Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Meho Omerović

Meho Omerović

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Poštovani gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, zaista sam iznenađen, ali očigledno ove brze pruge nas vratiše u četvrtak, 11. oktobra, u dan kada je gospodin koji se pre javio, a spominjao moje ime, Sulejman Spaho, obraćao poslanicima sa ove govornice i nešto govorio.
Dakle, mene je lično, a nadam se i vas, obradovala činjenica da je gospodin Spaho gledao televiziju "Foks" i to je dobra vest. Naprosto, dobro je što gledate televiziju, gospodine Spaho, to je prilika da se informišete i verovatno da povećavate svoja znanja, i tome se radujem. Nažalost, vas nemam prilike da gledam, ali ono što ste vi rekli je vaše pravo.
Ne sporim nikome u ovoj skupštini, pa ni vama, da se izjašnjavate kako god hoćete. Vi se izjašnjavate kao Srbin muslimanske veroispovesti, to je vaše pravo i to vam pravo ne mogu osporiti. Isto tako je veoma indikativno da u kontekstu, u kome ste pokušali da izazovete repliku i uspeli, vi ste se stavili na stranu predstavnika jedne od političkih partija, koja se direktno umešala u ono što se dešava u okviru Islamske zajednice i to je bila tema o kojoj sam govorio, a nikako ne vi. Samo toliko. Zahvaljujem.
Gospodine predsedavajući, uvažena koleginica potpredsednica Skupštine, Nataša Jovanović, obrazlažući zašto poslanici iz SRS ne mogu da predlože jednog od kandidata za nezavisne institucije koje treba da izaberemo u toku ove sednice, a asocirajući i govoreći o kandidatu Rodoljubu Šabiću, rekla je kako ja jako dobro znam ko je taj dotični gospodin.
Istina je to što je rekla gospođica Nataša Jovanović, jako dobro znam ko je Rodoljub Šabić. Rodoljub Šabić je iskusan pravnik, ugledni advokat, pošten i čestit čovek. Međutim, ja nisam taj koji treba da sudi o tome kakav je kandidat za Poverenika.
Mislim da je najbolju ocenu za njegov dosadašnji rad dala celokupna javnost u Srbiji, građani Srbije, nevladin sektor i svi oni kojima je stalo kako do istine, tako i do toga da ova važna institucija, novouspostavljena, kakva je Poverenik za dostupnost informacija od javnog značaja, konačno zaživi u državi Srbiji. Vidimo i iz ovoga što slušamo u raspravi od strane opozicionih partija, doduše samo jedne opozicione partije, koliko je teško da se u Srbiji zapati jedna takva nezavisna institucija.
Međutim, ono što mene zaista čudi, a to je kako od predstavnika opozicionih partija doživljavamo kritiku jedne od institucija koja je u proteklih nekoliko meseci, pa, bogami i više od dve godine, pokušavala da od vladajuće koalicije, od vladinih institucija, od ministara, direktora i svih onih koji su na čelu izvršne vlasti, da dobijaju informacije zarad interesa građana Republike Srbije.
Prema tome, mi, narodni poslanici Skupštine Republike Srbije, treba da učinimo sve da i ova institucija i institucija ombudsmana zaživi u punoj meri kako bi građani Srbije koji su nam dali poverenje imali konačno institucije kojima mogu da veruju, imali konačno institucije kojima mogu da se obrate za pomoć i kako bi konačno predstavnici Vlade, a koje smo i mi birali, jer činimo vladajuću koaliciju koja je predložila dvojicu uvaženih kolega, imali kontrolu ne samo od nas nego i od ovih predstavnika koji će činiti nezavisne institucije.
Mislim i uveren sam da će svi poslanici vladajuće koalicije svojim radom i svojim kritičkim odnosom, proverom onoga šta se i kako radi u Vladi Republike Srbije i u svim institucijama pomoći ne samo građanima Republike Srbije, a što nam je prioritetni zadatak, nego i ovim novouspostavljenim institucijama. Zato se radujem što i dobar deo poslanika opozicionih partija shvata značaj nezavisnih institucija i daje podršku danas predloženim kandidatima. Uveren sam da ćemo ispuniti to što građani od nas očekuju. Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo, uvaženi narodni poslanici, zadovoljstvo mi je što se večeras nalazim ovde u ovom visokom Domu.

Međutim, reklamiram povredu Poslovnika i, nažalost, moram da priznam već na prvom koraku i povredu Ustava Republike Srbije, koji smo juče proglasili, a koji su građani Republike Srbije potvrdili na dvodnevnom referendumu, održanom 28. i 29. oktobra 2006. godine.

U članu 126. važećeg Ustava Republike Srbije, u podnaslovu "Nespojivost funkcija", stoji: "Član Vlade ne može biti narodni poslanik u Narodnoj skupštini, poslanik u Skupštini Autonomne pokrajine i odbornik u jedinici lokalne samouprave, niti član Izvršnog veća Autonomne pokrajine ili izvršnog organa jedinice lokalne samouprave".

Dame i gospodo, ovom prilikom ću govoriti samo o jednoj osobi koja je prisutna ovde večeras u sali, koja je i narodni poslanik i ministar u Vladi Republike Srbije.

Zahtevam pauzu za sednicu Zakonodavnog odbora, za sednicu Obora za ustavna pitanja - da se izjasnimo o tome da li je gospodin Slobodan Lalović, koji je i narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije i ministar za rad i zapošljavanje u Vladi Vojislava Koštunice, prekršio Ustav - da bismo mogli da nastavimo neometano da ispunjavamo svoje obaveze i dužnosti koje su nam građani poverili.

Mislim da bi bilo jako loše da na prvom koraku, pošto smo konstatovali ostavke ministara Vlade iz reda članova G17 plus, nastavimo sa radom tako da kršimo Ustav na njegovom prvom koraku. Zahvaljujem na pažnji.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući. Dame i gospodo, za razliku od ministara u Vladi Vojislava Koštunice, poslanici G17 plus drže reč, napostili su Skupštinu. Oni su, kao što je već poznato, aktivirali svoje ostavke. To je dobra vest.
Ono što prethodnih sat i po zbunjuje celokupnu javnost, to su obrazloženja koja čujemo od predstavnika vladajuće koalicije o formalno-pravnim razlozima da postoji ostavka, a sa druge strane smo čuli predstavnike G17 plus koji izlaze i tvrde da je ostavka podnesena. Što bi rekao naš narod, "ko ovde koga pravi ludim".
Nažalost, to neodgovorno ponašanje je došlo do te mere da smo mi na početku današnje rasprave, a nažalost smo svi to zaboravili, čuli teške optužbe na račun svih nas prisutnih narodnih poslanika.
Pojedinci iz stranke koja je napustila parlament su optužili poslanike u Skupštini Srbije da štite kriminalce i da destabilizuju državu.
Ne verujem da u ovoj sali postoji bilo koji poslanik koji štiti kriminalce i koji ima nameru da destabilizuje državu, za šta smo optuženi u prethodnim izlaganjima. U svako doba dana i noći sam spreman da dođem u skupštinsku salu, da uradim ono što su mi građani poverili, a to je da se obračunamo sa organizovanim kriminalom, kao što volite da pričate, da glasamo za ukidanje imuniteta i određivanje pritvora kriminalcima, jer zakon mora da se poštuje.
Ali, ako poštujemo zakon kada su u pitanju tužioci, kada su u pitanju drugi državni funkcioneri, onda očekujem da poštujemo zakon i kad su u pitanju poslanici, i kad su u pitanju ministri, u ovom slučaju iz G17 plus. Da su iz bilo koje druge stranke, isto bih govorio i isto bih se ponašao. Prema tome, onaj ko krši zakon mora da odgovara.
Mi smo nažalost tokom jučerašnjeg dana, a i danas svedoci da najodgovorniji čovek za ovaj cirkus, to moram otvoreno i javno da kažem zbog građana Srbije, da ovaj cirkus od Narodne skupštine Republike Srbije napravio čovek koji se svime bavi samo ne ovom skupštinom. On je član Krunskog saveta, on je počasni predsednik, on putuje, on ima svoje privatne sefove, svoje fioke, on zaključava ostavke, on aktivira ostavke kad mu to odgovara, on ostavke sakriva kad mu to odgovara.
Slažem se i sa dve uvažene dame koje su dale dva predloga, da se ukaže nepoverenje predsedniku Skupštine Predragu Markoviću, a isto tako da pozovemo ministre u Vladi iz G17 plus da pred ovim poslanicima i pred građanima Srbije kažu da li su oni podneli ostavke ili nisu, kako bismo jednom zasvagda prestali da pravimo magarcima građane Srbije. Nisu nas zato birali, verujte mi na reč.
Eksperti u manipulaciji prvo su nepostojeće ostavke, setite se, aktivirali i proglasili za validne. Sada ostavke koje su zavedene, i koje su ovde sve moje uvažene kolege prethodno koji su govorili za ovom govornicom i pokazivali, hoće da smatraju kao da ne postoje. Možda će optužiti Mlađan Dinkić nekoga da je falsifikovao ovu njegovu ostavku. Sve je moguće. Od njih možemo sve da očekujemo.
Ono što ću poslednje reći, nemojte se iznenaditi da posle referenduma u Srbiji, posle dana kada u ovoj sali svečano budemo proglasili ustav Republike Srbije, dobijete jedno novo pismo, koje će ovoga puta biti uredno zavedeno na pisarnici Republičke skupštine, u kojoj će stajati da, gospodine predsedniče, obaveštavamo Vas budući da je referendum uspeo i da još niste dogovorili datum raspisivanja izbora, molim da naše ostavke konstatujete onoga trenutka kada se dogovorite i kada raspišete izbore. To mi sve liči na ove eksperte.
Dakle, podržavam predlog uvažene koleginice Snežane da napravimo pauzu, da pozovemo potpredsednicu Vlade i ministre iz G17 plus da nam za ovom govornicom objasne, je li neko falsifikovao njihove potpise, da li su oni podneli ostavke ili nisu podneli ostavke, jer verujte mi neko zbog ovoga konačno mora da odgovara. Dara je prevršila meru. Hvala vam najlepše.
Prosto da čovek zaboravi šta hoće da kaže kada je u pitanju replika. Bila je replika na izlaganje predsedavajućeg koji nas je obaveštavao o tome da ovaj štambilj, pod kojim su zavedene ostavke ministara u Vladi iz G17 plus, uključujući i potpredsednicu Ivanu Dulić-Marković, u stvari nije ni zaveden, tako da sam hteo u tom trenutku da repliciram i kažem da treba dati pauzu kako bi se ovo uredno zavelo na pisarnici Skupštine Republike Srbije, jer osim datuma i štambilja Narodne skupštine Republike Srbije nema delovodnog broja, iako na izvodu iz delovodnika to postoji.
Očigledno sada imamo čoveka koji će nam to sve objasniti, pošto se gospodin Predrag Marković, predsednik Skupštine, pojavio, stigao u Skupštinu iz inostranstva.
Ne znam gde je bio, neko od predsedavajućih je rekao da ste na službenom putu u inostranstvu. Evo prilike da nas gospodin Predrag Marković, koji drži te ostavke u svom sefu, obavesti šta je istina, a šta nije.
Dame i gospodo, uvažene kolege i koleginice poslanici, obratio bih se i pozdravio sa uvažavanjem nekoga od članova Vlade, ali kao što vidite pobeže nam i predsednik Vlade, a ministri se nisu ni pojavljivali.
Ne znam da li uopšte i vredi kritikovati Vladu Vojislava Koštunice, posle ovoga što smo pre nekoliko minuta čuli i videli na kraju krajeva, od strane poslanika stranaka koje čine tu vladu ili koji podržavaju tu istu vladu. Čuli smo da neki od članova Vlade nisu imali zahteve oko ministarstava i nekih mesta, kao što reče jedan od prethodnih govornika. Da li to znači da su neki drugi imali?
Nema predsednika Vlade, ali gospodine predsedniče Skupštine, dame i gospodo uvaženi poslanici, nimalo ne zavidim predsedniku Vlade Vojislavu Koštunici. Danas mu ne zavidim što ovde u Skupštini Republike Srbije obrazlaže nešto što se ne da obrazložiti i u šta ni sam premijer Vojislav Koštunica ne veruje.
Zato i nije čudo što je on više puta spomenuo da to radi samo zato što je takav koalicioni sporazum i što to i ta mesta pripadaju stranci G17 plus.
Samo zato dakle, a ne zato što kandidati svojim radom i kvalitetima to zaslužuju. Gde su ostali ministri, svi se danas pitaju, zaista ne znam.
Red bi bio, ako već hoćemo pravno da uredimo državu, a predsednik Vlade je to u uvodnom obrazloženju naveo kao jedan od prioritetnih zadataka u nastavku rada ove vlade, da se Skupštini Srbije, pre svega o tome govorila i moja koleginica Ljiljana Nestorović, uputi predlog o izmenama i dopunama Zakona o vladi, predlog o izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima, a potom izbor potpredsednika Vlade i članove te iste vlade, pa tek onda da idemo na personalna rešenja.
Odbrana i spoljni poslovi su, nemojte da mi zamerite, molim uvažene članove Vlade, valjda su važniji od mesta koja danas mi treba ovde da izaberemo, pogotovu ako ova država, ova vlada, ova skupština žele da ostvare prioritet, što je i sam premijer naveo u uvodnom izlaganju, a to je Kosovo.
Dakle, Kosovo i Metohija, jer kako reče predsednik Vlade, "u toku je diplomatska aktivnost koja treba da se ojača". Kako ćemo mi ojačati tu našu diplomatsku aktivnost, kako ćemo to činiti ako na čelu Ministarstva spoljnih poslova imamo čoveka, osobu koja se lažno predstavlja da je ministar spoljnih poslova, ako na čelu Ministarstvu odbrane imamo osobu koja se lažno predstavlja da je ministar odbrane, i kako ćemo to učiniti ako smo preko Vlade i zahvaljujući Vladi postavili, imenovali, ne znam već kako, zastupnika načelnika Generalštaba naše vojske.
Što se tiče prioriteta o kojima je sam premijer govorio, prioriteti su nažalost isti kao pre ili ih je manje, ali ne zbog toga što se oni rešavaju, ne drage kolege poslanici, to je zbog toga što ti problemi nestaju, kao što je to bio slučaj sa Crnom Gorom. Kada danas ova skupština izabere Ivanu Dulić-Marković za potpredsednika Vlade, desiće se, dozvolite mi, istorijsko pomirenje, ali istorijsko pomirenje između breskvi i leševa.
Za gospođu Ivanu Dulić-Marković glasaće predstavnici političke stranke koju je ta ista Ivana Dulić-Marković optužila da su prevozili leševe u hladnjačama.
Dobro je, međutim, što će se danas ovde u Skupštini Srbije desiti i nešto do sada nezamislivo. SPS će preko svojih poslanika, glasajući za Ivanu Dulić-Marković, priznati da je istina sve ono što je ona govorila o zločinačkoj aktivnosti njihovog pokojnog predsednika i vlada koje je ista ta SPS pravila u proteklih 15 godina. SPS će dakle prihvatiti grešku svoga vođstva. Ono što je najvažnije danas, glasajući za Ivanu Dulić-Marković, SPS će se odreći i pogubne politike svog predsednika Slobodana Miloševića.
Kandidat za potpredsednika Vlade, gospođa Ivana Dulić-Marković, u svakoj prilici se trudila javno da se pohvali kako u svojoj kancelariji ili kabinetu na zidu drži sliku pokojnog premijera Zorana Đinđića, najvećeg demokratu, reformatora kojeg je naša Srbija imala i koji je nažalost ubijen.
Pošto će biti izabrana glasovima poslanika SPS-a, dakle stranke koja se borila i protiv pokojnog premijera Zorana Đinđića, očekujem od Ivane Dulić-Marković da pokaže malo više poštovanja, neka samo skine sliku Zorana Đinđića sa zida svoje kancelarije i neka bar ne vređa uspomenu na ubijenog premijera Srbije, gospodina Zorana Đinđića. Hvala na pažnji.
Zahvaljujem, gospodine predsedniče. Dame i gospodo narodni poslanici, ne znam da li ima potrebe da podsećam na koji član Poslovnika želim da se pozovem.
Sramota je danas sedeti ovde u Skupštini Republike Srbije. Molim, gospodine potpredsedniče Skupštine, da obavestite predsednika Skupštine, ako je to još uvek, Predraga Markovića, da hitno zakaže konsultacije sa šefovima poslaničkih grupa i da se prekine ova sednica.
Molim vas, zbog nas samih u ovoj sali, i ponajviše zbog građana Srbije koji nas gledaju od 11,10 časova. Molim da na takav način ispoštujemo ono na šta se svi pozivamo već sat i po, a to je dostojanstvo u Skupštini.
Dame i gospodo narodni poslanici, naravno da se član 14. i amandman koji smo podneli naslanja na ovo o čemu je kolega Krasić govorio. Naprosto, da bismo pojasnili o čemu se radi, citiraću stav 2. člana 14, na koji smo i podneli amandman.
Stav 2. glasi – ako nosilac prava u roku iz prethodnog člana ovog zakona ne dostavi odluku suda kojom se određuje privremena mera, privremeno oduzeta roba vraća se licu od koga je oduzeta, odnosno akt kojim je privremeno zabranjeno obavljanje delatnosti stavlja se van snage.
Predlažemo da se posle reči "ne dostavi" dodaju sledeće reči "nadležnom organu obaveštenje sa dokazom da je pokrenuo postupak za zaštitu svog prava pred nadležnim sudom", pa dalje kako ide.
Dakle, u članu 14. ovog zakona treba dodati to da se privremeno oduzeta roba vraća licu od koga je oduzeta, a akt o privremenoj zabrani obavljanja delatnosti stavlja van snage, ako nosilac prava ne obavesti nadležni organ, uz podnošenje odgovarajućeg dokaza, o pokretanju sudskog postupka za zaštitu svog prava.
To bi u pojedinim slučajevima kada je nosilac prava pokrenuo sudski postupak u zakonskom roku iz člana 13. st. 2. i 3. ovog predloga zakona, a u navedenom roku odluka suda još nije doneta, moglo da odloži, do donošenja odluke suda u pokrenutom postupku, vraćanje privremeno oduzete robe, odnosno stavljanje van snage akta o privremenoj zabrani obavljanja delatnosti.
Mislim da bi ovo pojašnjenje moglo da definiše, rekao bih i logičnije, ovaj predlog zakona, da se jasno napravi razlika između ovoga što ste vi napisali, a što se naslanja na član 13, kada je u pitanju oduzeta imovina ili roba.
Zahvaljujem, gospodine predsedniče. Danas smo svedoci po raspravi o ovom zakonu da Vlada Republike Srbije ne prestaje da nas iznenađuje i još više zbunjuje. Naime, izgleda da je došlo do rekonstrukcije u Vladi Republike Srbije, pa nam jedan zakon koji govori o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama brani ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom.
Nažalost, prekinuti su svi ti naši odnosi sa tim inostranstvom, kome najčešće težimo, to je ta EU, a pogotovo zbunjuje činjenica i mogućnost obrazloženja koje je pokušano da se da od strane predlagača, da se ovaj zakon donosi ponajviše zbog imovine na Kosovu i Metohiji.
Da li se to šalje jedna loša poruka svim našim građanima na Kosovu i Metohiji da je ta naša južna pokrajina sada već na neki način tretirana od strane ove Vlade Republike Srbije kao inostranstvo. Ima dosta nedoumica, a pogotovo što ne znamo, gospodine predsedniče, koji je odbor, molio bih da mi date odgovor ako možete sa mesta, ovlašćen i nadležan za ovaj zakon.
Zahvaljujem i vama gospodine predsedniče. Dakle, vi ste potvrdili moju tezu o zbunjivanju i iznenađivanju od strane Vlade. Ne brani ministar koji bi trebalo da brani, nego ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom, i nije matični odbor u Skupštini, Odbor za ekonomske odnose sa inostranstvom,  nego je to Odbor za privatizaciju. Zaista mom ličnom čuđenju nema kraja.
Zahvaljujem na pojašnjenju. Dakle, mi smo kao Narodna skupština i njeni poslanici, u maju 2005. godine, da vas podsetim, doneli Zakon o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine, u postupku čije smo trajanje tim zakonom predvideli do 30. juna 2006. godine. Tim zakonom država se obavezala da će novim posebnim zakonom urediti pravila u pogledu samog čina vraćanja imovine, kako za crkve i verske zajednice, tako i za sva druga fizička lica kojima je imovina oduzeta mimo njihove volje i bez pravične nadoknade.
Vlada je sada po hitnom postupku u skupštinsku proceduru uputila Predlog zakona, koji je danas na dnevnom redu, o vraćanju, odnosno restituciji imovine crkvama i verskim zajednicama, s predlogom da se zakon usvoji po hitnom postupku, a radi, kako stoji u obrazloženju, sprečavanja štetnih posledica koje mogu nastupiti po pitanju oduzete imovine crkvama i verskim zajednicama na Kosovu i Metohiji, u svetlu trenutne političke situacije u našoj južnoj Pokrajini.
Vlada Srbije smatra da će u slučaju negativnog ishoda pregovora u Beču nestati svaka ozbiljnija šansa, kao što smo mogli da čujemo, za oštećene crkve i verske zajednice da povrate svoju imovinu, što naročito može povrediti pravo SPC, koja je imala veliku imovinu na teritoriji Pokrajine Kosova i Metohije, a koja je svojevremeno nacionalizovana.
Član 36. u Predlogu zakona trebalo bi da bude taj mehanizam zaštite, bar tako kaže predlagač ovog zakona.
Da li je to sada uopšte više moguće, nisam siguran da je to moguće, a voleo bih, kao i nadam se svi poslanici Skupštine Republike Srbije da je to u stvari moguće da to tako bude.
Crkvama i verskim zajednicama mora biti vraćena, u tome se slažemo iz dva razloga. Prvi razlog je razlog pravičnosti, jer sve što je oteto mora da bude vraćeno. Ministar je to rekao u svom uvodnom izlaganju.
Drugi razlog je da se crkvama i verskim zajednicama vrati njihova imovina, a tu se misli na zgrade i na zemljišta, kako bi na njima mogli da samostalno posluju i kako bi se dosledno ostvario princip odvojenosti crkve od države, na čemu smo posebno mi iz SDP insistirali pre nekoliko desetina dana, kada je na dnevnom redu bio Zakon o crkvama i verskim zajednicama.
Finansijskim osamostaljivanjem crkava i verskih zajednica, dotacije iz budžeta bi bile svedene na zaštitu samo onoga što se u najužem smislu reči može smatrati zaštitom i očuvanjem kulturne, odnosno istorijske baštine.
Doduše, iz Predloga ovog zakona, a koji se danas nalazi pred vama, kao i pred nama, ne vidi se ko će, kada se crkvi vrati, gospodine ministre, ova imovina, u okviru te iste crkve biti vlasnik imovine. Pre rata, znamo, to su bile crkvene opštine i parohije. Mislim da će i sada biti tako, jer tako piše na primer u Ustavu SPC i to je trebalo reći i u samom tekstu zakona. Ne vidim da je dovoljno precizno.
Isto tako, iz razloga pravičnosti i zaštite privatne svojine, odnosno zaštite ljudskih prava, što ste i maločas spomenuli javljajući se za reč, oduzeta imovina mora biti vraćena i građanima.
Ako se ideja o materijalnoj jednakosti pokazala kao nemoguća, jer čovek, nažalost, videli smo, nije idealno biće, ako moraju vladati tržišni kapitalistički zakoni, koji jesu surovi, onda se moramo vratiti tamo gde smo u jednom trenutku taj proces zaustavili i nasilno prekinuli i izvršiti restituciju oduzete imovine.
Na to s pravom ukazuje i Liga za zaštitu privatne svojine i ljudskih prava. U svom protestu oni su naveli da Vlada nije pokazala spremnost da se suoči sa potrebom temeljne, odnosno celovite zaštite privatnog vlasništva, što je jedan od ključnih problema tranzicije u Srbiji.
Mogli smo ovih dana pročitati da su i predstavnici Mreže za restituciju boravili u sedištu Evropskog parlamenta i Evropske komisije u Briselu, gde su upoznali predsedavajućeg Komiteta za peticije Evropskog parlamenta i predali su mu peticiju o potrebi naturalne restitucije oduzete imovine u Srbiji i značaju restitucije u bivšim komunističkim državama koje su danas članice EU.
Podsetiću još jedanput i ovom prilikom, a govorili smo više puta o modelima Slovenije koja je postala punopravna članica, da je Slovenija još pre nekoliko godina donela takav sličan zakon i kada njih pitate kako se sprovodi taj zakon, oni kažu da se sprovodi sa dosta poteškoća. Drugačije ne može ni da bude, jer postupak vraćanja imovine ne može proteći bez problema i novih trauma i prvobitnih vlasnika i kasnijih vlasnika. Ali takav zakon mora se doneti, Srbija mora ući u proces i započeti proces vraćanja oduzete imovine.
Danas bih ovde iskoristio priliku, gospodine ministre, da vama koji branite ovaj predlog zakona skrenem pažnju na dopis Saveza jevrejskih opština Srbije i Crne Gore, koji su sve poslaničke grupe, zahvaljujući tome što ga je predsednik Skupštine, koji je primio taj dopis, prosledio uredno svim poslaničkim grupama juče, a u kome oni apeluju da se putem amandmana postupak vraćanja proširi i na period od 6. aprila 1941. godine do 45. godine, kada je aktima okupatora, i vlasti postavljenih i zavisnih od okupatora, oduzeta njihova imovina.
Oni u dopisu kažu da je posle rata donet propis kojim bi se takva akta poništila i kojim je vraćeno ranije stanje, ali vraćanje nije izvršeno automatski, već na zahtev ranijih vlasnika. Neke od jevrejskih opština i organizacija to nisu tražile, jer u mnogim mestima nije nažalost bilo preživelih Jevreja, a savez nije raspolagao podacima o imovini tih svih opština.
Molim vas zato, gospodine ministre, da sa dužnom pažnjom razmotrite i ovaj zahtev, jer bi i nadležni odbor mogao da podnese, kolega Nikola, sličan amandman, kako bi on mogao postati sastavni deo predloga zakona. Mislim da ćemo na takav način, kao poslanici i kao najviše zakonodavno telo, izvršiti ispravku, ako je to uopšte moguće, ove vrste nepravde.
Samo bih toliko za prvo javljanje.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući. Dopustite mi, pošto nisam učestvovao u raspravi u načelu, prilikom obrazlaganja ovog amandmana, a koristeći vreme koje je predviđeno i koje imamo, nekoliko minuta ću se osvrnuti na nešto što se dešavalo i što je uvaženi ministar rekao u svom obrazloženju, a posle ću pokušati dodatno da ojačam argumentaciju koleginice Nestorović vezano za predlog amandmana broj 2 koji smo podneli na član 2.
Naime, svima je jasno da je donošenje ovog zakona, veoma važnog zakona o crkvama o verskim organizacijama, preuranjeno. Moralo se, po meni, čekati donošenje novog ustava. Jer novi ustav, nažalost, ne možemo doneti pre utvrđivanja konačnog statusa naše južne pokrajine, AP Kosova i Metohije, i posle rezultata referenduma u Crnoj Gori.
Posle rešavanja ova dva, rekao bih, državna i od najvišeg značaja pitanja, možemo možda pristupiti i nečemu što jeste nadležnost novog ustava Republike Srbije, kada utvrdimo koja nam je teritorija, gde nam se nalazi narod, koji je obim i koja je vrsta nadležnosti naših teritorijalnih institucija i tek posle toga po nama bi bilo logično doneti jedan ovako, ponavljam još jedanput, veoma važan zakon, kakav je zakon o crkvama i verskim zajednicama, koji bi onda imao i trajnija rešenja i potpunu zakonodavnu regulativu.
Ovako, ukoliko se ovaj zakon donese dok još ova pitanja nisu rešenja, mislim da ćemo ući u nešto što će biti privremeno, a čini mi se i neadekvatno rešenje u ovom trenutku, kada se sagledava i političko stanje i kada imamo na umu sve ovo što sam govorio oko rešavanja državnih pitanja.
Gospodin ministar je u svom izlaganju i ekspozeu koji je imao na početku ove tačke dnevnog reda, obrazlažući zakon, između ostalog rekao i nešto što stoji u obrazloženju, a tiče se ciljeva ovog zakona. Pa, da ne bih sve čitao, kao cilj broj tri ministar je naveo da se doprinese harmonizaciji našeg pravnog sistema sa pravnim sistemom Evropske unije u oblasti ostvarivanja verskih sloboda i prava.
E, sada, to je sve lepo napisano, međutim, imajući u vidu šta su sve predstavnici tih istih evropskih institucija ,kojima težimo i sa kojima treba da usklađujemo i u narednim godinama naše zakonodavstvo, rekli i kakvo je njihovo mišljenje po predloženom tekstu zakona, plašim se da ovo obrazloženje ne "pije vodu" ili u najmanju ruku nije istinito.
Naime, od Venecijanske komisije, Saveta Evrope, najvećeg dela nevladinih organizacija, a bogami čuli smo i posle šeste verzije da su i predstavnici nekih crkava, dakle, tradicionalnih crkvi imali ozbiljne zamerke na ovaj tekst zakona koji je došao u proceduru, dakle, ta sedma verzija kako je oni zovu, a pogotovo nama kao poslanicima treba da bude najindikativnija činjenica da je Odbor za evropske integracije imao sednicu, jer je taj odbor proglašen kao nadležan za ovaj zakon, i predsednica tog odbora Ksenija Milivojević je imala oštre kritike na račun ovog zakona.
I u principu se slažem sa svim onim što je ona iznosila i na Odboru i u javnosti, ali sada se desilo nešto što je onako, rekao bih u neku ruku i cinično.
Taj isti Odbor ovlašćuje predsednicu Kseniju Milivojević da kao brani predloge Odbora i zaključke koje je taj odbor usvojio glasajući za ovakav zakon, uključujući i amandmane koji su danas pristigli, koje je vidim prihvatio i Zakonodavni odbor i čini mi se Vlada Republike Srbije.
Dakle, ključno je pitanje da li ovakav zakon doprinosi ovom integrisanju našeg zakonodavstva u evropsko zakonodavstvo i ministar je u svom ekspozeu rekao "da je najotvoreniji, najživlji, mnogo življi dijalog sa Evropom imala Srpska pravoslavna crkva i Rimokatolička crkva, nego bilo koja politička partija u Srbiji".
Naprosto, gospodine ministre, čini mi se da ovom izjavom ste vi dezavuisali sav rad koji je uložio potpredsednik Vlade, Miroljub Labus, koji je zadužen za evropske integracije, koji je uložio Odbor za evropske integracije Skupštine Republike Srbije i još neke veoma važne institucije.
Gospodine predsedavajući, hoćete li pokušati primiriti kolege poslanike?
(Miloš Aligrudić, sa mesta: Tema.)
Tema je, gospodine Aligrudiću, zakon o crkvama i verskim organizacijama. Nisam mogao ni da pretpostavim da, evo, potpredsednik Vlade Miroljub Labus vodi pregovore sa Evropskom unijom, a da to Vlada ne zna, jer iz ovoga se vidi da samo to radi crkva i Rimokatolička crkva.
I ono što je posebno važno i što je u suprotnosti, podsećam još jedanput, sa evropskim standardima i mišljenjima najrelevantnijih evropskih institucija, sa kojima je i sam predlagač obavio čitav niz čini mi se i razgovora, jeste sadržano i u mišljenju koje je davalo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, dakle, neka vrsta "višeg ministarstva" jer pripada još uvek državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, čija je Srbija samo jedna od članica.
I to ministarstvo je stavilo jasne primedbe na odredbe koje su suprotne Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i ukazali su pre svega na nejednakost crkava i verskih zajednica. Podsetiću vas na mnogo važnije zakone, kojima se drmala ova zemlja, a mi smo morali da primenimo međunarodno pravo. Međunarodno pravo je, dakle, jače od našeg domaćeg zakonodavstva i mi smo to i prihvatili, i kao država koja je članica Saveta Evrope, i kao država koja hoće da uđe u tu istu Evropsku uniju.
Stoga mislim da je amandman koleginice Ljiljane Nestorović i moj, koji je ona pročitala, u stvari pokušaj, i mislim dobar pokušaj, da se sublimira sve ovo što je sažeto i u mišljenjima ovih relevantnih institucija, kako domaćih, tako i međunarodnih, te mislim da bi vredelo razmisliti da ovakvu formulaciju amandmana u članu 2. i prihvatite. Zahvaljujem se na pažnji.
Amandman koji smo podneli, i koji je koleginica Ljiljana Nestorović upravo citirala, spada u one amandmane koji treba da poprave nešto što jeste sadržano u osnovnim odredbama, a tiče se i dela koji se odnosi na član 3.
Dobro je, kao što smo maločas čuli od predsedavajućeg, da je Odbor za evropske integracije, koji je za ovu tačku dnevnog reda nadležan, usvojio dopunu naslova iznad člana 3, tako da ograničavanja i ispoljavanja verske slobode jesu nešto što je primereno i što je možda u skladu sa intencijama i onim što smo mi, kao poslanici SDP, pokušali kroz ove amandmane da učinimo kako bi popravili ovaj predloženi tekst.
Mi mislimo da treba promeniti stav 2. u ovom članu 3. na način kao što je citirala koleginica Ljiljana Nestorović, upravo zbog nečega što su neki od mojih prethodnika pokušali da na neki način prenebregnu i možda nenamerno izbegavajući da decidno citiraju ono što jeste rekla Venecijanska komisija. Podsetio bih, Venecijanska komisija kaže: "Ostaju neki razlozi za zabrinutost kada se radi o ovom članu, neizvesnom uticaju, neregistrovanje na neke osnovne garancije slobode veroispovesti i o riziku od diskriminatorne primene nekih odredbi ovog predloga zakona".
Dalje, Venecijanska komisija kaže da joj nije jasno kako će se pomiriti zahtev sa ličnim potpisom, koji dolazi kasnije u članu 20. Predloga zakona, sa opštom slobodom, koja se ne mora podvrgavati prinudi na deklarisanje veroispovesti, što je sadržina člana 2. prethodno ovog zakona, pogotovo imajući u vidu i nešto što je sadržano i u našem Ustavu Republike Srbije.
Naprosto, sam zaključak koji je kolega pažljivo citirao u tzv. glavnim preporukama, u tački 2, da bismo bili precizniji, da ga pročitamo do kraja. "Da se obezbedi sa sigurnošću u članu 2. ovog predloga ili nacrta da se ne ograničavaju opšte garancije verskih sloboda neregistrovanih grupa, posebno kada se radi o sticanju svojstva pravnog lica".
Prema tome, pogotovo ako se vratimo na ono što smo mi kao država, odnosno državna zajednica i prihvatili, jer negde 2003. godine ratifikovali smo Evropsku konvenciju o zaštiti prava i osnovnih sloboda u septembru 2003. godine i tu izričito kaže, u Evropskoj konvenciji, da sloboda ispovedanja vere ili ubeđenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i neophodna u demokratskom društvu, u interesu javne bezbednosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i slobode drugih.
Prema tome, mislimo da predloženi amandman, za razliku od nekih prethodnika koji su govorili da rasplinjuje materiju, u stvari pojašnjava i primerenije je rešenje, s obzirom i na vrednosti koje ste vi iskazali i u članu 1. i u članu 2, kao što vidim, koje će najverovatnije ostati deo tog zakona, a pogotovo imajući na umu ovo što sam govorio, pokušavajući da citiram odredbe međunarodnih organizacija.
Na kraju krajeva, i odredbe od naših zakona, koje je usvojila Skupština, odnosno parlament državne zajednice.
Mislim da ova formulacija, zloupotreba slobode veroispovesti radi izazivanja i podsticanja verske, rasne i nacionalne mržnje, zabranjena je i kažnjiva je, jeste nešto što bi trebalo da bude u ovom članu 3. u modifikovanom stavu broj 2. koji smo predložili koleginica Ljiljana i ja.
Veoma kratko, gospodine predsedavajući. Gospodine ministre, niti kolegica Ljiljana Nestorović niti ja, nismo uopšte govorili o tome i na način na koji nam vi sada prebacujete. Prvo, tu smo se pogrešno razumeli.
A drugo, dozvolićete i mislim da će se uvažene kolege poslanici složiti sa mnom, nisam kriv što je neko u Vladi pogrešno preveo, je l' tako? Kako bih mogao biti odgovoran za pogrešan prevod? Niti znam francuski, niti znam italijanski, ono što je stiglo kao izveštaj Venecijanske komisije prevedeno, ono je tako kako jeste. Da li nam se sviđa ili ne sviđa, to je jedna stvar, da li je dobro ili loše prevedeno to je druga stvar.
Znate, ne možemo Venecijansku komisiju uvažavati i prihvatati kao vrh međunarodnog prava kada donese odluku da u Crnoj Gori na referendumu treba da izađe 55%, a kada donese nešto što nam se možda trenutno dnevno-politički ili iz nekih drugih svrha ne sviđa, onda se pozivamo na loše prevode ili da to nije baš tako. Mislim samo da tu ne budemo u zabludi. Mi doista nismo krivi ako je pogrešan prevod.
Posle troiposatne rasprave o osnovnim odredbama prešli smo na suštinu nečega što predlagač pokušava da kroz parlament poslanicima predloži kako bi postalo sastavni deo zakona. Naime, došli smo do autonomije, odnosno pravnog položaja crkava i verskih zajednica, kako to kaže i ovo poglavlje dva.
Amandman koji smo mi podneli, koji je pročitala koleginica Ljiljana Nestorović, u stvari govori o tome da je za nas neprihvatljivo na ovakav način regulisati odnos pre svega crkve i države, iz prostog razloga što smo u nekoliko navrata po prethodnim amandmanima govorili da se nigde eksplicite u ovom zakonu ne vidi da je država odvojena od crkve.
Bez obzira što spominjete negde na početku da ne postoji državna religija, dakle, niste se držali redosleda onoga što su neki zakoni državne zajednice, preporuke raznoraznih međunarodnih institucija i organizacija, pa i samog Ustava Srbije, ali zato dolazimo u problem, mi ga tako vidimo, u ovom članu 7. Jer zaista se može steći utisak da ovo što ste vi predložili dozvoljava crkvama i verskim zajednicama da postupaju samo po svojim unutrašnjim pravilima, bez ikakvih ograničenja.
Možda da je bilo u nastavku ovog teksta i dopuna nekog novog stava da se tu radi u skladu sa postojećim zakonima ili u nečemu što u ovom trenutku nisam spreman da jasno artikulišem, možda bi stvari bile jasnije.
Na primer, predviđeno je da država pruža odgovarajuću pomoć za izvršenje pravosnažnih odluka i presuda koje izdaju nadležni organi i crkava i verskih zajednica, na njihov zahtev, u skladu sa ovim zakonom.
Vidite, taj stav krši princip odvojenosti države od crkve, upravo o onome o čemu smo mi u više navrata apostrofirali, govoreći o osnovnim odredbama ovog zakona, to su prva tri člana.
Pored toga ,ne vidi se u ovome što ste vi predložili u članu 7. ni, kako bih rekao, jasno precizirana procedura u donošenju pravosnažnih odluka i presuda koje izdaju ti isti nadležni organi crkava i verskih zajednica. Ne vidi se nešto što pravnici mnogo bolje od mene znaju, jer to nisam, da li postoji pravo žalbe na tu odluku, pravo sudske zaštite, a to kolega Krasić od mene zna u ovom slučaju itd, i ono što je najvažnije, ne vidi se ko je zadužen za kontrolu, a vezano je za ovo pitanje.
Stoga smo mi predložili amandman kojim se ovaj stav 2. briše i mislimo da, ukoliko se ovaj amandman prihvati, a verujem da će većina poslanika prihvatiti taj amandman, naprosto iz činjenice koja je maločas rečena, nećemo dopustiti da budemo jedna od retkih država u kojoj se faktički dešava ovo što vi predlažete, dakle, da ulazimo u nešto što bi nas ne daj bože svrstalo u nekakve države slične onima koje imaju fundamentalističko, teokratsko uređenje.
I zbog toga ova formulacija koju smo mi dali i otvara vrata ovome o čemu je Ljiljana govorila, a to je taj paralelni instrumentarij ili mehanizam koji bi trebalo da odlučuje i donosi odluke u ove dve institucije, mislim na crkvu i verske zajednice, s jedne strane, a sa druge strane na državu. Zahvaljujem.

Whoops, looks like something went wrong.