Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospodine Ugljanin, ako očekujete da se složimo sa idejom da 110 miliona evra, koje je Vlada uzela od građana Srbije u prethodnih šest meseci, potrošite bez rebalansa, nećemo se složiti. Prema tome, rebalans budžeta – pa 110 miliona evra u budžet. Onda ne možete da kažete poljoprivrednicima da nema para, a da ovde 110 miliona evra zaradite mimo budžeta potpuno neplanirano, jer to nije bio projektovani prihod kada je budžet usvajan. Nema ga u budžetu.
Druga stvar, nisu putevi u Turskoj pravljeni zbog cene goriva, u to budite sigurni. Ovde se putevi ne prave tako što se finansiraju iz ovih prihoda, u Srbiji se putevi prave, kao što ste videli, od kredita Svetske banke.
A, pre nego što počnemo da pravimo te puteve moramo da napravimo projekte, a pre nego što ih napravimo moramo da imamo putnu privredu koju nemamo. Dakle, ovim se ne investira u puteve, nego se ovim vrlo jasno štiti monopol jedne kompanije, mislimo na NIS, na NIS ''Gasprom'', koji je zasnovan na pravu koje je ova država dala kroz državni sporazum sa Rusijom. Na pravu, na povlašćenom fiskalnom položaju.
Ako govorimo o domaćem tržištu, onda ono ne postoji, gospodine Ugljanin. NIS nije domaća kompanija. NIS je kompanija ruske države u kojoj i mi imamo deo svojih akcija i to je privatna kompanija, sa stanovišta interesa građana Srbije, ne njihova, nije javno preduzeće ove države. Ona vodi svoju ekonomsku politiku: zadužuje se, investira, ostvaruje prihode. To nema nikakve veze sa građanima Srbije.
Činjenica je da ste ovo morali da uradite, jer Evropska komisija vodi računa o šteti koju trpe oni koji su žrtve ekonomske diskriminacije, a to su bile kompanije koje nisu imale isti položaj kao i ''Gasprom'' u Srbiji. Pre svega, to je razlog ovih izmena, a ne naknadna želja da se harmonizuju odnosi sa EU, jer ovo nije nešto tako. Ako hoćete da ih harmonizujete, spustite akcize na onaj nivo na kojem su u Evropi i u skladu sa platama u Srbiji.
(Predsednik: Vreme.)
Ako pogledate odnos dve marke, jednu marku i činjenicu da je ovde u Srbiji plata bila pola marke, u Turskoj svakako nije, onda je jasno koliko su ovde veća opterećenja nego bilo gde drugde.
(Predsednik: Vreme.)
Ako govorimo o finansiranju puteva, to može da bude tema za neku drugu priliku, ali ovo nema veze sa tim.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Markoviću, 12 minuta za poštenje u srpskoj politici je previše malo. A, mislim da se ovaj zakon donosi kako bi stranke, koje društvo doživljava izvorom korupcije, obezbedile sebi jednu novu vrstu legitimiteta pred građanima.
Pa, ako je ovaj zakon tako važan, ako je on jedan u nizu poslednjih zakona koji se nalazi kao prepreka na putu dobijanja kandidature za članstvo u EU, zašto nismo imali priliku da vidimo ovde predsednika Vlade? Bio je u petak, sastao se sa svojim privrednicima, pa su se dogovorili da promene privredni model do 2014. godine. U tom danu je "Dau Džons" na berzi u Njujorku pao za 200 poena zbog toga što je izveštaj pokazao da je u aprilu američka privreda zaposlila 6.000 manje radnika od predviđanja iz marta. Toliko vam govorim o sposobnosti premijera da razume prioritete ove zemlje i da im se onda posveti na pravi način.
Mi smo stranka koja je ušla u Skupštinu 2007. godine i rekla da insistira, pri izboru predsednika parlamenta, na obećanju koje je uslov za našu podršku, da će formirati komisiju za lustraciju i tako poštovati Zakon o lustraciji i da će pokrenuti dijalog o odnosu politike i privrede, da će otvoriti tu, ne Pandorinu kutiju, nego, mislim normalnu debatu u društvu, koja će dati logične odgovore na jednostavna pitanja: zašto bi neko uložio novac u stranku i ko u društvu kao što je Srbija danas uopšte ima novac i kako se reguliše odnos između stranke i onih koji novac imaju, a imaju ga, po utisku većine, zahvaljujući kršenju zakona, privilegijama koje su im pružene, akumulaciji kapitala u vremenu 90-tih godina, što je, odmah, apriori neprihvatljivo za većinu kojoj se mi obraćamo i koju očekujemo da za nas glasa?!
Dakle, važno pitanje, gospodine Markoviću, malo važnije od vašeg dugmeta, ali verujem da ćemo i kroz ovu raspravu ispuniti dva cilja: jedan je odgovoriti na zahtev Brisela i preći još jedan stepenik na putu ka Evropi, a drugi je zamazati oči našem društvu. E, da li može društvo zamazanih očiju da stigne tamo gde ga mi vodimo? Očigledno je da ne može. Ovaj zakon je zbog toga samo još jedna od imitacija i kulisa našeg političkog života koji pokušavamo da našminkamo, ono što se, prvo, šminkati ne može, a pri tom za tako nečim ne postoji potreba.
Prva zamerka, naša kritika ovog zakona proizilazi iz nemoći i nesposobnosti predlagača, dakle, Vlade da odgovori na jednostavno pitanje: zašto bi u najsiromašnijoj zemlji Evrope, zemlji sa najvećom stopom nezaposlenosti, sa najnižom prosečnom platom, sa najvećom inflacijom, neko dao novac stranci? Možemo da kažemo da postoji 1% onih koji žele da na takav način doprinesu svome društvu. I, to je važan motiv. Tačno je da takvi ljudi postoje. Oni koji pošteno kažu "ja radim svoj posao, vi radite svoj, mislim da je moj dug prema vama i društvu u kojem živim da mu pomognem na jedini način na koji mogu, a to je tako što ću dati novac". To je jedan kriterijum. Da li postoji neki drugi, a da je opšte prihvatljiv? Mislim da ne postoji.
Otkada postoje stranke, postoji i nastojanje biznisa da uticajem na stranke uradi ono što je priroda biznisa, a to je da ostvari neki dodatni profit, bude brži zato što je bliži, zato što je u prilici da više sazna jer mu je tako nešto omogućeno zbog bliskosti sa onima koje finansira. Tako je u Americi, tako je u Evropi, tako je u Briselu, tako je u Beogradu, tako je otkada postoji politika i tako će biti dok politika postoji.
Da li mi sa tim treba da se pomirimo? Ne, mi protiv toga treba da se borimo. Najefikasniji način borbe protiv toga je transparentnost, otvorenost, jasni stavovi, a ne ono licemerno bacanje prašine u oči i pozivanje na anonimne donatore ili konstatovanje kako nema nikoga na listi stranačkih finansijera od onih koji jedini u Srbiji imaju novac, pa kampanje finansiraju neke STR radnje ili privredna društva koja su formirana tri meseca pred izbore. Ne Mišković, ne Beko, ne Lazarević, ne Kostić, ne Marković, ne Cepter, ne oni koji pare imaju?!
Hajde da krenemo logikom vašeg zakona tako što ćemo se upustiti u raspravu rukovođeni članom 12. koji reguliše oblast zabrane finansiranja. Dakle, ko ne sme da finansira stranke u Srbiji? Stranke ne smeju da finansiraju strana fizička i pravna lica, anonimni darodavci, javne ustanove, javno preduzeće, privredna društva i preduzetnici koji obavljaju usluge od opšteg interesa, ustanove i preduzeća sa učešćem državnog kapitala, druge organizacije i pojedinci koji vrše javna ovlašćenja, sindikat, udruženje i druge nedobitne organizacije, crkve, verske zajednice, priređivači igara na sreću. Ko sme da finansira stranku? Hajde da tom formatu damo neko ime. Da li vidite kako se sužava izbor? Zašto bi taj neko dao danas novac stranci?
Mi ne volimo zakone koji nas teraju da ih kršimo u startu. Mislim da ne možemo da regulišemo odnos politike i biznisa samo kroz Zakon o finansiranju stranaka. Nama je potrebna celovita reforma političkog života koja bi učinila mogućim ono što je normalno u čitavom svetu. Ako može u izbornoj kampanji Barak Obama da stane sa Vorenom Bafetom i američkim privrednicima i obavesti Ameriku kako je dobio njihovu podršku za svoju politiku, mi bismo želeli da takvo pravo omogućimo i Srbiji, recimo, u narednoj godini, jer je naredna godina godina predsedničkih izbora. Da li je tako nešto moguće u ovim okolnostima? Nije. Šta nam onda preostaje? Onda nam preostaje da se posvetimo izmirivanju one obaveze na koju možemo da odgovorimo, a to je obaveza koja proizilazi iz procesa kandidovanja za članstvo u EU.
I ovaj zakon je dobio verifikaciju Evropske komisije i to je ono što je najvažnije. Zbog toga ćemo mi za njega glasati. Još jedna recka u poslovima evropeizacije Srbije, ali ne i odgovor na ono pitanje koje je najvažnije, a to je pitanje regulisanja odnosa biznisa i politike. Previše opštih mesta, gospodine Markoviću.
Koji su to poslovi od opšteg interesa? Vi ste pravnik, imate višegodišnje iskustvo rada u lokalnoj samoupravi, potom u Ministarstvu. Da li je moglo to precizno da se definiše? Šta znači posao od opšteg interesa? Kako ćemo to da procenimo? Ovaj zakon mora biti jasan, on ne može da bude toliko rastegljiv da ga sada tumači svako kako mu padne na pamet.
Pogledajte član 15 – novac koji je nezakonito stečen biće uplaćen u republički budžet. Mi mislimo da bi taj novac trebalo da bude uplaćen na račun Agencije za borbu protiv korupcije kako bi se ona još efikasnije borila protiv korupcije i kako bi, sa druge strane, ona imala interes da bude rigorozna u primeni ovog zakona. Ali, hajde da krenemo logikom kojom ste vi pošli, gospodine Markoviću. Da li postoji i jedna zemlja u Evropi ili, recimo, zemlja koja je članica EU u kojoj je na tako nerazuman način rešeno pitanje zloupotrebe novca koje država daje strankama u izbornoj kampanji.
Reći ću vam zašto je nerazumno. Zbog toga što ste prvo predložili rešenje koje je bilo neodrživo, pa vam je na to tokom rasprave u parlamentu pažnju skrenuo Nenad Milić, naš poslanik, pa ste tako nešto izmenili sa manje trapavim, ali i dalje trapavim rešenjem, a to je onaj stav po kojem se izdvaja 0,1% republičkog budžeta za jemstvo u izbornoj kampanji. To je, ako imamo 10 lista, otprilike oko 26 miliona na početku izborne kampanje. Gospodine Markoviću, sada da vas pitam, pošto znamo kakav je profil ljudi koji rade u Vladi, oni nemaju ništa, nemaju stan, nemaju kola, ako nešto i imaju to im je ostalo od tate i mame – predlažem vam, gospodine Markoviću, da uđete u bilo koju banku i zatražite garanciju za 26 miliona, da se obratite, recimo, RISK-u banke pa ćete vidite kakve sve vrste obaveza morate da ispunite da biste dobili pozitivan odgovor.
Morate da deponujete novac u iznosu garancije koju tražite, prema tome, da uplatite 26 miliona, sa računa stranke, koja sredstva dobija redovnim javnim finansiranjem, jer nije u izbornoj kampanji, da uplatite depozit u iznosu garancije koju tražite. Ako nemate taj novac, nećete dobiti ni garanciju. Ako uplatite novac, onda će vam tražiti hipoteku. Koliko ja znam, minimalan broj stranaka ima nekretnine koje su u stranačkom vlasništvu, uglavnom stranke koriste imovinu koja je u zakupu. I tako nešto gubite.
Po kom osnovu stranka može da dođe do garancije u izbornoj kampanji u iznosu od 260 hiljada evra, a da je u skladu sa zakonom? Da li to nije dogovor sa direktorima ili je tako nešto zabranjeno zakonom?! Da li na pravo koje pripada stranci sutra može da se pozove neko privredno društvo, pa ono da zatraži za sebe proceduru po kojoj je stranka dobila jemstvo za izbornu kampanju?
Jedan od problema koji je vrlo ozbiljan, posebno je ozbiljan zbog toga što vi stranke prisiljavate na tako nešto, što je, takođe, primer koji se ne može uporediti sa modernom političkom praksom u domenu finansiranja izbornih kampanja. Reći ću vam zašto, uopšte nije u našem interesu da se mrcvarimo u bankama zbog toga što smo dužni da vam položimo jemstvo od 260 hiljada evra, a dobićemo, ukoliko imamo 10 lista na izborima po tom osnovu 160. To nam se ne isplati, gospodine Markoviću. A ako bude 15 ili 20 dobićemo pola od tih 60. Evo, lako smo se složili.
Znate u čemu je problem sa ovim zakonom? Što ga nisu pisali oni ljudi koji finansiraju vašu kampanju, a ni nas nisu uvažili oni koji su tražili naše mišljenje. Ovo je sutra ozbiljan problem u kampanji.
Ukazali smo vam na nelogičnost u članu 9. Posle stava 5. predložili smo da se dodaju stavovi 6. i 7. Naime, vi ste tim članom, gospodine Markoviću, vrlo precizno utvrdili obaveze za onoga ko daje prilog stranci i vrlo precizno utvrdili obaveze za stranku. Dakle, stranka ne sme prisilom doći do novca i tako nešto se strogo sankcioniše. Sve mora biti transparentno i ni na kakav način naknadno ne može kontrauslugama stranka vratiti novac onome ko je dao novac stranci, a kontrausluga je sve. E, nas interesuje šta će se desiti sa onima koji daju novac stranci, stranka ostane u statusu opozicione stranke, a njihov najveći rival dođe na vlast, pa, šta radi onda sa pozicije rivala? Onda se obračunava sa onima koji finansiraju njegovu konkurenciju!
Na primer, neko je platio miting SRS ispred Skupštine Srbije, kada ste protestovali zbog hapšenja Mladića. Ja sam bio za hapšenje Mladića. Evo, nemojte da potcenjujete, nemojte da zavisi budućnost ove zemlje od moje spremnosti da budem džentlmen, pa da sada kažem: evo, video sam, oni moraju da kažu ko im je platio miting, na kome su oni, između ostalog, rušili moju vlast, a ja neću biti onakav kakav je bio svaki drugi čovek, pa gledati da ostane na vlasti, nego ću biti džentlmen i reći – okej, neka se finansiraju oni i dalje tako, mi ćemo pomoći tome koji finansira njih da bi nas rušili.
Nemojte da nam država počiva na takvim pretpostavkama. Kao što postoje jasne obaveze za stranke i za finansijere, jasna je obaveza države da štiti one koji poštuju zakon, koji učine javnu svoju vezu sa strankom i naknada štete za privredno društvo i pojedince koji su zbog toga što su učinili javnim svoj politički odnos tu štetu pretrpeli, mi mislimo da to mora biti. Ukoliko se utvrdi u skladu sa zakonom, ne ako neko procenjuje, nego dozvolite, podneli smo taj amandman, da finansijer DS sutra može da se obrati državi i da kaže da je pretrpeo štetu zbog toga što je poštovao zakon. Dozvolite našim finansijerima da pored sankcija kojima su izloženi, ukoliko ne poštuju zakon, oni kroz ovaj zakon dobijaju neka prava, da se, recimo, državi obrate i kažu da su pretrpeli štetu zbog svoje političke bliskosti ili činjenice da su finansirali neku stranku. Mislimo da je to važno.
U suprotnom, još jedno opšte mesto koje će nas dovesti u poziciju da izvrgavamo ruglu zakon, da pronalazimo hiljade fizičkih lica koja će uplatiti priloge, jer nismo u stanju da logično odgovorimo na pitanje koje nam se postavlja – šta će biti sa nama ako vi sutra ne uspete, pa dođe neko drugi na vlast? Ako ste vi na vlasti, vi ćete nas štititi, ali ako niste na vlasti, ko nas onda štiti? Država! Država mora biti ta koja preuzima na sebe tu odgovornost. Insistiramo na toj promeni zakona.
Šta je ono što je pored ispunjavanja evropskih kriterijuma dobro u ovom zakonu? Što je konačno pokrenuta rasprava o tom važnom pitanju. Mislimo da bi bilo logičnije da je otvoren prostor da se u postupku definisanja Zakona o finansiranju stranaka razgovara i sa onima koji novac imaju, da se oni konsultuju, da se vidi šta je prepreka na njihovoj strani i ako je ima, kako oni misle da to treba da se reši. Postoje privredna udruženja.
Takođe, mislim da je jako važno i da to treba podržati, činjenica je da je, ipak, ovaj zakon rezultat velikog rada ljudi koji su izvan stranačke sfere politike. Tu, pre svega, mislimo na Agenciju za borbu protiv korupcije. I kao što postoji problem u činjenici da i nisu nikada bili akteri ovakvog posla, sa druge strane, ipak je ta agencija uspela da napravi prvi korak i to je ono što treba ceniti. Tako nešto podržavamo. Zbog toga, između ostalog, tražimo da se novac koji je nezakonito stečen uplati Agenciji na račun, a ne u republički, pošto je republički budžet ionako rupa bez dna, mislimo da je važno dati taj novac Agenciji za borbi protiv korupcije. Ili, izvinjavam se, on je rupa bez dna dok Dinkić ne pokrene inicijativu za decentralizaciju. Kad pokrene, onda će se nekako pronaći novac i u Beogradu. Naravno, pronašao se, iz šupljeg u prazno i nazad!
Dakle, gospodine Markoviću, imate podršku LDP za ovaj zakon, ali ga mi ne smatramo rešenjem i krajnjim odgovorom na tu vrlo kontroverznu temu, a to je odnos politike i biznisa. Ona nije kontroverzna zbog toga što smo mi Srbi takvi ili što su građani Srbije takvi, nego je ona takva na svakom pedlju planete na kojoj živimo.
Pokušajte da otklonite ove nelogičnosti. Mi smo predložili dva amandmana koje smo mogli, jedan na vreme i drugi u toku dana, kada smo videli ove nelogičnosti, a vezuju se za prosečnu zaradu. U aprilu je inflacija 14%. Zamislite da na kraju godine prosečna zarada padne u procentu u kom je pala u prethodnoj godini. Imaćemo raskorak između realnih troškova i prosečne zarade u Srbiji, a ona je kriterijum za ovih 20, odnosno 200 uplata fizičkog i pravnog lica. Prosečna zarada mora biti korigovana za procenat inflacije u godini. Tako ćemo realnim novcem raspolagati.
Mi smo ušli prošle godine sa 380 evra u januaru, izašli sa 320. Za toliko nam je manji obim sredstava kojima raspolažemo, ali nisu smanjeni troškovi. Cene su porasle i zato moramo tako nešto uvažiti. Nadam se da će Vlada tu inicijativu prihvatiti.
Još jedanput, podrška za zakon. Žao mi je što ovde nije gospodin Cvetković. Ovo je tema za predsednika Vlade, jer na ovim temama se pokazuje karakter društva koje želi da se suoči sa svojim slabostima, a vi pokušajte da odgovorite na ovih nekoliko pitanja koje sam vam postavio.
Gospođo Čomić, član 27. poslovnika o radu. Pa, na šta liči taj vaš odnos prema nama? Pored vas sedi čovek koji telefonira nekom u ovoj zgradi i onda vi pokušavate da nama objasnite kako je taj neko kome on telefonira u pravu, a ne svi mi koji ovde sedimo. Na šta liči to? Je li to odnos prema Parlamentu?
Imamo radno vreme ove skupštine od 10.00 do 18.00 časova, obavestite nas u 10.30 da ćemo danas raditi dok izdržimo, pa postoje neke druge obaveze koje imamo, imamo svoje odbore, radimo. Kakav je to odnos prema Parlamentu?
Ako vi kao neko ko vodi ovaj parlament nemate osećaj za red, ko drugi treba da ima? Tu pored vas sedi vaša koleginica koja je potpredsednica Skupštine, koja vam kaže - nismo dobili ništa. Vi kažete - pa biće neke disciplinske kazne, o čemu da razgovaramo?
Je l' to Zakon o izboru narodnih poslanika, član vladajuće koalicije kaže da neće glasati za taj zakon? Pa nama je važno šta misle predlagači zakona. Kakvo je to ponašanje? Ušli smo ovde u 10.00 časova, nismo dobili nikakav materijal. Dozvolite da se ovde uspostave elementarni principi uvažavanja, ničeg drugog, ljudskog uvažavanja.
Gospođo Čomić, član 107. Mi smo još jednom vrlo ažurno pregledali sve materijale i reći ću vam šta je uradila skupštinska služba, uveren da ona to nije uradila slučajno, nego svesno.
Mi smo dobili odgovor predlagača, ali ne u materijalu koji nam je prosleđen u koverti 74, gde mu je bilo mesto, nego se ovaj odgovor nalazio sa materijalom u koverti 73, gde nikako ne pripada. Svi poslanici koji su uzeli materijal za ovu sednicu nisu mogli naći mišljenje predlagača, jer se ono nalazilo u materijalu koji ne pripada ovome o čemu ćemo danas razgovarati.
To je činjenica i svako, i poslanici iz DSS i svaki naš poslanik koji je uzeo materijal za ovu tačku dnevnog reda nije našao mišljenje predlagača, jer se ono nalazilo u drugoj koverti. To su činjenice.
Pošto je način na koji smo mi došli do mišljenja predlagača i ovaj, predlažem i drugim kolegama poslanicima da oni potraže u materijalu, koji inače nije predviđen za ovu tačku dnevnog reda, to mišljenje, da ga uzmu, pa potom možemo da nastavimo rad. Ali, nikome od nas nije stalo da optužuje bilo koga neosnovano ili da ovde troši vreme na način na koji ste vi to insinuirali.
Ovo je propust skupštinskih službi, očigledan i ne mislim slučajan.
Gospođo Čomić, član 27. Mi nemamo i pitajte vašeg kolegu, zamenika sekretara, zašto nam nisu dostavljena obrazloženja predlagača za one amandmane koje predlagač nije prihvatio? To je ključno za nas.
Mi smo dobili samo izjavu predlagača o njegovom stavu o tri amandmana koje prihvata. Veoma nam je važno, gospođo Čomić, a i vi ste veliki borac za prava žena, rodnu ravnopravnost itd, šta misli vladajuća koalicija o amandmanu u kome se traži da ukoliko ženi prestane funkcija poslanice, da žena sa liste, a ne prvi sa liste tako nešto, taj mandat preuzme. Nas interesuju ta obrazloženja.
Nemamo obrazloženje i to je ključno, nemamo obrazloženje za one amandmane koje predlagač nije prihvatio. Ne mislimo nikoga da ucenjujemo, ali počnite da uvažavate i naše strpljenje. Bez podrške LDP ovaj zakon neće proći i od vas zahtevam da nam se dostave svi materijali, a ne da likovi koji ulaze i izlaze iz ove sale kao sa pokretne trake od nas prave ono što mi definitivno nismo, kegle u ovoj sali.
Nema obrazloženja za amandmane koje predlagač nije prihvatio. Veoma nas interesuje obrazloženje za onaj amandman kojim se traži da se kvota poštuje i u okviru parlamenta, a ne samo na izbornoj listi. Za taj amandman želimo da glasamo i interesuje nas stav predlagača.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, za nas iz Liberalno-demokratske partije ova rasprava ima smisla samo zbog toga što ljudi koji nas sada slušaju mogu i na ovom primeru videti koliko smo zapravo mi u pravu i koliku štetu plaća ova zemlja zbog toga što većina drugih aktera političkog života zemlje tako nešto odbija da prihvati.
Ovo nije tema za našu stranku, gospođo Kolundžija, ali je ovo bila tema i za nas i za sve one druge koji su podržali ustavnu reformu u zemlji 2006. godine, zbog toga što je tada bilo jasno dokle ćemo stići tražeći format za ovo društvo koji će očuvati u njemu sve ono što je loše, zbog čega je i samo društvo bilo uništeno.
Umesto da 2006. godine kroz dijalog sa građanima, kroz svaku vrstu rasprave dođemo do odgovora kakav politički sistem želimo, do mehanizma kojim ćemo štititi građanske slobode i ljudska prava, do životne perspektive koja treba, s jedne strane, da zadovolji potrebu ovog društva da očuva svoj odnos prema Kosovu i, s druge strane, da očuva mogućnost da se ono razvija na razvojnim osnovama, mi smo odlučili da sami sebe krademo, varamo, podmećemo. I, evo nas u 2011. godini, raspravljamo o partijama na takav način, zapravo samo podržavajući imitaciju političkog života koji treba ovu zemlju da uveri kako se zapravo mi menjamo kroz postupak evropskih integracija.
Onog trenutka kada je Ustavni sud, ili ono što je od njega bilo moguće dobiti, stavio van snage član 84. Zakona o izboru narodnih poslanika iz 2000. godine, svaka stranačka rasprava o toj temi je prevaziđena. Ustavni sud je sa pet godina docnje rekao ono što je rekla naša stranka, ali i većina koja nije podržala Ustav, recimo, ne pristajući na ostavku kao oblik političke kontrole mandata poslanika, iako i vi i ja, pored toga što nam je jasno zašto su ostavke unete u Ustav, imamo obavezu da o tome otvoreno govorimo ovde.
Odluka Ustavnog suda i ova reforma zakona ne vodi nas u Brisel, vodi nas na buvlju pijacu, gospođo Kolundžija, na kojoj će se opet prodavati poslanički mandati, a vlade rušiti kao što su rušene 2003. godine, kada je naša parlamentarna većina tu većinu izgubila kupovinom poslanika, ili kao što je to bio slučaj 2005. godine, pa tako nešto nije dopušteno, između ostalog, ni ovakvom jednom krutom normom. Dakle, umesto u Brisel, stižemo na pijacu, tamo gde se nalaze sve lokalne samouprave od onog trenutka kada je Ustavni sud van snage stavio i ostavku kao oblik zaštite odborničkog mandata, što je takođe bilo predviđeno zakonima ove zemlje.
Zašto je to važno? Zbog toga što moramo u fokus da stavimo suštinu. Reforma političkog sistema ne može biti svedena na otklanjanje nečega što je isključivo posledica grubih unutrašnjih nesporazuma, zloupotreba, manipulacija koje su dovele do mutacije, koja je neizdrživa, političkog života u ovoj zemlji.
Na čemu počiva jedan demokratski poredak? Na parlamentu. Kakav je status našeg parlamenta? Uz sve napore da ovaj parlament izdignemo do onog nivoa na kome on mora biti u jednom ambicioznom demokratskom i modernom društvu, mi smo u tome neuspešni. Na prste ruke mogu da nabrojim kolege poslanike, bez obzira na to da li su iz vlasti ili opozicije, koji su zadovoljni zbog toga što su poslanici. To njihovo nezadovoljstvo ne proizilazi iz činjenice da oni sami nešto loše rade, nego pre svega iz utiska da su topovsko meso propalih politika koje su nas ovde u ovo kasno popodne dovele da raspravljamo sami o sebi.
Šta je prvi problem naše politike? Nemamo ljude u politici. Mi nemamo ljude u politici. Nemamo društvo u politici. Oni koje ste pomenuli tražeći neku argumentaciju za to što radite, jer je valjda grubo ovde reći da ako ova zemlja želi u Evropu mora pristati na pravila Evrope jer se neće sedamsto miliona ljudi prilagoditi potrebama nas sedam miliona... Pomenuli ste Ustavni sud i nevladine organizacije koje su kritikovale pravo stranaka da zloupotrebljavaju volju građana. Reći ću vam da je najglasnija nevladina organizacija bila ona koja je pisala zakon sa tom normom, mislim na CESID. Najglasnija. Oni su to pisali. Pa, ko vodi politiku u ovoj zemlji? Nevladine organizacije ili stranke?
Ustavni sud. Ovo je objašnjenje Ustavnog suda. Evo profesora prava u poslaničkoj grupi, on će detaljnije govoriti o održivosti argumentacije Ustavnog suda. Samo ću vam citirati jednu besmislicu, i zbog toga nisam srećan: „Sud je mišljenja da se osporeni način dobijanja pojedinačnog poslaničkog mandata nalazi u veoma napetom odnosu sa ustavnim načelom ravnopravnosti polova.“
Mi, gospođo Kolundžija, treba da kažemo istinu da smo prepušteni sami sebi i da, na svu sreću, ukoliko imamo sposobnosti da formulišemo svoje ciljeve, možemo računati na podršku onih koji su uspešni i koji se osećaju dužnim da nam u tom poslu pomognu, ali ne mogu umesto nas da ga završe, a to je Evropska unija.
Prvi problem ove reforme je to što je ona zapravo bez sadržaja. To znate vi, to znam ja. Mi smo učestvovali koliko smo mogli u radu te grupe, tražeći neki model kojim bismo mogli da zadovoljimo ono što je potreba političkog života u zemlji, a to su ljudi u politici.
Prvo, jedna od besmislica je da građani ne znaju za koga glasaju. Znate šta, možda je nekada, u vreme prote Đurića, bilo važno biti deo nekog stada, ali ne bih potcenjivao ovo društvo, građani glasaju za politike. Mi njima predlažemo Srbiju u NATO-u, a ne Ivana Andrića koji će ih za ruku odvesti u NATO; obrazovanje u fokusu rada buduće vlade, a ne profesora Ranđelovića kao nekoga ko će ih učiti. Glasaju za politike.
U prošlosti, o tome je govorio gospodin Pastor, bez medija, bez direktne komunikacije, bilo je nužno poznavati nekog lično da bi mogao da utičeš na odluke koje će taj neko u tvoje ime doneti. Ali, mi treba da gledamo u budućnost, da sada stvaramo politički sistem koji će moći da izdrži onaj pritisak kojem će zemlja biti izložena hteli mi to da priznamo ili ne, pre ili kasnije, bolje pre; pritisak suštinskih reformi koje se moraju sprovesti, od kojih možemo bežati, ali će onda biti teže, biće teže stići do cilja i, naravno, biće skuplje.
Celovita reforma političkog sistema, to je ono što nam je bilo potrebno. Hoću da vam kažem, zbog toga što mislim da je važno to reći, da ne možemo da donosimo ovakve zakone, a da pristanemo na ambijent u kojem nas milioni posmatraju. Po svojoj prirodi mi odgovaramo za svoje postupke i imamo pravo da se staramo o svojoj deci do njihovog punoletstva. Ni vi, ni ja, ni bilo ko u ovoj sali nema pravo da veruje da je dužan da živi život miliona ljudi. Ako ovo društvo želi da ima parlamentarnu demokratiju, onda mora preuzeti svoj deo odgovornosti. Ta odgovornost koju od njih očekujemo i nas obavezuje sada na vrlo jasan stav.
Ovom odlukom koju ćemo sada formalizovati, nakon odluke Ustavnog suda, mi ćemo samo skloniti jednu obavezu sa liste preostalih poslova čiji je završetak uslov za dobijanje statusa kandidata za EU. Šta ćemo izgubiti? Izgubićete, gospođo Kolundžija, mogućnost, koju smo mi uvek koristili, da se jedan „Džon Do“, jedno n.n. lice za čitavu Srbiju pojavi u parlamentu. Kada će neki Kenan Hajdarević ponovo doći u Skupštinu Srbije? Kada će doći jedna Judita Popović, koja je potpredsednik Skupštine? Kada će doći jedan Bojan Đurić sa 32 godine? Ivan Andrić?
Oni su stigli zato što su imali dobre rezultate u zemlji u kojoj kriterijum rada nikada nije bio vrednovan; mi ga trajno udaljavamo iz politike i to je činjenica. „Lezi hlebu da te jedem“, „Niko ne može da me plati tako malo koliko malo mogu da radim“, „Budi klimoglavac i podanik“, to su principi na kojima mislimo da gradimo modernu Srbiju, sposobnu da ostvari ciljeve koje generacije pre nas nisu uspele, da uhvati priključak sa vremenom kojem pripadamo. Jedina istina.
Ko je za to kriv? Da li oni koji kažu – ne može ovako kako je? Ne. Nije za to kriv Stefan File. Nije kriva Evropska komisija. Nije za to kriv ni Ustavni sud ovakav kakav je. Opet mi. Zakasnili smo, gospođo Kolundžija. Na sto krupna pitanja, krupne probleme, u kakvoj zemlji želimo da živimo. Je lʼ želimo da živimo u zemlji u kojoj je moguće voditi politiku koja urniše društvo dvadeset godina, a onda preći u drugi red parlamenta i biti oslobođen svake vrste odgovornosti za to što si radio? Takav smo sistem uspostavili. Je lʼ želimo da živimo u zemlji, jedinoj zemlji na planeti, u kojoj se postavlja pitanje odakle strankama novac? Stranke novac mogu da dobiju iz budžeta ili od onog ko novac ima, nema trećeg puta. Zašto se lažemo?
Je lʼ želimo da živimo u zemlji u kojoj smo osuđeni ili na predsednika koji će biti klovn ili na premijera koji će to biti? Dvadeset godina kroz taj predsednički i premijerski sistem imamo, praktično, jedno veliko iskustvo: ili smo imali jakog predsednika i karikaturu od svake druge institucije, ili nam je predsednik bio karikatura pa je onda premijer radio poslove i za sebe i za predsednika, pa nismo imali državu.
Ustavnu reformu pred nas, sa vizijom zemlje u kojoj do sreće treba da dođu naša deca, pošto, koliko se sećam, mi već petnaest godina te poslove radimo. Nemamo više pravo da mislimo o sebi kao o ljudima koji će biti savremenici tih ideja, nego kao o nekom ko je možda njihova preteča i time možemo da budemo vrhunski zadovoljni.
Dakle, prvi problem, i to ovo zemlja treba da zna, naravno da je besmisleno da 2011. godine kažemo – nećemo da glasamo za ovaj zakon jer smo mi rekli pre pet godina da je danas sreda, pa se ne slažemo sa vama koji to sada kažete. Glasaćemo za zakon, glasaćemo. Zbog toga što glasamo protiv svoje volje, birajući između dva zla, postajemo akteri najtromijeg, najretrogradnijeg političkog sistema u Evropi, u zemlji kojoj treba najdinamičniji razvoj.
Šta će to značiti? Prvo da odgovorim na te besmislice i da kažem da je poražavajuća istina da ste opredeljenjem za populizam i demagogiju pre svega vi iz vlasti dozvolili da se uništi parlament, da se potpuno degradiraju stranke, koje su i same veoma odgovorne za gubitak svakog kredibiliteta, pa ste tako i nas učinili delom tog koncepta, koliko god mi mislili da nam na tom nivou svakako nije mesto.
Umesto partija koje su arbitrirale posle izbora birajući svoje predstavnike u parlamentu – neke su možda grešile, ali sam uveren da smo mi uvek donosili ispravne odluke zato što smo poštovali rezultat i negovali takmičenje u stranci – mi ćemo sada ovim izmenama dobiti stranke koje obesmišljavaju izbore kao takve. Jer, znate, kada dođete i dobijete fiksni meni u restoranu, loša je kuhinja. Pa ćemo umesto onih koji vas varaju, ali možda nekad i budu dobri, imati klin-čorbu odmah u startu. Pre raspisivanja izbora mandati su podeljeni. Posledica toga – 250 ljudi će biti u parlamentu, ostali nemaju čak ni mogućnost da se nadaju tako nečem. Ko su ti ljudi? Mi se nadamo, na primer, 20-25 sa naše liste.
U svom zenitu, gospođo Kolundžija, vaša stranka je imala 60 mandata. I da kažemo da će ljudi ceniti to što vi radite, ali teško možemo biti objektivni, verujem da ćete imati preko tih 60 nakon budućih izbora, ajde da kažemo da će biti i 80, šta će sa ostalih 170 kandidata da radi Demokratska stranka? Ne zato što nema 170 kvalitetnih ljudi; kako reče Ružić, imamo sigurno u svakoj stranci, bar po našim uverenjima, više od onih koje kandidujemo; uvek je problem zatvoriti te liste jer nekome kažete – sačekaj četiri godine za svoju priliku. Ali, šta ćemo sa tih 170 opština u kojima žive ljudi od kojih očekujemo da glasaju, kojima se obraćamo preko bilborda, spotova, pišemo im pisma, pravimo mitinge i kažemo reformisali smo izborno zakonodavstvo, sada vi birate svog predstavnika? A oni kažu – pa gde je moj predstavnik, on je na takvom mestu da mu ni podrška simpatizera kineske Komunističke partije nije dovoljna da uđe u parlament? Eto, to je ono što mi radimo, prepušteni sami sebi. Pa, nije ovo vaš problem.
Drugo važno pitanje, pitanje ostavki. Znate šta, od lošeg rešenja, odnosno od rešenja koje je otvaralo mogućnost zloupotreba mnogo je gora apstrahovana sloboda, koju ćemo preskupo platiti. Mnogo je gora. Ne treba nama Vikiliks da bismo shvatili šta se u ovoj zemlji dešavalo iza Zakona o informisanju, da li je tako? Ne treba nam sutra depeša neke druge ambasade da bismo shvatili šta se dešavalo ovde kad je uhapšen Radovan Karadžić. Nemojte da šminkamo ono što se ne može šminkati. Ova zemlja nije prelomila po pitanju svoje evropske ili antievropske orijentacije. U ovom parlamentu je dve trećine poslanika glasalo za energetski sporazum, koji je od nas napravio jedinu evropsku koloniju u 21. veku, a jedva smo sastavili većinu za podršku Sporazumu sa EU, koji nam je ostavio makar minimalnu šansu da se nadamo da ćemo doći do trenutka u kome će ova zemlja biti izraz onog što je najbolje u njoj.
Kako će se praviti sledeća vlada i ko će je praviti? Ne morate da šapućete. Želeo bih da to budemo mi, i o tome otvoreno govorim. Umesto toga što bismo mi želeli, prvo, moramo da uverimo ljude, koji su nam potrebni, da bismo u tome mogli da uspemo, a ovo nije put za nešto tako. Žao nam je što naši predlozi, koji su proizilazili iz iskustva... Imam ga i previše i ako bih nešto hteo da ostavim za sobom, onda bi to bila ta iskustva. Nismo bili u prilici zbog tog površnog odnosa prema problemu.
Gospođo Kolundžija, jedino za temu izbornog zakonodavstva, koje je suštinski važno za ovu zemlju, nismo imali svog predstavnika pred Venecijanskom komisijom. Kad je reforma pravosuđa bila tema delegacija Vlade je bila tamo. Razgovarala je o tome. Kako smo mi objasnili Evropi svoje „specifičnosti“, svoje motive, kako smo je uverili da je potreban senzibilitet za rešavanje problema na koje Evropa ukazuje? Tako što je službenik parlamenta pustio faksom jedno rešenje, koje za Evropu, recimo, nije bilo sporno u Crnoj Gori, ali uz gomilu „izvinite“, „razumejte“, „nismo stigli“, „sutra ćemo“, „verujte“, „tako je“ više niko nije imao razumevanja za takvu našu ideju. Činjenice.
Sad moramo da donesemo, pored ovih odluka, zakona, neke druge odluke. Ne regulišu samo zakoni naše međusobne odnose. Valjda postoje još neke norme. Ako smo se opredelili za demokratiju, hajde da vidimo da li postoji kodeks kojim regulišemo svoje međusobne odnose.
Šta ćemo posle izbora kad nam se pojave problemi u poslaničkim grupama koji se nama pojavljuju po čitavoj Srbiji? Imamo problem, nije važno koja je opština...
(Predsednik: Vreme.)
... kad dođe odbornik i kaže – znate šta, nemam posao, gladna su mi deca, ponudili su mi da pređem kod njih, ja sam vaš, doneću vam sto glasova na izborima.
Žao mi je, dvadeset minuta je malo za sve ovo. Ako je nešto važno, za ovo smo glasali 2006. godine kad smo rekli „ne“ Koštuničinom ustavu. Ovo je cena koju plaćamo svi zajedno: i mi, zbog toga što nismo bili uspešni, a i drugi koji su na ta rešenja pristali.
Gospođo Kolundžija, niste u pravu. Nije ovo maksimum Srbije. Čak sam siguran da nije ni maksimum vaše vladajuće koalicije. Čini mi se da je ovo jedno zapostavljeno pitanje, problem koji se u jednom trenutku pojavio pred svima, a onda veštački podignut na nivo sudbinskog pitanja našeg društva. Zapravo, nije tako.
Bio sam u sličnoj poziciji 2002. godine kada je ista ta Evropa vršila pritisak na nas što se tiče promene kriterijuma za izbor predsednika Republike. Tada je postojao cenzus od 50% u prvom krugu. Veliki su pritisci bili, veliki. Nuđena su različita obrazloženja. Mi smo pronašli demokratske interese i te demokratske interese branili demokratskim sredstvima, tako što smo uverili u kvalitet svojih argumenata tu Evropu.
Evropa nama nije ovo stavila na sto, fali nam sad, mi nemamo sada zakon. Mi nemamo zakon, mi ne dobijamo ovim zakon. Fale nam mehanizmi kontrole nakon izbora. Neću da mi neko kupi poslanika zato što ima pare ili zato što taj poslanik mora da prodaje svoj život jer drugačije ne može da živi. Mi smo verovali u svoje poslanike i nikada ostavke nisu kovertirali, ali vrlo dobro znam kakvi su pritisci koji prate svakog ko želi da promeni zemlju.
Znam kakav može da bude pritisak kompanije koja ima 850.000.000 evra bruto dobiti u Srbiji kad se ovde stavi na dnevni red pitanje promene akcizne politike, one po kojoj ruska kompanija u Srbiji ima 20% više slobode nego u Rusiji iz koje dolazi. Nisam naivan, to je pretnja za demokratiju. A ovo je zapostavljen problem, aljkavost. Ne govorim vama ništa lično.
Nije tačno, imali smo dobar Zakon o izboru narodnih poslanika, dobru Republičku izbornu komisiju; oni su donosili odluke koje su najmanje bile sporne, od svih odluka koje su u Srbiji donete. Dakle, 50.000 glasova razlika Nikolić – Tadić 2008. godine, niko jednu reč nije rekao za rezultate Republičke izborne komisije, a onda smo pristali zbog politike i demagogije da se ljudi koji u toj komisiji rade satanizuju zbog dnevnica i plate koju primaju.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pitanje predsedniku Vlade proizilazi iz višegodišnjeg insistiranja naše poslaničke grupe na ozbiljnoj raspravi o ekonomskoj politici koja treba da se vodi u zemlji i stanju u kojem se zemlja nalazi.
Konkretno, interesuje nas odgovor na pitanje u kojoj meri su usaglašene politika Vlade Republike Srbije i politika naše Narodne banke i šta Vlada misli da preduzme kako bi efikasno odgovorila na veliki ekonomski poraz, što je zapravo jedini opis propasti privatizacije našeg najznačajnijeg i ekonomski najinteresantnijeg javnog preduzeća, mislimo na „Telekom“?
Ova rasprava koja prati poslanička pitanja pokazala je koliko su veliki nesporazumi unutar naše političke javnosti.
Da li je Vlada napravila analizu efekata koji će proizaći iz činjenice da nismo uspeli da prodamo preduzeće koje smatramo najboljim po ceni koju smo sami zamislili? Kako Vlada misli da realizuje tržišnu politiku u našem društvu ukoliko sama nije spremna da pristane na pravila tržišta koja kažu da nešto vredi onoliko koliko se novca za tako nešto može dobiti?
Paralelno s tim, šta će Vlada učiniti kako bi realizovala, između ostalog, i plan koji je ovde predstavljen tokom njene rekonstrukcije kada je govorila, s jedne strane, o podizanju konkurentnosti, dosta nemušto, nevešto i bez jasnog plana, ali, s druge strane, o jasnoj nameri da se poveća izvoz?
U ovom trenutku naša nacionalna valuta je jedina valuta na planeti koja jača u odnosu na evro. U situaciji u kojoj smo mi, građani zemlje u kojoj nacionalna valuta devalvira najviše u Evropi, inflacija je preko 10%, u trenutku u kojem valuta jača u odnosu na evro za isto toliko. Dok se dolar podvlači pod evro i odlazi na 1,5 u odnosu na evro, nama se evro spušta ispod sto dinara. Na prvi pogled, to je nešto što je korisno za građane, ali efekte toga će morati da preuzme na sebe buduća vlada. Nama se ne dopada ta prodaja budućnosti zbog nespremnosti da se danas opredelimo i sprovedemo konkretne reforme.
Gde je problem? Problem je u činjenici da je Vlada zadužila ovu zemlju za devetsto miliona evra tako što je od komercijalnih banaka dobila taj novac prodajući državne hartije u evrima, a ne u dinarima. Tih devetsto miliona oduzela je privredi, jer bi banke po pravilu svog posla morale taj novac da ulaže u privredu. Tih istih devetsto miliona evra će sutra ova država morati komercijalnim bankama da vrati, što će onda izvršiti veliki pritisak na nacionalnu valutu i što već sada treba da nas zabrine, jer je jasno da se taj novac neće vraćati, recimo, iz prihoda koji proizilaze ih dinamičnijeg izvoza naše zemlje.
Ne možemo da funkcionišemo tako što će jedni ići na levu stranu, drugi na desnu, što će jedni vući napred, a drugi nazad. Ako postoji politika, onda ta politika mora da bude jasna i treba da se sprovodi.
Nas interesuje kada će predsednik Vlade reagovati na ono što se u zemlji dešava, između ostalog i na uništavanje preostalih pozitivnih resursa u našoj ekonomiji. Kriminalizuju se najznačajnija privatna preduzeća. Nije tačno da oni ne isplaćuju poreze i doprinose radnicima. Država je ta koja to nije radila u prošlosti, kada su preduzeća bila društvena. Agencija za privatizaciju nije reagovala onda kada je morala da reaguje kroz mere kontrole sprovedene privatizacije, koja nije u potpunosti dovršena. Zbog toga je Agencija nadležna za nešto tako, pri čemu i Agencija treba da kaže da ona ne može da preuzme na sebe ulogu Vlade koja sprovodi privatizaciju tako što se obračunava sa privatnim sektorom.
Previše je konfuzije i previše kontradiktornosti da bismo mogli to mirno da posmatramo. Neka dođe gospodin Cvetković ovde pre raspusta, pre ferija. Mi smo u parlamentu još mesec dana, da li je tako? Imamo ovu sednicu i još jednu, i videćemo se verovatno nakon buduće izborne kampanje. Ono što je problem jeste činjenica da u međuvremenu treba da živimo sa kamatama od 10%, plus šestomesečni euribor na devize, u zemlji u kojoj dinar jača u odnosu na evro. Jedina zemlja u Evropi smo mi. Niko ne može to ekonomski da preživi, i taj Černobilj je budućnost za našu decu.
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
Previše je skupo da bismo se sa tim pomirili. Neka dođe Cvetković i neka kaže šta će preduzeti u odnosu na sve te očigledne paradokse.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, gospođo Kalanović, dame i gospodo narodni poslanici, zaista je šteta što jedan, prvo, potreban zakon, a onda zakon koji je u velikoj meri zaista adekvatno odgovorio na ozbiljne probleme u našem privrednom životu na ovako neodgovoran način prolazi kroz parlament. Ne znam kako vi, gospođo Kalanović, možete da doprinesete ovoj raspravi, jer ga niste pisali. Ne možemo sa vama ozbiljno da diskutujemo o ovom zakonu. Nedostaju nam i svi drugi članovi Vlade, koji bi, mislim, bili dužni da sede tu pored vas. Reći ću vam zbog čega – zbog toga što ovaj zakon stavlja tačku na sve besmislice i iluzije kojima smo bili izloženi od strane vaše vlade, gospođo Kalanović.
Ovaj zakon je odgovor na onu neodrživu politiku populizma i demagogije koja je od Srbije napravila društvo građana koje vlast uverava da treba da misle stomakom da ne bi mislili glavom. Pitam vas, gospođo Kalanović, da li je Vlada naučila ovaj zakon? Da li su vladini službenici i službe naučili ovaj zakon? Da li oni znaju danas šta je imovina? Da li znaju šta je kapital? Da li znaju šta je postupanje sa pažnjom u preduzeću u kom sede u upravnom odboru?
Možemo sate da potrošimo na čitav niz članova koji vrlo precizno uređuju odnose u okviru privrednog društva. Za mene lično je najznačajniji član 44. i reći ću vam zbog čega. U 2011. godini, jedanaest godina od početka tranzicije u našem društvu, u obrazloženju zakona sa kojim Vlada dolazi u parlament nalazi se i sledeća rečenica: „U Srbiji i dalje traje opšta zabuna oko toga šta je imovina, a šta kapital. Pojednostavljeno rečeno, nije opšteprihvaćena jednostavna činjenica da kao što je dobit razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova privrednog društva, tako je i kapital tog društva razlika između njegove ukupne imovine i ukupnih obaveza. To znači da, bez obzira na naizgled vredne nekretnine, koje neko društvo može imati, ono istovremeno može imati i negativnu vrednost kapitala.“
Što ne pročitate ovu rečenicu članovima Vlade Mirka Cvetkovića, pa onda od njih zatražite da promene Zakon o planiranju i izgradnji, kojim su uništili građevinsku industriju ove zemlje i obogaljili nas u ekonomskoj krizi? Da li oni mogu to da nauče? Da li može da nauči vladin organ, Savet za borbu protiv korupcije, šta je kapital, a šta imovina? Da li to mogu da nauče ministri u Vladi? Ili, makar da dođu ovde, pa da kažu društvu da moramo da se osvestimo, suočimo sami sa sobom, ovakvi kakvi smo, pa da onda krenemo putem svih onih koji su manje ili više bili u istoj poziciji kao što smo mi danas, ali danas ne dele našu sudbinu zbog toga što su drugačije odgovorili na izazove sa kojima su bili suočeni.
Ovaj zakon je kraj vaše dosadašnje političke karijere. Nema državne privrede, nema ministarstva za nacionalni investicioni plan, nema ga više ni kao ideje; nema ministara koji obilaze fabrike koje su prethodno otvorili, ali postoji odgovornost.
Poglavlje 6180 – obaveze onih koji se nalaze u upravi privrednog društva. Da li su upoznati ministri Mirka Cvetkovića sa svojim obavezama? Da li su upoznati predstavnici vladajuće koalicije sa tim obavezama? Da li znaju da svojom imovinom, po zakonu, garantuju za štetu koju su proizveli postupajući nesavesno, povlađujući ličnim interesima ili delujući u sukobu interesa?
Evo, samo jednog primera: „Banatski Dvor“ – 99,92% vlasništvo Republike Srbije, 0,08% vlasništvo Ruske Federacije. U Upravnom odboru, koji treba da postupa sa dužnom pažnjom štiteći valjda interese onoga ko je većinski akcionar, država, koja ima preko 99% vlasništva, u manjini je. Zašto je to važno? Zbog toga što, gospođo Kalanović, plaćamo gotovo 500 evra hiljadu kubnih metara interventnog gasa i očekujemo od naše privrede da pod ovim nenormalnim merama NBS, koja vodi svoju politiku i štiti svoje interese braneći se od Vlade, koja vodi svoju politiku i štiti svoje interese, pa tako i jedna i druga institucija uništavaju interese društva, dakle, ta privreda pod takvim pritiscima treba da bude konkurentna onoj privredi iz našeg okruženja, recimo hrvatskoj, koja hiljadu kubnih metara plaća 270 evra, ili, ne daj bože, nemačkoj koja plaća 150.
Da li to mora da bude tako? Ne mora. Kada bismo, na primer, imali skladište gasa, onda ne bismo morali da kupujemo po interventnim cenama. A skladište gasa nećemo imati nikada, jer onome ko u ovom trenutku upravlja „Banatskim Dvorom“ više odgovara da nam prodaje gas za 500 evra, nego da nam prodaje po ceni po kojoj kupuju svi drugi, pa ga potom skladište.
Zato nam je žao što jedan zakon koji fundamentalno menja odnose u našoj privredi ovako prolazi, u atmosferi u kojoj mi treba da potrošimo svojih dvadeset minuta, potom deset ili petnaest i odemo kući.
Ovaj zakon je odgovor na onaj osećaj nepravde koji postoji u svakoj propaloj kompaniji u Srbiji, sa kojim se i vi susrećete kada sretnete radnike koji kažu – mi smo ovo stvarali i ovo nešto vredi. Ovaj zakon je tačka na demagogiju Vlade, recimo, u urbanizmu Beograda. Tri godine nijedan dinar Direkcija za građevinsko zemljišta Beograda nije zaradila! Najproduktivnija gradska kompanija tri godine nijedan dinar nije zaradila zbog toga što niko nije uplatio naknadu za korišćeno građevinsko zemljište. Pa, neka se kaže da ne mogu Mišković i Beko da prave grad na obalama Dunava. A da li može neko drugi?
Da li može neko da kaže da postoji razlika između svesti koja je ovde održavana veštački prethodnih jedanaest godina i one svesti koja nam je nužno neophodna da bi se izašlo iz tog vira u kojem nestajemo? Ljudi u Srbiji treba da znaju šta je imovina preduzeća, da je to zbir vrednosti materijalnih i nematerijalnih dobara i da vrednost imovine nije jednaka vrednosti kapitala tog preduzeća, akcijama tog preduzeća.
Zato mi ne možemo da prodamo „Telekom“ onako kako smo zamislili, jer uz „Telekom“ idu neka prava i neke obaveze; i kredit za „Telekom Republike Srpske“, koji smo uzeli plaćajući taj „Telekom“ dvesta miliona više nego ti isti Austrijanci, koji su tada vodili računa o sebi, a ne o nama; ide i 15% akcija koje će se podeliti; idu i neke obaveze po osnovu investicija koje su nužne.
Na ovoj temi se društvo suočava sa onim što se u zemlji mora uraditi. Ovaj zakon je skener naše privredne stvarnosti. Građani imaju pravo to da znaju. Kako će znati? Oni koji rade ne mogu da prate naše monologe ovde. Oni koji ne rade davno su izgubili osećaj za značaj onoga što mi ovde radimo, tako da je ovo, manje ili više, naša interna rasprava od koje će koristi imati advokatske kancelarije i pravne službe preduzeća koje će sada lakše rešavati čitav niz nepotrebnih problema koji su efikasno uočeni i koji će, manje ili više, biti otklonjeni.
Ovaj zakon uvodi kapitalizam u Srbiju, konačno. To treba da se kaže. Govori se o pravima akcionara u zemlji u kojoj je, praktično, uništena berza. Govori se o ortačkim društvima u zemlji u kojoj se podrazumeva da je jedini oblik privrednog delovanja muljanje sa državom. Sve to treba demistifikovati.
Ovo je novi početak i zato nam je potreban predsednik Vlade, kao i u svim drugim situacijama. Nemoguće je izvesti zemlju iz krize bez predsednika Vlade, bez ministra finansija, bez kabineta koji je spreman građanima da kaže ono što oni treba da znaju.
Nije tačno da ova zemlja nema unutrašnje potencijale za jednu novu politiku. Tačno je da ona tu politiku ne razume zato što je hipnotisana populizmom i demagogijom koje, nažalost, previše ima u merama i postupcima Vlade; ne uvek, ima i onoga što treba podržati, ali ovako stanje je neodrživo, da se fundamentalan zakon, praktično, donosi u atmosferi koja je manje značajna i manje utiče na društvo u Srbiji od „Žikine šarenice“ vikendom. Da idemo tamo da objasnimo ljudima o čemu se ovde radi, da tamo objasnimo onima koji sede u praznim halama, za zaustavljenim mašinama, razliku između toga što vide pred sobom i stvarne vrednosti koju ta imovina oko njih ima.
Ovo je zakon koji je potreban za ubrzanje privatizacije. Bez te privatizacije ne možemo uspešno da izađemo iz problema u kojem se nalazimo. Ovaj zakon potvrđuje koliko smo bili u pravu tokom prethodne tri godine stalno kritikujući neodrživ Zakon o planiranju i izgradnji. Šta sada imaju da nam kažu ministar Dulić i dežurni borci za pravdu iz vaše vladajuće koalicije? Kad neko kupi napuštenu fabriku za novac koji je izdvojio i koji je u skladu sa vrednošću kapitala te fabrike, a ne imovine, šta je kupio i koga je prevario?
Ako ta pitanja ne raščistimo i ako na njih ne damo jasne odgovore ovde u parlamentu, onda ćemo doneti zakon koji će olakšati pojedinačne situacije i pomoći rešavanje čitavog niza individualnih problema, ali neće imati onaj sistemski efekat koji je neophodan.
Ovde se govori o preduzetnicima. Ovaj zakon je njihova potreba, olakšava im položaj i to ti ljudi treba da znaju. Gde će oni čuti? Jedino da stavimo svi narukvice na noge; tako ćemo doći u „hedlajnse“ državnih medija i na takav način možda poslati informaciju da je u Srbiji usvojen jedan važan zakon. Inače, ovoga nigde neće biti.
Još jedno pitanje za vas, gospođo Kalanović, pošto predstavljate Vladu. Pošto se usvaja ovaj zakon, da li to znači da nam predstoji izmena onih zakona koji su sada u direktnom sukobu sa ovim zakonom o privrednim društvima? Hoće li prestati ona politička situacija koja je uništila privredu ove zemlje, jer se očekivalo od privrednika da oni plaćaju više nego što su plaćali samo zbog toga što država na takav način misli da kompenzuje, eto, taj utisak gubitka koji prati većinu u tranziciji?
Ovde smo u toku prepodnevne rasprave čuli kritike najveće kompanije u zemlji. Većina pomenutih su u vlasništvu ili međunarodnih finansijskih institucija, delom, ili stranih korporacija. U krizi, u parlamentu tako nešto ne može da prođe bez komentara predstavnika vlasti koji su to slušali. U Srbiji je to poželjno. Nema nikakvog problema, Srbija je preživela i Kostića, i Dragoljuba Markovića, nestao je Karić, više nije aktuelan Cepter, a prozvaćemo mi i Beka i Miškovića, samo se postavlja pitanje ko je sledeći u tom nizu našeg samozavaravanja da milioni ljudi mogu dobiti šansu za normalan život tako što će se odgovornost prebacivati na one koji su iskoristili priliku u jednom nesposobnom sistemu nesposobne vlasti.
Na ovome bih ostao, pošto je preostalo pet minuta za onaj deo rasprave na koji, mislim, imamo pravo kada se vrati nadležni ministar, jer sa vama o nekim pitanjima zaista ne možemo da razgovaramo. Bilo bi besmisleno, pošto niti ste predstavljali ovaj zakon... Verujem da ste za njega glasali na sednici Vlade, ali ništa više osim toga. Sa predsednikom Vlade o političkim aspektima zakona, a sa ministrom za privredu o nekim konkretnim temama, pogotovo o ovom primeru savesnog postupanja u privrednom društvu Podzemno skladište gasa „Banatski Dvor“.
Gospođo Kalanović, nije ništa sporno ukoliko se mi ne razumemo. Za LDP nikada nije bio problem da se složi sa činjenicom da je danas utorak zbog toga što vi to kažete, a vi ste iz vlasti. Mi smo stranka koja je pre tri godine rekla da treba izvesti društvo iz rovova, da treba prihvatiti amandman Tomislava Nikolića, tada šefa Poslaničke grupe SRS, jer ne može pola Srbije u Evropu, a druga polovina da ostane po strani.
Tada smo počeli da formulišemo nešto što se zove javni interes. Taj javni interes vas danas obavezuje, kao Vladu, da kažete nešto više o ovom zakonu, u prilog njemu, od mene koji sam u opoziciji. A zašto vi mislite da možete i ubuduće da sedite na dve stolice kada je jasno da je tako nešto neodrživo i da niko u tome nije uspeo, ja ne mogu da dajem odgovore. Vi možete da nastavite da se ponašate na takav način.
Pomenuo sam vam kao primer Zakon o planiranju i izgradnji. Da li ovo znači da smo mi postali kapitalističko društvo? Pa, recite to. Ili ćete vi i dalje sa sindikatima da kupujete glasove, da otvarate fabrike umesto svojih stranačkih odbora, pošto tamo više politike nema, i tako u svakoj izbornoj kampanji svaka stranka na vlasti nastavi da se ponaša? To tražimo.
Da li je Vlada naučila šta je imovina, razlika između imovine i kapitala, da li je naučila to? Ako je naučila, neka to kaže i neka objavi istinu ovom društvu, a ne da mi imamo zakon ispod stola, a običajno pravo koje reguliše naše odnose. Nije normalno da u prilog ovom zakonu više govorimo mi nego Vlada koja ga je predložila. Nama je jasno zašto je ovaj zakon važan i nemamo problem da ga podržimo. Imamo problem sa Vladom koja beži od fundamentalnih reformi, a pri tom ispunjava normu usvajajući ovakve zakone, jer ovo nije jedini dobar zakon koji ste vi predložili. Nažalost, kada je koncept pogrešan nijedna pojedinačna mera ne može biti dovoljno efikasna i prihvatljiva.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, izgleda da većina drugih šefova poslaničkih grupa želi nekako da izbegne raspravu o ovoj temi upravo zbog onog što ste vi sami rekli u svom kratkom izlaganju.
Naravno da se ne može razgovarati o NATO-u, a pojam NATO svoditi na privredu i ignorisati politički aspekt koji proizilazi iz velikog ćutanja koje mi smatramo dokazom slabosti našeg društva i države da se odredi prema NATO.
Mislimo da nije dovoljno reći kako 63 zemlje prihvataju ovaj NATO standard, i da biste vi bili potpuno u pravu kada biste govorili o privrednim aspektima odluke koju mi donosimo, da je ova zemlja prethodno rekla šta želi u svom odnosu sa NATO-om.
Pozivanje na Rezoluciju parlamenta iz decembra 2007. godine, u kojoj se nalazi samo jedna rečenica kojom se mi deklarativno opredeljujemo za komplet vojne neutralnosti, danas više nije dovoljan. To je praktično neodrživo. Odnos prema NATO-u je jedno od ključnih političkih pitanja na koje mi, čak i svojim ćutanjem, dajemo odgovor.
Taj odgovor nije zadovoljavajući. Nije zadovoljavajući za one koji se protive integraciji Srbije u NATO, i nije zadovoljavajući za nas koji želimo što brže integracije Srbije u NATO.
Jedan od razloga našeg insistiranja na povezivanju i jasnom partnerstvu i učešću Srbije u NATO-u je naravno i ekonomski benefit, koji tako nešto prati. Njega možemo da vidimo ovde, on je toliko jasan i nimalo nije sporan, s obzirom da je prihvatljiv i za zemlje koje nisu članice NATO-a.
Gospodine ministre, nas interesuje politika. Naravno, ni danas nećemo moći da dobijemo neki konkretni odgovor, kao što to nismo mogli da dobijemo ranije. Smatramo ćutanje, ili pozivanje na jednu rečenicu Rezolucije iz 2007. godine, zapravo dokazom konfuzije u kojoj se zemlja nalazi, ali i slabosti.
Kao stranka smo otvorili i pokrenuli to pitanje u razgovoru sa predstavnicima Ruske Federacije, ovde u Skupštini, sa predsednikom Ruske Vlade. To pitanje otvaramo i u dijalogu koji imamo sa predstavnicima drugih zemalja koji dolaze u Srbiju, ili onih sa kojima se srećemo u svetu. Pre svega, to pitanje postavljamo u kontaktima sa predstavnicima vlasti našeg regiona.
Gospodine Šutanovac, NATO doživljavamo kao jedini efikasan i konkretan put kojim se Srbija izvodi iz preširoke izolacije. Ne zaostajemo samo politički za svojim susedima i čitavim regionom, zaostajemo ekonomski.
Juče su objavljeni poražavajući parametri koji Srbiju opisuju kao zemlju u kojoj je inflacija deset puta veća nego u bilo kojoj zemlji u našem susedstvu, broj nezaposlenih je dva puta veći nego u bilo kojoj zemlji u susedstvu, a stepen industrijske proizvodnje je na poražavajućem nivou od 50% onoga što je Srbija proizvodila pre 20 godina, tačnije 1989. godine, a sa kojom se poslednjom poredimo zbog haosa koji su sledili nakon nje.
Gospodine Šutanovac, nije sporno da ćemo mi ovo podržati. S druge strane, postavlja se jedno pitanje na koje vaša Vlada mora da da odgovor. On može da bude pozitivan i može da bude negativan, ali treba da bude jasan. Kakav se to politički rasplet očekuje u Srbiji, pa će u budućnosti biti moguće reći ono što je logično i ono što je jasno svakome ko se ozbiljno bavi politikom?
Mi ne možemo da ostvarimo nijedan od svojih nacionalnih ciljeva, ukoliko bežimo od onog puta kojim su sva druga društva regiona Istočne Evrope krenula, ostvarujući svoje nacionalne ciljeve.
Kada govorimo o EU, onda mi NATO vidimo ne samo kao prečicu članstva u EU nego i kao jedinu vezu koja može spojiti ono što je međusobno toliko različito kao što je različit sistem vrednosti EU i Srbije. Nije nam bilo potrebno posrtanje na Zakon o narodnim poslanicima ili blanko ostavkama da bismo shvatili koliko su nespojivi naši sistemi. Kroz koji oblik saradnje će se Srbija vrednosno menjati? Mi mislimo, između ostalog, nezaobilazno: i kroz saradnju sa NATO-om i proces integracija koji su krenuli svi drugi oko nas.
Naravno, ministar odbrane ne može da donese tu odluku, ali vi ste potpredsednik DS. Kada će biti veća podrška za takvu politiku u Srbiji od one koju trenutno imamo? Da li će NATO stalno biti tema koju ćemo prolongirati zbog toga što nije popularno krenuti joj u susret?
Mi smo 2008. godine jasno definisali politiku koja treba zemlju da promeni. Ta politika ne samo što nije ostvarena, nikada se nije ni pokušalo sa njenom realizacijom. Ono što je bilo pozitivno u vašoj Vladi, a uglavnom se vezuje za vaše ministarstvo, zaobilazi jednu istinu.
Vi ste na to ministarstvo došli sa politikom, pa ste od njega napravili nešto što ministarstvo nikada nije ni bilo. Niste vi došlo na to ministarstvo kao ekonomista. To što neko danas sarađuje sa našom vojnom industrijom, to govori o kompatibilnosti naše vojne industrije sa jednim poretkom koji postoji u svetu. Nedostaje politička kompatibilnost. Nas interesuje kada će ona biti uspostavljena.
Naravno da je odnos prema NATO-u suština političkih reformi u Srbiji. Na takav način se konkretizuje sposobnost ovog društva da uspostavi veze i zakorači zajedno sa onima ka kojima se, navodno, kreće.
Vrlo često, kao odgovor na pitanje našeg članstva u NATO, moramo da slušamo podsećanja na 1999. godinu. Mislimo da upravo zbog te 1999. godine Srbije treba da krene događajima u susret. Da uprkos tom velikom konfliktu i sukobu, mi moramo razviti saradnju sa NATO-om na isti onaj način na koji smo posle Drugog svetskog rata razvijali saradnju sa Nemačkom, zemljom koja nas je uništavala u Drugom svetskom ratu, a ne poredim Nemačku i NATO, da se ne zaigra opet ministar spoljnih poslova.
Mislim da vi vrlo dobro znate o čemu govorim i zbog toga ste ovde izrekli te tri rečenice, a vladajuća koalicija ćuti.
Za tri-četiri dana, u Beogradu će najveća opoziciona stranka, koja sebe predstavlja, organizovati miting. Vi ste rekli da je taj miting ugrožavanje pravnog poretka zemlje. Mi mislimo da i bez tog mitinga i bez vaše definicije, Srbija nije onakva kakva bi mogla da bude. Problem u kojem se ona nalazi, pre svega, proizvodi neizvesnost i odsustvo jasne vizije koja nesporno polarizuje naše društvo, ali otvara perspektivu da se nešto korisno uradi.
Kada smo 2001. godine doneli odluku o saradnji sa Haškim tribunalom, devedeset posto Srbije je bilo protiv te odluke. Mi nismo imali dilemu oko poteza koje treba da povlačimo, zbog toga što smo bili svesni te jednostavne istine da se Srbija ne može promeniti tako što će se konstantno povlađivati našem društvu koje je talac političkih grešaka koje su previše često pravljene u prošlosti, i koje su mu oduzele mogućnost da, uopšte, na osnovu činjenica može racionalno da zaključuje i da donosi političke odluke.
Dakle, gospodine Šutanovac, kada nama ruski premijer kaže da nema ništa protiv članstva Srbije u EU, ali da je članstvo Srbije u NATO-u pretnja za nacionalne interese Rusije, onda mi to, prevodeći na srpski jezik, jedino možemo da razumemo kao definiciju srpskog puta ka Evropi, onom rutom kojom Srbija do Evrope nikad neće stići, i kao kažnjavanje Srbije zbog toga što ona sama nije sposobna da formuliše svoje interese, sredstva kojima će se ostvariti, i rokove u kojima će se tako nešto i desiti.
Na nekoliko meseci smo od izbora. Progovorite već jednom kao Vlada o NATO-u. To je način da se razbije memla u kojoj mi živimo i da se kristalizuju politička pitanja oko kojih se društvo deli. Smatramo da je NATO prečica kojom Srbija mora da krene kako bi Srbija bila izvedena iz izolacije. NATO nikako nije pretnja interesima Rusije.
Ulaskom Srbije u NATO, ne širi NATO ka njoj, kako to svakog dana slušamo, i dalje smo dve vremenske zone od njenih granica. Između nas i njih su i dalje zemlje koje su članice NATO-a. To nas povezuje sa regionom koji je genetski deformisan u toj meri da smo svi mi neka ratna generacija. Živimo na prostoru u Evropi, u kojem se vreme i život određuju u odnosu na ratove. Država – pre i posle rata, škola – pre i posle rata, i to su naše stvarnosti.
To više nije pitanje političke hrabrosti, nego pristajanja na jednu politiku mazohizma, jer ste ovde došli sa temom NATO, vezanih ruku, da o NATO-u govorite onako kako treba da se govori, ali će zato oni koji su kritičari NATO-a iskoristiti svoje vreme i urnisati i vas i vašu Vladu, iako niste NATO ni pomenuli. Oni tu dilemu uopšte nemaju.
Dakle, gospodine Šutanovac, ako menjamo Srbiju i vodimo je u Evropu, a ovaj jedan od argumenata za nešto tako, onda dajte da stavimo sve karte na sto i dogovorimo razumljivim jezikom.
Ako je ovo privredna saradnja, put Srbije ka NATO-u, imate apsolutno našu podršku. Ako je privredna saradnja pokušaj zaštite nekih interesa o kojima se stara Ministarstvo odbrane, a to su ti zaposleni po kompanijama u vojno-industrijskom kompleksu, koji moraju sa nekim da trguju, da rade, pa prihvataju te standarde, bez mogućnosti da se to podigne na jedan viši nivo, onda pravimo grešku, jer je NATO takav kakav je zbog toga što je prvo doneta politička odluka i mi ne mislimo da Srbija treba da bude članica NATO-a da bi ratovala po svetu.
Ali, mislimo da smo dužni da sa svojim iskustvom, sa svojim karakterom, koji postoji, koji ne može da bude sporan, sa mestom koje proizilazi iz činjenice da smo deo ove civilizacije, preuzmemo i onaj teret odgovornosti koji prati svakog, pa ako to može da radi Hrvatska, ako može Crna Gora, ako može Makedonija, ako može Mađarska, ako može Bugarska, ako može Rumunija, ako može BiH, sa sve Dodikom u njoj, onda to mora da uradi i Srbija. I već u ovoj godini tako nešto jasno da kaže, da bismo onda ušli u izbore sa politikom, a ne u izbore sa konfuzijom na kojima će se birati stranke bez politike.
Često se pominje politička odgovornost u Srbiji, ona ne postoji zbog toga što postoji politička vizija. Šta je onda zašta se vezuje odgovornost ove vlade; „Fijat” u Kragujevcu? Pa to nije dovoljno. Neostvareni evropski ciljevi? To nije tačno. Da li je neko u Srbiji zadovoljan? Nije? Zbog čega?
Upravo zbog nedostatka te širine i jasne slike, u kojoj će teme o kojima smo govorili biti etape u razvoju našeg društva, u ispravljanju nasleđenih anomalija, u spremnosti da se razume svet u kojem živimo, racionalnom postupanju. To je ono što je potrebno LDP.
Godine 2007. smo o tome govorili u decembru mesecu, gospodine Šutanovac, kada smo donosili rezoluciju kojom smo odbacivali Ahtisarijeve predloge. Pa pogledajte danas tri godine kasnije. Većina Srba u Ahtisarijevim normama pronalazi zaštitu za sebe, u politici koju smo mi tada vodili nisu dobili ono što im je bilo potrebno. Čitava ta rezolucija je skup besmislica danas.
Ona je kompromitacija za svakog ko je učestvovao u njenom usvajanju, ali se držimo te jedne rečenice, tog smokvinog lista koji ništa više ne krije, prozirniji je od otvorenog prozora. Više se kroz taj list vidi, nego kroz otvoreni prozor. Iza toga se više ne smemo skrivati.
Očekujemo da se na političkom nivou ove teme pokrenu. Nama nije dovoljno to što smo mi tako nešto učinili. Nije nam dovoljna satisfakcija činjenice da se u ovoj zemlji udvostručio broj ljudi koji razumeju o čemu govorim. Danas preko 20% njih traži ono što traži LDP. Dvadeset i pet, hvala. Ali, to nije dovoljno. Reći ću vam jasno zbog čega. Zbog toga što Srbija ne može jednom polovinom da bude tamo, a drugom izvan tog saveza.
Mi smatramo da je razgovor o NATO-u dijalog o tome, način formulisanja, strategija kojom će se razvijati ovo društvo. Uvažavanje nekih istorijskih nužnosti..
Mi ne mislimo da idemo na jednu stranu da bismo bili u sukobu sa drugom, ali kada će se to pitanje postaviti ako na njega u velikoj meri utiče mišljenje Rusije?
Apsolutno nemamo ništa protiv njihovog mišljenja, pa ono proizilazi iz interesa te zemlje, ali mi smo ovde u parlamentu, u razgovoru sa ruskim predsednikom vlade, čuli da niko osim nas to pitanje nije postavio. Postoji neki ritam u međusobnim odnosima, poslednji put predstavnik, odnosno predsednik ruske vlade je bio pre deset godina u Srbiji.
Nije valjda da ćemo deset godina da čekamo da to pitanje pokrenemo. Dakle, u 2020. godini? Šta će ostati od te zemlje, šta će biti od Srbije tada, ako je ovako posle deset godina unutrašnjih reformi, nesrećne i konfuzne?
Jasno, NATO na sto i borba za jedan fer dijalog sa društvom, argumentovan, zasnovan na činjenicama, a one su nesporne. One govore da je više istorijskih saveznika ovog naroda, našeg naroda, gospodine Šutanovac, u NATO-u nego izvan NATO-a, da je više Slovena u NATO-u nego izvan NATO-a, da je više pravoslavaca u NATO-u nego izvan NATO-a. Ne brojimo milione, gospodine Šutanovac, nego crkve. Nemojte sada da brojimo milione, nego narode.
Ako mogu Grci, Bugari, Makedonci, Crnogorci, Rumuni, valjda možemo i mi, ili smo mi veći pravoslavci od svih. Ne mislim da su to ključni argumenti, postoje oni politički, razumni koji se mogu na takav način klasifikovati, i oni nam na isto to ukazuju.
Gde su nam partneri danas? Nemamo ih. Vi ste bili u Parizu, potpisali ste strateško partnerstvo sa predsednikom Francuske Republike, pa on je sam korigovao, pre četiri godine, odnos Francuske prema NATO-u, je l’ tako? I napustio De Golov pristup, koji je i nakon toga i Širakov, u poslednjem mandatu, koji je distancirao Francusku od NATO-a. On je vratio Francusku u NATO.
Mi smo rekli da su nam Francuzi ključni partner u procesu evropskih integracija. Na čemu se zasniva to naše partnerstvo? Mi smo ovde u parlamentu rekli – uspostavite: kada govorite o Libiji, dajte da govorimo o narodu, a ne o Gadafiju. Sarkozi je priznao Komitetu u Bengaziju, a to smo mi tražili pre sedam dana od našeg ministra spoljnih poslova; nije tako nešto uradio. Sarkozi ratuje u Avganistanu, u formacijama UN, a ni tamo nismo u partnerstvu sa njim.
Na čemu se zasniva to naše strateško partnerstvo, kada ne delimo sudbinu ni u jednom problemu u kojem se Francuska danas nalazi, ili nismo akter nijednog rešenja na kome Francuska insistira.
Kažem vam, ispravite me, voleo bih da grešim, a da je sve suprotno tome, da smo mi partneri sa Francuskom u NATO-u, da se naše očekivanje i raspolaganje francuskom podrškom gradi na proceni Francuske da će kroz takav odnos sa Srbijom ona učiniti uslugu svom partneru koji njoj pomaže i koji je za nju koristan, ali mislim da nema činjenica koje takav pristup potkrepljuju.
Ovde možemo da razgovaramo na nivou ovog zakona, on sam po sebi nije sporan, prihvatićemo standarde normalnog sveta koje je definisao NATO, a potom sa svima podelio.
Mislim da je to dovoljno. Nećemo biti prepreka ljudima koji u vojnoj industriji rade i koji na ovakav način žele da ojačaju svoje veze sa NATO-om i izgrade što je moguću kvalitetniju poziciju u čitavom svetu koji taj NATO ceni, pa ga zbog toga prihvata.
Na kraju, gospodine Šutanovac, meni se čini da će svi drugi uraditi mnogo više u tom odnosu od nas, pa čak i oni zbog kojih mi tako nešto sada nismo spremni da uradimo, i da ćemo kao i u svim drugim situacijama ostati na repu događaja.
Nadam se da ovo niste shvatili kao ličnu kritiku vas, ali očekujem od vas da odgovorite.
Što se tiče 2001, 2002. i 2003. godine, tad smo, nažalost, mogli samo da gledamo u Ministarstvo odbrane i u Vladu, pošto nismo ni na kakav drugi način mogli da utičemo na politiku Savezne Vlade, a pogotovo u oblasti odbrane. Tek nakon formiranja državne zajednice, stvoreni su preduslovi za početak reformi u Ministarstvu odbrane.
Mi smo političku odluku o putu kojim Srbija treba da ide, doneli 2002. godine, kad smo tražili smene u Generalštabu, a koje su bile uslov za momentalni prijem u Partnerstvo za mir i početak integracija naše zemlje u NATO.
Nema nikakve analogije između Švedske, Austrije, Finske i Srbije. Posto ne postoji mogućnost da mi gradimo svoj ekskluzivitet na principima na kojima se nalaze te tri zemlje. Austrija ima svoje razloge za nešto tako, jer je to zemlja koja je formirana spajanjem okupacionih zona Istoka i Zapada, sa ustavnim ograničenjima. Austrija je odgovor na to dala članstvom u EU, kao i Finska i Švedska. Švedska 200 godina ne vodi ratove, trista, ispravljaju me.
Ako govorimo o odluci parlamenta, ne tražim od vas, gospodine Šutanovac, da vi kršite odluke parlamenta. Samo još jedanput bih vas podsetio da je rezolucija o Kosovu, koju je ovaj parlament doneo, bila mesto na kom se nije moglo raspravljati o vojnoj neutralnosti Srbije. Sve tačke te rezolucije je državna politika davno napustila, a jedan od stavova je da nema saradnje sa Euleksom, pa ne da sarađujemo nego je to jedini oblik komunikacije koji sad imamo i mi tu saradnju razvijamo.
Niko od vas ne traži da vi kršite odluke parlamenta, ali tražimo od vas da se ovde postave konkretna politička pitanja.
Naravno da vi ne treba da tražite odluke na nekom drugom mestu. Pogotovo ne izvan ove zemlje. Sa svima u svetu treba da razgovaramo, jer u ovoj zemlji postoji vrlo jasno izraženo mišljenje da je put Srbije ka NATO-u svojevrsna izdaja Rusije…
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
..ili napad na nju, a zapravo je to put kojim su sve druge zemlje krenule i pri tome očuvale normalne odnose sa Rusijom, o tome smo mi razgovarali ovde.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, vodiću računa o onima koji u ovom parlamentu traže ono što nikada u njemu nije bilo i paziću da ovog puta ne napravim neku "grešku" koja će vas onda dovesti u poziciju da se izvinjavate u ime čitave Skupštine.
Pitanje je za predsednika Vlade, gospodina Cvetkovića, i za ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića. Ovde smo imali raspravu pred Odborom za spoljnu politiku, u kojoj je Vlada nastojala da nas uveri kako vodi izbalansiranu i uravnoteženu spoljnu politiku.
Ne mislim da je to bila ispravna formulacija, jer mi ne vodimo izbalansiranu i uravnoteženu spoljnu politiku. Naša spoljna politika je neiskrena i to, pre svega, prema ciljevima koji su formalno utvrđeni ovde u parlamentu i koji se podvode pod taj koncept evropskih integracija i ispunjavanja onih obaveza koji stoje na putu suštinske modernizacije, transformacije i reforme u našoj zemlji.
Govorio sam ovde pre nepune dve nedelje o ratu u Libiji, postavio vrlo jasno pitanja ministru spoljnih poslova. On na njih nije odgovorio, umesto toga je manipulisao mojim poslaničkim pitanjem, zloupotrebljavao ministarsku funkciju i naneo štetu i našem društvu, i mojoj stranci i meni lično.
Pošto sam izbrisao termin koji sam ovde izgovorio iz svog rečnika, još jedanput ću reći da smatram da se nalazimo u Skupštini, da govorimo o politici, o političkom ambijentu i isključivo u političkom kontekstu.
Ono što mislim da je naša obaveza jeste da ponovim pitanje i zatražim vrlo konkretne poteze našeg Ministarstva, kako bi politika bila onakva kakvu je ministar predstavio ovde u parlamentu. Naime, naša stranka je u kontaktu s građanima Libije, s narodom Libije, koji je žrtva svoje vlasti. Ova država ćuti pred činjenicom da njen višegodišnji spoljnopolitički partner u ovom trenutku ratuje sa svojim narodom i da je zapravo u sukobu s onim delom sveta ka kojem mi želimo da se krećemo.
Delegacija naše zemlje predvođena predsednikom Republike je u Francuskoj. Francuska je u ratu s režimom Muamera Gadafija. Francuski predsednik je priznao narodnu vlast iz Bengazija. U istom trenutku mi smo taoci nemoći i nespremnosti naše spoljne politike da bude konkretna, kvalitetna, što je preduslov promena za koje se deklarativno zalaže vladajuća koalicija. Nema evropske i moderne Srbije, bez spremnosti da se dele vrednosti, obaveze i prava EU i njenih članica.
Danas je jasno koliko smo bili u pravu, kada smo kritikovali pogrešnu koncepciju intervencije u Libiji. Nedostaje politika. Tu politiku mi treba da kandidujemo kao zemlja kojoj nije svejedno kako će se rat u Libiji završiti. Naša tragedija iz sukoba od pre deset godina nas na tako nešto dodatno obavezuje, ali i prijateljstvo libijskog naroda, a ne samo libijskog režima.
Zbog toga očekujem od ministra spoljnih poslova i Vlade da nas obaveste – kada će ostvariti neophodnu ravnotežu tako što će makar u istoj meri biti posvećena interesima narodnih predstavnika u Bengeziju, kao što je posvećena interesima režima u Tripoliju?
Očekujem od Vlade da pokrene humanitarnu aktivnost u našem društvu, kako bi se pomoglo postradalima u Libiji, na isti onaj način kako su oni pomagali postradalima u ovoj zemlji. Ne mislim ni na kakvo oružje, na bilo kakvu vrstu nasilja ili političke podrške. Mislim na humanitarnu pomoć, koja je neophodna, na lekove i na hranu, pre svega.
Potrebno je malo više ravnoteže u medijima. U medijima se otvoreno favorizuje ona strana koja je, po našem mišljenju, u sukobu sa svojim građanima, a naše društvo o tome arbitrira bez elementarnih informacija i uvida u stvarnu sliku situacije i odnosa u samoj Libiji. Mislim da je to naša obaveza. Očekujem od Ministarstva da ovog puta mnogo korektnije postupi nego što je to bio slučaj onda, kad je znalo da sa onima, poput ove vlasti, koji prikriveno podržavaju Gadafija proizvelo političku aferu u našem društvu.
Gospođo Čomić, uzdržaću se od diskusije pošto ministar nije tu. Smatram da nema smisla da govorim u njegovom odsustvu pošto je tema o kojoj želim da govorim kredit koji se uzima za deonicu Koridora 10, stanje u kojem se nalazi Koridor, odgovornost ministra za čitav niz propusta koji prate njegov angažman i njegovo ministarstvo na projektu Koridor 10, štete koje trpimo itd.
Uzdržaću se od diskusije jer mislim da nema smisla da to radimo u njegovom odsustvu.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Mrkonjiću, drago mi je što ste se vratili, pošto mislim da ne bi bilo fer da vodimo raspravu u vašem odsustvu jer, naravno, nije tajna da smo vas i do sada kritikovali, ali mislim da nas elementarna pristojnost obavezuje na jedan otvoren razgovor.
Pošto pitanje Koridora 10, Koridora 11, železnice, JAT-a, Prokopa, Luke Bar, svega onoga u čemu se vi i vaše ministarstvo pojavljujete kao akter, ukazuje na probleme koji su postojali i pre nego što ste vi bili ministar, nažalost, tokom vašeg mandata nisu rešeni, po našem mišljenju, samo su dodatno zakomplikovani, mislim da bi bilo važno da ovu priliku iskoristimo kako bi pojasnili situaciju u kojoj se nalazimo.
Nisu sporne ove izmene i dopune Zakona o drumskom saobraćaju. Mislim da nema nikakvih problema oko kredita koje Elektroprivreda uzima kako bi unapredila svoje tehničke sposobnosti, ali ako govorimo i o elektroprivredi ili ovde o Koridoru 10, o kreditiranju jedne deonice puta, apsolutno govorimo o nečemu što je naša potreba, moramo postaviti pitanje efikasnosti i sposobnosti onih koji dobijaju podršku ovde u parlamentu za svoj posao. Očekujem od vas da ovde mi o tome porazgovaramo, a ne da se sve svede na nekoliko sekundi, minuta ili rečenica u medijima.
Veoma je važno da znamo šta se dešava s Koridorom 10. To je veoma važno. Šta se dešava sa izvođačima radova koji su angažovani? Moramo da znamo šta se dešava s Koridorom 11, na toj deonici puta koja je svečano otvorena gotovo pre godinu dana, tokom 2010. godine, Ub-Lajkovac. Šta se dešava sa Prokopom? Kakvo je stanje s našim nacionalnim avioprevoznikom? Šta nam se dešava sa železnicom? Sve to zajedno treba da dobije jedan jasan odgovor.
Potreban nam je plan. Neću da citiram ovde sve vaše izjave i rokove koje ste pominjali. Mislim da to nije potrebno, kada i vi i ja, i poslanici ovde i javnost koja nas prati, svi vrlo dobro znamo da planovi nisu ostvareni. Moramo da dobijemo odgovor na pitanje – zašto je to tako? Uprkos velikoj kritici vas lično, kao ministra, ne verujem da postoji ijedan pojedinac koji sam svojom ulogom može da bude ključna prepreka na tom putu ostvarenja tako važnih projekata.
Šta se dešava s našim sistemom? Formirane su neke institucije, recimo Savet za infrastrukturu, predsednik države predsedava tim savetom. Doneti su neki planovi. Članovi tog saveta u međuvremenu pomeraju projektovane datume bez ikakvog pratećeg obrazloženja.
Pomenuli ste milijardu i 200 miliona evra kredita, ili dolara, koji nam stoje na raspolaganju ovog trenutka za taj posao. To je ravno prihodu koji očekujemo i više od prihoda koji očekujemo kroz privatizaciju "Telekoma", jer će deo novaca koji smo postavili kao obavezni limit od milijardu i 400 otići grčkim partnerima.
Nije svejedno za privredu ove zemlje, za ekonomiju, za stanje u društvu. Kada će biti povučena ta sredstva koja su nam odobrena i koja negde stoje. Ne znam kolika je kamata u ovom slučaju odobrena, a nerealizovana sredstva, ali se sigurno i ona plaća.
Šta je ono što treba parlament da uradi? Gde je prostor za nas kao parlamentarnu stranku, kako bi se taj haos u kome mi živimo nekako raščistio. Činjenica da danas voz od Beograda do Niša putuje duže nego kada je napravljena pruga pre više od sto godina. Činjenica je da je nekada prestižna nacionalna aviokompanija danas u praktično bezizlaznom položaju. Činjenica je da je taj Prokop, projekat koji se vezuje za našu generaciju tako što smo rođeni uz Prokop koji se pravi i evo rodila su se naša deca i odrasla, Prokop se i dalje pravi. Koridor 10 – auto-put, Koridor 11 – auto-put ka Crnoj Gori.
Da li možemo da dobijemo neki jasan plan na koji način će biti rešeni ti ozbiljni strukturni problemi? Kako će biti rađena ta deonica Koridora 10? Da li na isti način, kao što su rađene ove dosadašnje? Šta se dešava s projektnom dokumentacijom?
Kada razgovarate s onima koji danas pomeraju rokove, a prethodno su ih definisali na samo njima poznat način, oni recimo kažu da CIP nije uradio svoj posao. Da su stotine inženjera stručnjaka angažovani u CIP, zapravo mi smo prokockali naše vreme. Da li je to tačno ili nije tačno? Prvo pitanje.
Drugo pitanje, na koji način će, ako je tačno, tako nešto biti rešeno? Ako to nije uzrok nepostojanja projektne dokumentacije, šta je onda? Da li je to politički javašluk? Ako je politički javašluk, hajde tako nešto da kažemo. Nemojte da dolaze iz Brisela da nas tome uče.
U ovom trenutku nemaju ni neki poseban interes za nešto tako. Zbog čega? Zbog toga što dobijaju, što im plaćamo kamatu na sredstva koja inače ne povlačimo, istovremeno prave koridore preko nekih drugih država, tradicionalni transport koji je išao preko Srbije je sve manjeg obima.
Mi živimo u takvom svetu, to znamo i vi i ja, i zna svako ko se bavi politikom. Ako nismo u stanju da realizujemo svoje interese, a ne možemo da ih realizujemo ako ih prethodno ne definišemo, ne kažemo šta je cilj, kojim sredstvima će biti ostvareno, na koji način, niko drugi to neće učiniti umesto nas. Idealna je ovo prilika da 20 minuta iskoristimo kako bi se obračunali s vama lično. Mislim da tu priliku treba da ostavimo za neku drugu situaciju. Kad bude malo više politike.
Ako govorimo o putevima, o Železnici, o nacionalnom aviosaobraćaju i kompaniji, onda mislim da treba, pre svega, postaviti ono fundamentalno pitanje, na koji način ova zemlja treba da se organizuje da bi bili uspešni u tim poslovima. Može da propadne jedno ministarstvo i jedna vlada, može da bude smenjen jedan ministar, ali je neprihvatljivo da zbog političke nesposobnosti, nemoći i neiskrenosti da se kaže istina, propadaju sistemi koji su stvarani i koje generacije naše dece neće imati priliku da stvore. Zato je veoma važno da nam kažete šta se dešava.
Da li je država vratila dugove putarima? Da li jeste ili nije? Da li smo raščistili s načinom na koji su ti dugovi nastali? Mi se sećamo perioda od pre dve godine kad je pogodbom između kompanije kojoj je država najviše dugovala i Vlade taj dugo gotovo prepolovljen, nije tako, ali sa 300 na 170 miliona.
Kako je moguće da država prvo potpiše ugovor u vrednosti od 300 miliona, a onda se ispostavi da to može da bude i 170 miliona. To je ono što je problem. Koje kompanije to rade? Verujte mi da više niko od nas to ne zna, da li su to Putevi Srbije, da li je koridor, da li je CIP, da li je neko privatno preduzeće, to više niko ne zna.
Sad je promenjen nosilac radova na koridoru 11, Preduzeće za puteve, pa umesto Preduzeća za puteve, Putevi Užice su preuzeli na sebe taj deo posla, a sad Putevi Užice traže izmenu projekta. Kako? Ako traže izmenu projekta, da li je projekat bio loš? Ako je bio loš, hajde da vidimo ko je za to odgovoran i kako će se te greške anulirati u vremenu koje je pred nama. Da ovde razgovaramo o ukupno oko 250 miliona evra kredita koji uzimamo.
Kakvo nam je stanje u EPS? Isto kao i u svakom drugom javnom preduzeću, a to vrlo dobro znamo, prosečna plata je 60 hiljada. Da li struja mora da poskupi? Struja treba svoju cenu da formira na tržištu. Ako cena nije tržišna, urušava se čitav privredni sistem ove zemlje.
Pre nego što se ispostavi račun društvu, mislim da vlada koja je odgovorna za svoje javno preduzeće treba da postavi pitanje efikasnosti sistema kojim upravlja. Da li s njim upravlja na najefikasniji način ili mi treba da čekamo neke TV emisije da bi videli šta je moguće sve uraditi u jednom tako velikom sistemu, kao što je EPS.
Dokle će nas to dovesti? Pa, propašće. Propašće taj sistem, kao što su propali neki koji su nas učinili neuništivim. Mi smo u 21. veku, govorimo o Železnici, svaki put vas kritikujemo kad ovde dolazite po 100 ili 120 miliona evra, da bi na nivou od godinu dana isplaćivali plate zaposlenima u Železnici i mi vas zbog toga kritikujemo, a 3000 km pruga, a većina pruga je napravljena u 19. veku.
Hajde jednom da imamo realnu sliku. Iskoristite ovu i kad ćete vi opet doći u Skupštinu, a recite nam istinu. Nemojte da vam sad čitam kad ste rekli kad će biti Beška u maju, šta ste u januaru rekli za mart, to više nema nikakvog smisla.
Kad ćemo dobiti put kroz Vojvodinu? Šta treba da se desi, da li mi treba da idemo da radimo? To je za nas zajednički problem. Isfrustrirana zemlja, društvo bez vizije, tumaramo od danas do sutra, spletkarimo o intrigama i uništavamo ono što je najbolje među nama.
Da li smo imali dobru građevinsku industriju? Imali smo dobru građevinsku industriju. Da li je nosila privredni razvoj ove zemlje od 2000. do 2008, jeste nosila. Doneli smo katastrofalan zakon, svako zna da je katastrofalan. Sedamdeset hiljada ljudi je ostalo bez posla.
Nema snage unutar vaše vladajuće koalicije da se promeni nešto što je neodrživo. Potpuno smo nekonkurentni. Da li hoće Turci da rade s nama? Hoće Turci da rade s nama. Da li hoće Kinezi? Hoće Kinezi. Kad razgovarate s tim istim Turcima i Kinezima, koji hoće ovde da rade, koji donose svoj novac, vi se zapravo suočavate sa partnerima kojima nije jasno što ste ih zvali, kad sve činite protiv njihovih interesa i njihove inicijative.
Šta je problem s mostom kod Borče? Ministarstvo jedno je upoznato s projektom, a drugo nije upoznato s projektom. Ne zna se šta radi grad, a šta radi ministarstvo koje smo u međuvremenu ukinuli. A 195 miliona traži jasan plan, a da li Vlada zna ko će raditi tu deonicu. Da li ima ideju na koji način će se doći do efikasnog izvođenja radova?
Da li postoji projekat? Ako ne postoji, kad će biti napravljen? Uzimamo i znamo rokove i znamo kad počinje otplata, za šest godina, znamo kako se povlače sredstva, po 10 miliona u 20 tranši, znamo kad možemo da pozovemo, najkasnije 15 dana pre isteka roka za tranše. Da li imamo projekat? Ko je pravio projekat? Šta nam garantuje da će onaj ko je pravio taj projekat biti sposoban da po tom projektu dovrši posao? Ili su pravili oni koji sad treba da se menjaju?
Vama su uneli u vaše ministarstvo, koje je iovako preopterećeno, vama je potrebna filigranska efikasnost i preciznost. Nema šablona. Znamo koji su naši prioriteti i tako moramo da postavimo vladu. Vi ste ministar za infrastrukturu, a nisu kod vas telekomunikacije. Nije kod vas prostorno planiranje. Vi sve svoje vreme izgubite u dogovoru s onima koji su vam uzeli instrumente kojima treba da vodite svoje ministarstvo. Kakva je to efikasnost? Šanse nema da se bilo šta od toga uradi, ako je Vlada pomerila na 2013. godinu.
To znači da će neka druga Vlada morati da nastavi da radi te poslove. Šta nas uči naša istorija? Da nova Vlada dođe i pola svog mandata potroši u podeli vlasti i obračunu s onima koji su prethodno vodili zemlju.
Prvo je vaša vlada poništila tender i raskinula ugovor koji smo imali sa stranim kompanijama za izradu tog istog Koridora 10, deo kroz Vojvodinu. Šta buduću Vladu obavezuje da nastavi na tragu onoga što vi sada radite? Samo jedan jasan plan i dogovor koji je svima poznat. Kad se vozimo putem rupe su iste i za vas iz SPS i za nas iz LDP. Mi insistiramo na tom jasnom planu.
To je taj preokret o kome pričam. Došli ste u Skupštinu, recite nam to. Šta vas je sprečilo da uradite te poslove? Odnosi u vašoj koaliciji? To nije argument, gospodine Mrkonjiću. To nije argument, ali to može da bude tema za razgovor. Da kažemo – ne prihvatamo to, za to se snosi politička odgovornost, ali smo spremni da na osnovu vašeg iskustva nešto promenimo. Hajde to da promenimo.
Ko nam je predsednik Saveta? Predsednik države. Kakve veze on ima sa infrastrukturom? Da li to znači da je on svoj autoritet preneo na tu instituciju? Ako je preneo autoritet na tu instituciju, onda je on kompromitovan u tom poslu. Nema ništa od tog saveta, ništa ozbiljno.
Nije nam valjda interes da kompromitujemo predsednika države? Možemo da ga kritikujemo i da tražimo da bude bolji do narednog mandata, a onda da se kandidujemo pa da tražimo podršku za sebe, a građanima ispostavimo račun za njegove greške. Ali, nemamo pravo da svoju poziciju gradimo tako što ćemo mi rušiti sve oko sebe.
Dajte nam argumente. Traži se 195 miliona. Ko radi projekat? Kada će projekat biti završen? Ko će biti nosioci posla? Da li su uvažena iskustva na ovoj deonici, koja moraju biti uvažena, da bi ona bila drugačije završena od svih ovih prethodnih koje taljigamo otkad ste došli na čelo tog ministarstva, od pre dve i po-tri godine?
Imamo ovde, ali bilo bi nepristojno da uopšte pomislimo da kažemo kako je to vaš interes. Mislim da ste vi više nego bilo ko drugi bili zainteresovani da se to završite pre roka. Je li tako? Niko s tom činjenicom ne bi imao problem.
Ali, nismo to uradili. Probili smo sve planove. Zašto? Putari nam protestuju. Strovalili smo putnu privredu, uništili smo je. Drugi problem – uništili građevinsku industriju. To nije samo posledica svetske ekonomske krize, to je posledica i unutrašnje nesposobnosti da se napusti politika demagogije, populizma, kupovine glasova.
Zna se koliko košta kilometar auto-puta. Niko ne putuje zemljom koja se nalazi na kraju sveta, a to polako postaje Srbija. Kad u kampanji u kojoj se svi nalazimo odete do opština koje se graniče sa Bosnom, Crnom Gorom ili sa Kosovom, onda vam narod tamo kaže – nema ovde sreće jer se ovde autobus okreće i vraća nazad. To polako postaje naša zemlja.
Mi 11 godina pravimo puteve. One firme koje su u tome bile dobre smo uništili. Ljude koji su u tome bili sposobni smo potrošili. Naravno i novac nije nešto čime možemo da se ponosimo, nemamo ga uopšte, moramo da se zadužujemo.
Ako moramo da se zadužujemo, kako ćemo to da vraćamo? Danas 250 miliona za EPS i za deo Koridora 10. To sutra treba neko da vrati. EPS treba da se dovede u red. Pre nego što počne struja da poskupljuje, da vidimo šta se dešava u Kolubari. Ne da to bude politikantstvo.
Zbog toga imamo problem s Evropom. Kada govore o borbi protiv korupcije, oni ne misle na privođenje pojedinaca koji su radili kao portiri na kapiji, nego misle na sistemske mere kojima će se država i politika distancirati od onih poslova u kojima je neuspešna. Osim ukoliko nije cilj da se uzurpira moć, koja je nesporna, pa onda završi nešto za sebe.
Mislim da je to tema o kojoj moramo da razgovaramo. Prihvatite taj dijalog. Ne bih da trošim preostalo vreme, prihvatite dijalog i odgovoriću vam u replici. To je, što se tiče mene, dovoljno za ovaj deo rasprave. Ali, samo istinu – što niste bili uspešni u svom poslu i šta je sistemska prepreka?
Nije dovoljno samo nešto želeti. Šta na osnovu tih iskustava koje imate vi mislite da promenite, da bi ovo bilo drugačije od svega što ste do sada radili?