Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đorđe Stojšić

Đorđe Stojšić

Liga socijaldemokrata Vojvodine

Govori

Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Pridružio bih se gospodinu Pastoru u ocenama koje je izneo. Smatramo, takođe, da preciznije se mora urediti odnos između Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva finansija. Kada se govori o posledicama, ukoliko neko ne donese program u lokalnoj samoupravi, nažalost, bilo je slučajeva, takođe, da su postojali propusti i od strane ministarstva pri odobravanju programa lokalnih samouprava. Tako da ovim putem bi želeo da apelujem i na vas iz ministarstva da unutar vaših službi, takođe, koliko je to moguće, kadrovski osposobite ljude koji se, odnosno sektore koji se time bave, jer jedan od razloga zašto je deo zemljišta ostao van upotrebe, odnosno nije iznet je iz razloga što su nekad programi sporo odobravani, odnosno nisu odobravani i tu su postojali određeni problemi na relaciji Ministarstva poljoprivrede i nekih lokalnih samouprava.
Vi sigurno bolje znate zbog čega je do toga dolazilo, ali kada govorimo o krivici ljudi po opštinama, takođe, smatram da tamo sede kompetentni ljudi i nije tačno da većina ljudi u opštinama ne zna kako treba upravljati poljoprivrednim zemljištem, kao važnim državnim resursom, pogotovo što dobar deo prihoda lokalnih samouprava upravo potiče iz izdavanja državnog zemljišta. Hvala vam.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Mislim da je ovaj amandman, iako ne dolazi od predstavnika vladajuće većine, mogao biti prihvaćen upravo iz razloga koje ja naveo gospodin Bogaroški, a to je da dobar deo zemljišta ostaje van upotrebe isključivo iz tog razloga kako se formira početna cena pri izdavanju.
Drugi problem je što se žalbe koje upućuju oni koji učestvuju na tim licitacijama odbacuju isključivo iz razloga što su istekli rokovi za podnošenje žalbi. U tom pravcu je bio amandman, da se rokovi računaju od dana objave na oglasnoj tabli. Mislim da je to jedna tehnička ispravka, koja bi u mnogome doprinela da se ljudima omogući jednak tretman, i onima koji licitiraju i onima koji se kasnije žale na taj proces.
Formiranje početne cene u drugom krugu. Ne vidim zašto Vlada, odnosno zašto niste usvojili ovaj amandman, zato što 80%, odnosno 50% od prosečne postignute cene je sasvim razuman iznos ako bi se išlo u drugi krug. Naročito u smislu toga da kada se daje po pravu prečeg zakupa potpuno drugi aršini važe, odnosno cena tada ne može biti veća od prosečne cene postignute na celoj teritoriji Republike Srbije, što je značajno niže u odnosu na ono što licitiraju poljoprivrednici na aukcijama koje organizuje lokalna samouprava. Hvala.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja bih se složio sa nekim ocenama koje smo ovde čuli od strane ljudi iz Ministarstva da produktivnost se upravo nalazila u velikim sistemima koji su, prevashodno 90-ih godina uništeni. Prethodni zakon nije bio dobar zato što, ako želite da se bavite semenskom proizvodnjom, ako želite da se bavite nekim višim stepenom obrade u poljoprivredi, to nije moguće ukoliko nemate organizovane sisteme poput nekadašnjih PIK-ova, koje smo imali u neko vreme, koje se danas često spominje.
Konkretno kod mene u opštini Sremska Mitrovica, postojao je PIK Sirmijum, koji je bio jedan od većih poljoprivrednih kombinat. Znate za PIK Bečej, koji je platio veliku cenu prošlog Zakona o zemljištu, i mi smo se borili i protiv prošlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, jer smo smatrali da on neće doneti ništa dobro.
Kada pričamo o dugoročnom zakupu možemo se složiti da veliki deo zemljišta treba da se daje u dugoročni zakup. Ono gde se ne možemo složiti je način na koji se do toga dolazi. Ono što je za nas najspornije to je, zbog čega se ne dopusti upravo onima koji zakupljuju to zemljište da sami naprave analizu, investicioni plan, pa neka na licitaciji izlicitiraju, koliko žele da plate za to zemljište, što bi bio potpuno transparentan način da dođemo, praktično do istog rezultata.
Druga stvar, mi smatramo da postoje osnovi da, recimo, Ustavni sud sutra ospori ovaj zakon. Vi kažete – potrebne su investicije. Strani investitor kada dolazi u Srbiju jedna od prvih stvari koju će uraditi je pravni, finansijski i poreski „dju dilidžens“, proces, na osnovu koga su oni apsolutno sigurni da njihova investicija sutra neće biti u problemu iz nekih pravnih razloga.
Ukoliko postoji i minimalna sumnja da Ustavni sud može da kaže – ne možete da dajete dobra od opšteg interesa u dugoročni zakup na bazi podzakonskih akata, kao što je predviđeno sada ovim zakonom, može da se desi da zakon padne pred Ustavnim sudom. U tom slučaju i sami investitori koji treba da dođu će se sigurno osećati nelagodno, odnosno povući će tu investiciju.
Mislim da ima prostora da se ne isključuju fizička lica iz tog postupka, da budu i pravna i fizička, mi smo to predložili. Nema potrebe da bude samo jedno pravno lice, može da bude nekoliko investitora, i ne znam zbog čega se insistira na cifri od 30%. Taj procenat je mogao biti mnogo manji, gde bi se onda našim poljoprivrednicima dala šansa da na duže vreme zakupe to zemljište. Tu pre svega mislim na domaće stočare i ljude koji su i do sada po važećem zakonu imali neko prvenstvo zakupa.
To su sve stvari koje smo mi predvideli u našem amandmanu, i mislim da je bilo prostora da se naprave neki kompromisi. Ne znam zbog čega je tako tvrd stav Ministarstva, da se insistira na rešenju da komisija na bazi nekakvog investicionog plana sama odlučuje o tome da li će nekom dati zemljište na 30 godina, jer postoji niz problema koji mogu nastati u jednom takvom netransparentnom procesu. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, uvažena predsednice.
Samo da se nadovežem na izlaganje gospođe ministarke. Mislimo da ćete imati veliki problem unutar Ministarstva u praćenju sprovođenja investicionih planova na osnovu kojih je neko dobio pravo prvenstva zakupa.
Imali smo već primer jer za sprovođenje kontrole tih investicionih planova vam treba cela institucija ljudi koji će moći da se tim poslom bave. Zbog toga smo insistirali - zbog čega ne bi jednostavno cena na licitaciji bila jedina koja odlučuje ko će zakupiti dotično zemljište? Mi već sada imamo problem kontrole. Sami ste rekli da u celoj Srbiji ima 18 inspektora koji rade u vrlo lošim uslovima. Već sada imate manjak ljudi da prate kontrolu sprovođenja ovog i ovakvog zakona. Imamo takođe manjak ljudi u Upravi za agrarna plaćanja.
Idemo u susret evropskim fondovima. Hrvatska je imala nekih 700-800 ljudi zaposlenih samo tamo, pa nisu uspeli da realizuju sva sredstva po osnovu fondova iz EU, tako da se plašim da ćete morati da napravite još jednu celu instituciju ljudi koji će pratiti samo sprovođenje investicionih projekata, a i sami ste navodili da postoji mnogo problema kada je arbitrarnost u pitanju, odnosno kada se takve stvari odlučuju na nekakvim komisijama, bez jasno utvrđenih propisa, odnosno nije u ovom Predlogu zakona utvrđeno koji su to kriterijumi na osnovu kojih će se bodovati investicioni planovi. Hvala.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Žao mi je što više poslanika nije prisutno kada govorimo o poljoprivrednom zemljištu, s obzirom da za nas iz Vojvodine je ovo izuzetno važna tema i žao mi je što poslanici, naročito ovi iz Vojvodine nisu bili tu da čuju poljoprivrednike koji su imali priliku da iznesu svoje mišljenje, do duše iza Narodne skupštine, ne ispred Narodne skupštine, pošto se ispred postavljala bina za nastup Lepe Brene i Stivena Sigala, ali eto za one koji ne znaju, oni su bili tu u nekom broju iza Narodne skupštine.
(Aleksandar Martinović, s mesta: U kolikom broju?)
Smatramo da je državno poljoprivredno zemljište izuzetno važan resurs i smatramo da ne treba da se otuđuje i da se prodaje.
Predlagali smo u ranijim nekim diskusijama da se državno poljoprivredno zemljište iskoristi na način da se recimo organizuje u jedan fond koji bi mogao da kroz hartije od vrednosti, kao što se to svuda radi u svetu, Republika Srbija dođe do sredstava u vrednosti od više milijardi evra, tako što bi se ceo takav fond kolateralizovao sa državnim obveznicama i to je bila jedna od recimo ideja.
Samo za čišćenje Kanala Dunav-Tisa-Dunav vam je potrebno negde oko milijardu evra i da ne pričam sada o nekim drugim ulaganjima u poljoprivredu. Imamo kanalski sistem koji je najveći u Evropi i najzapušteniji u Evropi.
Državno zemljište se neće proizvoditi. Kao što kaže stara engleska poslovica – kupujte zemlju, ona se više ne proizvodi. Ako to znaju svi uspešni privrednici u ovoj zemlji, ne znam zašto se Republika Srbija odriče takvog resursa. Takođe se pridružujem ocenama Pokrajinskog sekretarijata da smatramo da državno zemljište ne bi trebalo da se prodaje. Poljoprivrednici, ono što će dobiti kada se izda ovih najboljih 30%, biće ispod zadovoljavajućeg i mislim da od toga neće imati nikakvu korist mali poljoprivrednici, a država Srbija će imati samo štetu. Hvala.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Vezano za prodaju poljoprivrednog zemljišta u zakonu je predloženo da to zemljište koje ostane, ne, ne pričam o prodaji da će moći da se otplaćuje na pet godina. Mislimo, takođe, da je pet godina apsolutno nije dovoljno, nego da taj rok mora da se produži ako se već takva stvar radi.
Nije dobro da poljoprivrednike nazivamo šačicom koja se eto skupila i pod nečijim je političkim uticajem, jer mislim da su oni ljudi u veoma teškoj situaciji. Ne samo da su ostali bez subvencija, cena mesa je izuzetno loša, ja dolazim iz Srema i tamo možete da pitate stočare kolika je cena svinja i šta oni o tome misle, itd, itd.
U Srbiji je još uvek dozvoljen uvoz mesa iz inostranstva koje se hrani genetski modifikovanom hranom i duplo je jeftinije i postoji niz problema u našem agraru, tako da ne vidimo odakle će naši poljoprivrednici moći da skupe sredstva i da kupe to državno poljoprivredno zemljište o kome se ovde razgovara. Naravno, ljudi iz, odnosno poljoprivrednici iz zapadne Evrope imaju pristup evropskim fondovima i daleko su produktivniji, konkurentniji, itd, i mislim da ukoliko se ne ispune makar neki od zahteva da se definišu precizno uslovi kojima će se ograničiti mogućnost da stranci mogu ovde da steknu poljoprivredno zemljište da ćemo imati veliki problem, pogotovo što se po ovom zakonu sada uvodi kao uslov da jedno od prava na preču kupovinu će biti i taj tzv. dugoročni zakup koji će prvo da se uvede, pa kasnije će se nešto od te zemlje i prodavati.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Uvaženi predstavnici Vlade, ministri, dame i gospodo narodni poslanici, prvo bih želeo da pitam, naravno, predsednica sada nije tu, ali čuo sam da je pozvan takođe bio na sednicu i gradonačelnik Beograda, pa me zanima - da li je to praksa ili postoji neki razlog zbog čega se ne pozove, recimo, Novog Sada ili predstavnici pokrajinske administracije, poput predsednika Vlade ili predsednika Skupštine?
Što se tiče zakoni koji su danas pred nama, mislim da se svi možemo složiti da spajanje tačaka koje se odnose na poljoprivredu, Ustavni sud, akcize, budžet i budžetski sistem nemaju nikakve veze jedna sa drugom. Ne vidimo razlog zbog čega je tako nešto urađeno, iako Zakon o budžetu, koji je daleko najvažniji, ponovo ide po hitnom postupku bez ikakve javne rasprave i apsolutno nije bilo potrebe za tako nečim, iako smo saznali iz sredstava javnog informisanja, a i od gospodina ministra da postoji određeni pritisak od strane MMF-a da se budžet što pre usvoji. Naravno, građani glasaju za nas koji sedimo u ovoj Skupštini i ta Skupština bira Vladu, a ne za MMF-a, tako da svakako mislim da bi svaki budžet trebalo da ide na javnu raspravu, što do sada nije bio slučaj.
Kada pričamo o budžetu Republike Srbije i fiskalnoj politici, napravio bih aluziju na ime jednog filmskog ostvarenja koje sublimira našu fiskalnu politiku, ne samo ove Vlade, nego i mnogih prethodnih, film koji se zvao „Lepota poroka“, a objasniću i zašto. Naime, kada bi građani Srbije prestali da piju alkohol, da puše, da voze automobile na fosilna goriva i da poštuju saobraćajne propise, budžet Republike Srbije bi propao, odnosno država bi bankrotirala. Ako bi počeli da kupuju proizvode proizvedene u našoj zemlji, a ne da kupuju ove uvozne, to bi bilo negde oko 50% budžeta, a obzirom na iznos PDV-a i akciza koji se ubira i procenta kojim se finansira budžet Republike Srbije. Da li je ovakav budžet održiv? Mi mislimo da nije. Kada uporedimo 2015. i 2016. godinu, videćemo da sve tendencije u okviru budžeta su zapravo negativne.
Ono što nas brine, to je odnos prema AP Vojvodini, odnosno dalja centralizacija, odnos prema poljoprivredi, i u smislu Zakona o budžetu a i u smislu Zakona o podsticajima, odnos prema lokalnim samoupravama, koje će ponovo podneti najveći teret fiskalne konsolidacije i premisa da u lokalnim samoupravama vlada nekakvo neznanje i korupcija, a i da postoji veliki višak zaposlenih, a u republičkim organima i u svim institucijama koje su u Beogradu je sve u redu i postoji čak i manjak zaposlenih. Naravno, budžet, kao instrument ekonomske politike, to su sve tačke na koje možemo staviti primedbe.
Ono što je za nas iz Lige socijaldemokrata Vojvodine najvažnije, to je upravo finansiranje AP Vojvodine i nedostatak zakona o finansiranju AP Vojvodine, o kome smo toliko puta govorili.
Svake godine se vraćamo na istu stvar i na čuvenih 7% budžeta Republike Srbije koji, kada bi se primenili na ukupne prihode budžeta, iznosili bi 69,8 milijardi dinara, dok je izmenom Zakona o budžetskom sistemu iz 2013. godine ta osnovica promenjena i procenat se odnosi samo na poreske prihode, znači, 829 milijardi dinara, od čega 7% iznosi 58 milijardi i to je umanjenje za pokrajinski budžet od 11,8 milijardi dinara.
Prema najavama iz Pokrajinskog sekretarijata, budžet AP Vojvodine ove godine će biti oko 40 milijardi. Naravno, Pokrajina svake godine ne može da usvoji svoj budžet, mora da sačeka usvajanje republičkog budžeta da bi znala koliki budžet uopšte može da formuliše. To je posledica višedecenijske negativne politike, od kada je Slobodan Milošević ukinuo i autonomiju i izvorne prihode. Mnoge stvari u ovoj zemlji su reformisane, osim toga da svaka vlada prema Vojvodini ima apsolutno identičan stav kada pričamo o finansiranju.
Od pretpostavljenog iznosa pokrajinskog budžeta za 2016. godinu, najveći deo, odnosno 27,8 milijardi dinara se odnosi na transfere koji samo prolaze kroz pokrajinski budžet i Pokrajina sa njim ne raspolaže, tako da na samo ostatak od sredstava, odnosno oko 12 milijardi dinara, Pokrajina će moći da utiče u smislu da može da ih raspoređuje svojim budžetom.
Takođe, prema Ustavu, tri sedmine budžeta AP Vojvodine bi trebalo biti usmereno za kapitalne investicije, što znači da bi to trebalo da bude 30 milijardi dinara kada bi budžet AP Vojvodine iznosio 7% od ukupnih prihoda republičkog budžeta od 997 milijardi dinara. To znači da bi od očekivanog pokrajinskog budžeta od 40 milijardi dinara 30 milijardi trebalo da se usmeri u kapitalne investicije, ali to je nemoguće, naravno, s obzirom da od tih 40 milijardi 27,8 je već u transfernim prihodima i Pokrajina sa njima ne raspolaže. Sa onih 12 bi praktično svih 12 morala da utroši na kapitalne investicije.
Kada pričamo o kapitalnim investicijama, postoji niz infrastrukturnih projekata u Vojvodini koji su obećani i koji se svaki put pred izbore spominju. Samo bih podsetio na čuveni tunel kroz Frušku Goru, banatsku magistralu, do toga da postoji više od 100 mesta u Vojvodini koji nemaju ni kanalizaciju, a mnoga nemaju ni vodovod. Recimo, kod mene u opštini Sremska Mitrovica, mi smo više puta postavljali pitanje, banalno, o deonici od pet kilometara kroz mesto Laćerak, koje je pod ingerencijom „Puteva Srbije“ itd, itd. U jednom trenutku su putevi drugog reda prebačeni da se finansiraju iz pokrajinskog budžeta, ali to je takođe bilo nemoguće, jer sredstva nikada nisu preneta.
Oko 7,7 milijardi dinara iznose transferi jedinicama lokalne samouprave na teritoriji AP Vojvodine, s tim da se ova sredstva isplaćuju direktno opštinama i ne prolaze kroz pokrajinski budžet.
Oko 10 milijardi dinara iznose namenski transferi iz republičkog budžeta za finansiranje investicija na teritoriji AP Vojvodine, koje određuje Vlada Republike Srbije. Za subvencionisanje poljoprivrede na teritoriji AP Vojvodine planiran je iznos od 5,3 milijarde dinara. Ova sredstva ne prolaze kroz pokrajinski budžet, nego se direktno isplaćuju iz resornih ministarstava korisnicima.
Prema tome, ukupni transferi iz republičkog budžeta iznose 50,5 milijarde dinara, od kojih kroz pokrajinski budžet prolazi 27,8 milijardi, a ostatak od 22 milijarde se isplaćuje direktno opštinama, odnosno direktno korisnicima.
Iznos od oko 12 milijardi dinara kojim raspolaže pokrajinski budžet čini deo ustupljenih prihoda u delu 18% od poreza na zarade i 42,7% poreza na dobit preduzeća, ostvarenog na teritoriji AP Vojvodine, kao i određene takse i naknade koje Pokrajina naplaćuje direktno i koje čine prihod budžeta AP.
Obzirom da su zarade zaposlenih smanjene, kao i da je profitabilnost privrede smanjena, što vidimo kada analiziramo budžet 2015. i 2016, porez na dobit po osnovu onoga što ide u budžet APV se takođe smanjuje. Pri tome, kriterijum za utvrđivanje dela poreza na dobit koji se ustupa pokrajinskom budžetu isključivo je vezan za sedište obveznika, a ne i poslovni interes, što znači da sva veća preduzeća koja imaju sedišta u Beogradu, poput banaka, osiguravajućih društava, velikih poljoprivrednih koncerna itd, plaćaju porez kao veliki obveznici na Novom Beogradu, a ne na teritoriji Vojvodine.
Iz svih ovih razloga koje ovde navodimo, mi smo apelovali na Vladu Republike Srbije da je neophodno da se što pre donese zakon o finansiranju AP Vojvodine i da bi se donošenjem ovog zakona obezbedio stabilan sistem, uvela bi se politika čistih računa u državne i pokrajinske finansije i ne bi se dovodili u situaciju da od Vlade do Vlade, praktično, i milosti ili nemilosti nekoga ko u njoj sedi, se odlučuje o tome da li će se pokrajinska administracija finansirati ili neće.
Novi sistem fiskalne decentralizacije je u našem predlogu planirao i formiranje pokrajinske poreske uprave, odnosno uprave prihoda. Nekada, ako se sećate, sve opštine su imale svoje uprave prihoda, pa su one sve viškove odnosno alokaciju usmeravale ka Pokrajini, odnosno ka Republici i to je bio sistem koji je poznat u mnogim razvijenim evropskim zemljama koji smo, naravno, mi još 70-ih i 80-ih godina prepisali, ali je Miloševićevim dolaskom na vlast ukinut i evo, do dan-danas mi imamo situaciju da se iz republičkog ministarstva raspoređuje opštinama i nešto sitno pokrajini, naravno, uglavnom po političkim zaslugama a ne po jasnim kriterijumima.
Čuvenih 7% budžeta je definisano Ustavom, ali pravo pitanje je zapravo koliko Vojvodina doprinosi budžetu Republike Srbije i koliko doprinosi bruto društvenom proizvodu? Analize kojima mi raspolažemo kažu da je to negde između 35 do 45% u oba slučaja, u zavisnosti od godine do godine, s obzirom da poljoprivreda čini veliki deo i bruto društvenog proizvoda, kao i prihoda za budžet.
Nadamo se da će doći trenutak kada ćemo moći da raspravljamo o Zakonu o finansiranju AP Vojvodine, pa ćemo izneti neke konkretne predloge šta bi sve moglo da uđe u taj zakon i kako bi Pokrajina mogla da se finansira, upravo da se ne bi dovodili u ovu situaciju. Naravno, insistirali smo da jedan od glavnih prihoda može biti i povećanje rudne rente i učešće u kapitalu nekih velikih sistema itd, itd.
Ono što nije dobro je to da u Evropskom parlamentu, kada se govori sada o otvaranju poglavlja za Srbiju, se takođe spominje da jedno od pitanja koje mora da se reši je i pitanje finansiranja Vojvodine i da to raspravljaju poslanici u Evropskom parlamentu, a ne možemo na pravi način da raspravimo mi ovde u našem parlamentu i mislim da je izuzetno loše da se to pitanje otvara van granica naše zemlje.
Kada pogledate u budžetu, videćete da Kancelarija za Kosovo i Metohiju ima budžet od pet milijardi dinara, budžetu AP Vojvodine ostane 12 milijardi. Podsetiću da se tamo finansira 60.000 građana Republike Srbije, u Vojvodini je to dva miliona i 100 hiljada. Da li to znači da je građanin Srbije koji živi u Vojvodini, 15 puta manje vredan od onoga koji živi na Kosovu?
Na kraju krajeva, izuzetno je loše da sukobi politički, odnosno stranački sukobi republičke i pokrajinske administracije, odnosno stranaka koje predvode te dve vlade, se na kraju slome na leđima poljoprivrednika i običnih građana. Smanjivanje budžeta, na ovakav način, mislim da neće nikom ništa dobro doneti.
Što se tiče subvencija u korist poljoprivrede, Predlogom budžeta se predviđaju subvencije u ukupnom iznosu od 86 milijardi dinara, 80 milijardi dinara u 2015. godini, što znači da se planira povećanje subvencije za 5,4 milijardi dinara.
U strukturi subvencija, subvencije za poljoprivredu se smanjuju na 32,5 milijardi sa 34, u 2015. godini. Od toga, za subvencije u poljoprivredi na teritoriji AP Vojvodine, predviđen je iznos od 5,3 milijarde dinara. Pri tome se zadržavaju subvencije, naravno, za gubitaška preduzeća koja nemaju realnu perspektivu, a u isto vreme se smanjuju subvencije u poljoprivredi.
Najveći dobitnik iz ovog budžeta su „Železnice Srbije“, ne kažem neopravdano, ali zbog čega se smanjuju subvencije poljoprivrednicima. Stalno se ističe kako je poljoprivreda nekakva lokomotiva razvoja i naša velika šansa, ali da li je dovođenje stranih investitora jedino rešenje gde će naši paori biti nadničari na rođenoj zemlji ili ćemo se ugledati na Holandiju ili Italiju, koja ima sličnu veličinu prosečnog poseda, ali ima daleko intenzivnije kulture.
Sa subvencijama od 3.000 dinara po hektaru to sigurno se neće desiti i zaista apelujemo na Ministarstvo finansija i Ministarstvo poljoprivrede da ponovo sagledaju visinu subvencija koje će se izdvajati i povuku ovakav predlog, jer iznos od 3.000 dinara je apsolutno neadekvatan.
Dodao bih da kada gledamo na budžet kao instrument ekonomske politike, možemo spomenuti to da ono što nedostaje našoj privredi je zapravo rast i ne vidimo kako je ovo razvojni budžet, s obzirom na smanjenja izdataka. Razumemo da je naša pozicija prema stranim kreditorima i stranim finansijskim institucijama vrlo ograničena, ali zaista ukoliko ne budemo imali ekonomski rast ući ćemo u jednu spiralu iz koje teško da ćemo moći da izađemo, a ona se ogleda u tome da kada imate brži rast javnog duga u odnosu na rast bruto domaćeg proizvoda, teško možete iz njega izaći. Visina javnog duga se, naravno, uvek gleda u odnosu na rast bruto domaćeg proizvoda.
Nije dobro da se finansiraju politički projekti i da na takav način država odlučuje kako će da utiče na rashodnu stranu. Videli smo da će država konvertovati svoja potraživanja u kompaniji „Simpo“. Ne znam šta je dalje namera sa tim preduzećem. Znamo da tamo radi jako puno ljudi i da taj problem mora da se reši, ali bilo bi dobro da mnoga preduzeća u našoj zemlji koja imaju velike obaveze prema državi, takođe su u stanju da, eto država konvertuje svoja potraživanja u kapital i da se izvrši konsolidacija, ili se takve odluke donose isključivo na osnovu nekakvih političkih kriterijuma, a u skladu sa tim ko vodi ta preduzeća.
Poslednja stvar, mi ćemo naravno podneti žalbu Ustavnom sudu vezanu za to kako se tretira AP Vojvodina vezano za ovaj budžet i bilo bi dobro videti da li će Ustavni sud toliko brzo reagovati, kao što je reagovao kada je ukidao nadležnosti AP Vojvodine, pošto i tu vidimo da aršini nisu isti, ali u svakom slučaju ćemo podneti žalbu.
Liga socijaldemokrata Vojvodine podnela je nekoliko amandmana. Nadamo se da ćete ih razmotriti. Naša najveća primedba je vezana za, ponoviću, finansiranje AP Vojvodine i izdatke za poljoprivredu.
Zamolio bih vas da pažljivo uzmete naše amandmane u razmatranje. Ukoliko se to ne desi, naravno, za ovaj budžet nismo u mogućnosti da glasamo. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi predstavnici Vlade i ministarstva, gospodine ministre, građani i građanke Vojvodine su u više navrata osetili pogubnu politiku na svojoj koži kada pričamo o energetici i pogrešnu energetsku politiku. Kada to kažem prvo mislim na poklanjanje NIS Ruskoj Federaciji i ne samo rafinerija nego i ležišta, što je nezapamćeno bilo gde u svetu.
Skoro smo ponovo imali novi aspekt energetske politike kada je ugašena „Elektro Vojvodina“ i pripojena EPS pod plaštom nekakve reorganizacije, a sa ciljem da se gubici EPS Srbije zamaskiraju i da se „Elektro Vojvodina“ kao jedino profitabilno preduzeće pripoji EPS.
No, da se vratim na zakon. U Predlogu zakona o rudarstvu i u Strategiji razvoja energetike za nas i za LSV su evidentni nastavci dosadašnje politike, a oni se odnose na dalju centralizaciju, odnose se na vođenje računa o interesima upravo jednog od investitora, odnosno suvlasnika NIS i odnose se na neusklađenost naše Strategijom sa Strategijom EU, odnosno evropske energetske politike.
U pogledu Zakona o rudarstvu i geološkim istraživanjima, decentralizacija nije prepoznata ni kao bitan uslov, a kamo li da je jedan od strateških uslova. Naime, važeći Zakon o rudarstvu i geološkim istraživanjima daje mogućnost da Vojvodina donosi plan osnovnih geoloških istraživanja na svojoj teritoriji za određeni period i to je tako bilo do sada. Novim Predlogom zakona predviđeno je da Vojvodina odnosno Skupština, odnosno Vlada EP Vojvodine samo predlaže plan osnovnih geoloških istraživanja, što znači da se prilikom izrade plana osnovnih geoloških istraživanja za teritoriju Republike Srbije predloženi planovi iz Vojvodine mogu zanemariti ukoliko to neko u Vladi RS tako trenutno želi. Naime, time se uskraćuje na dalje jedna od nadležnosti vojvođanske administracije, to je za nas neprihvatljivo. Naravno, dali smo amandmane koje ćete razmotriti i videćemo da li ćete ih prihvatiti.
Takođe, predložena površina istražnog prostora za naftu i gas znači da bi u Srbiji bilo samo 17 prostora, tj. projekata. Ako uporedimo predložene površine i potreban broj projekata za dobijanje lične licence ispada da šansa geologa za naftu i gas je 50 puta manja od članstva geologa za ostale mineralne sirovine, a čak 2,5 hiljade puta manja od geologa koji se bavi nemetaličnim mineralnim sirovinama. Iz tog razloga smanjiti predloženu površinu istražnog prostora za naftu i gas u ovom Predlogu zakona. U Pravilniku za licence treba smanjiti broj projekata za naftu i gas sa pet na jedan. Ako se dobro razumemo.
Naime, u rumunskom delu Banata do Plandišta definisana su četiri istražna bloka bez bloka Južni Banat. U celom Banatu definisane su ukupno tri istražna bloka i to severni, srednji i južni Banat. Koristeći kriterijume u Rumuniji samo u Banatu bi trebalo definisati osam do deset blokova za istraživanje nafte i gasa. Primera radi, Hrvatska je odredila površinu istražnih prostora od 2.100 do 2.600 kvadratnih kilometara.
Ono što je važno za građanke i građane Vojvodine, kao i za nas iz LSDV je tretman čuvenog energetskog sporazuma i onoga na šta smo upozoravali i već godinama apelujemo da se revidira čuveni energetski sporazum u delu rudne rente. Takođe je za nas važna i raspodela sredstava od prikupljenih sredstava eksploatacije resursa i predložili smo da se članu 159. ovog zakona naknade za korišćenje mineralnih resursa i sirovina,geotermalnih resursa rasporede po ključu 20% bi išlo u budžet Republike Srbije 40% bi bio prihod jedinice lokalne samouprave, 40% AP.
Obzirom da svaka eksploatacija za sobom nosi i degradiranje eksploatacionih površina kao i uništenje putne infrastrukture, odnosno određeni stepen narušavanja uslova za životni standard stanovništva, primereno je da se raspodela vrši na način na koji smo mi to predložili, jer sredstva ostvarena na osnovu naknade za korišćenje mineralnih sirovina upravo bi onda bila namenjena unapređenju života u lokalnoj zajednici.
Što se tiče NIS i rudne rente od 7%, ono što ne bi bilo protivno energetskom sporazumu sa Rusijom, jer ne bi bio praktično porez, nego bi bila naknada za eksploataciju rudnog blaga, je dodatno uvođenje određenih procenata za eksploataciju kada je NIS u pitanju.
Naš predlog je da se formulacija napravi tako da to ne bio poreski tretman, što na osnovu onoga što naši pravnici kažu je za sada moguće, jer se ne radi o promeni poreza, kako je to definisano u sporazumu, nego se radi o naknadi za eksploataciju rudnog blaga i druga stvar je zamrzavanje poreskog tretmana u skladu sa energetskim sporazumom važi u periodu dostizanja ekonomske isplativosti projekta, što znači ako je projekat ulaganja u obaveznu investiciju Rafinerije u Pančevu postao isplativ, ova odredba više nije na snazi.
Problem je u tome što nije definisana metodologija za utvrđivanje isplativosti projekta koja bi bila usaglašena između država potpisnica sporazuma, pa projekti mogu da se beskonačno tretiraju kao neisplativi iako po rezultatima poslovanja NIS u prethodnim godinama je evidentno da je pređen prag ispaltivosti investicionih projekata. S obzirom da je Rafinerija u Pančevu dokazano isplativa i sada ono što imamo u praksi je nenormalno eksploatisanje domaćih rezervi nafte.
Da podsetim javnost, nekada je eksploatacija domaćih rezervi nafte od strane NIS bila oko 20 do 30% iz domaćih rezervi, a ostalo se uvozilo. Sada je to u proporciji 50-50. Ako se ovako nastavi domaće rezerve nafte i gasa uskoro više nećemo imati i to sve u periodu kada NIS ne plaća rudnu rentu, ni kako plaća u matičnoj državi vlasnik većinski. Tako da smo predložili uvođenje progresivne stope za ubrzane eksploataciju nafte, naftnih i gasnih ležišta. To postoji kao rešenje u drugim evropskim zemljama. Znači, ukoliko eksploatišete procentualno veće domaće rezerve morate da plaćate i veću stopu rudne rente ili kako god želite da je nazovete.
Ono što takođe nam smeta u ovom Predlogu zakona to je površina istražnog prostora koja se kreće od dva do 100 kilometara kvadratnih, osim za naftu i gas. Znači, površina eksploatacionog polja će biti manja. Površina eksploatacionog polja do 100 hektara identična je površini od jednog kvadratnog kilometra i ako imamo zaštitni prostor od 2,5 hiljade metara za eksploataciono polje veće površine od 100 hektara, površina zaštitnog prostora iznosiće 2.400 hektara.
Za zaštitni prostor nije predviđeno plaćanje nikakve naknade, a kao što se može izračunati zaštitni prostor je 24 puta veći od eksploatacionog polja koje pune budžete svih nivoa vlasti, a takođe se određeni broj ljudi zapošljava. Obrazloženje je da zaštitni prostor je potreban radi mogućeg proširenja rezervi i resursa. Znači da ovaj način podstiče praktično nezavršavanje poslova i na određeni način neznanje, što u ovom slučaju znači da nezavršavanje poslova dobija zakonsku zaštitu. Određeno je da se Srbija odriče u korist praktično neznanja bez ikakve naknade 24 puta veće površine u odnosu na površinu sa koje se realizuje prihod u budžet.
U okolnim zemljama to je drugačije uređeno i postoji više nivoa naknada koje se plaćaju. Ponovo ću da navedem primer Hrvatske.
Takođe, podaci i dokumentacija mogu postati državna svojina po više osnova pa ne treba definisati osnov sticanja, naročito ako se vodi računa o budžetu. Ako je jedan od ciljeva Predloga zakona povećanje priliva u budžet, ovo je prilika da se to uredi na način na koji ovu problematiku rešava i EU.
Da su 2014. godine naplaćene naknade predložene stavom 5. sama naplata naknada za naftu i gas povećala bi prihod budžeta RS za oko 19,6 milijardi dinara, što je, podsetiću, suma veća od ukupnog povećanja plata i penzija koje je MMF odobrio za 2016. godinu.
Što se tiče strategije razvoja, Strategije razvoja energetike RS do 2025. godine sa projekcijom do 2030. godine, ono što mi vidimo kao problem je da je kao bazna godina korišćenih analiziranih i prikazanih podataka 2010. godina, što nije primereno značaju dokumenata. Svaka vlada koja dođe na vlast naravno uvek smatra da istorija počinje od nje. Mislim da energetika kao takva ne dozvoljava sličnu praksu. Takođe, nedostaje veza u početnom delu predloga strategije sa Strategijom razvoja energetike RS do 2015. godine. Zatim, osvrt na realizaciju iste i navođenje izmena strateških pravaca u novom dokumentu.
Zbog fundamentalnih grešaka u tabeli, a vrlo je bitno geološke rezerve fosilnih goriva vezanih za prikaz energetskih mineralnih sirovina kao prirodnih resursa nisu adekvatne. Na primer, bilansne rezerve nafte usvojene u Nacionalnoj strategiji održivog korišćenja prirodnih resursa i dobara, objavljene u „Službenom glasniku 33/2012“, iznose 40,54 miliona tona, a ukupne geološke rezerve 186,36 miliona tona. U predlogu ove strategije rezerve nafte su 10,14 miliona tona, a ukupne geološke rezerve su 50 miliona tona.
Ista situacija je i sa prikazanim rezervama uglja, kada se uporede sa Predlogom strategije upravljanja mineralnim resursima Republike Srbije do 2030. godine, koja se nalazi na sajtu Vlade Republike Srbije. Rezerve uglja u tabelama su dva do tri puta manje nego u pomenutom Predlogu strategije. Ova tri dokumenta radi isto ministarstvo, a imaju izgleda različite podatke u sebi. Dozvoliću da to vi ili vaši saradnici objasnite.
Ono što smo mi dali kao primedbe odnosi se na liberalizaciju, odnosno toga šta će dovesti konkurencija na tržište električne energije. Cilj liberalizacije bi trebao biti povećanje konkurencije i nivoa usluga krajnjim kupcima, a istovremeno i smanjenje cena. Značajno bi bilo, s obzirom da se predviđa da Republika Srbija mora da nađe način da učestvuje u realizaciji elektro-energetskih objekata u AP Kosovo i Metohija, bilo bi dobro da su autori Strategije ponudili neke od načina kako misle da sprovedu ostvarivanje navedenog stava. To je, naravno, za svaku pohvalu, ali bi bilo dobro da je malo više rečeno na tu temu.
U poglavlju 5. ne stoji konstatacija vezana za skladište gasa Banatski dvor, kada znamo da je iz podzemnog skladišta gasa Banatski dvor dnevno moguće istisnuti četiri do četiri i po miliona kubnih metara gasa, a dnevne potrebe Republike Srbije u toku zimskog perioda su oko 12 miliona kubnih metara gasa. Ispravite me ako grešim, ali mislim da bi, takođe, tu moglo da se da dodatno objašnjenje.
Naravno, dolazimo i do projekta „Južni tok“, od koga smo saznali da nema ništa. Autori Strategije navode da je neophodno obezbediti novi pravac snabdevanja prirodnim gasom, uz ulaganje dve milijarde evra do 2030. godine, i ništa više od toga. Mislim da bi morali obratiti pažnju na to šta je evropska energetska politika, odnosno, kao što je kolega pre mene i pomenuo, saznali smo iz sredstava javnog informisanja da će se u Hrvatskoj graditi „LNG terminal“, koji je praktično deo Evropske energetske strategije. Za sada Srbija, koliko sam upoznat, nema nikakve veze sa tim, niti se planira nekakva konekcija na tu stranu. Evropska unija finansira taj projekat, odnosno projektnu dokumentaciju. Maroš Šefčović, koji je evropski komesar za energetiku, javno je podržao i potpredsednik SAD, gospodin Džo Bajden, takođe je podržao taj projekat. Iz tog projekta, koliko shvatamo, gasom će se snabdevati Hrvatska, Slovenija, Mađarska, Slovačka i ta konekcija ide čak do Poljske.
Ne znam zašto Srbija nikada nije pokušala da na neki način ostvari učešće u tom projektu, jer je to od strateškog značaja za naše snabdevanje gasom, koje, koliko znamo, manje-više zavisi od milosti ili nemilosti ruske strane i što se tiče cene i što se tiče pravaca snabdevanja „Južni tok“ je zvanično otkazan. Sada smo slušali i o „Turskom toku“. Usled nekih geopolitičkih razloga, možda od toga takođe ne bude ništa. Tako da, unutar Strategije razvoja energetike za nas je od primarnog značaja da se takva stvar preciznije definiše i da jednostavno građani saznaju kako, ne ova, nego sve buduće vlade misle da reše kontinuirano snabdevanje gasom, koji je ključni energent, koliko za stanovništvo, tako i za privredu.
Mi smo dali amandmane na Predlog zakona i nadamo se da ćete ih vi razmotriti. Ukoliko ih usvojite, mislim da će u značajnoj meri popraviti zakon, ali za sada za njega ne možemo da glasamo. Zahvaljujem.
Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.
Poštovani gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, mi iz Lige socijaldemokrata Vojvodine smatramo da je ovo još jedna mera koja će najviše kazniti upravo građanke i građane Vojvodine, s obzirom da su oni najredovnije platiše električne energije i drago mi je gospodine ministre da ste spomenuli ekonomsku raspravu vezano za reorganizaciju EPS, koja se evo upravo ovih dana dešava, jer od 1. jula Elektro Vojvodina prestaje da postoji.
Upravo ta ekonomska rasprava je ono na čemu smo mi insistirali, jer kada pogledate dobit Elektro Vojvodine u odnosu na EDB, koja je 2,1 milijarde dinara i gubitak EDB od tri milijarde i gubitak celog EPS.
Onda ćemo upravo na tim ekonomskim kategorijama moći da govorimo o tome da insistiranje naše na tome da „Elektrovojvodina“ nastavi da postoji jer je najmodernija, jer je najviše ulagano i u ljudske resurse i u distributivnu mrežu i građani najredovnije plaćaju svoje obaveze. Upravo zbog toga smo insistirali da reorganizacija EPS upravo počiva na političkim, da je politička kategorija.
Ono o čemu mi već dugi niz godina govorimo, a to je da Srbija nije ni kapitalistički sistem, ni socijalistički, niti demokratija, niti diktatura, nego živimo u sistemu koji se zove birokratski centralizam. Kada se govorilo o reformi fiskalnog sistema i budžetske konsolidacije, protiv čega mi, naravno, nismo, niko nije ko participira u političkom životu Srbije, nadali smo se da će se uzeti u obzir rashodna strana budžeta, odnosno da će doći do nekih racionalizacija, koje se tiču rashoda budžeta Republike Srbije, ali onda bi morali da se pitamo šta je sa Železnicama, šta je sa Putevima Srbije, šta je sa Srbijagasom, šta je na kraju krajeva i sa EPS-om, zbog čega aerodrom „Er Srbija“ otpisuje potraživanja, odnosno dugove, pa tako je čini profitabilnim, ali u taj, da kažem, tamni vilajet ne sme niko da pipne.
Onda opet dođemo do toga da beogradsku budžetsku aždaju ponovo hranimo naknadnim prihodima, što je nemoguće. Nikada podizanjem dodatnih nameta nećemo uspeti da uvedemo red u naše finansije iz prostog razloga što na rashodnoj strani budžeta imamo jedan niz netransparentnih odliva i građani doživljavaju bilo kakav nov namet, akcizu ili porez kao harač, a ne kao porez.
Više puta smo ukazivali na to da kada ste poreski obveznik, vi želite da na transparentan način znate kako se odlivaju sredstva koja plaćate, da li je to za puteve, za škole, za bolnice, za penzije ili plaćate harač, što znači morate da platite da ne bi trpeli sankcije, a kako se pare troše, to se vas ne tiče. Mislim da i danas živimo upravo u takvom sistemu.
Kada govorimo o akcizama, to je još tužnija situacija, jer živimo u obrnutoj ekonomiji. Veliki deo prihoda budžeta upravo dolazi od akciza, što znači da država ne bi imala od čega da živi u koliko građani ne bi pušili, pili alkohol, kockali se, a sada bili i energetski neefikasni.
Kakav sistem vrednosti mi promovišemo u ovoj zemlji kada država živi upravo od akciza na ovakve stvari? Naravno, svuda je tako u svetu, ali moramo dovesti budžet u situaciju gde prihodi od akciza neće imati tako značajnu ulogu kao što to danas imaju.
Uvođenjem dodatnih akciza na električnu energiju vi praktično promovišete, odnosno budžet direktno zavisi od energetskih neefikasnih potrošača. Što je veća potrošnja, to je veći prihod u budžet.
Naravno, mogle su neke druge stvari da se urade, ali vraćamo se na to da u nekim delovima naše zemlje je naplata električne energije 30, 40, 50%. U Vojvodini je 90%. „Elektroprivreda Srbije“ je u ovoj godini budžetirala 430 miliona dinara za nekakve konsultante itd. Mislim da mnoge druge stvari su mogle biti urađene pre nego što se poseglo za povećanjem akciza na električnu energiju, a tiču se prvenstveno racionalizacije unutar EPS.
Šta je moglo da se uradi u budžetu Republike Srbije? Ponoviću ono što ponavljamo već duže vreme, rudna renta. Ne vidimo nijedan razlog zbog čega nije redefinisan sporazum sa Ruskom Federacijom, umesto da predstavnici NIS-a nogom otvaraju vrata u ministarstvu, mislim da postoji način da konačno plaćaju rudnu rentu na način kako to čine i u matičnoj zemlji Rusiji.
Predlagali smo oporezivanje ofšor vlasništva nad preduzećima. Predlagali smo da se uvede red u izdavanje, odnosno licitacije državnog zemljišta. Predlagali smo da se donese zakon o poreklu imovine i ne vidimo nijedan razlog zbog čega imamo posrednike privatne firme pri uvozu gasa u našu zemlju.
To su sve neki od načina kako bi mogli da doprinesemo uvođenju fiskalne konsolidacije i većih prihoda u naš budžet, a da to nije na ovako vrlo regresivan način. Naš poreski sistem je regresivan, odnosno bez obzira koliko zarađujete, odnosno što manje zarađujete, poreska stopa je veća i na ovaj način to je još jedna od tih mera, jer što više zarađujete u Srbiji, plaćate manje porez.
Naravno, najlakše je linearno primeniti meru i oporezovati sve, bez obzira kolika primanja imaju. Kao LSV nećemo glasati za ovaj predlog zakona i najoštrije se protivimo ovakvoj meri iz razloga koje sam naveo, koji se tiču i socijalno-ugroženih grupa unutar našeg društva i građanki i građana Vojvodine, koji će ponovo, nakon sramnog ukidanja „Elektrovojvodine“, još jedno biti izloženi meri gde će oni plaćati najveći teret tzv. poreske konsolidacije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući. Uvaženi gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, mi iz LSV ćemo, naravno, pozdraviti intenciju predlagača zakona, s obzirom da konačno na dnevni red u ovoj Skupštini dolaze neke teme iz oblasti poljoprivrede, za koje mi smatramo da su veoma važne. S obzirom na to koliko poljoprivreda doprinosi bruto domaćem proizvodu, mislim da ni blizu se ne odnosimo prema istoj u smislu donošenja zakona.
Takođe, pozdravljamo inicijativu da se konačno ova oblast uredi i da se na pravi način reguliše, s obzirom da se Ministarstvo unutrašnjih poslova bavilo ovom temom, što mislim da apsolutno nije primereno, da postoji Republički hidrometeorološki zavod i mislim da će konačno doći do pravilnog organizovanja u smislu delovanja Republičkog centra za odbranu od grada.
Ono što je izuzetno važno je da imamo na umu to da ova tema ne treba da se politizuje. Mislim da treba da se i debirokratizuje i da bude maksimalno efikasna odbrana od grada, s obzirom na to, da vrlo dobro znamo u poljoprivredi ne možemo da čekamo, meteorološke uslovi su nešto na čega se mora reagovati pravovremeno i siguran sam da paori i poljoprivrednici širom Srbije i u Vojvodini neće biti blagonakloni ako budu morali da čekaju da nekakav činovnik u Beogradu deset puta sprovodi javnu nabavku i udara pečat, a vremenske prilike su takve da im uništavaju rod i da ima nanose materijalnu štetu.
Predlog zakona je po nama dobar, mi smo podneli nekoliko amandmana o kojima ćemo raspravljati kada za to dođe vreme i za razliku od mog kolege Jovanovića, koji je malo pre izneo ocenu da AP Vojvodina ne treba da ima nadležnosti u ovoj, oblasti mi mislimo suprotno. S obzirom na to da vi morate u ovoj oblasti biti u sadejstvu sa okolnim regijama, odnosno zemljama, jer vi kada, vi to znate sigurno bolje nego ja, da kada branite svoj prostor, odnosno zasejavate jezgra radi kristalizacije gradonosnih oblaka, vi praktično štitite teritoriju koja je susedna, odnosno vaše komšije praktično štite vas, s obzirom da oblaci, kao ni vode ne poznaju granice. Mislim da možemo se složiti oko toga da mora postojati saradnja sa okolnim zemljama i okolnim regijama.
Kada smo imali situaciju, prošle godine, vezano za poplave, i te kako smo pokazali da pokrajinske institucije mogu da se izbore sa prirodnim nepogodama i ne vidimo ni jedan razlog zašto se ne bi opredelila namenska sredstva unutar i pokrajinskog budžeta da mogu da sufinansiraju rad, opremanje, održavanje mreže, lansirne stanice, strelce itd, kad već, recimo ubiraju deo prihoda od zakupa poljoprivrednog zemljišta koji ide u pokrajinski budžet, a novim zakonom o zemljištu će biti predviđeno da se deo tih sredstava, upravo iskoristi za finansiranje protivgradne odbrane.
Naravno, tu dolazimo i do načina finansiranja, koji je u smislu ovog zakona najsporniji, s obzirom da hidrometeorološki zavod, apsolutno nema dovoljno sredstva za tako nešto i uglavnom zavisi od milosti i nemilosti aktuelnog ministra finansija da li će se opredeliti dovoljno sredstva ili neće?
Mi smo smatrali da šema koja se odnosi preko premije osiguranja je apsolutno nedovoljna i predložili smo amandmanom da se 10% od poreza na imovinu, koja se tiče poljoprivrednog zemljišta namenski opredeli za finansiranje protivgradne odbrane, jer na taj način bi svi koji imaju poljoprivredno zemljište učestvovali u finansiranju protivgradne odbrane. Kada se ograničimo samo na osiguranje ili na prihod od zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta vi praktično dodajete namet samo delu poljoprivrednih proizvođača, što mislimo da nije fer, odnosno proširili bi na ovaj način bazu onih koji bi finansijski mogli da doprinesu za ovo, jer se ovo stvarno tiče svih nas, odnosno svih onih koji se bave poljoprivredom.
Apelovao bih na predstavnike predlagača da podrže naše amandmane, naročito u delu koji se odnosi na ulogu AP Vojvodine, jer mislim da ne treba da poljoprivrednici budu žrtve nekakvih političkih prepucavanja, republičke i pokrajinske vlasti i ovo je jedna od tema gde bi morali da radimo svi zajedno i apsolutno sam siguran da postoje kapaciteti unutar pokrajinske Vlade, da doprinesu u smislu budućeg, osavremenjavanja ovog sistema, koji je više nego zastareo i za koje su potrebna velika finansijska sredstva.
Mi ćemo za ovaj zakon glasati, naravno bili bi izuzetno zadovoljni u koliko bi uzeli u razmatranje naše amandmane. Zahvaljujem.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući, hteo bi da postavim pitanje Ministarstvu energetike i Vladi Republike Srbije, a tiče se najavljenog ukidanja javnog preduzeća Elektrovojvodina.
Želeli bi da znamo šta je stvarni razlog za ukidanje javnog preduzeća Elektrovojvodina posle 58 godina i dva dana postojanja tog preduzeća koje je osnovano odlukom skupštine AP Vojvodina, 28. juna 1958. godine?
Iz sredstava javnog informisanja mogli smo saznati da je navodni razlog toga, uštede i racionalizacije, ali bi postavili pitanje nadležnom Ministarstvu da li se iza takve centralizacije u oblasti energetike, zapravo krije želja da se sakriju neracionalnosti i gubici u poslovanju u drugim jedinicama u okviru Elektroprivrede Srbije?
To pitanje postavljamo znajući da je „Elektro Vojvodina“ najprofitabilnije preduzeće u okviru elektrodistributivnog sistema sa 2.328.393.000 dobiti u 2014. godini, dok u isto vreme za primer „Elektrodistribucija Beograd“ ima gubitak od 3.413.754.000 dinara.
Takođe, tzv. „gubici u razvodu“ u „Elektro Vojvodini“ su 10% u odnosu na „Elektrodistribuciju Beograd“, gde je to 15%, 16%, 14% i 18% u drugim elektrodistribucijama.
Da li je pravi cilj racionalizacija ili se iza toga krije nešto drugo? Želeli bi takođe da znamo kakve će posledice ostaviti ovakva reorganizacija na ukupan energetski sistem u Vojvodini, s obzirom da će doći do smanjenja kvaliteta pruženih usluga kupcima, da će doći do smanjenja investicionih ulaganja u elektro-energetsku infrastrukturu na teritoriji AP Vojvodine?
Da li je Vlada upoznata s tim da će doći do smanjenja uplata u budžet AP Vojvodine i gradova na teritoriji AP Vojvodine i opština, takođe, da će doći do smanjenja broja zaposlenih i da će doći do centralizacije nabavki, smanjenja broja i obima angažovanih privrednih društava na teritoriji AP Vojvodine?
Takođe bi želeli da znamo koliki su troškovi centrale „Elektrodistribucije Srbije“ u Beogradu, koliki su troškovi njihovih zarada i koliko je budžetirano za konsultantske usluge u 2015. godini, od strane „Elektrodistribucije Srbije“, i na osnovu čije odluke se jednostrano ukida, odnosno prestaje da postoji „Elektro Vojvodina“ od 1. jula 2015. godine? Zahvaljujem.
Zahvaljujem.  
Želim da postavim pitanje Ministarstvu poljoprivrede, a tiče se zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta u opštini Bela Crkva, konkretno selo Dupljaja i radi se o sledećem. Pašnjaci i utrine, koji su po zakonu iz 1992. godine vraćeni mesnim zajednicama na korišćenje, ponovo su volšebnom odlukom Ministarstva poljoprivrede vraćeni u status državnog zemljišta i sada se to zemljište izdaje na licitacijama. To, naravno, ne bi bio problem kada bi se zakon poštovao i kada bi Ministarstvo poljoprivrede radilo svoj posao, ali baviti se poljoprivredom iz solitera u Nemanjinoj je apsolutno nemoguće bez saznanja šta se konkretno dešava u ostatku Srbije i Vojvodine. U selu Dupljaja stočari tog sela oduvek od kada selo postoji koriste nekih 370 hektara pašnjaka i to je jedini put kojim je moguće dovesti stoku do pojila u tom ataru.
Međutim, 2012. godine dešava se da Ministarstvo poljoprivrede daje u zakup površinu od 60 hektara fizičkim licima i ta fizička lica imaju nameru da te pašnjake pretvore u trajne zasade, odnosno menjaju namenu tog zemljišta iako je inicijalno dodeljeno kao pašnjak.
Da li je moguće da Ministarstvo poljoprivrede nema saznanja o tom konkretnom problemu i da li je moguće da jedino selo u Vojvodini i u Srbiji koje ima veći prirodni natalitet od mortaliteta, koje jedino ima rast u broju stanovnika mora da trpi zbog loših i neblagovremenih odluka Ministarstva poljoprivrede?
Poljoprivrednici sela Dupljajac su se obratili svim nadležnim institucijama i Odboru za poljoprivredu da se reši ovaj problem, a ovaj problem ne postoji samo u ovom selu nego postoji širom Vojvodine gde god se ljudi bave stočarstvom, upravo iz razloga zato što mesnim zajednicama koje su bile korisnici utrina i pašnjaka je to pravo oduzeto i sada se ta zemlja licitira na nekakvim aukcijama. Do skoro je to zemljište uzimano u zakup samo da bi se uzimale subvencije od države. Sada kada to više nije moguće, pitanje je šta će biti sa tim zemljištem i da li će ono samo ostati u parlogu ili će neko zaista da ga stavi u funkciju bilo kakvog bavljenja poljoprivredom.
Ovim putem želim da postavim pitanje ministarki poljoprivrede i Upravi za poljoprivredno zemljište, da li je moguće da se u što hitnijem roku reši problem koji imaju meštani sela Dupljaja? Da li će se nastaviti sa lošom praksom da se, bez ikakve prethodne provere kako se koristi dodeljeno zemljište, na aukcijama dozvoljava prenamena tog zemljišta, iako zakon to apsolutno onemogućava? Zahvaljujem.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.
Poštovani gospodine ministre, poštovana guvernerko, predstavnici Vlade, pridružio bih se oceni nekih mojih prethodnika vezano za vremenski rok u kome smo dobili ovaj predlog zakona. Mislim da je ovih sedam zakona izuzetno važno. Javna rasprava je postojala, slažem se, ali u njoj učestvuje stručna javnost, a poslanici svoje ocene o ovome iznose u Narodnoj skupštini. Mislim da to više govori o odnosu Vlade prema Narodnoj skupštini, nego o bilo čemu drugom, jer ne predstavljamo mi ovde sebe, nego predstavljamo građane koji su nas birali. Tako da, ne treba nikako stavljati znak jednakosti između javne rasprave i rasprave u Narodnoj skupštini, s obzirom da ovde ne raspravljamo o nekakvim nacrtima i draftovima, nego o finalnim verzijama tih zakona i na takve zakone dajemo amandmane i predloge. Mislim da smo mogli dobiti ovaj set zakona ranije, no dobro.
Hteo bih takođe da pozdravim činjenicu da imamo sa nama i predstavnike Narodne banke. Mislim da je to izuzetno važno, jer ih retko viđamo. Ukoliko želimo da se reforme sprovedu u našoj zemlji, pored fiskalne politike i restrukturiranja privrede, mislim da je nepošteno zanemarena i monetarna politika, koja, kao što vidimo, u razvijenim kapitalističkim zemljama sada igra primarnu ulogu u pokretanju privrednog razvoja, a mislim da o tome ovde ne čujemo dovoljno, kao i generalno o merama koje planira Narodna banka.
Svi vrlo dobro znamo kakvo je stanje danas u našoj privredi. Imaćemo negativan rast i ove godine. U recesiji smo izuzetno dubokoj i ona traje. Uglavnom ovde pričamo stalno o javnom dugu, a niko ne pominje privatni dug. Kada se primenjuju mere štednje, prethodnik moj je pomenuo začarani krug, ztv. „circulus vitiosus“, u kome se trenutno nalazi naša privreda, a to je da kada smanjujete javnu potrošnju, takođe opada rast i vama stalno i konstantno raste odnos javnog duga u odnosu na BDP. To je taj začarani krug u kome se mi danas nalazimo.
Situacija u finansijskom sektoru je na neki način samo krvotok stanja u privredi, jer, da skratim, po cenama po kojima mi nešto proizvodimo to niko ne želi da kupi. To je glavni i osnovni problem naše privrede i ja sam to više puta i naglašavao. Naš finansijski sektor je takoreći bankocentričan. Mi nemamo tržišta kapitala, nemamo druge načine na koja preduzeća mogu da dođu do kapitala. Ne postoji berza, postoji formalno, naravno, ali to vrlo slabo funkcioniše. Jedino gde i građani i privreda mogu doći do sredstava za razvoj i investicije, to su nažalost banke. Banke danas uglavnom finansiraju državu i kupe depozit od građana i to replasiraju finansirajući javni dug i od toga se sastoji naš finansijski sektor.
Imamo osam milijardi štednje građana, imamo neke četiri milijarde evra štednje privredne, odnosno depozita, ukupna aktiva banaka je oko 24 milijarde, imamo 12 milijardi evra iz inostranstva i nekih šest milijardi krosbordera, tako da mislim da je ukupna aktiva sa plasmanima iz inostranstva negde oko 30 milijardi, a vi me ispravite ako grešim. Po meni je to izuzetno zabrinjavajuće u odnosu na ono što je dužna država, jer svaki dan se suočavamo sa novim problemima, da krediti u privredi i krediti koje su podigli građani više ne mogu da se vrate.
Imamo četiri milijarde nenaplativih potraživanja, odnosno NPL-ova u bankama i to je osnovni problem u koji je zapala naša privreda. Draga mi je da se konačno izašlo sa predlogom da se osnuje nekakva institucija ili loša banka, ili kako će se to već zvati, u kojoj je moguće izmestiti plasmane koji su toksični, kako se to kaže, ili nenaplativi, odnosno, makar se stvara ta mogućnost. Da li će se to i sprovesti, ne znam, ali upravo taj odnos privrede i banaka, jer vi i dan danas imate funkcionalna preduzeća koja su pred stečajem, stečaj se ne proglašava i tako dalje. Trenutno je status kvo da vi imate nekakve unapred pripremljene planove reorganizacije, koji praktično samo služe tome da se prolongiraju problemi, a ne da se iz tog problema izađe, jer se sve svodi na neke nove reprograme. Većina banaka u svojim bilansima i dalje prikazuje vrlo čudne procene kolaterala, odnosno obezbeđenja. To je upravo nešto što održava ovakav sistem. Naglašavam, nisam siguran da su sve banke prikazale rezervacije na način na koji bi trebale, upravo da bi ispunile neke nivoe kapitalne adekvatnosti i izbegle možda mere Narodne banke.
Bazelska pravila koja naša zemlja takođe poštuje, u smislu toga da moramo da ih se pridržavamo, su dobra, ali mislim da neke stvari ne možemo samo prepisivati. Ta pravila postoje u sistemima koji su izuzetno razvijeni, u smislu finansijskog tržišta i bankarskog tržišta, ali mi daleko zaostajemo za zemljama u kojima se to primenjuje. Problem je, recimo, da vi imate situaciju da klasifikacije klijenata se uglavnom dobijaju od strane centrala stranih banaka kod nas i ako ih se strogo pridržavate, retko kome da vi uopšte možete u Srbiji danas da odobrite kredit.
Što se tiče restrukturiranja koje je predloženo ovim zakonom, mislim da su predlozi dobri, daju se veća ovlašćenja Narodnoj banci Srbije i diskreciona prava. Ponavljam, nadam se da će koncept gde će se loši plasmani izmestiti iz banaka i možda uraditi nekakva reprivatizacija preduzeća gde je to moguće, odnosno uraditi konverzija u kapital, ili šta je već planirano. Izuzetno kasnimo sa takvim merama. Od kada sam izabran za poslanika 2012. godine, svakom ministru finansija sam spominjao takva rešenja koja se odavno primenjuju u nekim drugim zemljama, ali ne znam zašto za to nije bilo sluha.
Iz prostog razloga, važno je da krupan kapital i građani budu jednako tretirani u odnosu na Narodnu banku i na Ministarstvo finansija jer trenutno imao situaciju da pogotovo u bankama koje su propale niko ne postavlja pitanje zbog čega se ti plasmani ne vraćaju, ko je uzeo te kredite i zašto ih ne vraća i zašto im se omogućava da konstantno, upravo kroz te unapred pripremljene planove reorganizacije, prolongiraju te svoje obaveze.
Sa druge strane, sada imamo veliki broj građana koji je uzeo kredite u švajcarskim francima i kaže se da Narodna banka ne može da se meša u takve stvari i kaže se – tržište je takvo kakvo je, ugovori su takvi kakvi su i Narodna banka ne može ništa da im pomogne, iako su to, da kažem, spekulativni poslovi bili od strane banaka, svojevremeno, jer banke nisu imale izvore u švajcarskim francima, nego su kupovale svopove itd, odnosno to su bili poslovi koji su profitabilni za banke.
Da kažem i koju reč vezano za javne nabavke. Mislim da predloženo rešenje nije dobro - da se umanji procenat kojim se naši ponuđači stavljaju ispred stranih, iz razloga što u velikom broju zemalja postoji mogućnost da se dobiju subvencije za izvoz i stimuliše se izvoz raznoraznim merama, tako da proizvodi koji dođu, odnosno usluge koje dođu u našu zemlju su često jeftinije nego što koštaju kod njih na domaćem tržištu. Mislim da ova razlika od 5% nije dovoljna da takve nekakve damping cene u proizvodima i uslugama pokrije, tako da te izmene zakona nećemo podržati.
Što se tiče izmena Zakona o Narodnoj banci i o bankama, predložili smo neke amandmane. Ukoliko budu usvojeni, taj zakon ćemo podržati. Zahvaljujem.
Zahvaljujem gospodine predsedavajući.
Poštovani predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, pomalo je paradoksalno da dva zakona, kao što je regulisanje ribljeg fonda i finansiranje u oblasti poljoprivrede, su uobličeni u zajednički predlog, s obzirom da ono što im je zajedničko to je lov u mutnom i ribolovačke priče. Pred svake izbore građani Republike Srbije, paori, farmeri, kako god ih danas nazivate, slušaju te ribolovačke priče kako je poljoprivreda naša velika šansa i kako će država da se pobrine da se stvore bolji uslovi za bavljenje istom, naročito u situaciji gde je jedina grana privrede u kojoj imamo suficit. Lov u mutnom je takođe aspekt kada govorimo o finansiranju poljoprivrede, ali ne bih dalje o tome.
Što se tiče intencije predlagača ovog zakona mi je naravno pozdravljamo, s obzirom da već više decenija postoji potreba da se stvore uslovi kako bi se omogućilo finansiranje poljoprivredne proizvodnje, koja zahteva velika kapitalna ulaganja i dug povraćaj na investicije. Postoje, naravno, rešenja u razvijenijim kapitalističkim zemljama i neka od njih su sprovedena i kod nas, a tiču se javnih skladišta i toga da vi već na početku godine možete da emitujete hartije od vrednosti, ili da prodate ili da kupite tzv. fjučerse i da onda praktično zakucate cenu vašeg proizvoda ne bi li bili u mogućnosti da istu i finansirate. Zakon o javnim skladištima je to do neke mere i omogućio, a ovo je zakon koji se takođe naslanja na tu materiju.
Ono što je izuzetno važno je da znamo da su cele imperije nastale na finansiranju poljoprivredne proizvodnje, jer smo 20 i kusur godina imali čuvene paritete gde poljoprivrednici dobiju naftu, seme, đubrivo, a onda u žetvi su dužni da vrate određenu količinu poljoprivrednih proizvoda i cene u odnosu na one koje su u žetvi i one koje su šest meseci kasnije su obično puta dva, odnosno duplo i na tome su se mnogi obogatili.
Drago nam je da konačno država obraća pažnju na taj aspekt, naročito u situaciji gde i danas poljoprivrednici plaćaju izuzetno visoke kamate na kredite u poljoprivredi. To je od nekih 10% do 20% u bankarskom sektoru, jer se ti krediti, iako je broj nenaplativih kredita izuzetno mali, i dalje su kamatne stope izuzetno visoke.
Što se tiče nas iz LSV mi smo predlagali neka rešenja i ono što se logično nameće je da, ako može da postoji nacionalna korporacija za osiguranje stambenih kredita, recimo, zašto ne može da postoji nekakav garantni fond koji bi osiguravao kredite u poljoprivredi? Vi iz budžeta sufinansirate, recimo, kamate komercijalnim bankama iako, ako bi pravilno samo upravljali rizicima, i garantni fond mogao praktično da radi istu stvar, što bi drastično oborilo kamate koje dobijaju poljoprivrednici ukoliko bi takav fond garantovao komercijalnim bankama za te kredite. Takav model već postoji i kod stambenih kredita.
Drugi resurs koji smo takođe više puta spominjali je državno poljoprivredno zemljište. Mislim da je to najveći resurs koji je apsolutno neiskorišćen na bazi 400.000 do 500.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, koje bi moglo da se kolateralizuje, zatim da se izdaju hartije od vrednosti i da se na bazi toga prikupi nekih 500 miliona do milijardu evra i takođe usmeri u finansiranje poljoprivrede.
To su samo neki od naših predloga, ali do sada iz nekog razloga nismo nailazili na razumevanje, verovatno iz razloga što se ministar zadužen za oblast poljoprivrede menjao na svakih godinu dana. Jednostavno, pretpostavljamo da od tekućih obaveza i gašenja požara ne može ni da stigne da se bavi tako važnim strateškim temama, što mislimo da je velika šteta, jer vi u poljoprivredi ne možete ni da analizirate i sagledavate situaciju ukoliko taj period nije na pet ili 10 godina. To poljoprivrednici vrlo dobro znaju.
Što se tiče ovog konkretnog Predloga zakona imamo dva problema s tim, a tiče se založnog prava na poljoprivrednim proizvodima zalogodavca, gde se kaže da se stiče zakonsko založno pravo na svim poljoprivrednim proizvodima u svojini zalogodavca koje je zalogodavac proizveo na mestu proizvodnje, bez obzira na kulturu i sortu.
U količini vrednosti dovoljno je da se namire dospela potraživanja. To je član 26. Drugi član koji je takođe po nama problematičan je član 31. gde se kaže – ako u postupku vansudske javne prodaje zalogodavac pretrpi štetu zbog toga što je sproveden postupak prodaje za naplatu potraživanja tek onda on može da se obrati sudu i tuži. Po nama to zalogodavca koji je inače u teškoj finansijskoj poziciji stavlja u neravnopravan odnos u odnosu na onog kome se zalog daje i mislim da je mali broj poljoprivrednika koji će moći da angažuju pravnu pomoć, odnosno advokate da bi oni dalje tužili nekoga ko ih je potencijalno mogao prevariti. To su dva problema koja imamo vezano za ovaj zakon i zbog toga za isti nećemo glasati ukoliko se ti članove ne izmene.
Što se tiče drugih zakonskih predloga moje kolege će govoriti o ribljem fondu i naročito bih pozdravio konačno ratifikaciju sporazuma koji se tiče regulisanja toka reke Save, s obzirom da dolazim iz lokalne samouprave, konkretno iz Sremske Mitrovice, gde smo imali veliki problem protekle godine sa tokom reke Save i upravo zbog toga što nije bilo koordinacije sa zemljama, a tu mislim na BiH i Hrvatsku, je i došlo do velikih problema. Rečni tokovi ne poznaju granice. Oni su vrlo proevropski nastrojeni, da tako kažem, i mislim da smo imali priliku da se na vrlo loš način uverimo šta može da se desi ukoliko nema saradnje između zemalja kroz koje, u ovom konkretnom slučaju, Sava protiče, što se tiče poplava.
U svakom slučaju nadam se da će se sagledati potencijalne izmene ovog Predloga zakona vezano za finansiranje poljoprivredne proizvodnje, a što se tiče Sporazuma o regulisanju toka reke Save sa zemljama iz regiona, za taj sporazum ćemo naravno glasati. Zahvaljujem.