriza i više nema ni sponzora, ni donatora, na šta se moglo računati u prethodnim godinama, a imamo u vidu i član 15. Zakona o budžetu koji predviđa i vraćanje 40% sopstvenog prihoda u budžet Republike, onda zaista imate jednu poprilično dramatičnu situaciju, koja u izvesnom smislu ugrožava opstanak i umetnika, i stvaralaca i institucija kulture.
Potpuno se slažem sa gospođom ministarkom koja najavljuje ukupnu reformu i jedva čekam da dođemo do trenutka kad možemo na jedinstven način da uredimo i poreski sistem, ali i sistem doprinosa.
Tada ćemo verovatno imati prilike da razgovaramo i o nameri Ministarstva finansija da se ujednače poreska opterećenja na različite vrste ugovora o radu pri stalnom zapošljavanju, povremenom, ugovora o delu i autorskih ugovora, i da razgovaramo o tome da li je to zaista opravdano.
Sasvim sam sigurna da ja ni tada, kao što nisam ni sada, neću biti pristalica toga da se mogu izjednačiti sve ove vrste angažovanja. Ne može se izjednačiti majstor koji popravlja gudalo, koji će za to potpisati ugovor o delu, i violinista koji će svirati na koncertu. Ne može se izjednačiti stolar koji popravlja nameštaj i dizajner koji taj nameštaj kreira. Ne može se izjednačiti radnik u štampariji koji štampa knjigu i onaj koji tu knjigu piše. Ali, o tom potom, mislim da ćemo pre donošenja tih sistemskih zakona u oblasti poreske politike, pa i politike doprinosa, imati vremena da zaista obavimo jednu širu i temeljnu diskusiju na ovu temu.
Tim povodom želim da kažem i sledeće: čini mi se da ovo što je sada predloženo jeste u najboljoj nameri, što se tiče ljudi koji rade, onih koji primaju honorare, bez obzira na to da li je reč o samostalnim umetnicima ili nezaposlenim, pa i zaposlenima koji honorare primaju kao dodatni prihod. Bez obzira na to što nije vraćeno na prethodni sistem, ipak je ovo u nekom smislu solidarnost sa svima onima koji će jednim delom podneti teret krize.
Ne bih mnogo komentarisala neke predloge. Vidim da ima amandmana koji se odnose na to da se i ova treća kategorija koja je u prethodnom periodu bila, čiji su normirani troškovi bili 40%, opet pridruži ovoj od 43%. Pre svega, reč je o estradi, reč je o najvećem delu ljudi koji dolaze sa estrade, i to u nekom smislu urušava čitav sistem normiranih troškova. Zašto je uveden taj sistem normiranih troškova? Zato da se prizna umetnicima, stvaraocima vreme, energija, materijal, potrebna sredstva koja treba da ulože pre nego što njihovo delo izađe pred publiku. Znači, vreme koje treba piscu da pripremi knjigu, vreme koje treba glumcu da nauči ulogu, muzičaru da pripremi koncert, sati, meseci, dani i godine vežbanja da bi se pojavio pred publikom i za to pojavljivanje pred publikom dobio honorar.
Nemam ništa protiv toga da estrada bude delom oslobođena, odnosno da joj se prizna jedan deo troškova, to je ovih 34%, ali bih podsetila, pogotovo gospodina Čedomira Jovanovića, da je 2001. i 2002. godine, kada je donošen prvi set zakona iz ove oblasti, ova kategorija bila oslobođena tek sa 10%.
Želim da kažem još jednu stvar, vezano za Zakon o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2009. godinu, a odnosi se na član 15. i na ovo što imamo sada u javnosti, vezano za univerzitet, za Ministarstvo nauke i obrazovanja. Mislim da svako radi svoj posao. Što se tiče tog člana 15. i obaveze da organizacije, institucije i svi drugi direktni i indirektni korisnici budžeta treba 40% svojih prihoda da vrate u budžet Republike, taj član 15. u alineji 3. takođe predviđa da Vlada Republike Srbije, na obrazložen predlog resornog ministarstva, može tu obavezu da preinači.
Ovom prilikom želim da iskažem javni apel Ministarstvu kulture, koje je resorno ministarstvo i nadležno za ustanove kulture, da isti takav obrazloženi predlog kada su u pitanju ustanove i institucije kulture uputi Vladi na razmatranje, jer ukoliko primena te odredbe ostane, teško da ćemo imati iole stabilnu situaciju u institucijama kulture, jer će sa ionako smanjenim sredstvima iz budžeta i taj deo sopstvenog prihoda koji mogu da ostvare na tržištu jednim delom vratiti u budžet.
Sve u svemu, još jednom se zahvaljujem. Ne treba uvek samo da kritikujemo, nego i da pohvalimo Ministarstvo i Vladu, koji umeju na pravi način da reaguju i na primedbe stručne javnosti.
Još da kažem i poslanicima, ja sam danas ponovo iščitala stenogram objedinjene rasprave vezane za ovih sedam tačaka, kada je u pitanju rebalans i prateći zakoni – ili ja nisam dobro pročitala ili ne umem da čitam ili niko od poslanika nije na ovu temu govorio na način kako danas govorimo.
Hvala vam.
Hvala. Zaista moram da reagujem na diskusiju gospodina Markićevića, prosto zato što ne bih želela da ostane upamćeno ovo što je on izneo, da kažem, kao neku vrstu podmetanja, da li zbog nerazumevanja onoga što sam želela da kažem ili tendencioznog tumačenja. Moje upoređivanje različitih vrsta zanimanja je bilo samo ilustracija teze gospođe ministarke da je njena namera i namera Ministarstva finansija bila da izjednači poreska opterećenja na ugovore o delu i ugovore o autorskom radu.
Znači, i oni koji rade po ugovoru o delu i oni koji su stalno zaposleni ili oni koji rade po autorskom, za mene apsolutno ne postoji nikakva razlika kada je u pitanju spremnost, sposobnost, rad, uložen trud i, naravno, nadoknada za to. Prema tome, uopšte se nije radilo o diskriminaciji jedne vrste rada u odnosu na drugu, nego o razlikovanju jedne vrste honorara u odnosu na drugu. Ako ćemo pošteno, i sama sam jedno vreme bila direktor kulturne institucije, znate, kada vam se pokvari instalacija, grejanje, dođe majstor, vi ga platite po ugovoru o delu; morate da ga platite, inače neće popraviti taj kvar.
Ali, muzičar koji drži koncert, ili slikar koji ima izložbu čeka na honorar dok ga ne dobije, ako ga dobije. Hvala.
Poštovano predsedništvo, gospodo ministri, predstavnici Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, govoriću o onom delu budžeta iz razdela 23 i 23.1, reč je o Ministarstvu kulture.
Govorila sam i o sredstvima za Ministarstvo kulture u decembru, kada smo imali na dnevnom redu predlog budžeta za 2009. godinu, naravno, vrlo pohvalno, pre svega sa stanovišta sredstava koja su bila predviđena za kulturu u 2009. godini, ali sam tom prilikom ukazala na neke okolnosti koje nisu ni u tom budžetu bile dobre.
Prvo, na nedostatak finansijskog plana Ministarstva za kulturu, koji je i ovo ministarstvo, kao i sva druga programska ministarstva, bilo u obavezi da dostavi u okviru zakona o budžetu, a to su učinila neka ministarstva koja imaju mnogo šire nadležnosti kao što su ministarstva obrazovanja, zdravlja itd.
Drugo, ukazala sam i tada na visok iznos sredstava koja se nalaze na tzv. diskrecionoj poziciji, odnosno na ekonomskoj klasifikaciji 424. To je ona pozicija o kojoj o trošenju sredstava se odlučuje po posebnom aktu Vlade.
Treće, zbog čega sam i tada, a i ovog puta dala amandman, na neprimereno nizak nivo sredstava za osnovnu delatnost, odnosno za programske aktivnosti nacionalnih institucija kulture.
Zašto kažem da sam i tada ukazala na ove okolnosti? Zato što su one tek sada u potpunosti vidljive, kada govorimo o rebalansu. Nedostatak finansijskog plana dovodi u pitanje neke iznose, jer nemamo program, namene, projekte, ne znamo za šta će određena sredstva biti potrošena. Kada je reč o ovoj poziciji, odnosno ekonomskoj klasifikaciji 424, po posebnom aktu Vlade, odnosno možda bih mogla da kažem po posebnoj volji Ministarstva, ona i dalje ostaje najviša, kada su u pitanju programske pozicije. Kada su u pitanju nacionalne institucije, bez obzira na to što je budžet Ministarstva kulture, kao i budžeti većine ministarstava, smanjen za 26%, nedopustivo je da je upravo pozicija za programe nacionalnih institucija kulture smanjena za 40%.
Da ne bi bilo zabune, pomenula bih samo neke od tih 24 nacionalne institucije kulture, da bismo se razumeli o čemu govorim. Reč je o Narodnom muzeju, Narodnom pozorištu, Narodnoj biblioteci, Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, Arhivu Srbije, Beogradskoj filharmoniji, Kinoteci, Nacionalnom ansamblu "Kolo", Istorijskom muzeju, Etnografskom muzeju, Muzeju savremene umetnosti, Muzeju "Staro selo", Muzeju "Sirogojno", Muzeju naivne umetnosti, odnosno Biblioteci "Matice srpske" itd, sve sa još 14 ustanova kulture sa KiM.
O čemu se zapravo radi? Za ove namene u 2008. godini, prema rebalansu budžeta koji smo usvojili za 2008, predviđeno je 287 miliona. U projekciji budžeta koje je Ministarstvo kulture dalo Odboru za kulturu Skupštine Srbije u novembru prošle godine poželjan iznos za ove namene je iznosio 445 miliona, da bi se iz nepoznatih razloga u samom budžetu usvojenom u decembru iznos sveo na 320 miliona.
Ova pozicija u odnosu na 2008. godinu je imala najmanji rast, ali je u rebalansa u odnosu prema budžetu koji je usvojen u decembru imala najveći pad, kao što rekoh 40%, odnosno za sve ove institucije u 2009. godini, po zakonu o kome danas raspravljamo, predviđeno je 196 miliona.
Ako imamo u vidu da bar dvadesetak posto ovih sredstava treba da bude utrošeno za ustanove kulture sa KiM, to znači da za sve druge ustanove ostaje po tri-četiri miliona za godišnje programe.
Ne znam koliko će izložba Narodni muzej moći da organizuje, koliko će pozorišnih predstava imati Narodno pozorište, koliko će spomenika kulture moći da zaštiti Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. Ne mora da bude tako.
Ima mogućnosti preraspodele i to upravo sa pozicija koje sam pomenula, mislim, pre svega, na diskrecionu poziciju. Ali, ima još jedna zanimljiva pozicija, a to je pozicija 451, jer je ovo Ministarstvo kulture i medija. Na toj poziciji i dalje se nalazi iznos od 330 miliona koji je predviđen za finansiranje institucija čija se transformacija, bez obzira na to što smo imali i obaveze iz zakona, i dalje ne pominje.
Mislim na "Tanjug", na "Filmske novosti", "Radio Jugoslaviju", "Privredni pregled" i prištinsko ''Jedinstvo".
Ne mislim da je ovo ministarstvo krivo što još uvek bez transformacije ostaju ove institucije, ali mislim da se ne može govoriti o transformaciji ustanova kulture, pa i o njihovom ukidanju, a da pri tom ove institucije informisanja i dalje opstaju na budžetskim jaslama.
Da završim, nemam ništa protiv "Tanjuga" ,"Radio Jugoslavije", "Filmskih novosti", ali imam protiv da se dovode u pitanje nacionalne institucije, jer kao što kažem brinemo o onome što su simboli nacionalnog suvereniteta, integriteta. Svi znamo da su stubovi nacionalnog identiteta jeste kultura, a nosioci tog identiteta jesu nacionalne ustanove.
One treba da budu menjane, treba da budu transformisane, treba da budu unapređivane, ali ovakvim odnosom, pa i finansijskim, ne treba da ih vodimo ka laganom odumiranju. One će praktično moći samo da prežive sa platama i nekim osnovnim, elementarnim troškovima, ali bez programa.
Moj zaključak je, dakle, da i ovaj budžet, sa ukupnim smanjenjem od 26%, može da obezbedi opstanak kulturne delatnosti, ali sa preraspodelom unutar samog tog budžeta, imajući u vidu pozicije i namene o kojima sam govorila.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, želim da govorim o nekim novinama koje, u odnosu na postojeći, donosi novi zakon o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Čini mi se da smo svi razumeli suštinu ovog zakona i osnovne njegove intencije, a to je aktivniji odnos prema zapošljavanju.
O čemu se, zapravo, radi? Koliko smo puta do sada imali prilike da u različitim istraživanjima, izveštajima, izjavama, anketama, čujemo, otprilike, sledeću rečenicu: na spisku te i te službe zapošljavanja u nekoj opštini, toliko i toliko ljudi čeka posao? Koliko puta smo imali prilike da čujemo pojedinca: toliko meseci, toliko godina čekam posao?
Ako bih htela da prevedem suštinu ovog zakona, ta rečenica: "čekam posao", trebalo bi ubuduće da glasi: "traži posao i država i pojedinac", država preko svoje nacionalne službe za zapošljavanje, a pojedinac preko onoga što se ovim zakonom predviđa kao aktivnija mera njegovog odnosa prema zapošljavanju.
Naravno, osnovni instrument tog aktivnijeg odnosa i definisanje odnosa, u smislu "tražim posao", predviđeni su donošenjem akcionog plana zapošljavanja, sa svim onim što on treba da sadrži kao prioritete, ciljeve, kategorije ljudi koji teže dolaze do posla, planove obuke, prekvalifikacije, dokvalifikacije itd., a kada je pojedinac u pitanju, već je u nekoliko navrata ponovljeno, to podrazumeva donošenje individualnog plana zapošljavanja, naravno, s onim izuzecima kada je reč o poslovima za kojima zaista postoji potreba na tržištu rada.
Mislim da bi bila izraženija potreba da i pokrajinska služba za zapošljavanje nema samo fakultativnu, odnosno ne ostavlja joj se samo mogućnost da pokrajina utvrđuje akcioni plan zapošljavanja, tim pre što je zakonom predviđeno formiranje posebne pokrajinske službe zapošljavanja.Jedna mera koja je u odnosu na postojeći zakon nešto restriktivnija i o kojoj je ovde već bilo reči odnosi se na smanjenje nadoknada za slučaj nezaposlenosti, sa 60 na 50%, i sa obavezom povećanja dužine radnog staža.
Nisam imala prilike da čujem, bez obzira na ovu izvesnu restrikciju, da zakon predviđa još jednu podsticajnu meru. Ta podsticajna mera podrazumeva da onaj ko stekne pravo da, nakon što dobije otkaz i ostane nezaposlen, na određeni vremenski rok prima nadoknadu, ukoliko se u tom vremenskom roku zaposli na neodređeno vreme, ima pravo da tu nadoknadu u visini do 30% iskoristi do kraja. Čini mi se da se, u duhu čitavog ovog zakona, aktivnijeg podsticajnog odnosa prema zapošljavanju, predviđa i ovakva mera.
Ono što mislim da je, takođe, dobro, bez potrebne dodatne elaboracije, to je smanjivanje broja članova Upravnog odbora u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, pa i ukidanje Nadzornog odbora. Koliko mi je poznato u praksi, nadzorni odbori se vrlo brzo srode s upravama službi javnih preduzeća, ako još primaju i neku pristojnu nadoknadu, tu od nadzora i kontrole nema baš mnogo.
Ono za šta stvarno nisam sigurna je da je u postojećim zakonima o državnoj upravi i Vladi u potpunosti definisano, jeste pitanje nadzora koji i inače treba da vrše i resorna ministarstva i Vlada Srbije.
Imali smo nedavno poznati slučaj s preporukom Vlade Srbije o smanjivanju plata u javnim preduzećima, pa je neko poslušao, neko nije. Zaista smatram da bi bilo neophodno, da li u nekom postojećem zakonu, da li u nekom novom pravnom aktu, mnogo jasnije i preciznije definisati šta podrazumevaju mere nadzora i kakve su posledice u slučaju da ti izveštaji o nadzoru budu negativni.
Na kraju, da zaključim, smatram da ovaj zakon ima mnogo dobrih i korisnih novina, pre svega, generalno gledano, u tom aktivnijem odnosu prema zapošljavanju, ali, već je rečeno, ukoliko ne bude jačanja ekonomije, bržeg privrednog razvoja, čini mi se da ni dobar zakon neće imati dovoljno uspeha u primeni. Hvala.
Uvaženo predsedništvo, poštovana gospođo Dragutinović, dame i gospodo narodni poslanici, već nekoliko poslanika za ovom govornicom izražava pozitivan stav u odnosu na strukturu ili kako neki rekoše tehnički izgled ovog dokumenta koji je u skupštinskoj proceduri.
Pridružila bih se tim pozitivnim ocenama i iznela samo nekoliko razloga zbog kojih smatram da je ovaj dokument izvanredno dobro strukturiran, a pre svega zato što na samom početku imamo jedan vrlo detaljan i jasan pregled svih zaduženja Republike Srbije po raznim osnovama, sa rokovima dospeća, sa iznosima. Zatim, što je data struktura budžetskih izdataka objedinjeno, pregledno, jasno, ne morate da idete od ministarstva do ministarstva, da sabirate pojedine pozicije i stavke, sve to imate i na jednom mestu.
Ono što je, meni se čini, veoma značajno, a to su finansijski planovi onih programskih ministarstava. Jer tu se najbolje vidi da se potroši budžet koja pojedina ministarstva planiraju.
Žao mi je što u tim finansijskim planovima nema Ministarstva kulture, jer mi se čini da sa ovim budžetom koji je planiran za 2009. godinu Ministarstvo kulture, kultura Srbije uopšte ima velike šanse da u 2009. godini uradi mnoge stvari sa kojima smo u zaostatku. Zašto to mislim? Govoriću, pre svega, o budžetu Ministarstva kulture.
Za kulturu je planirano u 2009. godini 6 milijardi 885 milion 107 hiljada dinara. Kada pogledamo cifru koja stoji u rebalansu o kome je tek nedavno bilo reči, to u odnosu na tu cifru nije velika razlika, tek nešto oko 8 miliona. Ako imamo u vidu da u budžetu za 2009. godinu ne postoji ekonomska pozicija 551 tj. Nacionalni investicioni plan koji je u rebalansu bio sa iznosom od 210 milion i ne postoji 500 miliona za „Evrosong“ koje je ove godine Vlada Srbije, a preko Ministarstva kulture Srbije izdvojila za ovu manifestaciju, prosto, sledeće godine neće biti „Evrosonga“. Shvatićemo da je stvarno nominalna razlika između budžeta za 2008. godinu i 2009. godinu skoro 800 miliona, odnosno kada se tačno preračuna 751 milion dinara, zato što je, onako kako i treba, na nekim pozicijama i ovaj vrlo pristojan budžet za kulturu, takođe, pretrpeo uštede i to, rekla bih, upravo na pravim pozicijama.
Budžet za kulturu sastoji se iz dva dela. U jednom delu su troškovi Ministarstva, naravno, sa svim onim pozicijama koji pripadaju programski i u drugom delu su ustanove kulture. Ono gde su uštede, a to je ono što inače važi za sva druga ministarstva, na primer kada je u pitanju Ministarstvo kulture skoro da je potpuno ukinuta pozicija – nagrade zaposlenima i neka posebna primanja. Mislim da je ostalo samo nekih hiljadu dinara, tek valjda da se ne ukine ta pozicija. Troškovi putovanja, stalni troškovi, materijalni troškovi ostali su na nivou 2008. godine. Tako da su na tim pozicijama ostvarene uštede.
A gde je ovih 751 milion dinara koliko će budžet u 2009. godini biti veći u odnosu na 2008. godinu? I, naravno, da ne zaboravimo, u jednom trenutku, kada se bude radio verovatno, prvi, drugi, neki od narednih rebalansa, u budžetu za kulturu će se naći svakako i sredstva iz Nacionalnog investicionog plana, koja su sada sva u Ministarstvu za Nacionalni investicioni plan. Nemam dilemu da će svakako od 12 milijardi koje su planirane za ovo ministarstvo, jedan deo tih sredstava, čini mi se, bogami, oko 600 miliona dinara, biti izdvojeno za projekte iz kulture.
Svakako da Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan neće odustati od započetih projekata u oblasti kulture, kao što su rekonstrukcija Narodnog muzeja, Muzeja savremene, Narodne biblioteke, Jugoslovenske kinoteke itd. Kada ta sredstva stignu na poziciju Ministarstva kulture, dobićemo budžet koji će prvi put posle dugo vremena, budžet za kulturu, preći taj sanjani, željeni jedan posto ukupnog budžeta Republike Srbije.
Samo da se vratimo nakratko to gde su i kako su raspoređena ta sredstva koje Ministarstvo kulture ima na raspolaganje za 2009. godinu. Ta razlika od 751 milion. Jedan deo tih sredstava, kako je predviđeno i u ostalim oblastima, predviđen je za rast plata, u oblasti kulture u iznosu od 8% koliko je planirana inflacija. Mislim da je čak i nešto malo više, pretpostavljam da se planiraju možda poneka sitna zapošljavanja. Jedan deo para predviđen je za povećanje za ustanove kulture u Vojvodini po onom Omnibus zakonu usvojenom 2002. godine. Predviđeno je 100 miliona dinara više u odnosu na 2008. planirano za ekonomsku klasifikaciju 463, a to su transferi ostalim nivoima vlasti, a to znači opštinama i gradovima u Srbiji.
Dolazimo do jednog malog problema. Najveći deo ovih sredstava u iznosu od 400 miliona našlo se na poziciji 424, a to je pozicija specijalizovane ustanove, to su u stvari programi u kulturi, to je pozicija koja se nalazi u delu Ministarstvo i ona treba da bude najveća i inače je u svim budžetima do sada bila najveća, jer se odatle finansiraju projekti po konkursima, snimanje filmova, otkup knjiga za biblioteke Srbije, otkup dela likovne i primenjene umetnosti, zaštita kulturnih dobara, kompleks dvorova na Dedinju. Naravno, finansira se i jedan izvanredan projekat započet u ovoj godini, a to je projekat prevođenja naše književnosti na strane jezike.
Možda bi sve to bilo u redu da na istoj poziciji 424 kada su u pitanju ustanove kulture nije predviđeno samo 328 miliona dinara, a reč je o 24 nacionalne institucije kulture i 14 ustanova sa Kosova. Ako imamo u vidu da će od te 24 ustanove najveći deo, u stvari skoro pola otići na finansiranje Narodnog pozorišta i Filmskog centra Srbije, onda zaista vrlo malo sredstava ostaje za Narodnu biblioteku, za Kinoteku, za Arhiv Srbije, za Muzej naivne umetnosti u Jagodini, za Staro selo Sirogojno, za Galeriju Matice srpske u Novom Sadu itd.
U tom smislu, pripremila sam jedan amandman, mislim da ćete podržati, da se deo sredstava sa pozicije ministarstva, prebaci na nacionalne ustanove kulture, kako bi one u 2009. godini imale razloga da osete da kultura ove godine raspolaže jednim pristojnim budžetom.
Maločas sam rekla da je planirano 100 miliona, na ekonomsku klasifikaciju 463 – ostali nivoi vlasti. Ovo će biti prilika da kažem nekoliko činjenica, vezanih za odnos Beograda i Srbije, odnosno budžeta grada Beograda za kulturu i budžeta Srbije za kulturu. To govorim iz razloga što sam ovih prethodno nekoliko godina, baveći se tim poslovima u gradu Beogradu imala prilike često da čujem da je budžet za kulturu grada Beograda dva puta veći od republičkog, da sve pare odoše u Beograd.
Sa ove govornice, tokom rasprave o rebalansu, čula sam da je samo više dato za jedan BEMUS, nego za celu kulturu Srbije.
Ovo što ću reći, ne govorim iz razloga da sa nekim polemišem, ne govorim iz razloga da nekoga kritikujem, govorim iz prostih i jednostavnih činjenica i brojki.
Kada je u pitanju 2008. godina, za devet ustanova kulture, govorim samo o kulturi, na teritoriji Vojvodine, a po već pomenutom Omnibus zakonu, planirano je 803 miliona; u 2009. godini – 858 miliona. Za 14 ustanova sa teritorije KiM, od kojih, koliko je meni poznato, zaista imaju programsku aktivnost samo dve, eventualno tri, ostale uglavnom imaju zaposlene i ponešto od aktivnosti, planirano je 230 miliona dinara.
Za direktne transfere ustanovama kulture u Srbiji, kao što sam rekla, 401, a prošle godine je bilo 300 miliona. U 2008. godini ustanove kulture, manifestacije, čiji je osnivač grad Beograd, iz budžeta Republike, odnosno Ministarstva kulture dobile su ukupno 51 milion i 500 hiljada dinara. Od toga, 10 miliona za BEMUS. Ne bih sada da govorim o značaju, ne za Beograd, nego za državu Srbiju, tako velikih kulturnih manifestacija, koje su, verujem na ponos, ne Beograđanima, nego države Srbije, jer su primljene u članstvo najvažnijih kulturnih manifestacija Evrope.
Prema tome, bila bih srećna da se i taj iznos za Beograd nešto poveća u sledećoj godini. To je sve u redu. Znači, u redu je i očekujem da će Ministarstvo kulture, sa budžetom, sa kojim će raspolagati u 2009. godini, upravo učiniti napor, jer, kako bih rekla, nije red da se međusobno svađamo, prepiremo i da jedni druge optužujemo da je neko nekome uzeo pare. Red je da, u stvari, sve učinimo da Srbija ima jedan uravnoteženiji regionalni razvoj, da ustanove kulture u svakoj opštini, u svakom gradu Srbije, dostignu nivo razvoja koji imaju i ustanove kulture u Beogradu.
Verujem da će sa ovakvim budžetom, koji, verujte mi dugo pratim kulturu, mislim da u poslednjih petnaest-dvadeset godina, i kada je reč o apsolutnim iznosima i kada je reč o procentu, nije bio bolji budžet. Upravo da će Ministarstvo kulture ta sredstva iskoristiti za razvoj infrastrukture i za kulturnu produkciju u gradovima i opštinama Srbije, ako ni zbog čega drugog, verujem da sam vam dala neki od razloga da glasate za ovaj budžet. Hvala.