Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Marija Obradović

Marija Obradović

Srpska napredna stranka

Govori

Hvala.
Sada bih zaista zamolila za pažnju i kolege u sali, a posebno gledaoce koji prate ovaj prenos.
Ovo je jedan od primera koji će se tek dešavati kada nova Vlada preuzme svoje obaveze. Govorim malo sporije jer mi je zaista teško da govorim o ovoj temi. Znate da sam prva koordinatorka Ženske parlamentarne mreže i kada govorim o ravnopravnosti polova, mislim da ne želim da nijedna tema prođe kroz Skupštinu a da se ja time ozbiljno ne bavim, ali zaista ozbiljno i ljudski, a ne onako partijski kako se dogovori negde da treba da se glasa. Dakle, pre toga upravo u sebi odgovorim na ona pitanja koja je gospođa Čomić i spomenula.
Dakle, da li treba ukinuti ovu upravu, da li treba na ovaj način, kako je gospođa Čomić predstavila, razmišljati o ovom amandmanu, ili možda na jedan novi način? Ja ću vam sada ponuditi jedno drugačije gledište na ova pitanja. Kao što rekoh na početku, možda će to biti način razmišljanja u ovoj Skupštini ubuduće.
Da li su teška pitanja pitanja od zaista značaja za naše društvo, kuda će se dalje kretati, koje su to neke moralne, duhovne i etičke vrednosti kojih ćemo se pridržavati ubuduće? U ovom teškom periodu, kada zaista, svakodnevnim jezikom rečeno, maltene mnogi od nas nemaju šta da jedu, ovakve teme se ne nalaze među prioritetima ni u našim medijima, a nažalost ni na mnogim važnim mestima. Za mene lično ovo jeste jedan od prioriteta i trebalo bi našoj javnosti da ravnopravnost polova bude među prioritetima, ali Srbija je još uvek tradicionalno i patrijarhalno društvo.
Moramo da razumemo taj širi okvir, da u ovom trenutku zaista i buduća vlast, buduća Vlada i svi članovi Vlade imaju veliku obavezu da zemlju izvuku iz ove situacije i da pronađu načine kako iz prevelike zaduženosti samo držati glavu iznad vode i boriti se svim snagama da zaista u naredne tri godine maksimalnim naporima izvučemo Srbiju napred i građane Srbije postavimo u jednu normalu, da nam frižideri nisu prazni, da imamo radna mesta. Ali, nemojte da zaboravite da je prvi zadatak ove Vlade da popravlja prethodno stanje i da sada dolazimo u posledice onoga što je rađeno mnogo, mnogo godina unazad. Zato treba u tom kontekstu razmišljati šta dalje.
Uz svo uvažavanje gospođe Čomić, i lično i profesionalno, stoji mnogo onoga što je rekla, ali taj apel da isključivo treba glasati za Upravu za rodnu ravnopravnost, odnosno da se ne ukida, sa svim argumentima koje je iznela, zaista, da nemam informacije i podatke koje imam, ja bih tako glasala.
Verovatno bi mnogo mojih koleginica i kolega glasalo za to da Uprava ostane. Koji su moji razlozi da ne glasamo za Upravu za rodnu ravnopravnost, odnosno da glasamo za njeno ukidanje? Odluka nije donesena slučajno. Urađene su analize i žao mi je što će se za mnoge poteze buduće Vlade ovde koristiti argument da se donosi olako, pod naslovom – moramo da racionalizujemo, da budemo štedljivi, tu su troškovi. I ovoga puta je bilo – pa to je samo tri miliona dinara za Upravu, neće da nas spasu ta tri miliona.
Ovde se ne govori o novcu. Posebnu analizu zahteva rezultat rada, način trošenja novca u Upravi za rodnu ravnopravnost, ponašanje zaposlenih. U ovom trenutku, javnost treba da zanima rezultat Uprave za rodnu ravnopravnost. To zaista jako lepo zvuči, kao naziv nosi neke evropske vrednosti, to je nešto što nas očekuje i za šta ćemo se zalagati i ubuduće, ali, iskreno mislim da sve koleginice koje su bile i u prethodnoj parlamentarnoj mreži, a koje će biti i ubuduće, ne znam da li mogu da se sete nekih rezultata Uprave za rodnu ravnopravnost u prethodnih 18 meseci.
Kada bih ja merila, rekla bih da Ženska parlamentarna mreža bez dinara, samo dobrom voljom, je napravila mnogo više rezultata nego što je to uradila Uprava u prethodnom periodu. Znači, novac nije uvek broj jedan i ne kažem da samo isključivo zbog uštede želimo da ukinemo Upravu. Na mestu broj jedan su efekti i rezultati rada.
Reći ću vam kakve su ocene institucija koje su sarađivale sa Upravom za rodnu ravnopravnost u prethodnom periodu, kako su ocenile tu saradnju i kako je i sama Uprava za rodnu ravnopravnost dala određene zaključke i preporuke koje sada ne idu u prilog amandmanu gospođe Čomić. Sama Uprava za rodnu ravnopravnost, počnimo time, je dala mišljenje da sama ima brojne prepreke, odnosno suočava se sa preprekama u sprovođenju svojih zadataka zbog zavisnog položaja u okviru samo jednog ministarstava, dakle, sama Uprava je tražila da bude organizovana tako, odnosno da joj se daju te nadležnosti da može da sugeriše i daje preporuke i ostalim ministarstvima. Dakle, radeći samo u okviru jednog ministarstva, teško da će moći njena preporuka da važi i za ostala ministarstva.
Znači, mnogo bi pametnije bilo da organizujemo kancelariju koja će imati iste, slične nadležnosti, pokrivaće ovu oblast, ali kancelariju koja bi mogla da daje sugestije svim ministarstvima. Znači, sama je uprava to tražila, da se izađe iz toga. Savet za rodnu ravnopravnost Vlade Republike Srbije u svom zaključku naglašava, a Savet za rodnu ravnopravnost za one koji su manje uključeni ne okuplja samo članove iz vladajuće koalicije, tu su i predstavnici stručnih institucija, civilnog sektora, ljudi koji se bave tom oblašću dugo, znači, u svom zaključku je naglasio da je rodna ravnopravnost pitanje svih oblasti u društvenom životu Srbije. I nije pitanje samo jednog ministarstva, mora da prožima sve politike, te mu je tako mesto u okviru Vlade Republike Srbije.
Uprava je ocenjena kao zakržljali organ koji je pozicijom institucionalizovanog mehanizma u jednom ministarstvu onemogućena da utiče na politike koje se kreiraju i primenjuju u ostalim resorima. Politički savet za sprovođenje Rezolucije 1325 Ujedinjenih nacija u svom izveštaju je takođe preporučio da se formira telo koje bi u svim sferama implementiralo principe rodne ravnopravnosti. Da vam ne citiram dalje. Tu su i preporuke međunarodnih organizacija, specijalni izaslanik OEBS-a o rodnoj ravnopravnosti koji je posetio Srbiju tokom 2012. godine, zatim evropski institut za rodnu ravnopravnost takođe je u svojim preporukama za sprovođenje Pekinške platforme govorio: „Da bi institucija koja se bavi rodnom ravnopravnošću bila uspešna, mora da bude nezavisna i u sklopu Vlade, ali na najvišem nivou.
Apsolutno postojanje Uprave za rodnu ravnopravnost u okviru ovog ministarstva ne može da zadovolji ni potrebe našeg društva u ovom trenutku, dakle, ne možemo delovati kroz sva ministarstva niti zadovoljava preporuke međunarodnih organizacija.
Mi smo svedoci, a verovatno su mnogi od vas dobili i mejlove i poruke od nevladinog sektora kojim pozivaju da glasamo za ovaj amandman, dakle, protiv ukidanja Uprave, da je zadržimo. Ali, hajde da razmislimo da li ova i ovakva Uprava, znači njen rad, na koji postoje brojne zamerke, ovo nije nešto što sam ja napisala, ovo sam izvukla iz izveštaja brojnih međunarodnih institucija i uglednih tela i institucija u Republici Srbiji, da li ga zadržati tako kako je ili napraviti novu organizacionu formu, koja će biti mnogo efektnija? U ovom trenutku o ovoj temi ne treba da govorimo o novcu, to uopšte ovde nije prioritet. Nije tačno da je predlagano njeno ukidanje samo zbog novca. Pre svega zbog toga što je, kao što sam već spomenula, to bio jedan zakržljali organ koji apsolutno nije funkcionisao, mnoge druge institucije su donosile brojne značajne pomake a nisu bile u okviru uprave. Na kraju, i mnoge krupne stvari u okviru ove oblasti su donesene bez prisustva Uprave i uz pomoć nevladinog sektora.
Iz samog Predloga zakona o ministarstvima se jasno vidi da poslovi javnog ovlašćenja koje je morala da realizuje Uprava kao posebna organizaciona jedinica ministarstva, se ne gase. To je veoma važno. Na mnogo efikasniji, profesionalniji i ekonomičniji način biće postavljeno u novoj organizacionoj strukturi koja će omogućiti pre svega kontakt sa svima relevantnim i državnim i društvenim organima i organizacijama, a koje se bave i rodnom ravnopravnošću i nediskriminacijom. To je svakako i u skladu sa potrebama građana, odnosno najvažnije je omogući će se kontakt sa realnošću. Ta tačka kontakt sa realnošću takođe može da bude zanimljiva za one koji se dvoume da li da glasaju „za“ ili „protiv“ ukidanja.
Dosadašnje rukovodstvo Uprave se veoma neodgovorno odnosilo prema svojim obavezama. Samo Ministarstvo za rad i socijalna pitanja u čijem sastavu je Uprava je konstatovao potpuni izostanak realizacije, koordinacije sa drugim državnim organima, sa autonomnom pokrajinom, sa oranima jedinca lokalne samouprave u oblasti rodne ravnopravnosti, prebacivanje i izbegavanje odgovornosti. Ne izvršavanje obaveza u vezi normativno pravne delatnosti Uprave, odnosno nisu učestvovali u izradi zakonskih i drugih propisa u oblasti unapređenja ravnopravnosti polova. Ne donošenje, ne sprovođenje strateških dokumenata. Rad isključivo na projektima i ne obaveštavanje ministarstva.
Niko od nas ovde nije naivan, a nije ni mali. Rad na projektima veoma zanimljiv u Srbiji, posebno ako imate siguran izvor finansiranja. Možda bi tu negde i trebalo da razmišljamo, odakle nevladin sektor je ovoliko digao problem na ovu visinu. Razumem, jeste, slažem se. Lično neću dozvoliti da se oblast ravnopravnosti polova skloni u ćošak. Biće organizaciona struktura koja će se isključivo baviti time. Lično sam bila veoma zainteresovana da se maksimalno uključim u izvršnu vlast u ovoj oblasti. Uvek sam za saradnju, ali mislim da su se svi zabrinuli, jer će se zatvoriti jedan odličan izvor finansiranja za određeni krug nevladinih organizacija, jer je sama Uprava funkcionisala u jednom zatvorenom krugu. Napišem projekta. Znam ko će da ga finansira. Napravimo dobru promociju u medijima. Svi mirni. Svi zadovoljni.
Negde rasturajući te takve kombinacije i dogovore tu će negde biti problem i u narednim potezima Vlade. Kada želimo da nešto prekinemo, da toga više ne može da bude, e onda će se neko pozivati na neke druge spinovane priče. To će biti jako teško da svi sažvaćemo tu priču i da negde nađemo sredinu između toga šta je zaista dobro za Srbiju ubuduće i gde je razlika između onoga kad se pozivamo na određena ljudska prava, a kad negde treba da izmerimo između onoga kuda dalje, gde napraviti velike rezove i gde zaista taj rez treba da bude.
Ova tema zaslužuje diskusiju, ali hajde da razmislimo da li je ova uprava nešto na čemu to treba da se slomi. Ima li neko od vas ko će mi reći da nešto što sam iznela nije tačno, da je uprava sa svima isključivo radila široko, sa otvorenim konkursima, da ne postoji zamerka na rad uprave. Znam i vaše zamerke koje će biti u redu ako tadašnje rukovodstvo uprave dosadašnje niste bili zadovoljni, promenite, ali neka ostane institucija.
Rekla sam na početku, i međunarodna i domaća javnost institucije imale su zamerke na način organizacije i rada u upravi. Mislim da jedno šire telo, pogrešno je reći šire telo, jedno telo koje bi moglo da daje preporuke svim ministarstvima bi bilo pravo rešenje. O tome trba da razmišljamo. Sutra će i premijer u svom širokom ekspozeu govoriti o tome, pa eto prilike da i sa njim prodiskutujemo na ovu temu.
Ovo nije – ne ravnopravnosti polova u Srbiji, ovo nije smanjenje prava žena u Srbiji, nije smanjenje šansi za onaj drugi pol, ovo je samo jedan efikasan način kako raditi efikasno, jeftinije, pametnije. Hvala vam.
  Hvala. Ovo jeste pristojna parlamentarna rasprava, ja se koleginici Čomić zahvaljujem na tome. Argumentovano svakako. Drago mi je što ste se složili sa većinom onoga što sam izrekla. Želim samo da ispravim, koleginicu Stanu Božović nisam spominjala, ona nema veze sa Upravom za rodnu ravnopravnost, neko drugi je vodio Upravu. Koleginica Stana Božović je u Savetu, i to nema veze sa Upravom za rodnu ravnopravnost i ona je maksimalno svojim zalaganjem, a tako će biti i u narednom periodu, i očekujem da nam pomogne u ovoj oblasti, u formiranju organizacione strukture. Nadam se da niste to sa podsmehom koristili jer, kao što rekoste, treba paziti, javno izgovorena reč je velika obaveza, barem za mene lično, a znam i za vas. Zbog toga koristim taj pomalo opšti termin, organizaciona struktura, nezgodno je iskoristiti neki drugi termin držeći me za reč zbog čega to nije tako kasnije. Jer, sama forma mogla se čuti i u toku današnjeg dana, je mnogo manje bitna. Od toga da zaista poslovi, nadležnosti u okviru rodne ravnopravnosti ostanu negde u vrhu Vladinih zaduženja.
U ovom trenutku zbog čega nema amandmana koji nije podnet. Koristiti ovaj trenutak, to sam rekla i na početku, u Srbiji, kada zaista gori od napora da samo držimo glavu iznad vode. Svakodnevno stižu na naplatu brojni krediti, a samo onaj ko vodi svoje domaćinstvo i ko se presabira od prvog do prvog zna koliko je teško održati glavu iznad vode. I to možda sada najbolje razumeju građani koji ovo prate kod kuće. Ne kažem da ovo ne treba da bude u prioritetima, ali sada nismo nijednim amandmanom predvideli organizacioni oblik osim onoga što je rečeno u predlogu zakona.
U razgovorima koji su vođeni sa budućim članovima Vlade a koji bi se bavili ovom temom, razgovarano je da otvaranje te kancelarije, uslovno rečeno, to i vi sami znate dešava se da se to postavlja uredbom Vlade. Najvažnije je da mi ostanemo uporne u ovoj temi, da zajedno radimo i kao što je teško bilo izglasati 30% žena u Parlamentu, to bih podsetila i koleginice koje se ovde nalaze možda mnoge od njih ne znaju, da su one u ovim klupama samo zahvaljujući naporima prethodnih koleginica. Bilo je jako teško izglasati, ovo je jedan mali deo borbe koju danas vodimo oko uprave, ali ovo je samo jedan korak dalje, sada je lako trčati jer već imamo trasu. Sad negde zastanemo, negde idemo brže, negde sporije.
Mislim da ne treba glasati za vaš amandman i da ćemo negde i u narednom periodu dobro sarađivati i da ćete verovatno biti jedan od najvažnijih saradnika buduće organizacione strukture u Vladi Srbije koja će se baviti ovom oblasti ravnopravnosti polova. Hvala vam na pristojnosti.
Pre nego što nastavim svoju diskusiju, želim samo da vam prijavim, a to može da se proveri, od moje malopređašnje diskusije do sada primila sam dvadesetak pretećih poruka od predstavnika nevladinog sektora telefonom, SMS porukama, u kojima osuđuju moj govor, vređaju me, jer su nezadovoljni time što sam rekla da je Uprava za rodnu ravnopravnost njihov izvor finansiranja.
Mislim da to nije način komunikacije u Srbiji. Naravno da me je to jako povredilo, jer su to kolege sa kojima sam do juče izuzetno dobro sarađivala. Ja sam tu i dalje za saradnju, da budem neko ko hoće da im pomogne u izmeni zakona kako bi rodna ravnopravnost u Srbiji bila na određenom zavidnom nivou. Žao mi je što se tako ponašaju. Isto mi je toliko žao, koliko i određene kolege, opozicione, koji ovu temu, pri tom ne mislim na gospođu Čomić, koriste za dnevno-političke sitne poene.
Dnevni prenos Skupštine je odlična prilika da ako nemate dovoljno jaku stranku možete svakog dana da imate dovoljno prostora u medijima, naročito ako kritikujete oštro Vladu. Ova tema, rodna ravnopravnost, implementirajući nama da mi ne želimo da više sprovodimo politiku rodne ravnopravnosti, stranci čije su poslanice najviše, najbrojnije u Ženskoj parlamentarnoj mreži, koja ima najviše žena na rukovodećim mestima u zemlji, zaista je neozbiljno, samo sitan dnevno-politički poen, ništa drugo.
Građani Srbije nemaju obrazovni nivo jako visok, ali nisu glupi. Neko nije glup, samo možda nije dovoljno obrazovan. Zato nemojte više da se poigravate sa građanima i da ih zaluđujete sa pričom da ova vlada nema dovoljno visoke kriterijume i da ne želi dalje da razvija tendencije evropskih vrednosti.
Nikada nismo rekli da prekidamo sa politikom rodne ravnopravnosti, da umanjujemo prava žena. Samo tražimo pravi oblik, efikasniji, za sprovođenje ove vrste politike u Srbiji. Nemojte se igrati sa ovako važnim temama, nemojte koristiti za sitne dnevno-političke poene, naročito ne držeći ruke u džepovima. Molim vas da se uozbiljimo.
Hvala.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, sa izuzetnim zadovoljstvom govorim danas o kandidatu, odnosno kandidatkinji za predsednicu Narodne skupštine Republike Srbije.
Ovo naravno nije prvi put da je žena kandidat na ovoj visokoj funkciji u RS i nadam se, uverena sam, a većina kolega će sa mnom podeliti nadu, da će se nastaviti ona dobra tradicija ozbiljnog rukovođenja Narodnom skupštinom kada su i prethodne koleginice bile na tom mestu bez obzira iz koje stranke dolaze.
Ono što jeste zabeleženo u brojnim istraživanjima u Republici Srbiji je kada određeni posao poverite ženi, posebno na ovako visokim funkcijama on bude završen bez ikakvih problema sa maksimalnom posvećenošću i odgovornom. Vrlo su retke zloupotrebe. Stepen korupcije, primanje mita je minimalan kada su žene u pitanju. To su neke odrednice koje mi apsolutno možemo da podvedemo pod tačne kada govorimo o pozicijama žena u Srbiji.
Ono što možemo da primetimo u dosadašnjim diskusijama koje su, čini se, bile duže i komlikovanije nego što su trebale da budu kada je ovako jasan predlog kandidata u pitanju, je da mnogi oslovljavaju gospođu Gojković sa Maja, što dovoljno govori da je to osoba koja je izuzetno poznata i profesionalno i politički i koja i te kako ima autoritet, politički integritet. Neki su pokušali da se poigraju sa ovim pojmovima. Kada se građanima Srbije nešto kaže sa ove govornice onda to nekako poveruju da je istina, tako da mnogo neistine koje smo čuli u dosadašnjim izlaganjima, posebno od poslanika opozicije, građani mogu da pomisle da je istina. Ne bih se složila sa tim.
Kada određenog kandidata predlažete vi razmatrate njegove lične, profesionalne, pa u politici i političke kvalitete i karakteristike. O gospođi Gojković kada govorimo o ličnim kvalitetima reći ću nešto iz svog ličnog iskustva. Naravno da su različiti utisci ljudi u Srbiji. Najveći broj ljudi sa kojima ja radim složilo bi se u tome, a to potvrđuje i biografija koja je uredno dostavljena svim poslaničkim klubovima i poslanicima u Skupštini Srbije. Stvar je samo da li je neko proverio da li je to stiglo ili ne ili da zna gde je njegova kancelarija ili gde se odlaže njegova pošta. Izuzetno obrazovana, odgovorna, posvećena, oštroumna osoba, pre svega tolerantna.
Tolerantna je jer, toliko dugo da ostanete na političkoj sceni Srbije u ovako teškim vremenima, kada ste žena, a rekla bih i ono što je važno za Srbiju, kada ste žena koja nema uvek leđa, uslovno rečeno, nego sama ide napred, izuzetno je potrebno biti i oštrouman i snalažljiv i dalekovid, u političkom smislu. Kako razmišljam danas, takvu ću poziciju imati sutra, uslovno rečeno, u politici.
Možda s tog stanovišta treba da razmišljamo o izboru budućeg kandidata za predsednika Skupštine Srbije. Mislim da gospođa Gojković, zauzimajući poziciju predsednice Narodne skupštine Republike Srbije, daće jedan nov kvalitet Skupštini Srbije, nov kvalitet u brzini i efikasnosti donošenja zakona, ne preterano brzo, ono koliko ta brzina ne utiče na kvalitet donešenih zakona, ali, u svakom slučaju, mislim da je žena koja zna kako se vodi skupština, koja zna šta je neophodno za dobar, kvalitetan rad poslanika, šta je neophodno da bi manjine pre svega u parlamentu imale svoje pozicije, svoj prostor za rad, da budu dovoljno uvažene, da se njihov glas čuje. Ono što je meni važno, naravno da to nije prioritet u Srbiji, ali kao prva koordinatorka Ženske parlamentarne mreže u Srbiji želim da kažem da je izuzetno važno, to su i koleginice podržale u svojim diskusijama, što je i ovoga puta žena kandidat na ovako visokoj poziciji i ona će promeniti način rada i funkcionisanja u Srbiji.
Ugled Skupštine u prethodnom periodu znatno je podignut. Prethodni predsednik, gospodin Nebojša Stefanović, znatno je unapredio rad, pre svega u sadržajnom političkom radu, u visokom stepenu tolerancije, otvaranju Skupštine ka javnosti, ka civilnom društvu, ka međunarodnim organizacijama, stepen parlamentarne diplomatije, odnosno saradnje, je podignut na izuzetan nivo. Sve su ovo samo određeni stepeni sa kojih ćemo krenuti dalje. Kada kažem – krenućemo, a govorim o kandidaturi gospođe Gojković, želim da vas podsetim da ovo jeste pozicija jedne osobe, ali nemojte zaboraviti da je Srbija u tako teškom periodu, da mi samo zajedno, kao tim možemo nešto da uradimo. I ovog puta je neophodno, koliko god gospođa Gojković bila i obrazovana i visprena i sa dobrim političkim pozicijama i izuzetnim iskustvom, da budemo dobar tim, pružimo ruku i kažemo – na mene možeš da računaš, na nas kolege iz SNS, kao zaista desnu ruku u svakoj oblasti rada, kao buduća predsednica srpskog parlamenta, a na ostale kolege iz ostalih stranaka kao na konstruktivne saradnike sa izuzetno dobrim predlozima za unapređenje rada parlamenta, sa dobrim zakonima, ali ne zlonamerno.
Srbija se nalazi u tako teškom periodu da sada nema prostora za zlonamerne komentare, poteze, predloge. Hajde da budemo jedan dobar tim i da barem Skupština, kao važna institucija u Srbiji, bude nosilac tih promena. Znam da će žene, koleginice, poslanice, dati značajan doprinos, kao što je to bilo i u prethodnom periodu. Želim da kažem i da je ovo izuzetno dobar sastav po obrazovnoj strukturi posebno poslanica. Oni koji to nisu proverili, mogu da urade na sajtu parlamenta.
Zbog toga, hajdemo prvo naše obrazovanje, našu ljudskost, pristojnost, odmerenost da stavimo u prvi plan, u službu Srbije, mislim da će nam onda biti mnogo lakše. Zaboravili smo da budemo pristojni, a to je ono što nam u ovom trenutku treba.
Hvala vam gospođo Gojković. Čestitam.
Hvala.
Želim još jednom da podsetim javnost, pre nego postavim pitanje, da se danas obeležava Dan osoba sa invaliditetom i da pozovem sve kolege, ali i javnost u Srbiji, da budemo mnogo senzitivniji i sa mnogo više razumevanja da rešavamo probleme ove populacije koja je zapravo veoma ugrožena u Srbiji. Položaj osoba sa invaliditetom jeste unapređen u odnosu na prethodni period, ali još uvek moramo mnogo toga da uradimo na ovu temu, da se pomogne osobama koje žive sa nekom vrstom hendikepa.
Postojala je inicijativa i mislim da je još uvek ta inicijativa u začetku u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da se oformi posebna grupa poslanika koja bi se bavila problemom ovih osoba sa invaliditetom.
Sada da postavim i pitanje pre svega nadležnim ministrima Vlade Srbije – dokle je stigla istraga, zapravo da li je uopšte pokrenuta istraga, a ako jeste dokle je stigla, o utvrđivanju odgovornosti, odnosno lica koja su odgovorna za pojavljivanje, u lokalnoj kampanji na Voždovcu, plakata koji su, najblaže rečeno, skandalozni? Plakat poziva na politički progon, na obeležavanje političkih neistomišljenika i mislim da to nije način na koji treba voditi jednu političku kampanju u Srbiji.
U početku, nakon konferencije za štampu člana predsedništva SNS, Nikole Selakovića, dobili smo nedovoljno tačne informacije da je neko drugi odgovoran za pojavljivanje takvih plakata. To nisu bile tačne informacije, organizacije koje se navode kao odgovorne nisu odgovorne za to i tražim da nadležni utvrde ko je zaista naručio, ko je platio i ko je odštampao plakate, slobodno mogu reći, kojim se fašizam na mala vrata pokušava uvući u političku kampanju i u način političke komunikacije u Srbiji.
To nije način političke komunikacije koji je svojstven SNS. Uvek ćemo ukazivati i tražiti krivce koji pokušavaju da nas nateraju da ovako funkcionišemo.
Još jednom pozivam da se utvrde oni koji su naručili, platili i odštampali ove vrste plakata u lokalnoj kampanji na Voždovcu. Hvala.
Dame i gospodo poslanici, još jedan dan rasprave o Istambulskoj konvenciji i novi prostor za zamenu teza kada govorimo o ovoj izuzetno važnoj temi. Složili smo se da ćemo kao jedan glasati i borite se za realizaciju ciljeva koji su propisani u Istambulskoj konvenciji.
Iz redova opozicije ponovo se insistira na menjanju konteksta, na izvlačenju određenih činjenica, delova govora iz konteksta, na uporne napade na SNS kako bi se dobili sitni dnevno-politički poeni. Podsećam vas da umanjujete efekat, značaj, suštinu objašnjavanja značaja usvajanja Istambulske konvencije.
Ono što su građani mogli da čuju pre nekoliko minuta kada je predsednik Skupštine dr Nebojša Stefanović govorio o značaju i posvećenosti i SNS, a i parlamenta u usvajanju Istambulske konvencije, dovoljno govori o tome šta je poruka Vlade kada je nasilje u Srbiji u pitanju, nasilje nad ženama i nasilje u porodici. Mislim da vaša nastojanja da pomerite fokus da u narednom periodu, koliko nam je neophodno, da nakon potpisivanja ove konvencije nju zaista ratifikujemo, to je period kada mi treba da formiramo određena tela koja će pratiti sprovođenje ove konvencije, da napravimo određene zakonske izmene kako bi te žrtve nasilja osetile efekte. U svom tom brdu posla koji nam predstoji, a neophodno je da zajedno radimo, i parlament, i Vlada i civilni sektor, u celoj toj priči vi samo nalazite prostor da kritikujete i izvlačite iz konteksta deo izlaganja jednog od kolega u parlamentu.
Mislim da u ovom trenutku treba …
(Predsedavajuća: Vreme.)
… da samo ponovim još jedan deo iz izlaganja koji uporno pokušavate da izvučete iz konteksta – bezuslovno se saglašavamo sa ciljevima konvencije koji se odnose na zaštitu žena i porodice. Hvala.
Zamoliću sve kolege u parlamentu da se vratimo debati o Istanbulskoj konvenciji. Želim da ovo vreme koje nam je predviđeno potrošimo na to da građanima objasnimo koliko je važno usvajanje i rad na ratifikaciji ove Istanbulske konvencije. Još jednom vas molim da se isključivo držimo teme i efekata ove konvencije i šta je to što možemo da učinimo.
Mene ne čudi, demokrate jedino što rade, to je da pričaju. Pitanje je i koliko to dobro umeju da čine. Na nama je da radimo. Najvažnije je da vidimo vrlo brzo efekte ove Istanbulske konvencije. Hvala.
Izgleda slušajući kolege iz DS da je nasilje u porodici nad ženama u Srbiji počelo 31. maja prošle godine. Imali smo rok ovih nekoliko meseci da rešimo taj problem. Nismo ga rešili i mislim da SNS treba da ide na giljotinu zbog toga. Tako je trebalo da shvate danas građani Srbije slušajući kolege iz DS.
Neprijatno sam iznenađena izlaganjem koleginice Tripić jer današnja priča, ponovila sam više puta i tokom prethodnih dana, treba da pronađe i da nas ujedini, da pronađe načine da što pre sprovodimo Istanbulsku konvenciju. Izgleda da kolege iz DS, da to njima nije među prioritetima. Među prioritetima je da unize SNS, sve uspehe koje smo napravili u prethodnom periodu. Ovo je, poštovani gledaoci, a i drage kolege, početak još jedne pojačane kampanje protiv SNS gde će svako hapšenje, svako ukazivanje na kriminalce, korupcionaše, ljude koji su napravili ozbiljne prestupe biti prozvano kao politički progon. To vam neće proći. Jednostavno, ljudi koji su osumnjičeni moraće da odgovaraju nakon završenih sudskih procesa za ono što su radili prethodnih godina.
Nasilje u porodici je jako ozbiljan problem i nasilje nad ženama dugo traje i dugo će nam trebati da umanjimo brojke koje se odnose na nasilje o kome govorimo danas. Ne možemo to da pripisujemo isključivo periodu od kada je SNS na vlasti u Srbiji, odnosno ova vladajuća koalicija.
Mislim da je građanima Srbije to apsolutno jasno i vaš pokušaj da umanjite sve uspehe ove vlade zaista neće proći. Zamena teza ne prolazi u Srbiji.
Još jednom. Neću se spuštati na nivo komunikacije koji se dogodio od strane kolega iz DS. Nasilje je problem koji se dešava, i počinioci nasilja su u svim strankama u Srbiji. Nemojte prebacivati loptu u naše dvorište. Nemojte spominjati primere koji treba da se odnose na članove SNS. Nemojte da spominjemo ljude iz DS za koje je apsolutno jasno da su nasilnici. Za koje je apsolutno jasno da su supruge napustile porodične domove i otišle. Za to postoje dokazi. Mislim da mi ne treba tako da komuniciramo. Treba da kažemo da smo svi za ovo krivi, da se u svim strankama nalaze nasilnici, i da svi treba strogo da osudimo ovaj problem i počinioce. I da zajedno nađemo rešenja …
(Predsedavajuća: Molim vas gospođo Obradović, te konstatacije da se u strankama nalaze nasilnici, molim vas nemojte da upotrebljavate ovde.)
Počinioci nasilja su članovi, ja ne govorim o poslanicima, ja govorim o članovima stranaka, znači stranke imaju na stotine hiljade članove. Znači, nalazi se i među visoko obrazovanim ljudima i među manje obrazovanim ljudima, i među siromašnim, i među bogatim ljudima. Dakle, nemojmo ove odrednice koristiti.
Želim još jednu stvar da ukažem. Kolega Girić o kome govorite sve vreme, i izvlačite iz konteksta njegovo predavanje, njegovo izlaganje. On je veoma ugledan lekar i njegova porodica ovim takođe dolazi pod udar i takođe je ukaljano njegovo ime. Nema razloga da i dalje izvlačite iz konteksta njegovo izlaganje. Molim vas da uzmete izlaganje i pročitate ovde na glas, ali u kontekstu, a ne da to, još jednom ponavljam da činite te zamene teza.
Što se tiče akcije Vlade da li je nešto učinila do sada? Mislim da svi zajedno treba da radimo na tome i da insistiramo da se sprovode zakoni koji već postoje, odnosno da se izmene oni kojima je to neophodno. Jasno je, i predsednik Skupštine danas je preneo poruku da ćemo oštro osuditi svaki oblik nasilja i počinioce nasilja u Srbiji.
Dame i gospodo, zahvaljujem se poslanici LDP na ovako zanimljivoj diskusiji kada su predlozi zakona u ovoj objedinjenoj tački u pitanju i jako mi je drago što je svoj politički autoritet iskoristila i da se obrati određenoj ciljnoj grupi da i oni čuju koliko je važna ova tema, a o kojoj se govori, iako je Vlada predlagač, a ne neko od opozicionih partija, ali je ovo izuzetna katastrofalna zloupotreba pozicije poslanika, njegovog ovlašćenog vremena za dobijanje sitnih dnevno-političkih poena.
Pominjanje jednog od savetnika u Vladi kada govorimo o ovako važnoj temi, koja znači veliki iskorak u promeni svesti ljudi u Srbiji, kada se i Vlada i svi poslanici i sve partije, složile da ćemo svi glasati kao jedan, u ovom trenutku, u ovom kontekstu spominjati nekog od savetnika Vlade, u tom kontekstu jako je ružno sa vaše strane i pomeranje težišta koje je krenulo u jednom odličnom smeru, u ovom trenutku kada u Srbiji imamo mnogo problema i ima mnogo nepravdi.
Nešto od stvari koje ste spomenuli i događaja stoje, ali, da li je ovo trenutak i da li mi sada možemo da ispravimo sve nepravde? Ovo je trenutak kada Srbija može da vidi da su poslanici parlamenta svi kao jedan na tome da nasilje moramo javno da osudimo. A vi ste to pomerili u jednom sasvim drugom smeru. To vam neće proći, to su zaludni pokušaji koji samo diskredituju vašu partiju.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, čast izuzecima, danas srpski parlament može da bude ponosan na svoj saziv, jer je ovo već druga inicijativa Ženske parlamentarne mreže, gde su se svi usaglasili i kao jedan glasaće i za ovaj predlog zakona. Prvo je bilo ukidanje zastarevanja krivičnog dela – seksualno zlostavljanje maloletnika, ovo je druga tema, tzv. Istanbulska konvencija.
Trudiću se da govorim, što bi rekli, svakodnevnim jezikom, kako bi javnost što više ostala uz ovo što govorim, jer često predlozi zakona koji ratifikuju određene sporazume, konvencije budu pomalo nerazumljivi za običnog gledaoca, uslovno rečeno, i ostane negde po strani ono što je suština i ono što su efekti tih sporazuma i konvencija. Da se to ne bi dogodilo i danas, govoriću pomalo, ne toliko detaljno kao o Istanbulskoj konvenciji, i o ostalim tačkama koje su objedinjene u ovoj tački dnevnog reda, a nešto kasnije i o potvrđivanju Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici i to ću govoriti onako puna srca. Jer, tako danas Srbija i treba da se ponosi svojim parlamentom, poslanicama posebno Ženske parlamentarne mreže, ali o svemu tome nešto kasnije.
Ono o čemu danas na početku želim da govorim, to je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o socijalnoj sigurnosti između Republike Srbije i Kanade i sličan sporazum, uslovno rečeno, o socijalnoj sigurnosti između Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg.
Sporazum sa Kanadom potpisan je u aprilu ove godine, sa Luksemburgom u junu ove godine, što govori da smo relativno brzo stigli do potvrde i ratifikacije u parlamentu, što još jednom potvrđuje da su nam ove teme socijalne zaštite, socijalne sigurnosti veoma važne i negde među prioritetima. Imajte u vidu da se Srbija nalazi u jako teškom trenutku i da po hitnom postupku donosi mnoge zakone koji su neophodni za funkcionisanje države u ovakvoj situaciji, u ovako složenom trenutku. Zbog toga, još jednom ponavljam, ovo je relativno brza ratifikacija sporazuma.
I jedan i drugi sporazum o socijalnoj sigurnosti je međunarodni sporazum kojim se reguliše penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, osiguranje za slučaj povrede na radu i profesionalne bolesti, a u Sporazumu o socijalnoj sigurnosti sa Velikim Vojvodstvom Luksemburg je reč o osiguranju za slučaj dečije zaštite i materinstva.
Osim onih opšteprihvaćenih principa i iskustva naše zemlje u ovoj oblasti, tu su uvedeni i standardi koje predviđa Uredba EU broj 883, koja reguliše socijalnu sigurnost radnika migranata.
Bez obzira što sam rekla da ću govoriti prostijim, svakodnevnim, jednostavnim jezikom, opet se uvedoh u ovaj službeni pravni jezik. Hoću da vam kažem da nam je socijalna zaštita i socijalna sigurnost, zdravstvena zaštita naših ljudi u dijaspori među prioritetima. Mnogo naših ljudi van Srbije se nalazi i moramo da radimo na tome da se popravi njihov položaj i da se obezbede ta prava koja imaju, a svakako nisu na zadovoljavajućem nivou. Ova dva zakona o potvrđivanju ova dva sporazuma, sa Kanadom i Luksemburgom, svakako će pomoći.
Sledeći Predlog zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti dece i saradnje u oblasti međunarodnog usvojenja je veoma značajan, kao što ste mogli čuti i od ostalih govornika tokom današnjeg dana. Međunarodno usvojenje je relativno skoriji fenomen, ali posle Drugog svetskog rata je počelo da se razvija kao pravna institucija. Međutim, od sedamdesetih godina prošlog veka, dakle dvadesetog, broj ovakvih usvojenja je dramatično porastao. Kako broj tih usvojenja raste, naravno da su tu i nove situacije koje su blizu zloupotrebe i u današnjem svetu, kada su neki moralni principi među poslednjima na našem spisku, neophodne su ovakve konvencije koje će zaštiti i decu, posebno u ovoj oblasti međunarodnog usvojenja, veoma specifična oblast. Moguće je da neće veliki broj korisnika i građana biti obuhvaćen ovom konvencijom, ali ne smemo da dozvolimo da nijedno dete bude žrtva zloupotrebe međunarodnog usvojenja.
Dakle, ovim zakonom smo uskladili određene odredbe Konvencije sa Ustavom Republike Srbije, obezbeđena je efikasnija zaštita dece bez roditeljskog staranja, svakako povećana sigurnost u postupku međunarodnog usvojenja, zatim obezbeđene postadoptivne zaštite usvojenog deteta i ono što je zanimljivo kod ove konvencije i o čemu nisu govorile ostale kolege, namerno preskačem one sadržaje koje su spomenuli dosadašnji ovlašćeni govornici u parlamentu, jer želim da javnost čuje što više novih informacija, ova konvencija ima veliki broj ratifikacija u svetu i to je svakako bitan element kod odluke da i Srbija ratifikuje ovu konvenciju. Posebno je značajno što je većina evropskih država ratifikovala ovaj ugovor, uključujući i države iz neposrednog okruženja. Za sada je ratifikovalo 79 država, među kojima je većina država članica EU, zatim Kina, SAD i Ruska Federacija.
Toliko o ovim sporazumima. Svakako kažem da zaslužuju više vremena, ali o tome ćemo govoriti u nekom narednom periodu, jer mislim da se zapravo svest u Srbiji dosta promenila i da, što bi rekli, neće moći više ovako. Mnogo je mladih obrazovanih ljudi u ovom sazivu parlamenta koji su bili aktivni u nevladinom civilnom sektoru i tamo su se naučili jednom načinu rada, gde ne odustajemo dok ne rešimo određeni problem. Inicijativu dobijamo sa terena, dobijamo od ljudi koji žive tu tešku svakodnevnicu i čiji problemi nisu nama ponuđeni na tacni, nego ih je muka naterala da nas pritiskaju, nas koji donosimo i menjamo zakone, a i pratimo njihov nadzor, da ih promenimo i da ih donesemo na dnevni red parlamenta.
Jedan od prioriteta Ženske parlamentarne mreže u srpskom parlamentu, kojom svakako treba da se ponosimo, cela Srbija a i parlament, jer, evo, ovo je zgodna situacija da kažem da i u poslednjem, jučerašnjem izveštaju Evropske komisije, gde je pohvaljen rad srpskog parlamenta kao proaktivan, kao moderan, kao parlament koji je otvoren za inicijative javnosti, što do sada nije zabeleženo u toj meri, poseban doprinos svemu tome daje Ženska parlamentarna mreža.
Drago mi je što su sve koleginice, koje su do sada govorile, spominjale Žensku parlamentarnu mrežu. Želim da kažem onima koji slušaju ovaj direktan prenos da tu mrežu čine sve poslanice ovog parlamenta. Sada nas ima 84, zahvaljujući poslednjem zakonu, ima nas 1/3 žena u parlamentu i mislim da to smo mi to iskoristile na najbolji mogući način i radićemo dalje na promociji mreže i pojačavanju našeg uticaja, koliko nam to dozvoljavaju i naša izlaganja i naša pozicija u parlamentu.
Ono što je zanimljivo za Srbiju je da su se poslanice oko određenih prioriteta okupile da bismo insistirale na rešavanju veoma krupnih problema u Srbiji, pre svega kada je u pitanju pitanje žena. Tu je i oblast borbe protiv nasilja, ono što nam je danas na dnevnom redu, zatim borba za ekonomsko osnaživanje žena, odnosno pomoć u toj oblasti, obrazovanje i zdravlje žena. Ovako nabrojano to možda zvuči suviše uopšteno, ali verujte mi, od februara ove godine, za ovih sedam, osam meseci, koliko postoji mreža, mi smo napravile veliki broj inicijativnih sastanaka za početak buduće saradnje, a i sastanaka gde smo se samo sreli sa određenim ljudima, da čujemo kako oni razmišljaju, bez možda nagoveštaja za buduću saradnju. Ali, ima vremena, stvari se u Srbiji menjaju. Tu su i sindikati i nevladine organizacije i mediji, brojne strane kancelarije raznih humanitarnih i međunarodnih važnih organizacija koje rade u našoj zemlji, ali i iz inostranstva. Veliku pomoć i podršku su nam dale i brojne ambasade, predstavnici diplomatskog kora u Srbiji.
Dakle, Ženska parlamentarna mreža je jedno telo koje može biti odličan alat za popravljanje imidža ove zemlje, ne zato da bismo negde na papiru to napisali, nego zato što ljudi, koristeći snagu 84 poslanice u ovom parlamentu, mogu da promovišu pozitivne stvari u Srbiji. Ukinuli smo zastarevanje seksualnog zlostavljanja nad decom, tog krivičnog dela. Promovisanje, podsticanje Istambulske konvencije, odnosno Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici je naš drugi veliki korak.
Svakako da je ministarstvo predlagač ovog zakona, ali vam moram reći da smo jako, mnoge koleginice iz Ženske parlamentarne mreže, radile na tome da što pre dođe na dnevni red, da što više kolega razmišlja o tome. Problem nasilja u porodici i nad ženama u Srbiji smo dijagnostikovali. U tome uopšte nije problem. Čuli ste brojne koleginice i drago mi je što smo čuli mnoge brojke i mnoge potresne slučajeve u Srbiji. Drago mi je što smo odvojili barem jedan dan u parlamentu da govorimo isključivo o tome i da javnost može da sluša ukoliko je zainteresovana.
Hoću da pohvalim muške kolege. Mislim da je ovo jedinstvena prilika da među ovlašćenim izveštačima, ovlašćenim govornicima imamo i predstavnika Jedinstvene Srbije koji je kao muškarac bio zainteresovan da govori o ovoj temi. Znate o onim tradicionalnim okvirima – žene se u Srbiji bave ovim temama. Retki su muškarci, ali u parlamentu je drugačije. Drago mi je što je parlament nosilac tih promena u Srbiji. Kolege su stale rame uz rame uz nas i hoće da govore o ovome, da pomognu da se reše ovi problemi. Tu smo jači i tu je ona poruka koju treba da pošaljemo, da ovako velike probleme samo svi zajedno možemo da rešavamo.
Evo još malo brojki. Prijavljeno je 44 govornika za diskusiju, nakon nas ovlašćenih govornika. Od tih 44 govornika 14 je muškaraca. Jako je zanimljivo da se trećina muškaraca uključilo u ovu temu i čućete od njih jako zanimljive podatke. Ono što mogu da garantujem za poslanike SNS, jeste da su kolege koje dolaze iz različitih gradova iz Srbije bili izuzetno posvećeni i kontaktirali su institucije u njihovim gradovima i doneli podatke kako to izgleda u Srbiji. Mi smo ovde ograničeni vremenom, ali bih volela da obratite pažnju i do kraja dana da saslušate tu sliku Srbije, kakvo je stanje kada je nasilje nad ženama i u porodici u pitanju.
Jako mi je zanimljivo i izlaganje kolege koji će govoriti o nasilju nad muškarcima u Srbiji. Dakle, 75% nasilja u Srbiji se, kada su u pitanju partneri i u porodici, dešava nad ženama, ali imamo 25% nasilja nad muškarcima i to ne smemo da zanemarimo, jer ti ljudi doživljavaju iste traume kao i pripadnice ženskog pola.
Jako mi je zanimljivo što danas u parlamentu imamo veoma mali broj novinara, veoma mali broj medija. U najavama, ukoliko ste pratili, teško da ste mogli da čujete da će tzv. Istambulska konvencija biti na dnevnom redu. Očekivala sam nekoliko emisija gde bi pozvali stručnjake relevantne za tu temu, da o tome razgovaramo pre nego što nas očekuje razmatranje na dnevnom redu. Očekivala sam danas da nas pitaju nešto o tome. Možda će biti nekih narednih dana ako nekome bude zanimljivo. Mislim da bi mediji morali ovome da posvete malo više pažnje, jer osim toga što mi u parlamentu donesemo određeni zakon koji je na papiru, dalek je put dok žrtva ne počne da koristi efekte tog zakona.
Ratifikacija ove konvencije Saveta Evrope je samo početak. Mi smo 4. aprila 2012. godine potpisali ovu konvenciju. Prošlo je godinu i po dok to nije stiglo u parlament. Sada se stvar ne završava današnjim ili naredne nedelje izglasavanjem ove konvencije. Nama predstoji naporan rad u formiranju određenih tela, nadzornih mehanizama, kao i određenih ostalih mehanizama koji će pomoći da ta žrtva na kraju oseti efekte ove konvencije i sprovođenja. Zato se naš zadatak ovde ne završava. Mi smo danas tek otvorili priču. Zato pozivam i medije i civilni sektor i ostale institucije koje se bave ovim, da zajedno na ovom talasu dobijenog prostora u javnosti ovu priču dovedemo do kraja.
Kada smo već ovim potpisivanjem ušli u tu veliku svetsku i evropsku porodicu zemalja u kojima se štite ljudska prava, mislim da treba da iskoristimo tu šansu na najbolji mogući način.
Dakle, nisam mnogo danas govorila o sadržaju konvencije, to će činiti naredna 44 govornika u parlamentu. Želela sam da pošaljem poruku kao parlament, kao članica parlamenta, poruku javnosti da smo mi svesni da je nasilje ogroman problem, ali da je naš zadatak da što složnije i što glasnije govorimo o ovoj konvenciji, odnosno dok je ne sprovedemo i ne implementiramo u javnosti.
Ovu konvenciju je do sada potvrdilo pet zemalja od 31 potpisnice. Dakle, od trenutka kada potpišemo, rekoh i malo pre, predstoji period implementacije i do potvrde može proći i nekoliko godina. Za sada je posle potpisa potvrdila Albanija, Italija, Crna Gora, Portugal i Turska. Ostale zemlje do broja 31 su u procesu potvrđivanja i taj proces je veoma važan.
Kada su rezerve Republike Srbije na pojedine odredbe ove konvencije u pitanju, želim da ukažem na to da su ove rezerve zapravo znak da smo mi spremni da radimo na otklanjanju ovih uzroka koji sada onemogućavaju da potvrdimo u ovom trenutku konvenciju bez rezerve. To je dobar znak da veoma ozbiljno pristupamo implementaciji ove konvencije.
Naravno, ostaje prostor da do trenutka kada treba to da potvrdimo, odnosno da dostavimo određene instrumente za ratifikaciju nadležnim telima Saveta Evrope, da dotle probamo da odložimo, odnosno da ukinemo te rezerve, ali na tome ćemo raditi. Tu se radi i o usklađivanju određenih zakonskih propisa i na otvaranju i formiranju mnogih drugih tela i organa koji će pomoći implementaciju.
Hvala vam na pažnji. Želim javnost da zamolim da, kao što je i koleginica Jelena Travara iz URS rekla, najmanje na svakih šest meseci pitamo šta je sa implementacijom tzv. Istambulske konvencije. Moramo svi zajedno da radimo na tome. Hvala.
Dame i gospodo, Srbiji danas treba sve i treba odmah. Ova rečenica, ova istina nas obavezuje da svi radimo veoma brzo, veoma efikasno i veoma precizno. Sve nas obavezuje i u Skupštini i u Vladi, a to možemo da uradimo samo na jedan jedini način, a to je ako budemo tim. Ako budemo timski nastupali, ako budemo zajednički ulagali napore, energiju, iskustvo, znanje i mladost.
Otud rekonstrukcija. Novi ministri, za nove rezultate, za bolje rezultate, za brzi napredak, za bogatiju i pravedniju Srbiju. Tako mislimo mi, u vladajućoj koaliciji i mislimo dobro Srbiji. Ali, da li tako razmišlja i opozicija? Da li oni misle dobro svojoj zemlji i narodu?
Građani Srbije i gledaoci ovog prenosa ne misle tako. Ja ne znam da li poslanici opozicije prate javno mnjenje, da li prate reakcije? Da li se građanima Srbije dopada ovakvo odugovlačenje, opstrukcija? Da li se dopada i da li veruju…
Možemo da proverimo. Rekla sam – da li misli? Rekla sam da li misli? Nisam iznela tačan stav, nego sam se pitala.
(Predsednik: Nastavite, molim vas.)
Taj moj stav je prouzrokovan reakcijama javnosti, zato što im se ne dopada ovo odugovlačenje po svaku cenu i ova opstrukcija. Iznošenje netačnih podataka više puta. Nisam čula ni jedno citiranje izvora iz koga iznosite podatke i brojke. Ali, dosta o opoziciji.
Većina građana Srbije misli da je naša zemlja na dobrom putu. Posle dužeg vremena narod u ovoj zemlji ponovo ima nadu da će nam biti bolje, ali je trebalo krenuti u zauzdavanje korupcije, u bolne pregovore oko Kosova, u iscrpljujuću maratonsku trku za ulazak u EU. Sve ove krupne zadatke smo preuzeli i napravili smo krupne i pozitivne pomake. Činjenica je da posle godinu dana rada, Vlada i Srbija imaju neuporedivo bolju poziciju nego što je to bilo ranije. Poštovan je član Međunarodne zajednice.
Građani Srbije to sve prepoznaju i poštuju. Iskreno, u Srbiji se danas zaista teško živi. Nije lako, ali su svi počeci i raščišćavanja teška i mučna i ni najbolji stručnjaci sveta ne mogu da nam pomognu, ukoliko se ne odlučimo za rezove, za reforme, bolne reforme, ali bez toga nema napretka.
Na kraju, ne najmanje važno, broj žena u rekonstruisanoj Vladi. Nema odgovora na pitanje zašto samo dve žene u Vladi. Kako nivo svesti u Srbiji očigledno nije na toj visini da bi se veći broj žena po nekom automatizmu našao u Vladi, neophodno je da napravimo određene izmene zakona koje će u budućnosti obezbediti 30% žena i u Vladi i na ostalim mestima odlučivanja u Srbiji.
To je bila moja obaveza da iznesem taj stav kao koordinatorke Ženske parlamentarne mreže. Argument da nema dovoljno sposobnih i stručnih žena u Srbiji, ne stoji. To potvrđuju žene u privredi, na univerzitetima, u političkim strankama u nevladinim organizacijama. Na kraju, više od polovine građana Srbije su žene. Treba razmisliti o tome.
Kao što smo mogli čuti u ekspozeu, onoliko koliko mi zaista budemo Evropa toliko će Evropa i biti ovde, u svakom srpskom selu, u svakoj glavi i to kao sistem vrednosti i skup zakona izgrađenih institucija. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvaženi članovi Vlade, dame i gospodo poslanici, tema o kojoj danas nismo govorili – gradski budžet Beograda.
Idejni projekti Dragana Đilasa opustošili su gradski budžet, budžet svih građana Beograda. Moram da priznam most na Adi je lep most, ali taj čovek nikako da nam kaže koliko košta taj most. Koliko koštaju pristupne saobraćajnice? Da li je moralo tako skupo? Da li je Đilasov ponos mogao da bude jeftiniji?
Dragan Đilas se poziva na akademike. Šta je sa ostatkom stručne javnosti? Šta je sa uglednim profesorima Arhitektonsko - građevinskog fakulteta koji su ukazivali da je ovo krupan zaloga i za budžet grada i projektovali su rešenje mosta od 60 miliona dinara? Predlog profesora Buđevca sa Građevinskog fakulteta u Beogradu, on je imao podršku i Saveza građevinskih inženjera i tehničara Srbije? Uostalom ni ministar Mrkonjić nije na strani Dragana Đilasa i iznosio je slabosti ovog rešenja.
Most preko Ade je najbezobraznije bacanje para građana u novijoj istoriji Beograda. Ne samo što je izabran najskuplji projekat nego je u pitanju megalomansko rešenje koje se ne uklapa ni u sredinu, ni estetski, a ni po funkciji koju bi trebalo da obavlja.
Posebna priča je BusPlus. Iako je Đilas izjavio da je grad izabrao najnižu ponudu za novi sistem naplate prevoza, prava istina je da je postojala samo jedna jer je konkurs održan po pravilima koju je vlast donela nepoštujući Zakon o javnim nabavkama. Od 51 kompanije koja je otkupila konkursnu dokumentaciju samo tri su poslale ponudu. Od tri koverte koje su stigle na konkurs smo jedna je sadržala svu neophodnu dokumentaciju i to konzorcijum tri firme KENTKART sa sedištem u Istanbulu, Lanus i Apex Solution tehnologi iz Beograda. Konkurs za veoma unosan, istovremeno skup posao naplate karata u javnom gradskom prevozu Grad Beograd je održao po pravilima koje je sam doneo.
Sad, da li ćemo mi od Dragana Đilasa čuti koliko košta zaista ovaj most bez one ljutnje i bez konstatacije – ne slažem se sa pitanjem, nego odgovor zašto nešto što je potpisano na 120 treba sada da se plati 300, 600 miliona evra ili koliko se već licitira i sve to preko skupih kredita.
Beogradski vodovod i kanalizacija, samo za iznajmljivanje osam kamiona i bagera je platilo pola milina evra. Za iznajmljivanje, a kupovina novih 575 hiljada evra. Ovo su bile konstatacije.
(Isključen mikrofon.) Dajte mi samo vreme da postavim pitanje.