Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Meho Omerović

Meho Omerović

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poglavlje tri predloženog zakona govori o neistinitom, upoređujućem i prevarnom oglašavanju, pa se tako u članu 30. u šest tačaka pobraja šta je sve zabranjeno.
Moja koleginica Ljiljana Nestorović i ja iz SDP mislimo da treba dodati u ovom članu 30. još jednu tačku koja bi govorila o tome šta je zabranjeno.
Naš amandman glasi - zabranjeno je posredno oglašavanje kojim se prikazuje robna marka proizvoda koja nije predmet programskog sadržaja, niti oglasne poruke u skladu sa ovim zakonom.
Podnetim amandmanom predloženo je da se u zabrane, kao vid prevarnog oglašavanja, uvrsti i posredno oglašavanje. Posebno oglašavanje je veoma česta pojava i postoji uvek kada se na televizijskim emisijama, a obično se to radi u jutarnjim programima, ali i u emisijama političkog i zabavnog karaktera, ispred voditelja ili drugih učesnika u emisijama postavlja osvežavajuće piće u originalnoj ambalaži, umesto da bude samo u čaši.
To je klasična reklama koja nije označena kao reklama, što je suprotno odredbama ovog zakona.
Često ste bili u prilici da vidite, obično ujutru, kada uz prvu jutarnju kafu gledate neku od TV emisija jutarnjeg programa, voditelj i voditeljka, lepi kako ih je majka rodila, vode određenu emisiju sa zanimljivim sadržajem, a ispred njih se nalazi obično flaša jedne mineralne vode, u koju je prošle godine potpredsednik Vlade bio i te kako upleten, gde je država oštećena za 40 miliona evra, a da to nije domen ovoga što je predlagač zakona hteo nama da ponudi.
Evo, recimo, isto se dešava iza mojih leđa. Ispred potpredsednika Skupštine, zajedno sa pomoćnikom sekretara, u direktnom TV prenosu na Trećem kanalu RTS, građani Srbije, prateći ovu televiziju, vide šest ili sedam flašica jednog te istog proizvođača mineralne vode. Gledaoci, građani Srbije, mogu postaviti logično pitanje da li Skupština Srbije dobija određena sredstva od reklamiranja ove mineralne vode.
Vlada u svom obrazloženju, zašto je odbacila naš amandman, kaže doslovce - amandman se ne prihvata zbog toga što se član 30. Predloga zakona ne odnosi na posredno oglašavanje. E baš zato, zato što nigde u Predlogu zakona nema ničega što govori o posrednom oglašavanju, mislimo da je to nešto novo i zato i predlažemo da mu se nađe mesto u ovom delu u kome predlagač zakona govori šta je sve zabranjeno, jer naslov to ne ograničava, a to u stvari i jeste prevarno oglašavanje, što sam vam na praktičnom primeru objasnio.
Mislim da će, ako ne Vlada, ono poslanici u danu za glasanje podržati ovaj naš amandman. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 36. govori o oglašavanju pornografije.
Moja koleginica Ljiljana Nestorović i ja podneli smo amandman kojim predlažemo da se ovaj član 36. menja i da glasi: "Zabranjeno je oglašavanje sa pornografskim sadržajem, kao i oglašavanje čiji sadržaj nije pornografski, a koji upućuje na pornografiju, osim u pornografskoj štampi. Pornografska štampa na naslovnoj i poslednjoj strani ne može da sadrži pornografsku oglasnu poruku".
Za ljude koji govori srpski jezik reč "hot-lajn" ne znači ništa. Ako je nešto u srpskom književnom jeziku nepoznato, onda se ne bi smelo naći ni u jednom zakonu koji predlaže srpska Vlada, kao ni na televizijskom programu u bilo koje doba dana i noći.
Međutim, intencija predlagača ovog zakona bila je da jednu svakako lošu pojavu na neki način reguliše predloženim zakonom. To je dobro, ali samo tako što će se na televizijskom i radio programu ona zabraniti, a ostaviti da postoji samo u pornografskoj štampi, gde joj je u stvari jedino i mesto.
U tom smislu smo predložili amandman kojim se drugačije određuje ovaj predloženi član 36. zakona i to na način koji priliči ozbiljnoj zemlji, koja hoće i mora da razvija neke druge vrednosti, one vrednosti koje vode u prosperitet, a "hot-lajn" zasigurno nije.
Vlada Republike Srbije u svom obrazloženju kaže: "Amandman se ne prihvata jer član 36. Predloga zakona usaglašen je sa najvećim brojem zainteresovanih lica na koja se zakon odnosi, te bi predloženi amandman uneo izmenu koja bitno odstupa od usaglašenog rešenja".
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre, molim vas da pred poslanicima i pred celokupnom javnošću objasnite sa kime ste to usaglasili najveći veo ovog zakona? Koji je to najveći broj zainteresovanih lica, zbog čega ste odbili ovaj naš amandman? Zahvaljujem.
Zahvaljujem na podsećanju. Prikazivanje upotrebe sile je deo o kojem govori član 37. predloženog zakona.
Vrlo je kratak pa ću ga citirati: "Zabranjeno je oglašavanje kojim se neopravdano prikazuje upotreba sile ili pretnja upotrebe sile". Moja koleginica Ljiljana Nestorović i ja smo predložili da se reč "neopravdano" briše, jer je ona na ovom mestu suvišna i bez te reči član zakona je potpuno jasan.
Nije uopšte moguće po nama zamisliti opravdanu upotrebu sile. Postavljam otvoreno pitanje, gospodine ministre, kada je opravdana upotreba sile u oglašavanju? Po nama iz SDP-a nikada, ali vi očigledno nas ne slušate. Gospodine ministre, kada je opravdana upotreba sile u oglašavanju?
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine sekretaru, svakako da je dobro da državna uprava izvrši depolitizaciju. Dobro je da se ona iz domena pukog vršenja vlasti postepeno pretvara u nešto što je javni servis, kako bi svakodnevni život građana Srbije postojao podnošljiviji. Poslovi državne uprave postaju sve brojniji i veći.
Samo da se podsetimo: prvo, domaće zakonodavstvo, kao što znamo, mora da bude usklađeno sa evropskim; drugo, svaki novi propis mora sadržati i analize efekata tog istog propisa. Treće, državna uprava mora imati i obučene službenike za sprovođenje zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
Dakle, poštovane kolege poslanici, sve ovo zahteva ekipe veoma ozbiljnih i obučenih ljudi, pre svega, stručnjaka koji se ne mogu, niti smeju kod svake promene vlasti smenjivati.
Zato smatram da je dobro da se usvoje dva reformska zakona i da se uredi oblast državne uprave. U državnoj upravi, kao i svakoj organizaciji, mora da se zna ko šta radi i zašta je odgovoran.
U sadašnjoj državnoj upravi naše države Srbije takva situacija i takva organizacija nije na sceni. Državni funkcioneri se smenjuju. To su političke funkcije, ali to su i ljudi koji, po pravilu, bez prakse i potrebnog znanja i organizuju sami rad u državnoj upravi. Dakle, oni nisu samo loši činovnici koji nas asociraju na aroganciju, krutost i birokratiju. Samo mali broj ljudi u dobroj organizaciji rada ne zna i neće da radi. Problem je prvenstveno u tome što poslove državne uprave vode ljudi bez iskustva i, nažalost, često bez intelekta koji može zameniti nedostatak tog istog iskustva.
Ako će usvajanjem i sprovođenjem ovih zakona biti ograničen teror vlasti i politike nad strukom i profesijom, nad jednim ustrojstvom koje mora biti postavljeno tako da se smena vlasti vrši na način da se gotovo i ne oseti, onda oba ova zakona podržavam. Ali, u to sumnjam. Zbog nedostatka ovakvih zakona, ovih dana se vrši i klasična odmazda prema ljudima čiji je osnovni greh što su članovi SDP. Veoma je dobro poznato da je SDP jedina levičarska partija koja je bila do skoro u Vladi Vojislava Koštunice, koja se razišla sa ovom vladom zbog koncepta privatizacije javnih preduzeća i njihovih reorganizacija.
Mi smo bili jedina partija u vladajućoj koaliciji koja se, poštujući dogovore sa sindikatima, protivila jednoj takvoj reorganizaciji i privatizaciji i zbog toga je prirodno došlo do našeg razlaza. Jer, jedna levičarska demokratska, istinska levičarska partija kakva je SDP nije mogla da podrži jedan koncept reorganizacije i privatizacije javnih preduzeća, koji ne odgovara onima o čijoj koži je u ovom slučaju bilo reč, a to su naši prirodni saveznici, mislim na sindikate.
Zbog tih različitih koncepata nije smelo da dođe do nečega što se dešava poslednjih nekoliko dana, a to je klasična odmazda koja se vrši prema predstavnicima SDP. Nelogično je da se bez analize, bez toga na koji i kakav način je radio Koordinacioni centar, na čijem čelu je gospodin Nebojša Čović, čovek jednostavno smeni sa svojih funkcija. Dakle, arogancija i brutalnost kojom se vlast obračunala sa visokim državnim funkcionerima, pokazuje kako ne treba raditi.
Mislim da će jedan ovakav zakon, u situaciji kada bude primenjivan, kada mu dođe vreme, sprečiti i onemogućiti jednu ovakvu klasičnu odmazdu. Normalno je da su državni činovnici ljudi koji su odani i lojalni vladajućoj strukturi, ali podsetiću vas da je nenormalno i da nešto što se dešavalo u proteklih nekoliko dana, dokument koji su potpisivali pomoćnici ministara da bi iskazali svoju odanost Vojislavu Koštunici, oni su potpisivali akt u kome kažu: "stavljamo vam se na raspolaganje, gospodine predsedniče".
Mislim da jednu takvu politiku i jednu takvu praksu ovakvim zakonima ubuduće treba izbegavati i na takav način praviti jednu državnu upravu koja će u pravom smisli reči biti servis građana.
Nemojmo dozvoliti da nas politika odvoji od nečega što je ljudsko, nemojmo dozvoliti da neko samo zato što je član SDP, a zove se na primer Jelena Dostanić, u predškolskoj ustanovi na Zvezdari, izgubi posao, zato što je direktorka iz DSS smenila, jer je ona valjda tako shvatila poruku predsednika Vlade Vojislava Koštunice.
Nemojmo dozvoliti da neko samo što je član SDP, pomoćnik je direktora nekih domova, srednjih škola, učeničkih u gradu Beogradu, bude smenjen istog trenutka i pre nego što je stupila na snagu odluka o smeni Nebojše Čovića, bude smenjen od strane direktorke, isto, samo zato što je Gordana Petrović član SDP.
Mislim da način na koji je krenula reorganizacija državne uprave, kroz otpuštanje onih koji su u ovom trenutku članovi SDP, sutra će to možda biti članovi nekih drugih partija, mislim da ovako predloženim zakonima treba da se vratimo na ono što nam je osnovna dužnost i osnovna obaveza, a to je, da služimo građanima Srbije koji su nas izabrali i, pre svega, da državnu upravu pretvorimo u javni servis. Zahvaljujem.
Ako vi ne vidite poslanike kako se javljaju za reč, ne znam šta da kažem.
Javio sam se za repliku na izlaganje poslanika Baralića.
PREDSEDNIK. U redu, proverićemo da li ima osnova.
Reč ima narodni poslanik Dušan Proroković, potom Milan Marković, pa Rajko Baralić.
Gospodine predsedavajući, zahvaljujem. Evo, već četrdesetak minuta se sa ove govornice pominje SDP i njen predsednik dr Nebojša Čović. Očigledno je da onima koji ga spominju i koji SDP sa ove govornice uzimaju u usta smeta to što smo mi učinili u poslednjih nekoliko meseci, a pogotovo im smeta to naše zbližavanje sa predstavnicima sindikata, a izgleda da najviše smeta gospodinu Rajku Baraliću, koji se stavio ovde, ni kriv ni dužan, pored poslanika DSS i predstavnika Vlade, u funkciju portparola Vojislava Koštunice.
Dakle, i Rajku Baraliću, a očigledno i poslanicima SPS smeta ta bliskost SDP sa predstavnicima sindikata. Očigledno im najviše smeta poštovanje naših dogovora sa sindikatima, kada je u pitanju restrukturiranje i privatizacija javnih preduzeća.
Bilo je to pre nekoliko dana kada je u pitanju NIS, a verujte mi, biće to i kada bude u pitanju donošenje zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. SDP ne može i neće da dozvoli da se na jedan ovakav način urušava sistem, najvrednije i najveće vrednosti našeg društva. Pre svega, tu mislim na energetski sistem i na nešto u čemu je zaposleno nekoliko stotina hiljada radnika.
Znam da je to, u stvari, osnovni i suštinski razlog zbog čega vam je reč SDP i predsednik dr Nebojša Čović non-stop u ustima. Gospodine Baraliću, ukoliko imate podataka, ukoliko imate dokaza o krivičnoj odgovornosti gospodina Čovića, molim vas da podnesete krivičnu prijavu ili da učinite sve što je u vašoj moći kako bi se procesuirala odgovornost gospodina Čovića, ali naprosto, to nije tačno.
Molim da sa ove govornice, ne samo što iznosite laži, nego je još gore što pozivate na linč, a što vas predsedavajući ni na koji način nije opomenuo. Ova govornica ne služi da sa nje pozivamo na linč, ona ne služi da se ljudi optužuju za nešto što nisu uradili. Mislim da je to manir i vreme koje je iza nas, u kome ste vi, vaša partija i vaš predsednik i te kako dali svoj maksimalan doprinos.
Što se tiče gospodina Nebojše Čovića i onoga što je on radio na funkciji šefa Koordinacionog centra, bilo bi dobro da smo raspravljali o tome, bilo bi dobro da su se o tome izjašnjavali nadležni odbori, bilo bi dobro i da je Vlada Republike Srbije raspravljala o njegovoj odgovornosti, bilo bi dobro i da ga je predsednik Vlade Vojislav Koštunica pozvao na razgovor, kao što poziva, recimo, ovih dana gospodina Davinića.
Bilo bi sve dobro, ali nije dobro, zato što to nije urađeno na način kako je trebalo da se uradi, zato što je to urađeno u maniru nekih prošlih vremena, zato što je to urađeno, na kraju krajeva, dok je čovek bio na godišnjem odmoru, zato što je to bila klasična odmazda. Molim vas da se ne stavljate u funkciju portparola onih koji čine takvu odmazdu. Zahvaljujem na pažnji.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, za razliku od nekih prethodnih govornika koji su u toku današnje rasprave govorili sa ove govornice i koji su, naravno, moje uvažene kolege poslanici, koji su profesori univerziteta i bolji poznavaoci ove materije koja je danas na dnevnom redu, nisam čovek iz prosvete, niti sam dovoljno stručan da govorim o detaljima predloženog zakona, ali hteo bih da ukažem na drugu dimenziju.
Reforma našeg sistema obrazovanja, pa i visokog obrazovanja, potrebna je koliko i, nadam se da ćete se složiti sa mnom, reforma svakog dela našeg društvenog i ekonomskog života. Nema nikakve sumnje da u školstvu naše države Srbije nešto škripi. Najbolji dokaz za to je činjenica što đaci beže iz škole, a studenti studiraju osam i devet godina, bez imalo interesovanja da što pre dođu do te preko potrebne diplome visokoškolske ustanove. Naravno, prilike koje mi imamo, gde će otići kad završe fakultet, ne teraju ih baš mnogo da što pre završe školu.
Problem je, dakle, mnogo širi, ali ne možemo sedeti skrštenih ruku, već kao što pokušavamo da nađemo najbolja rešenja u privredi i ekonomiji, tako i u ovom duhovnom svetu, Srbija mora da se uzdigne. Pored približavanja opšteprihvaćenim normama i evropskim standardima, iza kojih se najčešće zaklanjamo i koji bolje definišu akademska znanja, uvodimo novi sistem stepenovanja školovanja, stvaraju uslovi za slobodnije intelektualno kretanje profesora i studenata, ali i traži ozbiljnije studiranje.
Ne možemo danas, kada je reč o sistemu našeg školstva, pa i visokog obrazovanja, prećutati jednu od, po meni i po nama poslanici iz SDP, najvažniju temu, a to je etika. Ko su naši današnji profesori i predavači? Iz osnovne, srednje škole i sa fakulteta, složićete se sa mnom, svi se najčešće sećamo i dugo pamtimo one duhovite i šarmantne predavače, koji kroz teoriju slikaju život lepim primerima i metaforama. Pamtili smo i pamtimo one dobronamerne predavače, iz kojih zrači ljudska toplina i dobrota.
Ali, nažalost, sećamo se i onih arogantnih, nadobudnih, nedobronamernih, koji su znali da izdeklamuju ili izdiktiraju nekoliko knjiških definicija, ali koji u nama nisu ostavili nikakav dublji trag, osim lošeg osećanja onoga trenutka kada ih se setimo.
Javna je tajna, nažalost, da se danas u Srbiji mogu kupovati ispiti i da to nisu samo prepričavanja studenata, to je istina i tako, nažalost, izgleda naše društvo danas. Protiv nekih profesora i na Beogradskom univerzitetu vode se sudski postupci zbog primanja mita, ali oni su i dalje za profesorskom katedrom. Vlada ih čak imenuje u svoje specijalne odbore i komisije.
Znam za pretpostavku nevinosti u pravosuđu, ali pitam se koliko će trajati postupak pred sudom, s obzirom da znamo kakva je ažurnost naših sudova i njihova efikasnost, u kome će se utvrđivati da li su ti profesori krivi ili nisu krivi. Verujem, nažalost, da će to trajati nekoliko godina, pet ili šest,, doći će do još nekih promena vlasti, naći će se dobre veze i, kako to naš narod obično kaže, stvar će leći.
Dakle, naše društvo, dame i gospodo narodni poslanici, obolelo je od mita i korupcije, i to i u onim profesijama u kojima nismo mogli ni da sanjamo: lekari i profesori. Surova je istina da je prema ovim profesijama učinjena nepravda i degradacija, koja se može meriti, na neki način, i nekom vrstom zločina.
Zamislite važnost profesije čoveka koji otvara ljudski organizam i spasava ga strašnih muka. Šta se može meriti sa time? Ali, ne treba da zanemarimo ni duhovno. Predavači u osnovnim, srednjim školama i na fakultetima mogu da se igraju ljudskim dušama i u dobrom i lošem smislu. To, nažalost, svi dobro znamo. Mogu da budu interesantni, puni ljubavi, pa čak i deca, i ovakva kakva su kod nas, i zbog nas samih, umeće to da osete. Baš kao u američkim filmovima. Ako stvaramo dobre ljude, imaćemo kasnije i dobra dela, a to je put humanizma koji smo mi sada i ovde negde, čini mi se usput malo zalutali ili smo ga zagubili.
Da se vratim, na samom kraju, na sami predloženi zakon. Poslanici SDP pokušali su da ga malo poboljšaju u proceduralnom delu, kod izbora članova Nacionalnog saveta dali smo dobro rešenje koje je Vlada prihvatila. Doduše, Vlada je preuzela neke naše amandmane kao svoje, ali to je ne sprečava (jer je to normalno) da prihvati naše amandmane, jer su oni podneti 20 dana pre nego što ih je Vlada preuzela za svoje. Zahvaljujem se na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, da se sve radilo na brzinu kada je u pitanju ovaj predlog zakona kojim bi trebalo da se ugasi NIS svedoči i ova današnja rasprava od skoro dva sata, raspravljamo samo o jednom amandmanu, što je dokaz da smo mi, u stvari, danas na početku. Ovo o čemu pričamo danas u stvari je najnačelnija i najsuštinskija rasprava o tome da li ovaj zakon treba usvojiti u ovoj skupštini.
Iako su se neki potrudili da se možda tokom ove letnje pauze uz renoviranje zgrade Skupštine Srbije renoviraju i stavovi pojedinih poslaničkih grupa, mi u SDP-u i dalje ostajemo pri stavu koji smo izneli pre mesec dana u načelnoj raspravi, a koji glasi – Naftna industrija Srbije najpre treba da pronađe strateškog partnera, da se modernizuje, da ojača, pa tek onda da se razgovara o njenoj privatizaciji.
Socijaldemokratska partija zahteva, pre svega, da sindikati budu aktivni učesnici u reformi energetskog sistema u Srbiji.
A to podrazumeva da sindikati utiču i da se proces privatizacije ne samo EPS-a, nego i ostalih javnih preduzeća odvija uz socijalno prihvatljivu cenu svih zaposlenih. Zbog toga je neophodno uraditi sve da se završi posao oko potpisivanja kolektivnih ugovora za energetska javna preduzeća i da se otpočne besplatna podela akcija svim zaposlenima, i sadašnjim i bivšim, u okviru sistema NIS-a. Mi u SDP-u nećemo i ne možemo dozvoliti da radnici budu najveći gubitnici u procesu reorganizacije energetskog sistema i zbog toga smatramo da je neophodno da se kroz socijalni dijalog, pre svega sa reprezentativnim sindikatima, dođe do prihvatljivih rešenja.
Da ne bi bilo zabune i zlonamernih interpretacija i ovaj put želim da naglasim – SDP podržava reorganizaciju javnih preduzeća, NIS-a i EPS-a, ali nemojte da nas u brzini kojom nas plašite poslednjih nekoliko dana, navodno direktivama MMF-a i oročenim datumima do kada treba sprovesti privatizaciju pojedinih delova NIS-a... Takve direktive mi u SDP-u tumačimo kao inicijative koje su u stvari nastale ovde u Beogradu, kod nas, od pojedinih interesnih grupa, a sve sa ciljem da se vrši rasparčavanje NIS-a i još brža privatizacija, kao što smo rekli, odokativno izabranih rafinerija, a jedna interesna grupa da se domogne ogromnog bogatstva od posredničkih provizija, a druga jeftinog kapitala i unosnog tržišta.
Da smo u pravu potvrdila je, posle ove letnje pauze, i poslednja sednica Vlade Republike Srbije, na kojoj je doneta Odluka o pokretanju postupka za javnu nabavku konsultantskih usluga privatizacionog savetnika za NIS, sa rokovima od tri plus četiri meseca, što je daleko od navodnih rokova MMF-a o privatizaciji dve rafinerije.
Zbog svega toga Socijaldemokratska partija će u potpunosti istrajati u poštovanju stavova reprezentativnih sindikata koji su vezani za reformu i privatizaciju energetskog sistema Republike Srbije, koje su 11. avgusta ove godine potpisali predsednici sindikata i predsednik Socijaldemokratske partije dr Nebojša Čović.
Zbog svega toga, na samom kraju, ukoliko i dođe do glasanja o Predlogu ovog zakona, poslanici Socijaldemokratske partije neće učestvovati u njemu.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo kolege narodni poslanici, način i brzina kojom smo kasno popodne, pred kraj radnog dana, otpočeli raspravu o predlogu Vlade kojim bi trebalo da se ukine javno preduzeće NIS, svakom građaninu Srbije, a naročito onima koji su zaposleni u ovom velikom sistemu, u najmanju ruku, izazivaju velike nedoumice, čak bih rekao i sumnje zašto se tako ubrzano, dan-dva pred letnji raspust u Skupštini Republike Srbije, želi ići sa ovakvim predlogom zakona.
Podsetiću vas, 7. jula Vlada Republike Srbije je usvojila Predlog ovog zakona; 14. jula je zaglavlje na dokumentu koji je zaveden u pisarnici Skupštine Republike Srbije; 19. jula, kasno popodne, narodni poslanici su dobili ovaj dokument sa sazivom za 20. juli. Vrhunac brzine i brzopletosti je i početak jučerašnje rasprave. Ministar je, svi smo mogli da se uverimo, u neverovatna tri minuta pokušao da obrazloži zašto Vlada Republike Srbije želi da ukine Javno preduzeće NIS.
U svakoj normalnoj državi, a valjda smo svi svesni činjenice da težimo da Srbija jednoga dana bude normalna država, pored građana zbog kojih se sve ovo radi, najveća pažnja se poklanja nečemu bez čega nema života. Mislim na vodu i na energetske resurse.
Da je trebalo da ukinemo jednu od famoznih agencija koje smo kroz prethodne zakone uvodili, kroz raznorazne zakonske projekte, vodila bi se malo veća rasprava i malo više pažnje bi se posvetilo u obrazloženju koje smo juče čuli ovde od ministra koji, nažalost, nije prisutan danas nama, a ne o NIS.
Mislim da je ministar morao da nam da obrazloženje koje je dostojno ovog visokog doma. Obrazloženje koje smo čuli juče od ministra, gospodina Naumova, u puna tri minuta, jeste obrazloženje koje vređa dostojanstvo Skupštine Republike Srbije.
Naravno da je sva priča od strane predlagača priča koja je zasnovana na reorganizaciji ovog velikog preduzeća. Mi u Socijaldemokratskoj partiji govorimo o privatizaciji, jer ovo što nam je ponuđeno nije ništa drugo nego prvi korak ka privatizaciji NIS-a. Sve ovo je, naravno, u skladu sa zakonom. To niko i ne spori. Međutim, nama poslanicima, a ni celokupnoj javnosti Srbije, naročito podsećam – zaposlenima u ovom velikom sistemu, nije predočena strategija o tome kako će se u budućnosti rešavati sudbina NIS-a.
Pravi se reorganizacija NIS-a, ali nikakva ozbiljna analiza ne postoji, kojom bi se to potkrepilo i dokazalo; nama narodnim poslanicima nije ovde predočena, kako bi taj sistem u budućnosti eventualno bolje funkcionisao. Sve što je poznato je sadržano u činjenici da će se javiti ogroman višak zaposlenih i da će mnogi drugi zaposleni, posle ovakve reorganizacije, i dalje ostati nezaposleni.
Juče smo čuli podatak da je sve ovo što nam je ponuđeno navodno transparentno i da je napravljeno u dogovoru sa svim zaposlenim. Odgovorno tvrdim, ako je to tako, zašto onda predstavnici sindikata nisu bili uključeni u izradu jednog ovakvog projekta reorganizacije NIS-a? O njihovim sudbinama je ovde reč, o zaposlenima u ogromnom sistemu koji ima skoro 13.000, kakva je Naftna industrija Srbije. Niko od zaposlenih ne zna ko je višak, jer zavisi od preraspodele radnih mesta i sistematizacije.
Imam nekoliko pitanja za ministra i Vladu Republike Srbije, ali pošto ih nema, nadam se da će predsedavajući, preko stručne službe, obezbediti da ministar dobije ova pitanja i nadam se da ćemo uskoro dobiti odgovore i kao poslanici, ali i odgovore koje verovatno žele da čuju i svi građani Srbije.
Gde je socijalni program? Da li ga ima? Nema ga. Da li je utvrđen deobni bilans? Nije. Da li je tačno da je vrednost zgrade NIS Jugopetrola na Novom Beogradu 2003. godine u decembru procenjena na 100 miliona dolara, a u decembru 2004. godine, samo godinu posle, ta procena iznosi 30 miliona dolara? Gde se izgubilo 70 miliona dolara?
Reč je o istoj revizorskoj kući "Deloitte and Touche", zbog koje je ministar finansija Mlađan Dinkić preksinoć ovde pred poslanicima Skupštine Srbije povukao drugu tačku dnevnog reda ovog vanrednog zasedanja koja je govorila o izboru revizorske kuće za revizije završnih računa budžeta 2002, 2003. i 2004. godine.
Kako i na koji način se izgubilo 70 miliona dolara? Na ovakav način se stvaraju pretpostavke da u samu privatizaciju NIS-a država Srbija uđe na pogrešan način, što može da dovede do posledica takvih razmera da ćemo teško moći da ih otklonimo u bližoj budućnosti.
Ruski književnik Solženjicin je period u Rusiji posle raspada Sovjetskog Saveza kada se pristupilo privatizaciji nazvao prihvatizacijom. Tako su nastali moćni tajkuni, vlasnici gasa i nafte u Rusiji: Berezovski, Hodorovski, Abramovič i slični. Plašim se da se i kod nas u Srbiji ne dešava nešto slično i zato država Srbija mora zadržati kontrolu nad jednim ovakvim sistemom kakav je NIS. Ko je vlasnik takvog sistema, taj ima moć. Da li mi narodni poslanici Skupštine Srbije hoćemo da, kao najviši zakonodavni dom države Srbije, prepustimo tu moć drugom?
Još jednom ponavljam, Socijaldemokratska partija jeste za privatizaciju, ali nigde ne stoji do kog roka ona mora da se sprovede. Postavlja se onda i logično pitanje gde i kome se žuri, da li je mudrije, pitam ja vas, rasparčavati Naftnu industriju Srbije, pa je onda prodavati ili pronaći strateškog partnera koji će obezbediti i adekvatan novac i socijalni program. To je predlog nas iz Socijaldemokratske partije i zato u ovoj brzini i bez valjanog obrazloženja, koje je izostalo od strane Vlade Republike Srbije, mi poslanici SDP-a nećemo glasati za predlog Vlade Republike Srbije kojim se ukida NIS.
Zahvaljujem se gospodinu ministru i drago mi je što je gospodin ministar prihvatio amandman koji smo podneli koleginica Ljiljana Nestorović i ja. Očigledno je da je gospodin ministar iskoristio priliku kada je gledanost jako velika, jer je već oko tri sata, za prihvatanje amandmana. Ali, bolje ikad, nego nikad. Hvala.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, pozivam se na član 220. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije. Za otprilike dva sata biće tačno 48 časova kako smo dobili famoznu pozitivnu ocenu Studije izvodljivosti.
Član 220. kaže: "Narodni poslanik ima pravo da bude obavešten o svim pitanjima potrebnim za vršenje funkcije narodnog poslanika."
U prethodna dva dana sa ove govornice slušali smo bezbroj uvaženih kolega narodnih poslanika, pogotovu nas iz vladajuće koalicije, o doprinosu koji je vlada Vojislava Koštunice, a koju smo mi izabrali, dala, a tu su i narodni poslanici i pojedini odbori Skupštine Srbije, za dobijanje tako dugo čekanog dokumenta koji se zove izveštaj Komisije o pozitivnoj studiji izvodljivosti.
Tražim od nadležnih službi Skupštine Republike Srbije da najkasnije do utorka svi poslanici Skupštine Srbije dobiju prevedeni tekst pozitivne studije o izvodljivosti. Hvala.
Javio sam se za repliku kolegi Vučiću, ali očigledno gospodin Aligrudić je ovde govorio o Studiji izvodljivosti. Ne znam kakve veze kumovi imaju sa Studijom izvodljivosti, koju smo dobili na zadovoljstvo građana Srbije.
Gospodine Vučiću, nisam mislio na upadicu koju sam vam izrekao, doduše neprimereno, na kumovske veze između predsednika dve parlamentarne stranke koje imaju poslaničke grupe u ovom parlamentu. Mislio sam na ono isto na šta ste i vi mislili, na kumovske veze u Elektroprivredi Srbije.
Mislim da ste vi zaista najpozvaniji da pričate o kumovskim vezama u Elektroprivredi Srbije, jer ste bili predsednik Anketnog odbora za zloupotrebe i nezakonitosti u Elektroprivredi Srbije, i mene čudi zašto niste koristili svoje pravo i intervenisali da se konačno jednom taj izveštaj Anketnog odbora nađe na dnevnom redu Skupštine Srbije, kako to i priliči, jer valjda smo ga napravili da bismo imali izveštaj o radu Anketnog odbora.
Isto tako očekujem i čudim se zašto nemamo izveštaj o radu Anketnog odbora Komisije za hartije od vrednosti, a ne da po tačkama 19, 20. i 21. raspravljamo o finansijskim izveštajima Komisije za hartije od vrednosti.
Samo toliko, da ne bi bilo nedoumica. A da postoje kumovske veze u Elektroprivredi Srbije, da građani Srbije osećaju rezultate tih kumovskih veza, to je više nego jasno svim građanima Srbije.
 Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram povredu Poslovnika u članu 100. koji govori o dostojanstvu poslanika i Narodne skupštine Republike Srbije.
Do sada smo, nažalost, bili svedoci da se poslanici jedni drugima obraćaju neprimerenim rečima, ali ono što smo mogli da čujemo na televiziji i pročitamo u novinama, a što je izgovorio ovde prisutan ministar finansija Mlađan Dinkić, govoreći o poslanicima Skupštine Srbije, naprosto prevazilazi sve što je viđeno u dosadašnjem parlamentarnom životu.
Gospodin Mlađan Dinkić je sebi dao za pravo da poslanike Skupštine Republike Srbije i ovaj visoki zakonodavni dom, koji ga je birao, i njega i celu Vladu Vojislava Koštunice, uporedi sa javnim preduzećima i da nam zapreti uvođenjem privremenih mera iliti ne znam kakvih sankcija, kao što je to bio i slučaj u JAT-u.
Da li neko misli da će slati specijalce u Skupštinu Srbije, kao što je slao specijalce u hangare Aerodroma, JAT-a, Javnog preduzeća, ne znam, ali u okviru Poslovnika Skupštine Republike Srbije tražim od gospodina Mlađana Dinkića da demantuje da je to rekao, ako nije rekao, ili da se javno izvini poslanicima Skupštine Srbije i ovom visokom domu koji ga je birao.
Zahvaljujem, poštovana potpredsednice, dame i gospodo uvažene kolege narodni poslanici, dobro je što smo evo već na samom kraju rasprave o jednom aktu koji za nas iz SDP-a nije trebalo ni da se nađe na dnevnom redu.
Kažem da je dobro što smo na kraju rasprave, jer smo u prethodnom delu čuli toliko toga što predstavlja kršenje Poslovnika i povredu dostojanstva poslanika i Skupštine, jer je izrečeno toliko mržnje, toliko besa, toliko žuči od strane poslanika prema drugim poslanicima, da me je u pojedinim trenucima bilo i sramota što uopšte sedim u ovoj sali. Mogu da pretpostavim kako su se osećali građani Srbije koji posredstvom TV prenosa gledaju ovaj rad Skupštine Republike Srbije.
Bio sam u uverenju da posle rasprave o predloženim zakonima o izjednačavanju ravnogoraca i partizana nećemo jedni drugima govoriti toliko teške i ružne reči, ali nažalost prevario sam se. Žao mi je što današnjim radom ne predsedava gospodin Zoran Anđelković jer bismo onda upotpunili sliku apsurda, onda bismo vratili točak istorije nekih 10 do 12 godina unazad.
Za nas, ponavljam još jednom, iz SDP-a ovaj akt je neprihvatljiv i nepotreban. Jedna ovakva rezolucija koja se, kako predlagač to kaže u svom nazivu, bavi odbranom porodice Slobodana Miloševića od navodnog progona, nije ni trebalo uopšte da se nađe na dnevnom redu.
Zašto se ona uopšte našla na dnevnom redu? Pa, zato što predsednik Skupštine Republike Srbije, gospodin Predrag Marković, izgleda nije niti odgovorio tačno gospodinu, kolegi Bošku Ristiću, niti je pametno, rasuđujući mudro, tumačio Poslovnik, koga svi moramo da se držimo. A, šta kaže Poslovnik?
Poslovnik u članu 46. doslovce kaže da Zakonodavni odbor razmatra predlog zakona, drugog propisa i opšteg akta koji je upućen Narodnoj skupštini, sa stanovišta njegove usklađenosti sa Ustavom i pravnim sistemom. Pa, član 135. tog istog poslovnika kaže - predlog zakona, pre razmatranja u Narodnoj skupštini, razmatraju nadležni odbori i Vlada, ako nije predlagač zakona.
Znamo da Vlada nije predlagač zakona, ali poslednji peti stav tog istog člana kaže - ukoliko nadležni odbori i Vlada ne dostave izveštaje, odnosno mišljenje, Narodna skupština može odlučiti da se predlog zakona razmatra i bez njih, ili utvrditi novi rok u kome su dužni da to učine.
Gledajući u stenogram sa početka rasprave o ovoj rezoluciji konstatovali smo, i svedoci smo, da nadležni i Zakonodavni odbor nije podneo mišljenje, niti da je predsedavajući konstatovao da nemamo mišljenje Zakonodavnog odbora, niti je pitao Skupštinu Republike Srbije, odnosno većinu prisutnih poslanika da li možemo da radimo bez mišljenja Zakonodavnog odbora.
Dakle, u tom kontekstu mislimo da je ovaj akt suprotan Poslovniku o radu Skupštine Republike Srbije.
Čime se mi bavimo već evo 11 dana? Podsetiću vas da smo počeli raspravu 18. februara, a danas je 28. februar. Bilo je reči u raspravi od strane nekih kolega, koji su kritikovali ovu rezoluciju, da je reč o velikoj Srbiji. S druge strane, od nekih drugih je bilo reči da je ovde reč o evropskoj Srbiji. Za nas u SDP-u, kada biramo između te dve Srbije, mi biramo normalnu Srbiju.
Lično bih voleo i tražio od svih poslanika da rade onaj posao za koji su nas građani Srbije birali. A toliko zakona, drage i poštovane kolege, čeka u proceduri da raspravljamo i da razgovaramo u ovom visokom domu o njima, a mi treba da donosimo jedan ovakav akt koji, podsećam, po mišljenju nas iz SDP-a, nije u skladu sa Poslovnikom i suprotan je Ustavu.
Čini mi se da je predsednik Skupštine Republike Srbije uradio nešto što obično rade neki nastavnici u školama. Znate, date slobodnu temu đacima, pa onda svako piše i priča šta god hoće. U prethodnom toku rasprave o ovoj rezoluciji, nažalost, upravo se tako nešto i dešavalo.
Razumem političke motive predlagača i to je sasvim legitimno i dopušteno od strane onih koji su ovo tražili. Međutim, izgleda da je dogovor postignut ne ovde u Beogradu, nego u Haškom tribunalu, odnosno u njegovim pritvorskim jedinicama, a dogovor su postigli predsednik SRS, dr Vojislav Šešelj i, čini mi se, budući počasni predsednik SRS, gospodin Slobodan Milošević.
Jer, koliko vidim, socijalisti nisu ovlašćeni zastupnici interesa Slobodana Miloševića i njegove porodice, nego valjda nemajući poverenja u njih, pošto su ga davno izneverili, on je ovlastio na neki način predstavnike SRS da ga zastupaju.
Na samom kraju, SDP će glasati protiv ovakve rezolucije ukoliko ona dođe na glasanje u Skupštinu Republike Srbije. Nadam se da će poslanici vladajuće koalicije DSS-a i G 17 plus ući u salu Skupštine Republike Srbije i glasati protiv jedne ovakve rezolucije, odnosno protiv jednog ovakvog dokumenta. Zahvaljujem se na pažnji.