Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Meho Omerović

Meho Omerović

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Zahvaljujem, gospodine predsedniče. Veoma kratka dopuna ovoga što smo mi predložili kao amandman koji treba da postane sastavni deo člana 8.
Veoma je razumljivo što je predlagač ovoliko pažnje posvetio u članu 8. pravima sveštenika, odnosno verskih službenika i što je, kao što je Ljiljana rekla, čak i devet stavova ugrađeno u ovaj član 8, jer je to zaista materija koja i treba u oblasti veoma preciznih i pažljivih podataka da da tačno određenje onoga koja su prava tih sveštenika i sveštenih lica i verskih službenika.
Međutim, i pored toga, barem nama se čini da ovde još nešto nedostaje. Deo onoga što nedostaje pročitala je Ljiljana kroz amandman koji predlažemo. Čuli smo nešto što su i kolege poslanici radikali predlagali kada se odnosi na ovaj član 8. i zbog toga smo predložili da taj stav 7.
Ono što je Odbor za evropske integracije, kroz amandman koji je i prihvaćen od vaše strane, gospodine ministre, ugradio, u stvari to je samo skraćenje ovog stava 7. člana 8, gde ostaje ova formulacija do pola. "Sveštenik ne može biti pozvan da svedoči o činjenicama i okolnostima koje je saznao prilikom ispovesti". Ostatak se briše. Mislim da je predlog koji smo mi dali malo potpuniji i na neki drugačiji, rekao bih, možda, kvalitetniji način taj deo odnosa crkvenih sveštenika reguliše.
Ovakav predlog, po nama, čini mi se da na neki način i donekle zabrinjava. Zašto to kažem? Ako se mesto koje se spominje i razrađuje prilikom bogosluženja, u kome se vrši ta božija služba, postane mesto gde se propagira mržnja, imali smo, nažalost, i u bliskoj i u prošloj istoriji da su ta mesta bila mesta gde su i ti sveštenici propagirali mržnju, to je nešto što je i protivustavno i protivzakonito, i za to niko ne snosi odgovornost. Barem mi ovde ne vidimo kroz ovaj stav 7, a koji upravo govori o tim pravima sveštenika. Dakle, gde je odgovornost za to što je eventualno, kroz služenje, i kršenje zakona i Ustava i širenje mržnje.
Postoje još neki detalji koje mislim da će kolega Aligrudić i Zakonodavni odbor ispraviti kroz tehničku redakciju. Ako pažljivo pogledate u članu 8. stav 3. se kaže - verski službenici su slobodni i nezavisni u skladu sa zakonom i autonomnim pravom crkve ili verske zajednice, što je, naravno, u redu, međutim, u poslednjem stavu država štiti službenu uniformu itd. u skladu sa autonomnim pravom crkve ili verske zajednice. Izgubi se ono i zakonom. Dakle, zbog tehničke redakture, Miloše, korektno da se i ubaci i ovo što stoji u trećem stavu da bude samo reč, nisam možda pažljivo pratio, izvinjavam se.
Predviđeno je da sveštenici i verski službenici ne mogu biti pozvani na odgovornost, vraćam se na stav 4. ovog istog člana, pred državnim organom za svoje postupanje prilikom obavljanja ove dužnosti, o čemu sam govorio. Dakle, nije precizirano, da pojasnim onu moju primedbu koja se odnosi na odgovornost za nešto što će se izreći, vi ovde ne precizirate ko i kako kontroliše te autonomne propise verskih zajednica i kako se postupa po njima, na kraju krajeva.
Dalje, predviđeno je da sveštenik odnosno verski službenik ima pravo da učestvuju u svim vidovima javnog života, što je sasvim u redu, osim ako je to zabranjeno unutrašnjim pravilima ili pojedinačnim odlukama crkve ili verskih zajednica.
Međutim, ovaj stav, gospodine ministre, je u koliziji sa članom 41. Ustava Republike Srbije, koji definiše Srbiju kao sekularnu državu, gde je crkva odvojena od države. Više puta vi ovde niste eksplicite napomenuli u članu 2. i ova neusklađenost mogla bi i čini mi se otkloniti se preciznijim definisanjem na koji način bi sveštenici u stvari mogli da učestvuju u javnom životu i kako. Da li ćete vi to doraditi kroz neka uputstva, sada neću o tome da oduzimam kolegama vreme, ali evo mislim da i ovaj predloženi naš amandman na neki način možda pojašnjava ovo o čemu sam govorio.
Konačno, da se vratimo na ono što nam je valjda posao, da raspravljamo o amandmanima. Žao mi je što ovako mnogo vremena gubimo na prepucavanje, kako to kažu obični ljudi.
U cilju nečega što može pomoći raspravi u narednom toku ove sednice, amandmani poslanika SDP, da član 11. treba da se briše, isto kao i članovi 12, 13, 14, 15, 16. i 17, idu sa identičnim obrazloženjem koje smo napisali. I da ne bih zloupotrebljavao vaše vreme, a vidim da ima i dosta nervoznih, naprosto treba da cenimo svoj rad i građane, pogotovo što ne bi bilo dobro da jedan ovakav zakon, koji po naslovu govori o pravima vernika, crkve i njenih velikodostojnika, upadne u neku raspravu koja će ući u neke dane koji su blizu najvećih hrišćanskih praznika.
Član 11. smo predložili da se briše, sa veoma prostim i jednostavnim obrazloženjem, neću mnogo gnjaviti jer se neću ni sam, ni koleginica Ljiljana Nestorović, javljati za narednih sedam članova, koji imaju faktički identičan predlog, sa skoro identičnim obrazloženjem, ali je interesantno kako je odjedanput Vlada Republike Srbije i Odbor prihvatio da se izbriše član 10.
Član 10. je u stvari bio taj član koji je de fakto po nama sublimirao istorijat, genezu, pravnu utemeljenost, i ustavnu i zakonsku, svih tradicionalnih crkvi i stojimo i dalje kod toga da je bilo možda logičnije da baš taj član 10. ostane, a da se ovi članovi brišu kao što smo predložili, jer članovi od 11. do 18. u stvari su članovi koji prepisuju u kojim aktima su u nekadašnjim državama, državnim zajednicama, gde su registrovane te tradicionalne crkve, one bile uvršćene u život tih zemalja. Ali, Vlada je ta koja prihvata ono što ona želi i što misli da je u ovom trenutku svrsishodno.
Ono što ću da kažem i što je obrazloženje na sve ove amandmane, a govoriću još samo nekoliko minuta da se ne bih javljao posle da trošim eventualno sat i po vremena koliko bih mogao, dakle, izdavajanjem pojedinih crkava mi mislimo da se dovodi u opasnost načelo jednakosti. To je ono što smo ponavljali u načelnoj raspravi, to je ono što smo ponavljali u nekim prvim članovima ovog zakona, jer temelj verskih sloboda je da niko nije privilegovan.
Ova nejednakost na koju mi ukazujemo, kada su u pitanju crkve i verske zajednice, izaziva određenu brigu sa stanovišta tih famoznih ljudskih prava i njihovog poštovanja, jer suprotne su, moram to da ponovim, članu 9. Evropske povelje o zaštiti ljudskih i manjinskih prava.
Ako crkve delimo na tradicionalne, konfesionalne i one koje tek treba da se registruju po onome što ćemo utvrditi članovima koji dolaze iza člana 20. Predloga zakona, onda se kod registracije u tom smislu pravi mogućnost da one podležu diskrecionom pravu Ministarstva, što je suprotno članu Povelje koju je imala Skupština državne zajednice Srbija i Crna Gora, koji ne poznaje uopšte mogućnost ograničavanja veroispovesti.
Naprosto, konstatovana je činjenica u jednom od narednih članova da SPC ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda. Svaki ozbiljan čovek koji imalo išta zna o državi Srbiji i o istoriji SPC pretpostavljam da zna i ne vidim da li je ovoj konstataciji mesto u zakonu, naprosto nema dispozitivni karakter, što bi pravnici rekli, i nema obavezujući karakter, jer ona izdvaja jednu crkvu, opisuje nešto što je možda moguće staviti u preambulu nekih deklaracija, možda nekog ustava itd.
Ne znam da li joj je ovde mesto, na taj način se vraćam na obrazloženje da to izdvajanje možda dovodi u opasnost načelo jednakosti, generalno, ne samo kada je u pitanju odnos prema građanima, nego možda i prema drugima. A da stoji ovo utemeljenje SPC u državotvornost od osam vekova, to svako pametan i onaj ko je i malo učio i čitao i znao o našoj državi i istoriji SPC, pretpostavljam da zna.
Stoga još jednom moje ponavljanje, nećemo se javljati po narednih sedam amandmana, do člana 19. koji smo takođe povukli, to je naš petnaesti amandman gde smo predložili da se briše. Ljiljana i ja se nećemo javljati, naprosto da malo vratimo i ovu raspravu u nešto što nam je posao i na neki način da ubrzamo, jer je već pola devet prošlo, hoću da verujem da ćemo raspravljati o amandmanima i o zakonu. Toliko, zahvaljujem vam se.
Došli smo do člana 20. koji je, to moramo svi priznati, izazvao brojne kritike i primedbe, uključujući i one na koje se ponovo pozivam, a to su predstavnici međunarodne zajednice ili onih ustanova kojima mi težimo da se prilagodimo, barem kada je u pitanju evropsko zakonodavstvo, dakle Venecijanska komisija.
Citiram: "Venecijanska komisija smatra da je Nacrt zakona o verskim organizacijama previše strog kada je reč o registraciji verskih grupa'', ocenila je Simona Granata, šef Odseka za ustavna pitanja i saradnju u toj komisiji Saveta Evrope. ''Princip verske slobode, kao osnovne slobode zagarantovane u demokratskim društvima, odnosi se i na verske grupe, a u Nacrtu ovog zakona ta oblast se preterano reguliše."
Naročito je neodređena i komplikovana odredba stava 2. tačka 1) člana 20. Pa drugi citat predloga: "Kada su bile izrečene kritike Venecijanske komisije na ovo razmatranje, bio je i prednacrt koji je predviđao, između ostalog, potpise 1000 punoletnih građana, članova, sa matičnim brojem i adresom." Uz taj podatak je bilo potrebno dostavljati još desetak raznoraznih dokumenata kako bi se moglo pristupiti registraciji.
Prema predlogu, za osnivanje verske organizacije traže se kompletni podaci za 0,01% punoletnih državljana Srbije, prema poslednjem zvaničnom popisu.
Nije jasno na koji način će se odrediti taj broj. Ako se traže punoletni stanovnici, jednostavnije bi bilo određivanje prema poslednjem biračkom spisku.
Međutim, bilo šta da se uzme kao podatak, složićete se, to neće biti verodostojno zbog promena u broju i strukturi stanovništva i od poslednjeg popisa koji je bio 2002. Na taj način se prepušta odluka Ministarstvu vera, što vrlo lako može da dovede do voluntarizma, čime se država veoma meša u rad i registraciju verskih organizacija. Zbog iznetog, mi smatramo da je bolje brojem, a ne procentom odrediti broj osnivača nove verske organizacije.
Mi amandmanom predlažemo da se u članu 20. Predloga zakona stav 1. posle tačke 3) doda nova tačka 4) : "otisak službenog štambilja i pečata". To je nešto što dolazi u domen tehnologije. Mislim da to nije problem da prihvatite.
Međutim, vama je sporan ovaj drugi stav našeg amandmana, gde mi kažemo: "1) odluku o osnivanju verske organizacije sa imenima, prezimenima, brojevima identifikacionih dokumenata i potpisima najmanje 20 punoletnih državljana Republike Srbije koji imaju prebivalište u Republici Srbiji ili stranih državljana sa stalnim boravkom na teritoriji Republike Srbije".
Uslovi za registraciju, prema ovom rešenju Predloga zakona, ponavljam još jedanput, sporni su. Iz predloženog rešenja proizilazi da se o registraciji verskih zajednica, koje nikada nisu bile neregistrovane, da ne bude zabune, a za čiju bi registraciju u periodu do narednog popisa, ne znam kada će biti, poslednji je bio 2002, bilo potrebno podneti 60 ili 600 potpisa.
Praktično, ovim se zahteva od velikog broja lica da se izjasne o svojoj veroispovesti, što je, ponavljamo to ceo dan, protivno Ustavu i međunarodnim dokumentima na koje se najčešće pozivamo. Broj bi morao biti ustanovljen na takav način da obezbedi da se u poziciji deklarisanja svoje veroispovesti postave samo oni pripadnici verske zajednice koji bi to inače učinili.
To se, pre svega, odnosi na duhovnike određenih verskih zajednica i zbog toga broj lica potreban za registraciju ne bi trebalo da bude veći od ovoga koji mi predlažemo, a to je 20. Prema tome, ne treba ga procentualno određivati, jer takvo određenje može da stvori izvesne nedoumice.
Podsetio bih kolege narodne poslanike i ministra da mi, nažalost, imamo na snazi zakon koji je često ovde danas citiran zbog ogromnog broja, čini mi se preko 350 registrovanih političkih organizacija, po kome je dovoljno samo 100 potpisa punoletnih građana, dostavite određenu dokumentaciju, registrujete i upišete u registar ministarstva političku organizaciju.
Složićete se da političke partije i stranke koje učestvuju na izborima imaju mnogo veću odgovornost za vođenje države, a za njih nam je potrebno samo 100 potpisa po zakonu, a sada tražimo promile od ukupnog broja stanovnika kako bismo registrovali neke crkve koje nisu još registrovane. Dakle, govorim o nekim malim, ne govorim o tradicionalnim crkvama.
Takođe, rešenje koje je predloženo u zakonu preti da naruši i ravnopravnost novih verskih organizacija sa ostalim koje nemaju obavezu dostavljanja statusa, kanona i drugih autonomnih akata. Ovim se narušava princip autonomije koji je zagarantovan drugim verskim organizacijama.
Mislio sam da vam kažem ovo što smo i napisali. Sada je na vama da li možete kroz redakture ili kroz nešto da prihvatite ceo amandman ili makar jedan od njegovih delova, jer ima tri dela. Toliko, da vas više ne bih gnjavio i zamarao. Zahvaljujem se na pažnji.
Član 21. glasi: "U registar se ne može upisati verska organizacija čiji naziv sadrži naziv ili deo naziva koji izražava identitet crkve, verske zajednice ili verske organizacije koja je već upisana u registar ili koja je ranije podnela prijavu za upis".
(Miloš Aligrudić, sa mesta: Pratite šta se dešava na Zakonodavnom odboru.)
Ne mogu da postizavam koliko vi odbora u pola sata zakazujete.
Dakle, ova formulacija je neprecizna. Mi predlažemo veoma jasno samo jednu jedinu rečenicu koja će glasiti: "U registar se ne može upisati više verskih organizacija sa istim nazivom". Veoma prosto i svima razumljivo, čak i onima koji ne donose zakone. Obrazloženje čini mi se da takođe ne zahteva neku posebnu pažnju, zadržaću vam možda nepuni minut.
Usled specifičnosti verskog organizovanja česta je pojava da različite verske organizacije imaju slična imena. S obzirom da u ovoj oblasti ne postoje opasnosti kakve postoje na primer u nečemu što kolege pravnici bolje razumeju, kao što su privredni subjekti ili pravo privrednih subjekata, gde je sličnost u nazivu privrednih subjekata može izazvati nepoželjne posledice, dovoljno je zabraniti samo registraciju imena koje je već upisano u registar. Mislim da je naš amandman veoma prost, pojednostavljuje ovu stvar i zaista ne vidim razlog zašto ne možete da ga prihvatite.
Samo da podsetim da član 22. govori o rešavanju o prijavi za upis u registar.
Stav 4. glasi: ''Ministarstvo donosi rešenje o odbijanju prijave za upis verske organizacije u Registar ako su njeni ciljevi, učenje, obredi ili delovanje suprotni Ustavu i javnom poretku ili ako ugrožavaju život, zdravlje, slobodu i prava drugih, prava dece, prava na lični i porodični integritet i pravo na imovinu.''
Po nama bi taj stav 4. člana 22. zakona trebalo da glasi: ''Ministarstvo donosi rešenje o odbijanju prijave za upis verske organizacije u Registar ako su njeni ciljevi ili delovanje suprotni Ustavu, moralu i javnom poretku i ako ugrožavaju prava i slobode drugih.'' U stavu 5. predlažemo da se posle reči "Evropskog suda za ljudska prava" stavi tačka, a da se do kraja ovaj dalji tekst briše, koji glasi "kao i upravne i sudske odluke u pogledu registracije ili delovanja određene verske organizacije u jednoj ili više država članica Evropske unije".
Obrazloženje za ovaj naš amandman je da mislimo da ovo rešenje koje je Vlada predložila u ovom predlogu zakona nije dovoljno jasno i precizno sa jedne strane, a sa druge strane Ministarstvu ne treba ostavljati mogućnost da ono samo ocenjuje, procenjuje i vrednuje učenja i obrede, niti je realno očekivati da neka verska organizacija pri podnošenju svog zahteva za upis u registar može u potpunosti da opiše sve obrede koje sprovodi.
Za rešenje koje predlažemo u stavu 5, dakle da se stavi tačka iza ovog Evropskog suda za ljudska prava, zato što nema osnova iz razloga što domaći sudovi ne mogu ni primenjivati praksu sudova i upravnih organa zemalja članica EU.
Verska sloboda samo je osnovni princip komunitarnog prava, ne i regulatorna oblast EU. Ne postoji dakle nijedan valjan razlog zbog čega bi domaći upravni organi trebalo da uzimaju stranu sudsku praksu barem u ovoj oblasti. To je naše mišljenje. Zahvaljujem se.
Veoma kratko. Član 23. stav 2. mi predlažemo da se briše.
Dakle, predlažemo da se briše sledeći tekst: "U Registar se unose i podaci o verskim školama, kulturnim ustanovama i udruženjima, humanitarnim, dobrovoljnim i zdravstvenim organizacijama čiji je osnivač crkva, verska zajednica ili verska organizacija, kao i podaci o privrednoj ili drugoj delatnosti koju obavlja crkva, verska zajednica ili verska organizacija". Zašto predlažemo brisanje? U jednoj rečenici: ustanove koje su nabrojane u ovom stavu člana 23. su pravna lica i registruju se u skladu sa važećim propisima.
Dobro je što nam se i G17 pridružio. Čim su imovina i finansije došli na red, evo i njih u Skupštini Srbije.
Član 28. upravo govori o imovini. Mi smo predložili amandman kojim se u stavu 2. reči "sopstvenim autonomnim propisima" zamenjuju "zakonom". Prema tome, po nama bi trebalo stav 2. da glasi: "Crkve i verske zajednice samostalno upravljaju svojom imovinom i novčanim sredstvima, u skladu sa zakonom". Prema tome, obrazloženje je da autonomija verskih organizacija u oblasti svojinskih prava ne može ići protivno važećim propisima.
Mi predlažemo da se u članu 31. st. 2, 3. i 4. brišu, jer ovo je jedan, mislim da ćete se svi složiti, od veoma važnih detalja, naime, socijalna prava sveštenika, odnosno verskih službenika.
U predloženim stavovima člana 31, koje mi predlažemo da se brišu, a to su čl. 2, 3. i 4, govore o finansiranju, polazi se od popisa stanovništva, koji je, u stvari, utvrđivao konfesionalnu pripadnost. Na tom popisu se nije postavljalo pitanje da li verujete u Boga.
Složićete se svi sa mnom i sa argumentacijom da je potrebno praviti razliku između vere i konfesionalne pripadnosti, jer po predlogu Vlade i obrazloženju koje su dali na ovaj predlog zakona stoji da su 95% građana Srbije vernici. Čak je i kolega Kojčić u jednom trenutku rekao da je taj procenat 98%.
Naprosto, istraživanja koja su radili relevantni instituti države Srbije govore da u Srbiji ima 20% religioznih, 31% ateista i 77% tzv. hrišćanskih ateista tj. onih koji su hrišćani samo zato što pripadaju naciji, a što je neko, po ovom popisu koji sam spominjao, automatski spojio kao da su vernici.
Jedno od istraživanja koje je rađeno u pripremama i u raspravi, tu se slažem sa ministrom da je vođena sveobuhvatna radna rasprava, to što sedma verzija koja je došla pred poslanike nije verzije koju su uskladili predstavnici tradicionalnih crkava je problem koji će ministar morati objašnjavati u budućnosti, pretpostavljam tradicionalnim crkvama, ali upravo i u toj javnoj raspravi je rađeno istraživanje u jednom od okruga naše države Srbije, u Braničevskom okrugu, u kome ćete se složiti da ima zaista mnogo pripadnika tradicionalnih crkava.
Ali, ono što su ta istraživanja pokazala u Braničevu, meni je žao što nije gospodin Arsić tu ili neko iz Braničevskog okruga, samo dva procenta ispitanika izjasnilo da ispoveda veru, a četiri procenta da vrši pričest.
Sada sledeći stav koji mi predlažemo da se briše odnosi se i na nešto što mi smatramo nekom vrstom finansijske diskriminacije među crkvama i verskim zajednicama, jer su tradicionalne crkve oslobođene plaćanja poreza.
Finansiranje se treba odvijati po popisu stanovništva o kojem smo malopre govorili. Izjašnjavanje o veroispovesti nije obavezno. To znate i svi koji čitate i Ustav i naše zakone, i ne podrazumeva se ni po Ustavu, ni po bilo kom zakonu izjašnjavanje o pripadnosti pojedinoj crkvi.
Upravo zbog toga mi mislimo da ovaj drugi, treći i četvrti stav, od šest , treba da se brišu, jer sveštenici i verski službenici nisu državni službenici kojima se doprinosi uplaćuju iz sredstava budžeta. S obzirom da je po propisima o PIO moguće obezbediti socijalnu sigurnost za slučaj starosti preko tzv. penzijskih planova, mislim da je bespredmetno predviđati mogućnost osnivanja posebnih fondova na ovaj način, kako se predlaže u ovim stavovima, u sastavu samih verskih organizacija.
Član 32. Predlažemo da se stav 1. promeni i da glasi: "Prilikom obavljanja delatnosti redovnog upravljanja dobrima, koja su odlukom Ministarstva proglašena za kulturnu baštinu Republike Srbije, crkve i verske zajednice mogu biti potpuno ili delimično oslobođene poreskih i drugih obaveza, u skladu sa zakonom".
Posle stava 1. predlažemo novi stav 2. koji glasi: "Zakonima kojima se propisuje mogućnost oslobađanja poreskih i drugih obaveza ne sme se narušavati načelo jednakosti crkava i verskih zajednica". Ako ovo prihvatite onda bi stav 2. postao stav 3. Obrazloženje je veoma prosto i jednostavno. Ovim amandmanom se u stvari precizira i onemogućava eventualna zloupotreba.
Pre nego što se osvrnem na amandman na član 34. stav 1, u kome predlažemo da se posle zagrade briše tačka i dodaju reči "u skladu sa zakonom", a stavovi 4, 5, 6. i 7. se brišu, dozvolite mi jedan kraći osvrt i na ovaj član 33. koji je na modifikovan način preko Odbora za evropske integracije sada dobio neku svoju drugu sadržinu.

Ono što taj član 33. u stavu 4. i 5. predviđa, da verski obredi mogu da se obavljaju u školama, bolnicama, vojnim i policijskim objektima, ustanovama socijalne i dečije zaštite, zavodima za izvršenje krivičnih sankcija i drugim institucijama i objektima, dovodi se u pitanje princip odvojenosti crkve od države, koji je predviđen članom 41. Ustava Srbije, budući da se na takav način omogućava prisustvo crkve i verskih organizacija u ustanovama koje pretpostavljaju i simbolizuju državu.

Kako ovo protumačiti sa pozicije nekoga ko ipak mnogo meritornije i realnije može da proceni o čemu se tu radi. Pokušao bih da citiram rečnik Matice srpske. Kaže se - bogosluženje je služba božija u crkvi. Šta to znači? Svaka crkva ima svoj obred. Hoće se reći, bez oltara, bez krsta, ikone i zvona nema ni bogosluženja.

Ne može se crkva premestiti u kasarne kao što Vlada predlaže, jer zašto se onda crkve uopšte i grade. Crkva je svetinja. Zato se i zove bogomolja jer je svetinja. Ako to bogosluženje može da se obavlja u kasarnama i u školama, onda bi i same te kasarne morale biti neka vrsta kapela iliti crkvica, kako se to moderno u narodu kaže. Međutim, bogosluženje izvan crkve je na ovaj način profano da bi se više izbanalizovala duhovnost nego iskrena namera predlagača.

Član 34, mi predlažemo da se ti stavovi brišu, jer crkve i verske zajednice treba da imaju slobodu pri odlučivanju o građenju određenih verskih objekata, s tim što moraju poštovati važeće propise pri izgradnji objekata. Izgradnja navedenih objekata treba da se vrši po opštem pravnom režimu.

Ono što je veoma sporno i što zaista vredi napomenuti kada je u pitanju ova materija u članu 33. i 34, a to je bogoslužbena delatnost u ovim ustanovama koje, svidelo se to nekome, priznao to neko ili ne, hteo priznati ili ne, imaju i te kako veze sa državom, jer dozvolićete da su i škole, i bolnice, i vojni i policijski objekti, socijalna i dečija zaštita, zavod za izvršenje krivičnih sankcija par ekselans na neki način i državne institucije.

Ono što može da bude i neka vrsta opasnosti, da me neko pogrešno ne shvati, misleći da je reč opasnost neka teška reč, to je da ako to pravo ostavimo organu lokalne samouprave, onda možemo doći u situaciju, koju ću prikazati na primeru opštine Novi Pazar, da me neko ne bi pogrešno protumačio, ne zbog poslednjih dešavanja, nego zbog strukture stanovništva i strukture veroispovesti, i onih koji ispovedaju svoju veru, gde oko 80 procenata pripada Islamskoj verskoj zajednici, a preko 20 procenata pripadnika SPC.

Vi na ovaj način uvodite mogućnost bogosluženja u svim ovim institucijama koje smo spominjali, da ih sada ponovo ne navodim. Šta može da se desi? Može da se desi nešto o čemu zakonodavac nije vodio računa. Bogosluženje u SPC, u Rimokatoličkoj, u Jevrejskoj zajednici je veoma jasno i ljudima i te kako poznato.

Kod bogosluženja u Islamskoj zajednici poznato je da se to radi pet puta dnevno, to rade oni koji su vernici. Nisam vernik, to je moje pravo, ali jako dobro znam da se pet puta dnevno vrši bogosluženje.

Sada vi možete pretpostaviti situaciju da u jednoj od ovih ustanova, koje sam spominjao u tom istom Novom Pazaru, sada sa punim pravom vaspitačice, učiteljice ili svi drugi ili neki čak odbornici u SO Novi Pazar kažu - znate šta, evo sada prva pauza, idemo na bogosluženje, pa druga, pa treća, pa četvrta i tako pet puta na dan, i vi dovodite u situaciju te institucije i korisnike tih institucija da imaju blokadu. Uopšte mi nije jasno kako Ministarstvo i predlagač nisu vodili računa o tome. Prema tome, neću da verujem da možemo ući u jedan praktičan problem.

Šta će se desiti ako određenom obdaništu ili ustanovi dečije zaštite u Novom Pazaru, s obzirom da odnos pripadnika vera je takav da većina odluči da primenjuje ovo što im zakonodavac dozvoljava. Vi ćete imati blokadu.

Prema tome, mislim da se tu nije dovoljno povelo računa. Ministre, drago mi je što ste se vratili. Ne znam na koje izmene mislite. Evo toliko, a ostali ste mi dužni odgovor, ako ste me uopšte pažljivo pratili.

 
Žao mi što uvažena koleginica Donka nije sada tu, ali očigledno, kao što reče predsedavajući, red je uspostavljen, jer u sali su samo predstavnici opozicionih partija, uz par izuzetaka, koje sa uvažavanjem pozdravljam, iz DSS, ali dobro i to je Skupština na kraju krajeva.
Sve odredbe ovog zakona odnose se na zahtev članova, da li se govori o članu 33. ili referendum za lokalne doprinose u članu 34, kao i kada se radi o dobrovoljnom sistemu lokalnih poreza za određene namene. Ove odredbe mogu da dovedu do pristrasnosti, ministre, u korist dominantne lokalne crkve i diskriminacije protiv lokalnih manjina, jer može se desiti da većina nametne doprinos manjini u nekim od opština koje su na teritoriji naše države Srbije.
Prema tome, ne postoji ovde ništa što bi moglo da skrene pažnju na ono što je bilo u izlaganju koleginice i uopšte nisam o tome govorio, niti mi je bila namera. Namerno sam hteo da ukažem na probleme koji se mogu dešavati, ne samo oko bogosluženja u ustanovama zdravstvene zaštite, nego pre svega oko ovoga što se odnosi na finansiranje.
Zaista možemo doći u situaciju da u opštini, u kojoj je 20 pripadnika jedne veroispovesti, bez ikakve mogućnosti da utiče na nešto, ovih 80% donesu odluku o nekom samodoprinosu koji ima veze sa nekim objektom, a ta opština recimo propada po hiljadu trista možda važnijih pitanja, ali i to je bilo predloženo. O tome sam govorio.
 Verske i obrazovne ustanove u sistemu obrazovanja, član 38. Mi predlažemo da se stavovi 2. i 3. ovog člana brišu. Stav 2: ''Verske obrazovne ustanove koje dobijaju verifikaciju odnosno akreditaciju imaju pravo na finansiranje iz budžeta, srazmerno broju vernika prema poslednjem popisu stanovništva u Republici.''
Stav 3: ''Radi unapređivanja verske slobode i prosvete, država može pružiti finansijsku pomoć i verskim obrazovnim ustanovama koje nisu uključene u sistem obrazovanja.''
Obrazloženje zašto bi ovo trebalo brisati je veoma prosto i jednostavno, ne postoji po nama nikav opravdan razlog da se samo verske zajednice finansiraju delom iz budžeta, dok za ostale privatne institucije ta mogućnost nije predviđena.
Ovim članom se predviđa da verske obrazovne ustanove imaju organizacionu i programsku autonomiju i da samostalno utvrđuju nastavni plan i program, udžbenike, priručnike itd.
Ova odredba, ovde sada može koleginica Donka da pomogne, nije u skladu sa članom 20. Zakona o osnovnom obrazovanju, članom 20. Zakona o srednjoj školi i članom 14. Zakona o visokom obrazovanju.
Prva dva člana predviđaju da nastavni plan i program verske nastave za osnovnu i srednju školu sporazumno donose ministar prosvete i uvaženi kolega Radulović, ministar vera, na usaglašeni predlog tradicionalnih crkava i verskih zajednica.
Članom 14. Zakona o visokom obrazovanju predviđena je nadležnost komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta, gde se navodi da ova komisija predlaže Nacionalnom savetu standarde i postupak za akreditaciju studijskih programa.
Ovaj član je potrebno uskladiti sa pomenutim zakonima ove vrste obrazovanja i stoga smo mi predložili da se posle ove reči – ''ustanove'' dodaju reči ''akreditovane u skladu sa zakonom.'' Naravno, sa ovim zakonima i njegovim odredbama koje sam citirao maločas.
Član 40. u stavu 2. kaže: ''Svedočanstva i diplome stečene u ostalim verskim obrazovnim ustanovama po sprovedenom postupku utvrđivanja ekvivalencije pred nadležnim državnim organom mogu imati isto pravno dejstvo kao i odgovarajuća svedočanstva i diplome stečene u državnim obrazovnim ustanovama.''
Mi naprosto mislimo da je dobro da se ovaj stav izbriše, jer diplome privatnih škola koje nisu akreditovane kod Ministarstva nadležnog za poslove obrazovanja ne mogu imati nikakvo pravno dejstvo. Ne postoji razlog zašto bi takvo dejstvo trebalo dati diplomama koje izdaju neakreditovane verske škole. Ništa više.
Mi predlažemo da se član 42. briše, jer pitanje verske nastave u državnim školama može da se uredi samo zakonima kojima se uređuje osnovno i srednje obrazovanje. Versko organizovanje na univerzitetu nije dozvoljeno, što isključuje pravo crkvama da organizuju versku nastavu na univerzitetu, čiji je osnivač država Srbija.
Što se tiče privatnih škola, verska nastava može biti dozvoljena samo na osnovu autonomnih prava ovih istih privatnih škola.