Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Meho Omerović

Meho Omerović

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Dobar dan, uvažene koleginice i kolege, poštovana predsednice Skupštine, uvaženi ministre Antiću, u svojstvu ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe SDPS, od četiri predloga zakona kojim se ratifikuju međunarodni sporazumi, posebnu pažnju posvetiti i govoriću isključivo i samo o ovom prvom predlogu, a to je Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije protiv regrutovanja, korišćenja finansiranja i obuke plaćenika. Neskromno ću reći da poslanička grupa SDPS ima i veću odgovornost za raspravu po ovoj temi, jer pre nepunih godinu dana, 10. oktobra 2014. godine, upravo na predlog SDPS mi smo izvršili izmene i dopune Krivičnog zakonika Republike Srbije, kojim smo uveli dva nova krivična dela, protiv čovečnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom i to krivično delo učestvovanja u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi i krivično delo organizovanja i učestvovanja u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi.
Dakle, država Srbija se kroz ove izmene i dopune zakona svrstala u red onih zemalja koje povećavaju svoj međunarodni kredibilitet i poštuju preuzete međunarodne obaveze. Ovim izmenama i dopunama, mi smo unapredili svoje krivično i pravno zakonodavstvo. Mislim da je važno da kao odgovorno društvo, kao država sa svojim pravnim mehanizmima i instrumentima, delujemo na sve izraženiju bezbednosnu pojavu radikalizacije i vrbovanja građana Republike Srbije za učešće u stranim konfliktima.
Svedoci smo poslednjih nekoliko godina, na žalost, učešća državljanja Republike Srbije na stranim ratištima, a najznačajnija su svakako Sirija i Ukrajina. Važno je da smo i kroz ovaj zakon u samo nešto više od godinu dana, uspeli da postignemo ono što nam je bio prvobitni cilj. Dakle, obeshrabrili smo i stavili u istu ravan sve one koji su nameravali ili su već bili na jednom od ovih ratišta da to što čine jeste krivično delo. Ja na žalost nemam još uvek podatke o tome koliko je onih državljana Republike Srbije koji su učestvovali na nekim ratištima, se vratilo u Srbiju i da li su procesuirani, da li su u skladu sa novim krivičnim zakonodavstvom bili podvrgnuti optužnicama, odnosno da li je tužilaštvo reagovalo i u kojoj je to fazi, ali o tome ćemo verovatno razgovarati u nekom od narednih dana.
Ovaj Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije treba biti iskren, kasni, kasni kada smo u pitanju kao država, zato što je 1999. godine međunarodna zajednica ratifikovala i donela ovu konvenciju, tačnije rečeno 12. decembra, od 12. marta 2001. godine Republika Srbija kao sukcesor bivše SFRJ je potvrdila da ostaje potpisnica ove Konvencije i tek danas, krajem 2015. godine ona se nalazi pred nama, narodnim poslanicima i mi ćemo je, ja sam uveren, ubeđen u danu za glasanje i ratifikovati i samim tim potvrditi ono što sam rekao kada je u pitanju kredibilitet naše države i kada je u pitanju problem odlaska naših građana na strana ratišta, jer ovim zakonskim rešenjima i potvrđivanjem ove Konvencije, mi ćemo demotivisati i dalje odlazak stranih građana u krizna područja.
Ono što želim da naglasim, mislim da, kada je u pitanju terorizam, kada je u pitanju najveći izazov sa kojim se suočava savremeni svet, pa samim tim i naša država i region, jer podsetiću vas, upravo iz država bivše Jugoslavije, našeg regiona, desetine i stotine ljudi su na neki način angažovani na nekim od stranih ratišta.
Zbog toga je nemoguće, treba biti iskren do kraja definisati propisom i rekao bih, propisati i predvideti sve moguće situacije, posebno ne u ovoj oblasti, a podsetiću vas, u ovoj oblasti ni naučna teorija, ni praksa još uvek nisu uspele da sve ovo o čemu mi govorimo, što je problem savremenog sveta, jasno i precizno definišu, jer ne postoje opšte prihvaćene norme, niti kriterijumi u pogledu oružanog konflikta, u pogledu toga kako se definiše jedan oružani konflikt na određenom delu teritorije bilo koje države na svetu.
Mi smo i svedoci, na kraju krajeva, čitajući novine, slušajući i gledajući radio i televiziju, učestvujući na razno, raznim međunarodnim skupovima, na kojima prisustvuju i najrelevantniji i najveće zemlje sveta, da jedni relevantni akteri na međunarodnoj sceni se opredeljuju za nešto što se događa u jednom delu sveta, kao oslobodilačka borba, a drugi to sankcionišu ili nazivaju terorizmom ili separatizmom.
Na žalost, i mi u Srbiji smo na sopstvenom primeru najbolje osetili nedostatak opšte prihvaćenih kriterijuma, ono što želim da naglasim i što mislim da će kroz ratifikaciju ove konvencije i kroz punu primenu zakona koji smo usvojili pre godinu dana i u Srbiji se otkloniti oni nedostaci koji su prisutni u svakodnevnoj štampi. Mi moramo da jasno i precizno definišemo ko su ti ljudi. Nemojte nekima da tepamo da su dobrovoljci, a neke nazivamo teroristima. Neki su plaćenici, a neki su psi rata, neki su separatisti.
Dakle, kada je u pitanju zakon koji smo usvojili i koji se primenjuje, oni su svi prekršioci zakona. Dakle, za državu Srbiju, za pravne instrumente, za tužilaštvo i za sve nas, to su prekršioci zakona. Oni krše zakon koji smo mi doneli, a vi ih možete nazivati ovako ili onako, oni čine krivično delo koje smo mi uveli u naše krivično zakonodavstvo i mislim da je na taj način Srbija pokazala i sebi ali i svetu, da kroz ovu Ratifikaciju koja je danas na dnevnom redu, posle 33 zemlje, od čega su samo četiri države EU, Srbija ulazi u red onih zemalja koje shvataju opasnost, sve konsekvence, shvataju svu pošast, zlo i probleme, ono što se naziva učešćem na stranim ratištima.
Ja bih podsetio na još jednu Rezoluciju SB UN, a to je Rezolucija 2178 koja naglašava da se terorizam ne može, niti sme povezivati sa bilo kojom religijom, sa bilo kojom nacionalnošću ili sa bilo kojom civilizacijom. Ta ista Rezolucija potvrđuje da članice moraju da obezbede, da su sve mere koje su preduzete u borbi protiv terorizma u skladu sa odredbama međunarodnog prava. Uočava se i kroz rezolucije i kroz ovu Konvenciju koju ćemo usvojiti, da terorizam ne može da se pobedi samo vojnom akcijom i zakonskim odredbama, već su potrebni obaveštajni podaci i stoga je potrebna sveobuhvatna koordinacija i saradnja službi bezbednosti.
Države članice su pozvane, naravno, kroz obe ove rezolucije i konvencije da sarađuju da bi sprečile teroriste, da koriste savremenu tehnologiju, i na samom kraju, naravno da Savet bezbednosti osuđuje sve vrste ekstremizama i zahteva da se teroristi razoružaju i obustave sve terorističke akcije učešća u ovim konfliktima.
Mislim da smo i kroz zakon o kome sam govorio, već napravili jedan veliki iskorak, da smo pokazali i savremenom svetu, i onim državama koje su mnogo pre nas ratifikovale ovu Konvenciju, da je Srbija spremna da se uhvati u koštac sa ovim velikim zlom i sa pošašću koja nas je snašla.
Mi nemamo još uvek precizne podatke o broju građana Republike Srbije, državljana koji se nalaze na ratištima, ni u Siriji, ni u Ukrajini, ali ono što možemo da tvrdimo, to je da je posle usvajanja ovog zakon, da je posle definisanja nova dva krivična dela, broj onih koji su otišli na ta strana ratišta, zanemarljiv, ili se može staviti na prste jedne ruke.
Naravno, očekujem da i naše pravosuđe, pre svega mislim na tužilaštvo, da reaguje blagovremeno onog trenutka kada se oni državljani Republike Srbije, koji su učestvovali na ovim stranim ratištima, ponovo pojave na teritoriji Republike Srbije i oni moraju biti procesuirani, moraju odgovarati za krivično delo učestvovanja u ratu na drugoj teritoriji i oni moraju da budu sankcionisani za to što su učinili i oni moraju, na kraju, krajeva odgovarati pred zakonom i pred državom Republikom Srbijom.
U tom smislu neću govoriti o ostalim konvencijama, i SDPS će u danu za glasanje, ne samo podržati ovu Konvenciju, nego će podržati i ostale međunarodne sporazume koji će biti na dnevnom redu i koje ćemo izglasati. Hvala na pažnji.
  Zahvaljujem gospodine potpredsedniče Skupštine, uvažena gospođo Janković, drage i poštovane koleginice i kolege narodne poslanice i narodni poslanici, moram priznati da je meni žao što mi na početku današnje rasprave kada treba da izaberemo i raspravljamo o Povereniku za zaštitu ravnopravnosti vodimo jednu ovakvu raspravu. Zašto to kažem? Pa, zato što mi, narodni poslanici, mi koji su građani Republike Srbije izabrali da vode interese o našim građanima, pre svega bi u svom radu trebalo da se oslanjamo i da najviše i najveće saveznike tražimo upravo u nezavisnim državnim telima. Mislim tu na Zaštitnika građana, na Poverenika za zaštitu informacija od javnog značaja i Poverenicu za zaštitu ravnopravnosti.
Ustav Republike Srbije i zakoni su naprosto instituciju Poverenika za zaštitu ravnopravnosti dali veoma širok delokrug rada. To su gotovo sve oblasti društvenog rada i života, jer je zabrana diskriminacije i poštovanje ravnopravnosti utvrđena kao opšte Ustavno načelo. Ja bih vas podsetio da u Ustavu Republike Srbije čak u prvih 80 članova se govori o ljudskim pravima, o poštovanju ljudskih prava i sloboda svih građana Republike Srbije.
Dakle, nadležnosti i okvir rada Poverenika za zaštitu ravnopravnosti utvrđeni su i zakonom, ja bih vas podsetio, Zakonom o zaštiti ravnopravnosti, još iz 2000. godine. Naša Skupština ima Poslovnik. Poslovnik tu jasno definiše i reguliše postupak za vršenje nadzora nad radom državnih organa, uspostavljanju posebnih zakona i razmatranju njihovih izveštaja.
Upravo i poslanička grupa SDPS, a i ja u ovom svojstvu i kao predsednik Odbora za ljudska, manjinska prava i ravnopravnost polova koji u svojoj nadležnosti ima razmatranje pitanja iz rada, nadležnosti Poverenice za zaštitu ravnopravnosti, podržavamo u potpunosti predlog koji je vladajuća koalicija dala kada je u pitanju izbor ličnosti koji će voditi ovu veoma značajnu instituciju. To je predlog koji je podržalo oko 200 narodnih poslanika, čini mi se, nemojte me držati za reč. Dakle, ovo je predlog velikog broja narodnih poslanika i rekao bih svih poslaničkih grupa iz vladajuće koalicije.
Ne bih voleo da mi unosimo ovde sada elemente polemike i rasprave o tome šta je bilo, kako je bilo. Ne bih ni da polemišemo sa civilnim sektorom. Skupština Srbije sa nezavisnim državnim institucijama, sa nevladinim organizacijama mora i treba u budućem radu permanentno da radi, ali znate šta, neke koalicije i nekih 200 tzv. koalicija nevladinih organizacija imalo je pravo i mogućnost kao i u nekim prethodnim periodima da se konsultuje, da da eventualno svoje predloge, da li putem, da obave razgovore sa poslaničkim grupama, sa nekim odborima u okviru Skupštine Republike Srbije. Oni to nisu uradili.
Predsednica Skupštine Maja Gojković je 7. aprila dostavila predlog svim poslaničkim grupama, svim poslaničkim grupama da u skladu sa Poslovnikom i zakonom ukoliko imaju predlog ili kandidata da ih dostave na pisarnicu i predsednici Skupštine kako bi matični odbor, Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo imao prostora i mogućnosti da razmatra eventualno više kandidatura. Nijedna poslanička grupa osim onih poslaničkih grupa koje sam spomenuo u okviru vladajuće koalicije nije imala nijednog kandidata. Zašto je to tako, to morate pitati njih, ali nemojmo pričati o tome da nije bilo mogućnosti, da nije bilo prostora, da se sve radilo ispod žita i preko noći, jer naprosto to nije tačno.
Još u januaru mesecu, bivša Poverenica za zaštitu ravnopravnosti polova, gospođa Nevena Petrušić i na odboru kojim ja predsedavam je više puta naglasila da 5. maja ističe mandata i predsednica Narodna skupština Republike Srbije je u više intervjua govorila da će Skupština Republike Srbije u zakonskom roku izabrati novog Poverenika za zaštitu ravnopravnosti. Dakle, celokupna javnost u Srbiji je znala za postupak, odnosno za rokove i dinamiku koja se odvija kada je u pitanju izbor ove veoma značajne institucije.
Dakle, ja bih zamolio sve one koji eventualno imaju primedbe na ono što je gospođa Janković radila u svom dosadašnjem životu, da to kažu ovde pred građanima Republike Srbije i pred svim narodnim poslanicima Republike Srbije. Ja, moram biti ličan, imao to zadovoljstvo i iskustvo da dugo godina sarađujem sa gospođom Janković. Ona je osoba koja ne samo da odgovora onim zakonskim kriterijumima, ona je pre svega osoba koja je odgovorna, osoba koja je stručna, osoba koja zna da radi svoj posao.
Rekao bih jednu stvar koju mi u parlamentu retko govorimo. Mi gledamo da li je sve po zakonu, i tako moramo da radimo, na kraju krajeva, ali ja bih dodao i jedan segment ljudske ličnosti i onih moralnih osobina koje gospođa Janković ima, a to je posvećenost poslu, posvećenost onim kategorijama stanovništva koje su ugrožene u našem društvu. Ona se čitavu deceniju bavila upravo najugroženijim kategorijama u našem društvu. To su stari, osobe sa invaliditetom, Romi, deca, itd. Dakle, čitav niz najugroženijih kategorija našeg društva, čitav niz građana Republike Srbije koji jesu bili diskriminisani. Oni su bili oblast kojom se ona bavila i za koju je bila i te kako posvećena. Imala je ono što često zaboravljamo, imala je taj ljudski pristup, imala je tu empatiju prema upravo takvim ljudima. Mislim da je važno da i taj segment istaknemo.
Dakle, da li je neko obavljao ovu ili onu funkciju, važno je, ali, po meni je mnogo značajnije i mnogo važnije da li ta osoba ima senzibilitet za ugrožene kategorije, da li ta osoba shvata šta je diskriminacija, da li ta osoba zna da razume diskriminisane osobe i, pre svega, ima li spremnost i volju da im pomogne.
U tom kontekstu, Socijaldemokratska partija Srbije kao jedan od predlagača gospođe Brankice Janković za funkciju Poverenice za zaštitu ravnopravnosti će, naravno, u Danu za glasanje podržati njen izbor. Ja duboko verujem da će i ovaj parlament i odbor kojim ja predsedavam imati veoma dobrog saveznika u poslu koji je pred nama. Jer, diskriminacije u našem društvu ima, toga ne treba da se stidimo, ne treba ni da je krijemo da postoji. Mi moramo da je rešavamo, mi moramo da pomažemo, a nema bolje pomoći od iskrene i institucionalne saradnje između Narodne skupštine Republike Srbije i institucije kakva je Poverenica za zaštitu ravnopravnosti. U tom smislu vam se još jednom zahvaljujem.
Izvinjavam se, poštovana predsednice, poštovanje vama, uvaženi gospodine ministre, predstavnici Vojske, amandman na član 3. koji su podneli zajedno poslanici SDPS ima za cilj…
Jeste, javio sam se.
Hvala najlepše.
Predlažemo da se reči „ratno vazduhoplovstvo“ menjaju u „vazduhoplovstvo“. Zašto? Zato što smatramo da politika mira i deklaracije koju je ova Narodna skupština Republike Srbije usvojila, a koja ima za cilj i vojnu neutralnost, nam daje za pravo da iz ovog Predloga zakona izbacimo termin „ratni“.
Vlada Republike Srbije u svom obrazloženju kaže da ne prihvata ovaj amandman zato što se nazivom „ratno vazduhoplovstvo“ nastavlja prekinuta tradicija i kontinuitet ovog vida Vojske Srbije i što ovaj pojam odražava suštinu njenog postojanja. Sumnjam da je suština postojanja vojske rat.
Kada je reč o kontinuitetu i prekinutoj tradiciji, da li je to tradicija Kraljevine Jugoslavije ili je to tradicija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije? Zašto to kažem? Naziv „ratno vazduhoplovstvo“ na koji se Ministarstvo odbrane poziva, kao na tradiciju u obrazloženju odbijanja amandmana, datira iz vremena Kraljevine Jugoslavije, a kada je ustanovljeno ratno vazduhoplovstvo. Ovaj naziv je postojao i kao ratno vazduhoplovstvo Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije od 21. maja 1941. godine, pa sve do 1990. godine. Dakle, i tokom i posle Drugog svetskog rata je bio u primeni. Tek posle 2000. godine mi smo reformom vojske ovaj rod preimenovali u vazduhoplovstvo.
Inače, mala lekcija iz istorije, kada je Srbija prvi put nabavila avione, među prvih 15 zemalja u svetu, to je vrlo važno istaći, tokom balkanskih ratova, naziv koji je korišćen je bio srpska avijatika. Praksa u imenovanju ovog dela Ministarstva jeste različita. SAD imaju vazduhoplovstvo, Velika Britanija ima kraljevsko vazduhoplovstvo, Rusija ima vojno vazduhoplovstvo. Grci, Italijani, Slovenci, Izrael i Sirija imaju ratna vazduhoplovstva. Rumuni imaju vazduhoplovne snage.
U terminološkoj zbrci oko ovog pojma dominira pojam ratnog vazduhoplovstva koji ga i razlikuje od civilnog, a u vrednosnom sistemu ja mislim da je možda blaži termin vojno vazduhoplovstvo, ali ako se traži uporište u tradiciji što jeste argumentacija predlagača zakona, odnosno Ministarstva odbrane ovaj termin nije bio prisutan u Srbiji.
Prvi termin avijatika potiče od latinske reči avijatika što znači vazduhoplovstvo. I stoga smo mi predložili upravo i vodeći se računa o politici države i mirotvorom da se ratno vazduhoplovstvo u svo uvažavanje, naravno, i tradiciji i svega onoga što ona nosi sa sobom u najpozitivnijem smislu, kao što sam i naveo od balkanskih ratova kada je Srbija među prvih 15 zemalja kupila i imala svoje avione do poslednjih dana. Mislim da je ratno vazduhoplovstvo u ovom trenutku neprimereno upravo zbog pozicije koju ima i država Srbija upravo zbog zakona i Ustava i upravo zbog opredeljenja za mir koji imamo kao društvo. Zahvaljujem se.
Poštovana predsednice, dozvolite mi da u svojstvu predsednika Odbora za ljudska, manjinska prava i ravnopravnost polova u čijoj nadležnosti i jeste položaj odnosno ravnopravnost ili neravnopravnost odnosno nejednakost kada su pitanju žene u našem društvu, podržim amandman uvaženih koleginica i Ženske parlamentarne mreže.

Gospodine ministre, ovo vaše obrazloženje bez operativne definicije apsolutno ne razumem, ali budite sigurni da ćemo već posle tri meseca zakazati sednicu Odbora za ljudska, manjinska prava i ravnopravnost polova i da ću vas pitati kako ste predvideli te dodatne mere i pratićemo šta radite, jer ste to rekli u obrazloženju i ja verujem da ćete se držati toga i da ćete iznaći mogućnost da se ovaj amandman, koji su uvažene koleginice predložile i pretoči konačno u delo, jer mislim da to žene Srbije zaslužuju.
Zahvaljujem se, poštovana predsednice.
Uvaženi predstavnici Zaštitnika građana, drage kolenice i kolege narodne poslanice i narodni poslanici, današnji dan će u bliskoj budućnosti biti veoma značajan iz jednog veoma prostog razloga.
Ovo je prvi put da Narodna skupština Republike Srbije u plenumu raspravlja o godišnjem Izveštaju nacionalnog mehanizma za prevenciju torture. Reč je o izveštaju za 2013. godinu, a koji su razmatrala tri skupštinska odbora, kao što je navela i predsednica, i koji su vam dostavili predloge svojih izveštaja sa zaključcima koje vam nudimo danas na razmatranje, a povodom ovog godišnjeg izveštaja.
Ono što želim da napomenem i što bi trebalo da znaju svi građani Republike Srbije, jer je ovo mlada institucija, ovo je institucija u povoju, pošavši od svesti da su stalna sveobuhvatna kontrola i efikasni mehanizmi prevencije daleko lakši kada se uspostave na nacionalnom nivou. Opcionim protokolom, uz Konvenciju protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka, predviđeno je da svaka država članica formira ili odredi jedan ili više nezavisnih mehanizama za sprečavanje mučenja na nacionalnom nivou, odnosno nacionalni mehanizam za prevenciju torture.
U tom smislu poslove ovog nacionalnog mehanizma u našoj državi obavlja Zaštitnik građana u saradnji sa ombudsmanima AP i udruženjima, čijim je statutom predviđen cilj udruživanja, unapređenje i zaštita ljudskih prava i sloboda.
Opcioni protokol uz Konvenciju protiv torture i drugih surovih neljudskih ili ponižavajući kazni ili postupaka je jedan od najznačajnijih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava, čiji je neposredni cilj sprečavanje mučenja ili bilo kog drugog oblika zlostavljanja.
Nacionalni mehanizam, koji je kod nas konstituisan, je zaživeo izmenama Zakona 28. jula 2011. godine. Ovo što mi danas imamo pred nama je drugi godišnji Izveštaj Zaštitnika građana. Dakle, ovaj nacionalni mehanizam treba da svojim kontinuiranim posetama, ustanovama u kojima se nalaze lica koja su lišena slobode odvrati, pre svega, sve državne organe i službena lica od bilo kakvog oblika zlostavljanja i usmeri državu ka stvaranju životnih uslova u mestima gde su smeštena lica koja su lišena slobode, u skladu sa opšteprihvaćenim standardima.
U tom smislu su i izveštaji, koji su danas pred vama, pokušaj Narodne skupštine Republike Srbije da u ovom slučaju preko svojih matičnih, odnosno nadležnih skupštinskih odbora vrši onu svoju funkciju koju mi često nažalost zaboravljamo, a to je kontrolna funkcija Narodne skupštine Republike Srbije.
Dakle, mi imamo mehanizme, mi imamo instrumente da kao kontrolni organ u svojstvu Narodne skupštine Republike Srbije preko svojih odbora kontrolišemo kako državni organi, institucije poštuju sve ovo što mi svojim zakonima i Ustavom zapisali.
Iz Izveštaja o Nacionalnom mehanizmu za prevenciju torture za 2013. godinu možemo veoma jasno i precizno videti da je Zaštitnik građana celovito predstavio aktivnosti u obavljanju poslova Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture u delokrugu koji se odnosi, pre svega, na zaštitu i unapređenje ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Sve ovo što mi nudimo danas narodnim poslanicima za usvajanje jeste pokušaj da mi, kao zakonodavni organ, koji će koristeći svoj kontrolni mehanizam, unaprediti pre svega postupanje prema pritvorenicima i licima koja su na izdržavanju zatvorske kazne u kazneno-popravnim zavodima, zatim osobama koje su smeštene u psihijatrijske institucije ili neke druge domove za mentalno obolele, kao i osobama koje su u tranzitu, odnosno koje su azilanti i koji se nalaze u institucijama koje su za to predviđene.
Naša tri odbora su vama ponudila tri različita zaključka, svako iz svoje nadležnosti i ja verujem da ćemo mi usvajajući ove zaključke, dati i dodatni podsticaj i Zaštitniku građana da kroz sve ono što nam zakon dozvoljava, kroz mehanizme koji nam stoje na raspolaganju, unapredimo položaj ljudskih prava i sloboda i verskih sloboda svih onih koji se nalaze u ovim ustanovama. Jer, samo je jedna razlika između nas i svi ovih osoba koji se tretiraju kroz izveštaje.
Mi smo na slobodi, a oni su lišeni slobode i ja bih voleo da kroz ovaj izveštaj i izveštaj koji će narednih godina uslediti mi kao društvo pokažemo jasnu spremnost da želimo da unapređujemo sve oblike ljudskih prava i sloboda i koji se odnose na sve ljude bez obzira gde se trenutno nalaze i zbog čega su u ovoj ili onoj ustanovi. Toliko za početak. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem.
Imam potrebu da pojasnim onim koleginicama i kolegama koji su ostali u sali i koje zanima ovo što je danas na dnevnom redu, da mi danas ipak ne razgovaramo o izveštaju Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture. To nije tačka dnevnog reda.
Na dnevnom redu su izveštaji i predlozi zaključaka tri skupštinska odbora – Odbora za prava deteta, Odbora za pravosuđe i državnu upravu i Odbora kojim predsedava moja malenkost, za ljudska, manjinska prava i ravnopravnost polova. To je koleginica Marija Obradović na početku svog izlaganja takođe jasno stavila do znanja. Ja vas molim da ne upadamo u sopstvenu zamku, pogotovo da ne polemišemo sa dobrom namerom Zaštitnika građana i njegovog zamenika koji rukovodi kao koordinator Nacionalnim mehanizmom za prevenciju torture i koje je samo radi dobrog i, rekao bih, korektnog odnosa i sa parlamentom i sa svima nama koji smo narodni poslanici, jer ovo je tek drugi izveštaj koji mi u istoriji države Srbije i parlamentarizma razmatramo, godišnji. Ovo je institucija koja je u povoju.
Samo zahvaljujući dobroj komunikaciji i odnosima i upravo sa željom da ovaj godišnji izveštaj sadrži i primere nečega čime su se rukovodili i koji su to relevantni, kako međunarodni dokumenti, tako i domaći u svom radu i preporuke i propisi itd, navedeno je ovo što ima pod 19 tzv. dodataka. Dakle, oni nisu ni morali stavljati ove dodatke u svoj godišnji izveštaj, ali su ih čisto stavili kao plastični primer i ovo o čemu je govorio uvaženi kolega Rističević, to je samo jedan od sporazuma sa jednom od nevladinih organizacija. Takvih sporazuma ima koliko god hoćete. Oni nisu ni morali biti dodaci ovom izveštaju.
Voleo bih da se vratimo na predloge zaključaka koje mi zajednički kao tri odbora, a kada budemo glasali kao Skupština Republike Srbije, učinimo sve da se nepravilnosti, nedostaci i sve ono što je uočeno a da nije dobro prilikom kontrole u svim ustanovama koji su sadržani u Izveštaju za 2013. godinu otklone, da se ublaže, kako mi kao narodni poslanici, polazeći od preporuka Zaštitnika građana kroz ovaj izveštaj Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture i kroz ove zaključke koje nudimo danas Narodnoj skupštini, dođemo do što je moguće manje slučajeva u nekom narednom periodu.
Verujem da smo sposobni i kao društvo i kao država da zajedno sa nezavisnim državnim regulatornim telima, jer podsećam, Zaštitnik građana, Poverenik za dostupnost informacijama od javnog značaja, Poverenik za ravnopravnost, Državni revizor, Agencija za borbu protiv korupcije, trebalo bi da budu naši najveći saveznici u obavljanju ovog važnog i odgovornog posla koji su nam građani Republike Srbije poverili.
Mi zajedno sa njima, ruku pod ruku, moramo da kontrolišemo kako se sprovode zakoni koje mi sami donosimo, da li se ti zakoni krše, ko ih krši. Nismo mi istureno odeljenje Vlade Republike Srbije, nekih javnih preduzeća, agencija, institucija i ministarstava koja postoje u okviru Vlade Republike Srbije. Mi smo ti koji smo njih birali. Mi zajedno moramo da kontrolišemo kako se zakoni sprovode, da li se zakoni krše i ko krši te zakone.
Zato bih voleo da mi u budućnosti, to sam rekao jutros u privim rečenicama, kada sam vrlo kratko obrazlagao izveštaj odbora kojim predsedavam, mi moramo da preuzmemo kontrolnu funkciju Skupštine Republike Srbije. Mi kao narodni poslanici treba što više i što češće da kontrolišemo i izvršnu vlast i sve one organe koje smo mi birali i koji nama polažu račune, koji nama odgovaraju i samo ćemo tako odgovoriti i zadacima i obavezama koje proističu iz Ustava Republike Srbije i onoga što građani od nas očekuju.
Naravno da postoje problemi, da nisu svete krave, izvinjavam se na izrazu, ni predstavnici nezavisnih državnih institucija.
Naravno da oni i njihovi godišnji izveštaji treba da budu predmet razmatranja u ovoj Skupštini i oni to i jesu. Ovo danas što razgovaramo, razgovaramo o predlogu zaključaka tri odbora, a vezano za godišnji izveštaj Nacionalnog mehanizma za prevenciju torture.
Uvažena predsednice, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, amandman kolege Marijana Rističevića ima dvojaku intervenciju. Amandman u ime predlagača, 199 narodnih poslanika, ovog zakona odbijamo iz vrlo prostih razloga.
Kada je u pitanju svoja volja kojom kolega Rističević pokušava intervenisati na ponuđeni član zakona, obrazloženje je vrlo jednostavno, jer preciziranje kojim kolega Rističević želi da pojača zakon nije potrebno zato što u opštem delu Krivičnog zakonika je predviđeno da ukoliko ne postoji krivica nema ni krivičnog dela.
Pored toga, u opštem delu Krivičnog zakonika je takođe predviđeno da ukoliko je krivično delo usled neodoljive sile, to takođe nije krivično delo, a ako je delo izvršeno pod dejstvom sile koja nije neodoljiva ili usled pretnje, učinilac se može u tom slučaju blaže kazniti od strane suda.
Što se tiče drugog dela i predloga kolege Rističevića da se u ponuđeni član 386a dopuna Krivičnog zakonika uvede odredba koje su proglašene terorističkim organizacijama od strane organizacije UN, to sužava krivično delo samo na učešće u formacijama koje su proglašene terorističkim od strane UN.
Dakle, kolega Rističeviću, ukoliko bi se prihvatio vaš amandman, onda novo krivično delo koje bi Skupština Republike Srbije usvojila ne bi se odnosilo na Ukrajinu, jer u Ukrajini UN do sada nisu prepoznale ni jednu terorističku organizaciju kao registrovanu, koju bi proglasili kao takvu.
Prema tome, usvajanjem jednog ovakvog predloga amandmana došli bismo u paradoksalnu situaciju da bismo nameru predlagača zakona, interesa države Republike Srbije totalno anulirali i sveli bismo na nivo da se za one učesnike ili ljude koji trenutno borave na prostoru države Ukrajine, gde ratuju na jednoj ili na drugoj strani, ovo krivično delo ne bi odnosilo. Iz tog razloga, kao predlagač ne mogu da prihvatim ovaj amandman. Hvala.
Zahvaljujem.
Kolega Božović je takođe na dva nivoa faktički predložio ovaj amandman. U ime predlagača odbijam ove amandmane, sa obrazloženjem koje je otprilike razumljivo jer, kolega Božoviću, nije potrebno preciziranje u novom članu 386a, kako ste vi predložili da nijedna strana u sukobu nije Republika Srbija, završen citat, jer izvršilac krivičnog dela, državljanin Srbije koji učestvuje u ratu u stranoj državi, pa je nejasno kako bi Republika Srbija po vama mogla da učestvuje u ratu u stranoj državi.
Pored toga, u članu 112. već postojećeg Krivičnog zakonika je predviđeno da Republiku Srbije u tekstu zakonika označava skraćenica Srbija. S druge strane, namera kao bitno obeležje krivičnog dela, za razliku od rešenja koje vi predlažete u drugom delu amandmana, a koje se odnosi na novi član 386b, je predviđena u čitavom nizu drugih zakona i drugih krivičnih dela u Krivičnom zakoniku. Ja ću navesti samo neka krivična dela protiv imovine, otmica, iznuda, krivična dela protiv računarskih sistema itd.
U ime predlagača sam mišljenja da i ovde treba da postoji kao element samog krivičnog dela. Namera možda jeste teško dokaziva. To sam govorio i kada smo prekjuče razgovarali u načelnoj raspravi, ali postoji brojna sudska praksa vezana za njeno utvrđivanje.
Na samom kraju, na primer za krivično delo vrbovanja i obučavanja za vršenje terorističkih dela, koje je u svakom slučaju slično krivično delo, se takođe kao bitan element krivično dela traži namera. Stoga ne mogu da prihvatim ovaj amandman. Zahvaljujem.
Zahvaljujem se gospođi predsednici.
Ja razumem želju predlagača ovog amandmana da unapredi Predlog dopune ovoga zakona, kao što uostalom svaki narodni poslanik to i čini sa dobrom željom da poboljša neki tekst, ali ovaj amandman ne možemo prihvatiti iz dva razloga.
Rešenje iz Predloga zakona koje smo ponudili je dovoljno precizno, a za nameru postoji brojna srpska praksa, dok formulacija koju su predložili amandmanom ne postoji ni u jednom delu postojećeg krivičnog dela u našem krivičnom zakonodavstvu. Tako da je vrlo logično i razumljivo zašto odbijamo ovaj amandman.
Kolega Đukanoviću, potpuno ste u pravu, kada kažete da je ovaj zakon i ovo što ćemo doneti za nekoliko minuta, pre svega zbog čuvanja ljudskih života i to mladih ljudi koje ste apostrofirali, koji još traže neki svoj put, koji u uslovima siromaštva koje postoji u Srbiji, nažalost još uvek, postaju ovakva meta za svaku vrstu indoktrinacije. Ovaj zakon upravo ima za cilj da ih mi odvratimo od takvog puta.
Što se tiče raspona kazni i ovoga što su predlagači amandmana, uvažene kolege Zoran Živković i Vladimir Pavićević tražili svojim amandmanom, ti rasponi i jesu po krivičnom zakonodavstvu našem, a i u ovom predlogu koji mi nudimo takvi da bi otvorili šansu i pružili mogućnost sutra sudstvu, odnosno onome ko bude odmeravao kaznu i odgovarajuću vrstu individualizacije te kazne.
Šta hoću da kažem, dakle, sutra će sud u pojedinačnom slučaju moći da procenjuje i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za svakog učinioca pojedinačno. Tu bi onda mogao kolega Đukanović, taj neki mladi zadojeni ili kako već i na koji način, vrbovani čovek dobiti možda neku olakšavajuću kaznu.
S toga i ovaj predlog amandmana koji su predložili predlagači, gospodin Živković i gospodin Pavićević ne možemo prihvatiti. Ja ga odbijam, jer su kazne odmerene i usklađene kao što sam rekao i sa ostalim krivičnim delima u Krivičnom zakonu, a raspon kazne koji oni predlažu od pet do deset godina bi stvorio probleme u sudskoj praksi. Ovaj raspon nije predviđen ni za jedno krivično delo u našem Krivičnom zakoniku. Stoga, odbijam ovaj amandman.
Zahvaljujem se, poštovana predsednice.
Pošto smo na samom kraju, jer je reč o poslednjem amandmanu na predložene dopune Krivičnog zakonika, želim da se zahvalim svim uvaženim koleginicama i kolegama, narodnim poslanicama i narodnim poslanicima, na doprinosu i na želji da se poboljša predloženi tekst amandmana. Nažalost, nijedan od amandmana nismo mogli da prihvatimo. Zahvaljujem se što ćemo za nekoliko minuta, ne „neki“ nego svi narodni poslanici glasati za predloženi tekst zakona.
Posebno se zahvaljujem kolegama Pavićeviću i Živkoviću, uz jednu samo ogradu i odgovor kolegi Živkoviću. Kolega Živkoviću, vaš amandman nije odbijen zato što pripadate delu opozicione političke partije. Naprosto, to nije tačno, jer smo odbili amandman kolege Marijana Rističevića a koji, složićete se, baš pripada i to vrlo istaknuto delu vladajuće koalicije.
Prema tome, zahvaljujem se svim narodnim poslanicima, jer ovaj zakon koji ćemo usvojiti za nekoliko minuta je zaista neophodan zakon za državu Srbiju. Hvala vam najlepše.
Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, verujem da delim utisak sa svim narodnim poslanicima da je uvek zadovoljstvo slušati uvaženog profesora Pavićevića. To je pričinio i ovaj put. Uši mi odzvanjaju koliko je puta spomenuo moje prezime.
Hvala vam, gospodine Pavićeviću, na tome što cenite doprinos i SDPS, čiji sam član, a i vladajuće koalicije i 199 poslanika koji su svojim potpisima stali iza ovog predloga koji ćemo usvojiti.
Pošto niste zlopamtilo, i sami ste rekli, a ja jesam grešan, sledeći put, a to će biti veoma brzo i uskoro, kada budemo predložili neke nove izmene ili dopune zakona, budite sigurni, vama i kolegi Živkoviću ću ponuditi na potpis taj predlog zakona.
Na samom kraju, pošto treba da usvojimo ovaj jedan neophodan zakon koji je država Srbija dugo čekala, želim da se zahvalim svim narodnim poslanicima koji su učestvovali u raspravi, svima onima koji shvataju da je ovo značajan i važan korak države Srbije kroz uvođenje ova dva nova krivična dela ka uspostavljanju pravnog poretka u kome će biti zabranjeno i u kome će biti krivično delo učestvovati na ratnim žarištima, odnosno učestvovati u ratu na bilo kojoj od strana koje su zaraćene u nekoj stranoj državi, posebno posle koga će biti zabranjeno organizovanje, vrbovanje i sve ono što smo predvideli ovim zakonima.
Ne bih odugovlačio i ne bih vašu pažnju više zadržavao.
Još jedanput, hvala svima. Pozivam vas da za nekoliko minuta, kada predsednica Skupštine odredi trenutak za glasanje, svi svojim glasovima podržite ovaj zakon. To će biti odlična potvrda i fantastična, rekao bih, poruka i građanima Republike Srbije, regionu i svetu da će lampice koje budu zasvetlele posle ovoga glasanja biti identične boje. Hvala vam najlepše.
Zahvaljujem se, gospodine potpredsedniče Narodne skupštine.
Uvažene koleginice i kolege, dame i gospodo, članice i članovi našeg parlamenta, videli ste, 199 poslanika Narodne skupštine je predložilo izmene, odnosno dopune Krivičnog zakonika i mislim da je ovaj zakon neophodan Republici Srbiji. Razmotrićemo ovaj predlog dopuna Krivičnog zakonika u odeljku koji se tiče krivičnih dela protiv čovečnosti i drugih dobara, a koje su zaštićene međunarodnim pravom i to na način da predložene dopune predviđaju uvođenje nova dva krivična dela. Prvo je učestvovanje u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi i drugo krivično delo organizovanja učestvovanja u ratu i oružanom sukobu u stranoj državi. Naša konkretna predložena rešenja su sledeća. Posle člana 386. Krivičnog zakonika dodaju se novi nazivi članova i članovi 386a i 386b, koji glase, citiram – državljanin Srbije koji učestvuje u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi kao pripadnik vojnih ili paravojnih formacija strana u sukobu, a nije državljanin te strane države, kao ni pripadnik zvanične Misije međunarodne organizacije čiji je Srbija član, kazniće se zakonom u trajanju od šest meseci do pet godina; ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno u sastavu grupe, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
Drugo krivično delo kroz uvođenje novog člana 386b je organizovanje učestvovanja u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi - ko u nameri izvršenja krivičnog dela iz člana 386a ovog zakonika na teritoriji Republike Srbije vrbuje ili podstiče drugo lice na izvršenje krivičnog dela, organizuje grupu ili vrši obuku drugog lica ili grupe za izvršenje tog krivičnog dela, oprema ili stavi na raspolaganje opremu radi izvršenja tog dela ili daje i prikuplja sredstva za izvršenje tog dela, kazniće se zatvorom od dve do 10 godina; za delo iz stava 1. ovog člana učinilac će se kazniti kaznom propisanom za to delo i kada lica koja organizuje nisu državljani Republike Srbije.
U krivičnom delu 386a učestvovanje u ratu ili oružanom sukobu, učinilac može biti samo državljanin Republike Srbije, a propisana kazna je, kao što ste čuli, zatvor od šest meseci do pet godina, osim ako je krivično delo učinjeno u sastavu grupe, kada je predviđena kazna od jedne do osam godina.
Za drugo krivično delo 386b organizovanje učestvovanja u ratu ili oružanom sukobu u stranoj državi, izvršilac može biti svako lice koje ove radnje čini na teritoriji Republike Srbije. Propisana kazna zatvora je od dve do 10 godina.
Pod radnjom izvršenja ovog krivičnog dela smatra se vrbovanje ili podsticanje drugog lica na izvršenje dela učestvovanja u oružanom sukobu u stranoj državi, organizovanja grupe ili vršenja obuke drugog lica, opremanja ili stavljanja na raspolaganje opreme za izvršenje tog krivičnog dela, kao i davanje ili prikupljanje sredstava za izvršenje tog krivičnog dela.
Dame i gospodo narodni poslanici, razlog za donošenje jednog ovakvog zakona po hitnom postupku je uočena pojava da se određeni broj državljana Republike Srbije pridružuje vojnim i paravojnim formacijama strana u sukobu u drugim državama. Potreba da se hitno, efikasno i na odgovarajući način, između ostalo i na normativnom planu, intervencijom u oblasti krivičnog zakonodavstva reaguje na sve izraženiju bezbednosnu pojavu radikalizacije i vrbovanja građana Republike Srbije za učešće u stranim konfliktima. O negativnim posledicama ove pojave izlišno je govoriti, ali osim one najvažnije da se državljani naše Srbije dovode u životnu opasnost, odnosno da su neki već izgubili živote, otvara se i pitanje nečega što je jako važno, a to je bezbednosni rizik po njihov povratak posle njihovog povratka u zemlju.
Preciznih podataka o broju sledbenika nema, ali se procenjuje da ih je, kada je Srbija u pitanju, na desetine. Na strana ratišta odlaze iz materijalnih ili drugih razloga. Problemi koji iz toga proizilaze su višestruki. U pitanju su, pre svega, ljudski životi. Osim toga, ti ljudi koji su i sami žrtve nekad propagandnog delovanja, postaju dalji nosioci širenja takvih ideja, što na državnom planu predstavlja bezbednosni rizik i nanosi štetu ugledu zemlje u svetu. Srbija se tome mora odlučno suprotstaviti.
Takođe, ovim dopunama Krivičnog zakona, Republika Srbija unapređuje i svoj međunarodni kredibilitet i poštuje i preuzete međunarodne obaveze. U prilog tome ide i Rezolucija Saveta bezbednosti UN, nedavno usvojena, 2178. Pročitaću osnovne akcente iz ove rezolucije.
Naglašava se da se terorizam ne može povezati sa bilo kojom religijom, nacionalnošću ili civilizacije. Rezolucijom se potvrđuje da države članice moraju da obezbede da su sve mere koje su preduzete u borbi protiv terorizma u skladu sa odredbama međunarodnog prava. Uočava se da se terorizam ne može pobediti samo vojnom akcijom, zakonskim odredbama i obaveštajnim podacima, već zahteva i sveobuhvatnu akciju. Podvlači se potreba država članica da sarađuju da bi sprečili teroriste da koriste savremenu tehnologiju, komunikacijska sredstva i resurse u svrhu podrške terorističkim aktima. Potvrđuje se poziv svim državama članicama UN da što pre postanu deo međunarodnih konvencija i protokola koji se tiču borbe protiv terorizma.
Osuđuje se nasilni ekstremizam. Potvrđuje se da će sve države članice sprečiti protok terorista i terorističkih grupa, pojačati granične kontrole i kontrolu putnih i ličnih isprava.
Urgira se da države članice u skladu sa nacionalnim međunarodnim pravom pojačaju i ubrzaju razmenu operativnih informacija. Odlučuje da će države članice sprečiti regrutovanje, organizovanje, transport i opremanje osoba koje imaju nameru da otputuju u zemlju koja nije njihova zemlja prebivališta radi pripreme, planiranja ili učešća u terorističkim aktima.
Odlučuje se da će sve države obezbediti da se njihovo nacionalno zakonodavstvo i odredbe uvedu u krivični prestup i kazne za njih u skladu sa ozbiljnošću prestupa. Pozivaju se sve države članice da unaprede međunarodnu regionalnu saradnju, ako je moguće kroz bilateralne ugovore radi sprečavanja putovanja stranih terorista. Na kraju, pozivaju sve članice, države da sarađuju kada se radi o sprečavanju terorista, da koriste modernu tehnologiju, komunikacijska sredstva u svrhu planiranja, pripreme ili učešća u terorističkom aktu.
Privi korak za Srbiju da opisano delovanje utvrdi i propiše kao krivična dela. Države u okruženju, da vas podsetim, Makedonija i BiH, su već usvojile u svojim procedurama i izvršile izmene i dopune njihovog Krivičnog zakona.
Ono što je potencirano u Rezoluciji Saveta bezbednosti, čiji sam izvode maločas citirao, jeste dalja potreba sveobuhvatne akcije svih državnih organa, kako na državnom, tako i na međudržavnom nivou.
Donošenjem i primenom ovog zakona želimo, pre svega, da sačuvamo ljudske živote i da posebno mlade ljude koji još traže svoj put i koji u uslovima siromaštva postaju laka meta za svaku vrstu indoktrinacije odvratimo sa puta bez povratka.
Srbija je danas na putu ekonomskog oporavka, ali i svakog drugog napretka obrazovnog i kulturnog i kao takva, Srbija mora biti okrenuta razvijanju istinskih univerzalnih ljudskih vrednosti.
Na samom kraju, u ovom uvodnom izlaganju, kao ovlašćeni predstavnik želim da pozovem i narodne poslanike koji pripadaju tzv. opozicionom političkom bloku da glasaju za ovaj predlog zakona, jer više sam nego ubeđen da je ovo zakon koji podržavaju svi građani Republike Srbije. Zahvaljujem.